Čarnojević joj se uselio u vene još onda kad nije znala da će seobe postati njena sudbina. Kad se prozor između života i sna otvorio do kraja, zumbuli su pognuli glave od stida pred bijelim praskozorjima u čarnoj gori, i pred rumenom požudom Sunca na vrelim vrhovima prstiju. On ju je naučio da je u odbrani od besmisla i praznine samo ljubav dovoljna, a sve drugo je varka u mutnoj smjeni reda, grijeha, zakona i granica. I oduvijek je znala – mora nešto da se želi da bi tekao život. Koliko je samo puta napisao pjesmu umjesto nje, skrivajući se u odlascima i neprihvatanjima nedokučivog svijeta, pitajući je da li je, u stvari, samo ona nestvarna, a sve ostalo stvarno. Taj Čarnojević je godinama, sa osmijehom, iz svoga, uskakao u njen dnevnik, kao u azil za snove, daljine, visine i vječito lutanje kroz ravnodušnost. A nikad nije ostavio ključ ispod praga, tjerajući je da lupa na mnoga vrata prije nego što sazna da mora neko i nešto da se voli da bi postojao svijet.
Ljerka Petković je profesorica Gimnazije u Beranama. Autorka je velikog broja recenzija i prikaza knjiga, kao i scenarija za školske predstave i programe. Piše kratke priče i poeziju. Izdala je zbirku poezije „Šapat i krik“, IGP „Pegaz – Bijelo Polje, 2016. godine, i zbirku kratkih priča „Ogledalo“, IGP „Pegaz“ – Bijelo Polje, 2017. godine. Dobitnica je više nagrada na konkursima za kratku priču, odnosno poeziju, a zastupljena je i u nekoliko zbornika i antologija.
Zajedno smo zaplakali U tim sitnim satima noći Dok napolju čuli su se zvuci Ljudi koji izlaze sa stanice Rektor strit metroa I dok zora kucala je na vratima Tvog stana u Menhetnu U ulici koja je gledala Na Bateri park I njujoršku luku. Zajedno smo zaplakali. Prvo ja, a onda ti.
I ti su trenuci našeg Zajedničkog plača Koji je nastao Iz sasvim različitih razloga I kod tebe i kod mene Trajali minutima, A kao da potrajali su Jednu novu vječnost, O kojoj nismo znali ništa Sem da smo u njoj, I sem da mi više nismo bili mi, Već neke druge dvije persone Koje se tek upoznaju U nekom tamo prostoru između jave i sna, I razgovaraju ili se možda Gledaju i šute.
O toj vječnosti Nismo znali ništa Sem da u njoj očigledno stojimo Nepomično i osluškujemo Zvuke našeg zajedničkog plača Koji činio se kao daleki odjek Nečega što ne Razumijemo Ili možda razumijemo, Ali se pretvaramo Da o tome ne znamo ništa.
Možda smo mogli i znati Da nešto nije u redu Onog dana kad pošli smo U Central park Na vožnju čamcima I kad nailazili smo na Bezbroj mostića Na našem putu po jezeru, I kad napravila se Nepromočiva tišina Između tebe i mene, I ja te pitala: „Da li je Sve u redu?“, a ti mi rekao Da jeste i pogled Oborio u stranu. Možda smo mogli i znati Da nešto nije u redu One noći kad ušli smo U pokvareni voz sabveja U Grand Centralu I kad rekla sam ti na sav glas: „Nije pokvaren samo voz, Pokvareno nam je sve“, A ti mi odgovorio: „I meni se čini da si u pravu“. …………………….. Iznenada muk između nas. ……………………..
Sve se zaustavilo Čini mi se čak i to vrijeme. Odjednom nije bilo ničeg, Pa čak ni našeg plača, Pa čak ni naših zajedničkih suza Koje godinama unazad Čuvali smo kako ti, tako i ja Neraspakovane u prašnjavim kutijama Života, ljubavi, čežnji, očaja. Odjednom smo se iz plača Vratili u šutnju Istu onu nepromočivu koju Danima prije osjetili smo na jezeru U Central parku.
Ne želim sada da govorim. Ne želim ni tvoje riječi da slušam. Uzmi me za ruku i zagrli. Povedi me u tvoj omiljeni Gramersi teatar. Sve će opet biti u redu.
Tanja Bakić je pjesnikinja, prevodilac, autorka muzičkih biografija. Živi u Podgorici. Objavila je četiri knjige poezije, koje su dobile visoke ocjene kritike, uvrštavane u razne međunarodne antologije, prevođene na više stranih jezika i predstavljane na internacionalnim festivalima i umjetničkim bijenalima. Na doktorskim je studijama iz oblasti engleske književnosti. Bila je govornica na skupu o Vilijamu Blejku u prestižnoj Tejt Britan galeriji u Londonu. Autorka je i poglavlja u monografiji William Blake in Europe (2019)izdavača Bloomsbury. Dobitnica je raznih književnih stipendija, poput Srednjoevropske inicijative za književnost, Internacionalne kuće autora u Gracu, Cankarjeve rezidencije za pisce u Ljubljani, Traduki stipendije u Novom mestu i Tirani, i ostalih. Njena posljednja knjiga prevoda poezije je Landing Light (Lako prizemljenje) Dona Patersona, za koju je autor dobio prestižne britanske nagrade Eliot i Whitbread.
Ne krivim ga, nije ni on znao, podbulo lice čega li je znak? Ne kuni ga, pjesmo, nije on zao, ne zna šta su tišina i mrak.
Ne mrzim ga i nije on kriv za naivnost moju, osjećanja rat, kad stalno umireš a ostaješ živ, ne zna kako je, niti može znat’.
Ne krivim ga, nije ni on htio usnulost moju grubo da probudi; i ne sluti kako je tek voljen bio, ne kuni ga, pjesmo, ne kuni, ne sudi!
Amra Tahirovićje rođena 1. juna 1997. godine u Rožajama. Završila je Osnovnu školu „Mustafa Pećanin“ i Gimnaziju „30. septembar“, kao dobitnica diplome Luča. Treća je godina Fakulteta političkih nauka u Podgorici, smjer Medijske studije i novinarstvo. Pjesme piše od svoje desete godine. Svoju prvu zbirku pjesama Ranjeni stih objavila je 2014. godine, a 2016. drugu po redu zbirku Susreti u bijelom. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada.
Kad sam prestala bio je april padale su crvene afričke kiše najednom si izgledao posve drugačije Jutro nakon kiše grad se probudio prekriven crvenom prašinom kroz prozor su preuranjeno mirisale lipe Ipak sam odlučila otići do aleje po kojoj su zasađene da vidim svojim očima a zatim ako zaista cvjeta provjeriti pravac vjetra uvjeriti se da ga je mogao donijeti do našeg prozora dokaza nikad nije dovoljno u ovakvim slučajevima jer kako ćemo nastaviti dalje ako ni ne znamo šta se doista odigralo i na koji je način nakon svega ostala samo teška crvena prašina što se ni iz čega ne da iščistiti
Senka Marić piše poeziju, prozu i esejistiku. Objavila je tri zbirke poezije: Odavde do nigdje, To su samo riječi i Do smrti naredne, te roman Kintsugi tijela. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada, između kojih se ističu evropska nagrada Vitez/škinja poezije 2013., prva nagrada Zija Dizdarević 2000., te 2019. godine nagrada Meša Selimović za najbolji roman objavljen 2018. na teritoriji Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Urednica je internetskog portala za književnost, kulturu i umjetnost strane.ba.
Gospoda se u jelu, piću, svirci slade. U velikoj i krasnoj zgradi Dok napolju uz plač i jauk bolan Radnik jedan mre od zime i gladi.
Vjetar nosi pahuljice bijele, A radnik zgrčenih ruku Potiče vatru koja se gasi I trpi bol i muku.
Siromah ima petero djece, Ženu, družicu vjernu, Koja ga tješi kad je u tuzi I posprema kolibicu smjernu.
Ponoć je. Mir vlada svud, A radnik smrznutog tijela U smrtnom hropcu se trza . . . Tama je, samo se vidi po koja pahuljica bijela.
Vatra se ugasila, a starac jedan Hladan, ukočen, sklopljenih očiju Zgrčeno leži, a u divnoj zgradi Bogati ljudi pjevaju, sviraju, piju . . .
Osvanulo je jutro tmurno, sumorno, Stazama sniježnim prolaze ljudi. Zastade jedan spazivši mrtvaca. I misleći pijan da leži: „Pfuj, prostak ludi!”
Reče. Čovjek taj je svu noć pio, pjev’o, svir’o. Dok je čedni radnik bez obuće, ruha, Umro od zime, bola i gladi Boreći se za komad kruha.
(1936)
PJESMA CVATE…
Svake noći po pet, po šest, Ja čuvstvenih strofa, stvorim, Tako moje srce hoće; Pa se opet ne umorim.
Pjevah, pjevam … i pjevaću Dok života moga traje, Snagom pjesme otvaram Put što vodi u Saraje…
Ne mora ih čitat’ svako, Poeziju svak ne voli; Mnogi shvatit’ i ne može Djevičanske tople boli!!
(1936)
KNJIGA UMIRANJA
Stojim na kamenoj stazi. Groblje mi s desne i lijeve strane, Ja u sredini stojim, razmišljam I gledam tu veličanstvenu knjigu umiranja. Ona u sebi krije mnoge tek započete nade. Skrivene želje i ljubavi neostvarene. Nešto tek započeto ostalo je nedovršeno. Hrbat joj je staza na kojoj stojim. širom otvorenih stranica. Njihovi skupovi riječi, rečenice. Nišani bijeli su slova. Čitam ih, razmišljam i shvaćam. Da svaka za sebe nešto kaže, A sve zajedno samo jedno Prolazno na svijetu je sve Žurno pored mene promiču Bahatim koracima i ohola držanja. Umišljena ništavila, ljudi što Ž i v e .. Misli im koprene crne skrivaju… Rukama miluju Pežoe, Fiće, Folsfagene, A ja im dovikujem, pogledajte, pogledajte. Slijepi, otvorite oči, i vaše je mjesto Među mrtvima ovdje, stanite, razmišljajte… Vidite kako brzo sve prolazi, prelama se i teče. Sada je jutro, sada podne a sada veče, I tako neprestano, neprestano… Iz sata u sat, iz dana u dan. Iz noći u noć, oko nas sve teče Pa nestaje neprestano … A dokle, to ne znamo ..
(1971)
BILJKA I ČOVJEK
Gledam raskošnu biljku Kako lista, behara Pod žilama njenim je zemlja Nekada čovjek, a sada ništa
Proživio je deset ljeta A ona je dva stoljeća stara I opet buja i opet cvjeta …
Rodi se, življe pa ode U praznine nepoznate I nema ga više … A cvjetovi duginih boja U primaljeće svako Ljepotom polja pozlate… Duša, gdje ona diše Da li u mirisu cvjeta Il negdje daleko više.
(1973)
DUHOVNI DOŽIVLJAJ
Džamija, tekija, ne znam šta bi dok misao lutaš naokolo… gdje je most preko kojeg sam prošla? Kolo života stade Zasija plamen Sruši se dunjalučka kuća sazdana od lažnih dragulja Samo na azurnom nebu zablista zvijezda – od iskona. U kutu tekije-mezar Sjena lebdi oko njega, duša uči tekbire, vire duhovne oči A kuća mistike aška sve je viša i viša u nedogled… Otvori oči, zapljusnu me java, dunjaluka led!
(1990)
POEMA RUDARIMA
Sišli ste dolje u bezdan u vlagu, trulež, mrak, jedan od drugog, mlada srca puna ideala za bolje sutra. Prošlost puna zala pomrači vam snove u nove puteve htjeli ste kročiti… Kod kuće neimaština, bijeda, glad razmišljali ste, dokad?… Dok ste se spuštali u jamu U duhovnu osamu Kolona duga… sto osamdeset komora… Da kopate crno zlato za gospodu, što nikad lopatu i krampu nije uzela u ruke, a jela i jela je uklete zalogaje zakuhane od vlažnog znoja heroja rada čije su kapljice kao zrna bisera krasile vaša čela…
Selam alejkum, muslimani, hvaljen Isus Hrvati, Srbi, Slovenci neka vijenci isprepleteni od naših suza okite vaše rake! U oblake olovnog dima ispario se metan krov od žute ilovače nadvisio je vaše kovčege — nagrada za prisege koje ste dali Da ideali rada, socialna pravda ispune našu Domovinu.
San vam se nije ispunio, umrli ste prevareni! Gospoda ljetuje na vašem moru na kontinentima diljem planete na azurnim obalama, a vi ste štrajkovali u zemlji socijalizam tražili pravdu, da nahranite dječicu čija boja na licu svjedoči da nisu zdrava. Babo rudar, od bijedne plate ne može kupiti ni mesa ni čokolade, dok u hladu morskih palmi igraju moderne igre rumena punačka djeca gospode u zemlji socijalizam što nose ime Drugovi. Fotelje su istruhle po njihovim leđima jer krali su radnički znoj i suze o metane, zašto ubi sirotinju?…
(1990)
LICEMJERJE
Na zemlji ste sebi stvorili džennet sirotinji džehennem, gradite vile od zlata i mramora vozite se u kadilacima, boinzima a jahte bliješte nasred mora. U ruci nosite tespih, a pod pazuhom Kur'an sirotinju arapsku plašite džehennemom, džehennem je u vašim srcima!
A džennet, da u njeg vjerujete ne biste ga stvarali na zemlji! Džennet je na dunjaluku kad nekom učiniš dobro džehennem kad mu naneseš bol, dakle, oboje je u nama samim.
Ne biste gradili vile od zlata i mramora, vozili se u jahtama, kadilacima, boinzima ženili američkim ljepoticama da vjerujete u ono što pričate sirotinji: Na dragom svijetu džennet i džehennem da ima!…
(1990)
Izabrao doc. dr. Nehrudin Rebihić
Džemila Zekić (1917-2004) bošnjačka je književnica; potomak je poznatog pisca hronograma na turskom jeziku Ahmeda Vehbi Zekića. Prve pjesme napisala je 1933. godine, a pored poezije, napisala je nekoliko socijalnih novela i crtica, kao i publicističkih tekstova o položaju žene u društvu. Između dva svjetska rata objavljivala je tekstove u brojnim bosanskohercegovačkim časopisima, a ponajviše u Novom Beharu, Islamskom svijetu, Islamskom glasu, Gajretu, Dječijem Novom Beharu itd. Nakon Drugog svjetskog rata, nije objavljivala sve do 1969. godine kada jednu njenu pjesmu književnik Rešad Kadić uvrštava u antologijski izbor Pobožne pjesme bosansko-hercegovačkih muslimana. Od potpunog zaborava otrgnuli su je učenici Gazi Husrev-begove medrese, objavljujući njene pjesme u učeničkom listu Zemzem, kao i uredništvo novina Preporod pri Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine. Za života nije objavila nijednu zbirku, ali je 2019. godine Nehrudin Rebihić priredio izabrane pjesme, crtice i publicističke članke u zbirku Zeleni biseri, a naslov zbirke želja je pjesnikinje koju je izrazila u jednom intervju 1986. godine.
tata ne razumije šta je video-poziv on ima orden rada sa srebrnim vijencem i sa drugovima je gradio zemlju ojačavali su mostove ispravljali krivine na pruzi da u svijet odvuku kolosalne terete koje su svojim rukama pravili
tata ne zna šta je video-poziv telefon primiče uz glavu vidim meandre staračke ušne školjke smijem se
taman dobro da sam nazvala u poluvremenu – glas mu je veseo i samrtnički slab on je dobro, nek ne brinem, ništa mu, baš ništa, ne treba
pričamo o nečem sitnom svakodnevnom što ne pamtim važno je samo da jedno drugom slušamo glas
onda čujem poduže pauze u odgovorima znam – počelo je drugo poluvrijeme koje krade njegovu pažnju
pa ti nazovi opet… – kaže tata
i eno ga već nepomičnog istrčava na zeleni teren kao nekad na radničkim sportskim igrama u Splitu – hitar i nepobjediv
TATA I SMISAO
ponekad bih mu umorno rekla ali znaš, ja više ni u čemu ne vidim smisao
a on bi poraženo stajao preda mnom samo su se njegove velike mašinbravarske ruke klatile spremne da se prihvate struga i taj moj smisao od nečega stvore
TATINE STVARI
tek kasnije sam saznala da treba dati tuđim ljudima u druge gradove
najbolje izbjeglicama – tako stvari produže za svojom srećom
ja sam ih dala komšiji i zato mi se stalno vraćaju
tatine ruke mašu u plavoj skijaškoj jakni
zeleni kačket mi ulazi u dvorište penje se na klimave merdevine
na tuđim prsima vidim imena gradova iz kojih sam mu donosila jeftine majice za turiste
kasnije sam saznala da treba dati stranim ljudima, najbolje izbjeglicama
ali ovako tatine stvari mašu žive i pomaljaju glavu
od tih trenutaka zablude sklapam hologramskog oca koji otvara kapiju i svako malo mi bodrim korakom stiže u dvorište
Pjesnikinja i novinarka Adisa Bašić rođena je 1979. u Sarajevu. Diplomirala je komparativnu književnost i bibliotekarstvo, magistrirala ljudska prava i demokraciju. Pohađala je doktorski studij na Univerzitetu u Grazu gdje je i odbranila doktorsku disertaciju pod nazivom “Komički pristup erotskoj ljubavi u odabranoj južnoslavenskoj lirici”.
Objavila je četiri zbirke pjesama, Havine rečenice (1999.), Trauma market (2004.), Promotivni spot za moju domovinu (2011.) i Motel neznanih junaka (2014.). Njena poezija uvrštena je u sve novije izbore bh. pjesništva. A ti zaključaj: priče o ljubavima i brakovima (2017.) je njena prva prozna knjiga.
Docentica je na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Predaje predmete Poezija i Kreativno pisanje. Godinama je pisala književnu kritiku za sedmičnik Slobodna Bosna.
U Marburgu (Njemačka) je godinu dana studirala germanistiku i mediologiju. U dva navrata je u društvu pisaca putovala Amerikom (Pisci u pokretu), a Balkanom se truckala u vozu za vrijeme Wordexpressa. Njena priča Kako preživjeti auto-stop uvrštena je u zbornik priča nagrađenih na UNESCO-vom konkursu Bun(t)ovna p(r)oza (2001.) a za priču Driving Home for Christmas je 2011. dobila treću nagradu na konkursu Zija Dizdarević. Za zbirku Promotivni spot za moju domovinu je dobila međunarodnu nagradu Literaris Bank Austria 2012, a knjiga je prevedena na njemački jezik i objavljena kod izdavača Wieser Verlag. U ljeto 2012. učestvovala je kao bh. predstavnica na festivalu “Poetry Parnassus” organizovanom u Londonu povodom Olimpijade.
Svoju poeziju je sa velikom radošću čitala na najrazličitijim mjestima: u prestižnoj njujorškoj Poets House, na Harvardu, u socijalističkom centru Nazim Hikmet u Istanbulu, u tuareškom šatoru pored gradića Lodeve u Provansi, u raznim knjižarama i kafanama, u zagrebačkoj Močvari, u Tešnju, Banjoj Luci, ispred gradačačke biblioteke, u lajpciškom UT Connewitzu, na beogradskom poetskom natjecanju Pesničenje…
od dvojice komšija jedan onaj koji je stariji zagledao je ženu onog koji je mlađi koji je zagledao kćeri onog koji je stariji
o žene – one gledaju u svoje nebo
* **
podelivši snove ravnopravno na sve pod svetlom mesečevim pod svetlom mirisnim svake noći svojom senkom pada pred noge poslednje kolibe krstolikog prozora nemi sirovi dođoš neboder
titra u njemu nečije besano srce poput plamička lampe što u tami vremena stremi porodicu da okupi
ali spava ona spava u podzemnom neboderu a koliba nad njim toči pesmu samoće
***
pročitaj Sveto Pismo vrapcima sa belih-belih stranica sneg oduvaj
i sve dok se ruke lednik besmrtnosti držeći sasvim ne ukoče nesvesno ispuštaj reči iz usta večite duše
zatim ipak dohvati iz mraka džepova pismo pismo preprženog suncokretovog semena i razbacaj ga – pregršt po pregršt – u knjizi knjiga zime
i natečene ptice sjatiće se tražeći toplu reč za vrapčije psalme
Sa ukrajinskog preveo: Jaroslav Кombilj
Serhij Zljučij (1953) ukrajinski je pesnik, publicista i prevodilac. Objavio je dve zbirke pesama: “Belo vreme” (1999) i “Bakarni lavovi” (2013), kao i dve knjige prevoda: “Jezikom dece” (2000) Josipa Brodskog i “Nebo tek rođenih” (2011) Česlava Miloša. Pesme je pisao na ruskom i ukrajinskom jeziku. Veći broj njegovih pesama ušao je u antologije i almanahe. Objavljuje u mnogim književnim časopisima. Prevodi sa poljskog jezika. Urednik je časopisa “Sičeslav”. Dobitnik je književne nagrade “I. Sokuljskij”. Član je Nacionalnog udruženja ukrajinskih pisaca.
Netremice te gledam i promišljam možemo imati nekoliko godina, dvoje djece u vremenskom kotlu zamutiti, izliti ih lijepe, kao Davida glatke i postaviti u najružniji vrt koji nađemo Sutra ili možemo i danas Nisam dugo spavala, ali san je prenosiv pa ću zbrojiti minute, drugim šetačima oči poleći u riječne rukavce
Samo budi tiho
Možda netko opet pokuca na moje tijelo i pokuša me otvoriti
Iskaz o susretu
Oni ljudi koji smo bile prije nego je netko ušao u nas i poljuljao nam glave, prije nego smo udarili svemir o svemir i rasuli na stol panične planete na kojima smo živjeli kako već svi žive, vjerujući da će sutra biti lakše podnijeti način na koji vrijeme usporava, na koji vrijeme ubrzava, vjerujući da će netko u nama sigurno reći nešto dovoljno glasno da se trgnemo iz tla u prostor svega što se može dogoditi onima koji su dovoljno neoprezni Starjeli smo svatko na svom malenom mjestu zakopani datumima, mjesta su zapravo bila prostranstva, uistinu su razgovarala kilometrima, ali ništa nismo htjeli znati o površinama kontinenata
Kad je jedna bol zapljusnula drugu, htjeli smo pobjeći od te blizine koja će nas protjerati iz stvarnosti Ovako pitomima i plahima, što će nam još jedan svijet na koji nismo spremni
Iskaz o neizgovorenom
Posramljeni jutrom koje nam se prolilo po licu, jastuk od zločina nad naivnom guskom pod kojim je zaspao naš nemir napokon se upoznajući s očima u kojima je moguće preboljeti migrene i blizinu obližnjeg smetlišta, svijet kakav je u očima svemirske postaje, cjelovit i neopterećen, razgovarao je s nama kao da smo mu ravni
Ptice će, umornih pokreta, povjerovati u ovaj listopad u kojem čekam riječi da se napune kašljem ili dosadom, da se ugase, da se utišaju, da me izgovore napokon bez daljnje odgode, neka započne taj idući život ili nevrijeme da potisne ono što nismo mogli ponijeti iz godina u kojima se ništa nije moglo izreći, ni ja, ni ti, ni tlo na koje smo se iz zagrljaja stropoštali
Iskaz o nevremenu
Ako vjetar zaprijeti da će i nama otrgnuti krošnju, objasnit ćemo da je naše težište u pticama: Imamo ruke koje mogu prerezati tjedan Imamo usta u kojima su već gnijezda bespilotnih letjelica
Kad strah zalije oči, savijaš kičmu do jezgre planeta pa me upoznaješ s jezgrom mravinjaka Tješiš me da je grmljavina samo buka sporija od svjetlosti
Tako hrabar, jedne večeri prekoračio si i mrak pa slomio nos o Alfu Centauri To je moralo značiti da tvoja ljubav ipak ima čvrst bjelanjak koji nas može nahraniti
Iskaz o bijegu
Ovdje na rubu jabuke koja još ne zna da će postati jabuka dok pčela vrtoglavo pritišće sreću u usplođe, putnik će povjerovati da je božje lice metalna ptica Kako se bježi od ljubavi? Nitko me ne pita za papire na kojima bi ozbiljno lice trebalo jamčiti da nisam eksplozivna naprava, a već ulijećem u nečiji početak Slova se ne mogu protegnuti izvan geografije koprcajući se kao bilo koja životinja koju se približi vatri
Jezik gleda u atmosferu, bježi iz čovjeka, jezik se opravdava putnicima da nije do njega, ta barijera nebitne biografije, mene i smiješne države Dogodilo se, na kraju, kao i sva zacjeljenja; kad nisam gledala, pčele su povjerovale da je proljeće odgođeno, zaspale u pričama o egzotičnim predjelima i već je cijeli vijek prošao kad je pjesma tabanom dotaknula posuđenu zemlju
Iskaz o prvoj interpunkciji
Bila sam prizemljena ptica i tako će biti dok se ne pretvorim u točku koja ne razumije kako stati sama u sebe, tražeći uvijek način da probije tkivo i počine u tebi kao zalutali metak
Izbor iz nove stihozbirke “Vrijeme prije jezika”
Rođena je 1990. u Sisku. Nagradu Goran za mlade pjesnike za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis Početne koordinate dobila je 2017. godine. Knjiga je objavljena 2018. godine i nagrađena Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike, nagradom Fran Galović za najbolje književno djelo na temu zavičaja i / ili identiteta, nagradom Slavić za najbolji prvijenac izdan 2018.godine i međunarodnom nagradom Mostovi struge. 2018. godine dobila je nagradu Na vrh jezika za najbolji neobjavljeni rukopis, a knjiga naslova Lovostaj. objavljena je 2019. Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom natječaju za poeziju Castello di Duino 2016. i prvu nagradu na regionalnom natječaju humoristično-satiričnog žanra Bal u Elemiru 2017. te nagradu Lapis Histriae 2019. i prvu nagradu na natječaju Biber 2019.za najbolju priču. Član je međunarodne mreže Versopolis te uredništva časopisa Poezija Hrvatskoj društva pisaca i urednica u istoimenoj biblioteci. Pjesme su joj objavljene u različitim časopisima i prevedene na nekoliko jezika. Izbor pjesama izašao je na francuskom jeziku (Ciel sous tension, L'Ollave, 2019.).
Čulna saznanja čovjekovih slabosti zari vitalnost. Um je savršenstvo s višeneblja blagodareno. S raznih gledišta čovjek je crijevo na ugljen. Prospeš li vosak na dlan, kao amarilis pocrveni.
OD ISKONA
Otvorio sam vječnost od iskona, oslušnuo predskazanja. Slobodne noge zapleti u vlasi morske. Umri nemila dušo, nek te litice oplakuju. Pješčanik je silom zanemareno čudo, u frulu dna rosan. Slomljenog srca samotan, radujem se.
EVROPSKA KLASA
Često bivam samlji od samoće. Bježim od katalepsije vampirske hipokrizije. Nemilo tonem u elipsi nerazmrsivih protivrječnosti. Ljudi pred bogom kriju najprirodnija osjećanja, pa zašto bih bio pošteđen od iskonske klice vremena? Svijet ide izvan ljudskih moći, problemima me izložio kao pred proscenijumom. Pred tminom evropske klase izvodim ondašnja vremena koja ne razumijete. Osjetio sam neandertalni način smotre ukrštene retrovizorskim pogledom na budućnost pod oblacima blistavo bijelog sjaja. Pred oštrim vazduhom što u utrobi sijeva kao potčinjen varvar.
Damir Camić rođen 07.12.2001. godine u Beranama. Učenik je gimnazije ,,30.septembar” u Rožajama. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, a najznačajnije su: 46. Limske večeri poezije, Janoš Siveri i Stanislav Preprek. Objavio je knjige: ”Nostalgija ljubavi” 2018, ”Harmonija” 2019. Bio je finalista 49. Ratkovićevih večeri poezije za mlade do 27 godina.
Lokalni prosjak, sličan naratoru Emisije How the Universe Works, I večeras sedi pred crkvom, Dva-tri novčića na njegovom dlanu ulog su Onih što još veruju u večni život.
A deo je večnog života i naše Drhtanje na mrazu u Vilnu, Pred pabom gde pevaju litvanski mladići. Nebo je izuzetno prazna reč, naročito Pred Božić, kada su vatre zvezda tako hladne,
A kasirke zevaju iza okićenih izloga Na periferiji Evrope. Vrhovi njihovih prstiju Sabiraju gravitaciju tamne potrošačke strasti. Pozno je i umorne su. Ali ono ne protiče svuda isto, Govori nam o vremenu ono što već znamo
gospodin Frimen, sporije teče pri tlu. U penthausima stari se brže. Nebo je izuzetno prazna reč, ali litvanski Mladići pevaju ovde na Zemlji, i mi znamo: Ništa ne može biti izgubljeno.
Znamo i ne razumemo. I volimo slepi mraz uma U koji lirika umače svoj slatki jezik. Otvaraju se iza nas naši dani, Kao hiljade prosjačkih dlanova, čekajući Da u njima zvecne sitni profil imperatora.
Dejan Aleksić (1972), pesnik, dramski pisac, stvaralac književnih dela za decu, urednik. Svrstava se u red najistaknutijih srpskih književnih stvaralaca. Živi u Kraljevu gde radi kao urednik književnog časopisa Povelja, kao i izdavačke delatnosti kraljevačke biblioteke. Objavio je desetak knjiga pesama, nekoliko drama i preko dvadeset knjiga za decu. Za svoje stvaralaštvo dobio je brojne nagrade i priznanja kao što su ,,Brankova nagrada”, ,,Prosvetina nagrada”, nagrada ,,Matićev šal”, nagrada ,,Branko Miljković”, nagrada ,,Meša Selimović” nagrada ,,Politikin zabavnik” (dva puta), nagrada ,,Neven” (dva puta), Nagrada Sajma knjiga u Banjaluci – ,,Gomionica” (dva puta), Nagrada Radio Beograda (dva puta), ,,Nagrada Zmajevih dečjih igara za izuzetan stvaralački doprinos savremenom izrazu u književnosti za decu”, ,,Risto Ratković”, Srebrno Gašino pero (dva puta). Član je Srpskog književnog društva.
Fragment 