ABDULAH SIDRAN: NURIJA VELI

Abdulah Sidran

A Nurija veli

A Nurija veli:
,,Ljudskim postupcima upravljaju: u mladosti – hormoni, zrelom dobu – zablude, u starosti – strahovi.“

A Nurija veli:
,,Zapamti ovo zauvijek: Iskrenost nije vrlina. Iskrenost je ljepota.“

A Nurija veli:
,,Ako ti neko kaže da smo u svemu najgori slobodno mu reci da laže! Nema niko da bolje od nas zabija glavu u pijesak.“

A Nurija veli:
,,U borbi protiv mitološke svijesti razum je bespomoćan.“

A Nurija veli:
,,Važne stvari nalaze se u sitnicama. Krupne stvari postoje samo da bi čovjek što kasnije došo do pameti.“

A Nurija veli:
,,Ima takvih ljudi da možeš smatrati sretnim svaki onaj dan u kom ih nisi sreo!“

A Nurija veli:
,,Kadgod ti za nekog kažu da je lud, ti upitaj: A jesi li mu probo šta uzet?“

A Nurija veli:
,,Ako smo ja i ti isti, ja sam gori.“

A Nurija veli:
,,Laže onaj što kaže da se iz svoje kože ne može. Da nisam stoput iz nje iskako ne bi me bilo među živima.“

A Nurija veli:
,,Život je urota protiv čovjekova dostajanstva. Ako ga sačuvaš pobjednik si makar sve ostalo izgubio!“

A Nurija veli:
,,Smisao čovjekova života ne osporava smrtnost njegovoga tijela – nego niskost i bijeda duha u njemu.“

A Nurija veli:
,,Ko ovdje danas ima i mrvu duše za njega nema ni mrve nade.“

Mrvice iz sive bilježnice


Hoće džehenem, ako Bog da

Umrije joj šćer, mrvica jedna. Dogodine, nešta joj poždera čovjeka, ni tri mjeseca nije bolovo. Jadovi ljudski, u ta doba, tri joj puta obijali dućančić kraj ceste. Upitaju ljudi ponekad udovicu:
Hoće li tebe, Hasno, ikakva nesreća mimoići?
Hoće džehenem, ako Bog da.

Tuđa nafaka

Bio čovjek pamuk-duše.
Nema kome nije pomogao, i nema ko ga nije prevario.
Mati mu odmalena govorila:
Ti si, sine, tuđa nafaka.

Majka

Majka Behija je čekala da gost iziđe ispred zgrade – pa da zaključa vrata.
Veli: Ako čuje, misliće da mi je drago što ode!

Apsolutno relativno

Izmjerio čovjek šećer – ne valja: 12,5.
U banci, nikakav, zateče nenadanih 700 km.
Uzeo, vratio se kući, izmjerio šećer – valja: 5,8.

Rad vremena na uništavanju smisla

Mi, koji smo željeli mijenjati Svijet, prolazimo danas jedni pored drugih kao neznanci. Toliko nas je Svijet promijenio.

Sirotinja

Gdje češ to?
Idem onome čovjeku dat koju paru.
Od čega, bolan, nemamo ni mi?
On više nema.





Abdulah Sidran (Sarajevo, 1944), pjesnik, romanopisac, dramski pisac, filmski scenarista, putopisac i novinski komentator. Objavljeni izbor je preuzet iz knjige Nurija veli (Connectum, Sarajevo, 2020).

SEAD HUSIĆ: RUBAIJE HADŽEMA HAJDAREVIĆA

Hadžem Hajdarević, Arabeske od vode, Dobra knjiga, Sarajevo, 2019.

Hadžem Hajdarević je pjesnik velike erudicije i duhovnosti. Stoga nimalo ne čudi da se vraća rubaijama. Prije rubaija ovog autora možemo čitati u klasičnoj formi soneta. Rubaije su, čini se, logičan slijed traženja vlastite poetike. Rubaija je kratka, jezgrovita pjesma, koja je sastavljena od 4 stiha u kome se rimuju prvi, drugi i četvrti stih, a treći, u pravilu je, bez rime. U prva dva stiha koncizno se iznosi milje, treći dolazi kao suprotnost, prigovor ili paradoks, a u četvrtom je dato razrješenje – on predstavlja poentu.
Rubaije Hadžema Hajdarevića su podijeljenje na deset ciklusa i to: 1. Jezik, 2. Ljubav, 3. Adem i Hava, 4. Voda, 5. Grijesi, 6. Vrt, 7. Putovanja, 8. Vjera, 9. Život, 10. Poezija. Svaki ciklus ima četrdeset rubaija. U rubaijama Hajdarević se naslanja na vlastitu poetiku pa imamo česte motive koje susrećemo u njegovoj poeziji poput vode, Boga, vjere i slično. I naslovi ciklusa upućuju nas na prethodnu konstataciju. Dalje, ove rubaije su, na neki način, duboko politične i govore o našim savremenim problemima, kao što je problem artikulacije bosanskoga jezika. Prva rubaija je glorifikacija maternjega jezika: “Bosanski je jezik sve što želim da se / smiri u riječi u suđene čase / kad snene stileme uzdrhte od treme / koje semanteme atribute krase” (Hajdarević 2019: 17). Govoreći o problemu maternjega jezika, s druge strane, autor propituje vlastitu (ne samo književnu) tradiciju i hijeropovijest gdje su “kanonizirani” mnogi naši problemi. Naravno, autor ne rješava probleme, ali o njima progovara iz zemne pozicije pa tako bez imalo euforije pjesnik je zabrinut za Adema i Havu koji nemaju kome otići u goste. To i jeste najbolja odlika ovih rubaija u kojima se o stvarima oko kojih nastaju naši nesporazumi progovara jednostavno i krajne mudro, bez ikakvih ideoloških primjesa. Ova knjiga pokazuje da ipak postoji u našoj savremenoj književnosti potreba da se vratimo nekim klasičnim formama i pokušamo vlastito iskustvo transformisati u formi koju je najviše proslavio perzijski pjesnik Omer Hajjam.





Prethodni tekstovi autora: Sead Husić, O čemu govorimo kada šutimo

30 GODINA OD SMRTI ĆAMILA SIJARIĆA: KAKO JE KAZIVAO ĆAMIL SIJARIĆ

Ćamil Sijarić

O modernom u poeziji

Ja ne znam šta o tome da mislim, o ovome pitanju koje je postavljeno. Ovako, recimo. Meni je došao u moju redakciju jedan pjesnik iz Sarajeva sa pjesmom i zamolio me da mu ja tu pjesmu pred njim pročitam i da mu kažem valja li ta njegova pjesma. Ja sam je pročitao glasno i ništa ja iz te pjesme nisam razumio i ja mu odgovaram ovako: ,,Pa, da, ono što se iz ove pjesme jasno vidi jeste da je to put između Priboja i Prijepolja”, on me gleda, ,,Tim putem ide autobus, vozi šofer autobus.“ Njegove oči sve veće bivaju, poizmiče se. ,,Autobus je pun putnika, i ovdje bi to nekako moglo da bude, vidi slučaja, vidi nesreće, to se iz vaše pjesme jasno vidi, autobus se najednom stropoštao u Lim.“ On se još više poizmakao od mene, oči su mu još više bile i kažem: ,,Vidi još jednog slučaja, svi su se putnici utopili, a živ je ostao samo šofer“’ Kaže on: ,,A ja to nisam mislio, ja nikad  nisam bio u Prijepolju niti u Priboju, niti tako to.“ Kažem: ,,Ne, ne. Iz vaše pjesme se jasno vidi, to se jasno vidi, ko vašu pjesmu pročita, samo ovu sliku može da stekne, ovu koju sam ja stekao.“

Šta piscu znače putovanja

Putovati znači vidjeti. Da nisam jednog dana putovao u Hazane, preko sela Goduše, ja ne bih imao priliku da vidim jednu ženu u Goduši. Nikad takvu ženu u životu nisam sreo i neka je ne sretnem. Mjesec žita do pojasa, ne žanju se još, zelena, kao voda zelena, kao nekakva voda zelena, sve pljusnu na sve žito. Ja idem putem i ja znam da taj put ne vodi u Hazane, ja moram da skrenem u lijevo da bih u Hazane stigao. Ispod puta kuća, ispred kuće žena, ženi za pojasom kudelja, u ruci joj vreteno, gleda dolje ka kući i niz tu stranu ka rijeci. Ona stoji ispod puta, ja odozgo putem idem, gleda dolje, okreće vreteno, mene ne vidi. Ja njoj odozgo sa puta: ,,Ženo, dobar dan“, ćuti ona. ,,Ženo, dobar dan“, jer ja ako nju ne pitam kako ću u Hazane ja u Hazane ne umijem otić i nikoga drugoga nemam da pitam na tom putu, na tom pravcu. Ja i treći puta: ,,Ženo, okreni se zaboga da mi kažeš nešto, pitaću te”. Ne okrenu se sasvim, malo okrenu glavu: ,,Šta, šta imaš da me pitaš?“ Kažem ja: ,,Kaži mi kako ću ja u Hazane, ja sam pošo u Hazane, ja ne znam put u Hazane, kaži mi kako ću tamo da odem“. Ona me gleda, ja stojim na putu, pobo se, kaže: ,,Da tu stojiš dan i godinu, ja ti neću kazati kako ćes ti u Hazane.“ Kažem: ,,Jadna ženo, pa ništa mi ne daješ to što mi kažeš tu jednu riječ, eto ovuda ćeš i ovuda i ovuda i hajde. „ Kaže: ,,Ništa me se ne tiče, sto godina ti tu stoj, ja ti neću kazat kako ćeš ti u Hazane“. ,,A što, ženska glavo, sad se ja naljutih, što ženska glavo nećeš da mi kažeš kako ću ja u Hazane?“, kaže: ,,Zato što mi nije drago.“ ,,A što ti nije drago?“  ,,E, nije mi drago.“ Kaže: ,,Odakle si ti?“ Kažem: ,,Haj, odakle sam. Čak iz Sarajeva i ti meni nećeš da kažeš kako ću ja u Hazane. Kaže: ,,Neću ti kazati pa da si iz sred Sarajeva, a što ja da ti kažem kako ćeš ti u Hazane, kad svako dijete malo umije u Hazane otići, a ti toliki da ne umiješ otići.“ Kažem ja: ,,Je l’ tako ženo? E, imam ja drugi način da tebe prisilim. Ispod ove tvoje kuće ova žita, sigurno su tvoja.“ Kaže: ,,No čija će bit?“ ,,E, evo sad ja ću niza žito, ja znam da ću u rijeku, pa onda putem onim, put se već vidi i tamo su Hazane.“ Kaže: ,,No đe bi bile, no tamo?“ ,,E ja ću na sred tvoga žita pravo dolje, ja ću ti žito povaljati, žito ću povrgati i ja ću otić pravo u Hazane.“ Kaže: ,,Boga mi ti bi to i učinio. Hajde jadan ovuda kud idu mudri ljudi, šta si, e ovamo kaže, pa ima zavojica, pa okreni, pa ima još jedna zavojica, pa haj Boga ti beži, ne stoj mi tu.“ Ja vidim da se ona boji da joj muž ne naiđe i da muž ne vidi da neko stoji kraj nje i ona meni lijepo pokaza put i ode.

O književim pokušajima

Danas sam uzeo pa pisao pjesme. Pisao pjesme. Nisam ja kad sam počeo ljubav nekaku tu da vodim, kad sam postao da gledam te djevojke po Skoplju , ode srce ka jednoj, ka licu njenome, zbog riječi nekakve koju mi je rekla ona meni pa ja njoj, posle ja sna nemam. Ja ne spavam, ja sutradan mjesto da se spremam za nastavu a ja pišem stihove, pišem pjesmu, pišem, pišem i što više pišem to ocjene bogme sve niže. Tako to sam ja tu ljubav plaćao. I onda taj osjećaj toga Sandžaka, toga čovjeka u Sandžaku, kakav je on, koji je on, otkud je on, šta hoće, šta mu je u glavi, koji mu je svijet u glavi, koja mu je svijest u glavi, kako se kreće, kud se kreče, kud gleda, kud me gleda? Mene je taj čovjek zanimao i ja sam pokušao da ga obradim književno. Mislim da mi je prva stopa stala na jako dobar put.

Ko je pisac

Dijete, pisac dijete, pisac je uvijek dijete. Pisac je cijelog vijeka jedno dijete jer piše, piše uglavnom ono što je u djetinjstvu u sebe unio iz života, iz prirode, iz priče. Iskustvo u djetinjstvu, to on nosi kroz cio život, i kad uzme da piše, kad se ne pisanje odluči, onda ja mislim da najveći broj njih se pretvori jednostavno u dijete, starmalo dijete, mudro dijete.

O literaturi i plemenitosti

Književnost, književnost je lijepa rečenica. Lijepa rečenica, proosjećana rečenica, treba i smisao da ima, treba i sadržinu da ima, i iz takvih rečenica, iz takvih mostova, onda vi nanižete, napravite, cijelu jednu arhitekturu pripovijetke, priče i eto vam djela. Stoga, literatura je jedna lijepa, ljudska besjeda. A toga lijepoga u ljudima grdno je mnogo, mnogo više nego što mi to možemo da pretpostavimo, jer živimo i saobraćamo jedan sa drugim površno, uzgredno dobar dan, malo i preko toga i…A šta je u njemu? Sjedimo, sjedimo ovdje pred kafanom ko da ja pred tim kafanama i u kafanama sjedim, baš ne sjedim, baš mene tamo nema. Sjedimo red jednom kafanom, četvorica smo za stolom. Dolazi, siromašak je taj kafedžija i ta mu je kafanica i baštica, sve je to sirotinjsko. Eto ga, pita jednoga, kaže: ,,Šta ćeš ti?“ Kaže: ,,Ja kafu.“ Drugoga: ,,Šta ćeš ti?“ ,,I ja kafu.“ Trećega: ,,A ti?“ ,,I ja ću kafu.“ Došao je do mene: ,,A ti?“ Kažem: ,,Ja ništa.“ Ode on. Vraća se, nosi poslužavnik, na njemu su četiri kafe. Daj onome kafu, drugome kafu, trećeme kafu, dođe do mene, spušta mi šoljicu sa kafom. Kažem: ,,Ja sam rekao ništa“, a on se posagne, pa meni na uho kaže: ,,To ti i jest ništa, no sam ja zacrnio da te ne iskobim u družini, da te ne izlišim, da te ne, ne… nek si sa njima, egal!“ Vidite koliko je to plemenito. Nit sam ja njemu rod, nit je on meni pomozi Bog, tako da može se upotrebiti. Ima kod ovog, u Hamletu Šekspirova jedna rečenica, kaže: ,,Šta je on toj da ona plače za njim, a šta on, da on plače za njom.“ Dakle, eto vidite taj osjećaj čovjeka prema čovjeku. To je to, toliko je toga plemenitog u ljudima, a literatura i jest jedna stalna potraga za plemenitim. Ne čuva se čovjek na zlu i zlo radeći, nego na svojim plemenitim djelima i akcijama i finim ljudskim željama. Time se on brani od, od prolaženja, zato mislim da i ovaj svijet iz moga kraja, toga patrijarhalnoga, tako lijepo priča i rado priča, kao Šeherezada još jednu noć, još jednu, da ne bi Šeherzada izgubila glavu, pa hiljadu noći ona priču priča. To je instinkt u čovjeku za očuvanje vrste svoje, vrste ljudske. Instinkt je jedna samoodbrana, priča je jedna samoodbrana, jedan oklop, jedan šljem da se čovjek odbrani od propadanja, od nestajanja, sjećajući se sebe, sjećajuči se prošlosti, gradeći budućnost. Pjesnik stvara, književnik, umjetnik, muzičar, slikar, vajar, ne znam šta, oni stvaraju, oni su taj alat uzeli u svoje ruke i nastavili da stvaraju ovaj svijet. I bez književnosti ovoga svijeta ne bi bilo, bez umjetnosti ljudi bi se vraćali natrag, sve bi to išlo nazad.

Za Fragment izabrala i priredila Nadija Rebronja

Izvor: Tako je besjedio Sijarić. Kazivanja Ćamila Sijarića, audio CD, priredio Dragomir Brajković, Unireks, Podgorica, 2006.

ELVIS LJAJIĆ: O DRAMI ,,SARAJEVO FEELING ” ALMIRA BAŠOVIĆA

Četiri i po drame

Zbirka Četiri i po drame bosanskohercegovačkog dramskog pisca i profesora Almira Bašovića, objavljena je 2018. godine u sklopu edicije Vrtovi sarajevske izdavačke kuće Connectum. Jedna od drama iz te knjige je Sarajevo feeling.

Sarajevo feeling je generacijska drama i bavi vremenom u kojoj se jedan svijet, odnosno slika svijeta, raspada, a jedna čitava generacija nije u mogućnosti da uradi bilo šta – osim da sluša. To slušanje je dvojako; to je osluškivanje onoga što se događa, osluškivanje potmule grmljavine što se približava, osluškivanje koje graniči sa atničkim proročanstvima – prepoznati (zvučne) znakove i na osnovu njih previdjeti buduće događaje; to slušanje je i poslušnost, ona koja znači odustajanje od vlastitog razmišljanja i prihvatanja tuđih stajališta, objašnjenja, stavova kao svojih. To slušanje je, dakako, i slušanje muzike koja je obilježila jedno vrijeme, koja je bila povezana sa jednim sistemom vrijednosti, i koja može, makar kao sjenu, prizvati prošlost koju je obilježila. Ta grupa mladih ljudi, povezana dugogodišnjim prijateljstvima, ljubavnim odnosima u koji se pomalo umiješa politika, ponekim ljubavnim trouglom, koja stoji pred olujom koja će ih otpuhati sve, i koja im se neminovno približava. Pucnji iz prvog čina, koji se tamo negdje stotinama kilometara daleko i o kojima posredno znaju, u drugom postaju (opipljiva) činjenica, a u trećem njihova realnost, buduća svakodnevnica. Lik Dede, sedamdesetogodišnjeg partizana, koji predstavlja sistem koji se gasi i nestaje, vrijednosti koje su postale tek svoje sjene i koji umire nakon prvog čina, proširuje taj feeling na još dvije generacije. Njegova gotovo proročka predviđanja nisu ništa nego rafinirano iskustvo, iskustvo  borbe koje novoj generaciji tek prestoje.





Prethodni tekstovi autora: O romanu ,,Smrtova djeca” Amile Kahrović Posavljak, esej

In memoriam: Jovan Ljuštanović (1954-2019)

Jovan Ljuštanović

*

Kada prestaje detinjstvo, to niko nije jednoznačno odgovorio. U svim društvima kraj detinjstva propisuje neki običaj, ritual, ili zakon: na primer, kada se napuni 18 godina. Kao što beba, od prvog svog plača, nije samo dete već i čovek, tako i u odraslim ljudima traje detinjstvo.

*

Knjiga ne može danas da sačuva nekadašnju dominaciju u kulturnoj komunikaciji. Čitanje visoke literature postaje ekskluzivnija aktivnost, oblik slobode i individualizacije, svojevrsni egzil za senzibilne i posvećene. U prostoru između elektronske realnosti i čitalačke ekskluzivnosti nalazi se šansa za podizanje savremenog mladog čitaoca.

*

Čitajte. Čitanje je vid samoprepoznavanja i samopoštovanja. Čitajte bez razloga. U inat ovom svetu i vremenu u kome se sve manje čita. Budite svoji. Čitam – dakle, postojim.

Kada dete otvara knjigu, kao da otvara veliki prozor kroz koji pucaju vidici i ulazi svež vazduh. Ne terajte decu da čitaju. Učite ih da znatiželjno otvaraju prozore. Drage i važne knjige nisu samo one koje su u lektiri i koje kritičari hvale.

Pokupite nekoliko knjiga, onih najdražih, poređajte ih i slikajte. Napravite selfi. Lepšeg i autentičnijeg portreta nećete imati. Lajkovaće ga oni koji na vas gledaju ne samo očima, nego i pameću i srcem. Treba li vam više?


Siniša Tucić: Klupa

Siniša Tucić

KLUPA

Klupa. U centru grada ili na periferiji. Na selu ili u gradu. Postavljena da neko sedi i čeka. Na bolničkom hodniku u urgentnom centru, u čekaonici sudnice, zubarskoj ambulanti. Klupa na kojoj sedi pacijent u bolničkom parku kada izađe za vreme posete. Klupa na železničkoj stanici, u školi. Kao postolje za gornji red dečaka kada se fotografiše razred.

Klupa nije ni stolica ni krevet. Klupa je opšti predmet na kom se sedi. Sednemo na klupu da se odmorimo. Klupa upija sve umore ovoga sveta.  Klupa može biti sa naslonom ili bez. Deca sednu na klupu pa igraju gluvih telefona. Penzioneri na klupi igraju šah. Deda i unuka na klupi. Momak i devojka u zagrljaju u prvim nevinim poljupcima kada još ne idu jedan kod drugog u stan (bilo nekad). Raskid kratke ljubavi na klupi. Klošar spava na klupi u parku. Beskućniku je klupa krevet. Klupa na bašti. Klupa na groblju („Najbolje mesto gde ga vuče želja, nije klupica na grobu roditelja“ – Bertold Breht). Narkomanski špric na klupi. Klupa ispred zgrade i okupljanje delikvenata. Buka u kasne noćne sate. Klupa tema kućnog saveta. Seoska klupa na sokaku.  Baba sedi na klupi pored kapije.

Klupa i golubovi na Trgu Slobode.  Klupa na keju. Klupe u Zmaj Jovinoj ulici u  centru Novog Sada. Klupa na kraju grada u esejima Boška Ivkova. Otoplilo je, sedi se na klupi. Klupu pod snegom jedva uočimo. Sveže ofarbana klupa i poučna slika o farbi iz bukvara. Klupa na svakoj autobuskoj stanici kada čekamo gradski autobus je zimi hladna, a leti vrela jer je od lima. 

Klupi polomili jednu letvu na naslonu, ali još može da se sedi na njoj. U parku ostao samo metalni okvir klupe. Polomljena klupa kao metafora propale države. Urezana imena u klupu u tekstu Siniše Glavaševića o razorenom Vukovaru, kojeg je čitao na radiju nekoliko dana pre njegove likvidacije na Ovčari. Klupa i smrt jednog grada.

Klupa je tekst. Klupa je diskurs. Klupa je sukob diskursa. Klupa to je oblik komunizma koji ni kapitalizmu ne smeta. Znak socijalnog života u novosagrađenom stambenom bloku kada komšije samoinicijativno postave klupu ispred zgrade. Politika klupa. Na nekim mestima lome klupe, na nekima ne. Igrač na rezervnoj klupi. Ušao sa klupe na teren. Dugo je sedenje na rezervnoj klupi!





Siniša Tucić, rođen 22. februara 1978. godine u Novom Sadu. Masterirao na odseku za srpsku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Novom Sadu na temu Slika sveta u delu Dositeja Obradovića. Objavio sledeće zbirke poezije: Betonska koma 1996,  Krvava sisa 2001, Nove domovine 2007, Metak 2012, Pobacani pasvordi – izbor iz poezije sa prevodom na engleski 2015.  Zastupljen je u više antologija i zbornika poezije. Urednik je edicije knjiga kratke proze Iza barkade u okviru asocijacije Kulturanova. Živi u Novom Sadu.

Elvis Ljajić: O romanu ,,Smrtova djeca” Amile Kahrović Posavljak (Buybook, Sarajevo, 2017)

Elvis Ljajić

„Smrtova djeca“ Amile Kahrović Posavljak je roman bosanskohercegovačke autorice mlađe generacije koji, na indirektan način, govori o ratu, govoreći o njegovim posljedicama.

Već sam početak romana nas uvodi u svijet koji u svim svojim dijelovima i uobičajenostima sadrži rat, koji je formalno završen. Način posamatranja na svijet oko sebe, tretiranja okoline, interakcije sa ljudima, ali i sa samim sobom, sve je određeno ratom.  Tako lik Amine, koji je ujedno i pripovjedač, stan u koji su ona i njena porodica upravo uselili opisuje onako kako se zapravo popisuju stvari u konfiskovanim stanovima (RADNA SOBA: veliki sto od ebanovine, četiri police sa knjigama, vitrina na zaključavanje, akvarij, krevet obični, smeđi itison. I tako za svaku prostoriju u stanu.). To je efektan postupak, koji na prvom nivou pojednostavljuje opisivanje životnog prostora naše glavne junakinje, predočavajući nam sve odjednom, na jednoj stranici romana. Puno značajnije je to što taj postupak, koji autorica vješto koristi tokom cijelog romana, stvara nepogrešivo preciznu atmosferu, koja se od tog trenutka pa do samog kraja održava u romanu, posebno se radikalizirajući u pojedinim epizodama.

Svijet ovog romana ograničen je onim što ograničava naselje, koje funkcionira kao mitsko mjesto. U njemu postoje jasno određena pravila, koja svi poznaju i s kojima se oni koji u taj svijet ulaze upoznaju naglo, često na veoma brutalan način. Hijerarhija u naselju je gotovo vojnički jasna i kao takva se poštuje, uz rijetke iznimke koje postoje samo kako bi se pokazalo šta se događa onima koji taj, uslovno kazano prirodni poredak ne poštuju.

U tom svijetu vremena postoje paralelno. Dominantno sretna vremena, vremena prije razorne sile koja je urušila čitav jedan svijet, u kojem porodice postoje, u kojima su roditelji mladi, sretni, čija budućnost djeluje svijetla i obećavajuća. Vrijeme koje podrazumijeva rat, koje se proteglo i koju godinu poslije njega, produžujući ga (naizgled) u nedogled, vrijeme iz kojeg ono prvo izgleda smiješno, naivno, poput laži kojima se branimo od okrutne sadašnjosti. Budućnost koja možda i ne postoji, a ako ipak postoji, to je samo zato da bi nam se dodatno narugala.

Sudbina jedne generacije djece iz naselja, koji su svoje formativne godine proveli u ratu, kojima je blizina smrti bila svakodnevnica, postaje metaforom sudbine čitavog, mladog bosanskohercegovačkog društva. Sugestivna slika gomile djece na garažama sa početka romana nasuprot onoj sa kraja, kad ih ostaje samo dvoje, govori o jednoj užasnoj (ne samo umjetničkoj) istini, o generaciji, odnosno generacijama, koje su unaprijed izgubljene, koje nisu imali nikakve šanse da uspiju.

Život u naselju je takav da je puno bliži smrti nego stvarnom životu. Roditelji i njihovi roditelji, koji su odustali od života, i svojih i njihovih potomaka, i koji dane provode ispunjene istim stavrima i procesima, uvijek izvedenim na isti način, nisu u mogućnosti uticati na živote djece čiju sudbinu pratimo u romanu. Djeca, određena skorom prošlošću, brutalnom raspadu sistema u kojem su rođeni, ratom koji je razorio svijet, našla su se u sadašnjosti koja još uvijek nije sigurna ni šta bi sama sa sobom, a posebno ne zna šta bi sa njima. Boraveći između ta dva svijeta, oni su puno bliži smrti nego pravom životu. Boraveći između ta dva svijeta, sve češće uz pomoć droga, oni češće i sami biraju smrt prije nego život. Jer smrt je izvjesna, jasna, ne iznevjerava. A u nedostatku bilo kakvih vrijednosti, izvjesnost se čini kao ultimativna, gotovo božanska kvaliteta.

Sve ovo nam Kahrović Posavljak uspijeva predočiti veoma poetičnim jezikom, nerijetko se služeći stilskim figurama koje su dominatno pjesničke, a koje u ovom romanu izrazito dobro funkcionišu. Upravo je to autoričino pjesničko iskustvo doprinijelo da jedna ovakva priča, koja veoma lako može da sklizne u patetiku, bude ispripovijedana sa mjerom, brižljivo se baveći detaljima, pjesnički nam oslikavajući (posebno unutarnje) svjetove likova.

Kako se roman približava kraju, tako se za likove djece  granice uzmeđu stvarnog i halucinacija sve više brišu, svjetovi se miješaju, prošlost i sadašnjost postaju jedno. Nasuprot toga je stvarnost, sa kojom će se sudariti silinom kakvu i ne slute. Ta napetost uzrokovana neminovnošću sudara sa stvarnošću drži nas do samog kraja, kada se sudar objektivizira doslovnim padom jednog od likova sa zgrade na pločnik. Tu, međutim, ne završava ova priča, jer je njen kraj ujedno i njen ponovni početak (jer je epilog doslovno i prolog, sa bitnom razlikom – epilog nema tačku na kraju rečenice, čime se nagovještava nezavršenost, odnosno otvorenost njenog kraja).

„Smrtova djeca“ je značajan bosanskohercegovački roman koji veoma artikulisano  govori o izgubljenoj generaciji, i koji nam daje za pravo da od autorice očekujemo još dobre (i) prozne književnosti.





Elvis Ljajić rođen je 1983. godine u Sjenici, Srbija. Osnovnu i srednju školu završava u Zenici, a na Filozofskom fakultetu u Sarajevu stiče zvanje magistra komparativne književnosti. Trenutno je na doktorskom studiju na Književnost i kultura na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, i bavi se istraživanjem kolektiva kao lika u bosanskohercegovačkoj drami, pod mentorstvom profesora Dževada Karahasana. Pisao je tekstove o pozorištu i književnosti za veći broj portala u Bosni i Hercegovini i regiji, objavljivan je u Sarajevskim sveskama, stalni je saradnik časopisa za književnost i kulturu Život, jedan od osnivača i urednik portala za književnu, pozorišnu i filmsku kritiku Kritika.ba. Živi i radi u Sarajevu.