ZEHNIJA BULIĆ: KNJIGA U KNJIZI

Zehnija Bulić

KNJIGA U KNJIZI


Odavno sam ostao bez primjerka svoje knjige. Žudeo sam da se sretnemo sa svojom mladošću. U biblioteci sam uzeo roman i pročitao ga za dan. Nakon petnaestak dana rastao sam se od svoga romana.
Za tugu moju upita me žena. Iz kutije izvadi primjerak romana koji sam joj darovao prije braka. S nogu sam se začitao. Ganuše me podvučeni redovi.
Petnaest godina moja knjiga čekala je svoga Odiseja.

MESARA


Pokraj rijeke žena deca i ja obilježavamo godišnjicu. Djeca beru livadsko svijeće, ćevapi na roštilju mijenjaju boje, postaju crvenkasti, sve jače mirišu na čistom vazduhu. Cio dan ne gasimo vatru. S vijencima na glavama vraćamo se kući, u kolima širi se miris poljskog cvijeća, miris luka i ćevapa.
Oko deset sati gledam emisiju iz “kulture”. Gostuju poznati pisci. Večeras, mjesto knjiga, pred gostima nalaze se tanjuri pečenog mesa. Ćevapi u meni rekoše da ne kritikujem mesnatu trpezu.
Vodititelj ispriča priču o mafiji koja je od ljudskoga mesa pravila ćevape, za vođe mafije. Ćevapi u mom želucu prevrnuše se. Jedan od pisaca, uz kikot, ubode viljušku u butinu, na tanjuru, i u slast pojede zalogaj.
Ćevapi iz mene pokuljaše napolje. Žena, uplašena, upita šta mi je. Pisci ne jedu ljude, rekoh.

OTKUP


Šabanu Šarenkapiću


Pjesnik je na promociji poklonio puno primjeraka knjige, iz malog tiraža. Na trećoj stranici svakom je napisao posvetu.
Pisac je za godinu dana ostao bez primjeraka. Bio je zadovoljan jer je upamtio lica čitalaca koji su dobili knjigu. Bilo je više lica nego pjesama u knjizi.
Pjesnik nekada dobije želju da čita svoje pjesme. Dok čita, duša svake pjesme posjeti dušu pjesnikovu i pripovjeda o očima čitalaca.
Na internetu pisac je slučajno pronašao primjerak svoje knjige. Kako se poklonjena knjiga našla u prodaji, pitao se, pa ju je otkupio.
Prodavac knjige istrgnuo je treću stranicu s imenom autora i naslovom. I na sve bacio sumnju.

GLOBALIZACIJA


Pisac je u bilježnici na mobilnom telefonu pisao kratke priče. Dok je pisao trideset prvu priču, bilježnica se napunila. Pisac je slutio da će nedovršena priča biti za antologiju, pa je odlučio da je dovrši. Iz prethodnih priča izbacio je epitete. Nastavio je da piše nedovršenu priču, ali se bilježnica napunila prije njenog kraja. U drugom skraćivanju pisac je u nekim pričama skratio naraciju, ali je posljednja priča tražila još prostora. U trećem pohodu za prostor, pisac je složene glagolske oblike zamijenio prostim oblicima, imenice je zamijenio ličnim zamjenicama. U nekim rečenicama izvršio je elizije, uklonio poređenja, deložirao nekoliko junaka…
Trideset prva priča pojela je sve kratke priče i opet nije mogla da stane u bilježnici.

UPOZNAVANJE


Damir se zaljubio u nepoznatu ženu. Pratio je. Saznao je gdje živi, kada izlazi s posla, kojim ulicama ide kući, u koji markat ulazi. U marketu je na ženinoj bluzu pročitao ime Lejla. Ljubav je u Damiru rasla, ali ne i odlučnost da joj priđe. Napisao je pjesmu “Lejla” i potpisao se ispod posljednjeg stiha.
U petnaest časova Damir je ušao u veliki market. Ugledao je ženu koju voli. Dok je Lejla uzimala namirnice s police, Damir ubaci pjesmu u njenu torbu i udalji se.
Lejla je kod kuće pronašla pjesmu. Dopala joj se. Razmišljala je ko bi mogao biti taj Damir i gdje je mogao da joj ubaci pjesmu u torbu. Vratila se u market i zamolila šeficu da pregledaju snimke od petnaest do šesnaest časova. Šefica je uvela u jednu prostoriju i pustila snimak s kamere. Ubrzo su na monitoru gledale mladića kako ubacije papir u torbu. Vraćale su snimak nekoliko puta.
Lejla je pred kraj radnog vremena pogledivala kroz prozor. Ugledala je Damira ispred opštinske zgrade. Spremila se i izlašla. Dok je Damir gledao u radnike koji izlaze iz zgrade, Lejla stade iza njega, ubaci papir u džep od mantila i ode. Damir je čekao dok svi radnici ne izađu. Stavio je ruke u džepove i pošao prema marketu. U desnom džepu pronađe papir, izvadi ga i pročita: “Damire, ako čekaš Lejlu, ona je izašla na sporedni izlaz”.





Prethodni tekstovi autora: Uzimanje vatre

ANA RACKOVIĆ: ARHETIP BALKAN

Ana Racković

Sediš u čekaonici na oguljenoj  metalnoj stolici. Gledaš u bela vrata i čekaš da se otvore. Da prozovu tvoje ime ravnodušnim glasom kao redni broj, kao jednu manje. Da ti kažu da smanjiš stres. Da se nasmeješ ironično sa dubokim uzdahom na kraju i jednim neubedljivim “pokušaću”.

U tebi bes tinja poput opasnog žara pod suvim lišćem. Zaboravljaš svoje dijagnoze već kod električnih vrata na izlazu iz bolnice. Tako ujednačenim ritmom se otvaraju i zatvaraju. Kako bi ti samo prijalo nešto ujednačeno, nešto ravnomerno podeljeno, pošteđeno preterivanja, nešto bez pritiska, nešto bez reči. Kao sveobuhvatni zagrljaj. Kao pohvala nečemu što ipak nije uspelo.

I ovaj dan toliko toga zavisi od tebe. I ovaj dan treba odbrojati. Umiriti savest tako potpunim umorom dok toneš u san. Umor je tvoje pokajanje za sve što si mogla drugačije da uradiš. Da je lakše bilo bi pogrešno. Nedovoljno. Olako shvaćeno. Olako završeno. Sebična je ta lakoća, čini ti se.

Ti si Atlas kamenih ruku. Ti si oči zagledane u ništa kada ostaneš sama sa sobom. Ti sve manje pričaš  i sve više ti je jasno. I bežiš pod sneg. Duboko u sebe. Sa utišanim mislima. Bez svesti o sebi. Sa željama posvećenim drugima. Uvek drugima. Uvek deci. Uvek svemu što stavljaš ispred sebe kao naslov svog života. Kao brzi odgovor pre postavljenog pitanja – ko si ti?

Nije uvek bilo tako. Ali tako se nametnulo. Teme tvog kritičkog mišljenja postaju tako banalne. „Životne“ – reći ćeš. Pozorište je skupo. Knjige oduzimaju vreme. Slušanje vesti je građanska dužnost. Seks je odavno hladan obrok koji se preskače. Ljubav je za decu. Ti si majka Hrabrost. Ti vučeš nakinđurena kola i prodaješ sve što imaš samo da izguraš dan.

Tvoja duša još ponekad se otima ovom ponovljenom scenariju legije žena pre tebe. Ovom arhetipu koji se ustoličio i vodi glavnu reč a ti bi da ga ispljuneš kao kost iz grla. U tebi su žene koje peru veš u reci promrzlim rukama. U tebi su prkosnice ućutkane brakom. U tebi su vile koje se gole kupaju u reci. I raspuštenice. I usedelice. I pobegulje. I jalovice. I brakolomke. I majke u zbegu sa puškom na ramenu. I one koje stoje pored slavskog stola i poslednje jedu. I one koje su rođene druge u porodici gde se čekao sin. I one do glave ošišane preljubnice. Sve one u tvojoj krvi u potrazi za pravdom. Za pravdom za tebe bar. Viču i opominju. Svaka za sebe. Svaka o sebi. Bude ti svoja sećanja. Uzburkavaju ti krv i gušiš se i pritisak ti skače i krvariš i na pola si puta da shvatiš ako sada ućutiš ponovo i ti ćeš biti jedna od njih. Vikaćeš svojoj kćeri iz dubine duše – Beži, živi, ne veruj u pravila! U redu je biti pogrešna.  Sve ti je već oprošteno.





Ana Racković rođena je 1983. godine u Beogradu. Diplomirala je na Akademiji lepih umetnosti, na smeru Menadžment u umetnosti. Objavila je zbirku kratkih priča 2019. godine pod nazivom “Vagabundizam i tesne cipele”.

FAIZ SOFTIĆ: SESTRE

Faiz Softić

SESTRE

Padala je noć, one su mahale svojim bijelim rukama. Brujali topovi, one šaptale. Sjekači prolazili ulicom, one strepjele. Bilo ih je sedam, bile su visoke. Između njih, na mjestu gdje je nekada stajala njihova majka, gnijezdili su se gušteri. Ptice su slijetale na njih i klatile se na vjetru. Ljeti su se prikradala djeca i gulila im zaperutalu kožu. Oni što boluju od bubrega, dolazili su s proljećem, zasijecali im prste i pod rane postavljali sudove. Pili su njihovu krv i hvali li se da im je bolje. Više ih nije probadalo u krstima i nadolazila im je snaga. Bilo ih je sedam, bile su sestre, i sve kao jedna.

Halil ih je ogradio smrčevim tarabama i sada su bile kao u gnijezdu. Dolazila su djeca, preskakala ogradu, a Halil ih psovao. Nastupila je zima, stud i drhtanje. Kada utihnu topovi čuje se njihov šapat. Po njihovim rukama i dalje su slijetale ozeble ptice i neveselim očima gledale Baščaršiju. Onda su došli sjekači sa sjekurama, pilama i konopcima. Prvo su posjekli javorove. Zatim su, uz krhak jauk, tamo u susjedstu, pokraj svojih kratkih panjeva, stale se opružati lipe. Pucali su topovi, odgovarale im sjekire, a one strecale.
Lakomim očima počeli su ih zagledati sjekači. Ispucalim rukama jedan od njih uhvati za ogradu. Preskočio je u gnijezdo i stao ih mjerkati. Dugo ih je gledao ne usuđujući se da počne, a onda je naišao Halil.
– Prvo mene, pa njih. I mene i još mnoge one su vratile iz groba.
Sjekač je pljunuo i otišao. Pala je noć. Halil je krenuo u smjenu. One su ga ispraćale mašući bijelim rukama. Ponovo se pojavio sjekač. Prvo ih je dobro opipao, kao kad se miluje nevjesta, a onda zamahnuo sjekirom. Ona se duboko zabadala u bedra. Na sve strane letjeli su kosi zalogaji kao komadi kostiju. Nije im bilo spasa. Jedna za drugom ljubile su pomrzlu zemlju, opružajući se i preplićući svoje bujne kose.
Halil se vratio rano. Našao je pomrzlu zemlju i u njoj sedam bijelih panjeva. Sa njih su one, sve do sinoć, mahale i liječile čarobnom vodicom. Jak bol osjeti Halil u krstima. Jedva je isčekao prag. Ovako ga je još jednom davno probadalo. Zamoli Mirzetu da mu napravi dosta čaja.
– Od breze? – upita ona.
Halil slegnu ramenima. Gore, na brdu, ima još jedna. I ona zna za nju, ali je daleko. Navrh brda Ablakovine. Valja se popeti. Prvo na vis, a onda i na nju. Grane su tanke, a Mirzeta u godinama. Blizu su i rovovi.
S dugim, starim kaputom koji je, ponekad, Halil nosio na položaj, i torbom u rukama, ona je već grabila uz put. Ispod Muharemove prodavnice srete dvojicu boraca. Bili su pospani. Klecala su im koljena. Vraćali su se iz smjene sa Curinih njiva. Ona prođe Alinu česmu, provuče seu rezeorvara i zaklonom dođe do brijega. Visoko iznad njene glave, fijukali su kuršumi.
I gore je čekao bijeli panj, oko njega razbacane grane i sjekač. Bio je crn kao gavran. Ruke nezgrapne, izukrštane žilama, a na krajevima brkova visio je mraz. U džakove je trpao cjepke i odvajao ustranu. Mirzetu je tek ispod oka pogledao.
Starica nalomi omladaka i vrati se Halilu. Svunoć je nalijevao čaj i uz krsta privijao cigle. Kuća je mirisala na brezu i pečenu zemlju.
Sutradan, ništa ga nije boljelo. Ležao je na krevetu, pred Bogom, kao breza pred sjekačem.
– Pa juče je bio zdrav – čudile su se komšije, a Mirzeta je mislila da su, eto, i breze juče bile na nogama, a danas ih nema. Između bijelih panjeva, našli su slobodno mjesto i iskopali mezar. Jednu od onih sedam breza, sjekač je ispilio za tabut.
Cijelu noć, poslije dženaze, padao je snijeg. Jutro je osvanulo bijelo kao mejt. Ništa se na zemlji više nije crnilo, sem taze iskopanih mezara. Odlijegali su topovi i sjekire. I poneki vrisak.





Prethodni tekstovi autora: Besmrtni grad

ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ: ULAZNICA

Aleksandar Ćuković

Kap

Duž njegovih grudi i oko pupka slagala je vrele oblutke okupane solju. Njegovi trzaji nijesu remetili brižno stvoreni kameni poredak na slanoj koži koja je iskrila na julskom suncu. Novine na licu nijesu mu dozvoljavale da posmatra kako ona to radi. -Fotografisaću, ne pomjeraj se – rekla mu je. Nije mario za razmazana slova na svom nosu, znao je da će brzo u vodu. Znao je i da će mu, na kraju fotografisanja, na vreli stomak icijediti svoju mokru kosu. Odlučio je da se ne strese, da muški istrpi. Stisnuo je zube. Na isti način već petnaest godina iščekuje tu prvu kap. I nakon svakog buđenja odluči da muški istrpi.

Ulaznica


Klovnovi koji se krevelje. Tobogani. Ringišpil. Auta na sudaranje. Vozići. Luna park. Kuća strave. Karting. Trambolina. Akva park… I ogroman red ispred sobe u kojoj djeca pod budnim okom jednog, cijepaju fotografije onog drugog roditelja. I šećerna vuna. I lilihip. I sladoled na točenje u neograničenim kolčinama. I opet klovnovi, mnogo klovnova koji se krevelje i cere… Sve po odluci nadležnog suda.





Aleksandar Ćuković rođen je 1991. godine u Nikšiću. Magistar je političkih nauka. Objavio je knjige: Sporedni poredak (2012), Omča (2013), Konture horizonta (2015), Kad skidaju krila (2018, dva izdanja), Pisac u kupatilu (2019) i Vrijeme riječi – UKCG od 1946. do 2020. godine (2020). Autor je niza naučnih i stručnih radova iz oblasti društvenih i humanističkih nauka. Piše prozu i poeziju. Dobitnik je nagrade Udruženja književnika Crne Gore Vidovdanska povelja za najbolju knjigu proze u 2018. godini (Kad skidaju krila), nagrade za najbolju kratku priču na Podgorica art festivalu iste godine, kao i nagrade Mirko Banjević za najbolju knjigu proze 2019. godine. Dobitnik je Prve godišnje nagrade Udruženja novinara Crne Gore za 2019. godinu. Glavni je i odgovorni urednik časopisa Stvaranje Udruženja književnika Crne Gore i dodatka o kulturi Ćirilica dnevnih novena Dan.

ABDULAH SIDRAN: NURIJA VELI

Abdulah Sidran

A Nurija veli

A Nurija veli:
,,Ljudskim postupcima upravljaju: u mladosti – hormoni, zrelom dobu – zablude, u starosti – strahovi.“

A Nurija veli:
,,Zapamti ovo zauvijek: Iskrenost nije vrlina. Iskrenost je ljepota.“

A Nurija veli:
,,Ako ti neko kaže da smo u svemu najgori slobodno mu reci da laže! Nema niko da bolje od nas zabija glavu u pijesak.“

A Nurija veli:
,,U borbi protiv mitološke svijesti razum je bespomoćan.“

A Nurija veli:
,,Važne stvari nalaze se u sitnicama. Krupne stvari postoje samo da bi čovjek što kasnije došo do pameti.“

A Nurija veli:
,,Ima takvih ljudi da možeš smatrati sretnim svaki onaj dan u kom ih nisi sreo!“

A Nurija veli:
,,Kadgod ti za nekog kažu da je lud, ti upitaj: A jesi li mu probo šta uzet?“

A Nurija veli:
,,Ako smo ja i ti isti, ja sam gori.“

A Nurija veli:
,,Laže onaj što kaže da se iz svoje kože ne može. Da nisam stoput iz nje iskako ne bi me bilo među živima.“

A Nurija veli:
,,Život je urota protiv čovjekova dostajanstva. Ako ga sačuvaš pobjednik si makar sve ostalo izgubio!“

A Nurija veli:
,,Smisao čovjekova života ne osporava smrtnost njegovoga tijela – nego niskost i bijeda duha u njemu.“

A Nurija veli:
,,Ko ovdje danas ima i mrvu duše za njega nema ni mrve nade.“

Mrvice iz sive bilježnice


Hoće džehenem, ako Bog da

Umrije joj šćer, mrvica jedna. Dogodine, nešta joj poždera čovjeka, ni tri mjeseca nije bolovo. Jadovi ljudski, u ta doba, tri joj puta obijali dućančić kraj ceste. Upitaju ljudi ponekad udovicu:
Hoće li tebe, Hasno, ikakva nesreća mimoići?
Hoće džehenem, ako Bog da.

Tuđa nafaka

Bio čovjek pamuk-duše.
Nema kome nije pomogao, i nema ko ga nije prevario.
Mati mu odmalena govorila:
Ti si, sine, tuđa nafaka.

Majka

Majka Behija je čekala da gost iziđe ispred zgrade – pa da zaključa vrata.
Veli: Ako čuje, misliće da mi je drago što ode!

Apsolutno relativno

Izmjerio čovjek šećer – ne valja: 12,5.
U banci, nikakav, zateče nenadanih 700 km.
Uzeo, vratio se kući, izmjerio šećer – valja: 5,8.

Rad vremena na uništavanju smisla

Mi, koji smo željeli mijenjati Svijet, prolazimo danas jedni pored drugih kao neznanci. Toliko nas je Svijet promijenio.

Sirotinja

Gdje češ to?
Idem onome čovjeku dat koju paru.
Od čega, bolan, nemamo ni mi?
On više nema.





Abdulah Sidran (Sarajevo, 1944), pjesnik, romanopisac, dramski pisac, filmski scenarista, putopisac i novinski komentator. Objavljeni izbor je preuzet iz knjige Nurija veli (Connectum, Sarajevo, 2020).

LJILJANA GRUBAČ: UGAO POSMATRANJA

Ljiljana Grubač

UGAO POSMATRANJA

Znate gospodine, vi ste sigurno neki inspektor, jesam li pogodila? Rekla bih po stavu, a bogme, i po godinama! Blizu smo mi, ja sam šezdeset peto! Znači, inspektore, stanem ja to veče pored ovog prozora, ja uvek tako uveče, kad su ove vrućine, malo da se rashladim, znate, stojim i, verujte mi, tačno me nešto preseče, ovde s leve strane. Eto, to je bio znak, kao da me je sâm Bog namestio da stojim u prozoru, da budem svedok. Ima pravde. Dolijaće on. Ničija nije do zore… Moram da se prekrstim…. Oni su naišli zajedno, odmah sam pomislila da su momak i devojka, nisam videla po mraku da l’ se drže za ruke, gledala sam, al’ nisam mogla da vidim, ne radi ova sijalica ispred zgrade, zvala sam već četiri puta da promene, sve kažu uneli smo u sistem, gospođo, ali ne dolaze. Tačno sam osetila da nešto nije kako treba, svega mi, čim sam ih videla. Nešto su pričali, sve sam se naprezala da čujem šta govore, al’ ne moš’ ih čuti, k’o da su usta kamenjem napunili, ništa nisam razumela. Nešto: „Prâvo… imam… nemaš… ne možeš“. Kažem vam, ništa mi nije bilo jasno. I kako su došli tu, na ovaj ćošak ovde, počeli da viču kao pomamljeni. “Ne smeš ti to da uradiš!“ viče on, a ona viče: „Smem i nema toga ko će da mi zabrani!“. Ja se onda nagnem da bolje vidim, malo je falilo da padnem, al’ ne vredi, ovo je stara zgrada, tako su nekad gradili da ne možete da vidite šta je iza ćoška, nju samo sleva, njega samo s desna, profesionalno… ili profilno, ne znam koji je stručni izraz. Pa on opet: „Ne možeš to da mi uradiš!“, a ona se prodere još više od njega: „A šta si ti meni uradio!“. I onda tišina nekoliko sekundi, pa puče, ja  mislila ova prok… ova deca ovde iz komšiluka opet bacaju petarde, i onda – tajac. Posle svi počeli da izlaze na terase, te ja brže-bolje izletim, ovako u papučama i ovoj kućnoj haljini, da mi neko ne uzme muštuluk… Devojka leži kao proštac, rupa jedna crvena ovde na glavi, ništa više. Tu ja shvatim da je bio pištolj, ali nisam ja to uopšte tako zamišljala, znate. Ja sam mislila to kad pukne iz takve blizine, rascveta se kao bulka. Momka nigde, nestao, ali sigurno ćete ga vi uhvatiti, kažem, pravde ima. Možda ga i grize savest… Ako imate još pitanja, inspektore, ja ću odgovoriti, ako imate neku sliku da mi pokažete, kao ono u filmovima što pokazuju, možda bih ga prepoznala, mislim da bi mi sa slikom bilo lakše, nisam ga baš dobro videla, ali ipak sam bila najbliže od svih, ko će da ga prepozna ako neću ja…

Naravno da ću vam reći sve što sam videla, ali ja sam videla tako malo. Samo sam prošla biciklom pored tog mesta. Ništa drugo ne znam.

Znači, vraćala sam se sa svoje standardne rute, idem od kuće do velikog parka, vozim pet krugova i nazad. Prošla sam pored te zgrade, čula sam da se neki ljudi svađaju, verovatno sam ih i videla perifernim vidom,  ali nisam se ni okrenula ni zaustavila. Uvek gledam svoja posla. Nikad nisam dobro prošla kad sam nekom htela da pomognem. Već sam bila na vrhu ulice kad sam čula da je nešto puklo, ali ni tad se nisam zaustavila. Ne znam… mislila sam petarda ili vatromet. Nisam mislila da je važno.

Volela bih da to nikada nisam videla. Ili ako sam već morala da vidim, da sam bar bila sama … Ovako ne znam kakve će ona imati posledice. Strašno mi je! Izvinite što plačem. Samo trenutak… mogu… mogu da dâm izjavu…

Mislim da je bilo oko dvadeset pet do osam jer sam žurila da stignem da okupam Dijanu i stavim je da spava. Ona leže oko osam. Prošle smo kroz parkić u naselju i izbile na prilaz parkingu, a onda skrenule između zgrada. I onda, baš na ćošku… izvinite, molim vas, ne mogu da se kontrolišem… Naišle smo tačno u trenutku kada je taj čovek izvadio pištolj i pucao. Bilo je tako strašno, taj zvuk, užasno jak, odjeknuo je, odbio se o zgrade. Nikad pre toga nisam čula pucanj iz pištolja. Kad sam shvatila šta se dešava, uzela sam Dijanu u naručje i okrenula se, ali sam bila toliko zbunjena, ja sam se okrenula, a ona je mogla sve da vidi preko mog ramena…Oprostite… Stajala sam tako, nisam smela da se pomerim od straha, mislila sam napašće i nas, ne znam šta sam mislila, tresla sam se… Ne znam koliko sam stajala, kad sam se okrenula, devojka je ležala na betonu, usta su joj bila otvorena, oči ukočene… crna duga kosa ulepljena krvlju. Ostaće mi ta slika. Čoveka nigde nije bilo.

Čika buuum. Čika trči u pâk. Teta padne pâva.





Ljiljana Grubač je bila među ovogodišnjim finalistima natječaja Festivala europske kratke priče (FEKP), kao i autorka čiji je rad uvršten u zbornik Rotari kluba Mediana Niš za ovu godinu. Zajedno s radovima ostalih polaznika Radionice kreativnog pisanja njene priče se nalaze na sajtu Partizanske knjige. U septembru će biti učesnik projekta Write the Change za mlade, još neafirmisane autore s prostora Crne Gore, Srbije, Makedonije i Kosova. Diplomirala je i magistrirala na Filološkom fakultetu u Beogradu. Bavi se usmenim i pisanim prevođenjem s italijanskog i engleskog jezika.

Darija Žilić: Sarajevski fragmenti

Darija Žilić

Sarajevski fragmenti

U tuđim stanovima i zemljama mogu se dogoditi samo dva moguća kretanja: endogeno i egzogeno.Vraćanje u sebe, oslobođeno »vremena svijeta« ili izlazak na ulicu na kojoj raskopčavaš košulju u trenu. Možeš pisati o lomu, ili se sjećati prvog aktivizma. Upravo u tome leže ovi zapisi iz jednoga grada. U suočavanju s tamom i svjetlom koje postoji na mjestima gdje prestaju uređene ceste i autoputovi. Proveo si desetljeće misleći o zemljama koje su tu blizu, ali nikad nisi shvatio kako one utječu na tvoje, na bilo čije identitete… Moj otac rođen je blizu rijeke Une, ali mi tamo nikad nismo prešli granicu. I često sam se pitala što je preko. Divljina ili mir? Sad kad ne postoji mjesto s kojeg mjerimo razdaljinu, sve se odjednom povezalo.


* * *

Pogled s terase stana na Skenderiji. Rujanske crvene jabuke u vrtu i strmo stepenište koje vodi na vrh brijega. Noću ili u rano jutro slušala sam korake onih koji su se spuštali u grad ili uspinjali prema brijegu. Ujutro bih prevodila roman turske autorice: dijelove u kojima se miješaju film i tzv. stvarnost. Događa se ubojstvo, ali je li to samo na ekranu ili je glavna junakinja u opasnosti? Televizor u dnevnom boravku uopće nisam pogledala, niti upalila. Nije mi smetala tišina. Spisateljica Lela B. Njatin, moja slovenska prijateljica, rekla mi je da kad smo u tuđim stanovima, u tuđim zemljama, vrijeme tjeskobe nastupa oko 17 sati. Tada treba skuhati čaj i polako ga piti. Tad, rekla bih, treba poći na balkon i rukama ubirati jabuke. U zraku. Kao neke zračne korice topline. I vrijeme snatrenja ili rekapitulacije samo se od sebe otvara, kao rajski vrt u kojem djetinjstvo i zrelost postaju cjelina.


* * *

Jabuke snimljene kroz prozor restorana s heljdinim specijalitetima. Negdje između Tuzle i Sarajeva. Tamo nas je povela Ferida. Isto takvo stablo i još uvijek rumene jabuke bile su u vrtu stana na Skenderiji, odmah blizu rijeke. Odakle heljda usred Bosne? Saznajem, neki je Srbin povratnik dobio poticaj da otvori restoran usred divljine. Ugodno namješten, kao kuća iz bajke na koju nalete umorni putnici. Gledala sam jabuke koje nitko neće ubrati. Prirodu, puno zelenila svuda. I kad sam dolazila u Sarajevo, toliko prirode, kao da se nikad tu nije događalo ništa vezano za povijesno, ratno. Očišćeno bar prividno od tragova koji bi mogli govoriti o Vremenu. Bili smo izvan svega, kao u Raju, u kojem su naokolo samo crvene jabuke…


* * *

Svakodnevno sam se sa Skenderije spuštala do centra. Prelazila preko Eiffelovog mosta ili Latinske ćuprije. Koliko mostova na toj »maloj« rijeci! Bili su topli rujanski dani, pravo ljeto, pa sam često išla i sjenovitim putem uz Likovnu akademiju. Jedan dan vraćah se u stan s dvije vrećice. U jednoj namirnice, u drugoj tri neka neobična sata, komplet kupljen na Baščaršiji. To sam kupila sebi za poklon. Na jednom satu su rimski, na ostala dva arapski brojevi. Ja hodam brzo ko vojnik, čak i na visokim petama, ali upravo blizu mosta opazih Milu Stojića. Eno ga u razgovoru. Grlimo se jer se nismo uspjeli vidjet u Tuzli. Nekad mu napišem nešto: npr. da mi je bilo lijepo u Iranu. A on se prepadne da ću se vratiti tamo i nosit hidžab. Veli: Nemoj! I odoh ja dalje nakon lijepog susreta. Kraj Akademije kupujem dvije knjige: poeziju Muniba Delalića, kojeg dosad nisam čitala, i roman Filipa Davida. U stanu poslijepodne raspremam te satove i odlučujem da neću u njih staviti baterije. Nek stoji Vrijeme bar na tom mjestu, gdje spajaju se svjetovi različitih brojki. Popodne, na terasi pročitah Delalićeve stihove koji bi se mogli odnositi i na Milu: »Od tad me to i muči: Ima li tuge veće/ i nepravde, nego kad se Hercegovac/ pod snijeg, u sleđenu zemlju meće!«


* * *

Pokraj nekih mostova na Miljacki nalaze se klupe. Odmah na početku. Na tim klupama sjede bračni parovi ili djeca. Zapitala sam se ‒ zašto ne sjede negdje uz put prema gradu, na klupi s koje se gledaju rijeka, zgrade ili most? Promatrala sam jedan par nekoliko minuta, očekujuci jedan susret. Gledali su u nekom neodređenom smjeru, jer s tog mjesta nije se jasno vidio ni grad, ni rijeka, niti planine… Kao da su gledali gore, ili su se zbog izostanka vanjske perspektive zagledali prema sebi, prema onom Ja koje se nalazi niti na mostu, niti na putu. Ili su možda pred mostom kao lađari-čuvari ispraćali ljude s jedne na drugu obalu, iz Ovog u Onaj svijet ili obrnuto…





Darija Žilić, rođena 1972. u zagrebu, diplomirala povijest i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autorica 12 knjiga ogleda i kritika, poezije, proze, intervjua. Dobitnica nagrade Kiklop za najbolju knjigu poezije 2010. godine (Pleši, Modesti, pleši) i nagrade Julije Benešić za najbolju knjigu eseja 2010. godine (Muza izvan geta).

Darko Cvijetić: Svitanje

Darko Cvijetić

JESAMOĆE

Goran je dvije godine na Televiziji titlovao sapunice. Potom pozajmljivao glas u crtanim filmovima.
Dvaput bio zec, pa srna. I ptica, mogao je letjeti.
Kod kuće imao psića na baterije. Zatim je sreo Anu. Imala je na oba očna kapka istetoviranu po suzu.
Ana je plakala svana.
Goran iscrtan iznutra.

SVITANJE

Brkata Zora na bolničkoj patologiji već tridesetjednu godinu pere mrtve. Voli popiti koju, pa s njima priča, grdi ih, svađa se, nekad opet samo uzdiše i uzdiše…

“Ugrijem vode u loncu sebi za kafe, ali kad je neki lijep i mlad, a takvi bili momci u ratu, operem ga toplom vodom, onako mlakastom, grijeh ledenom ili curu mladu, ajooj groto moja”.

Kad se mali Borko objesio sa svojih sedamnaest, Brkata Zora iz lonca zahvatila vode koliko za dvije džezve.

Pa mu vrat oprala još okovan žičanom omčicom.

I pjevala mu i plakuckala i pjevala – da zna zora, da zna zora, koju dragu ljubim ja, ne bi zora, ne bi zora…





Darko Cvijetić, rođen 11. siječnja 1968. godine u Ljubiji Rudnik, Jugoslavija, danas BiH, pjesnik, prozaist, redatelj i dramaturg u Pozorištu Prijedor. Član P.E.N. Centra BiH, Društva pisaca BiH, te Hrvatskog društva pisaca. Objavio desetak knjiga pjesama, zbirku kratkih priča Manifest Mlade Bosne i roman Schindlerov lift.

Ivana Maksić: Vejavica

Ivana Maksić

VEJAVICA

*
Kada mu je, tokom pregleda, rekla: lezite na krevet, legao je bočno i sklupčao se kao fetus.

*
Medicinski tehničar koji je trebalo da me izmeri, i to najpre težinu, visinu, pa obime, uzima metar i pokušava da opiše kružnicu oko moga struka, ali tako da me ne dodirne. Nelagoda prelazi sa njegovih ruku, na brojke i metar, potom se kružno širi, u talasićima, česticama zagušljive ordinacije. Na moje dobronamerno negodovanje da mere nisu sasvim tačne, pošto je, mereći struk, u najmanju ruku izmerio kukove, pokušava još jednom, ali opet prateći vazduh sâm. Jer njegov cilj nije da me izmeri, nego da me ne dotakne. Kada bi se moglo ne dodirnuti, kao što se hoda na prstima, kao lopov ili ubica, bez otisaka, rukavicama. Zapisuje provizornu cifru, a potom, na istovetan način, meri i kukove. Nije važno da li su brojke tačne, metodologija je dosledna.


*
Lete dve sove (ženke). Jedna je promakla veoma blizu prozorskog okna, i dok sam na prstima prilazila, nestala je, da bi se stvorila druga, daleko lepša, odveć egzotična, koja me je znatiželjno gledala, šeretski i zavodnički, čak usporivši let. I tek pri tom lelujavom, hipnotičkom usporavanju, mogla sam da vidim nežno paperje oko oba njena oka: zagasito plavo, tamno zeleno, ljubičasto i ružičasto, nijanse koje su podsećale na rep pauna, ali sa toplim zenicama – kibucima – u središtu.


*
Objašnjava mi zašto žene ne bi trebalo da se šminkaju, pominje gejše, prirodnu lepotu, manire, i rukom prikazuje imaginarni grafikon u smeru talasa koji bi precizno markirao rast i opadanje broja žena koje koriste šminku, u zavisnosti od njihove starosne dobi, kao svaki nesuđeni surfer zatomljen u zemlji bez okeana.


*
Tuđi strah i neodlučnost mi treba baš koliko i krvlju natopljen uložak.


*
Rodila sam iznebuha, kako mi naknadno kažu, već odraslu bebu sklupčanu u pozi koja se zove dečak. Priključuju mi infuziju nekim tupim i kratkim iglicama koje na svojim vrhovima imaju oblogu od plastike, dok ja ležim gotovo blaženo, preporođeno, a ne samo porođeno, kao da nikada do sada nisam ni želela devojčicu. Da li tako izgleda postporođajna amnezija? Sve misli talasasto poređane u jedno dobro je, i sve je u redu, u pokušaj da se oseti ima li nečega osim utrnulosti među nogama, izuzev stranog tela gaze zgrudvane u nemu loptu melanholije koja sada popunjava mesto odakle dolaze novorođeni.


*
Negde na polovini puta, vidim crno vozilo, za koje, tek kad se približi, mogu ustanoviti da su pogrebna kola neobično oblih, čak modernističkih linija. Crna koža razapeta je preko žičanih konstrukcija. Prilikom povratka kući, vidim da je na ulazu neko zakucao drvene poluge, u obliku oštre, invazivne poruke: samo do mog ulaza, bebo! Neke slike, ulja na platnu, one tople, narandžaste – nedostaju; druge se pominju u šifrovanom pismu čije prispeće bih najradije da opozovem. Shvatam da mi te slike ne trebaju, mogu ih pokloniti, ali najpre – ostaviti pred ulazom – tako da će znati baš onaj koji treba da ih pokupi. Silazim niz stepenice i vidim druga, još veća pogrebna kola, zajedno sa orkestrom, simetrično smeštenim u dva polukruga, dve krajnje duhovite spirale. U ruci mi je ključ, pojma nemam šta otključava.

*
Na njenim platnima portreti deluju kao maske (skulpture), ljušture i odlivci. Crna podloga daje efekat spaljenosti koja je naknadno minuciozno izgrebana tananim iglicama. Na jednoj, tzv. španski češalj, nije nikakav očekivani detalj, već je (dok niko ne gleda) figura izrasla u beličastog duha koji se nadvija nad savršeno spokojnom, kovrdžavom glavom zagledanom u stakleni izlog iza mog i tvog tela.





Ivana Maksić (1984.) piše poeziju, crtice, eseje i prevodi sa engleskog jezika. Objavila je knjige poezije O telo tvori me (2011.), Izvan komunikacije (2013.), La mia paura di essere schiava (na italijanskom: 2014.) i Jaz sem tvoj propagandni film (IGNOR, 2018.). Poezija joj je uvrštena u nekoliko ex-yu zbornika i antologija. Trenutno radi na rukopisu kratke prozne forme Vejavica.

Nadija Rebronja: Bijela dirka

Nadija Rebronja

bijela dirka

-proveo je jedan dio vječnosti u kavezu pokazujući posjetiocima neobičnu boju kože, neobičan pogled, neobičan osmijeh. možda je, kažu, bio nesretniji od onih čije su kože bile preparirane, čiji su zubi bili ukrasi u ormarima. pobjegao je na datum koji je sada negdje praznik.

-svaki je datum u nekoj zemlji dan pobjede nad nepravdom. svaki je datum istovremeno i dan kada se velika nepravda negdje desila. na velike praznike ljudima odsjeku jezik pa ih tjeraju da progovore, da pjevaju himne, da misle o bojama zastave, o bojama kože, da se plaše dodira.