SPOSOBNI SMO DA STVORIMO SVOJU VLASTITU ZEMLJU: INTERVJU SA SHOLEH WOLPE, 2. DIO

Sholeh Wolpe (photo by Bonnie Perkinson)

Razgovarala Nadija Rebronja

Kada pišu o vašoj poeziji, kritičari često koriste odrednice humanost, ljudskost, kultura, sloboda. Koliko je važno za poeziju u ovom trenutku da preispituje humanost u kontekstu savremenog sveta?

Kaže se da su pjesnici kazivači istine svog vremena, kao ogledala u kojima se ogleda društvo u kojem žive. Također kažu da pjesnici svjedoče. Ja lično ne pišem kako bih imala uticaja na svijet, iako se nadam da će moje pjesme dosegnuti i dotaknuti čitaoca na način koji utiče na njihovu perspektivu. Ali ja nisam propovjednica, niti učiteljica bilo koje vrste. Jedino vrijeme kada pjesme imaju bilo kakav uticaj na bilo koje društvo je kada ljudi stanu, slušaju i obrate pažnju na ono što govore pjesnici. Uticaj nije zbog toga što je pjesnik namjeravao da ima uticaja, već zato što su ljudi zastali i našli vrijeme da zaista slušaju.

Ono što pišem je iz hitnosti koju osjećam u sebi. Napisala sam mnogo toga o kršenju ljudskih prava nad ženama i o sebi, i naravno imam i uvijek ću pisati kao žena i iz perspektive žene, jer očigledno sam žena; ali ja sam također ljudsko biće, pjesnikinja, ljubavnica, majka, prijateljica.

Narod nije uvijek njegova vlast i obrnuto, vlast ne predstavlja uvijek svoj narod. Međutim, ono što može predstavljati narod je njihova književnost i umjetnost. Zato i mnogo vremena posvjećujem prevođenju iranske književnosti na engleski. Želim da ljudi gledaju na Iran kroz objektiv književnosti i vide ih kao ljude, kulturu, a ne kao tamnu mrlju na mapi, ili kao „teroriste“. To je divna stvar u književnosti. Ona nas okuplja kao ljudska bića – direktno, a ne kroz iskrivljenu sliku religije ili politike.

U jednoj pjesmi pišete pismo Americi koja je krišom dolazila u Vašu sobu u Teheranu kada ste imali jedanast godina. Da li je Vašoj poeziji , u Vašim snovima, Amerika i danas azurna i narandžasta, poput neba i makova?

Mi smo usamljena stvorenja. Mi gledamo na svijet iznutra. A kada smo u meditativnom stanju, suprotstavljanje onoga što je tamo i unutrašnje iskustvo tog trenutka može imati dubok uticaj na našu psihu i na to kako vidimo svijet. Šta znači plava ako nije stavljena preko žutog? Ako stavite sivu boju usred maslinasto zelene boje, izgledat će kao drugačija boja nego ako je stavite preko ljubičaste. Probajte. Svaki put vaše oči vide sivu kao drugu boju. Pitanje je: šta je “stvarnost”? Kontekst i pozadina mijenjaju način na koji vidimo stvari. Šta god mi držimo u sebi, dolazi od onoga što prikupljamo i procesuiramo iz naše neposredne okoline – vrste knjiga koje čitamo, filmova koje gledamo, ljudskih interakcija koje imamo, itd. Šta bilo šta od toga znači kada se suprotstavi onome što postoji izvan nas, neobrađeno našom psihom? To je ono što ova pjesma istražuje.

Zanima me način na koji pišete o braku u svojoj najnovijoj knjizi Keeping Time with Blue Hyacinths . U mnogim pjesmama postoji očaj, jer opisujete fizičko i psihičko degradiranje žena zarobljenih u ograničenjima braka i majčinstva ili onih rastrgnutih razvodom. A ipak ima i nježnosti, koja također nastaje iznenađujuće i neočekivano. Šta je inspiriralo ove teme?

Udala sam se iz ljubavi. Bila sam vrlo mlada, a on je bio stariji. Postoji opasnost u takvim vezama. Međutim, ono o čemu pišem u pjesmi Keeping Time with Blue Hyacinths nije toliko o ograničenosti braka i majčinstva, koliko o nejasnoćama koje se stvaraju u vezi u kojoj je ljepota zamračena nesporazumima, gdje moralni sudovi koče povjerenje, a nesmotreno neljubazne riječi ili djela pokvare atmosferu u kući. Znam da ima mnogo žena koje se vide u ovim pjesmama. I moj glas je njihov. Ali najvažnije je nastaviti dalje i napredovati. Bez nježnosti i smisla za humor, život postaje težak.

Na koji način razmišljate o važnosti prevođenja književnosti na druge jezike?

Ja sam pjesnikinja i spisateljica koja prevodi. Ne obrnuto. Ja prevodim jer vjerujem da književnost ima moć da zbližava ljude različitih kultura i jezika. Ovo su mračna vremena i kao i uvijek, svjetlost književnosti i umjetnosti je neophodna da nam razvedri život i da nas približi jedno drugom. Kao bilingvalna pesnikinja, sa dvije kulture, osjećam da je moja dužnost da učinim ono što mogu, efikasno koliko mogu – da ponovo stvorim našu voljenu poeziju Irana na engleskom, kao poeziju. Persijski i engleski su različiti kao nebo i more. Najbolje što mogu da uradim kao pjesnikinja-prevoditeljica je da stvorim odraz jednog u drugom. Moj prijevod postaje ponovno stvaranje koja odražava original. More može odražavati nebo svojim pokretnim zvijezdama, pomicanjem oblaka, mjesečevim mjenama i pticama selicama, ali u konačnici more nije nebo. Po prirodi je tekućina. Ono talasa. Postoje talasi. Ako ste riba koja živi u moru, možete samo razumjeti nebo ako njegov odraz postane dio vode. Ta refleksija je prijevod.

Živimo u svijetu koji je podijeljen brojnim ideologijama. Svaki dan slušamo o tome kako smo različiti. Po mom mišljenju, jedina stvar koja zaista spaja ljude je umjetnost. I ja želim da budem dio tog procesa. Jer, u jednu ruku, možemo očajavati i reći da kao pjesnici možemo samo pisati svoje pjesme. Ali, kako dolazim iz dvije kulture i govorim dva jezika, i kako sam pjesnikinja i spisateljica, ukoliko ne prevodim, ja činim grijeh. Kroz prijevod i ponovno stvaranje, ja mogu spojiti dvije kulture.

Takođe ste i dramska spisateljica. Recite nešto o posljednjoj predstavi koja se igra po Vašem tekstu.

Da, moja nova predstava je adaptacija Attarovog djela Govor ptica. Kada mi je direktor Ubuntu teatra Michael Moran prišao sa idejom da prilagodi prijevod za pozornicu, već sam razmišljala o tome da to uradim, ali još nisam bila počela. Činilo se da smo se našli u pravo vrijeme. On mi je dao zadatak da to napišem i nakon pune godine pisanja i radionica, premijerno je prikazana u teatru Ubuntu u Oaklandu. Režirao je italijanski režiser Giulio Cesare Perrone. Dok sam pisala ovu predstavu, zadržala sam osnovnu strukturu Attarove priče, ali sam sebi dala i kreativnu slobodu. Dodala sam komediju, uvećala postojeći humor u pričama i nisam se ustezala od toga da se referiram na naša moderna politička i društvena pitanja. Zamaglila sam rodne uloge i i zahtjevala da glumci budu različitih rasa. To je predstava koja je zabavna, ali i vjerna dubokoj i bezvremenskoj duhovnoj poruci Attara.

O čemu govore ptice u Govoru ptica?

U Govoru ptica, ptice svijeta se okupljaju i priznaju Velikog Simorgha kao svog Gospodara. Simorgh je misteriozna ptica koja živi u planini Qaf, mitskoj planini koja se omotava oko svijeta. Hoopoe je izabran da ih vodi kroz opasno putovanje. Oni prelaze sedam dolina, a od hiljada ptica samo trideset dođe do prebivališta Velikog Simorgha. Ali to nije kraj priče. Dogodi se nešto neočekivano. Morat ćete vidjeti predstavu ili pročitati knjigu kako biste saznali.

Od jezika bliskih našem prostoru, prevođeni ste do sada na makednonski jezik. Da li poznajete balkanske autore i da li postoji pesnici s Balkana koji su Vam poetički bliski?

Da, Nikola Madzirov je preveo moje pjesme preveo na Makedonski. On je veliki pjesnik čiji rad volim. Prijevod književnosti je kao izgradnja mosta svjetlosti između ljudi i kultura. Povezuje nas i ne mogu ga probiti ni bombe ni granate. Dugujemo veliku zahvalnost pjesnicima koji prevode poeziju iz cijelog svijeta, uključujući i balkanske jezike. Ljudi kao što su Sean Cotter i Mihaela Moscaliuc koji prevode rumunske pjesnike kao što su Nichita Stanescu i Liliana Ursu; Charles Simić koji je preveo mnoge srpske pjesnike; Igor Isakovski koji je uređivao antologiju makedonskih pjesnika okupljajući mnoge fine prevoditelje; i Miroslav Nikolov koji je prevodio bugarske pjesnike kao što je Lyubomir Nikolov. To su zbirke za koje znam. Sigurna sam da ima i drugih koje nisam pročitala zato što nisu prevedene na engleski.

Prevod s engleskog Aida Salihović-Gušić





Prethodni tekstovi autora: Naslikano sunce, Sposobni smo da stvorimo svoju vlastitu zemlju, 1. dio

SPOSOBNI SMO DA STVORIMO SVOJU VLASTITU ZEMLJU: INTERVJU SA SHOLEH WOLPE, 1. DIO

Sholeh Wolpe (photo by Sophie Kandaouroff)

Razgovarala Nadija Rebronja

Kažete da ne pripadate nigdje i da imate akcenat na svim jezicima. Šta mislite o pjesnicima i pripadanjima? Može li pjesnik pripadati nečemu ili pripada samo poeziji?

Napustila sam svoj dom u Teheranu kada sam imala trinaest godina. Nakon Islamske revolucije, shvatila sam da povratak više nije opcija. Osjetila sam da nemam državu i ,,dom” je postao važna tema u mom životu. Živjela sam u mnogim državama, malim i velikim gradovima, i tokom godina sam usvojila mnogo identiteta – identitet kćerke, studentice, supruge, majke, pjesnikinje, prijateljice, feministice, umjetnice, žrtve, osvajačice, učiteljice. Ali, gdje je dom? Da li je to mjesto u kojem sam rođena? Mjesto u kojem živim? Ova potraga je uticala na mnoge od mojih radova, ili ispitivanje šta to zapravo “izganstvo” znači. Gdje ja pripadam?

Jednog dana sam sjedila u jednom vrtu i gledala kako se kornjače kreću s jedne strane ribnjaka na drugu. Shvatila sam da smo baš kao ta divna stvorenja. Imamo mjesto rođenja ili stanište, ali bez obzira gdje idemo, “dom” je ono što nosimo u sebi. Govorim o sinhronizaciji sa evoluirajućim ja. Možemo biti povezani s geografskim mjestom ili kulturom, ali smo sposobni da stvorimo svoju vlastitu unutarnju zemlju – neovisno o lažnim granicama koje slučajno povlače političari, kraljevi i osvajači.

Na kom jeziku sanjate o poeziji? Na kom jeziku razmišljate o poeziji?

Mogu da pišem samo na jeziku na kojem sanjam. Davno sam prestala sanjati na persijskom. Zato pišem na engleskom. Kada prevodim persijsku književnost, to je moj način povezivanja sa maternjim jezikom. Kada glasno čitam persijsku poeziju, ona vibrira u dijelovima moje duše koji su često skriveni i netaknuti.

Prevodite djela iranskih tj. persijskih klasika. Naročitu pažnju je privukao Vaš prijevod Atarovog djela Govor ptica na engleski jezik. Kakva je percepcija savremenog čitaoca u Americi stare persijske književnosti i kako savremeni Amerikanac čita Govor ptica?

Iako Govor ptica potiče iz islamske tradicije, proizilazi iz sufijskog misticizma. Poruka ovog djela je potpuno anti-dogmatska, anti-rasistička, anti-nacionalistička i anti-ekstremistička. Attar nam govori da je razlika između crkve, pagode, hrama i džamije besmislena. Moramo hodati Putem i putovati prema našem Stvoritelju. On nam kaže da je naša destinacija kao veliki okean. Svi završimo na njegovim obalama. Nekima je potrebno dosta vremena da stignu tamo. Drugi brzo stižu. On kaže, pokušajte stići kao čisti kap vode tako da možete da se pridružite okeanu i postanete jedno sa svojim Stvoriteljem. Ako stignete kao šljunak umotani u svoj ego i fantazije, okean će vas dočekati, ali ćete potonuti na dno spoznajući samo sebe – nikad cijeli okean.

Prevodili ste poznatu iransku pesnikinju Foarug Fagurzade i bavili ste se njenim djelom. Kakva je, po Vašem mišljenju, pozicija njene poezije u kontekstu iranske književnosti?

Forugh Farrokhzad je jedna od najznačajnijih iranskih pjesnikinja dvadesetog stoljeća. Rođena 1935. godine, bila je pjesnikinja od velike smjelosti i izuzetnog talenta. Njena poezija bila je poezija protesta – protesta kroz otkrivanje najskrivenijeg ženskog svijeta. Njihove intimne tajne i želje, njihove tuge, čežnje, težnje. Forugh je živjela onako kako je većina žena potajno čeznula za životom, ali im je nedostajalo hrabrosti ili znanja. Međutim, to je učinila po cijeni svog  porodičnog života. Izgubila je starateljstvo nad svojim jedinim biološkim sinom, morala je provesti neko vrijeme u sanatorijumu gdje je bila podvrgnuta elektro-šok terapiji i pretrpjela velika zlostavljanja od strane medija koji su joj odbili ozbiljnost i poštovanje koje je dato njenim savremenicima muškarcima. Umrla je u saobraćajnoj nesreći u 32. godini života.

Moji prijevodi njenih pesama, “Grijeh: Izabrane pjesme Forugh Farrokhzad” (Univerzitet Arkansas Press) su već u svom drugom izdanju i četvrtom printanju. Ljudi je vole. Kada sam počela da prevodim njena djela, znala sam da je vrijeme da se svijet bolje upozna sa ovom izvanrednim pjesnikinjom koja je kroz poetski talenat, istrajnost i hrabrost osvojila srce nacije. Bila je godinama ispred svog vremena, i stilski u svom poetskom jeziku i u  onome što je morala reći. Prvi put u historiji iranske poezije, usudila se da piše iz perspektive žene, društveno, seksualno, emocionalno i politički. Forugh i nekoliko njenih savremenika revolucionisali su poetski jezik kulture koja je poprimila formalni poetski stil i težak rječnik. Koristila je jezik koji je jednostavan, ali višeslojan. Svakim čitanjem njenih pjesama nalazite da držite nešto novo, i ojsećate se primoranim da se vratite svakoj pjesmi ne zato što je niste razumjeli prvi put, već zato što znate da ima više – uvijek više. I nikada niste razočarani.

Često boravite u Evropi na pjesničkim festivalima i rezidencijama. Može se reći da savremenu evropsku poeziju poznajete koliko i američku. Da li primećujete razliku između poetskih tendencija u Evropi i Americi?

Lajos Egri u svom djelu Umjetnost dramskog pisanja piše: “Sunce, zajedno sa svojim drugim aktivnostima, stvara kišu.” Mislim da je poezija poput te kiše. Stvaraju je društvene i političke aktivnosti koje je okružuju; stvorena je kulturom, muzikom, historijom i umetnošću … sve čim je jedan pjesnik okružen. Dakle, da, vidim dosta razlike između onoga što se piše u Evropi i Sjedinjenim Državama. Političari, korporacije i mediji su stvorili vještački svijet u kome je uvijek „mi“ protiv „njih“. Mnogi ljudi pasivno prihvataju ovaj izmišljeni svijet bez preispitivanja sila koje stoje iza ratova, religiozne netrpeljivosti, političke i finansijske dobiti. Mi smo toliko zaokupljeni ovom vještačkom igrom da zaboravljamo ko smo, odakle dolazimo i šta je zaista važno. Poezija nas izvlači iz ovog pasivnog prihvatanja. U tom smislu, donedavno je evropska poezija bila relevantnija i snažnija u životima ljudi. Donedavno je većina objavljenih pjesnika u Sjedinjenim državama bila bijela i donekle uklonjena od ostatka svijeta. Jasno se sjećam kako su nakon tragedije 11. septembra pjesnici počeli pisati više političkih pjesama i ljudi su počeli tražiti utjehu i smjernice u poeziji. Pjesnici su postali relevantniji. Danas postoji mnogo afroameričkih i imigrantskih pjesnika čiji se glas čuje. Barem mnogo više nego ranije. I to je dobra stvar.

Prevod s engleskog Aida Salihović-Gušić





Prethodni tekstovi autora: Naslikano sunce

FRAGMENT INTERVIEW: ETHEM MANDIĆ

Ethem Mandić

1. Koja pjesma, knjiga, tekst je promijenilaVaš doživljaj književnosti?

Čas anatomije Danila Kiša i njegovi životni i književni nazori, Don Kihot, Tristram Šendi, Borhesove priče, Krležina misao i stil. Književnost mi se konstantno obraća i mijenja moj odnos prema njoj i prema životu. 

2. O kojem gradu biste mogli napisati knjigu?

O bilo kojem kad bih ga vidio! Pisac može napisati knjigu o svome doživljaju grada. Gradovi nijesu statični prostori. Kao pisac možete zaustaviti jedan trenutak u razvoju grada i učiniti ga bezvremenim-estetskim predmetom. Gradovi se mijenjaju poput jezika ili poput književnosti. Grad definiše čovjeka i njegovu sudbinu i obratno. Pisac je nekad u svom djelu poput skulptora ili arhitekte, ali u duhovnom smislu i ima tu moć da promijeni duhovnu geografiju grada kao što su to učinili Džojs, Balzak, Gogolj, Krleža… Volio bih napisati fiktivnu istoriju Podgorice.

3. Poezija ili proza? Zašto?

Poezija je igra, proza je hodanje-da upotrijebim definicije Pola Valerija. I jedno i drugo, jer: književnost.

4. Na koji način se savremena književnost odnosi prema potrebi da bude društveno angažovana? Može li se književnost odvojiti od politike?

To je pitanje obilježilo XX vijek u književnosti i izazvalo podjele u poetikama i politikama pisaca. To nasljeđe i književno i filozofsko živi i danas, no je izgubilo svoj značaj u promijenjenim društvenim, odnosno kulturnim uslovima, možda s opreznošću možemo reći i tehnološkim! Savremena književnost možda nikad nije bila do kraja odvojena od politike čak i najvećim književnim avangardnim eksperimentima. Možda se i može odvojiti kad to kao pisac želite, ali ne može kad vam to stvarnost ne dozvoljava. Književnost se može odvojiti od svega, ali mnogo važnije je što ona može i želi uzeti bilo koji oblik ljudskog mišljenja za svoj predmet, ili za svoju formu ili estetičku koncepciju. I politika i književnost su oblici ljudskog mišljenja i djelanja u javnome prostoru koje imaju svoje zakone i svoje revolucije. Književnosti je imanentna sloboda u izražavanju i u krajnjem cilju, a politici retorika i zakoni. Tu je ključna razlika, iako književnost često robuje istim. I zato sam ja za književnost kao prostor slobode.

5. Postoji li savremena književnost bez interneta?

Postoji internet bez savremene književnosti. Vjerujem suprotno od opšteg stava, da je književnost, odnosno čitanje u tradicionalnome smislu jedini oblik umjetnosti kojem Internet nije nametnuo svoje zakone i preoblikovao ga. Književnost je mnogo otpornija nego što se vjeruje. I zato je ona u smislu interneta postala margina i neka vrsta alternativne umjetnosti.





Ethem Mandić književnik i profesor književnosti rođen je u Podgorici 12.12.1986. Piše naučne radove o književnosti, kritike, prozu. Radi na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. U slobodno vrijeme bavi se muzikom.

FRAGMENT INTERVIEW: LAURA BARNA

Laura Barna

1. Koja pjesma, knjiga, tekst je promijenila Vaš doživljaj književnosti?


Ne mogu da izdvojim jedno, važno, najvažnije, mogu da govorim o kontinuiranom iskustvu čitanja i upoznavanja sa književnošću od svoje četvrte godine, kada sam naučila da čitam i pišem, i počela intenzivno druženje sa knjigama. Bio je to usamljenički zagrljaj deteta i sveg čovečanstva kroz pisanu reč, što je možda i krivo za kosmopolitizam iz kojeg ne nameravam da izađem. Ali postoje pisci kojima bih mogla uvek da se vratim a da nijednom od nas ne bude dosadno niti naporno. Kažem “nijednom od nas”, ni piscu ni meni, jer verujem u stalnu razmenu i uvek novo čitanje bilo kog romanesknog dela, pesme, priče, eseja… Zato se stalno vraćam pojedinim delima, što bi sada moglo zvučati kao pogubna, dosadna čak i ponižavajuća forma – KRUG, ali u koju je čovek neminovno zatvoren jer ga privlači magnetnom silom prva stavljena tačka od koje sve polazi. Ja sam je vidljivo postavila u svojoj četvrtoj godini.

2. O kojem gradu biste mogli napisati knjigu?

O svim gradovima, čini mi se sa ove distance. Ali prethodno bih morala neko vreme da proboravim u gradu o kom bih pisala, da osetim puls njegovih damara, otkucaje srca, grubost ili nežnost kože, ali i toplinu daha mesta s pamćenjem, kakvo uglavnom čuvaju svi gradovi. Ipak, možda zbog odrastanja na Mediteranu, volela bih da to bude neki morski grad. Ostrvski, na primer.

3. Poezija ili proza? Zašto?

Živim s prozom, a zaljubljena sam u poeziju. Poezija je nedovrhnutost nemira, a u njima strpljivo čuči strast Umetnosti. Možda zbog obilja nemira, nikad se nisam osmelila niti usudila da pišem pesme, znajući koliko sam slaba i nemoćna pred stihovima. Na vaše pitanje sam odavno odgovorila i sebi ali i drugima, u nekoj od svojih knjiga: Pisac i Pesnik su Hroničar i Orfejeva Lira; prvi sa odrazom i odzivom vremena po čeonim borama, krvan i sržan, drugi s muzikom u srcima vremenâ, akordima poravnanja u harmoniji, bestelesan, beskompromisan nomad; i dok se prvome sudbina licemerno iskezi prolaznošću, desi se i zaboravom, drugome se otvaraju pristupna vrata peščane bezvremenosti.

4. Na koji način se savremena književnost odnosi prema potrebi da bude društveno angažovana? Može li se književnost odvojiti od politike?

Može, naravno, iako za pisca postoji izvestan rizik da zaobilaženjem politike i politikanstava raznih vrsta, a koji su neizbežan sastojak svih svakodnevica kroz istoriju civilizacija, izgubi od svoje autohtonosti, ali i aktuelnosti. Lično, rizikujem da ne budem aktuelna. Dakle, svesno i namerno se klonim politike, ali ostajem u domenu realne društvene angažovanosti, dakako, s principima Laze Kostića: lepo, dobro i korisno.

5. Postoji li savremena književnost bez interneta?

Može se izolovati, ali ne vidim razlog zbog čega. Od onih sam pisaca, ali i lično u životu, koja živi punim plućima svoje vreme: sad i ovde. Kuknjave i evociranja prošlosti, kao jedine merodavne, od male su koristi, osim za gubitnike koji ne umeju da proizvedu sadašnjost, a koja će sutra opet pripasti prošlosti. Internet svakodnevno koristim, i mislim da nas je kao pojedince zbližio, ma gde se na ovoj planeti nalazili. Kud ćete bolje i plemenitije od toga?





Laura Barna je pripovedač, prozni pisac, romansijer i esejista. Rođena je 6. februara 1964. godine u Jazovu (Banat). Školovala se u Herceg Novom, Splitu i Beogradu (Filozofski fakultet u Beogradu, odsek: istorija umetnosti). Od 1995. godine objavljuje priče, eseje, studije, likovne kritike i stručne radove iz istorije umetnosti u domaćoj i inostranoj književnoj periodici, a piše i recenzije i predgovore (preko 270 publikovanih radova). Priče, eseji, kao i likovne kritike zastupljeni su u domaćim i inostranim antologijama, zbornicima, almanasima i godišnjacima. Dobitnica je mnogih nacionalnih književnih nagrada od kojih izdvajamo: Šumadijske metafore, 2003; Nagrada časopisa Ulaznica, 2005; Nagrada Miroslav Dereta, 2007; Nagrada Milutin Uskoković, 2008; Nagrada Srpske akademija nauka i umetnosti „Branko Ćopić“, koja se dodeljuje za negovanje srpskog jezika, 2009; Nagrada Dimitrije Mitrinović, 2009. Priče i eseji prevođeni su na mađarski, slovački, poljski i engleski. Roman Crveni presek (2015) preveden je na mađarski jezik. Član je Udruženja književnika Srbije. Živi i radi u Beogradu kao slobodni umetnik i lektor za srpski jezik.

Prepoznavanje drugosti je barbarizam: intervju s Alvinom Pangom

Alvin Pang

Razgovarala Nadija Rebronja

Alvin Pang je pjesnik, pisac, urednik, antologičar, prevodilac i književni interpretator. Rođen u Singapuru 1972. godine, Pang je bio uključen u veće festivale, antologije i časopise širom Azije, Australije, Europe i Amerike te prevođen na preko desetak jezika. Proglašen je singapurskim mladim umjetnikom  godine za književnost 2005. godine i dobitnik je Singapore Youth Award 2007. godine za umjetnost i kulturu, kao i JCCI Foundation Education Award 2008. godine. Objavio je četiri knjige pjesama: Testing the Silence (Testiranje tišine, Ethos Books 1997), City of Rain (Grad kiše,Ethos Books 2003), Other Things (Druge stvari, chapbook neobjavljenih pjesama, 2006) i What Gives Us Our Names (Što nam daje naša imena, 2011) i bio kourednik četiri pjesničke antologije. Osnivač je i direktor The Literary Centre-a koji je 2004. godine organizirao WORDFEAST: Singapurov 1. međunarodni pjesnički festival koji sada igra vodeću ulogu u većim književnim inicijativama, prijevodima i drugim projektima. 2011. godine bio je gost na 6. međunarodnom festivalu suvremene poezije u Zagrebu. Na hrvatskom je objavio knjigu Druge stvari i ostale pjesme u prijevodu Silvestara Vrljića (Brutal, Zagreb, 2012).

Da li bi izdvojio jedan ili nekoliko stihova koji bi mogli biti metafora za Singapur, onakav kakvim ga ti doživljavaš?

Moja pjesma „Ići u S’pore“ je dobar primjer – S’pore je uobičajeni skraćeni naziv za Singapore; „spore“ također znači sjeme. Singapore je malo „država-grad“ ostrvo, ali sadrži i ogroman potencijal da se razvije u svakom smislu.

Boravio si na festivalima na Balkanu, imaš književne saradnje sa Makedonijom, Hrvatskom, Srbijom. Kakvi su tvoji utisci o književnom životu na ovom prostoru i poeziji koja se ovdje stvara?

Proveo sam jako malo vremena na ovim prostorima, te ne mogu tvrditi da ih dobro poznajem, iako sam stekao mnogo prijatelja i imam objavljene knjige u Hrvatskoj i Makedoniji na lokalnim jezicima. Sa tim u vezi, ovdje postoje mnoge tendencije koje su također prisutne u azijsko-pacifičkoj regiji: to su drevna društva sa dugom tradicijom moći, bogatstva, trgovine i kulturnih veza – sa mnogo ponosa – ali i sa historijom konflikta i propadanja. Društva koja su možda izgubila svoje vodeće mjesto, ali pronalaze način da se vrate natrag ka globalnoj zajednici. Natrag ka mjestu dostojanstva i nade. Ali mi još uvijek nismo tamo stigli. Pisanje odražava ponos, samopouzdanje kulture koja je ovdje, ali i strepnju i ozlojeđenost sadašnjosti i ne tako davne prošlosti.  U isto vrijeme, tu je i težnja ka novom – čini se da postoji i želja da se ne ostane predugo u očevoj kući. Vjerujem da sposobnost da se dostignu prave promjene i inovacije potiču upravo iz ovakvih društava, i aktuelna književnost je dokaz za to. Ima uzbudljivih prekida sa prošlošću i sa udobnim konvencijama. Ima svježe krvi.

Ja te poznajem kao jednog veoma radoznalog, ali i dubokog posmatrača prostora na kojima boraviš, kao i posmatrača simboličkog potencijala naizgled malih i ne tako važnih pojava i događaja na koje nailaziš. Koliko putovanja i stalno upoznavanje drugačijih ljudi i kultura utiču na tvoje pisanje?

Bez znatiželje se ne mogu dostignuti nove mudrosti. Putovanja i susreti pomažu nam da sazrijevamo – posebno kada je riječ o nekome iz tako ušuškane ali male zemlje kao što je Singapore. Pisac ne može biti toliko zaštićen; mora se izložiti (u smislu otvorenosti, ali i u smislu ranjivosti) svijetu. Različitosti ljudskih iskustava, koja su evidentna kada se putuje daleko, su odlični izvori inspiracije. Putovanja su i stalni podsjetnik da svi mi ipak pripadamo istoj vrsti, i da ljudski duh ne pravi razlike u odnosu na boju kože, vjeru, spol ili jezik. To mi daje nadu. Moje pisanje je jedan vid kruženja, obilježavanja onoga što mi se čini istinitim, i što više putujem, pronalazim više načina za to. Pronalazim svježe koordinate. Nove glasove, nove strukture iz kojih učim. Objektiv postane malo jasniji (precizniji), izoštri se fokus. Mi učimo jedni druge kako da budemo čovječniji, ispoljavajući različite načine ljudskosti i saopštavajući se kroz život.

Gdje su barbari u savremenom svijetu? Jesu li u nama ili onome što je Drugost?

Mislim da su korijeni barbarizma uvijek bili isti: neznanje, atavizam, strah, tribalizam, sebičnost, bijes, pohlepa, ozlojeđenost, nesigurnost… Za mene su barbari u svako doba i na svakom mjestu oni koji pokušavaju podijeliti ili uništiti, prije nego njegovati ljudske veze i ljudske različitosti. Barbarin nije Drugi; prepoznavanje Drugosti je barbarizam.

Nekada u poeziji preispituješ emociju kao reakciju na sada aktuelna ratna i politička dešavanja. Koja je moć riječi u savremenom svijetu?

Mislim da je emocija pravi odgovor. Ali to je samo jedan od mnogih odgovora, a svi zajedno grade nešto drugo. Ne vjerujem da sama poezija (ili jezik) može spasiti svijet, ili ga direktno pomjeriti. Ali može, kao što dio muzike može promijeniti pjesmu, suptilno promijeniti uslove angažmana, promijeniti ton, nešto pridodati, smanjiti buku ili odgurnuti ga tako da postane nešto drugo. Satira je najočigledniji primjer (pretvaranje nečeg ozbiljnog u nešto smiješno, ali postoje drugi suptilni načini kojima jezik može promijeniti raspoloženje, ukoliko ne za cijeli svijet, a ono za jednu osobu koja čini taj svijet). Kao što kaže i stara pjesma benda Depeche Mode: ,,Ne možeš promijeniti svijet, ali možeš promijeniti činjenice; kada promijeniš činjenice, mijenjaš tačku gledišta“ i odatle možeš mijenjati svijet. Mislim da je veoma bitno za pojedince da se osjete kao da imaju mogućnost da razmotre i promijene svoje tačke gledišta.; da misle o tome šta je i šta bi moglo biti na više načina od onih koji nam se često nude. Sposobnost za promišljeno izražavanje drugačijeg mišljenja je suština civilizacije.

Neki filozofi smatraju da živimo u postemotivnom svijetu.  Da li je poezija današnjice postemotivna ili njom dominira nova osjećajnost?

Mislim da je važno, međutim, imati na umu da nisu svi na istom nivou filozofskog razvoja – ko je postemotivan? Ego i lični interes su među ljudima od postanka čovječanstva, ali oni nisu potpuno istisli altruizam i suosjećanje. Niti je opsjednutost samostalnošću i usiljenom harmonijom dovela Singapore do bezbojnog, sterilnog uređenja – baš naprotiv. Iskreno mislim da nas dosada, ako ništa drugo, na kraju može povezati. Biće može trpiti interes tek toliko dugo dok ne počne da se izjeda. Isto važi i za poeziju – prvo će talasati na jedan način i na kraju na drugi. Ako pažljivije pogledamo, u ovom trenutku postoji i više nego dovoljno raznolikosti, koje odgovaraju svačijem ukusu.

Biće teško riješiti se emocije i emotivnosti,  sve dok nastanjujemo ova smrtna i organska tijela sisara. Uslovi ove emotivnosti se mogu promijeniti, i trebaju se promijeniti – kao, na primjer, šta će transljudska unaprijeđenja značiti za ljudska osećanja? Ako postanemo besmrtni kiborzi ili svijesti čiji je sadržaj moguće učitavati, kao što neki tvrde će se dogoditi u ovom stoljeću, da li će emocije još uvek značiti istu stvar? Šta će društvo onda značiti?

Kako razmišljaš o odnosu poezije i popularne kulture, muzike, filma, drugih umjetničkih medija?

To me podsjeća na veliko neugodno okupljanje porodice za Novu Godinu. Neki rođaci dolaze u velikim limuzinama i odjelima skrojenim po svojoj mjeri;  neki u ručno šivenim haljinama. Neki od njih se nisu vidjeli tokom cijele godine; drugi se sastaju jednom mjesečno na čaju. Postoji taj jedan rođak koji je teška osoba i uvijek švorc. Ostali pokušavaju izbjeći razgovor s njim, posebno o politici i religiji, jer uvijek nastaje svađa. Svi vole dezert, ali niko nije siguran ko ga je napravio.

Postoji li savremena književnost bez interneta?

Može, ali ne bi trebalo. Postoji toliko mnogo novih načina za prevazilaženje dvije od najvećih slabosti savremene književnosti – zavisnosti od pokroviteljstva (bilo od strane države ili korporativne izdavačke industrije) i uobičajene uskogrudosti. Internet pruža mogućnosti za susret, prevođenje, dopiranje, dugovječnost, raznovrsnost, širinu znanja i uticaj – ali samo ako se sve ovo aktivno traži. Još uvijek je moguće pisati za male interesne grupe (i pisati dobro), i u nekim slučajevima možda je to upravo ono što je potrebno. Ali postoji generalno mnogo više mogućnosti, nego onih koji tragaju za tim mogućnostima. I tako se vraćamo starim navikama.

Šta danas čitaš? Preporuči našim čitaocima jednog evropskog, jednog američkog i jednog singapurskog pjesnika.

Pokušavam da čitam mnogo šire – posebno prevedena djela piscaca sa Bliskog Istoka i Azije, ali i pisce iz centralne i istočne Evrope: što mlađe i manje poznate to bolje, jer ja tražim ono što je novo, a ne ono što se poštuje. Umjesto da se fokusiram na Evropu ili Ameriku, ja bih preporučio burmanskog pjesnika po imenu Zeyar Lynn;  Japanskog pjesnika Hiromi Ito; Kineskog pjesnika Xi Chuan; Pjesnika John Kinsella iz Australije, i singapurskog pjesnika Johar Buang (iako nema mnogo dobrih prijevoda njegovog rada), ili Yeow Kai Chai (koji piše eksperimentalni stih na engleskom jeziku i vodi Festival singapurskih pisaca). Preporučujem čitanje poezije koja čini da nam bude neugodno na neki osvježavajući način, jer to nam pruža nešto sa čim se ne znamo unaprijed izboriti. To znači da se odatle dalje može učiti i rasti.

Intervju prevela s engleskog Aida Salihović, prijevod revidirala Ivana Maksić





Prethodni tekstovi autora: Kada barbari dođu, poezija