Ponekad poželim da se vratim opet u majčinu utrobu i ostanem tamo do novog stvaranja svijeta.
Pokrivač je lažna sigurnost. Navlačim ga preko glave zauzimam položaj fetusa.
Iz kukuljice jednog dana izići će leptir koji će spasiti svijet.
Ako se jednom vratim opet u majčinu utrobu i ponovo se rodim pravit ću iste greške, padat ću na istim mjestima, pisat ću iste pjesme dok čekam sljedeći autobus.
Iz druge zemlje on mi piše kaže: nismo se odavno čuli zanima ga kako sam, šta radim i da li pišem nešto novo šalje mi pozdrave uz napomenu “iz kišnog Kelna” u sebi razmišljam mora biti da se melanholija rađa uz kišu i ženu koja je s tobom dvadeset i četiri časa u imejlu mu odgovaram da iz dana u dan gubim veru u poeziju i da to valjda znači da ću je tek pisati.
Vještica sam. Spremam ti večeru. Zavešću te. Poješću ti srce.
Uzimam nož i režem bilje kojim ću tu utrobu u požudu pretvoriti.
Jezikom oštricu kušam. Kašikom miješam smjesu. Tučkom ti ponos mrvim i muški ego gnječim. Ostaće od tebe samo mrve. Krpom obrisane
U vrelim tiganju jezik ću ti ispeći. Oklagijom ću ti riječi u tijesto pretvoriti. Sve će ići glatko.
Viljuškom ću ti oči probosti. Vidjećeš samo mene
U zarđalom tanjiru serviraću drugima sliku naizgled srećnog para.
Dijana Tiganj rođena je 06.02.1995. godine u Prizrenu. Osnovnu školu je završila u Trpezima, a srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Gimnaziji „Panto Mališić“ u Beranama. Magistrantkinja je na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću, smjer: Nauka o književnosti. Objavila je zbirku poezije „Ulica starih koraka“ i roman „A vrijeme ide dalje“. Osim pisanjem, bavi se i književnom kritikom i naučnim radom, ali i recenzijom i lekturom ( prevod knjige „ Metamorfoza“ Eve Petoezi). Član je Hrvatskog književnog društva i učesnik brojnih književnih festivala.
Čarnojević joj se uselio u vene još onda kad nije znala da će seobe postati njena sudbina. Kad se prozor između života i sna otvorio do kraja, zumbuli su pognuli glave od stida pred bijelim praskozorjima u čarnoj gori, i pred rumenom požudom Sunca na vrelim vrhovima prstiju. On ju je naučio da je u odbrani od besmisla i praznine samo ljubav dovoljna, a sve drugo je varka u mutnoj smjeni reda, grijeha, zakona i granica. I oduvijek je znala – mora nešto da se želi da bi tekao život. Koliko je samo puta napisao pjesmu umjesto nje, skrivajući se u odlascima i neprihvatanjima nedokučivog svijeta, pitajući je da li je, u stvari, samo ona nestvarna, a sve ostalo stvarno. Taj Čarnojević je godinama, sa osmijehom, iz svoga, uskakao u njen dnevnik, kao u azil za snove, daljine, visine i vječito lutanje kroz ravnodušnost. A nikad nije ostavio ključ ispod praga, tjerajući je da lupa na mnoga vrata prije nego što sazna da mora neko i nešto da se voli da bi postojao svijet.
Ljerka Petković je profesorica Gimnazije u Beranama. Autorka je velikog broja recenzija i prikaza knjiga, kao i scenarija za školske predstave i programe. Piše kratke priče i poeziju. Izdala je zbirku poezije „Šapat i krik“, IGP „Pegaz – Bijelo Polje, 2016. godine, i zbirku kratkih priča „Ogledalo“, IGP „Pegaz“ – Bijelo Polje, 2017. godine. Dobitnica je više nagrada na konkursima za kratku priču, odnosno poeziju, a zastupljena je i u nekoliko zbornika i antologija.
Zajedno smo zaplakali U tim sitnim satima noći Dok napolju čuli su se zvuci Ljudi koji izlaze sa stanice Rektor strit metroa I dok zora kucala je na vratima Tvog stana u Menhetnu U ulici koja je gledala Na Bateri park I njujoršku luku. Zajedno smo zaplakali. Prvo ja, a onda ti.
I ti su trenuci našeg Zajedničkog plača Koji je nastao Iz sasvim različitih razloga I kod tebe i kod mene Trajali minutima, A kao da potrajali su Jednu novu vječnost, O kojoj nismo znali ništa Sem da smo u njoj, I sem da mi više nismo bili mi, Već neke druge dvije persone Koje se tek upoznaju U nekom tamo prostoru između jave i sna, I razgovaraju ili se možda Gledaju i šute.
O toj vječnosti Nismo znali ništa Sem da u njoj očigledno stojimo Nepomično i osluškujemo Zvuke našeg zajedničkog plača Koji činio se kao daleki odjek Nečega što ne Razumijemo Ili možda razumijemo, Ali se pretvaramo Da o tome ne znamo ništa.
Možda smo mogli i znati Da nešto nije u redu Onog dana kad pošli smo U Central park Na vožnju čamcima I kad nailazili smo na Bezbroj mostića Na našem putu po jezeru, I kad napravila se Nepromočiva tišina Između tebe i mene, I ja te pitala: „Da li je Sve u redu?“, a ti mi rekao Da jeste i pogled Oborio u stranu. Možda smo mogli i znati Da nešto nije u redu One noći kad ušli smo U pokvareni voz sabveja U Grand Centralu I kad rekla sam ti na sav glas: „Nije pokvaren samo voz, Pokvareno nam je sve“, A ti mi odgovorio: „I meni se čini da si u pravu“. …………………….. Iznenada muk između nas. ……………………..
Sve se zaustavilo Čini mi se čak i to vrijeme. Odjednom nije bilo ničeg, Pa čak ni našeg plača, Pa čak ni naših zajedničkih suza Koje godinama unazad Čuvali smo kako ti, tako i ja Neraspakovane u prašnjavim kutijama Života, ljubavi, čežnji, očaja. Odjednom smo se iz plača Vratili u šutnju Istu onu nepromočivu koju Danima prije osjetili smo na jezeru U Central parku.
Ne želim sada da govorim. Ne želim ni tvoje riječi da slušam. Uzmi me za ruku i zagrli. Povedi me u tvoj omiljeni Gramersi teatar. Sve će opet biti u redu.
Tanja Bakić je pjesnikinja, prevodilac, autorka muzičkih biografija. Živi u Podgorici. Objavila je četiri knjige poezije, koje su dobile visoke ocjene kritike, uvrštavane u razne međunarodne antologije, prevođene na više stranih jezika i predstavljane na internacionalnim festivalima i umjetničkim bijenalima. Na doktorskim je studijama iz oblasti engleske književnosti. Bila je govornica na skupu o Vilijamu Blejku u prestižnoj Tejt Britan galeriji u Londonu. Autorka je i poglavlja u monografiji William Blake in Europe (2019)izdavača Bloomsbury. Dobitnica je raznih književnih stipendija, poput Srednjoevropske inicijative za književnost, Internacionalne kuće autora u Gracu, Cankarjeve rezidencije za pisce u Ljubljani, Traduki stipendije u Novom mestu i Tirani, i ostalih. Njena posljednja knjiga prevoda poezije je Landing Light (Lako prizemljenje) Dona Patersona, za koju je autor dobio prestižne britanske nagrade Eliot i Whitbread.
Ne krivim ga, nije ni on znao, podbulo lice čega li je znak? Ne kuni ga, pjesmo, nije on zao, ne zna šta su tišina i mrak.
Ne mrzim ga i nije on kriv za naivnost moju, osjećanja rat, kad stalno umireš a ostaješ živ, ne zna kako je, niti može znat’.
Ne krivim ga, nije ni on htio usnulost moju grubo da probudi; i ne sluti kako je tek voljen bio, ne kuni ga, pjesmo, ne kuni, ne sudi!
Amra Tahirovićje rođena 1. juna 1997. godine u Rožajama. Završila je Osnovnu školu „Mustafa Pećanin“ i Gimnaziju „30. septembar“, kao dobitnica diplome Luča. Treća je godina Fakulteta političkih nauka u Podgorici, smjer Medijske studije i novinarstvo. Pjesme piše od svoje desete godine. Svoju prvu zbirku pjesama Ranjeni stih objavila je 2014. godine, a 2016. drugu po redu zbirku Susreti u bijelom. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada.
Kad sam prestala bio je april padale su crvene afričke kiše najednom si izgledao posve drugačije Jutro nakon kiše grad se probudio prekriven crvenom prašinom kroz prozor su preuranjeno mirisale lipe Ipak sam odlučila otići do aleje po kojoj su zasađene da vidim svojim očima a zatim ako zaista cvjeta provjeriti pravac vjetra uvjeriti se da ga je mogao donijeti do našeg prozora dokaza nikad nije dovoljno u ovakvim slučajevima jer kako ćemo nastaviti dalje ako ni ne znamo šta se doista odigralo i na koji je način nakon svega ostala samo teška crvena prašina što se ni iz čega ne da iščistiti
Senka Marić piše poeziju, prozu i esejistiku. Objavila je tri zbirke poezije: Odavde do nigdje, To su samo riječi i Do smrti naredne, te roman Kintsugi tijela. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada, između kojih se ističu evropska nagrada Vitez/škinja poezije 2013., prva nagrada Zija Dizdarević 2000., te 2019. godine nagrada Meša Selimović za najbolji roman objavljen 2018. na teritoriji Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Urednica je internetskog portala za književnost, kulturu i umjetnost strane.ba.
