od dvojice komšija jedan onaj koji je stariji zagledao je ženu onog koji je mlađi koji je zagledao kćeri onog koji je stariji
o žene – one gledaju u svoje nebo
* **
podelivši snove ravnopravno na sve pod svetlom mesečevim pod svetlom mirisnim svake noći svojom senkom pada pred noge poslednje kolibe krstolikog prozora nemi sirovi dođoš neboder
titra u njemu nečije besano srce poput plamička lampe što u tami vremena stremi porodicu da okupi
ali spava ona spava u podzemnom neboderu a koliba nad njim toči pesmu samoće
***
pročitaj Sveto Pismo vrapcima sa belih-belih stranica sneg oduvaj
i sve dok se ruke lednik besmrtnosti držeći sasvim ne ukoče nesvesno ispuštaj reči iz usta večite duše
zatim ipak dohvati iz mraka džepova pismo pismo preprženog suncokretovog semena i razbacaj ga – pregršt po pregršt – u knjizi knjiga zime
i natečene ptice sjatiće se tražeći toplu reč za vrapčije psalme
Sa ukrajinskog preveo: Jaroslav Кombilj
Serhij Zljučij (1953) ukrajinski je pesnik, publicista i prevodilac. Objavio je dve zbirke pesama: “Belo vreme” (1999) i “Bakarni lavovi” (2013), kao i dve knjige prevoda: “Jezikom dece” (2000) Josipa Brodskog i “Nebo tek rođenih” (2011) Česlava Miloša. Pesme je pisao na ruskom i ukrajinskom jeziku. Veći broj njegovih pesama ušao je u antologije i almanahe. Objavljuje u mnogim književnim časopisima. Prevodi sa poljskog jezika. Urednik je časopisa “Sičeslav”. Dobitnik je književne nagrade “I. Sokuljskij”. Član je Nacionalnog udruženja ukrajinskih pisaca.
Netremice te gledam i promišljam možemo imati nekoliko godina, dvoje djece u vremenskom kotlu zamutiti, izliti ih lijepe, kao Davida glatke i postaviti u najružniji vrt koji nađemo Sutra ili možemo i danas Nisam dugo spavala, ali san je prenosiv pa ću zbrojiti minute, drugim šetačima oči poleći u riječne rukavce
Samo budi tiho
Možda netko opet pokuca na moje tijelo i pokuša me otvoriti
Iskaz o susretu
Oni ljudi koji smo bile prije nego je netko ušao u nas i poljuljao nam glave, prije nego smo udarili svemir o svemir i rasuli na stol panične planete na kojima smo živjeli kako već svi žive, vjerujući da će sutra biti lakše podnijeti način na koji vrijeme usporava, na koji vrijeme ubrzava, vjerujući da će netko u nama sigurno reći nešto dovoljno glasno da se trgnemo iz tla u prostor svega što se može dogoditi onima koji su dovoljno neoprezni Starjeli smo svatko na svom malenom mjestu zakopani datumima, mjesta su zapravo bila prostranstva, uistinu su razgovarala kilometrima, ali ništa nismo htjeli znati o površinama kontinenata
Kad je jedna bol zapljusnula drugu, htjeli smo pobjeći od te blizine koja će nas protjerati iz stvarnosti Ovako pitomima i plahima, što će nam još jedan svijet na koji nismo spremni
Iskaz o neizgovorenom
Posramljeni jutrom koje nam se prolilo po licu, jastuk od zločina nad naivnom guskom pod kojim je zaspao naš nemir napokon se upoznajući s očima u kojima je moguće preboljeti migrene i blizinu obližnjeg smetlišta, svijet kakav je u očima svemirske postaje, cjelovit i neopterećen, razgovarao je s nama kao da smo mu ravni
Ptice će, umornih pokreta, povjerovati u ovaj listopad u kojem čekam riječi da se napune kašljem ili dosadom, da se ugase, da se utišaju, da me izgovore napokon bez daljnje odgode, neka započne taj idući život ili nevrijeme da potisne ono što nismo mogli ponijeti iz godina u kojima se ništa nije moglo izreći, ni ja, ni ti, ni tlo na koje smo se iz zagrljaja stropoštali
Iskaz o nevremenu
Ako vjetar zaprijeti da će i nama otrgnuti krošnju, objasnit ćemo da je naše težište u pticama: Imamo ruke koje mogu prerezati tjedan Imamo usta u kojima su već gnijezda bespilotnih letjelica
Kad strah zalije oči, savijaš kičmu do jezgre planeta pa me upoznaješ s jezgrom mravinjaka Tješiš me da je grmljavina samo buka sporija od svjetlosti
Tako hrabar, jedne večeri prekoračio si i mrak pa slomio nos o Alfu Centauri To je moralo značiti da tvoja ljubav ipak ima čvrst bjelanjak koji nas može nahraniti
Iskaz o bijegu
Ovdje na rubu jabuke koja još ne zna da će postati jabuka dok pčela vrtoglavo pritišće sreću u usplođe, putnik će povjerovati da je božje lice metalna ptica Kako se bježi od ljubavi? Nitko me ne pita za papire na kojima bi ozbiljno lice trebalo jamčiti da nisam eksplozivna naprava, a već ulijećem u nečiji početak Slova se ne mogu protegnuti izvan geografije koprcajući se kao bilo koja životinja koju se približi vatri
Jezik gleda u atmosferu, bježi iz čovjeka, jezik se opravdava putnicima da nije do njega, ta barijera nebitne biografije, mene i smiješne države Dogodilo se, na kraju, kao i sva zacjeljenja; kad nisam gledala, pčele su povjerovale da je proljeće odgođeno, zaspale u pričama o egzotičnim predjelima i već je cijeli vijek prošao kad je pjesma tabanom dotaknula posuđenu zemlju
Iskaz o prvoj interpunkciji
Bila sam prizemljena ptica i tako će biti dok se ne pretvorim u točku koja ne razumije kako stati sama u sebe, tražeći uvijek način da probije tkivo i počine u tebi kao zalutali metak
Izbor iz nove stihozbirke “Vrijeme prije jezika”
Rođena je 1990. u Sisku. Nagradu Goran za mlade pjesnike za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis Početne koordinate dobila je 2017. godine. Knjiga je objavljena 2018. godine i nagrađena Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike, nagradom Fran Galović za najbolje književno djelo na temu zavičaja i / ili identiteta, nagradom Slavić za najbolji prvijenac izdan 2018.godine i međunarodnom nagradom Mostovi struge. 2018. godine dobila je nagradu Na vrh jezika za najbolji neobjavljeni rukopis, a knjiga naslova Lovostaj. objavljena je 2019. Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom natječaju za poeziju Castello di Duino 2016. i prvu nagradu na regionalnom natječaju humoristično-satiričnog žanra Bal u Elemiru 2017. te nagradu Lapis Histriae 2019. i prvu nagradu na natječaju Biber 2019.za najbolju priču. Član je međunarodne mreže Versopolis te uredništva časopisa Poezija Hrvatskoj društva pisaca i urednica u istoimenoj biblioteci. Pjesme su joj objavljene u različitim časopisima i prevedene na nekoliko jezika. Izbor pjesama izašao je na francuskom jeziku (Ciel sous tension, L'Ollave, 2019.).
Čulna saznanja čovjekovih slabosti zari vitalnost. Um je savršenstvo s višeneblja blagodareno. S raznih gledišta čovjek je crijevo na ugljen. Prospeš li vosak na dlan, kao amarilis pocrveni.
OD ISKONA
Otvorio sam vječnost od iskona, oslušnuo predskazanja. Slobodne noge zapleti u vlasi morske. Umri nemila dušo, nek te litice oplakuju. Pješčanik je silom zanemareno čudo, u frulu dna rosan. Slomljenog srca samotan, radujem se.
EVROPSKA KLASA
Često bivam samlji od samoće. Bježim od katalepsije vampirske hipokrizije. Nemilo tonem u elipsi nerazmrsivih protivrječnosti. Ljudi pred bogom kriju najprirodnija osjećanja, pa zašto bih bio pošteđen od iskonske klice vremena? Svijet ide izvan ljudskih moći, problemima me izložio kao pred proscenijumom. Pred tminom evropske klase izvodim ondašnja vremena koja ne razumijete. Osjetio sam neandertalni način smotre ukrštene retrovizorskim pogledom na budućnost pod oblacima blistavo bijelog sjaja. Pred oštrim vazduhom što u utrobi sijeva kao potčinjen varvar.
Damir Camić rođen 07.12.2001. godine u Beranama. Učenik je gimnazije ,,30.septembar” u Rožajama. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, a najznačajnije su: 46. Limske večeri poezije, Janoš Siveri i Stanislav Preprek. Objavio je knjige: ”Nostalgija ljubavi” 2018, ”Harmonija” 2019. Bio je finalista 49. Ratkovićevih večeri poezije za mlade do 27 godina.
Lokalni prosjak, sličan naratoru Emisije How the Universe Works, I večeras sedi pred crkvom, Dva-tri novčića na njegovom dlanu ulog su Onih što još veruju u večni život.
A deo je večnog života i naše Drhtanje na mrazu u Vilnu, Pred pabom gde pevaju litvanski mladići. Nebo je izuzetno prazna reč, naročito Pred Božić, kada su vatre zvezda tako hladne,
A kasirke zevaju iza okićenih izloga Na periferiji Evrope. Vrhovi njihovih prstiju Sabiraju gravitaciju tamne potrošačke strasti. Pozno je i umorne su. Ali ono ne protiče svuda isto, Govori nam o vremenu ono što već znamo
gospodin Frimen, sporije teče pri tlu. U penthausima stari se brže. Nebo je izuzetno prazna reč, ali litvanski Mladići pevaju ovde na Zemlji, i mi znamo: Ništa ne može biti izgubljeno.
Znamo i ne razumemo. I volimo slepi mraz uma U koji lirika umače svoj slatki jezik. Otvaraju se iza nas naši dani, Kao hiljade prosjačkih dlanova, čekajući Da u njima zvecne sitni profil imperatora.
Dejan Aleksić (1972), pesnik, dramski pisac, stvaralac književnih dela za decu, urednik. Svrstava se u red najistaknutijih srpskih književnih stvaralaca. Živi u Kraljevu gde radi kao urednik književnog časopisa Povelja, kao i izdavačke delatnosti kraljevačke biblioteke. Objavio je desetak knjiga pesama, nekoliko drama i preko dvadeset knjiga za decu. Za svoje stvaralaštvo dobio je brojne nagrade i priznanja kao što su ,,Brankova nagrada”, ,,Prosvetina nagrada”, nagrada ,,Matićev šal”, nagrada ,,Branko Miljković”, nagrada ,,Meša Selimović” nagrada ,,Politikin zabavnik” (dva puta), nagrada ,,Neven” (dva puta), Nagrada Sajma knjiga u Banjaluci – ,,Gomionica” (dva puta), Nagrada Radio Beograda (dva puta), ,,Nagrada Zmajevih dečjih igara za izuzetan stvaralački doprinos savremenom izrazu u književnosti za decu”, ,,Risto Ratković”, Srebrno Gašino pero (dva puta). Član je Srpskog književnog društva.
Pitaš me, Marina: hoću li te pustiti u svoju pjesmu? Pravo da ti kažem: Ne znam. Nisam još zvala nikog, nit sam pitala Partiju Stranku Udrugu Društvo Nadbiskupiju Eparhiju Rijaset, pa nemam još dovoljno informacija, a bogme ni jasan stav iz svojih pouzdanih izvora o tome smijem li jednu takvu kakva si ti pustiti u svoju pjesmu.
Onakvu kakvu te u dom svoj, nesvjesna, pustih davno − eh, u dom da, ali u svoju pjesmu, u svoj etnički zabran, u svoj mali nacionalni parkić, u ogradicu, u jaslice, u baščicu, gdje treba da prebivaju moje jednovrsne iz baščice drûge, moje etničke uzdanice, heroine moga nacionalnog ega? Pa, pošteno reci, šta bih ja tu s tobom?
Draga moja, šta s tobom inače da radim? Pjesma ne podnosi da joj svako po stihovima vršlja! Šta bih ja s tobom u svojoj pjesmi a da na općenarodnu korist ne budeš, prvo nama i njima, a meni šta ostane? Ne: Da li da te pospem lišćem, kao u velikim pjesmama? Nego: Da li da te etnički očistim? Da te humano preselim? Da te zatvorim u Ostale? Da te Ostalima poklonim, ja, vladarica svojega ega, pa da se napokon riješim i tebe i Ostalih?
Ali šta ću u tom slučaju ja, ovako velika, ovako većinska čak! Jer sama sam na ovoj obali koju ste svi napustili i predali bezvoljno…
Nego, hajde, Marina moja, ne naša i ne njihova, da se dogovorimo: ta trećina, ta trećinica srca moga, neka tebe spada po mome zakonu, a moj zakon je: trećinica ima na hiljade, možda i na tisuće, to gnijezdo malo u srcu mome, sasvim nekonstitutivnom, što tako svojevoljno bez ičije dozvole preuzima ovlasti države, entiteta, čak sporazuma Dejtonskoga − i k tomu još Distrikta, da prostiš,
to jedno Ovdje, u kojem god entitetu, gdje živi tvoj sin, i moja kćer, i tvoja mama koju tako dobro igram, i ti − a bogme i sve više njih – gura se da stanuje tu: neka nam tu bude mjesto susreta umjesto u mojoj maloj pjesmi!
Jer, to naravno znaš: teška su vremena. Zna se ko u mojoj pjesmi treba da se nađe. Stana nemam, ni posla stalnog, ni za mora para…
A ti si našla baš sad da se ilegalno uvlačiš u moje srce, i kupuješ me za groš!
Ako mi pjesma moja, po državnoj konstitutivnoj odluci, ne dopušta da te u nju stavim − jer nisam pitala ni Partiju ni Stranku ni Udrugu ni Esnaf –
šta mi drugo preostaje nego da te u srce svoje prenaseljeno smjestim?
A kako će ti tamo biti − niti znam niti me se tiče. Ja prostora drugoga nemam. Meni je svega dosta. Ja sama, a vas toliko u moje navaljuje srce!
Dogovorite se već jednom, ti i svi moji Ostali:
Ili dignite bunu pa živite u ovoj zemlji po ljudskoj mjeri, ili pristanite na moje prenaseljeno srce!
Pa da svi, u tom slučaju, odemo živjeti tamo gdje treba: ispod široka beskrajna Neba.
Sarajevo, april 2009.
PJESNIK JE TRAŽIO MUZU
S.A.M. bijaše mlad onda kad sav svijet Bijaše mlad Tj. ponovo mlad kao i svaka revolucija Za koju je njegov otac dao nogu, Mlad kao komunizam Za koji je njegov otac dao srce,
Ali te Tisućudevetstošezdesetosme Kad dakle bijaše mlad S.A.M. Njega nije diralo pipkalo izazivalo To doba kao takvo:
Doba velikih promjena Politike Solidarnosti Jednakosti Ljubavi i (zamislite!) moći cvjetova
Doba kad se tražilo samo Ono što je nemoguće…
S.A.M. je, međutim, tražio samo moguće stvari:
Grudi prelijepe M.S., i njene bokove Da ih njiše onako kako ona neće – Posebno onako kako ona neće –
Jer M.S. je htjela nešto sasvim drugo M.S je htjela da čuje Njegov Stav – A ne da vidi njegov stav
A on? On joj je držao govor o Toj Šezdesetosmoj, Toj Nevjerojatnoj Šezdesetosmoj:
Nevjerojatno i istinito, rekao je, Mi Moramo Ljubavi Moja Uprijeti Tamo Gdje Niko Neće Tamo Gdje Nemoguće Ima Prioritet Nad Sitnim Nebitnim Našim Životima –
Shvaćaš li ti uopće veličinu našega doba?
M.S. je na to pitanje Pogledala, onako ležeći,
U Njegovo doba U Njegovo lice U Njegove pjesničke oči U Njegov trbuščić pun piva U Njegove ruke
Koje nikada nisu izgradile Školu bolnicu neboder Kućicu ovolišnu za mrave Ni nebo za odmor svojih najdražih Ni kuću za budućnost Ni budućnost
I gle – na Njegovim ramenima Pojavila su se Dva anđela (Otkud anđeli u ovoj pjesmi, dovraga?!)
Jedan je mahao ispred nosa M.S. I vikao: Hej, dođi sebi, budalo! On je idiot, on vjeruje jedino U sebe kao u boga, znaš to?
Ta neurotična masa Sebe i riječi i straha! Ta gomila riječi koje misle Da su Bog!
Drugi anđeo, međutim, vikao je: Pa on je Pjesnik! Bog je rekao tako! Pjesnici po raju hodaju kao po svojoj kući! On je anđeo na dopustu!
M.S. je bila Od struka nadolje sasvim zbunjena A od struka nagore još više:
Ko su pjesnici? Šta je poezija? Zašto pjesnici? Kome poezija? I OTKUD ANĐELI U OVOJ PJESMI, DOVRAGA?
KAO KIŠA U JAPANSKIM FILMOVIMA
Nekad je volio njene ruke Njene duge prste s lijepo zaobljenim Noktima bezazlenim Bez laka
Nekad je govorio Ah te tvoje ruke Koje će držati sve što volim Baš sve
I te ruke držale su Sve Baš sve što on voli
Sve Njegovo Sve njihovo Sve na svijetu njene su ruke za njega držale
A onda iznenada Na kraju dana S jeseni
Tek glavu tešku od olova držale su Te lijepe ruke Njeni dugi prsti s lijepo zaobljenim Noktima bezazlenim Bez laka
Nije bilo njega Ni njih
Nije bilo oca brata sina rođaka prijatelja Nije bilo majke sestre kćeri rođake prijateljice
Bila je samo ta kiša oktobarska Kao kiša u japanskim filmovima
Gusta zavjesa od kiše Kiša Koja Potapa Prekriva Guši Uranja Uranja Otkriva
Oslobađa Oslobađa Oslobađa
/Iz knjige Kao kiša u japanskim filmovima, Sarajevo 2018./
Ferida Duraković (1957) je bosanskohercegovačka pjesnikinja, autorica kratkih priča, spisateljica za djecu, kolumnistica i urednica. Osnovnu školu i gimnaziju završila u Sarajevu. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Prvu zbirku poezije Bal po maskama objavila 1977. i za nju dobila Nagradu Književne omladine BiH i Nagradu Svjetlosti za najbolju prvu knjigu mladog autora. Objavila 17 knjiga poezije, proze, književnosti za djecu, prevoda s engleskog i kolumni, između ostalih knjige poezije Mala noćna svjetiljka, Oči koje me gledaju,Srce tame, Pohvala drvetu, Kao kiša u japanskim filmovima. Objavila knjigu kolumni i eseja Pokret otpora 2013. Piše i knjige za djecu: Još jedna bajka o ruži, Mikijeva i Amilina abeceda, Vjetrov prijatelj, Mrak čudak. Objavila knjige izabranih pjesama u Bugarskoj (Dolga e nošta), Italiji (Si paga con la vita), SAD (Heart of Dakness) i Poljskoj (Serce ciemnošci). Dobila nagradu Fund for Free Expression USA 1993, Nagradu Vasyl Stus Freedom-to-Write PEN Centra Nove Engleske, SAD 1999, Nagradu BH Radija 1 za najbolju anonimnu radio-igru 2015, te Nagradu za najbolju priču za djecu manifestacije Ćopićevim stazama djetinjstva 2018. Nominirana za nagradu Astrid Lindgren za knjigu Amilina i Mikijeva abeceda 2012. Radila kao profesorica maternjeg jezika, urednica, lektorica, a kao izvršna direktorica PEN Centra BiH od 1992. do 2013. godine, kad je umirovljena prije vremena. Živi s mužem, kćerkom i mačkama u Sarajevu.
i odjednom sam shvatio da riječi ponavljam pored toliko toga što sam još imao za reći
kosmos neizgovorenog, u koji se ne usuđujem otisnuti jer bi praskom mojeg krika u njemu mogli nastati novi ljudi
uzeo sam iglu i zabadao je u svoje zube u pokušaju da osjetim trnce da saznam: živim li? u najmrtvijem trenutku razbijenom na pločicama kupatila ispod svjetla neona
pojeo bih jedno proljeće, da uskrsnem ponovljen u majskim sjenama, poput đurđevka
koji bi mogao zasjati jednom između stranica tvoje knjige udavljen omčom od vlasi jedne zlatne kose
posljednjom uspomenom svog mirisa sjećajući te na Ljubav.
Dođi jednom plodu završetka
prošlosti sjajne pozivam te da mi pjesmu boginjo pjevaš
mizerne kategorije i nivoi sveprožimajućeg materijalizma love poput bijesne paščadi sjene mojih snova
rasut asfaltom korak je sekvenca odlaska
gluposti koje caruju praznim riječima pomjeraju me sa stajališta visine i nade u budućnost čije bih proždiruće kapije milosti nestanka i raspada rado otvorio
kroz krošnje sipi razlomljena sunčana stvarnost kada odlazim da ne bih svjedočio kako se trune i propada u bijednoj nemoći svakodnevnice u perverziji frustracije i boli čiji koitus predstavlja suštinu prosječnog postojanja
hoćeš li mi moći uspjeti reći šta se krije ispod tvoje površine prije nego slijepo zaronim u tebe i rastrgnu me nemani koje naslućujem
hoće li biti dovoljno ako se samo okrenem na leđa i zatvorim oči
hoće li biti previše ako kroz pomračenje još jednog odustajanja naslutim da bih te mogao voljeti nekadnog sutra
i hoćemo li se kajati nakon što otopljen utapanjem izaberem slane pogreške suza umjesto enantiomorfičnog nesebičnog puta ostvarenja cilja postojanja?
ne znam. na drvoredu uspomena trebam posjeći mrtva stabla i zasaditi sjemenje srca kao zalog svake buduće tuge ponovljenog novog kruženja oko prve posljednje i jedine tajne ka čijem savršenstvu jedino još podižem oči u kojima se zrcali istinsko biće u srži mene.
Neutaživost
treba nam vrijeme da se razvijemo i rastemo
treba nam snaga da se iskobeljamo iz iluzije sigurnosti i da se otrgnemo kandžama straha
treba nam konstantno gorivo za vatre naše nutrine i žrtva za bogove gladi koji nas posjeduju
čitavi svjetovi požderani trunu u trbusima našim okruglim poput planeta na kojima smo kao skakavci
treba nam uvijek nešto treba nam odjednom sve
pružamo ruke otvaramo usta daj nam!
tužan život trebanja. bolan okov postojanja.
tek prestankom trebanja počinje istinsko življenje
ono koje to više i nije.
Dejan Tešić rođen je 1991. godine u Sarajevu. Magistar je ruskog jezika i književnosti. Pored pisanja poezije bavi se prevođenjem sa ruskog i slovenačkog jezika i pisanjem za književne časopise. Poezija mu je objavljivana u književnom časopisu Život, na blogu Hyperborea, portalu Strane.
U djetinjstvu majka bi me slala da uzmam vatre kod komšinice.
Potom zahladilo je okolo srca I pobjegao sam u tuđinu da se zgrijem.
Starac iz zemlje germanske vraća se domu s jednom žiškom u njedrima.
ZATVARANJE KNJIGE
Dvije bliske pjesme nalaze se na sredini knjige.
Kad se knjiga zatvori, zagrle se duše iz dva logora.
PEŠČANIK
Noćas mi u snu vladar stavi ruku na rame I obojica se poklonismo narodu.
Zagrljeni Neprestano pred njima se povijasmo.
Sa svakim naklonom Gledah u sve rjeđi skup.
Uz nas već imaše više svite nego svetinje.
KREVET
Majka leži na medicinskom krevetu Ima daljinski pokraj uzglavlja Podiže ukočena leđa Primiče krevet k sofri Odmiče ga od šporeta.
Dok sam na poslu,
Strepim –
Ako nestane struje, neće mi raditi majka.
NAŠE DOBA
Rastu nokti i krive se u kandže – plijen da ne ispadne
Hodimo pod suncem Pod mjesecom
Idemo u paru zbog sjenke iznad glave.
Rastući, smjenjujemo se u ćutanju.
SEOBA
Izaći ćemo na prstima prije svitanja, prije no što starci pođu na molitvu Moja žena neće se osvrnuti na grad, mi smo i bez okretanja okamenjeni.
Na polasku ugasit ćemo sva svjetla, neka znaju lopovi da je kuća prazna. U putu smijat ćemo se sami sebi što smo vrata i kapiju zaključali.
Ići ćemo kao da je potjera za nama Od sjutra vrijeme ćemo računati od izlaska do zalaska našeg.
Nećemo trenuti u ovoj noći pred put treba spremiti stvari koje ostaju A bolje bi bilo da malo odspavamo, pa da u putu tumačimo posljednji san.
Zehnija Bulić rođen je 1970. godine u Paljevu kod Tutina. Diplomirao je srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost na Filološkom fakultetu Univerziteta u Prištini. Objavio je knjige poezije: Dah vremena, Splavari ponornice, Topola ni do pola, Očeva koža; romane: Intimna groteska, Udica,Parta od papira, Čekajući Turke. Živi u Novom Pazaru.
Pjesnici pišu noću kada ih vrijeme ne pritišće, kada utihne žamor gužve i prestane linčovanje sati. Pjesnici stvaraju u tmini, kao noćni sokoli ili slavuji najslađeg poja plaše se uvrijediti Boga ali u svojoj tišini puno jače buče nego zlatna kupola zvijezda.
(Predodređeni za umiranje, 1980)
Najljepše pjesme
Najljepše pjesme Pišu se na kamenju klečeći na koljenima umovima izoštrenim misterijom. Najljepše pjesme pišu se ispred pusta oltara, okružene blještavilom božanstvene ludosti. Stoga, nerazboriti prijestupnik kakav jesi diktiraš stihove čovječanstvu, stihove iskupljenja i biblijska predskazanja i brat si Joni. Ali u Obećanu zemlju u kojoj rađaju zlatne jabuke i niče drvo spoznaje Bog nikada sišao nije niti te je ikada prokleo. No ti sebe jesi, sat za satom proklinješ svoj pjev jer si sišao u limb, gdje udišeš pelin jednog beznadežnog opstanka.
(Sveta zemlja, 1984)
S italijanskog prevela Amina Bulić
Alda Merini (1913–2009) najistaknutija je italijanska pjesnikinja XX stoljeća. Njen život kao i pjesničko stvaralaštvo obilježeni su mističnim krizama i dugogodišnjim boravcima u ustanovi za liječenje duševnih bolesti, gdje je njeno stanje hipersenzibilnosti bilo pogrešno tretirano, što je na nju dodatno ostavilo traga. To joj ipak nije slomilo duh niti ubilo osjećaj za ljepotu i ljubav prema poeziji, već ju je, naprotiv, odredilo kao pjesnikinju. Kada je imala devetnaest godina, njene su pjesme uvrštene u antologiju italijanske savremene poezije. Zbirke su joj La presenza di Orfeo (1953), Destinati a morire. Poesie vecchie e nuove (1980), La terra santa (1984) i L’anima innamorata (2000). Godine 1986. Objavila je Dnevnik jedne drukčije, potresno svjedočanstvo o danima provedenim u bolnici i svom odnosu prema boli iz koje izvire snaga njenog pjesništva. Dobitnica je Nagrade Italijanske vlade za pjesništvo.
Amina Bulić rođena je 1991. godine. Magistrirala je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu s temom “Osnovni elementi italijanskog neorealizma u filmovima Vittorija de Sice”. Za uspjeh tokom prvog i drugog ciklusa studija dvaput je nagrađivana priznanjem “Zlatna značka” Univerziteta u Sarajevu. Piše književnu i filmsku kritiku kao i naučne radove iz domena ovih dviju umjetnosti.
U zagrljaju za uglom prepoznaćeš da neko nekuda odlazi. Uvek je tako. Živim između dve stine kao neonka koja se koleba u praznom hodniku. Moje srce pribira sve više ljudi, jer njih više nema. Tako je uvek. Četvrtinu budnosti trošimo u treptanju. Stvari zaboravljamo i pre nego ih izgubimo – svesku iz krasnopisa, na primer. Ništa nije novo. Sedište u autobusu uvek je toplo. Poslednje reči prenose se kao nagnute kofe u običnom letnjem požaru. Sutra će se opet ponoviti isto – lice će pre nego što iščezne s fotografije najpre izgubiti bore. Kad neko odlazi, sve što je sazdano se vraća.
KADA SE VREME ZAUSTAVI
Mi smo ostatak nekog drugog veka.
Zato ne mogu da govorim o domu, niti o smrti i proricanim bolima.
Ni jedan divlji kopač dosad Nije pronašao zidine između nas, niti hladnoću u kostima preostalim iz svih vekova.
Kada se vreme zaustavi, najzad ćemo progovoriti o istini i svici će napraviti sazvežđe po našim čelima.
Ni jedan lažni prorok nije predvideo slamanje čaše, niti dodir dva dlana – dve velike istine iz kojih čista voda izvire.
Mi smo ostatak nekog drugog veka. Kao vukovi, na nišanu večne krivice, u pejzaže pitome samoće se povlačimo.
MNOGO TOGA SE DOGODILO
Mnogo toga se dogodilo dok se Zemlja vrtela vrh Božjeg prsta.
Žice su se odlobodile dalekovoda i sada povezuju ljubavi. Cveće se odvojilo od minerala i krenulo put mirisa.
Iz zadnjeg džepa razletele su se cedulje kroz našu prozračnu sobu: beznačajne stvari koje nikada ne bismo uradili da nam nisu bile zapisane.
veštačka jezera isparavaju u trenucima kada smo žedni tišine, kada kopriva postaje lekovita biljka, i gradovi vraćaju prašinu obližnjim grobljima.
Svi crno-beli cvetovi s tapeta u domovima koje smo napustili niču kroz bezlične istorije u trenucima kada naše reči postaju neprepisano nasledstvo, a stvari koje želimo da dodirnemo – nečije prisustvo.
Kao nepoznata cipela smo koju psi lutalice raznose u begu, držimo se u zagrljaju kao kablovi prepleteni kroz cigle nenaseljenih kuća.
I već odavno ništa ne postoji izvan nas:
ponekad suncem, svetlošću ili anđelom jedno drugo nazivamo.
SAVRŠENOST SE RAĐA
O porukama vode kroz naša tela želim da mi neko govori, o jučerašnjem vazduhu u telefonskim kabinama, o letovima koji se otkazuju zbog slabe vidljivosti uprkos svim nevidljivim anđelima. O fenu koji žali za tropskim vetrovima, o tamjanu koji najlepše miriše dok iščezava, želim da mi neko govori.
Verujem: kada se savršenost rađa, sve forme i istine napuknu kao ljuska jajeta.
Samo uzdah mekih razdvajanja može pokidati paukovu mrežu i savršenost izmišljenih zemalja može odložiti tajnu seobu duša.
A šta ja radim sa svojim nesavršenim telom: idem i vraćam se, idem i vraćam se, kao plastična sandala na talasima uz obalu.
OTKRIVAMO VREME
Postojimo jedino kada se otvore prozori i tajni dokumenti. Prašinu raznosimo ne pominjući mrtve i one koje su oni besmrtno voleli. Pidžame uvek stavljamo na dno kofera i cipele nikada ne okrećemo licem licu. Pisma čitamo samo jednom kako bismo sakrili neku tajnu. Ispruženim dlanovima otkrivamo vreme, ćutimo, ćutimo, šapućemo stvari manje bitne od prekinutog sna jednodnevnog leptira.
ŠTA TREBA URADITI
Živeti bez povoda i nužnosti, zagrliti prestupnike oslobođene ljubavi, podići sveću s urušenih grobova i kazati dve-tri reči kada vetra nema, otvoriti ugljenisana vrata sveta i vazdušnim koracima otići. Preboleti šestar vremena zaboden u naša srca.
DVA MESECA
Devojka se ogledala u prozirnim ogradama grada. Dva su se meseca nastanjivala u njenim očima dok je pogledom približavala krajeve istraženih svetova. Nad njom senke su tkale mahovinu po krovovima kuća, pod njom endemske vrste umirale su od usamljenosti. Iz udubljenja između njenog kuka i rebara, svake je noći izbijala svetlost.
NADA SE USPINJALA
Jednom sam video: nada se uspinjala po oštrim stenama, a naše oči spuštale po njenoj stvarnosti. Naš je život bio vrt koji žudi za koracima, kratko putovanje u otkačenim vagonima za spavanje. Jednom sam video: prag se pomerio za umorno telo putnika, dlan se spustio preko odeće na stolici, ptica je sletela na prašinu lustera tražeći pažnju. Jedna nada se uspinjala na krovu kuće i niko se nije probudio da baci kamen za njom.
ODVOJEN
Odvojio sam se od svake istine o počecima stabala, reka i gradova. Nosim ime koje će biti ulica koja razdvaja i srce koje se pojavljuje na rendgenskim snimcima. Odvojio sam se od tebe, majko svih nebesa i bezbrižnih staništa. Sada je moja krv begunac koji pripada nekolikim dušama i otvorenim ranama Moj bog živi u fosforu šibice, u pepelu koji čuva oblik posečenog drveta. Ne treba mi mapa sveta kada padam u san. Sada senka klasa žita prekriva moju nadu, i moja reč vredi koliko i stari porodični časovnik koji ne meri vreme. Odvojio sam se od sebe, da doprem do tvoje kože koja miriše na med i vetar, do tvog imena koje znači nemir koji me uspokojava, koje otvara kapije gradova u kojima spavam, a ne živim. Odvojio sam se od vazduha, od vode, od vatre. Zemlja od koje sam sazdan ugrađena je u moj dom.
TIŠINA
Nema tišine u svetu. Monasi su je izmislili ne bi li svaki dan slušali konje i pad pera sa krila.
Izbor pesama iz u knjige ,,Dlan i netaknuto”, Treći trg, Beograd, 2020.
Prevod s makedonskog Biljana Andonovska
Nikola Madžirov (pesnik, esejist, prevodilac) rođen je 1973. godine u Strumici, Makedonija. Poezija mu je prevedena na četrdesetak jezika i objavljivana u časopisima i antologijama u Makedoniji i inostranstvu. Za poezija iz knjige Premešten kamen (2007) dobio je istočnoeuropsku pesničku nagradu «Hubert Burda» i «Braća Miladinovi» na Struškim večerima poezije. Za zbirku Zaključani u gradu (1999) dobio je nagradu «Studentski zbor» za najbolju debitantsku knjigu, a za knjigu Negde, nigde (1999) nagradu «Aco Karamanov». Pre tri godine dobio je «Xu Zhimo Silver Leaf» nagradu za europsku poeziju na «King's Collegu» u Kembridžu. Bio je urednik poezije u časopisu za književnost i kulturu «Blesok» i jedan je od koordinatora međunarodne pesničke mreže «Lyrikline». Njegove pesme, kao i kritika za njegovu poeziju, objavljeni su u “American Poetry Review”, “Modern Poetry in Translation” (MPT), londonski “Times” (TLS), “Poetry London”, “World Literature Today”, “Der Spiegel”, “Die Zeit”, “Tagesspiegel”, “El Pais”, “Иностраная литература”…Na njegove stihove muziku je komponirao američki džez kompozitor Oliver Lake, suradnik i aranžer Björka i Lou Reeda, kao i italijanski kompozitor klasične muzike Angelo Ingleze. Poljski pesnik i esejist Adam Zagajevski napisao je: “Pesme Nikole Madžirova su kao slike ekspresionista: ispunjeni gustim, energičnim potezima kao da izranjaju iz imaginaciju i vraćaju se u istom trenutku natrag prema njoj, kao noćne životinje ulovljene farovima automobila.”. Mark Strand piše: “Poezija Madžirova je kao otkrivanje novu planetu u solarnom sistemu imaginacije.”, a Tomaž Šalamun: “Nikola Madžirov stvorio je nežnost, milinu, gromoglasnu tišinu. Snagi je vratio prostor i mir.”
Dobitnik je više međunarodnih književnih stipendija: «International Writing Program (IWP)» Univerziteta Iowa u SAD-u; «DAAD» u Berlinu; «Civitella Ranieri» u Italiji; «Marguerite Yourcenar» u Francusku; «Pass Porta» u Briselu, kao i rezidencijalne stipendije u Beogradu («Krokodil»), Splitu i Tirani u saradnju s “Traduki”. Na makedonskom preveo je stihove sledećih autora: Yehuda Amichai, Li-Young Lee, Georgi Gospodinov, Vasko Popa, Novica Tadić, Zvonko Karanović, Ana Ristović, Vojislav Karanović, Petar Matović, Gojko Božović, Nenad Šaponja, Faruk Šehić, Asmir Kujović, Danijel Dragojević, Zvonko Maković, Delimir Rešicki, Tatjana Gromača, Marko Pogačar, Ivica Prtenjača… Živi u Strumici.
Ovaj izbor pesama biće uskoro objavljen u knjizi Dlan i netaknuto u izdanju Trećeg trga iz Beograda, a uz podršku Tradukija.
Bura se kovitla u mom peru iz koga će se mastilo “nevernice” uskoro proliti i umrljati zidove vere.
Sove sa turbanima polumeseca odeveni medvedi krsta koji su naslikali sunce na krečnjačkim zidinama ovog zatvora zapaljuju zrak koji dišemo.
Bog jeca ispod maske koja mu je tetovirana na licu.
Žuto plavom
Svakom duhu koji uđe u moj krevet ponudim cigaretu,
bacim na spisak sve neistine koje sam izrekla, odlažem sve hitno,
unajmljujem ožalošćene u slučaju da skočim, zalivam uvelo cveće na zidovima moje spavaće sobe.
Nema mira u strpljenju, ni nemira u pokretu.
Ne možeš dodeliti žuto plavom, a pridevima je muka od venčavanja sa imenicama.
Želim da podetinjim da kažem NE isprepletano sa da, slikam horizonte nad horizontima,
jer znam da reka nikada ne prestaje da se pruža plivajući ka moru,
a cigarete ne ubijaju one koji su već mrtvi.
Draga Ameriko
Imala si običaj da mi se ušunjaš u sobu, sećaš se? Imala sam jedanaest a ti si nastavila da dolaziš, svake noći, u Teheranu, da sklizneš iz mog starog radija na radnom stolu, prođeš pored gomile domaćih zadataka iz geometrije, preko izbledelog persijskog tepiha, i zariješ se u mene, tupim rokenrol udarcima. Volela sam te više nego žvakaću gumu, više nego uvozne banane koje su ulični prodavci skupo cenili. Mislila sam da si azurno plava, Ameriko, i narandžasta, poput neba, i makova, kao majčina nova haljina, kao kumkvat. Sanjala sam te Ameriko, sanjala svake noći bez prestanka besomučno poput izgubljenog deteta dok nisi postala stvarna kao meso. A kada sam stigla k tebi, pesnicom si udarila sebe u meni kao podsmeh.
Kiseli krastavci i krofne
Hladni podrumi me podsećaju na mrtvo voće koje je moja majka davila šećerom, na krastavce poput falusa koji se kisele u ćutljivim teglama.
Moja školska uniforma je umrljana, duga kosa čvrsto vezana, kestenjaste grudi ušuškane u široke marame,
govorim prijateljici susetkinji, o krofni s crvenim džemom pod našim suknjama, učim je trbušnom plesu koji odmotava draperiju detinjstva oko tela tako brzo kao vudu vazduh iz tek otvorene bočice parfema.
Upijam knjige koje moje trepavice pretvaraju u plavo perje, kapilare kapaka u nežne kosti krila koja lepetaju i podižu se, nose me put ostrvske kuće na tankim nožicama.
Ona jede kamene stranice starog Kurana, stasava u suton tamo gde bombe padaju po popločanim ulicama a iz neba se prolama kiša lave koja teče li teče, noseći je ka oštroj litici kraja sveta.
prevela s engleskog Ivana Maksić
Šole Volpi (Sholeh Wolpé) je američko-iranska spisateljica i pesnikinja. Bavi se i prevođenjem. https://www.sholehwolpe.com/bio
