Živjećeš opkoljena neboždernim ustima, znaćeš da tijelo
ne smije ostavljati tragove na obrisanoj površini tuđih misli.
Vjetar će u šipražju svirati gluhim gudalima, ježiti
tvoju kožu boje oštrice u kojoj se ogleda horizont.
Noću, u zapešću osjetićeš damar mraka, tvoj strah prizivaće sjenke
stjerane u ćošak. Nikada nećeš zaspati.
U ljubav ulazićeš očnjacima, u zebnju bez odbrane.
Kad ti kažu grijeh je otići, ići ćeš,
sve dok iza tebe ne ostane ništa što bi se moglo napustiti.
Sve dok iza tebe ne ostane ništa što bi se moglo napustiti,
ići ćeš, grijeh je u zebnju ulaziti bez odbrane,
kad te očnjaci stjeraju u ćošak pred tobom će ležati oštrica horizonta,
njome ćeš kao gudalom svirati po zapešću,
iz šipražja tvoje kože izrast će nebožderna usta,
znaćeš, čak i obrisano tijelo i dalje ostavlja tragove,
živjećeš.
Nana
sanjam je kako ulazi u vlastitu kuću kroz razbijen prozor, na leđima joj šumski požar.
spušta ga nasred sobe, pored miraza stisnute vilice i predskazanja. četiri puta je njena utroba izrešetena otkucajima, četiri puta je saznala sve što se u životu može da zna.
nasred sobe gori šumski požar, od čela joj pravi plamenorez.
sanjam je kako ulazi u vlastitu kuću kroz razbijen prozor, na leđima joj vjerolomstvo.
kad u ramazan zacvili glad u kolijevkama ona u lonac iscijedi sol vlastitih bjeonjača, čuje učena muška usta kako mrmore priče o iblisu u ženi.
ispod priperaka njene kičme žare se vrela sjemena. duboko u njoj, jedno znanje zahvata dim.
sanjam je kako ulazi u vlastitu kuću kroz razbijen prozor, na leđima joj stoto božje ime.
sanjam je kako me gleda, gleda me dugo, čelo joj preorano zgarište.
u ruke mi predaje miraz iskri. gleda me. zovem je hak. zovem je nur.
Selma Asotić je pjesnikinja iz Sarajeva. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom konkursu Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu „Nana“. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima. Trenutno živi u New Yorku. Više od svega željela bi nemati biografiju.
Ne znam vam reći kako se zovem. Znam da me je, kada sam se prvi put pogledala u ogledalo, iznenadila boja moje kose. Nije to bila ona uobičajena crna, već boja noći, crna sa primjesama tamno plave, koja se sjaji na bisernoj svjetlosti. Ne usudim se reći da sam mrtva. Iza moje kuće, ruševine, nekada se nalazio uredno održavan vrt, a sada je podivljao, srastao sa tamom. U tom vrtu sjenki caruju šumske gljive, divlja ruža i maslačak, Ne usudim se reći da je mrtav. Sjećam se bijele zavjese koja nikada nije prestajala lepršati na vjetru, uvijek se njihala istim ritmom, nestajala u mraku, i onda naglo provirivala kroz okvir polomljenog prozora, na svjetlost iznoseći čestice prašine, brišući moje suze, bisere što prkose smrti.
RAZUMI
Kažu mi da ne plačem, Da ne tugujem za tobom jer: “Bog ubire najljepše cvijeće za svoj vrt.” A opet, Kažu mi da je onaj Koji umre otvorenih očiju Ostao željan ovog svijeta.
MISLI
Jučer se iz luke otisnuo jedan brod, od papira, i na njemu jedan putnik, od papira, – kažu da je lud. Usnio je gdje se krije izvor rijeke Bola. Ide zaustaviti njen grimizni tok, popiti je, i pustiti da ga zemlja proguta, provari u vrelini svoje utrobe – govori on, dok ga kidaju valovi.
Zerina Kulović rođena je 1996. godine u Sarajevu. Studij Komparativne književnosti i Arheologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu magistrirala je 2020. godine. Svoje književnoumjetničke radove, književnu i filmsku kritiku, te eseje i prikaze objavljivala je u časopisima Život, Behar, u online časopisu KULT, Avlija, na portalima Strane, Književnost.hr, Bundolo, Poezijaonline, itd. Svoju poeziju čitala je na Sarajevskim danima poezije. Njena poezija će biti dio narednog Almanaha udruženja Planet poezija, a u okviru aktivnosti ovog udruženja svoju poeziju je čitala na pjesničkoj večeri naslovljenoj Ptice od papira. Njena zbirka poezije Majka mjesečina ušla je u širi izbor za objavljivanje knjige na Presingovom književnom konkursu.
Nikako da saznam šta mi to kažu razgranate krošnje, s njihovim sjenkama blijedi ono čemu se nadam, znam da će me noćno cvjetanje zateći jednom kako mlataram rukama da razgrnem ptice koje baš tu slijeću poput rolnica papira razmotanih u noći ispod punog mjeseca zaklonjenog oblacima s džinovskim ustima što gutaju snove, beskrajne tragove vremena i trenutke nježnosti, nije lako čekati behar što će osvijetliti šumu i svaki moj korak kad prelaziš iz jednog prostora u drugi nadajući se da će ipak sve procvjetati
ŠARGAREPA JE I JESTIVA
Šetkaš kroz jutarnju vrevu kao prazna kesa nošena blagim povjetarcem pored tebe promiču travke grančice sve
tiho stasavaš u ogromnu šargarepu koja je i jestiva tu ispod valova solitera u slijepom kutku ogrnut njenim plavim munjama uskovitlan lijepim naporom odjednom
U PERASTU
Neki prolazi odišu usamljenošću bojim se da ću se u njima zaglaviti i suočiti s onim za šta me smatraju, nema se više kud po zaraslim serpentinama, pokleklim palatama i napuklim pontama, eto odakle mi ovoliko trunje što ga bištem kao posramljen pas naslućujući šta je sve okolo učinjeno, da mi je samo znati ko je sve dodirivao te dovratnike, otvarao škure s čežnjom motreći more, ispraćao i dočekivao brodove čije sjenke sada plove oblacima umilne kao kućni ljubimci, kad bi zidine mogle da govore znao bih kako da se primaknem suncu.
Bogić Rakočević je rođen u Mojkovcu 1962. godine. Diplomirao je na Odsjeku za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnosti Filozofskog fakulteta u Nikšiću gdje je pohađao i postdiplomske studije. Objavio je tridesetak knjiga poezije, proze, eseja, kritika i antologija. Dobio je brojne književne nagrade. Prevođen je na dvadeset stranih jezika. Urednik je i scenarista niza dokumentarnih filmova o poznatim jugoslovenskim slikarima i piscima. Glavni je i odgovorni urednik časopisa „Bibliografski vjesnik“. Direktor je Nacionalne biblioteke Crne Gore „Đurđe Crnojević“.
Davno me progutaše svjetska zjala, Ćutim se bešćutan kao asasin; Prošlost je tečna, prima oblik grala – Samom sebi postah i otac i sin. Zelenu boju povrtne lobode Pomno rastavih na modru i zlatnu, U krvi raskrvih vatre i vode Da osjenčim lik na Torinskom platnu.
Iz frule mi pleše zmija edenka: Ko piton me davi zmija DNK.
Ti koji si život svega što živi I samrtni strah svemu što umire, Crno zrcalo za crne kumire – O Duše, odninan u Ninivi; U svakoj sklonosti magnetno dvojstvo – Sjever što privlači, jug što odbija, Bio si u meni bez svojstva čojstvo Varavoj naravi rob i robija.
Dok razgovori raskrivaju šeme U igri „zatvoreničke dileme”.
Očistih svoju vatru, svoj zrak Dok brodih protiv struje kroz oluje, Po Zapovijestima praznih svoj mrak Nalik onom ko stalno pobjeđuje. Još viši sam od svih svojih podviga, A još moram uzrasti do svog sedla Poput sjenke, dok koračam put svjetla Kad mi u praznom razno preslika.
Grad je ogledalo muške taštine Što zjapi iz duba božje samštine U malakutu uzniku Marduku – Nefilu Marutu, Amar-Utuku.
II
U drugom početku bješe Greška, Pa i kad poželjeh svoju madam To me množaše čežnja gilgameška Da se snova rodim ko treći Adam. Danju zauzdan, a noću razuzdan: Kanalima razveden u rukavce, Za krst tijela hlepnjama prikucan – Brojan u trutove-praznoglavce.
Pa da li da čitam “Himnu o perli” Ili da zurim u Merjem Uzerli?
“Zvijezda se opire svom zgasnuću A pȕt je urna zvjezdanog pepela: Krvlju kola džin u svom uskrsnuću – Ovladaj ognjem sluge Samaela!” Čuvstva slijede zakon inercije, Propise akcije i reakcije – Otud nisko pade Propercije Te još plaća za davne transakcije.
Kao što plod il zri ili propada Ni duhu nema stanka, eskapada.
Dođe dan da se razlome pečati Jer u ovoj podnebesnoj gluši Jadi imaju i oči i uši; Po svojoj koži, boje hljeba, čatim: Da umrem na umri nije dockan Dok čekam na frilensersku penziju, Kraj Kabe što nije pravilna kocka – Sjenom svita u petu dimenziju;
Da oglasim sred punskih kolonada Netvarnu tvar, monadu svih monada.
III
Jer vidjeh Te među migrantima Što prodaju papirne maramice, Poznah Te među diverzantima Što smrti su se kezili u lice; Sretao Te i među darkerima Što prezreše ovosvjetske pričine, Nalazio Te među pankerima Što buržujima plaze jezičine;
Čuo Te s dervišima, s Amišima – U spisu što ga zavješta Mišima…
Taj šapat, što posta vremenskim virom, Riječ skrita u drevnim runama Širi se ko val cijelim svemirom – To herub svira na superstrunama. S Betlehemske zvijezde jedna zraka Putuje dvije hiljade godina, No za nju to je dok si rek'o kvaka – Prosto ko čorba Ajnštajn-Milevina.
(A, kako reče vrli virtuoz, Svi ti putevi vode u Oz.)
Sve što je moglo biti – dogodi se, Sad – zbir tvojih mogućih žića, lista: Ovaj je razapet mjesto Ise, Onaj raščerečen mjesto Hrista. Prvo Ime bješe prva granica: Slom simetrije Svjetla i tmine, Prva zabrana, prva paljenica Kad tmina obremeni od težine.
(Možebit tad još tetragram “Ja jesam” Po naški se čitaše “Ja je sam”.)
Svedušo, svečuvstvena, svemirna, Sačekajder da riječ mi Te nazre, Nek dogori i ova izmirna – Pred Azrailom duše su Azre.
IV
Moj šejh živi u Bermudskom trouglu No avatar mu besjedi na Googleu:
Taj prvi život – zamrznuti Jordan – Kad materica bje u materici a žeravica u žeravici, Sad odledi i huk mu je gordan; Džabir Vagom za svaki kamen Dvorca Žudnju Anime mundi očita – Da nedostojni smo milošte Tvorca: Naša “ljubav” je ljubav potrebita.
Otkad zaosta za samim sobom Onaj trinaesti znak zodijaka, Izasebni, ispaštamo s Jobom Spram koprena nebeskih dijaka. Svijet onaj – na dlaku odavde – Katkad ga u snovima pohodimo: Otud nadziru zastupnici Pravde Jozefa K., kanda ih ne vidimo;
U stostrukom opštem rijalitiju Svak zna svoju kibla-televiziju.
V
Ko što duhandžiji ogadi škija, Bludniku ženska, pijancu rakija – I ja se vratih staroj skolastici, Jutarnjim vježbama i gimnastici; Da prenem onaj Neimeniv Ponor (Jezan ko ezan Šinejd O’ Konor) Ispisah se iz kaste brahmana Da budem vjerni sluga Rahmana.
Jer, da bi ovdje dokučili išta, Valja prozreti astralna stratišta.
S neba osluškujem cvrkut Vodolija Dok otvaraju, kroz jamu mog groba, Sedam nebesa – sedam dimenzija Čija smo pismena, drob i utroba. Tek pred san mi svitne, poput kremena: Da duša mi otiče, ko kroz sito – Kroz mrežu rešetke prostorvremena I zmija, što vijuga valovito;
Te vječno pada k crnorupoj smrti Dok se kao planet oko nje vrti.
VI
Navio si moj srčani motor, Pravi Put Tvojim stopama izvajan: Spolja vrijeme, a iznutra prostor, Svana konačan, iznutra beskrajan. Zavezah za stope svoju sjenu Što u isti mah se tka i opara: Živi stvor je vrijeme u vremenu – Dok nestaje, nastaje – ko žar zgara; Kad javi mi se ko cvijetak neven Sred žala gdje grobniče obluci Mikail u majsko nebo odjeven Sa snopom sunčevine u ruci; Kad cjeliva me između obrva Da utjelovi se Riječ najprva, Carstvo nebesko u imenu Cara Što samim sobom sebe izgovara.
Ovaj stari stol je posljednjih deset godina prestao da stari. Otisak tvojih leđa na njemu vidljiv je kao prvog dana. Samo određene oči vide koje su nijanse u igri i da pripadaju meni. Živim u mnogima, nikom se ne odajem. Prerušen u neuhvatljivo ponekad sanjam grudi u rukama. Manje su od mojih ruku. Tvoja usta se spremaju da prinesu žrtvu slavi nebeskoj. Teško da ću se pridružiti toj pjesmi, iz mene izlazi samo ono nečujno. Zaokupljen sam promatranjem. Trube su incidenti bojnog polja, doboš se nameće poput zavisti, drhte četkice. Sve što preostaje mačiji je hod kroz masakre tvoje sentimentalnosti.
Gitara
Zazovi moje ime sedam puta. Nasloni uho na zid. Upitaj me ko je sretan i da li takvo nešto zaista postoji? Kako se drugačije odbraniti od tiranije smisla i ludila? Kad god budem čuo da zvučiš kao pjesma odšetat ću do gitare. Sviram loše, ali volim svirati i pjevušiti dok se pretvaraš u pjesmu. Događa se to rijetko i nikad u prisustvu svjedoka. Baš me briga ako je to samo jedna od formi onanije. Opuštaju me podjednako, uživam i zahvalan sam. I tebi hvala na toplim pozdravima, promišljenim razgovorima i čitanju mojih uzaludnih pisanija. Pozdravljam te, vrijeme je za gitaru, vrijeme pjesme i urlika.
Joe Morello komponuje jutarnju spoznaju
Bubnjar jutra se smjestio u sljepoočnice i dobuje ritam ponavljanja: Ovo je to! Ovo je život koji ću da živim. Svako odlaganje je postalo suvišno. Očekivanja i najtajnija planiranja su možda jednom imala smisla. Ovo je jutro koje izoštrava um i bistri slike. Neću se skrasiti na jednom mjestu, sudbina ne želi da izgradim brvnaru sopstvenim rukama. Moj život plamti u selidbama. Oduzimajući sebe ništavilu, nesvjesno biram gdje ću da idem. Sve se već dešava, sve se desilo.
Tomahavk
Vremena ima, čak i kad ga nestaje. Mjesec nad jezerom otvoreno razmišlja o samoubistvu, a jezero se kupa u toj dilemi. Slijedi svjetlost kakva se ne opisuje. Tvoje droge nisu jače od mog ludila. Klavir ćemo uništiti kada za to dođe vrijeme. Ti biraš način. Ti uvijek biraš. Tvoji dugi prsti te na to obavezuju. Otkopao sam tomahavk i tijelo je spremno. Neko će da vrišti i nečiji će se vrisak pregristi. Srce je umorno. Opipljivo je ono između dva nedovršena dodira.
Stroj za pisanje i muziku
Nakon godinu dana provedenih u orkestru osjećaš se isprano i ne sjećaš ničega što je tome prethodilo. Ne očekuješ mnogo od budućnosti. Nisi u stanju da se vratiš iz beznađa u kojem te je ritam ostavio. I to apsolutno ne mijenja poredak stvari. Ne tražiš objašnjenja za ono što smatraš većim od sebe. Isto vrijedi i za pisanje. Ranije si bio siguran da smak svijeta dolazi sa blijeđenjem slova na papiru. Sad kad si ogrezao u mudrosti, znaš da se zbog toga ništa neće promijeniti. Odsustvo strasti i nestanak njenih aktera ne znači ama baš ništa.
Fiesta
Kris Kristofferson mi je prišao u snu. Bio je zastrašujuće visok sa toplim očima koje traže povjerenje. Rekao je: „Prijatelju, tvoj pauk se kupa u meskalinu.“ Bez razmišljanja sam odgovorio: „Samo tako zabava nikada ne prestaje.“ Nisam se stigao osmjehnuti pa sam zaplakao. U danima poput ovog noćne more ne dolaze u obzir.
MEHMED BEGIĆ (Čapljina, 1977). Živio je i školovao se u Mostaru, Sarajevu, Barceloni i Managvi. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Kolaps, kao i autor više knjiga poezije i proze. Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u knjizi Moj život u umjetnosti, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003). Stalni je saradnik oline magazina Žurnal (Sarajevo), e-zina Blesok (Skopje), kao i časopisa Tema (Zagreb) i Enklava (Beograd). Sa Damirom Šodanom prevodi hispano poeziju. Kontinuirano surađuje sa multi-instrumentalistom i producentom Nedimom Zlatarom. Begićeva posljednja adresa je na karipskom otoku Hispaniola, Santo Domingo, Dominikanska republika. Napravljeni izbor tekstova je preuzet iz knjige Hipnoze (LOM, Beograd, 2019).
Izba se okotila mutna; poteklo iz nje je crnila takvog da nebo svo zajaha pa nebo kao da propade, izdahnu da ništa nije moglo biti osim neimanja za kojom se tragalo i trčalo golo i boso modro i gore se nije gledati moglo jer neba više bilo nije bilo više neba nije kao da se unepostojilo; samo usisi mulja bili su u oštrinama kiše vulkanske koja spuštala se u brzini goroj od najgvozdanijeg pada i koja u silini zaleta nije znala da dolje su ipak Ruke koje čekaju i da će One i nebo da vrate što nestajalo jeste, ali nestalo nije ono je čekalo Ruke Bijele Svete u kojima skrilo se onebljeno nebo.
SLOVA, SLOVJA
Stari će dijak odložiti – zlatno pero, dijak će stari plašt svečan svući, neće se okrenuti kad pođe, za leđ'ma će mu zanavijek ostati spisi njegovi spisi ostali a kredenac njegov sad na put će u nijem ledenac.
Štovaći će dijaka ispred dvora čekati pred vratima od kovnosti teška jer: govor oni imaju da (im) ne ide i nikud da ne ide On i noć će ga prvu čekati, pomoliti se neće ni njegov sat od sedamdeset ljeta i pet još ljeta što ponio sobom je u konačišta, da na sercu sne mu tkuje i vječne o Njoj riječi.
IŠTUĆI RIJEČ
Na putu do tebe snijeg je sazreo, netaknut je ojačao i se uvremenio ta njega je vazduh tek otetošio, puštajuć te sam da budeš, jer tu gdje si došao navječno ja iz ovog ovdje učesto ti doći želim.
Elmir Spahić rođen je 19. 3. 1992. u Sarajevu. Asistent je na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Autor je knjige Plamena zavjesa (pjesme, pripovijetke) (2018).
Takva je smrt Nismo verovali u nju A sada nastanjujemo Sobe kostiju Zalivamo travu Kosu žena Koje smo voleli i oca Kojeg nismo imali Jer imali smo noć So hijena Tihu ljubav drveća Taj med koji su bogovi prezreli A deca izvajala Zaboravljajući sopstvena imena Planine peska i kose Naslage krhotina i zaborava Mladeže od kamena i od trske Liker bezimenih zvezda Jezik grozote I ljubavi
Кada su mi pregledali pluća samo pomoću stetoskopa, rekli su mi: ,,Imaš ožiljak, nešto što nosiš. To je tvoja crna kutija, zapis pribeležen davno, onako kako si nekad disao. Evo, kada bi mogao da oslušneš, pronašao bi trag, crtu neku, promenu u strukturi, toliko. I mapa tvojih misli, slične su rešetke klimave; možda i reči koje pišeš, nečitljiv rukopis; ili, pak, jezik kojim ovladavaš, čitaš nestali tekst, u kamenu lišaj izliveno slovo, meko olovo. Početak koji si otkrio, trag puža, konkreciju. Jaje u lavi. ,,Ja“! Кap vode, koren, plavu ogradu, svašta neznano; i što će drugi pročitati, široka krila koja se odvajaju od tebe, to što beše tvoj dah.“
KRIVICE
Vozio sam planinskim putem, ponovo sreo svoje krivice, proširenje levo i tamo krivinu desno. Odlučio sam nakon deset i više godina da proñem tuda, kroz kasna popodneva, kišne dane, ledene zimske noći. Pored ogromne stene na plećima planine, preko koje preliva se potok, sve jer je prevršilo. Siv je granit prisutan, tupo, teško sećanje ili slabost koju nije trebalo dopustiti da bilo kome svedoči. Stajem ispod krošnje oraha, ulazim u crn otrov, jod u koštunjavim plodovima skriveno u sebi, u telu. Prisutno kao mokar kamen, stalagmit još neotkrivene pećine. Gasim motor, unutrtašnje sagorevanje da ne ostavlja nikakav trg.
NA SVETLU
Odvezale su se reči ovog popodneva, pritisak koji je vladao u bocama i srcima učinio je da one puknu. Svet se ukazao drugačiji, ,,daleko bliži“ uprkos paradoksalnosti izraza. Stopio nas sa sobom, sastavljao u onu sliku koju smo izgubili i ponovo pronašli. Limunovim sokom pisano pismo na starom papiru iz dana fantazije, nemogućnosti da se kaže. Ili nož, skakavac, koji služi samo za otvaranje pisama. Nalivpero skriveno u nekom štapiću. Rasklopiva svirala koja priziva to skriveno, izvijena slova, nečujne note. Lelujav plamen koji će nas sagoreti, trenutak koji smo odlagali ali koji se neumitno približava, objašnjavajući nas nevidljive svetlom.
Petar Miloradović (1970, Gornji Milanovac), objavio je sledeće knjige poezije: Sredozemlja (1997), Porto (2000), Slajdovi (2004), Кolonija (2007), Poslednja večera (2010), O zelenom kamionu i drugom (2014), Rubovi (2018). Živi u Gornjem Milanovcu.
Sa vidikovca vidim groblje onda grad. U njemu ne raspoznajem ništa osim crkve. Ona se ističe za sve (naše) pare Djevojčica pored mene pokazuje na spomenike: „Vidi, puno stvari, tamo se kriju ljudi!“ Savršeno mjesto za igru žmurke jednom se sakriješ i više te nikada ne pronađu. Grad neće ni primijetiti 3…2…1 Polazim.
Taraba
Između jutarnje kafe i večernjeg kuvanog vina krčkam mozak na niskim stepenima egzistencije
Um je vodeni dušek udobno funkcionalan samo ne skači previše po njemu
Oko mene notifikacije umjesto lica Ja sam im ništa i ništa su mi Još jedan usputni lajk sujetnim očima pregledan story Insta pseudonim umjesto imena uče me da svaka riječ počinje tarabom Još jedan profil zaboravljene društvene mreže Na ličnoj karti piše 9 ljudi liči na tebe klon, kalup, klovn #K**ac
Dubokoumnica
Snažna žena Samostalna Vodim duboke rasprave Dolaze mi prirodno Ja sam supruga, mijenjam ideologije kad ih on promijeni On ih mijenja toliko da mu niko više ne vjeruje Zato ga branim pred svima, od svih U facebook opisima fotografija iz perioda kad mi je lice bilo … čisto. Upijam svaki njegov stav svako mišljenje Svako s-l-o-v-o To je jedino razumno To ljubavnici rade To označava moje postojanje
Milena Radević rođena je 1998. godine u Podgorici. Trenutno je studentkinja Filološkog fakulteta u Nikšiću, Odsjek za Francuski jezik i književnost. Pjesme su joj objavljivane u zbornicima Foruma mladih pisaca (Raspoloženi za ptice, Ili je već neko to isplanirao…, Rješenje zagonetke, Bespomoćne riječi i Kolažiranje), u crnogorskom časopisu za jezik i književnost- Script; zborniku Rukopisi 43, Doma omladine Pančevo. Njena poezija je uvrštena u antologiju konkursa „Vrijeme (bez) utopije“, a biće objavljena i u renomiranom austrijskom časopisu Lihtungen. Dobitnica je treće nagrade na konkursu za neobjavljene rukopise mladih piscaca ispod 27 godina 50. Ratkovićevih večeri poezije, 2020. godine.
pušiš sedmu cigaretu za malim polovnim stolom pravili smo šnicle njujork opet ne spava mi se krijemo u stanu dva sata kasnije plačem u čašu vina dok pričaš o kući svog dede na jugu o novcu o penziji kao živećemo u srbiji a radićemo po svetu svaki san ti je protkan svilenom pupčanom vrpcom a ja plačem jer vidim da smo deca lepo nam je i zbog toga nas grize savest
***
PRAZNA PROSTRANSTVA (po rumeni bužarovskoj)
nekada mi je reč amerika odzvanjala u ušima kao kilometri slobode u osnovnoj sam sanjala sekvoje i jelke olga i ja smo pisale referat iz geografije o putu posutom narandžastim peskom zamišljala sam to je zemlja gde uvek imaš prostora da se vrtiš ispruženih ruku pevajući
prošlo je skoro šest godina još nisam videla sekvoje mekani zalasci naziru se između nebodera stojim usred tornada od koraka ambulantnih kola i njihovih sirena čekam da se raščisti pa da vidim preriju da sve konačno stane da zapevam
***
MISIONAR
bio si levičar kad smo se upoznali a možda sam to i izmislila da bolje zvuči jednog jutra usmerio si moju prostirku za jogu ravno prema meki tri dana kasnije rekao si da moramo da se venčamo levičar iz bajke koji mi pravi čaj od hibiskusa moje najkompleksnije autorsko delo raspršio se u hiljade čestica tad mi je prvi put neko umro pred očima
Višnja Begović (1995, Beograd) odrasla je na Zvezdari. Diplomirala je pevanje na Berkliju (Boston). Trenutno završava master studije u Njujorku s temom menadžmenta u kulturi. Finalistkinja je konkursa “Timočka lira” i dobitnica druge nagrade na ovogodišnjim Ratkovićevim večerima poezije za neobjavljenu zbirku “Šta će biti s kućom”. Piše, peva i komponuje.
