Čak i prilikom najbezazlenije svađe govorio je samo da ona ne čuje.
Svaki put čak i tokom najglasnijeg vrištanja u sebi trudila se samo da oni ne primate.
Majke uvek u obzir uzimaju svu decu Očevi su skloni favoritima.
Ili ipak ne? – Jer Oni od ćerki prave kraljice kraljice od sinova grade kraljeve.
Iz hodnika naših oronulih dvorova prinčevi i princeze čuju sve
i čude se
kako to pred njihovim očima kraljevstvo nestaje.
Aleksandra Milisavljević, rođena 1986. u Aleksandrovcu. Profesor i koordinator nastave za srpski jezik u Institutu za strane jezike u Beogradu, gde organizuje predavanja i radionice na razne lingvističke teme.
Ukrotiš vode do putova natopljenih grla, a ne znaš, pluća su šira što su usta manja.
Suh je zalogaj kratkih ruku i dugih koraka.
Zaboraviš, tuđi med je gorak onoliko koliko je u tvojim ustima sladak.
Očisti brazde da iz svega svoga stvoriš ništa i pustiš sjeme.
VRIJEME NARA
Ulica Ferhadija prema kraju zapada i početku istoka.
Zrak hladnoće stvara puteve do mjesta na kojem je Ciceron govorio.
Vijekovima poslije u u’orano zemljište usijana je sjemenka iz kojeg će izrasti biljka.
Priroda se obnavlja. Prodavači soka od nara pozivaju, na dublje čitanje ruku sa kojih curi krvno crvenilo rađajući djecu.
Sebe spoznaš kad sve što jesi u gutljaju jednom popiješ.
Savršeni krug.
MOSTOVI
Izbaci te daljine iz sebe od sebe.
Razastri nebu krovove ispuši težinu, pusti dušu da se razdvaja od kože.
Pojedi mrak kad ti guta bistrine.
Ne traži izvan sebe sebi mostove,
premoštavaj
sebe u sebi sa sobom u masi. Jednom se zatvaraju oči.
Rođena je u Srebrenici 1994. godine. Diplomirala i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik. Objavila je knjige poezije “Umiranje djetinjstva” i “Umiranje imena”. Poezija joj je prevođena na engleski, italijanski, makedonski i romski jezik, a stihovi su joj prisutni u dokumentarnom filmu „Oživjeli“, te u Pravopisu bosanskoga jezika. Zastupljena je u književnim časopisima, zbornicima i antologijama.
Žena za voljenje nosi ceger u cegeru rasuti snovi dugi prsti u džepovima sviraju Handela dok vrhovi noktiju grebu po mislima U očima dišu ruže, kad joj se ćefne čita Garciu i pleše. Staložena, ukotvljena u zenu, ne lupeta gluposti, i duboko posađena u svoja posla.
HAK
Živimo u strahovima zbog onih koji će doći, znamo da su to oni koji se vraćaju po svoje.
RAŠIVANJE
Sve se više vezujem za sebe I čekam savršen trenutak da se napustim.
SLIJEPA DJECA
sjene su slijepe pa nas prate držeći se za našu dušu
a izgube se kao dijete kada pogled načas sa njih skloniš
Ernad Dedović rođen je 1996. godine u Bietigheim-Bissingenu u Njemačkoj. Živi u Brčkom. Autor je knjiga poezije “Savršenstvo tame”, “Beskonačna misao” i “Kult ljubavi”.
U crnim hronikama hronično oboljela slova i kaputi drumskih razbojnika kašlju na potrošena rebra
I ti me pitaš zašto sam mrzovoljan i zašto mi smetaju šećerasti oblaci u grudima kurvi koje bih najradije zagrlio kako to da ljudske oči vide sve osim očiglednog
Na ulici razulareni kišobrani pod njima fašisti Opelo moralu i mrlja na licu Božijem Ubjeđuju svjetinu u tog istog Boga Zvona zvone nož silazi niz grkljan kao rudar u zamagljeno okno
I ti me pitaš zašto bezbožno psujem i uši ti punim odjecima guščijeg kričanja Pitaš me zašto raspamećeno preturam po svojoj utrobi i pitam se kako sam sve to svario umrijeću od ovako lagodnog života
Zemlja se razboljela od grobova Povraća iznova Brda i planine pjevaju pjesme o dolinama sisate djevice sjedaju vrhovnom svješteniku U krilo A ti me pitaš zašto volim rakiju Zašto punim revolver Zašto mi se vratne žile napinju Kao prepuno kravlje vime
Gradovi hladni kao januar Bezdušno logoruju u mom dušniku Ne prepoznajem lice moje prelijepe domovine Prijatelje vidim tek probuđene u mom snu Koji se zapetljava kao sunce u vinovu lozu
Kuda sam nestao Znaće daktilografi i hroničari i rubrika kao portret kao san kao mir
Gangsterska
Nemoj da me crniš u bijelo platno Hristovo tijelo umotano odmotava moj moral i svijetli ko zvijezda Ako mniješ ostat živ nemoj o običnim ljudima i fudbalu ko s kijem liježe i ko iz groba ustaje da dovrši flašu pelinkovca
Nemoj da moram slušat o običnim stvarima formalucijama koje postaju formule povraća mi se od stvari koje ljudi gutaju.
Ako misliš da si pametan zato što ponešto znaš o Velikom prasku reci mi je li skuplja kanta baruta ili litar tišine univerzalne mjere su Jeste i Nije.
Ako misliš ostat živ ne zbori o zborovima i saborima mudrost je dijete samoće i loš prijatelj ljudi i ne mogu da ocijenim od kojeg mi je više muka Zapali cigaru i izuj cipele čovjeku lakne kad se izuje umorni su puti i neputi a koračat se mora sve dok se ne legne.
Jesi li ikad zamislio svijet o kojem je govorio Lajbnic Najbolji od svih mogućih svjetova? Uzmeš li doslovno najebo si a i u suprotnom bi se napatio ali bi bilo lijepo da ga ima i da to ovaj svijet jeste Ako nisi voljeo izbjegavaj da pričaš o ljubavi računam da je tako logično Ako misliš ostat živ misli da bi ostao živ.
Deficitarna
Sve je manje vremena Za ideje i ostvarenja Puteve i mostove Drvorede i klupe U vazduhu Postalo je iscrpljujuće Čekati na pravu stvar Planeta rotira A vrijeme je vezano Za propadljivu materiju Sve je manje vremena Za pokajanje Prave Drine su besmislene Sve je manje vremena Za čekanje sa lijepim ishodom Što više ideš naprijed Više se okrećeš ka unazad Sve je manje vremena Za oreol Spasitelja Kad spas dođe neće imati ko Da ga dočeka Sve je manje vremena da shvatimo Da je sve manje vremena
Haris Zekić rođen je 1990 u Rožajama, u Crnoj Gori. Autor je nekoliko zbirki pjesama i romana Mrtvi čvorovi. Završio je Filozofski fakultet u Tuzli. Objavljuje poeziju u časopisima u Crnoj Gori i inostranstvu; zastupljen je u antologijama.
Razmisli šta to znači da si uz dobru nameru ustala iz kreveta prošlosti rutinski uradila naravoučenije išla sa jutrom obešenim o kuk kao malo dete koje traži, i traži, ne nađe, ali dobije.
Malo si sela na ivicu sunca topla tečnost ti klizi preko uboda.
Novo postavljanje stola. Ništa na svom mestu pa opet posluži polako se navikavaš na još jedan isti ručak morske igle ti se zabadaju i poput visokih potpetica nose te dalje, lepše.
More je negde, ali ne daleko i misliš kako je njemu teže kako je drugom lakše.
Tamo, stari prozori gledaju u biljke koje se osećaju samo usred leta, a ti si tada odavno na drugom mestu – u kosi pronalaziš značenje jutra.
Početak rođenog dana
Danas je bio dan za zapaliti sveće odgristi fitilj, oguliti kamen (umesto kolena) popiti more – ovako ili onako. Ali danas se seli u stare konobe ili na more gde svetle ribe.
Danas je duša ostavljena u temelju između drugog i trećeg sprata gde Točimo.
Ritualno.
Sutra se mreža drži oko vrata a ne oko nogu. Pliva se između rebara, ključno, prsno. Sutra se krvna slika razlaže na talase u mračnim komorama.
Danas je dan za posaditi cveće i sveće da se prime u kamenu i plamen, i koren i život.
Na jednoj maloj čudnoj uvali mora
leži ono što smo bili, dok drugi gledaju ono što jesmo. I jedno i drugo pere more.
A ima i jedna mala čudna ravnica gde se dolazi bez pitanja gde raste korov kojim se hrane i neko čudno bilje koje miriše na leto i male bele ptice. I jedno i drugo pere znoj.
Ima jedna mala čudna neravnina odakle potičemo. Tu voda kruni kamen pa se on oblikuje kako vodi prija. To je ta različitost u moći: neko udara, neko (se) oblikuje.
Ima jedna mala čudna uvala gde se sastaju more i (ne)ravnice gde mladost glođe svoju kosu i ispljune potomke. Na kamenu raste cvet preko kojeg neko pređe i okonča.
RADMILOVIĆ, Gorica (1992). Diplomirala i masterilala na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na Odseku za srpsku književnost i jezik. Zaposlena kao stručni saradnik na projektu Leksikon pisaca srpske književnosti u Matici srpskoj. Piše poeziju, prozu, pozorišnu kritiku i naučne radove. Objavila knjigu poezije pod naslovom Striži masku, konak nemaš (2017). Priredila: Pavle Solarić, Ulog uma čelovečeskoga (1808) (sa Milenom Zorić), Novi Sad 2019; Jovan Ljuštanović, Pozorište kroz zečje uši, Novi Sad 2021.
U bistroj vodi lješkare modre maćuhice ustrepjela ljepota nadražuje oči alabasterno tijelo Ofelije utihnulo je od svijeta
Spavaj, Ofelijo, iz nečijeg srca nikad neće nići rutvice, ljubav nije prijetvorno lice tvoga gospodara dom ocvao u ljubičice neće sagraditi njegovi drhtavi prsti koji će te ovjenčati krunom od tratinčica u pokori na glavi da je nosiš strpljivo usamljena u ljubavi
Spavaj, Ofelijo, niko neće nahraniti tvoju djecu gladnu majčine sreće, svojim suzama ih nećeš napojiti jer od soli se žeđa, stran im svijet nećeš ugrijati zagrljajem dok im samoću predaješ u zavjet
Ne rađaj grešnike, spavaj, Ofelijo, neko će ih već zatrovati gorčinom koju potajice, namjesto njih, ispijaš dok se kruniš poput tamjana čiji miris komeša se u prazninama Svetog
Spavaj, Ofelijo, tvoj gospodar ne očekuje da se vratiš, on ne razumije govor bilja i ruzmarini su uvehli oko njegova uha, tamo gdje sada spokojna žuboriš
Da budem jedno sa svijetom. Ni nedobra ni nelijepa ni neistinita. Obična. Ja.
Treba da se vratim kući. Imaju li žene kuću? Kada odu – gdje se vraćaju?
Treba da odem iz ove zemlje! U kojoj svi viču na mene. U bolnicama, u školama, u sudovima, teatrima, U hotelima, na kolodvorima. Najteže mi je kad mi viču iskosa na desno uho: ne mogu da prođem kroz zemlju. Kako da budem tada jedno sa svijetom!?
Ako se žene, kojima u ovoj zemlji trguju, uhvate za ruke napraviće kolo od glavnog grada do granice. One žive linearno – i nigdje. Niko ne čuje kada viču na žene. Radi Zenonovog paradoksa.
Vrijeme je pokvareni mehanizam kojim se brišu nemili događaji. Samo to.
Da mi je samo tri obična dana.
Da sve zaboravim.
Žene nemaju kuću. Imaju matericu. I sjećanja.
Jedino u čemu se razlikujemo jedna od druge su sjećanja. I ljudi su ponekad žene?
Tijelo pamti.
Pod klavikulama su izdaje i ljubav. Ispod desnog plućnog krila paralelne projekcije grijehova. Djeca su u alveolama. Ispod pregiba grudi su snovi. I tako – sve do zglobova ruku.
Samo ruke ne pamte. I drže nas na okupu.
I tako sve do zglobova nogu. Samo stopala ne pamte. Da mi je tri obična dana. Da stanem na noge. Treba da odem iz ove zemlje.
Vedrina
Volimo drugo, i druge, trampimo vječnost za jutra, zavodljive priče za milost, znanja vrste pod kožom ućutkujemo a ispod prozora uhode smisla prolaze lakim korakom.
Bez nade, bez straha, donosimo sa sobom ideju vremena, da ublažimo nepodnošljivost ove tuge, živimo onoliko dugo koliko traje – svijest o postojanju, – magnovenje koje umnožavamo.
(O ženama koje nemaju kuću i tri obična dana, 2014)
***
Dva puta sam umrla. Sada imam vremena na pretek. Jedna smrt mi nije bila dovoljna.
Brine me samo paradoks postojanja. Biće mi je oba puta postalo stvarnije. Riješila sam problem temporalnosti. Ali – ne i subjektiviteta.
Trebalo je da rađam.
Ne samo dva puta kao do sada. Nego da isturim ikru i zagušim okeane. I poslije sama da je oplodim Jezikom.
(Otresanje pepela, 2006)
Vjernost
Tješim ogledalo. Znala sam ovo prije njega. Sve njegove dojave kasne.
Neutješno, tiho poravnava amalgam kojim sam obložena. Ispravlja na mom odrazu nabore tuđih misli o meni
Istrajno u vjernosti. Uporno i živi i misli onako kako izgleda.
Jedino ono, od svih koje poznajem.
(Indeks izgovora, 2005)
***
Treba pisati Dok ne postaneš pjesnik Treba pisati O tuzi. Dok ne otkriješ da je tuga Samo vrsta gladi.
Ili o ljubavi. Pisati. Dok ne otkriješ da je ljubav samo posljednja snaga u tebi kojom držiš svijet na okupu.
***
U mojim prazninama. Sada je sve opet jednostavno. Vratila sam se u svoje bezdomništvo.
(Graničnici, 2008)
Seida Beganović (1961, Zenica) pjesnikinja je, romansijerka, dramaturginja, i prevoditeljica. Završila je studij filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radila kao novinar, profesor filozofije, sociolog analitičar, dramaturg, prevodilac. Sada živi i radi u Skopju, u Makedoniji, kao slobodan umjetnik. Objavljivala je u književnim revijama kratke priče, priče za djecu, poeziju, kao i prevode poezije sa makedonskog, poljskog, ruskog, engleskog. Njena poezija je prevedena na engleski, poljski, ruski, ukrajinski, albanski i turski jezik. Objavila je više knjiga poezije: Indeks izgovora, Otresanje pepela, Graničnici, O ženama koje nemaju kuću i tri obična dana, te romane Intervju sa plavom kućom, Album savršenih trenutaka i Ida i asasini iz reda Havanskog kolibrija. Prevodeći bh. poeziju na makedonski jezik 2018. godine priredila je antologiju bh. poezije pod nazivom Mala antologija neprimjerene poezije o ranjivosti.
vrijeme je raščerečeno na satovima očitava se curkom mrvljene zemlje
nijemost nerođenih toči se u mirise, čije oštrice će sloj po sloj guliti noć dok ne prodru duboko do zemunica
raseljenih svuda u grkljane u utrobe prsti stišću krik iz ilovače i iz grudi: kako utoliti tako gladno ravnodušje,
na koje dno je sigurno urasti polako
iako, lijepa je zemlja u kojoj živimo
BLUZ SAMOTNOG KAKTUSA
Jer su ispruženi Pravci vode posvud Prostiruć’ se kao pijesak Kao krik tišine Suncu iz usta
Samo jedan provodi zvukove Puste laži o početku i o kraju.
U meni su živi sahranjeni Kao sati spori curci vode: U bodljama štrče naizvrat U grobljanskim ukrasima.
Sve je mrtvo nadaleko Ako se ja pitam o tom.
A preda me da stane iko Ko nikoga što evo nema Nožem žednih usta Urezao bi, na meni, Ime i prezime smrti
U TRŽNOM CENTRU
jeste li sigurni pitaju prhki biskviti posuti mljevenim marcipanom i čokoladnim mrvicama s vanilinim šećerom
dok bijeli šum pokreće i preusmjerava gumene točkove kolica i noge kojih ima nevjerovatno više i brojnošću i prisutnošću od svih tih poviše njih
jeste li sigurni pitaju siluete kubanki i etiopljanki u dugačkom nizu pakovanja pržene kafe nije više važno na kom tačno jeziku bitne su poredanost i predanost a jezik je valjda jedan tvoj
dok iz nedohvatne udaljenosti kao iz sjećanja zvučnici nevidljivi poput krila pčelinjih u roju koji se čas primiče čas osipa emituju akorde i riječi pjesme poznate al ne-znam-koje
jeste li sigurni pitaju sanjive i malo iskošene glave ananasa kokosa papaje manga kiwana na polici ukrašenoj svim-baš-svim fale samo još egzotične ptice
dok se bezbroj mirisa na čudan način očituje svojom zaptivenošću ili svojim odsustvom poput nepreglednog okeana cvijeća iznad kojeg uporno hukti vjetar i vri poljem morska bolest
jeste li sigurni pitaju u nijemom zijevu kućne papuče sive modre žute zelene crvene i ljubičaste za svakog gosta mogle bi nadostat kad bi bilo vremena za doći i još za dočekati sve
dok prepunjenost i praznina ne prestaju s plesom koracima što se stapaju odsvakud šumno-bešumno i zaigrano-nepokretno u prostoru unedogled razmotanom pod teretom bez ikakve težine
jeste li sigurni pitaju iz usta kasirke uokvirenih bezbojnim karminom da je to pin-kod da ste to vi
Željko Grahovac rođen 10. 07. 1955. u Zenici, profesor filozofskih i socioloških disciplina, radio kao predavač u srednjoj školi, kao urednik u GIK “OKO” iz Sarajeva i kao bibliotekar-informator u Gradskoj biblioteci u Zenici. Živi u Zenici. Pjesnik, književni kritičar i esejist, aktivno se bavi književnošću već tri i po decenije. Objavio zbirke poezije “Sveto rastrojstvo”“Veselin Masleša” (1986), “Bol, boja Božje milosti”, “Zalihica” (2008), “U oba roda”, Gradska biblioteka Zenica (2014), “Dva lica jednine”, “Planjax” (2018), “Zarez, sam”, Gradska biblioteka Zenica (2019), kao i monografske knjiživnokritičke studije “Anđelko Vuletić, pjesnik žeđi i poruge”, “Grafex” (1998), “Staništa i prominuća svjetlosti”, “Napredak” (1999), knjigu eseja i kritika “Sricanje i nicanje”, “Sarajevo-publishing” (1999), panoramu najnovije bh. poezije, sa mikroesejima “Ponestaje prostora”, Delta” (2000), te antologiju sa studijama “Dahom i sluhom kroz hrvatsku poeziju XX. stoljeća”, CKO Tešanj i “Dom štampe” Zenica (2001) (prvo izdanje HKD “Napredak” N. Travnik, 1997.). Tekstove poezije, eseja, kritičkih osvrta i studija objavljivao u dvadesetak književnih časopisa u BiH i u okruženju. Prevođen na slovenski, makedonski i njemački.
ruke ako tvoje slučajno dodirnem mogu pokrenuti nezaustavljivo crvenilo u obrazima neograničene gluposti koje izgovaram brže nego što Lucky Luke iz revolvera upuca vlastitu sjenku
ruke ruke (nespretni dodir po najosjetljivijim dijelovima postojanja)
mogu pokrenuti vanredno stanje
DIVOKOZA
preživjela najsurovije zime u potrazi za nemogućim biljem borila se i bježala od grabežljivaca jačih i težih od nje ozdravljala išla dalje penjala se penjala donijela na svijet život sve ispočetka prolazila tražila vodu gdje je nema branila mlado od grabežljivaca učila ga da se penje popela se na vrh svijeta za život ubio je samo jedan metak slabiji i lakši od nje a mlado pobjeglo na iste staze koje će ga dovesti na vrh svijeta
Nikolina Todorović rođena je 1995. godine u Sarajevu. Završila Srednju muzičku školu u Sarajevu. Studentica MA studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar 2021., koju dodjeljuje književna manifestacija Slovo Gorčina u Stocu za najbolju prvu neobjavljenu knjigu pjesama. Njena priča Slovo ušla je u uži izbor trećeg regionalnog konkursa Živjeti queer život, koji raspisuje Queer Montenegro. Pjesme su joj prevođene na engleski, francuski, ruski i gaelski. Svoju poeziju čitala je u okviru manifestacije 59. Sarajevski dani poezije. Uvrštena je u zbornik Rukopisi 44. Trenutno je dio projekta Ženska čitaonica: fabrika književne kritike, koji organizira Ženski odbor P.E.N. Centra u BiH, i u kojem piše književnu kritiku o savremenim djelima regionalnih i svjetskih autorica. Istraživačica je na projektu Historija queer života u BiH koji organizira i vodi Sarajevski otvoreni centar. Na portalu Lgbti.ba redovno objavljuje kolumne i prikaze iz svijeta queer kulture i života, a na portalu Prometej.ba piše književne kritike, komentare i osvrte. Nositeljica je projekta koji se bavi kulturom antifašitičkog naslijeđa Nijemi svjedoci: zaboravljeni spomenici i izgubljeni glasovi kojeg sprovodi u okviru IMEP-ovog granta New Voices za građane/ke novinare/ke. Jedna je od urednica elektronskog časopisa Libartes.
Nespremnost bića da spozna saznajna djejstva igrokaza kojim život nasta –
U neravnotežnoj želji za zemaljskim s brigama izvan nebeskog kruga
Čovjek je čovjeku prolaz tijesni za djelokrug nečovještva
Kako pronaći pejotl kad je tu ,,Drive-in Mc'Donalds”?
Uniformo ispečeni komad mesa
Kako pronaći tu postojanost u čulima U realnostima o kojima Kastaneda piše, izvan koncepata realnosti – a unutar svačije sopstvene.
Kako ispunjenje prepoznati – kad je tu samo zadovoljenne čula?!
Pitati se ovo je isto kao i tražiti da u savršeno konzumentsko-potrošačkom društvu suton iznad poglavlja
Kako pronaći unutrašnju realnost, kad ti se niz usta cijedi genetski modifikovan sir?!
Kako doseći visine unutar dubina – kad sve što se od tebe očekuje je da staneš u red. Ostalo je kažnjivo zakonom, ili u najbolju ruku neprepoznato.
Kako fizičkim putem doživjeti vrtoglave metafizičke staze, kad sve što se tebe očekuje – je da fizički postojiš?
Država ne daje subvenciju za tvoj duhovni razvoj – ali itekako za prostor u fizički obitavaš
Kako se konektovati sa višim sferama, kad biljaka više-faktički i nema?
Bliska su nam zemaljska razmišljanja – a iz ruku pakla, zvanog održavanje života u tijelu, nijesmo odmakli ni milimetar
Kako uživati na vazduhu, još uvijek dostupnom neplatiocima – kad vam je neko uzeo i taj jedan hemoglobin, koji je vozio kiseonik do vaših ćelija
Kako ljubavlju spoznati trenutak preobraženja, kad sve što je od ljubavi ostalo je visinskog bilborda osmjeh zadovoljne porodice trgovinom
U žrtvovanom univerzumu, tragovi postojanja u odstojanju su od postavki izrečenim ćytanjem prije bivanja. U kom riječ, kao takva, ništa nije mijenjala – do GRANICE NAŠIH SVATANJA
21.6.1984. u Podgorici. Nakon završene gimnazije, i prvog Fakulteta molekularne biologije i fiziologije u Beogradu, upisuje Fakultet za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Dobitnik velikog broja nagrada u okviru Scene svih kreativnih, Stojana Simića – Krpice, učesnik finala Međunarodnog književnog festivala u Novom Sadu u kategoriji: slam poezija, na underground sceni u Skc –u u Beogradu ,,Poezin” – Milan Mijatović: brojni nastupi. U izdanju Fakulteta za crnogorski jezik i književnost objavljena joj je drama ,,Sveta misija Ćirila i Metodija”, koja je takođe igrana u njenoj režiji i osim na Fakultetu, predstavljena (pored knjige) i na ,,Njeguškom kulturnom ljetu”, 2019. Autor i osnivač dramsko – koreografskog centra ,,Koreografski centar 21” za edukaciju i osnaživanje mladih kroz pokret, ples, igru i riječ: koji je realizovan u više navrata u Beogradu i Ohridu, u saradnji sa osnovnim učilištima ,,Kliment ohridski” i ,,Hristo Uzunov”, gdje je rad i prezentovan u Domu kulture, i u okviru Ohridskog festivala. Na portalu ,,Avlija” priče ,,Gostoprimstvo”, ,,Kosač”, ,,Jutro”i pjesme. Učesnik Međunarodnog festivala dječje poezije ,,Krilata Seošnica, 2019.”, Rožaje, zatim više puta ,,Ratkovićeve pjesničke večeri” – u Bijelom Polju, internacionalnog poetskog festivala ,,Dani Hasana Kaimije”, 2019. Zvornik, u biblioteci ,,Iskra”, Kočani, 2019., prezentovala svojim radom (osvrtom) 40 godina stvaralaštva akademika Sretena Vujovića, učesnik prvog međunarodnog književnog susreta u Petnjici, 2019., pod nazivom ,,Epika Avda Međedovića”, a takođe, iste godine i internacionalnog festivala ,,Balkanska sredba” – u Makedoniji. Iste godine izlazi i knjiga ,,Cross culture” – u izdanju ,,Crnogorskog kulturnog foruma” – sa Cetinja. Učesnik 51. Ratkovićevih večeri poezije, u Bijelom Polju.
Fragment 