APRIL CRNOGORSKIH PJESNIKINJA: JANA RADIČEVIĆ

Jana Radičević (Fotografija: Jorj Konstantinov)

sa mamom u frizerskom salonu

povela me je sa sobom kod frizera
stavili su joj gumenu kapu sa rupicama i izvlače joj pramenove
to traje cijelu vječnost
ali kada izađemo biće ona sasvim nova žena

rođendan

pričaš mi
vozila si se na sjedištu suvozača
kada je stric naglo prikočio
moja rođendanska torta je sa tvojih koljena skliznula pravo na pod
ja se tog rođendana tako ne sjećam

u zoo vrtu

uzdizala sam se na vrhove prstiju da dotaknem paunov rep
zato sam tako brzo porasla
samo jedno šareno perjano oko
paun neće ni primijetiti
zamišljam kako ga nosim sa sobom kući
ide sa mnom kroz grad
vozi se pored mene u avionu
odlažem ga kod kuće na policu
kao trofej

ribizle

jednom si me tako ugrizla za nožni palac
pomodrio je kao ribizla i grožđe
i ostali su tragovi tvojih jedinica
i dvojki
i trojki
boljelo je jako i nikad mi neće biti jasno
zašto sam na kraju ja dobila batine

na recepciji hotela

vidim te u ogledalu naspram pulta, ne nosiš štikle, kosa ti je svezana
i imaš zlatnu pločicu na desnoj sisi

jato ptica

prava rijetkost pogledaj jato ptica upravo se smjenjuju
prva ide na kraj slova v
njoj je najteže
ona prva siječe vazduh
druga odmah zauzima njeno mjesto
prećutni dogovor saosjećanje ili zakon dinamike nazovi to kako hoćeš
one poznaju svijet mnogo bolje nego mi

April crnogorskih pjesnikinja uredila Dragana Tripković





Jana Radičević rođena je 1997. u Podgorici. Studije germanistike završila je na Filološkom fakultetu u Nikšiću, a kao studentkinja na razmjeni boravila je i na univerzitetima u Marburgu i Gracu. Najmlađa je dobitnica godišnje literarne stipendije Writer of the City of Graz za 2020/21 koju svake godine dodjeljuje grad Grac. Prva zbirka poezije ako kažem može postati istina objavljena joj je 2019. u izdanju Partizanske knjige. Članica je književne grupe Forum mladih pisaca koja se okuplja u podgoričkom KIC-u Budo Tomović od 2015. godine. Poezija joj je prevođena na njemački, slovenački, francuski, engleski, a u najavi su i prevodi na grčki i ruski jezik.

APRIL CRNOGORSKIH PJESNIKINJA: BARBARA DELAĆ

Barbara Delać

 

 

Vanredno stanje uma

Opasnost vrijeba iza svakog slova.

Nikad ne znaš hoće li te srušiti
riječi nose ljude na grbači
naracije prevrću
slobodnim govorom
u tajne prolaze.

Naslov je „Fragilna budućnost“.
Moj sin samo plače. Nekad i ja
tražim čudovište ispod kreveta.

Ne pakujem se unaprijed. Tek
kad prođem kontrolu javim da sam
sigurno sletjela.

Ne plašim se cenzure već straha uraslog u
jezik.

Na kauču vanredno stanje
nijesam čula ništa
a osim pucanja stiha
na bezbroj slika.

Mjesto boravka: Tuđe priče

Često mijenjam prebivalište. Lov na vještice traje
neprestano komšije misle da je njihov život radnja
za roman. Prvo poglavlje istorije bolesti od kojih se
ne umire. Idem dalje.

Začitam se i promašim stanicu. Na drugoj stranici
ne znam gdje sam stala. Glavna junakinja ne uliva
povjerenje. Zemljotres pokreću neusklađene emocije
do samog kraja ne znam zašto mi se dopada
izgnanstvo.

Ispovjedanje ne iskupljuje čitaoce, ali godi jezik natopljen
sredstvom za brisanje prozora. Ne piše mi se dobro.
Najbolje biografije su pune fikcije.


Slike, replike i fotomontaža

ušli smo u prostor slike
ukusi, mirisi, dodiri su izašli
iz upotrebe kao prototipi
investitori su ušli u vidno polje
šaren i blještav provod, povod
za čas u kojem je već odlučeno
kupiti ili biti kupljen, poskupiti se
dostići cijenu nezavisnog organa
na crnom tržištu i unovčiti se
kao lider u svojoj oblasti
savladati finte politički korektnog
govora i driblati istu spiku godinama
grebati grebalicu i iznova dobijati
nagrade, sreća prati ulaganja
u poslušnost, inspiracija nabuja
kasnije, sa širenjem kancera,
raste vjera u metafore, meta-
morfoze, povratak u budućnost
i replike umjetničkih djela na iBeju

April crnogorskih pjesnikinja uredila Dragana Tripković





Barbara Delać rođena je 1994. u Kotoru. Diplomirala je na studijama Moderne i savremene teorije umjetnosti. Nagrada na 32. Festivalu mladih pesnika u Zaječaru omogućila je štampanje njene prve knjige poezije Tomorrowland, za koju je dobila i Brankovu nagradu u Novom Sadu 2018. godine. Njena druga zbirka poezije Gdje smo ovo, pričaj mi objavljena je u izdanju OKF-a 2020. godine. Na rezidenciji Berlin-Stipendium, koju dodjeljuje Akademija umjetnosti u Berlinu, nastala je istoimena poema Gdje smo ovo pričaj mi, koja je u Berlinu imala i svoje premijerno, performativno predstavljanje, u saradnji sa kantautorkom Sarom Renar. Takođe je dobitnica i stipendije Reading Balkans za 2021. godinu. Članica je književne grupe Forum mladih pisaca koja se okuplja u podgoričkom KIC-u Budo Tomović od 2015. godine. Objavljivala je poeziju i kratke priče u brojnim zbornicima, književnim časopisima i portalima. Uvrštena je u izbor za prevod na njemački jezik na konkursu Vrijeme (bez) utopije. Mreža mladih pisaca, projekta koji je podržan od DAAD-a. Poezija joj je prevođena na engleski, njemački, a u najavi su i prevodi na slovenački, francuski i grčki.

MART MAKEDONSKIH PJESNIKINJA: JULIJANA VELIČKOVSKA

Julijana Veličkovska

***

Ko će da pita
galebove iznad Tibra
jesu li leteli
ka Dunavu
ka tebi
jesu li te videli
samog s lulom
sedeći pored reke
čekajući me…


Moje se srce na National Geographic prikazuje

Moje je srce
delfin
lud
sa teške dresure
pobegao
Moje je srce
majmun
iz holivudskog cirkusa
oteran
Moje srce
kameleon
tvog harpuna
raduje se
u boji pepela
stapa se
na tvom vektoru
nada se
Sa nuklearnog otpada
potiče
Moje srce
u gasnoj komori
ne krv,
bojni otrov
proizvodi.


Otvorena knjiga

Ti si otvorena knjiga
kaže mi.
Ti si kaktus u obliku srca.
Ti si mačka,
sama i pokisla od oktobarskih kiša.
Ti si knjiga,
kaže mi.
Lepa, specijalna knjiga,
koju čitam samo kada pada kiša,
dok slušam džez…
Ti si knjiga
koju volim da čitam,
koju biram da čitam za praznike,
za specijalne prigode.
Ti si knjiga,
koja stoji na mom Facebook books tab.
Ti si ilustrovana knjiga,
ilustrovana knjiga poezije.
Ti si mokra knjiga,
smokrile te oktobarske kiše,
smrzla te jutarnja slana.
Ti si zgužvana,
tužna,
specijalna knjiga.
Stojiš sama na polici.
Kupio sam je samo za tebe,
rekao si.
Kupio sam ti policu u Londonu.
Ti si knjiga
za specijalne prigode.
Čitam te kad želim da se počastim.
Ali, ne ostavljaš me na miru,
širiš taj miris,
taj smrad obuđalog, cveća
na mokrom papiru…
Zoveš me,
hoćeš da te čitam svaki dan?!
Uzeo sam te sa police,
bila si pokisla sva,
ali, danas nije padala kiša!
Moja draga,
slana,
usamljena knjigo,
otvoriću te
sutra…
Čitaću te
prekosutra…
Pročitaću te
za dva
ili tri dana…
I tada, knjigo moja,
jednostavno,
ću te vratiti u biblioteku.

Sa makedonskog preveo: Sašo Ognenovski

Mart makedonskih pjesnikinja priredila Snežana Stojčevska





Julijana Veličkovska (Skoplje, 1982), spisateljica je i prevoditeljica. Autorica je monografije “XX god. Pesničke noći u Velestovu”, pesničkih zbirki “Komarci” i “Otvorena knjiga” te romana “Godišnja doba”. Njen roman je preveden na bugarski jezik. Pesme su joj prepevane i objavljene na šesnaest svetskih jezika. Zastupljena je u nekoliko antologija izdatih u Makedoniji, Srbiji, Češkoj, Italiji, Kolumbiji, Albaniji i Kini. Članica je organizacionog odbora “Pesnička noć u Velestovu”, kao i Društva pisaca Makedonije. Osnivač je izdavačke kuće PNV Publikacije u Skoplju.

Prethodne objave autorice: Poetska noć u Velestovu 2020

MART MAKEDONSKIH PJESNIKINJA: KATERINA GOGOVA

Katerina Gogova

Potraga

Koračaš čvrsto i odmereno,
sa rukama punim vetrova
u potrazi za mojim planinama,
sa pogledom spremnim za paljbu,
bez vere koja će te zaustaviti
u trenutku kada budeš dotakao moj trag.

U mislima čuvaš požare,
slomljene dane,
preokrenuti peščani sat
i vreme sasvim na kraju,
između malo žeđi za vatrom i medom.

Znam da si ovde,
videla sam te u nekoliko poslednjih života,
ti lovac, ja jelen, ti tigar, ja plen,
i kad se sve ovo bude završilo,
reci mi, da li bi pucao?

Prividna udaljenost

Daleko sam od svega
što se može nazvati svetlošću,
u ovim presušenim dlanovima
miruje spokojstvo
sa kojim svet obrće
poslednji krug oko sunca.

Imam samo tamnu stranu
ili su zakoni univerzuma opet
postali zamka
u koju nevino tone moja senka.

Sanjam jevanđelja,
od jedne do druge večnosti između tišina,
prividna razdaljina.

Gde se izgubilo vreme,
kada li je noć za sebe venčala
svoju crninu?

Usred mraka tama,
na nebu samo zrak sjaj,
utvara koja krade nadu,
rođendan Venere,
kap vode na Marsu,
toplota na Mesecu.

Najtiša pesmo, sudbino

Iz rebra život, otadžbina,
Najskrivenija tajna, DNK.

Boli nišan,
proklinje kosa koju si mi dala,
za pregršt topline stradam,
ja žena – devojčica
u ludilu neustrašive noći.

Šta bi radila
sa pupčanom vrpcom oko vrata,
promrzla i gladna,
bez svetlosti, bez utrobe,
bez ostavštine?

Pratiš me u svakom snu,
bistra vodo, detelino,
ja sam bela kamilica,
ti snežni oblak koji me tiho,
bez glasa mimoilazi.

Prevod sa makedonskog: Iskra Peneva

Mart makedonskih pjesnikinja priredila Snežana Stojčevska





Katerina Gogova rođena je 1989. godine u Dojranu. Piše poeziju i kratku prozu. Studirala je na medicinskom fakultetu. Njena debitantska zbirka poezije “Aktovi su kastrirani” štampana je 2018. godine. Za drugu poetsku knjigu “Pad u nemirnu vodu” (2018) dobila je nagradu “Beli mugri” koju dodeljuje Dom kulture “Kočo Racin” iz Skoplja. Njena poezija i kratka proza objavljivana je u makedonskim časopisima “Sovremenost“. “Sovremeni dijalozi”, “Zenit”, “Rast”, “Književni elementi” te u nekoliko antologijskih zbirki poezije poput “Метрички карван i art – panorami “Допир“. Njene pesme prevedene su na srpski, hrvatski, italijanski i engleski jezik. Prevodi njene poezije objavljeni su u slovenačkom časopisu “Novi svon”, 41. izdanju “Rukopisa” – Pančevo, srpskom časopisu “Akt” – Valjevo, “Zadarskom književnom ljetopisu“ – Hrvatska, izboru poezije na albanskom jeziku s Međunarodnog festivala “Denovi na Naim” , u zbirci “(Ne)par” – dvojezičnom izboru savremen makednoske književnosti – Slovenija, austrijskom časopisu „Literatur und critic” i drugim onlajn izdanjima.
Živi i radi u Skoplju. Aktivistkinja je za ljudska prava, zdravstvena i seksualna prava marginalizovanih zajednica.

MART MAKEDONSKIH PJESNIKINJA: DOLORES ATANASOVA – LORI

Dolores Atanasova – Lori

Reč po reč

Sada ćemo ućutati
sve lepe reči između nas,
učinićemo nemim svedocima
svemu što smo hteli reći.
Gajićemo poglede ljutnje
i poglede pune tupavosti,
prolazićemo jedno pored drugog
sa zimom i daljinom između nas,
odnećemo lepe reči
u vreme tiho, suvo i pusto,
kada još uvek nisu bile izmišljene.
Kada jedan od nas nestane
sve će se reči između nas
naređati u kolonu,
i reč po reč,
beskorisno, besciljno, lutaće,
padaće u bezdan neiskazanog,
tamo gde je kasno štogod da se kaže.


Vreme svega i ničega

Ovog jutra u tišini sedimo
ja, rupica na pidžami
i ova crna rupa u šolji,
koju polako ispijam…
Pitam se gde je svet,
i mačka pored mene se snažno isteže,
njeno optegnuto, jedro telo,
izbacuje munje koje sobi vraćaju puls…
Pitam se kako je roditi se u tišini,
kako je da plač od prvog daha
raspuca nebo,
i ponovo utihneš u muk…
Kako je probuditi se u vremenu
odloženog življenja,
sahrana bez ljudi,
svadbi bez muzike,
ljubavi bez dodira,
uspomena bez senki i zvezda…

I budiš se, okrećeš se oko sebe,
i čekaš da neko drugi pukne prstima,
da sve restartuje.


Čovek treba da zna svoje vreme

Čovek treba da zna kada da pobesni.
Časovnik na ruci pokazuje koliko kasniš,
čajnik pišti, podeli ti um, poremeti te,
pogledaš kroz prozor, vreme je napolju do umereno isto,
daleko su ti koje volimo, između nas smo mi sami,
daleko je dodir i dah drugog,
iza sedam brda i sedam mora
šapuću sećanja, postaješ kuća opsednuta duhovima.

Časovnik opet plete kazaljke,
čajnik skače i pišti,
vreme grmi, tutnji i odlazi
ti stojiš, postaješ sidro koje te drži.

Čovek treba da zna kada da pobesni,
čovek treba da ume sebe da napusti.

Prevod sa makedonskog: Đoko Zdraveski
Redakcija: Valentina Baktijarević

Mart makedonskih pjesnikinja priredila Snežana Stojčevska





D. A. Lori (Dolores Atanasova-Lori) je rođena 24.10.1974. u Nemačkoj. Rano detinjstvo provodi u Nemačkoj, pa se sa porodicom seli u Ohrid, gde provodi ostatak detinjstva i srednjoškolske dane. U 1993. seli se u Skoplje gde studira engleski jezik i književnost. Od tada živi u Skoplju, gde radi kao profesor engleskog jezika. Objavila je četiri knjige poezije: „Buđenje u trećem licu jednine“ (Blesok, 2014), „S vetrom pod ruku“ (Antolog, 2016), „Nebo u kavezu“ (samizdat, 2019), koja je ušla u uži izbor za nagradu „Braća Miladinovci“ na Struškim večerima poezije, te „Doći će talas“ (2020, Galikul), za koju je dobila nagradu „Todor Čalovski“ za 2019. godinu. Njena poezija je prevedena na nemački, engleski, hrvatski, talijanski, srpski i španski jezik.

MART MAKEDONSKIH PJESNIKINJA: ANA GOLEJŠKA DŽIKOVA

Ana Golejška Džikova

Lični zemljotres

Napukneš, krene lava iz utrobe
izlaziš na svetlost, vrišti zemlja, vrišti nebo
kriju se i gube tačke istine dok sve tone u strah i nesvesnost
pomeriće se ploča
od zemlje
od grobnice
od gramofona
Nastavi da pevaš,
da umireš
da rađaš
nastavi da pevaš
da umireš
da rađaš.
Ti si pesma. Ne zaboravljaj
smestićeš se u reči i poj
i samo tako
iz kože i kostiju oslobodiće se gnev tvoj.


On

Seo me je do sebe
i rekao mi da zažmurim
i da ću samo tako moći da vidim
Šta to tako boli
Kada čovek umire sam u sebi
I iz tame baca baklje
I gori pustinje i potapa mora
I prati sve umorne vojskovođe
Krvavim kopljima i precrtanim mapama na nebu.
„Ne uživam u ovakvim razgovorima“, rekla sam mu.
A on se je samo nasmejao
I ugasio sveću.


Rodiće se čovek
daće mu ime
zakovaće ga nekakvim odrednicama
geografskim
brojčanim
reći će mu – veruj u ovo
ne veruj u ono
mrzi svakoga ko nije kao ti
voli bližnjega svoga
Rodiće se
i umreće, čekajući
neko novo nebo
bezgranično toplo
kao prvi zagrljaj
Majke Zemlje

Rodićeš se i teraćeš
biciklu
kola
probleme
prve zube i poslednje pelene
sanjaš sebe
da si mogao da budeš bolji od ovoga
a opet nisi platio ratu od kredita
sanjaš u paru
a na vratima ti stoiji tablica sa jednim prezimenom
miruješ a talasi te nose
toneš u pobude
i zablude

Rodiće se čovek
i pre nego što oseti da treba da živi
umreće
ostavljajući saksije sa cvećem
nepolivene
duše koje voli
nezasađene
zvezde koje je gledao
postiđene

Zato:
Živi.


Prevod sa makedonskog: Đoko Zdraveski
Redakcija: Valentina Baktijarević

Mart makedonskih pjesnikinja priredila Snežana Stojčevska





Ana Golejška Džikova je rođena 8.8.1987. u Skoplju. Diplomirala je na Katedri za opštu i komparativnu književnost, (ne)slučajan pesnik, zaljubljenik u performans, u grad i u uživanja po gradu. Socijalni aktivista sa iskustvom u nevladinom sektoru. Radila je sa decom i sa omladincima na projektima iz različitih oblasti. Više godina je deo priče Retvitni obrok, neformalna inicijativa koja pokušava da promoviše svest o nepotrebnom bacanju hrane i stvaranju viška otpada. Oscilira na književnoj sceni, često kao interpretator stihova, svojih i tuđih. Nastupala je na nekoliko poetskih festivala u Makedoniji i u regionu, njena poezija je objavljivana u više antologija makedonske poezije i u više stranih i domaćih književnih časopisa. Objavila je dve knjige poezije: „Ljubav na ulici“ (Kultura, 2013) i „Napisani dom“ (Antolog, 2018). Objavila je i tri slikovnice za decu: „Vesela zgrada“ (2019, Ars Lamina) u saradnji sa ilustratorom Draš, te „Lisica pletilica“ (Art i art-studio Batev, 2020) i „Hlebić koji raste“ (Art i art-studio Batev, 2020) u saradnji sa ilustratorkom Ivanka NiBa. Bila je vitalni deo književnih čitanja „Astalne projekcije“, koje je zajedno sa Đokom Zdraveskim organizovala u kafeu „Menada“ u Skoplju od 2014. do 2018. godine. Živi i radi u Skoplju.

MART MAKEDONSKIH PJESNIKINJA: BILJANA STOJANOVSKA

Biljana Stojanovska

1.
Pitala sam oca u snu
kako smo uspeli da se toliko udaljimo.
Nije mi odgovorio, samo mi je poklonio cveće
i oštro me je prekorio da odavno već nisam
nahranila ribe.
Rekla sam mu da imam akvarijum, ali ne i ribe.
I otrčala sam kući da proverim.
I bilo je ribe u akvarijumu,
velike, koja je rasla od gladi.
Izvirila je polovinom tela iz vode
i otvarala je usta čekajući hranu.
Nahranila sam je i ona se odmah porodila.
Pun akvarijum malih ribica.
Potom sam otrčala u drugu kuću,
u onu u kojoj ne živim,
i tamo sam u vazi ostavila cveće
jer mi se nije dopadalo.
(Ne zna ni kakvo cveće volim,
mislila sam dok sam ga stavljala u posudu sa vodom.)
Nije strašno, kuća mi je blizu.
Kad god poželim, mogu da pretrčim
i da gledam kako cveće polako vene.


3.
Da sam jednom bar čula istinu.
Da sam jednom lupila pesnicom o sto,
pa da se on zatrese i da podskokne
kao novčić bez vrednosti.
Duhovno unazađenje smatra se napretkom.
Klimanje glavom saglasnošću.
Gledanje u oči šizofrenijom.
Mala nepažnja je mogućnost za zločin.
Stisak ruke uliva strah.
Kosmička pravda stavljena je na podsmeh.

Zveckaju bezvredni novčići u džepu
dok vozim biciklu nasred ulice.
Prave simfoniju bez kompozicije.


18.
Često sam svesna u trenucima dok padam u san.
Polumutne glave koračam po rubu
između sna i jave.
U tim trenucima znam šta se tačno događa u želucu,
koju kompoziciju sviraju pluća,
koju molitvu govori desna petica gornje vilice.
Čujem kako mi rastu nokti i kosa,
stopala su mi poluzgrčena od umora,
a um kao da igra lastiš,
pa podskakuje te sa jedne,
te sa druge strane ruba (ne)svesnog.

Telo mi je produžena misao.

Prevod sa makedonskog: Đoko Zdraveski
Redakcija: Valentina Baktijarević

Mart makedonskih pjesnikinja priredila Snežana Stojčevska





Biljana Stojanovska je rođena 1984. godine u Skoplju. Diplomirala je na Filološkom fakultetu „Blaže Koneski“ u Skoplju na Katedri za makedonsku književnost i južnoslovenske književnosti. Objavila je dve knjige poezije: „Reči nemaju značenje“ (Antolog, 2015) i „Stan koji se raspada“ (Galikul, 2018), za koju je dobila književnu nagradu „Todor Čalovski“ za 2017. godinu. Knjiga „Stan koji se raspada“ je ušla u uži izbor za nagradu „Braća Miladinovci“, koju dodeljuju Struške večeri poezije. Njena poezija je prevedena na engleski, nemački, kineski, srpski i slovenački jezik, a zastupljena je u više makedonskih književnih časopisa i antologija. Biljana Stojanovska radi kao novinar.

FEBRUAR HRVATSKIH PJESNIKINJA: GORDANA BENIĆ

Gordana Benić

Nova mitologija

svemirski hologram

Zatvorene su hemisfere najstarijih elemenata, svemirski portali otvaraju
pradavne kôdove; hologrami ugaslih sunaca samo su refleksije
svjetla iz kojeg isparava plavi dim. U neobičnoj simetriji astralna prašina
zarobljena je u pocrnjelom cvijetu, malena srca demona tinjaju
u mrežama pauka i njihovo resko zujanje podsjeća na cvrčanje aliena.
Sa svakim valom tišine Zemlja se polagano udaljava nasukana na
zelenkastu tamu. Otrovne mrlje i mutacije svjetla uvijek su na istom
mjestu. Beskonačno je dno bez ljudi, životinja, sjemenki i kukaca.
Zakopane u mulju zvijezde tinjaju u dugim bljeskovima, bešumno
nestaju ma koliko ih pokušali zadržati.

opojna prašina

Božje čestice vrte se u krugu, svjetlucaju poput vinskih mušica koje
su prve otplutale u svemir. Na rubovima ponora prognani anđeli prate
tragove odlutalih životinja. Zemlja odjekuje pod kopitima divljih
krda; miriše na orhideje i zlokobne komete. U opojnoj prašini jasno
se vide milje isklesanih galaksija što zapljuskuju svjetlošću. Moćni
duhovi drevnoga svijeta udaljavaju svemir. Na sjevernom nebu Kasiopeja
se širi u prazninu; iza plavog Neptuna prastara svjetlost Berenikine
kose blijeda je poput sablasti.
piramida neba

Zbogom brazilska plava papigo ara Spix, zbogom Luzia, utvarna
Brazilko stara dvanaest tisuća godina, zbogom kosturu dinosaura iz
regije Minas Gerais. Dok fosili gore u povijesnim palačama Rio de
Janeira uzalud se divimo mističnim odrazima u raskošnoj piramidi
neba. Iz blizine svijet se mijenja posve neprimjetno. U svemirskim
katedralama oživjeli su visoki tornjevi i teatar za fantasy opere; kroz
tamu lebde zvjezdopjege raže sa žutim električnim repovima.

odbjegli planet

Ultima Thule crvena je poput Plutonova mjeseca Harona koji se polako
okreće davno zamrznut u vremenu. Možda je odbjegli neutrino,
sjena u duši divovskih mravojeda ili gladnih arktičkih vukova. Poslednji
krater Thule zigurat je tamne tvari u kojem se stvaraju magijski
krugovi za bizone i krda iz ledenog doba. Ultima Thule polarne svjetlosti
magična je zemlja zbog koje nastaje nova mitologija; iza njezina
obzora nepregledne stepe polarnoga Sunca nikada ne miruju.

magijski realizam

U godini velikih otkrića pronađene su čestice koje obnavljaju svemir.
Njihova je boja narančasta i električno plava; čudesne moći nadmašuju
evanđeoske prikaze i upute sa svetih sličica, potiskuju vizije proroka
i vidovnjaka. Strah od onoga što dolazi iz tmine povezan je uz
kvantne čestice i magijska čudovišta. Toplo i žitko blato ulazi u naše
pore, prekriva travu i preostalo cvijeće. Slike se ubrzano raspadaju;
sjedimo u vrtu i svijet se razlijeva poput kišnice. Vrtlozi magle donose
miris malina i baruta, sva raskoš zvukova urušava se u bezdan.

( Iz knjige „Bijeli šum“ MeandarMedia, 2019.)

Februar hrvatskih pjesnikinja uredila Darija Žilić





Gordana Benić istaknuta je suvremena pjesnikinja i vrsna autorica pjesama u prozi. Njezina poetska zaokupljenost magična je i svemirska kartografija koje razgranava u osebujnoj poetskoj imaginaciji te na inovativan način povezuje zbiljsko i virtualano, nebeski i zemaljski prostor. Poezija je prevedena na deset stranih jezika, zastupljena je u brojnim domaćim i stranim antologijama suvremenog  pjesništva. Objavila je dvadeset  zbirki pjesama u prozi, a Knjiga Kovači sjene, izbor iz opusa, objavljena je 2014. na francuskom jeziku. Knjiga pjesama u prozi Bijeli šum, 2019., kao i ranije zbirke Banalis Gloria, 2009., Oblik duše, 2011. i Nebeski ekvator, 2015., dio su poetskog petoknjižja: Perpetuum mobile, o zemaljskim varkama i galaksiji duše. Sugestivna tematika njezinih poetskih zbrki je i magična kartografija Dioklecijanove palače u zavičajnom joj Splitu. Poetsko višeknjižje o Dioklecijanovoj palači obuhvaća poetske knjige: Palača zarobljenih snova ( 2012.), Palača nezemaljskih snova (2013.), Palača svjetla i sjene (2014.), Palača posljednjih kartografa (2017.) te  Palača i njezini dvojnici (2020.) Prema motivima njezine poetske tetralogije o Dioklecijanovoj palači u Splitu snimljen je dokumentarni film Prizemljeni svemir  (produkcija HTV-a 2018.). Nagrađena je uglednim nagradama: Tin Ujević za zbirku Laterna Magica, 1998., Goranovim vijencem za cjelokupni pjesnički opus, 2014. i Nagradom HAZU za knjigu Nebeski ekvator,2018.godine 

FEBRUAR HRVATSKIH PJESNIKINJA: DARIJA ŽILIĆ

Darija Žilić

Pjesme

Dan bez koraka
Smartphone ne računa korake u kući.
A može ih biti sto, petsto.
Kuća je unatoč tome, prostor mirovanja.
Potezanje usisivača koji širi miris kave i guta novčiće,
listove lovora na putu.
Zaglavljen među prljavobijelim paperjem
Čekaš prolazak kroz hodnike katedrale kojoj
Se urušio toranj. Njeni hodnici te čekaju, i priče
O Gornjem gradu, iz kojeg izlazi zadužbina,
Meka kao ubojičin trup. Za počast svima.
Ponesi u san odbjegle crvene kocke s prozora,
I začni još jedan ples među vukovima, onima
Koji vrebaju tamo gdje je tvoja svijetla put.
Koracima gejše, približava se kimono, grli te
I obavija. Oko mene je sjajan stup. To su tvoji
Dodiri, pretvoreni u vječni kamen.

Smirenost

Otvorili smo ladicu u kojoj leže bjesovi među čarapama, cjelovi među plahtama, pritisci među bijelim prslucima, dodiri uz duge potkošulje, dim među dvodjelnim kostimima koji glume ženu, i bol koja se stisnula uz jastučnice. I sve smo bacili u crne vreće da mirno čekaju mrtvu kutiju. Tada je došla Smirenost. Kao djevojka u blijedoružičstim balerinkama.

Predvečernji dijalozi

Danima ponavljaju se dijalozi. Razgovaramo sami sa sobom. Ležimo na krevetu obrubljen om mekom dekom, mašemo rukama. Ponavljamo iste rečenice, kao da je molitva u pitanju. Samo se dinamika mijenja. Ako je sumrak mračniji, nemir potresa tijelo i ono se spušta još niže. Samo glava izviruje. I naglas biće samom sebi objašnjava tijek stvari. Dva bića na različitim mjestima. U nevidljivom dijalogu. Riječi se odbijaju o stropove i padaju dole, kao zbunjene mušice. Opijene od vina koje istječe iz tih grozdova sintagmi. Odlaze te rečenice u vjetar, nikog ne pozdravljaju. Nakon tog razgovora, ostaje tek jezgra, dohvaćen smisao koji se crveni. Sumnja i nada. Kao paket za vječno preživljavanje.

Pred san


U kupaonici nakon potresa
žarulja ispod malog lustera,
Je utrnula. I sad još ne gori.
Kupam se u mraku. Iz hodnika
Dolazi slap svjetlosti. Ne vidim
Lice, ogledalo šalje obris tamnog
Trokuta, a strah ne postoji.
Nestao je u slivniku, nepokriven.
U mlazu tople vode, tijelo se oplahnulo,
Pa osušilo, kao sunčani kamen.
Tvrdi ekrani praznine, pred san spajaju
Tonove. Glasom psa i utihlih ptica,
Šalješ mi otkucaje. Srce u gifu progovara.
Trepti kao ubrzani puls nakon korone.
Sjećanje na inicijaciju danas se obnavlja,
Kod hladnog Oktogona pratiš me, pokazuješ
Znamen. Grad je već tada bio uspavan.
A nebo se treslo. Bio je to naš plamen.

Nakon potresa

stradalima

Pustila sam danas sobu
Da ostane neuređena.
Pomaknula nisam ni plahtu,
Ni pokrivač. Ostatak jabuke leži
Na plahti, i četka za kosu. A kosa,
Ona je nepočešljana. Kao griva
Trinaestogodišnje djevojčice.
Ostaci bistre, mesne juhe leže na sagu,
Mirisi svijeće koja je gorjela nakon potresa.
U mraku, nekoliko sati, mogli smo čuti samo
Sve što se zbiva u biću, među melodijama
Davnih oratorija, u glazbi što je zagušena ispod
Orgulja koje su ušutkale grad. Čiste bliješte
Ispod tijela orguljara koji ih je čuvao.
Zvuk prema Bogu se utišao, u tom zabatu krova koji se spušta na tijelo dobre djevojčice,
I u svakom gradu, pred žrtvenim stolom, nestane u svakom pomicanju zemlje, jedna
Curica. Puštam sobu da bude, kao i kuća, danas bez reda, bez pravila. Da ostaci papirića
Leže kao hostija, na grudima, kao blijeda spavaćica. I dan prolazi bez puno pomaka,
Puštaš psa da trči oko kostiju avetnjaka i bacaš sve zlatnike u ambis, da tamo počivaju.
Dan je miran kao djevojčica.

Februar hrvatskih pjesnikinja uredila Darija Žilić


Darija Žilić, rođena 1972. u zagrebu, diplomirala povijest i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autorica 12 knjiga ogleda i kritika, poezije, proze, intervjua. Dobitnica nagrade Kiklop za najbolju knjigu poezije 2010. godine (Pleši, Modesti, pleši) i nagrade Julije Benešić za najbolju knjigu eseja 2010. godine (Muza izvan geta).

Prethodni tekstovi autora: Sarajevski fragmenti

FEBRUAR HRVATSKIH PJESNIKINJA: LANA DERKAČ

Lana Derkač

HOTEL ZA MRTVE

Žica

Pokušavam izbrojiti koliko namjena ima žica.
U Auschwitzu vidjela sam je postavljenu u demonske
dugačke ograde.
Jednu coffee to go, čujem majku čiji glas je obješen
na žicu s ključem od kućnih vrata.
Ona zna da stvari treba držati pod kontrolom
i nije dobro kada se raspu.
Gledala sam oca kako kosi travu.
Imao je usporene pokrete i povremeno je otpijao
kavu koju mu je majka donijela iz šoping-centra.
Zavidjela sam neovisnosti trave.
Od prapočetka odbijala je biti žicin suradnik.
No obitelji su drukčije.
Sve one nabavljaju žicu.
Dok kroče uz nju ograđenim dvorištima,
neprimjetno je slijede i vjeruju joj.
No katkada pomislim kako žene koje njeguju vrt
zapravo ne vide povrće.
Učini mi se da razvlače žicu za nadu
kao da je ona penjačica.
A ne grašak.

Žica mi se spušta sve do grudi, doduše tanka
i srebrna, a gazela što s nje visi, usnula sam,
umnožava se.
Pa čitavo njeno krdo noću preskače svjetsku književnost,
asimetrično razbacanu po sobi.

Danju razmišljam kakav stav Bog ima prema žici.
Koristi li je i On
dok neku raštimanu zajednicu ili krajolik
drži u svojoj mehaničarskoj ruci.

Svijet se bliži kraju

Svijet se bliži kraju, a dječak u majici
kratkih rukava i bermudama pokušava
pripitomiti žito. Uhodi njegove obrede
vezane uz rođenja i pokope.
Drvo u vrtu je crnac. Europskog porijekla
i afričke boje kožekore.
Susjeda pali cigaretu i odmahuje rukom,
siječe dim. Kaže: Odgajala sam svoja stabla
da budu vitka, a ona su se udebljala
poput ravnodušne kućanice.
Da budu šumolika, a ona su preuzela
moje osobine.

Svijet se bliži kraju.
Svaki put kad podrigne planina,
negdje proradi vulkan.
Uspavana Zemlja tada podigne kapak
i otvori se grotlo.
Na stazi od vrta do planine vrebaju
mnoga iznenađenja.
Na nju staju špilja,
Crveni Kmer i revolucija,
američki marinac.
Dok svi oni drže oružje,
Zemlja se ne prestaje vrtjeti.
Srdžba jutros mijenja Boga
i drži je na dlanu kao kuglu
koju On povremeno zatrese
samo radi snijega.

Hotel

Putokaz za hotel pokazuje smjer groblja.
I stvarno, mrtvaci u restoranu zveckaju tanjurima,
u sobama otvaraju i prozore i vrata, naviknuti na propuh.
Jedan gleda kako mu se zavjesa nadvija
nad zgužvanu košulju odloženu na stolac.
Nudi se sobi kao cepelin pa bi mrtvac najradije
bukirao popodnevni izlet.
Drugi u zavjesi, koja neupitno prati sve radnje,
prepoznaje nadglednika.
Ako mrtvac može osjetiti bijes,
on potire dostojanstvo nijemosti, urla na sobu
u njegovoj viziji pretvorenu u nacistički logor.
Usne Eichmanna i nastavlja s gestikulacijom,
toliko je strastven da parket pod njim čeka da oživi.
Treći umrli pruža ruke prema prozoru,
sav sretan što mu propuh želi primaknuti tkaninu.
Ona pripada sobi, bit će joj vjenčanica.
Napokon je siguran: trenutak je
da se veže za ovu sobu
i više nikamo ne ode iz hotela za mrtve.

Sat i udovice

Tanjuri su putnici. Klize, odmiču kosinom stola
dok jedemo raclette u Niederdorfu*,
no mi ih uporno vraćamo na isto mjesto.
Kiša koja ne pada usnula je infekcija
na strmini neba.

Usnuo mi je glas pa ne izgovorim: sati su ladice.

Ali vrijeme još nije usnulo, umrlo.
Pa ipak nasljeđujem sve više ladica kao da se
negdje neprestano čitaju njegove oporuke.
Mrtav je samo sat, njegova sam udovica.
Moj muž, konobar i kuhar njegova su udovica.

Dok jedemo raclette u Niederdorfu,
majka u Požegi počinje kuhati grah.
Umjesto rebra, spušta sparinu u lonac.

*Ulica u Zürichu.

Dobri dželat

Kućna sam pomoćnica melankolije.
Brinem se da jede, ima izglačanu posteljinu,
oprane deke.
Osvježavam i čistim njen prostor,
čak mu pjevam.
Lakne mi kad me neki film ili livada pridobiju,
odagnaju melankoliju,
moju promiskuitetnu ljubavnicu.
Ili kad me zavedu pospanost i njena anestezija.
Sunčano jutro koje s istoka donose karavane.
Kad obilje svjetlosti pada po dvorištu kao puder,
stvarnost više nije izoštrena.
Jutro je dobri dželat.
Sakati melankoliju,
ali ona oživljava poput superjunaka.
Melankolija je emulzija kojom je presvučen dan.
Pokrivač kojeg su spustili napušeni demoni.

Sunčano jutro kutija je prve pomoći.
Melankoliji želi preoteti dugmad lifta,
povući ga iz podzemlja, potkožja.
No ne znam tko mi je od njih dvoje
spremio cvjetove pamuka u jastuk.
Na trenutak promatram sunčano jutro.
A onda melankoliju.
Eno je, ide pješice.
Ostavlja izdužene sjene nogu
preko neba.

Februar hrvatskih pjesnikinja uredila Darija Žilić





Lana Derkač (1969) piše poeziju, prozu, drame i eseje. Zastupljena je u zemlji i inozemstvu u mnogim antologijama, panoramama i zbornicima. Sudionica je brojnih međunarodnih pjesničkih festivala i raznih književnih događanja. Brojni njezini tekstovi prevedeni su dosad na 20 jezika. Dobitnica je više književnih nagrada, između ostalih i Nagrade Risto Ratković za najbolju zbirku pjesama u regiji. Objavljene knjige: Usputna raspela (poezija), Privlačica, Vinkovci, 1995; Utočište lučonoša (poezija), Meandar, Zagreb, 1996; Eva iz poštanskog sandučića (poezija), Meandar, Zagreb, 1997; Škrabica za sjene (poezija), Matica hrvatska, Karlovac, 1999; Rezignacija (drame), Meandar, Zagreb, 2000; Osjećam melankoliju (poezija, zajedno s R. Jarakom i T. Ribićem), Nakladnička kuća Tonimir i Varaždinsko književno društvo, Varaždinske toplice, 2002; Osluškivanje anđela (kratke priče), Meandar, Zagreb, 2003; Šuma nam šalje stablo e-mailom (poezija), DHK, Zagreb, 2004; Striptiz šutnje (poezija), Tribina Jutro poezije, Zagreb, 2006; Tko je postrojio nebodere (poezija), Altagama, Zagreb, 2006; Murmullo sobre el asfalto (poezija, zajedno s Davorom Šalatom), La Zonámbula, Guadalajara, 2008; Zastava od prašine (kratke priče), V.B.Z, Zagreb, 2009; Qui a mis en rang les gratte-ciels? et autres poèmes (poezija), M.E.O, Bruxelles, 2010; Šah sa snijegom (poezija), HDP, Zagreb, 2011; Doručak za moljce (roman), Naklada Ljevak, Zagreb, 2012; من صف ناطحات السحاب.. و قصائد أخرى (poezija), Al-Badawi Publishing & Distribution, Tunis, 2014; Strateg (eseji), Disput, Zagreb, 2015; Posvajanje neba (poezija), HDP, Zagreb, 2015; Ugovor s prašinom (izbor iz poezije), JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2017; Hotel za mrtve (poezija), V.B.Z., Zagreb, 2020.