JUNI SRBIJANSKIH PJESNIKINJA: MAŠA SENIČIĆ

Maša Seničić (Fotografija: Nemanja Knežević)

umor prosečnog kapetana plovidbe

za Titanik su govorili da je praktično nepotonjiv,
ili nepotopiv; nisu čak ni rekli, već napisali.
pita me: šta ćemo sada sa mnom?
i da li je to to što se dešava kraj,
hoće li ikada videti svoju kuću ponovo, ko su
ovi ljudi koji je hrane i daju joj lekove i uključuju
televizor i navode je da udari u u ledeni breg:
„da li se kaže ledeni?”
(kaže se, možeš li da čitaš uopšte?)
„ne mogu, ne vidim i nemam strpljenja”

za Titanik su rekli da je ženskog roda,
kažem joj, nisu rekli, već napisali;
isplovio je iz Sautemptona,
bila sam tamo i okean je delovao
manje nego što ga se sećam
sa palube

(da li ti je dosadno?) ona
ćuti nekoliko trenutaka pa:
„strašno mi je dosadno”
kaže i udari
u vrh smrznute gromade
koja će se jednom ipak istopiti
i parket će se dići poput planine
i komšije će neumorno lupati na vrata
dok budemo sedeli na ostavinskim raspravama,
a njene kosti budu prah na gomili,
mekan breg, nečujan i zbrinut

jadranska magistrala

posude od rostfraja u hotelu na samom dnu
poluostrva Jadran: tekstura breskve iz kompota
urezuje se u žuljeve nepoznatog porekla

zasvrbi me kao ujed komarca glas:
Branko Š. Novaković, kapetan prve klase,
ulazi u kafanu u Kninu i predstavlja se

sa hotelskog balkona sumrak se proteže
preko stena i borova i neonskih svetala
koja turistima služe kao tračak nade

u toj kafani, koju je kasnije podojila država,
stolovi teški i drveni. preda mnom sada
zlatni ram stolica mlak kao mlečni sladoled

trudim se da ne mislim ni na šta,
noć je topla i ne pripada nikome,
pa ni meni. zarivam glavu u čašu vode

napetost između sećanja i istorije, ponavljam,
napetost između onoga što mi je rečeno

zalazak i ništa

fotografišemo svetlo odavno nestalo,
čiji put do nas, nežan i estetičan, zapravo je
krajnje neprivlačan fenomen, čista nostalgija;
iskre na površini vode dvoume se pod borovima.

prošlost je skok lastišem, i to ležeran:
zašto bi bila ponor? ne razumem, kažem,
ali ako ostaviš knjigu i digneš glavu –

kontinuirana termonuklearna eksplozija,
vrelog nebeskog tela osrednjih dimenzija,
prizor je precizan sve dok nevina glava
dečaka, najmlađeg sina nemačke porodice na
odmoru, ne zakloni jedini preostali zrak

polupodmornica vuče decu nad prosečnim
morskim dnom: odakle su je doneli? nakon
zalaska na mene je red –

postoji li išta strašnije od popodneva

Juni srbijanskih pjesnikinja uredila Ana Marija Grbić





Maša Seničić (Beograd, 1990) posvećena je u svom radu raznim oblicima teksta, od poetskih, preko novinarskih, do akademskih. Diplomirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu i u okviru iste institucije završila master Teorije dramskih umetnosti i medija. Seničič je sarađivala na raznorodnim domaćim i međunarodnim projektima: u polju filma i filmskih festivala kao autorka, moderatorka, koordinatorka, predavačica, a zatim u pozorištu, kao dramaturškinja i spisateljica (Jugoslovensko narodno pozorište, Bitef/Hartefakt, Zrenjaninsko narodno pozorište “Toša Jovanović”) i u medijima, kao glavna urednica i saradnica (pre svega na BeforeAfter.rs te na Milicamagazine.com). Ko-selektorka je programa Hrabri Balkan (Festival autorskog filma), jedna od osnivača udruženja Filmkultura i mentorka edukativnih programa ove i drugih neformalnih inicijativa. Njena proza i poezija prevođene su na desetak jezika, a objavljivane su, uz povremene eseje rubnog oblika, u domaćim i regionalnim časopisima (Poezija, Polja, Letopis Matice srpske, Zent, Povelja, Prosvjeta, Dometi, Buktinja…), zbornicima (Rukopisi, Dostojno jest, Ovo nije dom, Čiji grad?, Nikog na trgovima) i na onlajn portalima (Agon, Eckermann, Libela, Strane, Kritična masa, Proletter…). Za svoju prvu zbirku pesama, “Okean”, dobila je nagradu Mladi Dis za 2015. godinu, dok je njena druga knjiga poezije, “Povremena poput vikend-naselja” (Treći Trg/Srebrno drvo, 2019) osvojila priznanje “Dušan Vasiljev”. Seničić pohađa Doktorske naučne studije Teorije dramskih umetnosti, medija i kulture (FDU) i na istom fakultetu sarađuje u nastavi na osnovnim akademskim studijama (na predmetu Teorija filma). Fokusirana je na samostalne interdisciplinarne projekte i publikacije, te arhitekturi sećanja i digitalnoj humanistici. Knjiga je zanima i kao struktura, i kao tekst, i kao štampani objekat. 

JUNI SRBIJANSKIH PJESNIKINJA: KATARINA PANTOVIĆ

Katarina Pantović

GOVORITI S NADGROBNIM SPOMENICIMA

Obična šetnja grobljem:
Sunce je hrapavo poput mačjeg jezika
Dlačice na suncu podsećaju na
najsitnije svetlosne godine
Žene vitkih strukova žure pod drvoredima
Cveće raste u njihovim rukama
Među nadgrobnim spomenicima osećam
svoje devojaštvo
jasno poput prisustva druge osobe u prostoriji
Na pločama leže izvrnute pčele
Sveće se razmekšale i iskrivile poput
lica beskućnika
Muškarci su optimalnih pet godina stariji
od svojih žena
Posebno je dirljivo kad supružnici umru
jedno za drugim
u razmaku od godinu dana
To svedoči o ljubavi koja se meri
ničim drugim do tugom

Da li je vrućina tim telima
Da li znaju da su prožeta zemljom i zaboravom
Dovršena poput poslednjeg mlečnog zuba
što je tek ispao iz desni bezobraznog deteta

(iz zbirke Unutrašnje nevreme, Matica srpska, 2019)

NA AUTO-PUTU BEOGRAD – NOVI SAD II

Onog dana kada sam najverovatnije izbegla smrt
na auto-putu Beograd – Novi Sad
Čitala sam na telefonu neki tekst
o apsolutnom sluhu
Kad se hauba automobila otvorila i razmrskala
staklo šoferšajbne
Morali smo da preskačemo bankinu
Stajali na vetrometini iznad Dunava na visini
dovoljno velikoj da sigurno
padnemo
Da se sve sažme u jedno prostranstvo
Zapljuskuju me zlatne jesenje boje i oblici
izuzetne oštrine
Pejzaž mi liči na nenačetu tablu kafetina
Ispod mosta prasići i ovce gnezde se
u svojim brlozima
Pas se vrti oko svoje ose kao derviš
I ne slute nesreću koja se odigrava iznad
njihovih glava
Majka je to pravdala sutrašnjim
Aranđelovdanom
„Mihajlo nas je spasio”, kaže

(iz zbirke Unutrašnje nevreme, Matica srpska, 2019)

PTICE LETE NOĆU

Više nemam snage da rastem i počinjem ispočetka,
želim da se zaustavim u naivnom i sentimentalnom,
u detinjem, kad me je još zanimao način na koji svet
funkcioniše, da se vratim u trenutak kad sam prvi put
za sobom ostavila kapljicu krvi na dasci klozetske šolje.
Kada ću ponovo osetiti vazduh čist poput obrisanog noža,
kada ću osetiti vonj ulice po psećoj mokraći razblažene kišom?
Dane provodim zagledana kroz prozor
i sve sam prozrela:
Svrake se rasprše sa grana i označe početak jutarnjeg zla,
kasno popodne zaljubljeni mladi muževi vade namirnice iz gepeka,
ptice lete noću.
Želim da mi ponovo bude neobično što te vidim
prekrivenog, da krv prođe kroz telo svih devedeset puta,
jer granica koja nas deli nekad je stvarna,
a nekad zamišljena linija, zgrušana krv vremenom će
otpasti s kože, znam tačno šta treba da uradim
i kažem ali ne znam odgovor ni na jedno pitanje

(iz rukopisne zbirke Vaspitanje straha, 2021)

Juni srbijanskih pjesnikinja priredila Ana Marija Grbić





Katarina Pantović rođena je 1994. godine u Beogradu. Osnovne i master akademske studije završila je na Odseku za komparativnu književnost sa teorijom književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, gde je trenutno na doktorskim studijama. Angažovana je kao istraživač-stipendista u Institutu za književnost i umetnost u Beogradu. Piše i objavljuje književnu kritiku, esejistiku, naučne radove i poeziju u periodici, naučnim zbornicima i na internet portalima (Polja, Letopis Matice srpske, Koraci, Beogradski književni časopis, Braničevo, Buktinja, Banjalučki filolog, Književna istorija, Noema; astronaut.ba, strane.ba, Poenta.net, Hiperboreja, Enklava itd). Objavila je pesničku zbirku Unutrašnje nevreme (Matica srpska, 2019, najuži izbor za „Brankovu nagradu“ i „Matićev šal“). Za svoju poeziju, naučni rad i uspeh tokom studija dobila je brojna priznanja. Pesme su joj prevođene na nemački, francuski i slovenački jezik. Članica je uredničkog odbora izdavačke kuće Treći Trg. Članica je nekoliko žirija za književne nagrade. Živi i radi u Beogradu i Novom Sadu.

MAJ BOSANSKOHERCEGOVAČKIH PJESNIKINJA: TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ

Tanja Stupar Trifunović


Život se odvija na rubovima

Život se odvija na rubovima grada
među musavom djecom koja za prolaznicima viču tata
i taru usta o majčinu poderanu suknju

Život se odvija na rubovima suknje
jer ruke djece rastu a objekat žudnje jednako titra
pred njihovim očima
i razdraženim živcima

Život se odvija na rubovima živaca
u posrtanjima u nevidljivim lomovima
gdje kosti srastu pravilno
a srce nepravilno
i jedan izdajnički prst
uporno pokazuje obmanu u ogledalu

Život se odvija na rubovima tvog prsta
koji slučajno susreće moj
na rubovima knjige
koja prelazi iz jedne u drugu ruku
ovi rubovi nikad neće srasti u njima pulsira
život žestinom infekcije u otvorenoj rani

Život se odvija upravo tu
na rubovima otvorene rane

Vrtoglavica periferije

Centar smo istražili i znamo šta je u njemu
Ništa
Sada idemo ka periferiji naših srca
tamo u tom mulju i u tom talogu
možda još uvijek možemo nabasati na ljubav
kakva postoji među divljacima
umorni od civilizacije bicikla i zdrave hrane
umorni od lijepih gradova
Idemo

Idemo
u prljave varošice naših želja
u seoska dvorišta naših urušenih snova
gdje kamen podupire kamen u nabacanom zidu
koji je zabran za nigdje
jer svi su odavno napustili
ovo selo na kraju svijeta
ali mi idemo da ga pronađemo iznova

Idemo
da se susretnemo sa sobom
jer i sebe smo napustili
ko je to uopšte bio u nama
ko je neumorno kucao svoje želje
u pretrpanom centralnom registru htijenja
Niko

Idemo
pobijedili smo sopstvenog Ptolomeja
dobili smo djecu i umorne oči
koje jasno vide kako više ne stojimo čvrsto u centru
kako se ludi svijet ne vrti više oko nas
kako nas lagano obuzima
vrtoglavica periferije

Hipatija

Nijedna nije bila tako toliko mudra
Teon je bio ponosan na tvoje znanje
bilo je nemoguće ne voljeti te
učenici su se okupljali oko tebe
dugačka linija vrata i prsti koji plove prostorom dok objašnjavaju
ustrojstvo svijeta
višak ljepote
plašio je sve one što im to blještavilo narušava
tamnu mogućnost podzemnih pacovskih spletki
kako hinjski osvojiti svijet
(zamjenom teza smrt namjesto života poturiti pod nos)
i vladati sa strahom njime

Došla je rulja i strgla ti odjeću
bilo im je malo i gola bila si obučenija u vrlinu od njih
strgli su ti kožu
i meso ispod nje
potom svaki tvoj organ (mogao je začeti po jednu novu
baš takvu) iščupali su iz tvog tijela
i potrčali da spale
ti si vještica ne bi trebalo da vaskrsneš
iz sebe same
mogla bi druge da podučiš
da bog kroz nas iznova stvara svijet i da
svako ima moć da učestvuje u njegovom stvaranju

Oni su sebi drugog gnjevnog boga našli
kojem je razaranje bilo milije
a bio je nježan isprva bog kojeg su prizivali
i loman baš kao i ti Hipatija
dok silnici nisu odlučili
da krhki bog ne valja i da nebesko carstvo
na zemlju dovuku i učine (po sopstvenoj mjeri)
svojom prćijom
evo ih do danas hodaju zemljom pale čupaju meso
s kostiju svakom pravedniku
boga u njemu ubijaju
zarad laži koju su nazvali istinom
jer nije im dato da stvaraju nego da ruše

Razrušen je ovo svijet Hipatija u kojem se
iznova rađaš
sa istim užasom koji pamti svaki dio tebe
Nesrećna Hipatija
iskomadana spaljena i spepeljena da ništa od tebe ne ostane
i sada otud dolaziš
poučavajući da nije ništavilo tamo gdje su te otjerali
nego je ništa u rukama poništitelja

Prethodne objave autorice: Ratkovićeve večeri poezije 2019: Tanja Stupar Trifunovič

MAJ BOSANSKOHERCEGOVAČKIH PJESNIKINJA: DIJALA HASANBEGOVIĆ

Dijala Hasanbegović (Fotografija: Dženat Dreković)

Pozdrav

Nikad nisam otišla.
Vrata kuće preko puta uvijek su otvorena
ali i dalje svi pozvani ulaze kroz prozor
(kad glad uđe na vrata).

Nikad nisam otišla.
Sjedim na klupi
na kojoj se miluju lišće i papiri,
djeca u parku su ista
i potrebno im je nadjenuti imena.
Između dva betonska bloka veličine koraka
isklijala je mahovina kao madež na oku
i proljetni je vjetar budio
bol u mojim nosnicama
kao da se utapam.

Nikad nisam otišla.
Kroz šetalište
vjetrovi se dodiruju
a ljudi prolaze jedni kroz druge.
Sjećam se: osam hiljada dlanova
ostalo je u zraku
Osam hilada dlanova
poklopilo je osam hiljada usta
i to je bilo osam hiljada zausti.
Od mog je sjećanja zanijemila rijeka.

Kao da nikad nisam otišla
zurim u blokove zgrada
do kasno u noć kad prozori počnu da trepću
i kad me podsjete da sam nekoć imala oči.
Puna su dva sata pištale ljuljačke
prije nego sam napokon shvatila
šta treba da ti napišem u pismu.
Napisala sam:
Od svega što si spasio ponesi mi torbu
u koju je brat stavio dlan
kojim mi je poklopio usta
prije nego što će ga odvesti.

Proljeće

Sunce je bilo presvučeno mrenom straha
da će nestati kao i prvog proljeća
dječak kojeg više nema
učinio je da nam srca kucaju unatrag
da se vrtlog misli misli obrnuto
od kazaljki na satu
kao da smo svi uselili
u vlastite utopije
kao da nam dan teče unatrag
od sna do buđenja.
Dječak kojeg više nema
okrenuo je kazaljke sunca
i sad je vječno podne.
Prvo je proljeće u kojem su spakirali
narukvice ogrlice prstenje umrlice hodalice
a naušnice i rese
pobrala je dostojanstveno i tiho
Kraljevina Danska.
Kao prvog proljeća volim te
samo ovog te proljeća voli
cijeli jedan dodatni razred djece
koji u zraku rukama plete prašinu,
svjetlost i sram u ljubav.
To je taj dan kad se nebo pali
i gasi kao da se dva svijeta bore
spasiti što je ostalo od ranog poljskog cvijeća.
Volim te kao prvog proljeća a sama ne znam
šta bih s tolikim mimozama
krune se u žuti prah
u kurkumu u začin za bogove
ne znam više ni pričati s tobom
čelo mi sriče slogove
kao napredan prvačić.
Dočekat ćemo prve dane proljeća
kao svake godine znajući,
osjećajući kako smrt u nas liježe
i plodi nas prhke i vlažne
životima koje nam valja živjeti
kako bi sa sunca skinula sumnje
da život nekakav
život veći od nas
ide dalje
buja više klija tiše
kao i prvog proljeća.

Najbolji prijatelj

Ja sam rano cvijeće
koje niko ne želi vidjeti
krijem se ispod bjeline
ispod mulja
ispod smrznute zemlje
kao pokopan san.
Bit ću i nestat ću
a niko me neće vidjeti
a vjesnik sam mokrih
mirisnih jutara
koja vesele i bole kao svadba.
Radost sam a ti vidiš šok
obraslu injem hladnoće
u koje nisam urastala
nego ga odabrala.
Polja po kojima su nabacane krpe snijega
kriju izdanke slasti,
muke, buke, ludila i sreće.
Život nije kazališna predstava
nema rampu
nije izložba ludila
gmižemo jedni kraj drugih
i uvijek oslijepimo
za cvijeće pod snijegom.
Lokve, plitke i hladne,
raslinje divlje, smrznuto
ali neumorno podsjećaju
da ovo nije naš dizajn
da su naše apsolutne sreće –
fikcija.
Fikcija je to što imamo.
Rano sam cvijeće i gledam
svoje krhke udove
kako trunu na stolu.
Moj spomenik je šaka cvata
a pred kraj zime
moj život šaka krhkih latica
bačena na pozornicu
tvog kazališta.
Ja sam tvoj najbolji prijatelj
podsjetnik da živiš
ono što nisi ni sanjala
vjesnik vremena
koje ti niko ne može vratiti.





Dijala Hasanbegović je novinarka, pjesnikinja i književna kritičarka. Radila je za sedmičnik Dani kao književna i pozorišna kritičarka i kao urednica Radio Sarajevo portala. Objavljivala je eseje, poeziju i kritike za različite književne časopise. Pjesme su joj prevođene na engleski, poljski i norveški; prvi engleski prevod objavljen je u The American Poetry Review (septembar, 2007). Objavila je dvije zbirke poezije Neće biti djece za rat (2017) i Žena u ružičastoj haljini (2020). Živi u Sarajevu.

MAJ BOSANSKOHERCEGOVAČKIH PJESNIKINJA: NAIDA MUJKIĆ

Naida Mujkić

ŽENE IZ DUGOG SELA

Žive s mislima da
Bog ima neki plan
za njih
“Bog ima neki plan
za nas”, kažu
kad se slučajno sretnemo
što nije često
o ne, one uvijek imaju preča posla:
očistiti fuge u kupatilu (četkicom za zube)
ubijati muhe oko kuće
izmicati sećije i regale
a tu su još i vrata, tavani, prozori,
kuhinjski elementi
Sjećam se jedne koja je
ribala električni
šporet, pa ju struja
ubila
“Trebala ga je isključiti
iz utičnice”, pričalo se
dok se ona hladila u zemlji
One srećnije umru brzo
i njihovi muževi plaču
koliko je tu prolivenih suza
ali muškarcu treba žena
pa se tako na nju
brzo zaboravi
Iza nje ostane nešto kao
“Kako je ona slušala svekra i svekrvu,
kao svoje roditelje…”
Druga žena se dokazuje
da je čak bolja od prve
pa ustaje u četiri i već do osam
po pet jufki razvuče
za svačiji ukus
sve dok kroz selo ne protutnji
hitna pomoć
Onda žene malo utihnu
i proviruju iza stora
ispred čije će kuće ovaj put stati
i koju će na nosilima
iznijeti
Tad cijelo selo poprimi
Oblik cvijeća u vazni koje
Je pri kraju
Osim žene koja je u kolima
Hitne pomoći
Dok zemlja plazi jezik
za njenim kostima
Ona se sjeća sebe kad je
Željela nešto drugo
Nešto više od života
I smiješi se sigurna da sve
Počinje baš tad
U kolima hitne pomoći

ŽENA KOJA NEMA KUĆU

Cijeli život živim u strahu od izbacivanja
Van, u gluho doba noći, u zlatne
Dane augusta, dok su mi rasle dojke,
Dok skupljam kosu sa umivaonika
Od oca sam se sakrivala u potkrovlje
I pušila njegove cigare, a čikove
Gurala između crijepova
Ostajala bih gore dan ili dva,
Potom silazila kad bi mi nestalo svega
A on bi me dočekao na vratima
Cereći se, zgasnut u licu
Opet si meni došla, je li, govorio bi
A ja sam slušala pretis lonac kako pišti
U kuhinji, puna pokore, za krevet,
Za mutne snove, za kašiku,
I moj prvi muž
U svakoj svađi znao je da kaže
Marš napolje, cmizdri nekom drugom,
i ja sam se poslije sedam godina braka
opet vratila ocu
Prevalila sam prazne puteve ove zemlje,
klonule glave
A otac me upita: Koliko si mislila da ostaneš?
I nedugo potom otrgoh se ponovo ocu
Moj drugi muž održava travu na grobljima
Ljudi govore da je lud, podsmjehuju mu se,
I zbog toga on kući dolazi natmuren
I ne gleda u naše dijete
I kinji me što su kadife na balkonu ofucane,
Iako nisu
Ko krunicu kadife ščepao me za glavu
I odvukao do ulaza
Nogama sam gurala ulazna vrata, preklinjala ga
Samo da me ne izbacuje van
Uradiću sve što kažeš,
samo me ne tjeraj iz kuće, rekla sam mu
Iako već vidjeh put i neku drugu dokolicu
Izmijenjenu veoma, ali opet istu

GINULA SAM ZA POEZIJU

Jabuke trule u travi, a one što se još
Drže na grani ptice kljucaju
Jabuke su padale i prije 13 godina,
crvljive, i možda baš ne jabuke
Nego smrt praćena zujanjem muha
Kad sam dobila svoju prvu pjesničku nagradu
Novine su pisale o tome, otac je došao kući
I tresnuo ih o stepenice na kojima sam
Sjedila i komila grah
Prošao je pored mene i ušao u kuću
A ja sam se samo stresla držeći se za mahune
Kao za mermer
Čekala sam da zaspi, što je uvijek radio
Kada bi se vratio iz džume, pa sam
Pokupila rasute listove novina i zašla u kukuruz
Vrane su prhnule pod udarcima moga
Srca
U novinama nije bilo bogzna šta,
Nekoliko redova o tome zašto
Sam dobila nagradu, i isto toliko
O mojoj knjizi, ali bila je tu jedna riječ,
Samo jedna, ona zbog koje sam prestala da dišem
Zbog koje je otac bacio novine pred mene
I prošao bez riječi, zbog koje su mačke
Bile nepomične ispred ulaznih vrata
Mudra, pisalo je, m u d r a
I suhe stabljike kukuruza okruživahu me
Znatiželjno kao da nas je zajedno
Svijet izdao
I to je bio naš prvi dan umiranja
Moj otac je želio da budem krojačica
Želio je da naučim musti kravu i praviti sir
Ginula sam za poeziju dok sam stajala
Za šporetom i gledala kako siri tetka Fata
I opet se moj sir mrvio i bio dobar
Jedino u piti
Nisi dovoljno posvećena, rekoše
Nisi ti prva u koju je šejtan ušao
Slušaj kvrcanje mlijeka, pucketanje vatre
Kad naučiš napraviti sir kako valja
Onda piši pjesmice dokle hoćeš





Naida Mujkić rođena je u Doboju (BiH) 1984. godine. Prvonagrađena je na Književno-kulturnoj manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu; Nagrada Mak Dizdar mladom pjesniku za zbirku neobjavljenih pjesama, 2006. godine. Učestvovala je na nekoliko internacionalnih književnih festivala. Također, izabrana je da predstavlja Bosnu i Hercegovinu na Bijenalu mladih umjetnika Evrope i Mediterana. Svoju poeziju predstavila je na Sajmu knjige u Beču, kao i u Literaturhausu u Grazu. Poezija Naide Mujkić prevedena je na nekoliko jezika i objavljena u književnim časopisima i antologijama širom svijeta. Objavila je šest knjiga poezije. Doktorirala je iz oblasti književnosti te predaje književnost na Pedagoškom fakultetu u Bihaću.

MAJ BOSANSKOHERCEGOVAČKIH PJESNIKINJA: ANITA PAJEVIĆ

Anita Pajević (Fotografija: Iva Ćorić)

amigdala

podijelila sam svoj mrak
s općim mrakom
tako mi se mrak smanjio
i zgusnuo istovremeno
zapucketao iz sklopljenog
kišobrana kojeg ovo ljeto nisam otvorila
čak ni da mi radi hlad
neki kišobrani obavljaju radnje
moj zna odrediti stanje
u kojem sam
tako sklopljen
pred mutnim nebom
iza zamagljenih stakala
javnog prijevoza
ljudi prolaze na prstima
konkavnim udubljenjima
čvrsto prihvate šav od džempera jer
u mekom, končanom
i ljubav koju traže kao da odnekud zapinje
i ne ostavlja se
kandžicom se prikači za nositelja
njuška posvuda i traži
pod čijim se koncem druga ljubav zavukla
na kojem se tijelu toplo primila
nekima je ljubav u ispruženom laktu
nekima trusi sa zidova u čaše
bliske su ruke vijadukti u mraku
prenosit ću se
preko jednog satima
ljubav je žustrina plave
i kartonski bog podebljane glave
grad koji se prekida trajno
pred gradom se sunce tanji
pekari jutrom gase zagorjele kifl e
prozori pište od topline
Victoru Truvianu treći put
rastu mladi i jaki zubi
jer živi u rudnicima zraka
i ostalog vazdušastog materijala
gledala sam
gušter u ljubavi odbacuje rep
i jedno oko, meko i bijelo kao stiropor
nekoga ljubav nikako neće
vidjela sam sve to
i još kako mravi proždiru leptira
prejako mi pada kiša
i neoprezna sam digitalna ptica
ništa mi se dugo dogodilo nije
a možda bih
da se nisam u kućici obeskućila
u prsima napipala kost koker španijela

konvencija o pravima mora

čitali smo skupa Konvenciju o pravima mora
nisi se dao uvjeriti
to se priroda isprala
stolica izvagala točnu težinu džempera
a duša trideset šest puta zavunala
skuhali su more, a mi smo bespomoćno gledali
udarne vijesti s naših velikih ekrana
koje ćemo jednoga dana pretvoriti u tropske akvarije
okinawa churaumi, kuroshio sea u spavaćim sobama
sunce radi na velikoj udaljenosti od nas
sunce je velika
zagrijana podatkovna ploča
garnizoni se debljaju, koralji razumijevaju koncept prostora
hoću reći
koralji žive u debelim stisnutim garnizonima
spaljen grad zaudara na dimljenu ribu
osluškujem, u krošnjama netko peče batake
i sve nas prisluškuje
među sobom već dijele vodu koju pijemo
zovu je međunarodnom
ponekad se poželim ne probuditi
jer će i grad i voda i ljudi plakati
neki će ipak slušati
i velikim kistovima razvlačiti vode
vode posvuda
vode iz tetrapaka
vode iz kanisterā
vode u plastičnim ambalažama
vode iz konzervā
nabreklo vodeno vime
vodenkonja

***

Moja kuća skuplja zvukove Pančatantre
odvrće vijke kojima je pričvršćena za brijeg,
spušta kratke noge, metre svete špage

Moja kuća omeđuje okućnicu, ne obratno,
moja je kuća i nikad narasla trava

Ponekad se prolaznik očima naviruje u izrezani otvor moje kuće
moleći se nekom dalekom bogu

Ova bi nas zima mogla stegnuti
donijeti nam vučji vijenčić
isklimati kao zub jezik,
promočiti dio zida, u siječnju bi od sjevera moglo smekšati
isto se čita, ova je kuća rashlađeni Hildegardin jaspis,
bit će pošteđena
kako i dva
tako i tri na zemlji
izbrojim li vatru na krovu što sam je sa sestrom tajno otpuhala
bilo je lakše oko i srce kad se ugasila

Ova će nam jesen uzmutiti vodu
kožicu će uzgojiti na površini
neki mi je glas u snu šapnuo ‘naučit ćeš dozivati kišu’
kiše su drevno znanje
zrak je vodi sluga
kisik je stiještena šuma
prozor je ovalno ogledalo prekriveno bijelim ovalnim,
nepravilno izrezanim papirom
upućenim na šumsku makiju i divlje ulje
oponašaj me kalcedone debeli, kalcedone trudni
kako bih nam prenijela kišu

Podebljat ćemo kuću, gledaj i blagoslovi,
drugim kućnim slojem
odobriti zmijama skrovišta po bašči
likerom od kajsija nazdraviti opasnost od rušenja
jasno vidim, poljubit ćeš visoko hodničko staklo
i moje otvoreno oko na ruci





Anita Pajević (1989, Mostar) završila je studij (BA i MA) hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Osnivačica je i moderatorica niza pjesničkih i teorijskih programa (Pjesništvo u fusnotama, Film. doc). Suorganizatorica je književnih projekata (A Room of One's Own, Feministička i queer čitanja popularne kulture). U kouredništvu s Ivanom Šunjićem priredila je zbornik radova „Feministička i queer čitanja popularne kulture“. Dobitnica je prve nagrade „Mak Dizdar“ za najbolji neobjavljeni pjesnički rukopis 2015. godine i druge nagrade Fondacije Nijaz Slipičević za kulturni doprinos gradu Mostaru. Pjesme su joj prevedene na engleski, slovenski, francuski, rumunjski, španjolski i grčki jezik. Objavila dvije pjesničke zbirke „perlinov šum“ (Slovo Gorčina, 2016) i „redukcije“ (Vrijeme, 2019). Uređuje i vodi radioemisiju „Poeziju na štrikove“ AbrašRadija.

MAJ BOSANSKOHERCEGOVAČKIH PJESNIKINJA: MELIDA TRAVANČIĆ

Melida Travančić

OČI OD STAKLA

tijelo je blago povila naprijed
dok rukama čvrsto steže butine

ne pomaže

znoj sa lica polako se cijedi
i nestaje uz klokot
u odvodu umivaonika

ogledalo puca
tačno po sredini

savršena geometrijska crta
lomi svjetlost
i poput baterijske lampe
osvjetljava
njeno desno oko

PUTOVANJE U PORTUGAL

krevet
na njemu tijelo
po tijelu klize prsti

na zidu prikovane
fotografije nasmijane djece
gledaju nas

u Lisabonu ću te voljeti
kao što niko nikad volio nije

muškarac koji jedva
izgovara rečenicu
uvjerljiv je

u svakoj pjesmi
pisat ću samo o tebi

olako kaže žena
i neuvjerljiva je

ne mogu više
i prsti uranjaju u tijelo

druge ruke su prazne
a nokti dugi
miruju pored uzglavlja

dok bol
mozak probada

ISKRA KOJA TO I NIJE

od tvojih uzdaha
oblikujem
vlastiti jezik

od mog vriska
moglo bi se probuditi
čovječanstvo

nasmiješeni
laki i bezbrižni

snage za pomjeranje
nemamo

danas ćemo
sutra ćemo

po postelji se valjamo

na jugu
na sjeveru

i uzdišeš
i vrištim

s jutra
postojanje oblikujemo

BILJEŠKA O ŽENI

ako ispružiš dlan
na njega ću spustiti sve svoje riječi

i više neću imati šta kazati

umrijet ću suhih
skupljenih usana
u zemlji koja nije moja
pod zastavom koja nije moja
u jeziku koji nije moj

sa poda podižem riječi
ispisujem pjesme
o bolu strahu tebi ljubavi

i praznini svijeta





Melida Travančić doktorica je humanističkih nauka iz područja književnosti. Piše poeziju, prozu, eseje, književnu kritiku i naučne radove. Objavila je tri knjige poezije Ritual, Svilene plahte i Sjenka u sjenci te dobila tri književne nagrade „Mak Dizdar“, „Anka Topić“ i nagradu Federalne fondacije za izdavaštvo. Njene pjesme uvrštene su u panoramu modernog bosanskohercegovačkog pjesništva Do potonje ure, koja je objavljena u Bijelom Polju 2010. Poezija joj je prevedena na makedonski, engleski, španski, persijski i mađarski jezik.
Njena prva knjiga kratkih priča Smrt u ogledalu objavljena je 2019. Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010). Objavila je studiju Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019).
Članica je P.E.N. Centra BiH. Suosnivačica je Udruženja za kulturu Kontrast.
Radi u Centru za kulturu i obrazovanje u Tešnju.

APRIL CRNOGORSKIH PJESNIKINJA: REBEKA ČILOVIĆ

Rebeka Čilović

Dekontaminacija

Šezdesetiosme neko je nosio transparent
Mašta na vlast
Tada se krnjio Berlinski zid
Studenti bi pobijedili da On nije rekao da su u pravu

Visila je zahvalnica sa petokrakom na zidu moga djeda
Pitala sam se da li je heroj
Kasnije je pričao da se borio protiv Talijana

Velika je razlika između sjećanja i svjedočenja

Skrivali smo potom petokraku
Došli su drugi ili prvi
Ko će pisati istoriju kada se točak pokrene i samelje moju generaciju

Tih godina
Kačili su na kravlji rep njegovu sliku i ljudima prekrivali oči povezima

Danas sam vidjela dva klinca kako farbaju zid
A onda su došla dva druga klinca i prosuli boju na nacrtano
razlila se rijeka koja zjapi i prijeti da te proguta
Drina

Kada pomislim na nju mislim na žegu i lepljive prste
Baš kao i onog julskog dana kada sam plovila sa Amorom M
Htjela sam da ih smočim u vodu
Neeee
Kako ćeš oprati ruke u krvavoj Drini

Prvi ili drugi
Ko će ostati da broji

April crnogorskih pjesnikinja uredila Dragana Tripković





Rebeka čilović rođena 08. 07. 1988. godine u Beranama. Objavila je zbirku kratkih priča ,,Sloboda u slovu”, te zbirke poezije ,,Zvonke smjelosti“ i ,, Album za prognane“. Uvrštena je u više panorama i antologija od kojih je najznačajnija ,,Odlazak u stihove“ gdje su uvršteni i Marko Vešović, Balša Brković i ostali respektabilni crnogorski pjesnici. Objavljivala je svoje radove na gotovo svim priznatim portalima a zastupljena je i u književnim časopisima sa dugom tradicijom kao što su ,,Koraci“ , ,,Polja“ , ,,Život“ i mnogi drugi. Pjesme su joj prevođene na mađarski, ruski, engleski, albanski i turski jezik. Učesnica je svih regionalnih prestižnih pjesničkih festivala i jedna je od najafirmisanijih pjesnikinja mlađe generacije. Takođe, koordinatorka je festivala ,,Zavičajne staze“ Bihor i prepoznata je kao vrijedan kulturni uposlenik. Glavna je i odgovorna urednica prvog ženskog književnog festivala ,,I literatura ima žensko lice“ , koji je održan u Beranama i koji je okupio najznačajnija imena iz regiona ali i iz Crne Gore. Čilovićeva je prepoznata i kao aktivistkinja iz oblasti ženskih ljudskih prava i čest je učesnik seminara i obuka koji se tiču poboljšavanja statusa žena, naročito sa sjevera Crne Gore. Rebeka je diplomirana pravnica. Student je magistarskih studija na odsjeku humanističkih nauka – studije roda. Tečno govori engleski jezik.

APRIL CRNOGORSKIH PJESNIKINJA: SANJA MARTINOVIĆ

Sanja Martinović

Tijelo na ekranu

Sasvim mali pokret
bljesnuo je na ekranu.
Pričamo o tijelu,
užitku, slobodi.
„Vidite li me?
Vidim da me vidite.
Sve moje bore i zjenicu oka.
Pričajmo, pričajmo“.
Strah i nelagoda.
Znam, nečim ću prekriti
malenu rupu prekrivenu staklom.
Muk: tijelo se vratilo tijelu.

Manji od mrava

Iznad nas krupne su ruke
radile nešto.
Toliko smo bili mali
da nismo mogli vidjeti,
ni ruke ni nešto.
Hodali smo ulicama, trčali smo,
nosili kese,
nosili djecu,
ulazili smo u auta
i izlazili,
ulazili smo u kuće i zgrade
i izlazili,
kupali smo se u moru,
u jezeru i rijeci,
puštali smo zmajeve,
i radili još puno toga.
Tako mali smo bili,
raštrkani,
nismo ličili ni na
zajednicu mrava
ni na paukovu mrežu.
Ne znamo ni što se
poslije desilo,
što su ruke napravile,
sve se samo nastavilo.

Prvi dan ljeta

Bio je prvi dan ljeta
Plaža je bila ušuškana
u podnožju pitomih brda
sa svecem zaštitnikom
na najvišoj tački
iznad koje je bilo samo nebo
i tamni oblaci
naslikani dječijom rukom
i sunce koje nas je mazilo
uz povjetarac
Djeca su osvojila prostor
More je bilo njihovo
i pijesak odnekud donesen
i napuštena kafana
kao kućica na drvetu
Njihovi glasovi sudarali su se
sa brdima
i bio je to najljepši zvuk
Bili smo sami
i prepušteni
Dijete je uzviknulo:
„Hej, čekajte!
Na ovom pijesku ništa ne raste!“
Sve je bilo bijelo
i more tirkizno
I nismo znali da li je
živa ili mrtva priroda
Djeca su nastavila igru
njihovi glasovi
čuli su se do neba
a mi opijeni
kao prvi ljudi

April crnogorskih pjesnikinja uredila Dragana Tripković





Sanja Martinović. Rođena 1979. godine. Do sada objavila dvije zbirke pjesama: „Grad u kojem nisam bila“ i „Barbarska barka“. Objavljivala u domaćim i stranim časopisima. Pjesme su joj prevedene na više stranih jezika.

APRIL CRNOGORSKIH PJESNIKINJA: JANA RADIČEVIĆ

Jana Radičević (Fotografija: Jorj Konstantinov)

sa mamom u frizerskom salonu

povela me je sa sobom kod frizera
stavili su joj gumenu kapu sa rupicama i izvlače joj pramenove
to traje cijelu vječnost
ali kada izađemo biće ona sasvim nova žena

rođendan

pričaš mi
vozila si se na sjedištu suvozača
kada je stric naglo prikočio
moja rođendanska torta je sa tvojih koljena skliznula pravo na pod
ja se tog rođendana tako ne sjećam

u zoo vrtu

uzdizala sam se na vrhove prstiju da dotaknem paunov rep
zato sam tako brzo porasla
samo jedno šareno perjano oko
paun neće ni primijetiti
zamišljam kako ga nosim sa sobom kući
ide sa mnom kroz grad
vozi se pored mene u avionu
odlažem ga kod kuće na policu
kao trofej

ribizle

jednom si me tako ugrizla za nožni palac
pomodrio je kao ribizla i grožđe
i ostali su tragovi tvojih jedinica
i dvojki
i trojki
boljelo je jako i nikad mi neće biti jasno
zašto sam na kraju ja dobila batine

na recepciji hotela

vidim te u ogledalu naspram pulta, ne nosiš štikle, kosa ti je svezana
i imaš zlatnu pločicu na desnoj sisi

jato ptica

prava rijetkost pogledaj jato ptica upravo se smjenjuju
prva ide na kraj slova v
njoj je najteže
ona prva siječe vazduh
druga odmah zauzima njeno mjesto
prećutni dogovor saosjećanje ili zakon dinamike nazovi to kako hoćeš
one poznaju svijet mnogo bolje nego mi

April crnogorskih pjesnikinja uredila Dragana Tripković





Jana Radičević rođena je 1997. u Podgorici. Studije germanistike završila je na Filološkom fakultetu u Nikšiću, a kao studentkinja na razmjeni boravila je i na univerzitetima u Marburgu i Gracu. Najmlađa je dobitnica godišnje literarne stipendije Writer of the City of Graz za 2020/21 koju svake godine dodjeljuje grad Grac. Prva zbirka poezije ako kažem može postati istina objavljena joj je 2019. u izdanju Partizanske knjige. Članica je književne grupe Forum mladih pisaca koja se okuplja u podgoričkom KIC-u Budo Tomović od 2015. godine. Poezija joj je prevođena na njemački, slovenački, francuski, engleski, a u najavi su i prevodi na grčki i ruski jezik.