Category: Poezija

SENIHA PEPIĆ: MAPA

Posted on Posted in Poezija
Seniha Pepić

Mapa

Zavežljaji.
Velike zenice.
Putanja bez odredišta.
Pekar. Učitelj. Radnik.
Starica sa jednom nogom.
Djevojčica sa lutkom.

U raštrkanoj mapi
idući nestaje cipela,
prsten,
otac,
ruka,
plan da je ovog ljeta oženi.

Pucanj raseljava životinje i ljude.

Samo pitom čovjek vjeruje u riječi:
“Ne bojte se, ništa vam se neće dogoditi.”

Povratak


On se iznova vraća u taj grad
kao nekad kad je bio dječak
kao posljednji put kad je bio momak

Sada oronuli čovjek ulazi prašnjavim ulicama u sablasni grad

Mala pijaca. Rublje na žici.
Neki starac upućuje značajan pogled.
Čini se da ga ne poznaje.

U tamnici gdje je boravio,
dva puta su mijenjali vrata
zbog korozije.

Suncokreti

Početak jula je vrijeme
kada suncokreti cvjetaju

U kišnim danima
kad oblaci zaklone Sunce

oni se okreću
jedan prema drugome.






Rođena 1988. u Novom Pazaru. Diplomirala na Internacionalnom univerzitetu na Departmanu za englesku književnost i jezik. Objavila zbirku poezije “Uvod u uvod” u ediciji “Sent”. Objavljuje u književnoj periodici.

	





			
				


	

		
MARKO POROPATIĆ: IZ POČETKA
	


		

		Posted on 		Posted in Poezija	

	
	

		

Marko Poropatić










Iz početka





a) Čaj za dvoje





Betonska postelja greje golubove,
Mesečina zaliva skupe hotele.
Ruke u džepu kaputa,
A kaput– tvrđava topline;
Hladno je u ovom zabačenom pabu.





Čaj za dvoje se puši,
Prijatni mirisi osvajaju vazduh.
Kamilica i šumsko voće –
Taj miris raspori nozdrve.





Daleko od zidova dvosobnog stana
Svetlost se rastače na sitne iskre.





Troše se konvencije.
Osmeh – naivno grešan,
Ko pogled šteneta.





Šolja čaja prazna,
I druga neispijena.





Pokloni prefinjenu laž,
Zapamti pogled,
Održi prividnu kontrolu pokreta.





Veče je, ipak, prijatno.
Nebo je vedro.
Možda se pahulje sjedine sa kosom.
Čelična konstrukcija svetli,
Vrh katedrale u daljini ćuti.





b) Povratak





Usmeri točkove ka poznatom putu.
Utopi godine u zidove dvosobnog stana.
Mrak rano pada na grad,
Zalazak sunca donosi studen.





(Dva telefona – zaboravi oba,
Nek nemušto svetle u toploj tišini.)





Kotrljaju se praznične kolone,
Smenjuju svetleće reklame,
Guste sirene, podnevni špic,
U kolima tiha klasika.





Pokidana psovka,
Crne podvezice na glatkoj belini.
Prijatan raspored ulica, pumpi
I znakova.





Jebiga, poznaješ sebe previše.
I nedovoljno.





Raspleti korak,
Ostavi dva mala anđela
U nogavicama grada.





Oblik lica se lako uvuče u jagodice,
Miris se prospe po mesu.





c) Rečita ćutnja





Ipak će biti da su svi pomalo u pravu.
A najviše ti.





Ispegla se sećanje,
Osveži pogled,
Začešlja kosa;
Pocepa se stvarnost.





Ako zaboraviš prošlost
Teško ćeš znati šta si sada.





Tragovi glume nestaju sa usana.
Pokreti su suviše poznati.





Šapat svile, ujed nostalgije.





Senke se uspinju uz zgrade.
Gomilaju se slova.
Oseća se podnošljiva neizvesnost.










Marko Poropatić rođen je 1984. godine u Beogradu. Završio je Pravni fakultet u Beogradu. Objavio je zbirke pesama: “Ispovesti” (2011) i “Iskre i Ponori” (2014). Zastupljen je u nekoliko antologija. Objavljuje u časopisima i zbornicima. Dobitnik je nagrade “Milutin Bojić” za 2019. godinu, iste godine bio je u najužem izboru za nagradu “Slaviša Nikolin Živković”.

	





			
				


	

		
FESTIVAL ONE 2020: SNEŽANA STOJČEVSKA
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged , 	

	
	

		

Snežana Stojčevska









NIKAD NE ZNAŠ…





Ponekad poželim da se vratim opet
u majčinu
utrobu
i ostanem tamo
do novog stvaranja svijeta.





Pokrivač je lažna sigurnost.
Navlačim ga preko glave
zauzimam položaj fetusa.





Iz kukuljice jednog dana izići će leptir
koji će spasiti svijet.





Ako se jednom vratim opet
u majčinu
utrobu
i ponovo se rodim
pravit ću iste greške,
padat ću na istim mjestima,
pisat ću iste pjesme
dok čekam sljedeći autobus.





Nikad ne znaš gdje će te presresti pjesma









Prevod: Seida Beganovic










Priredila Rebeka Čilović










Prethodni tekstovi autora: I'll never stop

	





			
				


	

		
FESTIVAL ONE 2020: MILICA MILOSAVLJEVIĆ
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged , 	

	
	

		

Milica Milosavljević









IZGUBLJENI IMEJLOVI





Iz druge zemlje on mi piše
kaže: nismo se odavno čuli
zanima ga kako sam, šta radim
i da li pišem nešto novo
šalje mi pozdrave
uz napomenu “iz kišnog Kelna”
u sebi razmišljam
mora biti da se melanholija rađa uz kišu
i ženu koja je s tobom dvadeset i četiri časa
u imejlu mu odgovaram
da iz dana u dan gubim veru u poeziju
i da to valjda znači da ću je tek pisati.










Priredila Rebeka Čilović










Prethodni tekstovi autora: Ratkovićeve večeri poezije 2019






	





			
				


	

		
FESTIVAL ONE 2020: DIJANA TIGANJ
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged , 	

	
	

		

Dijana Tiganj









Jelovnik za ljubavnike





Vještica sam.
Spremam ti večeru.
Zavešću te.
Poješću ti srce.





Uzimam nož
i režem bilje
kojim ću tu utrobu u
požudu pretvoriti.





Jezikom oštricu kušam.
Kašikom miješam smjesu.
Tučkom ti ponos mrvim
i muški ego gnječim.
Ostaće od tebe samo mrve.
Krpom obrisane





U vrelim tiganju
jezik ću ti ispeći.
Oklagijom ću ti riječi
u tijesto pretvoriti.
Sve će ići glatko.





Viljuškom ću ti oči probosti.
Vidjećeš samo mene





U zarđalom tanjiru serviraću
drugima sliku
naizgled
srećnog para.















Dijana Tiganj rođena je 06.02.1995. godine u Prizrenu. Osnovnu školu je završila u Trpezima, a srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Gimnaziji „Panto Mališić“ u Beranama. Magistrantkinja je na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću, smjer: Nauka o književnosti. Objavila je zbirku poezije „Ulica starih koraka“ i roman „A vrijeme ide dalje“. Osim pisanjem, bavi se i književnom kritikom i naučnim radom, ali i recenzijom i lekturom ( prevod knjige „ Metamorfoza“ Eve Petoezi). Član je Hrvatskog književnog društva i učesnik brojnih književnih festivala.





Priredila Rebeka Čilović

	





			
				


	

		
FESTIVAL ONE 2020: LJERKA PETKOVIĆ
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged , 	

	
	

		

Ljerka Petković









RUMENA PJESMA






Čarnojević joj se
uselio
u vene
još onda
kad nije znala
da će seobe
postati njena sudbina.
Kad se prozor između
života i sna
otvorio do kraja,
zumbuli su
pognuli glave
od stida
pred
bijelim praskozorjima
u čarnoj gori,
i pred rumenom
požudom Sunca
na vrelim vrhovima
prstiju.
On ju je naučio da je
u odbrani
od besmisla i praznine
samo ljubav
dovoljna,
a sve drugo je
varka
u mutnoj smjeni
reda,
grijeha,
zakona
i granica.
I oduvijek je znala –
mora nešto da se želi
da bi tekao život.
Koliko je samo puta
napisao pjesmu
umjesto nje,
skrivajući se
u odlascima i
neprihvatanjima
nedokučivog
svijeta,
pitajući je da li je,
u stvari,
samo ona nestvarna,
a sve ostalo stvarno.
Taj Čarnojević je
godinama,
sa osmijehom,
iz svoga,
uskakao u njen
dnevnik,
kao u azil za snove,
daljine,
visine
i vječito lutanje
kroz ravnodušnost.
A nikad nije ostavio
ključ
ispod praga,
tjerajući je da lupa
na mnoga vrata
prije nego što sazna
da mora neko
i nešto
da se voli
da bi postojao
svijet.















Ljerka Petković je profesorica Gimnazije u Beranama. Autorka je velikog broja  recenzija i prikaza knjiga, kao i  scenarija za školske predstave i programe. Piše kratke priče i poeziju. Izdala je zbirku poezije „Šapat i krik“, IGP „Pegaz – Bijelo Polje, 2016. godine, i zbirku kratkih priča „Ogledalo“, IGP „Pegaz“ – Bijelo Polje, 2017. godine. Dobitnica je više nagrada na konkursima za kratku priču, odnosno poeziju, a zastupljena je i u nekoliko zbornika i antologija.





Priredila Rebeka Čilović

	





			
				


	

		
FESTIVAL ONE: TANJA BAKIĆ
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged , 	

	
	

		

Tanja Bakić









Zajedno smo zaplakali





Zajedno smo zaplakali
U tim sitnim satima noći
Dok napolju čuli su se zvuci
Ljudi koji izlaze sa stanice
Rektor strit metroa
I dok zora kucala je na vratima
Tvog stana u Menhetnu
U ulici koja je gledala
Na Bateri park
I njujoršku luku.
Zajedno smo zaplakali.
Prvo ja, a onda ti.





I ti su trenuci našeg
Zajedničkog plača
Koji je nastao
Iz sasvim različitih razloga
I kod tebe i kod mene
Trajali minutima,
A kao da potrajali su
Jednu novu vječnost,
O kojoj nismo znali ništa
Sem da smo u njoj,
I sem da mi više nismo bili mi,
Već neke druge dvije persone
Koje se tek upoznaju
U nekom tamo prostoru
između jave i sna,
I razgovaraju ili se možda
Gledaju i šute.





O toj vječnosti
Nismo znali ništa
Sem da u njoj očigledno stojimo
Nepomično i osluškujemo
Zvuke našeg zajedničkog plača
Koji činio se kao daleki odjek
Nečega što ne
Razumijemo
Ili možda razumijemo,
Ali se pretvaramo
Da o tome ne znamo ništa.





Možda smo mogli i znati
Da nešto nije u redu
Onog dana kad pošli smo
U Central park
Na vožnju čamcima
I kad nailazili smo na
Bezbroj mostića
Na našem putu po jezeru,
I kad napravila se
Nepromočiva tišina
Između tebe i mene,
I ja te pitala: „Da li je
Sve u redu?“, a ti mi rekao
Da jeste i pogled
Oborio u stranu.
Možda smo mogli i znati
Da nešto nije u redu
One noći kad ušli smo
U pokvareni voz sabveja
U Grand Centralu
I kad rekla sam ti na sav glas:
„Nije pokvaren samo voz,
Pokvareno nam je sve“,
A ti mi odgovorio:
„I meni se čini da si u pravu“.
……………………..
Iznenada muk između nas.
……………………..





Sve se zaustavilo
Čini mi se čak i to vrijeme.
Odjednom nije bilo ničeg,
Pa čak ni našeg plača,
Pa čak ni naših zajedničkih suza
Koje godinama unazad
Čuvali smo kako ti, tako i ja
Neraspakovane u prašnjavim kutijama
Života, ljubavi, čežnji, očaja.
Odjednom smo se iz plača
Vratili u šutnju
Istu onu nepromočivu koju
Danima prije osjetili smo na jezeru
U Central parku.





Ne želim sada da govorim.
Ne želim ni tvoje riječi da slušam.
Uzmi me za ruku i zagrli.
Povedi me u tvoj omiljeni
Gramersi teatar.
Sve će opet biti u redu.















Tanja Bakić je pjesnikinja, prevodilac, autorka muzičkih biografija. Živi u Podgorici. Objavila je četiri knjige poezije, koje su dobile visoke ocjene kritike, uvrštavane u razne međunarodne antologije, prevođene na više stranih jezika i predstavljane na internacionalnim festivalima i umjetničkim bijenalima. Na doktorskim je studijama iz oblasti engleske književnosti. Bila je govornica na skupu o Vilijamu Blejku u prestižnoj Tejt Britan galeriji u Londonu. Autorka je i poglavlja u monografiji William Blake in Europe (2019)izdavača Bloomsbury. Dobitnica je raznih književnih stipendija, poput Srednjoevropske inicijative za književnost, Internacionalne kuće autora u Gracu, Cankarjeve rezidencije za pisce u Ljubljani, Traduki stipendije u Novom mestu i Tirani, i ostalih.  Njena posljednja knjiga prevoda poezije je Landing Light (Lako prizemljenje) Dona Patersona, za koju je autor dobio prestižne britanske nagrade Eliot i Whitbread.





Priredila Rebeka Čilović

	





			
				


	

		
FESTIVAL ONE 2020: AMRA TAHIROVIĆ
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged , 	

	
	

		

Amra Tahirović









BUĐENJE





Ne krivim ga, nije ni on znao,
podbulo lice čega li je znak?
Ne kuni ga, pjesmo, nije on zao,
ne zna šta su tišina i mrak.





Ne mrzim ga i nije on kriv
za naivnost moju, osjećanja rat,
kad stalno umireš a ostaješ živ,
ne zna kako je, niti može znat’.





Ne krivim ga, nije ni on htio
usnulost moju grubo da probudi;
i ne sluti kako je tek voljen bio,
ne kuni ga, pjesmo, ne kuni, ne sudi!










Amra Tahirović je rođena 1. juna 1997. godine u Rožajama. Završila je Osnovnu školu „Mustafa Pećanin“ i Gimnaziju „30. septembar“, kao dobitnica diplome Luča. Treća je godina Fakulteta političkih nauka u Podgorici, smjer Medijske studije i novinarstvo. Pjesme piše od svoje desete godine. Svoju prvu zbirku pjesama Ranjeni stih objavila je 2014. godine, a 2016. drugu po redu zbirku Susreti u bijelom. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada.





Priredila Rebeka Čilović

	





			
				


	

		
FESTIVAL ONE 2020: SENKA MARIĆ
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged , 	

	
	

		

Senka Marić (foto Radmila Vankoska)





Kad sam prestala





Kad sam prestala
bio je april
padale su crvene afričke kiše
najednom si izgledao posve drugačije
Jutro nakon kiše
grad se probudio prekriven crvenom prašinom
kroz prozor su preuranjeno mirisale lipe
Ipak sam odlučila otići do aleje po kojoj su zasađene
da vidim svojim očima
a zatim ako zaista cvjeta provjeriti pravac vjetra
uvjeriti se da ga je mogao donijeti do našeg prozora
dokaza nikad nije dovoljno
u ovakvim slučajevima
jer kako ćemo nastaviti dalje
ako ni ne znamo šta se doista odigralo
i na koji je način nakon svega
ostala samo teška crvena prašina
što se ni iz čega ne da iščistiti















Senka Marić piše poeziju, prozu i esejistiku. Objavila je tri zbirke poezije: Odavde do nigdje, To su samo riječi i Do smrti naredne, te roman Kintsugi tijela. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada, između kojih se ističu evropska nagrada Vitez/škinja poezije 2013., prva nagrada Zija Dizdarević 2000., te 2019. godine nagrada Meša Selimović za najbolji roman objavljen 2018. na teritoriji Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Urednica je internetskog portala za književnost, kulturu i umjetnost strane.ba.





Priredila Rebeka Čilović

	





			
				


	

		
SERHIJ ZLJUČIJ: KOMŠIJE
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged , 	

	
	

		

Serhij Zljučij









KOMŠIJE





od dvojice komšija
jedan
onaj koji je stariji
zagledao je ženu
onog
koji je mlađi
koji je zagledao
kćeri onog
koji je stariji





o žene –
one gledaju u svoje nebo





* * *





podelivši snove ravnopravno
na sve
pod svetlom mesečevim
pod svetlom mirisnim
svake noći
svojom senkom pada pred noge
poslednje kolibe krstolikog prozora
nemi
sirovi
dođoš neboder





titra u njemu
nečije besano srce
poput plamička lampe
što u tami vremena stremi
porodicu da okupi





ali spava ona
spava
u podzemnom neboderu
a koliba nad njim
toči pesmu samoće





***





pročitaj Sveto Pismo
vrapcima
sa belih-belih stranica
sneg oduvaj





i sve dok se
ruke
lednik besmrtnosti držeći
sasvim ne ukoče
nesvesno ispuštaj
reči iz usta večite duše





zatim ipak dohvati
iz mraka džepova pismo
pismo preprženog
suncokretovog semena
i razbacaj ga
– pregršt po pregršt –
u knjizi knjiga zime





i natečene ptice
sjatiće se
tražeći toplu reč
za vrapčije psalme





Sa ukrajinskog preveo: Jaroslav Кombilj










Serhij Zljučij (1953) ukrajinski je pesnik, publicista i prevodilac. Objavio je dve zbirke pesama: “Belo vreme” (1999) i “Bakarni lavovi” (2013), kao i dve knjige prevoda: “Jezikom dece” (2000) Josipa Brodskog i “Nebo tek rođenih” (2011) Česlava Miloša. Pesme je pisao na ruskom i ukrajinskom jeziku. Veći broj njegovih pesama ušao je u antologije i almanahe. Objavljuje u mnogim književnim časopisima. Prevodi sa poljskog jezika. Urednik je časopisa “Sičeslav”. Dobitnik je književne nagrade “I. Sokuljskij”. Član je Nacionalnog udruženja ukrajinskih pisaca.