SELMA ASOTIĆ: SVE ŠTO SU NAM U SNU REKLE LOMAČE

Selma Asotić

Sve što su nam u snu rekle lomače

Živjećeš opkoljena neboždernim ustima,
znaćeš da tijelo

ne smije ostavljati tragove na obrisanoj
površini tuđih misli.

Vjetar će u šipražju svirati gluhim
gudalima, ježiti

tvoju kožu boje oštrice
u kojoj se ogleda horizont.

Noću, u zapešću osjetićeš damar
mraka, tvoj strah prizivaće sjenke

stjerane u ćošak. Nikada
nećeš zaspati.

U ljubav ulazićeš očnjacima,
 u zebnju bez odbrane.

Kad ti kažu grijeh
je otići, ići ćeš,

sve dok iza tebe ne ostane ništa
što bi se moglo napustiti.

             Sve dok iza tebe ne ostane
             ništa što bi se moglo napustiti,

             ići ćeš, grijeh je u zebnju
             ulaziti bez odbrane,

             kad te očnjaci stjeraju u ćošak
             pred tobom će ležati oštrica horizonta,

             njome ćeš kao gudalom
             svirati po zapešću,

             iz šipražja tvoje kože
             izrast će nebožderna usta,

             znaćeš, čak i obrisano tijelo
             i dalje ostavlja tragove,

                             živjećeš.

Nana

sanjam je kako ulazi
u vlastitu kuću kroz razbijen
prozor, na leđima joj
šumski požar.

spušta ga nasred sobe, pored miraza
stisnute vilice i predskazanja.
četiri puta je njena utroba
izrešetena otkucajima, četiri puta je saznala sve
što se u životu može da zna.

nasred sobe gori
šumski požar, od čela joj pravi
plamenorez.

sanjam je
kako ulazi u vlastitu kuću
kroz razbijen prozor,
na leđima joj vjerolomstvo.

kad u ramazan zacvili glad u kolijevkama
ona u lonac iscijedi
sol vlastitih bjeonjača, čuje
učena muška usta kako mrmore
priče o iblisu u ženi.

ispod priperaka njene kičme
žare se vrela sjemena.
duboko u njoj,
jedno znanje zahvata dim.

sanjam je kako ulazi u vlastitu
kuću kroz razbijen prozor,
na leđima joj stoto božje ime.

sanjam je kako me gleda,
gleda me dugo,
čelo joj preorano zgarište.

u ruke mi predaje miraz iskri.
gleda me. zovem je hak.
zovem je nur.





Selma Asotić je pjesnikinja iz Sarajeva. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom konkursu Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu „Nana“. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima. Trenutno živi u New Yorku. Više od svega željela bi nemati biografiju.

ZERINA KULOVIĆ: MAJKA MJESEČINA

Zerina Kulović

MAJKA MJESEČINA

Ne znam vam reći kako se zovem.
Znam da me je,
kada sam se prvi put pogledala u ogledalo,
iznenadila boja moje kose.
Nije to bila ona uobičajena crna,
već boja noći,
crna sa primjesama tamno plave,
koja se sjaji na bisernoj svjetlosti.
Ne usudim se reći da sam mrtva.
Iza moje kuće,
ruševine,
nekada se nalazio uredno održavan vrt,
a sada je podivljao,
srastao sa tamom.
U tom vrtu sjenki caruju šumske gljive,
divlja ruža i maslačak,
Ne usudim se reći da je mrtav.
Sjećam se bijele zavjese
koja nikada nije prestajala lepršati na vjetru,
uvijek se njihala istim ritmom,
nestajala u mraku,
i onda naglo provirivala kroz okvir polomljenog prozora,
na svjetlost iznoseći čestice prašine,
brišući moje suze,
bisere što prkose smrti.

RAZUMI

Kažu mi da ne plačem,
Da ne tugujem za tobom jer:
“Bog ubire najljepše
cvijeće za svoj vrt.”
A opet,
Kažu mi da je onaj
Koji umre otvorenih očiju
Ostao željan ovog svijeta.

MISLI

Jučer se iz luke otisnuo jedan brod,
od papira,
i na njemu jedan putnik,
od papira,
– kažu da je lud.
Usnio je gdje se krije izvor rijeke Bola.
Ide zaustaviti njen grimizni tok,
popiti je,
i pustiti da ga zemlja proguta,
provari u vrelini svoje utrobe
– govori on, dok ga kidaju valovi.






Zerina Kulović rođena je 1996. godine u Sarajevu. Studij Komparativne književnosti i Arheologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu magistrirala je 2020. godine. Svoje književnoumjetničke radove, književnu i filmsku kritiku, te eseje i prikaze objavljivala je u časopisima Život, Behar, u online časopisu KULT, Avlija, na portalima Strane, Književnost.hr, Bundolo, Poezijaonline, itd. Svoju poeziju čitala je na Sarajevskim danima poezije. Njena poezija će biti dio narednog Almanaha udruženja Planet poezija, a u okviru aktivnosti ovog udruženja svoju poeziju je čitala na pjesničkoj večeri naslovljenoj Ptice od papira. Njena zbirka poezije Majka mjesečina ušla je u širi izbor za objavljivanje knjige na Presingovom književnom konkursu.

BOGIĆ RAKOČEVIĆ: NOĆNO CVJETANJE

Bogić Rakočević

NOĆNO CVJETANJE

Nikako da saznam šta mi to kažu
razgranate krošnje,
s njihovim sjenkama
blijedi ono čemu se nadam,
znam da će me noćno cvjetanje
zateći jednom
kako mlataram rukama
da razgrnem ptice koje baš tu slijeću
poput rolnica papira razmotanih u noći
ispod punog mjeseca zaklonjenog oblacima
s džinovskim ustima što gutaju snove,
beskrajne tragove vremena i trenutke nježnosti,
nije lako
čekati behar što će osvijetliti šumu i
svaki moj korak kad prelaziš iz jednog prostora u drugi
nadajući se da će ipak sve procvjetati

ŠARGAREPA JE I JESTIVA

Šetkaš
kroz jutarnju vrevu
kao prazna kesa
nošena blagim povjetarcem
pored tebe promiču
travke
grančice
sve

tiho stasavaš
u ogromnu šargarepu
koja je i jestiva tu
ispod valova solitera
u slijepom kutku
ogrnut njenim plavim munjama
uskovitlan lijepim naporom
odjednom

U PERASTU

Neki prolazi odišu usamljenošću
bojim se da ću se u njima zaglaviti
i suočiti s onim za šta me smatraju,
nema se više kud po zaraslim serpentinama,
pokleklim palatama i napuklim pontama,
eto odakle mi ovoliko trunje
što ga bištem kao posramljen pas
naslućujući šta je sve okolo učinjeno,
da mi je samo znati
ko je sve dodirivao te dovratnike,
otvarao škure s čežnjom motreći more,
ispraćao i dočekivao brodove
čije sjenke sada plove oblacima
umilne kao kućni ljubimci,
kad bi zidine mogle da govore
znao bih kako da se
primaknem suncu.





Bogić Rakočević je rođen u Mojkovcu 1962. godine. Diplomirao je na Odsjeku za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnosti Filozofskog fakulteta u Nikšiću gdje je pohađao i postdiplomske studije. Objavio je tridesetak knjiga poezije, proze, eseja, kritika i antologija. Dobio je brojne književne nagrade. Prevođen je na dvadeset stranih jezika. Urednik je i scenarista niza dokumentarnih filmova o poznatim jugoslovenskim slikarima i piscima. Glavni je i odgovorni urednik časopisa „Bibliografski vjesnik“. Direktor je Nacionalne biblioteke Crne Gore „Đurđe Crnojević“.

ASMIR KUJOVIĆ: VIĐENJA U NOĆI

Asmir Kujović

VIĐENJE U NOĆI

I

Davno me progutaše svjetska zjala,
Ćutim se bešćutan kao asasin;
Prošlost je tečna, prima oblik grala –
Samom sebi postah i otac i sin.
Zelenu boju povrtne lobode
Pomno rastavih na modru i zlatnu,
U krvi raskrvih vatre i vode
Da osjenčim lik na Torinskom platnu.

Iz frule mi pleše zmija edenka:
Ko piton me davi zmija DNK.

Ti koji si život svega što živi
I samrtni strah svemu što umire,
Crno zrcalo za crne kumire –
O Duše, odninan u Ninivi;
U svakoj sklonosti magnetno dvojstvo –
Sjever što privlači, jug što odbija,
Bio si u meni bez svojstva čojstvo
Varavoj naravi rob i robija.

Dok razgovori raskrivaju šeme
U igri „zatvoreničke dileme”.

Očistih svoju vatru, svoj zrak
Dok brodih protiv struje kroz oluje,
Po Zapovijestima praznih svoj mrak
Nalik onom ko stalno pobjeđuje.
Još viši sam od svih svojih podviga,
A još moram uzrasti do svog sedla
Poput sjenke, dok koračam put svjetla
Kad mi u praznom razno preslika.

Grad je ogledalo muške taštine
Što zjapi iz duba božje samštine
U malakutu uzniku Marduku –
Nefilu Marutu, Amar-Utuku.

II

U drugom početku bješe Greška,
Pa i kad poželjeh svoju madam
To me množaše čežnja gilgameška
Da se snova rodim ko treći Adam.
Danju zauzdan, a noću razuzdan:
Kanalima razveden u rukavce,
Za krst tijela hlepnjama prikucan –
Brojan u trutove-praznoglavce.

Pa da li da čitam “Himnu o perli”
Ili da zurim u Merjem Uzerli?

“Zvijezda se opire svom zgasnuću
A pȕt je urna zvjezdanog pepela:
Krvlju kola džin u svom uskrsnuću –
Ovladaj ognjem sluge Samaela!”
Čuvstva slijede zakon inercije,
Propise akcije i reakcije –
Otud nisko pade Propercije
Te još plaća za davne transakcije.

Kao što plod il zri ili propada
Ni duhu nema stanka, eskapada.

Dođe dan da se razlome pečati
Jer u ovoj podnebesnoj gluši
Jadi imaju i oči i uši;
Po svojoj koži, boje hljeba, čatim:
Da umrem na umri nije dockan
Dok čekam na frilensersku penziju,
Kraj Kabe što nije pravilna kocka –
Sjenom svita u petu dimenziju;

Da oglasim sred punskih kolonada
Netvarnu tvar, monadu svih monada.

III

Jer vidjeh Te među migrantima
Što prodaju papirne maramice,
Poznah Te među diverzantima
Što smrti su se kezili u lice;
Sretao Te i među darkerima
Što prezreše ovosvjetske pričine,
Nalazio Te među pankerima
Što buržujima plaze jezičine;

Čuo Te s dervišima, s Amišima –
U spisu što ga zavješta Mišima…

Taj šapat, što posta vremenskim virom,
Riječ skrita u drevnim runama
Širi se ko val cijelim svemirom –
To herub svira na superstrunama.
S Betlehemske zvijezde jedna zraka
Putuje dvije hiljade godina,
No za nju to je dok si rek'o kvaka –
Prosto ko čorba Ajnštajn-Milevina.

(A, kako reče vrli virtuoz,
Svi ti putevi vode u Oz.)

Sve što je moglo biti – dogodi se,
Sad – zbir tvojih mogućih žića, lista:
Ovaj je razapet mjesto Ise,
Onaj raščerečen mjesto Hrista.
Prvo Ime bješe prva granica:
Slom simetrije Svjetla i tmine,
Prva zabrana, prva paljenica
Kad tmina obremeni od težine.

(Možebit tad još tetragram “Ja jesam”
Po naški se čitaše “Ja je sam”.)

Svedušo, svečuvstvena, svemirna,
Sačekajder da riječ mi Te nazre,
Nek dogori i ova izmirna –
Pred Azrailom duše su Azre.

IV

Moj šejh živi u Bermudskom trouglu
No avatar mu besjedi na Googleu:

Taj prvi život – zamrznuti Jordan –
Kad materica bje u materici
a žeravica u žeravici,
Sad odledi i huk mu je gordan;
Džabir Vagom za svaki kamen Dvorca
Žudnju Anime mundi očita –
Da nedostojni smo milošte Tvorca:
Naša “ljubav” je ljubav potrebita.

Otkad zaosta za samim sobom
Onaj trinaesti znak zodijaka,
Izasebni, ispaštamo s Jobom
Spram koprena nebeskih dijaka.
Svijet onaj – na dlaku odavde –
Katkad ga u snovima pohodimo:
Otud nadziru zastupnici Pravde
Jozefa K., kanda ih ne vidimo;

U stostrukom opštem rijalitiju
Svak zna svoju kibla-televiziju.

V

Ko što duhandžiji ogadi škija,
Bludniku ženska, pijancu rakija –
I ja se vratih staroj skolastici,
Jutarnjim vježbama i gimnastici;
Da prenem onaj Neimeniv Ponor
(Jezan ko ezan Šinejd O’ Konor)
Ispisah se iz kaste brahmana
Da budem vjerni sluga Rahmana.

Jer, da bi ovdje dokučili išta,
Valja prozreti astralna stratišta.

S neba osluškujem cvrkut Vodolija
Dok otvaraju, kroz jamu mog groba,
Sedam nebesa – sedam dimenzija
Čija smo pismena, drob i utroba.
Tek pred san mi svitne, poput kremena:
Da duša mi otiče, ko kroz sito –
Kroz mrežu rešetke prostorvremena
I zmija, što vijuga valovito;

Te vječno pada k crnorupoj smrti
Dok se kao planet oko nje vrti.

VI

Navio si moj srčani motor,
Pravi Put Tvojim stopama izvajan:
Spolja vrijeme, a iznutra prostor,
Svana konačan, iznutra beskrajan.
Zavezah za stope svoju sjenu
Što u isti mah se tka i opara:
Živi stvor je vrijeme u vremenu –
Dok nestaje, nastaje – ko žar zgara;
Kad javi mi se ko cvijetak neven
Sred žala gdje grobniče obluci
Mikail u majsko nebo odjeven
Sa snopom sunčevine u ruci;
Kad cjeliva me između obrva
Da utjelovi se Riječ najprva,
Carstvo nebesko u imenu Cara
Što samim sobom sebe izgovara.





Prethodni tekstovi autora: Adamov pupak

MEHMED BEGIĆ: STROJ ZA PISANJE I MUZIKU

Mehmed Begić

Antikvitetni predmet br. 7

Ovaj stari stol je posljednjih deset godina prestao da stari. Otisak tvojih leđa na njemu vidljiv je kao prvog dana. Samo određene oči vide koje su nijanse u igri i da pripadaju meni. Živim u mnogima, nikom se ne odajem. Prerušen u neuhvatljivo ponekad sanjam grudi u rukama. Manje su od mojih ruku. Tvoja usta se spremaju da prinesu žrtvu slavi nebeskoj. Teško da ću se pridružiti toj pjesmi, iz mene izlazi samo ono nečujno. Zaokupljen sam promatranjem. Trube su incidenti bojnog polja, doboš se nameće poput zavisti, drhte četkice. Sve što preostaje mačiji je hod kroz masakre tvoje sentimentalnosti.

Gitara

Zazovi moje ime sedam puta. Nasloni uho na zid. Upitaj me ko je sretan i da li takvo nešto zaista postoji? Kako se drugačije odbraniti od tiranije smisla i ludila? Kad god budem čuo da zvučiš kao pjesma odšetat ću do gitare. Sviram loše, ali volim svirati i pjevušiti dok se pretvaraš u pjesmu. Događa se to rijetko i nikad u prisustvu svjedoka. Baš me briga ako je to samo jedna od formi onanije. Opuštaju me podjednako, uživam i zahvalan sam. I tebi hvala na toplim pozdravima, promišljenim razgovorima i čitanju mojih uzaludnih pisanija. Pozdravljam te, vrijeme je za gitaru, vrijeme pjesme i urlika.

Joe Morello komponuje jutarnju spoznaju

Bubnjar jutra se smjestio u sljepoočnice i dobuje ritam ponavljanja: Ovo je to! Ovo je život koji ću da živim. Svako odlaganje je postalo suvišno. Očekivanja i najtajnija planiranja su možda jednom imala smisla. Ovo je jutro koje izoštrava um i bistri slike. Neću se skrasiti na jednom mjestu, sudbina ne želi da izgradim brvnaru sopstvenim rukama. Moj život plamti u selidbama. Oduzimajući sebe ništavilu, nesvjesno biram gdje ću da idem. Sve se već dešava, sve se desilo.

Tomahavk

Vremena ima, čak i kad ga nestaje. Mjesec nad jezerom otvoreno razmišlja o samoubistvu, a jezero se kupa u toj dilemi. Slijedi svjetlost kakva se ne opisuje. Tvoje droge nisu jače od mog ludila. Klavir ćemo uništiti kada za to dođe vrijeme. Ti biraš način. Ti uvijek biraš. Tvoji dugi prsti te na to obavezuju. Otkopao sam tomahavk i tijelo je spremno. Neko će da vrišti i nečiji će se vrisak pregristi. Srce je umorno. Opipljivo je ono između dva nedovršena dodira.

Stroj za pisanje i muziku

Nakon godinu dana provedenih u orkestru osjećaš se isprano i ne sjećaš ničega što je tome prethodilo. Ne očekuješ mnogo od budućnosti. Nisi u stanju da se vratiš iz beznađa u kojem te je ritam ostavio. I to apsolutno ne mijenja poredak stvari. Ne tražiš objašnjenja za ono što smatraš većim od sebe. Isto vrijedi i za pisanje. Ranije si bio siguran da smak svijeta dolazi sa blijeđenjem slova na papiru. Sad kad si ogrezao u mudrosti, znaš da se zbog toga ništa neće promijeniti. Odsustvo strasti i nestanak njenih aktera ne znači ama baš ništa.

Fiesta

Kris Kristofferson mi je prišao u snu. Bio je zastrašujuće visok sa toplim očima koje traže povjerenje. Rekao je: „Prijatelju, tvoj pauk se kupa u meskalinu.“ Bez razmišljanja sam odgovorio: „Samo tako zabava nikada ne prestaje.“ Nisam se stigao osmjehnuti pa sam zaplakao. U danima poput ovog noćne more ne dolaze u obzir.





MEHMED BEGIĆ (Čapljina, 1977). Živio je i školovao se u Mostaru, Sarajevu, Barceloni i Managvi. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Kolaps, kao i autor više knjiga poezije i proze. Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u knjizi Moj život u umjetnosti, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003). Stalni je saradnik oline magazina Žurnal (Sarajevo), e-zina Blesok (Skopje), kao i časopisa Tema (Zagreb) i Enklava (Beograd). Sa Damirom Šodanom prevodi hispano poeziju. Kontinuirano surađuje sa multi-instrumentalistom i producentom Nedimom Zlatarom. Begićeva posljednja adresa je na karipskom otoku Hispaniola, Santo Domingo, Dominikanska republika. Napravljeni izbor tekstova je preuzet iz knjige Hipnoze (LOM, Beograd, 2019).

ELMIR SPAHIĆ: DEUS EX MACHINA

Elmir Spahić

DEUS EX MACHINA

Izba se okotila mutna; poteklo iz nje je
crnila takvog da nebo svo zajaha
pa nebo kao da propade, izdahnu
da ništa nije moglo biti osim neimanja
za kojom se tragalo i trčalo
golo i boso
modro
i gore se nije gledati moglo jer
neba više bilo nije
bilo više neba
nije
kao da se unepostojilo;
samo usisi mulja
bili su u oštrinama kiše vulkanske
koja spuštala se u brzini goroj od najgvozdanijeg pada
i koja u silini zaleta nije znala
da dolje su
ipak
Ruke koje čekaju
i
da će One i nebo da vrate
što nestajalo jeste, ali nestalo nije
ono je čekalo Ruke
Bijele
Svete
u kojima skrilo se
onebljeno
nebo.

SLOVA, SLOVJA

Stari će dijak odložiti –
zlatno pero,
dijak će stari plašt svečan svući,
neće se okrenuti kad pođe,
za leđ'ma će mu
zanavijek
ostati spisi njegovi
spisi ostali
a kredenac njegov
sad na put će u nijem
ledenac.

Štovaći će dijaka
ispred dvora
čekati
pred vratima od kovnosti teška
jer: govor oni imaju
da (im) ne ide
i nikud
da ne ide
On
i noć će ga prvu čekati,
pomoliti se neće
ni njegov sat od sedamdeset ljeta i pet još ljeta
što ponio sobom je u konačišta,
da na sercu sne mu tkuje
i vječne
o Njoj
riječi.

IŠTUĆI RIJEČ

Na putu do tebe snijeg je sazreo,
netaknut je ojačao i se uvremenio
ta njega je vazduh tek otetošio,
puštajuć te sam da budeš,
jer tu gdje si došao navječno
ja iz ovog ovdje učesto ti doći
želim.





Elmir Spahić rođen je 19. 3. 1992. u Sarajevu. Asistent je na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Autor je knjige Plamena zavjesa (pjesme, pripovijetke) (2018).

ELÍ URBINA: TAKVA JE SMRT

Eli Urbina (photo Carlos Sánchez)

SO HIJENA

Takva je smrt
Nismo verovali u nju
A sada nastanjujemo
Sobe kostiju
Zalivamo travu
Kosu žena
Koje smo voleli i oca
Kojeg nismo imali
Jer imali smo noć
So hijena
Tihu ljubav drveća
Taj med koji su bogovi prezreli
A deca izvajala
Zaboravljajući sopstvena imena
Planine peska i kose
Naslage krhotina i zaborava
Mladeže od kamena i od trske
Liker bezimenih zvezda
Jezik grozote
I ljubavi

Prevela Branka Vinaver





Prethodni tekstovi autora: La sal de las hienas / So hijena

PETAR MILORADOVIĆ: NA SVETLU

Petar Miloradović

CRNA KUTIJA

Кada su mi pregledali pluća
samo pomoću stetoskopa,
rekli su mi:
,,Imaš ožiljak,
nešto što nosiš.
To je tvoja crna kutija,
zapis pribeležen davno,
onako kako si nekad disao.
Evo, kada bi mogao da oslušneš,
pronašao bi trag, crtu neku,
promenu u strukturi,
toliko.
I mapa tvojih misli,
slične su rešetke klimave;
možda i reči koje pišeš,
nečitljiv rukopis;
ili, pak, jezik kojim ovladavaš,
čitaš nestali tekst,
u kamenu lišaj
izliveno slovo,
meko olovo.
Početak koji si otkrio,
trag puža, konkreciju.
Jaje u lavi.
,,Ja“!
Кap vode,
koren, plavu ogradu,
svašta neznano;
i što će drugi pročitati,
široka krila
koja se odvajaju od tebe,
to što beše tvoj dah.“

KRIVICE

Vozio sam planinskim putem,
ponovo sreo svoje krivice,
proširenje levo i tamo krivinu desno.
Odlučio sam nakon deset i više godina
da proñem tuda,
kroz kasna popodneva,
kišne dane,
ledene zimske noći.
Pored ogromne stene
na plećima planine,
preko koje preliva se potok, sve
jer je prevršilo.
Siv je granit prisutan,
tupo, teško sećanje
ili slabost koju nije trebalo dopustiti
da bilo kome svedoči.
Stajem ispod krošnje oraha,
ulazim u crn otrov,
jod u koštunjavim plodovima
skriveno u sebi,
u telu.
Prisutno kao mokar kamen,
stalagmit
još neotkrivene pećine.
Gasim motor,
unutrtašnje sagorevanje
da ne ostavlja nikakav trg.

NA SVETLU

Odvezale su se reči ovog popodneva,
pritisak koji je vladao u bocama i srcima
učinio je da one puknu.
Svet se ukazao drugačiji,
,,daleko bliži“
uprkos paradoksalnosti izraza.
Stopio nas sa sobom,
sastavljao u onu sliku
koju smo izgubili
i ponovo pronašli.
Limunovim sokom pisano pismo
na starom papiru
iz dana fantazije,
nemogućnosti da se kaže.
Ili nož, skakavac, koji služi samo za otvaranje pisama.
Nalivpero skriveno u nekom štapiću.
Rasklopiva svirala koja priziva to skriveno,
izvijena slova, nečujne note.
Lelujav plamen koji će nas sagoreti,
trenutak koji smo odlagali
ali koji se neumitno približava,
objašnjavajući nas nevidljive svetlom.





Petar Miloradović (1970, Gornji Milanovac), objavio je sledeće knjige poezije: Sredozemlja (1997), Porto (2000), Slajdovi (2004), Кolonija (2007), Poslednja večera (2010), O zelenom kamionu i drugom (2014), Rubovi (2018). Živi u Gornjem Milanovcu.

RATKOVIĆEVE VEČERI POEZIJE 2020: MILENA RADEVIĆ, 3. NAGRADA ZA MLADE PJESNIKE

Milena Radević

***

Sa vidikovca
vidim groblje
onda grad.
U njemu
ne raspoznajem
ništa
osim crkve.
Ona se ističe
za sve (naše) pare
Djevojčica pored mene
pokazuje na spomenike:
„Vidi, puno stvari,
tamo se kriju ljudi!“
Savršeno mjesto
za igru žmurke
jednom se sakriješ i
više te nikada ne pronađu.
Grad neće ni primijetiti
3…2…1
Polazim.


Taraba

Između jutarnje kafe
i večernjeg kuvanog vina
krčkam mozak
na niskim stepenima egzistencije

Um je vodeni dušek
udobno funkcionalan
samo ne skači previše po njemu

Oko mene notifikacije umjesto lica
Ja sam im ništa
i ništa su mi
Još jedan usputni lajk
sujetnim očima pregledan story
Insta pseudonim umjesto imena
uče me da svaka riječ počinje
tarabom
Još jedan profil
zaboravljene društvene mreže
Na ličnoj karti piše
9 ljudi liči na tebe
klon, kalup, klovn
#K**ac

Dubokoumnica

Snažna žena
Samostalna
Vodim duboke rasprave
Dolaze mi prirodno
Ja sam supruga,
mijenjam ideologije
kad ih on promijeni
On ih mijenja toliko
da mu niko više ne vjeruje
Zato ga branim pred svima,
od svih
U facebook opisima
fotografija
iz perioda kad mi je lice bilo
… čisto.
Upijam svaki njegov stav
svako mišljenje
Svako s-l-o-v-o
To je jedino razumno
To ljubavnici rade
To označava moje postojanje

Milena Radević rođena je 1998. godine u Podgorici. Trenutno je studentkinja Filološkog fakulteta u Nikšiću, Odsjek za Francuski jezik i književnost. Pjesme su joj objavljivane u zbornicima Foruma mladih pisaca (Raspoloženi za ptice, Ili je već neko to isplanirao…, Rješenje zagonetke, Bespomoćne riječi i Kolažiranje), u crnogorskom časopisu za jezik i književnost- Script; zborniku Rukopisi 43, Doma omladine Pančevo. Njena poezija je uvrštena u antologiju konkursa „Vrijeme (bez) utopije“, a biće objavljena i u renomiranom austrijskom časopisu Lihtungen.
Dobitnica je treće nagrade na konkursu za neobjavljene rukopise mladih piscaca ispod 27 godina 50. Ratkovićevih večeri poezije, 2020. godine.

RATKOVIĆEVE VEČERI POEZIJE 2020: VIŠNJA BEGOVIĆ, 2. NAGRADA ZA MLADE PJESNIKE

Višnja Begović

PISMO IZ DIJASPORE

pušiš sedmu cigaretu za malim polovnim stolom
pravili smo šnicle
njujork opet ne spava
mi se krijemo u stanu
dva sata kasnije
plačem u čašu vina
dok pričaš o kući svog dede na jugu
o novcu
o penziji
kao živećemo u srbiji a radićemo po svetu
svaki san ti je protkan
svilenom pupčanom vrpcom
a ja plačem
jer vidim da smo deca
lepo nam je
i zbog toga nas grize savest

***

PRAZNA PROSTRANSTVA
(po rumeni bužarovskoj)

nekada mi je reč
amerika
odzvanjala u ušima
kao kilometri slobode
u osnovnoj sam sanjala sekvoje i jelke
olga i ja smo pisale
referat iz geografije
o putu posutom narandžastim peskom
zamišljala sam
to je zemlja
gde uvek imaš prostora
da se vrtiš ispruženih ruku
pevajući

prošlo je skoro šest godina
još nisam videla sekvoje
mekani zalasci
naziru se između nebodera
stojim usred
tornada od koraka
ambulantnih kola i njihovih sirena
čekam da se raščisti
pa da vidim preriju
da sve konačno stane
da zapevam

***

MISIONAR

bio si levičar kad smo se upoznali
a možda sam to i izmislila
da bolje zvuči
jednog jutra
usmerio si moju prostirku za jogu
ravno prema meki
tri dana kasnije
rekao si da moramo da se venčamo
levičar iz bajke koji mi pravi čaj od hibiskusa
moje najkompleksnije autorsko delo
raspršio se u hiljade čestica
tad mi je prvi put neko
umro pred očima





Višnja Begović (1995, Beograd) odrasla je na Zvezdari. Diplomirala je pevanje na Berkliju (Boston). Trenutno završava master studije u Njujorku s temom menadžmenta u kulturi. Finalistkinja je konkursa “Timočka lira” i dobitnica druge nagrade na ovogodišnjim Ratkovićevim večerima poezije za neobjavljenu zbirku “Šta će biti s kućom”. Piše, peva i komponuje.