Kategorija: Poezija

FERIDA DURAKOVIĆ: NE MORAŠ BAŠ U MOJU PJESMU MARINA…

Posted on Posted in PoezijaTagged
Ferida Duraković

NE MORAŠ BAŠ U MOJU PJESMU MARINA…

Marini Trumić

Pitaš me, Marina: hoću li te pustiti
u svoju pjesmu? Pravo
da ti kažem: Ne znam.
Nisam još zvala nikog, nit sam pitala
Partiju Stranku Udrugu Društvo
Nadbiskupiju Eparhiju Rijaset, pa nemam
još
dovoljno informacija, a bogme ni jasan stav
iz svojih pouzdanih izvora
o tome smijem li jednu takvu
kakva si ti pustiti u svoju pjesmu.

Onakvu kakvu te u dom svoj, nesvjesna,
pustih davno −
eh, u dom da, ali
u svoju pjesmu, u svoj etnički zabran, u svoj mali
nacionalni parkić, u ogradicu, u jaslice, u baščicu,
gdje treba da prebivaju moje jednovrsne
iz baščice drûge, moje etničke uzdanice,
heroine moga nacionalnog ega?
Pa, pošteno reci, šta bih ja tu s tobom?

Draga moja, šta s tobom inače da radim?
Pjesma ne podnosi da joj svako po stihovima vršlja!
Šta bih ja s tobom u svojoj pjesmi
a da na općenarodnu korist ne budeš, prvo nama i njima,
a meni šta ostane?
Ne: Da li da te pospem lišćem, kao u velikim pjesmama?
Nego: Da li da te etnički očistim?
Da te humano preselim?
Da te zatvorim u Ostale?
Da te Ostalima poklonim, ja,
vladarica svojega ega,
pa da se napokon riješim
i tebe i Ostalih?

Ali šta ću u tom slučaju ja, ovako velika,
ovako većinska čak! Jer
sama sam
na ovoj obali koju ste svi napustili i
predali bezvoljno…

Nego, hajde, Marina moja, ne naša i ne njihova,
da se dogovorimo:
ta trećina, ta trećinica srca moga, neka tebe
spada po mome zakonu, a moj zakon je:
trećinica ima
na hiljade, možda i na tisuće,
to gnijezdo malo
u srcu mome, sasvim nekonstitutivnom,
što tako svojevoljno
bez ičije dozvole preuzima ovlasti države,
entiteta, čak sporazuma Dejtonskoga − i k tomu još
Distrikta, da prostiš,

to jedno Ovdje, u kojem god entitetu,
gdje živi tvoj sin, i moja kćer,
i tvoja mama koju tako dobro igram,
i ti − a bogme i sve više njih –
gura se da stanuje tu:
neka nam tu bude mjesto susreta umjesto u
mojoj maloj pjesmi!

Jer, to naravno znaš: teška su vremena.
Zna se ko u mojoj pjesmi treba da se nađe.
Stana nemam, ni posla stalnog, ni za mora para…

A ti si našla baš sad da se
ilegalno uvlačiš u moje srce, i kupuješ me za groš!

Ako mi pjesma moja, po državnoj
konstitutivnoj odluci, ne dopušta
da te u nju stavim −
jer nisam pitala ni Partiju ni Stranku ni Udrugu ni Esnaf –

šta mi drugo preostaje nego da te
u srce svoje prenaseljeno smjestim?

A kako će ti tamo biti −
niti znam niti me se tiče.
Ja prostora drugoga nemam.
Meni je svega dosta.
Ja sama, a vas toliko u moje
navaljuje srce!

Dogovorite se već jednom, ti i svi moji Ostali:

Ili dignite bunu pa živite u ovoj zemlji
po ljudskoj mjeri, ili
pristanite na moje prenaseljeno srce!

Pa da svi, u tom slučaju,
odemo živjeti
tamo gdje treba:
ispod široka beskrajna Neba.

Sarajevo, april 2009.

PJESNIK JE TRAŽIO MUZU

S.A.M. bijaše mlad onda kad sav svijet
Bijaše mlad
Tj. ponovo mlad kao i svaka revolucija
Za koju je njegov otac dao nogu,
Mlad kao komunizam
Za koji je njegov otac dao srce,

Ali te
Tisućudevetstošezdesetosme
Kad dakle bijaše mlad S.A.M.
Njega nije diralo pipkalo izazivalo
To doba kao takvo:

Doba velikih promjena
Politike Solidarnosti Jednakosti Ljubavi i
(zamislite!) moći cvjetova

Doba kad se tražilo samo
Ono što je nemoguće…

S.A.M. je, međutim, tražio samo
moguće stvari:

Grudi prelijepe M.S., i njene bokove
Da ih njiše onako kako ona neće –
Posebno onako kako ona neće –

Jer M.S. je htjela nešto sasvim drugo
M.S je htjela da čuje Njegov Stav –
A ne da vidi njegov stav

A on?
On joj je držao govor o Toj Šezdesetosmoj,
Toj Nevjerojatnoj Šezdesetosmoj:

Nevjerojatno i istinito, rekao je,
Mi Moramo Ljubavi Moja Uprijeti
Tamo Gdje Niko Neće
Tamo Gdje Nemoguće Ima Prioritet
Nad Sitnim Nebitnim Našim Životima –

Shvaćaš li ti uopće veličinu našega doba?

M.S. je na to pitanje
Pogledala, onako ležeći,

U Njegovo doba
U Njegovo lice
U Njegove pjesničke oči
U Njegov trbuščić pun piva
U Njegove ruke

Koje nikada nisu izgradile
Školu bolnicu neboder
Kućicu ovolišnu za mrave
Ni nebo za odmor svojih najdražih
Ni kuću za budućnost
Ni budućnost

I gle – na Njegovim ramenima
Pojavila su se
Dva anđela
(Otkud anđeli u ovoj pjesmi, dovraga?!)

Jedan je mahao ispred nosa M.S.
I vikao: Hej, dođi sebi, budalo!
On je idiot, on vjeruje jedino
U sebe kao u boga, znaš to?

Ta neurotična masa
Sebe i riječi i straha!
Ta gomila riječi koje misle
Da su Bog!

Drugi anđeo, međutim, vikao je:
Pa on je Pjesnik! Bog je rekao tako!
Pjesnici po raju hodaju kao po svojoj kući!
On je anđeo na dopustu!

M.S. je bila
Od struka nadolje sasvim zbunjena
A od struka nagore još više:

Ko su pjesnici? Šta je poezija?
Zašto pjesnici? Kome poezija?
I OTKUD ANĐELI U OVOJ PJESMI, DOVRAGA?

KAO KIŠA U JAPANSKIM FILMOVIMA

Nekad je volio njene ruke
Njene duge prste s lijepo zaobljenim
Noktima bezazlenim
Bez laka

Nekad je govorio Ah te tvoje ruke
Koje će držati sve što volim
Baš sve

I te ruke držale su
Sve
Baš sve što on voli

Sve
Njegovo
Sve njihovo
Sve na svijetu njene su ruke za njega držale

A onda iznenada
Na kraju dana
S jeseni

Tek glavu tešku od olova držale su
Te lijepe ruke
Njeni dugi prsti s lijepo zaobljenim
Noktima bezazlenim
Bez laka

Nije bilo njega
Ni njih

Nije bilo oca brata sina rođaka prijatelja
Nije bilo majke sestre kćeri rođake prijateljice

Bila je samo ta kiša oktobarska
Kao kiša u japanskim filmovima

Gusta zavjesa od kiše
Kiša
Koja
Potapa
Prekriva
Guši
Uranja
Uranja
Otkriva

Oslobađa
Oslobađa
Oslobađa

/Iz knjige Kao kiša u japanskim filmovima, Sarajevo 2018./






Ferida Duraković (1957) je bosanskohercegovačka pjesnikinja, autorica kratkih priča, spisateljica za djecu, kolumnistica i urednica. Osnovnu školu i gimnaziju završila u Sarajevu. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Prvu zbirku poezije Bal po maskama objavila 1977. i za nju dobila Nagradu Književne omladine BiH i Nagradu Svjetlosti za najbolju prvu knjigu mladog autora. Objavila 17 knjiga poezije, proze, književnosti za djecu, prevoda s engleskog i kolumni, između ostalih knjige poezije Mala noćna svjetiljka, Oči koje me gledaju, Srce tame, Pohvala drvetu, Kao kiša u japanskim filmovima. Objavila knjigu kolumni i eseja Pokret otpora 2013. Piše i knjige za djecu: Još jedna bajka o ruži, Mikijeva i Amilina abeceda, Vjetrov prijatelj, Mrak čudak. Objavila knjige izabranih pjesama u Bugarskoj (Dolga e nošta), Italiji (Si paga con la vita), SAD (Heart of Dakness) i Poljskoj (Serce ciemnošci). Dobila nagradu Fund for Free Expression USA 1993,  Nagradu Vasyl Stus Freedom-to-Write  PEN Centra Nove Engleske, SAD 1999, Nagradu BH Radija 1 za najbolju anonimnu radio-igru 2015, te Nagradu za najbolju priču za djecu manifestacije Ćopićevim stazama djetinjstva 2018. Nominirana za nagradu  Astrid Lindgren za knjigu Amilina i Mikijeva abeceda 2012. Radila kao profesorica maternjeg jezika, urednica, lektorica, a kao izvršna direktorica PEN Centra BiH od 1992. do 2013. godine, kad je umirovljena prije vremena. Živi s mužem, kćerkom i mačkama u Sarajevu.

	





			
				


	

		
DEJAN TEŠIĆ: MAJ JE GORIO SPALJENIM SNOVIMA
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged 	

	
	

		

Dejan Tešić









Maj je gorio spaljenim snovima





i odjednom sam shvatio da riječi ponavljam
pored toliko toga
što sam još imao za reći





kosmos neizgovorenog, u koji se ne usuđujem otisnuti
jer bi praskom mojeg krika u njemu mogli nastati novi ljudi





uzeo sam iglu i zabadao je u svoje zube
u pokušaju da osjetim trnce
da saznam: živim li?
u najmrtvijem trenutku razbijenom
na pločicama kupatila ispod svjetla neona





pojeo bih jedno proljeće, da uskrsnem
ponovljen u majskim sjenama,
poput đurđevka





koji bi mogao zasjati jednom
između stranica tvoje knjige
udavljen omčom od vlasi jedne zlatne kose





posljednjom uspomenom svog mirisa
sjećajući te na Ljubav.









Dođi jednom plodu završetka





prošlosti sjajne pozivam te
da mi pjesmu boginjo pjevaš





mizerne kategorije i nivoi
sveprožimajućeg materijalizma
love poput bijesne paščadi
sjene mojih snova





rasut asfaltom korak je sekvenca odlaska





gluposti koje caruju praznim riječima
pomjeraju me sa stajališta visine
i nade u budućnost
čije bih proždiruće kapije milosti
nestanka i raspada rado otvorio





kroz krošnje sipi razlomljena sunčana
stvarnost kada odlazim da ne bih svjedočio
kako se trune i propada
u bijednoj nemoći svakodnevnice
u perverziji frustracije i boli
čiji koitus predstavlja suštinu prosječnog postojanja





hoćeš li mi moći uspjeti reći
šta se krije ispod tvoje površine prije nego slijepo zaronim u tebe
i rastrgnu me nemani koje naslućujem





hoće li biti dovoljno ako se samo okrenem na leđa i zatvorim oči





hoće li biti previše ako kroz pomračenje još jednog odustajanja
naslutim da bih te mogao voljeti nekadnog sutra





i hoćemo li se kajati nakon što otopljen utapanjem
izaberem slane pogreške suza
umjesto enantiomorfičnog nesebičnog puta
ostvarenja cilja postojanja?





ne znam.
na drvoredu uspomena trebam posjeći mrtva stabla
i zasaditi sjemenje srca kao zalog svake buduće tuge
ponovljenog novog kruženja
oko prve posljednje i jedine tajne
ka čijem savršenstvu jedino još podižem oči
u kojima se zrcali istinsko biće u srži mene.









Neutaživost





treba nam
vrijeme
da se razvijemo i rastemo





treba nam snaga da se
iskobeljamo iz iluzije sigurnosti
i da se otrgnemo kandžama straha





treba nam konstantno gorivo
za vatre naše nutrine i
žrtva za bogove gladi koji nas posjeduju





čitavi svjetovi požderani
trunu u trbusima našim okruglim
poput planeta na kojima smo kao skakavci





treba nam uvijek nešto
treba nam odjednom sve





pružamo ruke
otvaramo usta
daj nam!





tužan život trebanja.
bolan okov postojanja.





tek prestankom trebanja počinje istinsko življenje





ono koje to više i nije.










Dejan Tešić rođen je 1991. godine u Sarajevu. Magistar je ruskog jezika i književnosti. Pored pisanja poezije bavi se prevođenjem sa ruskog i slovenačkog jezika i pisanjem za književne časopise. Poezija mu je objavljivana u književnom časopisu Život, na blogu Hyperborea, portalu Strane.

	





			
				


	

		
ZEHNIJA BULIĆ: UZIMANJE VATRE
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged 	

	
	

		

Zehnija Bulić









UZIMANJE VATRE





U djetinjstvu
majka bi me slala
da uzmam vatre kod komšinice.





Potom
zahladilo je okolo srca
I pobjegao sam u tuđinu da se zgrijem.





Starac
iz zemlje germanske
vraća se domu s jednom žiškom u njedrima.









ZATVARANJE KNJIGE





Dvije bliske pjesme
nalaze se na sredini knjige.





Kad se knjiga zatvori,
zagrle se duše iz dva logora.









PEŠČANIK





Noćas mi u snu vladar stavi ruku na rame
I obojica se poklonismo narodu.





Zagrljeni
Neprestano pred njima se povijasmo.





Sa svakim naklonom
Gledah u sve rjeđi skup.





Uz nas već imaše više svite nego svetinje.









KREVET





Majka leži na medicinskom krevetu
Ima daljinski pokraj uzglavlja
Podiže ukočena leđa
Primiče krevet k sofri
Odmiče ga od šporeta.





Dok sam na poslu,





Strepim –





Ako nestane struje, neće mi raditi majka.









NAŠE DOBA





Rastu nokti i krive se u kandže –
plijen da ne ispadne





Hodimo pod suncem
Pod mjesecom





Idemo u paru
zbog sjenke iznad glave.





Rastući, smjenjujemo se u ćutanju.









SEOBA





Izaći ćemo na prstima prije svitanja,
prije no što starci pođu na molitvu
Moja žena neće se osvrnuti na grad,
mi smo i bez okretanja okamenjeni.





Na polasku ugasit ćemo sva svjetla,
neka znaju lopovi da je kuća prazna.
U putu smijat ćemo se sami sebi
što smo vrata i kapiju zaključali.





Ići ćemo kao da je potjera za nama
Od sjutra vrijeme ćemo računati
od izlaska do zalaska našeg.





Nećemo trenuti u ovoj noći pred put
treba spremiti stvari koje ostaju
A bolje bi bilo da malo odspavamo,
pa da u putu tumačimo posljednji san.










Zehnija Bulić rođen je 1970. godine u Paljevu kod Tutina. Diplomirao je srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost na Filološkom fakultetu Univerziteta u Prištini. Objavio je knjige poezije: Dah vremena, Splavari ponornice, Topola ni do pola, Očeva koža; romane: Intimna groteska, Udica, Parta od papira, Čekajući Turke. Živi u Novom Pazaru.

	





			
				


	

		
ALDA MERINI: PJESNICI SU NOĆNE PTICE
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged , 	

	
	

		

Alda Merini









Pjesnici su noćne ptice





Pjesnici pišu noću
kada ih vrijeme ne pritišće,
kada utihne žamor gužve
i prestane linčovanje sati.
Pjesnici stvaraju u tmini,
kao noćni sokoli ili slavuji
najslađeg poja
plaše se uvrijediti Boga
ali u svojoj tišini puno jače buče
nego zlatna kupola zvijezda.





(Predodređeni za umiranje, 1980)









Najljepše pjesme





Najljepše pjesme
Pišu se na kamenju
klečeći na koljenima
umovima izoštrenim misterijom.
Najljepše pjesme pišu se ispred pusta oltara,
okružene blještavilom
božanstvene ludosti.
Stoga, nerazboriti prijestupnik kakav jesi
diktiraš stihove čovječanstvu,
stihove iskupljenja
i biblijska predskazanja
i brat si Joni.
Ali u Obećanu zemlju
u kojoj rađaju zlatne jabuke
i niče drvo spoznaje
Bog nikada sišao nije niti te je ikada
prokleo.
No ti sebe jesi, sat za satom
proklinješ svoj pjev
jer si sišao u limb,
gdje udišeš pelin
jednog beznadežnog opstanka.





(Sveta zemlja, 1984)









S italijanskog prevela Amina Bulić










Alda Merini (1913–2009) najistaknutija je italijanska pjesnikinja XX stoljeća. Njen život kao i pjesničko stvaralaštvo obilježeni su mističnim krizama i dugogodišnjim boravcima u ustanovi za liječenje duševnih bolesti, gdje je njeno stanje hipersenzibilnosti bilo pogrešno tretirano, što je na nju dodatno ostavilo traga. To joj ipak nije slomilo duh niti ubilo osjećaj za ljepotu i ljubav prema poeziji, već ju je, naprotiv, odredilo kao pjesnikinju. Kada je imala devetnaest godina, njene su pjesme uvrštene u antologiju italijanske savremene poezije. Zbirke su joj La presenza di Orfeo (1953), Destinati a morire. Poesie vecchie e nuove (1980), La terra santa (1984) i L’anima innamorata (2000). Godine 1986. Objavila je Dnevnik jedne drukčije, potresno svjedočanstvo o danima provedenim u bolnici i svom odnosu prema boli iz koje izvire snaga njenog pjesništva. Dobitnica je Nagrade Italijanske vlade za pjesništvo.









Amina Bulić rođena je 1991. godine. Magistrirala je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu s temom “Osnovni elementi italijanskog neorealizma u filmovima Vittorija de Sice”. Za uspjeh tokom prvog i drugog ciklusa studija dvaput je nagrađivana priznanjem “Zlatna značka” Univerziteta u Sarajevu. Piše književnu i filmsku kritiku kao i naučne radove iz domena ovih dviju umjetnosti.  

	





			
				


	

		
NIKOLA MADŽIROV: STVARI KOJE ŽELIMO DA DODIRNEMO
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged 	

	
	

		

Nikola Madžirov (photo by Civitella Ranieri 2019)









KAD NEKO ODLAZI,
SVE ŠTO JE SAZDANO SE VRAĆA





Za Marjana K.





U zagrljaju za uglom prepoznaćeš
da neko nekuda odlazi. Uvek je tako.
Živim između dve stine
kao neonka koja se koleba u
praznom hodniku. Moje srce pribira
sve više ljudi, jer njih više nema.
Tako je uvek. Četvrtinu budnosti
trošimo u treptanju. Stvari
zaboravljamo i pre nego ih izgubimo –
svesku iz krasnopisa, na primer.
Ništa nije novo. Sedište u
autobusu uvek je toplo.
Poslednje reči prenose se
kao nagnute kofe u običnom letnjem požaru.
Sutra će se opet ponoviti isto –
lice će pre nego što iščezne s fotografije
najpre izgubiti bore. Kad neko odlazi,
sve što je sazdano se vraća.









KADA SE VREME ZAUSTAVI





Mi smo ostatak nekog drugog veka.





Zato ne mogu da
govorim o domu, niti
o smrti i proricanim bolima.





Ni jedan divlji kopač dosad
Nije pronašao zidine između nas,
niti hladnoću u kostima
preostalim iz svih vekova.





Kada se vreme zaustavi, najzad
ćemo progovoriti o istini
i svici će napraviti sazvežđe
po našim čelima.





Ni jedan lažni prorok nije
predvideo slamanje čaše, niti
dodir dva dlana – dve
velike istine iz kojih čista voda
izvire.





Mi smo ostatak nekog drugog veka.
Kao vukovi, na nišanu večne krivice,
u pejzaže pitome samoće
se povlačimo.









MNOGO TOGA SE DOGODILO





Mnogo toga se dogodilo
dok se Zemlja vrtela vrh
Božjeg prsta.





Žice su se odlobodile
dalekovoda i sada
povezuju ljubavi.
Cveće se odvojilo
od minerala i krenulo
put mirisa.





Iz zadnjeg džepa razletele su se
cedulje kroz našu prozračnu sobu:
beznačajne stvari koje nikada
ne bismo uradili da
nam nisu bile zapisane.









SENKA SVETA PRELAZI MI PREKO SRCA[1]





Nemam hrabrost premeštenog kamena.
Naći ćeš me ispruženog na mokroj klupi
izvan svih logora i arena.





Prazan sam kao kesa
napunjena vazduhom.





Udaljivši dlanove i spojivši prste
krov pokazujem.





Moje odsustvo je ulog za sve
ispričane istorije i smišljena nedostajanja.





Srce mi je probodeno rebrom.
Kroz krv mi prolaze parčići stakla
i nekoliko oblaka skrivenih iza belih zrnaca.





Prsten na mom dlanu nema sopstvenu senku
i podseća na sunce. Nemam hrabrost
premeštene zvezde.





[1]  Lučijan Blaga









STVARI KOJE ŽELIMO DA DODIRNEMO





Ništa ne postoji izvan nas:





veštačka jezera isparavaju
u trenucima kada smo žedni
tišine, kada kopriva postaje
lekovita biljka, i gradovi vraćaju
prašinu obližnjim grobljima.





Svi crno-beli cvetovi s tapeta
u domovima koje smo napustili
niču kroz bezlične istorije
u trenucima kada naše reči
postaju neprepisano nasledstvo,
a stvari koje želimo da dodirnemo –
nečije prisustvo.





Kao nepoznata cipela smo
koju psi lutalice raznose u begu,
držimo se u zagrljaju
kao kablovi prepleteni kroz cigle
nenaseljenih kuća.





I već odavno ništa ne postoji
izvan nas:





ponekad suncem, svetlošću ili anđelom
jedno drugo nazivamo.









SAVRŠENOST SE RAĐA





O porukama vode kroz naša
tela želim da mi neko govori,
o jučerašnjem vazduhu
u telefonskim kabinama,
o letovima koji se otkazuju zbog
slabe vidljivosti uprkos svim
nevidljivim anđelima.
O fenu koji žali za tropskim vetrovima,
o tamjanu koji najlepše miriše dok
iščezava, želim da mi neko govori.





Verujem: kada se savršenost rađa,
sve forme i istine
napuknu kao ljuska jajeta.





Samo uzdah mekih razdvajanja
može pokidati paukovu mrežu
i savršenost izmišljenih zemalja
može odložiti tajnu
seobu duša.





A šta ja radim sa svojim nesavršenim telom:
idem i vraćam se, idem i vraćam se,
kao plastična sandala na talasima
uz obalu.









OTKRIVAMO VREME





Postojimo jedino kada se otvore prozori
i tajni dokumenti. Prašinu
raznosimo ne pominjući
mrtve i one koje su oni besmrtno voleli.
Pidžame uvek stavljamo
na dno kofera i
cipele nikada ne okrećemo
licem licu. Pisma čitamo samo jednom
kako bismo sakrili neku tajnu.
Ispruženim dlanovima otkrivamo vreme,
ćutimo, ćutimo, šapućemo stvari
manje bitne od prekinutog sna
jednodnevnog leptira.









ŠTA TREBA URADITI





Živeti bez povoda i nužnosti,
zagrliti prestupnike
oslobođene ljubavi,
podići sveću s urušenih grobova
i kazati dve-tri reči
kada vetra nema,
otvoriti ugljenisana vrata sveta
i vazdušnim koracima otići.
Preboleti šestar vremena
zaboden u naša srca.









DVA MESECA





Devojka se ogledala
u prozirnim ogradama grada.
Dva su se meseca nastanjivala u
njenim očima dok je pogledom
približavala krajeve
istraženih svetova.
Nad njom senke su tkale mahovinu po
krovovima kuća,
pod njom endemske vrste umirale su
od usamljenosti.
Iz udubljenja
između njenog kuka i rebara,
svake je noći izbijala svetlost.









NADA SE USPINJALA





Jednom sam video:
nada se uspinjala po oštrim stenama,
a naše oči spuštale po njenoj stvarnosti.
Naš je život bio vrt
koji žudi za koracima,
kratko putovanje
u otkačenim vagonima za spavanje.
Jednom sam video:
prag se pomerio
za umorno telo putnika,
dlan se spustio preko odeće na stolici,
ptica je sletela na prašinu lustera
tražeći pažnju.
Jedna nada
se uspinjala na krovu kuće
i niko se nije probudio da baci kamen za njom.









ODVOJEN





Odvojio sam se od svake istine o počecima
stabala, reka i gradova.
Nosim ime koje će biti ulica koja razdvaja
i srce koje se pojavljuje na rendgenskim snimcima.
Odvojio sam se od tebe, majko svih nebesa
i bezbrižnih staništa.
Sada je moja krv begunac koji pripada
nekolikim dušama i otvorenim ranama
Moj bog živi u fosforu šibice,
u pepelu koji čuva oblik posečenog drveta.
Ne treba mi mapa sveta kada padam u san.
Sada senka klasa žita prekriva moju nadu,
i moja reč vredi
koliko i stari porodični časovnik koji ne meri vreme.
Odvojio sam se od sebe, da doprem do tvoje kože
koja miriše na med i vetar, do tvog imena
koje znači nemir koji me uspokojava,
koje otvara kapije gradova u kojima spavam,
a ne živim. Odvojio sam se od vazduha, od vode, od vatre.
Zemlja od koje sam sazdan
ugrađena je u moj dom.









TIŠINA





Nema tišine u svetu.
Monasi su je izmislili
ne bi li svaki dan slušali konje i
pad pera sa krila.









Izbor pesama iz u knjige ,,Dlan i netaknuto”, Treći trg, Beograd, 2020.





Prevod s makedonskog Biljana Andonovska










Nikola Madžirov (pesnik, esejist, prevodilac) rođen je 1973. godine u Strumici, Makedonija. Poezija mu je prevedena na četrdesetak jezika i objavljivana u časopisima i antologijama u Makedoniji i inostranstvu. Za poezija iz knjige Premešten kamen (2007) dobio je istočnoeuropsku pesničku nagradu «Hubert Burda» i «Braća Miladinovi» na Struškim večerima poezije. Za zbirku Zaključani u gradu (1999) dobio je nagradu «Studentski zbor» za najbolju debitantsku knjigu, a za knjigu Negde, nigde (1999) nagradu «Aco Karamanov». Pre tri godine dobio je «Xu Zhimo Silver Leaf» nagradu za europsku poeziju na «King's Collegu» u Kembridžu. Bio je urednik poezije u časopisu za književnost i kulturu «Blesok» i jedan je od koordinatora međunarodne pesničke mreže «Lyrikline». Njegove pesme, kao i kritika za njegovu poeziju, objavljeni su u “American Poetry Review”, “Modern Poetry in Translation” (MPT), londonski “Times” (TLS), “Poetry London”, “World Literature Today”, “Der Spiegel”, “Die Zeit”, “Tagesspiegel”, “El Pais”, “Иностраная литература”… Na njegove stihove muziku je komponirao američki džez kompozitor Oliver Lake, suradnik i aranžer Björka i Lou Reeda, kao i italijanski kompozitor klasične muzike Angelo Ingleze. Poljski pesnik i esejist Adam Zagajevski napisao je: “Pesme Nikole Madžirova su kao slike ekspresionista: ispunjeni gustim, energičnim potezima kao da izranjaju iz imaginaciju i vraćaju se u istom trenutku natrag prema njoj, kao noćne životinje ulovljene farovima automobila.”. Mark Strand piše: “Poezija Madžirova je kao otkrivanje novu planetu u solarnom sistemu imaginacije.”, a Tomaž Šalamun: “Nikola Madžirov stvorio je nežnost, milinu, gromoglasnu tišinu. Snagi je vratio prostor i mir.”





Dobitnik je više međunarodnih književnih stipendija: «International Writing Program (IWP)» Univerziteta Iowa u SAD-u; «DAAD» u Berlinu; «Civitella Ranieri» u Italiji; «Marguerite Yourcenar» u Francusku; «Pass Porta» u Briselu, kao i rezidencijalne stipendije u Beogradu («Krokodil»), Splitu i Tirani u saradnju s “Traduki”. Na makedonskom preveo je stihove sledećih autora: Yehuda Amichai, Li-Young Lee, Georgi Gospodinov, Vasko Popa, Novica Tadić, Zvonko Karanović, Ana Ristović, Vojislav Karanović, Petar Matović, Gojko Božović, Nenad Šaponja, Faruk Šehić, Asmir Kujović, Danijel Dragojević, Zvonko Maković, Delimir Rešicki, Tatjana Gromača, Marko Pogačar, Ivica Prtenjača… Živi u Strumici.





Ovaj izbor pesama biće uskoro objavljen u knjizi Dlan i netaknuto u izdanju Trećeg trga iz Beograda, a uz podršku Tradukija.

	





			
				


	

		
ŠOLE VOLPI: NASLIKANO SUNCE
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged , 2 komentara	

	
	

		

Sholeh Wolpé (photo by Bonnie Perkinson)









Naslikano sunce





Bura se kovitla u mom peru
iz koga će se mastilo “nevernice”
uskoro proliti i umrljati
zidove vere.





Sove sa turbanima polumeseca
odeveni medvedi krsta koji su naslikali
sunce na krečnjačkim zidinama ovog zatvora
zapaljuju zrak koji dišemo.





Bog jeca ispod maske koja mu je tetovirana na licu.





Žuto plavom





Svakom duhu
koji uđe u moj krevet
ponudim cigaretu,





bacim na spisak sve neistine
koje sam izrekla,
odlažem sve
hitno,





unajmljujem ožalošćene u slučaju
da skočim, zalivam
uvelo cveće na zidovima
moje spavaće sobe.





Nema mira
u strpljenju,
ni nemira
u pokretu.





Ne možeš dodeliti žuto
plavom,
a pridevima je muka
od venčavanja
sa imenicama.





Želim da podetinjim
da kažem NE
isprepletano sa da,
slikam horizonte
nad horizontima,





jer znam
da reka nikada ne prestaje
da se pruža plivajući
ka moru,





a cigarete ne
ubijaju one koji su već
mrtvi.





Draga Ameriko





Imala si običaj da mi se ušunjaš u sobu,
sećaš se?
Imala sam jedanaest a ti si nastavila da dolaziš,
svake noći, u Teheranu, da sklizneš
iz mog starog radija na radnom stolu, prođeš
pored gomile domaćih zadataka iz geometrije, preko
izbledelog persijskog tepiha, i zariješ se
u mene, tupim rokenrol udarcima.
Volela sam te više nego žvakaću gumu,
više nego uvozne banane
koje su ulični prodavci skupo cenili.
Mislila sam da si azurno plava, Ameriko,
i narandžasta, poput neba, i makova,
kao majčina nova haljina, kao kumkvat.
Sanjala sam te Ameriko, sanjala
svake noći bez prestanka besomučno poput
izgubljenog deteta dok nisi postala stvarna kao meso.
A kada sam stigla k tebi, pesnicom si
udarila sebe u meni kao podsmeh.





Kiseli krastavci i krofne





Hladni podrumi me podsećaju na mrtvo
voće koje je moja majka davila šećerom, na krastavce
poput falusa koji se kisele u ćutljivim teglama.





Moja školska uniforma je umrljana,
duga kosa čvrsto vezana, kestenjaste
grudi ušuškane u široke marame,





govorim prijateljici susetkinji, o krofni
s crvenim džemom pod našim suknjama, učim je
trbušnom plesu koji odmotava draperiju
detinjstva oko tela tako brzo kao vudu vazduh
iz tek otvorene bočice parfema.





Upijam knjige koje moje trepavice pretvaraju
u plavo perje, kapilare kapaka u nežne
kosti krila koja lepetaju i podižu se, nose me put
ostrvske kuće na tankim nožicama.





Ona jede kamene stranice starog Kurana,
stasava u suton tamo gde bombe padaju po
popločanim ulicama a iz neba se prolama kiša
lave koja teče li teče, noseći je ka
oštroj litici kraja sveta.





prevela s engleskog Ivana Maksić










Šole Volpi (Sholeh Wolpé) je američko-iranska spisateljica i pesnikinja. Bavi se i prevođenjem.  https://www.sholehwolpe.com/bio






	





			
				


	

		
EMINA KOVAČEVIĆ: USAMLJENA U PARIZU
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged 	

	
	

		

Emina Kovačević









Usamljena u Parizu





Leonie je noćas usamljena u Parizu
Pariz, Istanbul, Berlin i Moskva postoje samo kada ih sanjamo
Leonie je promijenila ime, noćas je u Parizu, i tamo je usamljena





“Voljela bih da ja nisam ja nego da sam neka druga voljela bih da
sam Leonie, tako da se zovem, da mi je maternji jezik njemački da
ne moram naknadno da ga učim, paralelno sa završnom godinom studija da
sam se rodila u malo uređenijem društvu gdje ljudi ne bacaju smeće po ulici i
ne tuku se u javnom gradskom prijevozu gospodine nemojte se uzrujavati uzrujan sam
od devedeset druge (ja sam se uzrujana rodila devedeset i pete) da
imam pravu kičmu i da su moja leđa pritisnuta teretom traume razvoda
roditelja samo da nisam morala gledati oca kako ga odsjecaju komad po
komad, kako odumire sa njim sve sveto da nisam sa šest godina
vidjela snimke masovnih grobnica na televiziji da nisam poslije
to sanjala i da nisam vidjela hangare i prazne tvorničke hale
koje su smrdile na smrt da ne znam za doktore koji nemarom ubijaju
starce sa vodom u plućima da moje obrazovanje nije palo na pleća
moje majke u korumpiranom sistemu da nisam morala i sama birati krasti
ili propasti da nisam ja ja da sam Leonie koja sluša dobru muziku i
gleda dobre filmove i ide na dobre predstave i čita lijepu književnost
iz cijelog svijeta da emotivno plačem i jecam nad katedralom Notre Dame
ili nad jadnim koalama i kengurima i da sam veganka i da je to
moj aktivizam da kada odlučim da budem borac za ljudska prava nemam
ovoliku selekciju ugroženih u vlastitoj avliji demobilisani borci djeca sa poteškoćama
u razvoju svezana za radijatore imigranti mladi koje ubijaju nepoznati a možda i policija ista
policija koja hapsi bijednike kad ukradu tri metra drva a ne može
uhapsiti ko god da je ubio onu dvojicu policajaca na dužnosti u patroli nevini
rafalom na moj 23. rođendan (26.10.2018 oko 6 ujutro) da ne moram sumnjati u sve ali apsolutno sve
da nisam naučena da je čovjek čovjeku vuk da je brat bratu vuk da
nemam urođenu fobiju od stranih imena da mogu priuštiti spiritualno
putovanje u Indiju ili gdje se već odlazi ovih dana da mogu
mirne savijesti sjesti i čitati, pisati, živjeti ljubiće ili ljubavnu poeziju
bez da se grizem jer se ne trudim da nešto učinim i promijenim iako znam da ništa
ja ne mogu promijeniti gdje ne moram tristoti put objašnjavati da se ne želim
stranački izjašnjavati da ne želim da me zastupaju šoviniste i kada se probam
protiv njih boriti da ne budem poražena da patim jer moj život nema smisla
isto kao što patim i sada, samo tada bi bilo bez second-hand trauma da ne
moram živjeti sa znanjem da je čovjek koji je tukao mog oca u logoru
pušten na slobodu i hoda gradom u kojem ja jedem meso sa znanjem da će
gamad koja su se okomila na moju majku-udovicu proći nekažnjeno da ne slušam
kako je moja ljutnja zapravo pogubna za moje pisanje da nisam ovako ljuta da se
zovem Leonie i da me mogu kupiti ekstremni-lijevi-donji-kvadrant retorike da nisam
nus-pojava raspada neopredijeljenosti da nisam recidiv hladnog rata koji se
prelomio u avliji gdje sam se slučajno rodila da nisam ja ja da sam neka druga da sam Leonie
možda bi mi bilo malo lakše a znam da ne bi”





Leonie je noćas usamljena u Parizu
Pariz, Istanbul, Berlin i Moskva postoje samo kada ih sanjamo
Leonie je promijenila ime, noćas je u Parizu, i tamo je usamljena










Emina Kovačević rođena je u Jablanici, 1995. godine. Odrasla je u Mostaru, a srednjoškolsko obrazovanje završila je u Sarajevu kao stipendistica na Tursko-bosanskom koledžu. Trenutno je studentica završne godine dodiplomskog studija na Odsjeku za  dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti. Između ostalog, piše pozorišnu i filmsku kritiku. Dobitnica je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2019/2020. akademsku godinu. Trenutno radi na svom rediteljskom prvijencu – kratkometražnom dokumentarnom filmu “sarajevska.arlekina”. U slobodno vrijeme sklada šaljive pjesme na ukulelama za raju.

	





			
				


	

		
VANDA PETANJEK: BEZ NAGLIH POKRETA
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged 	

	
	

		

Vanda Petanjek









kuba





mirišeš na kavu

nisam sigurna

jesi li to već ustao 

ili me sanjaš kako meljem zrna





kijamet





vjetar je iščupao stablo preda mnom

nemoj jutros biciklom

pali su i puno jači od tebe

na mene





tamnoplava





izvukao si crveni pulover

s dna ormara koji nije imao police

drvene utrobe ništa ne nose

ne čuvaju ono što se navlači na tijelo

kostrijet fride kahlo

kožuh od očekivanja

ja sam se pretvarala da je hladno

cvokotala na 28 stupnjeva celzijusa

i nadala se da me nećeš izuti iz tog pulovera

a onda da hoćeš





krljušti





širok je ovaj zaljev pun riba

iz zraka koji pucketavo bubri

prosipaju se ljuske s tjemena mastike

a ja se

samo onako usput

s crvene linije naginjem prema tebi 

pokazujem ti svoje navike 

i gdje sam sve odebljala

u zavoju na nozi 

u zavoju na cesti

auti 

bježe u neizbježno

oslobođenje odnosa

od čega to štitimo kože

te debele kapute za kosti





ona ne zna da je to za nju





u njoj je polje 
 u njoj je veliki svemirski teleskop za ptice
 u njoj je sve što trebam
 ali ona mi govori
 ništa nije u meni
 pronađi svoje drvo
 obuci svoju haljinu
 makni kosu da ti vide lice
 smiješ se i isprsiti
 razveži tenisice i uspni se sama
 na vrhu te čeka mjesto
 možda ga nećeš zvati kućom
 ali dom svakako jest
 pronađi svoje drvo
 može biti i živo
 i ako ti želiš
 imajte djecu










Vanda Petanjek rođena je 1978. godine u Čakovcu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Pjesme je do sada objavila na portalima i na Trećem programu Hrvatskog radija. Živi i radi u Zagrebu.

	





			
				


	

		
LUSMARIJA HIMENES FARO: ZIMZELENE A VAZDA MRTVE
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged , 	

	
	

		

Lusmarija Himenez Faro









Zimzelene a vazda mrtve





Niz sam senki u žalosti.
Senki zimzelenih. Listopadnih
i vazda mrtvih.
One su zimski leptiri
iglama probodenim.
Tužne ševe zauvek bezglasne.
Usta im zapečaćena krvavim laticama.
Svoj osmeh isklesaše na studenom mermeru.
Decu ostaviše samu u vazduhu,
oslepele im oči već se sunovraćaju ambisom.
To su žene bez imena, bez godišta,
što dižu svoj glas u odsustvu
dok iščekuju svetlost koja će da ih iskupi
od užasa, poniženja, nasilja.
Ne traže da budu mir, a ni reč:
žele samo da budu grb rane,
upornost pamćenja, bolni besmisao
najavljene smrti. Smrti, prekasno prijavljene.
One, vazda mrtve i, zauvek, zimzelene.





Madrid, 2005.










Beleška o pesnikinji: Lusmarija Himenes Faro (Luzmaría Jiménez Faro, Madrid 1937 – Madrid 2015) pisala je oglede o poeziji i sastavljala probrane pesničke antologije. Uživala je veliki ugled i kao pesnikinja, tako da su joj i španske pesničke gromade poput Glorije Fuertes i Karmen Konde poverile svoju književnu zaostavštinu. Tako je Lusmarija i osnovala Fondaciju „Glorija Fuertes“ – čiji je predsednik, nakon nje, postala njena predana kćerka Marta Porpeta – a 1982. godine Lusmarija je   pokrenula i izdavačku kuću Ediciones Torremozas, koja u više ili manje uspeloj saradnji sa jednim nezaustavljivim trgovinskim lancem u Španiji objavljuje i nagrađuje knjige žena koje prevashodno pišu poeziju, ali i prozu. Njen suprug Antonio Porpeta odavno je inače poznat pesničkim sladokuscima u Srbiji, čiji je on osvedočeni prijatelj. Pesma Lusmarije Himenes Faro odabrana za ovaj prilog napisana je povodom nasilja nad ženama, pošto ni u Španiji nije ženi lako da nadležnima dokaže da su joj modrice po licu i celom telu od bračnog ili vanbračnog muža, koji će njemu u vrh glave da zabrane prilaz prebijenoj („jer otkud mi znamo da se nisi okliznula u kupatilu“). Povodom nedavnog Svetskog dana protiv nasilja nad ženama, Lusmarijina kćerka Marta je 25. novembra 2019. ovu pesmu postavila na sajtu izdavačke kuće „Toremosas“,  nazvanoj po čarobnom mestašcetu nedaleko od Madrida gde je autorka ove beleške imala sreće da se napaja okolnim brdašcima visoravni, a i da čuje zvonce na najvišem spratu domaćina kad god nova pesma bude zgotovljena za lepotu i/ili istinu.





Autorka prevoda sa španskog i Beleške o pesnikinji: Silvija Monros Stojaković






	





			
				


	

		
ALEKSANDRA JOVIČIĆ: RASTANAK
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged 	

	
	

		

Aleksandra Jovičić









Zlo





pale se svetla
gase se svetla
u ovoj kutiji
žive mamurni ljudi





oni se ne bude
njih navijaju
i onda im se čini da imaju srce
srce je mehanizam koji govori
TIK TAK TIKA TIKA TAK





šta ako vam kažem da postoji
viktorijanska kućica za lutke
čiji su podovi od ljudskih zuba?





šta ako vam kažem
da je zlo vešto skriveno
na najočiglednijem mogućem mestu:
u duši svakog od nas





Rastanak





Ja sam je tamo pokopao
na toj mansardi
do koje su vodile uske
strme stepenice
što škripe pri svakom koraku.
Soba je bila mračna
jedini prozor okovan rešetkama.
Na stolu je ostao buket cveća
i polovina francuskog hleba
po kome se već bila nahvatala buđ.





njene su ruke bile od drveta
njena je kosa bila od slame





kada je za mene prestala da postoji
u ulici Maksima Gorkog
broj dvadeset i pet.





Letnja





skadarsko jezero ogleda se u musavom prozoru
u tmuši nestaju barke
kupački voz klopara ka moru
leto je u punom zaletu





sam si i u kosi ti se
legu svici
sunce je jedva okrznulo
tvoju belu kožu
jedino ti se crveni vrat.










Aleksandra Jovičić rođena je 13.05.1986. godine u Prištini, odrasla u Orahovcu. Diplomirala je na Odseku za opštu književnost i teoriju književnosti Univerziteta u Beogradu, masterirala na Departmanu za srpsku književnosti jezik Državnog univerziteta u Novom Pazaru. Objavljivala u regionalnim i inostranim zbornicima i književnim časopisima. Dobitnica nagrade Mak Dizdar mladom pjesniku za najbolju neobjavljenu zbirku pesama (Stolac 2017). Zbirka Lutanja objavljena je i promovisana u Stocu 2018. godine u okviru festivala Slovo Gorčina. Član uredništva elektronskog časopisa Libartes.