ASMIR KUJOVIĆ: OZDRAVLJENJA

Asmir Kujović

OZDRAVLJENJA

Sablažnjen od zavodništava i od smutnji
Ponovo se učim unutarnjoj šutnji.
Gonetam granate zablude dijaka
Ko silne zvjezdane lance zodijaka.
I snijeg na ekranu televizora
Što fotonski je odjek Velikog praska
Neka me podsjeti, poput revizora,
Na ljudske razmjere kosmičkog fijaska.

Otkad kušao sam s nebeskih sinija
Ne kuša me vino sa zemaljskih grana,
Vuče me oblak što Sinaj obavija
S tisuć podobija poput uragana.
Ti, kojim sve i svja omeđih u svijet
Još kad sam iz čto početak očitao,
U svačijem vijeku si ponovo raspet
I u svakome si po drugi put došao!

Kućni oltari s figurama idola
Bližnjih i ljubljenih, preteča, predaka
Usadiše u pomisli larve đavola
Posve neprimjetno, između redaka.
Al’ moj ravi, objavom pustinje zaklet,
S hićajama zakučastim poput fjordova
U moždanom parlamentu sad je Paraklet
Sa počasnim mjestom u Domu lordova.

Poučile su me mudrine Lukmana
Kako se straži srca zapovijeda:
I smola smirne od sjekire je rana
Ko u Samsonovu lavu – med od jeda;
Plavi se jezero u grotlu vulkana –
U providnome se providnost ogleda.
Grijesi moji, što ima vas bulumenta
Evo vam dovodim novog dirigenta!

I dok prebirem tespih sa bismiletom
Obasjavam sobu svojim ahiretom;
Dok bazam ulicom međ Božjim miletom
Zarim na aleje Jahjinim magfiretom.
Svaki zalogaj je euharistija,
Gusul u kadi – blagoslov na Jordanu;
I sred gužve saobraćajne Hrist i ja
Pribrani smo ko vitezi na megdanu.

Onim nestvorenim gledam Nestvorenog
Jer zjene sozercaju samo sjene Jednog
Koji vječi vječnost i koji je vječnost,
Koji sije svjetlost i koji je svjetlost.
Da razdijelim, uzdam se, da još mogu
Mir Božji u meni i moj mir u Bogu.
I duša zadobija drugo djevičanstvo,
U krušnoj skrušenosti višnje visočanstvo

I dok se uspinje kroz garež dimnjaka,
Potom survava s Jakubovih ljestava,
Dok prti kroz magle od tamjanskih oblaka
Sad zna kako Nebo na Zemlji nastava;
I bitke bije ispod lažnih zastava
Meštra obmane bez mane, višnjeg Hakka.
Džibril je miluje daškom povjetarca,
Palme šume psalme drevnog zvjezdoznalca.

Ni Božija sloboda nije bez oboda –
Imenom je sebi propisao granice,
Otpalo moguće iz Postanja je Voda
S nutrinom od tmine i bezdane Danice.
Pa nek sam bar prozirno sočivo od Vode
Što zbira i razbira svevišnje zrake,
Munjom iskonske anode i katode
Ogledalo progledalo kroz primrake.

Udišem Višnjeg: svaki mi dah šapće „Allah”,
U Božijem ropstvu – oslobođen ropstva;
I sunce u prozoru i ružin prah
Kliču u obredu tog novog četvorstva.
Da se uzdignem do Jahjinog neznanja
Kruh naš sutrašnji daj nam danas;
Da čitam srca iz tajnih zavještanja
Pripravi preči „veliki reset” za nas!

Razbij jezgre atoma asmirijuma
Za one razapete pod anestezijom,
Da zikrom nazrem čestice džibrilijuma –
Glasom ko šišmišjom sinestezijom.
Za sve one što ih sjena smrti sroza,
Za one koje mrtvi predak tlači
Dok mrmljaju posljednje riječi Broza
Pred komu: “Šta ovo sve treba da znači?”

Ti što nadzireš i Šredingerove mačke
I mećeš nam u ruke volane-igračke,
Praštaj za riječ što prethodi aleluji:
Parabrod sam što ispušta tamne oblačke
Koji me prate i satiru u oluji.
(Jer takav je napon u moždanoj struji:
Tek kada se pogase svjetla u štali
Luster se u carskoj odaji upali.)

Da si bitak bića svjedoči val fotona
Nalik znaku jednakosti u jednačini,
Ti, od prije objave Tetragramatona
Kad Logos očita put svakoj opačini.
Taj svijet što je utjelovljeni rječnik
Razgranao iz sjemena Slova prvog
Pokazuje prstom gdje stanuje Vječnik:
Žilice na listu oslikaše Drvo.

I oblak na Sinaju – oblik svih oblika,
Skriveni sadržitelj svih sadržina:
Sjena mu bezdana i odsjaj i slika
Sred koje sam tek osoba bez osobina.
Svjetlosti, prisutna i po svom odsustvu,
Jer svaka stvar blista bojom koju nema –
Budi mi advokat u nebeskom sudstvu
Tintom Tmine dozvana s četiri grafema.

Dok presnimavaš na magnetofonskoj traci
Preko starih napjeva nove melodije
Još su čujni starih bubnjeva udarci,
Trube i fanfare Hidrove rapsodije.
Ne postoji stvor po sebi i za sebe,
Svi smo mi po Tebi i samo za Tebe!
Srca os-nova od snova meleku je
Nalik cvijetu što sam sebe oprašuje.

Još učim da vladam ilovačom puti
Rastočen u flegmi svekolikog Sodoma,
Prerušen u civila na atletskoj ruti
Gdje sva svjetla gore a nikog nema doma.
Otkad poče ašikovat sa Zul-Dželalom
Duša moja, opora ko oskoruša,
Po vazdan se dotjeruje pred ogledalom
I ne srami se što je vjerna sponzoruša.

Sahranih sve prijatelje i učitelje
Da Tebi u srcu načinim atelje;
Iz mladih ljeta moji zombiji-dvojnici
Sad su ponovo Davudovi vojnici.
Poznade kad krenula je put dženeta
Rahela iz svoje pustinjske postaje
Da to što ljubila je od ovog svijeta
Bijaše tek ono što mu nedostaje.

Prethodni tekstovi autora: Adamov pupak, Viđenja u noći

MIHAELA ŠUMIĆ: IMENIK LAURE CARVALHO

Mihaela Šumić

P

19. 4. 1965.

Svijet izumire u jednom dahu tuđine.
Velike ribe uvijek umiru nasukane na obali. Koraljni
greben se prelijeva u ustima mora.
Zaustavljaš pjesmu gluhih tenora svojim mučnim
čežnjama. One vežu drvorede anisa u savršena nebeska
jata.
Čovjek gradi hramove od krvi. Čovjek gradi hramove
od izgubljenih mesnatih žica sa kojih visi ovdašnja tajna.

Sestra je kartama isjekla ruke. Smrt. U njoj je nešto
nedovoljno živo uspjelo izvući posljednju nit iz kobaltnih
sadnica.
– Oko umornog tijela savijena je jedna osušena
stabljika. U njoj je nešto nedovoljno živo. Nešto je
uvijek nedovoljno živo. –
Grizeš prijetvornost ljudskih uspona u podzemnoj
grobnici istine. Perajom režeš ubrzanost mladih valova.
Čovjek gradi hramove od tvoje kose. Čovjek gradi
hramove od izgubljenih mesnatih žica sa kojih visi
ovdašnja tajna.

Iskopine na koži izbacuju vrelu razuzdanost oružja.
Na njemu žigovi iz prošlih ratova sumorno svjedoče
o razornoj pobjedi prirode.
Mjesto između kamenja i vode. Drhti. Svijet izumire
u tvojoj desnoj ruci i njenoj nezgrapnoj želji da dobro
bude jače od zla.
Tvoj odraz tiho i namršteno pada u hladnu bujicu.
Stežeš svoju nadu pod prstima, rušiš granice vlastitih
zabluda. Pobjeđuješ dobro u sebi.
Čovjek gradi hramove od tuđih razočarenja. Čovjek
gradi hramove od izgubljenih mesnatih žica sa kojih
visi ovdašnja tajna.

Sestra je za večeru pojela i boga i zmiju. Oštar je okus
smrti u hrapavom ždrijelu. Smrt.
U njoj je nešto nedovoljno živo uspjelo prirodu tvoje
naivnosti naučiti prvoj životnoj nepravdi.
– Oko tvog umornog tijela savijena je jedna osušena
stabljika. U njoj je nešto nedovoljno živo. Ti si nedovoljno
živa dok se ne sudariš s vlastitim rogovima. –
Čovjek gradi hramove od tvojih otkrivenja. Čovjek
gradi hramove od izgubljenih mesnatih žica sa kojih
visi ovdašnja tajna.

T

28. 5. 1968.

Poglavica je posadio perje u tvoju čeljust. Mudrost se
zalijeva tragedijom.
U ponoć si ukrala glas s jezika besmrtne sove. Riječi se
poigravaju sudbinama.
Nijemi prosjaci te kriomice stavljaju u džepove.
Utrkuješ se s njima na svih sedam brežuljaka.
Sadašnjost ne poznaje stoljetne ratove za pravo na
riječ. Oštrinu mačeva koji su zasijecali slogove na
zvučnim valovima grlene utrobe.

Na trgu čovjek zapinje za tvoj glas. Svijet. Svijet je
čovjek koji ucviljeno leži u kolijevci tvojih rečenica.
Štakori glođu kosti usklađenih metafora na kamenu.
Svi smo nekad željeli biti klin kojim udaraš po čvrstim
tijelima.
Vukovi razdiru placentu bajki. Oni uvijek neslavno
skončaju na kraju priče.
Opustošene su šume gradova u kojima se skrivamo
od zvijeri koje kandžama ljušte misli.

Moje riječi su staklo koje se lomi pod glasnim hukom
na mjesečini.
Na stubama pronalazim perje. Između sedam
brežuljaka, čovjek je sahranio san.
Svijet. Svijet je čovjek koji pod zemljom krije život
čekajući da ga crvi pretvore u zaborav.
Perjem iskopavaš leševe misli i od njih praviš savršen
klin.

Slušam perje koje u valovima dolazi k meni. Odjekuje
kroz uske hodnike. Čekam slijetanje u rukav sudbine.
Stoljetni ratovi još uvijek traju u nekom drugom
svemiru, u kom zvijezde gladno otvaraju kljunove i
traže milost poglavice.
Poglavica je posadio perje u tvoje grlo. U ponoć si
ukrala glas s jezika besmrtne sove.
Klinom rezbariš proročanstva na stijenama vječne
tišine. Njihova riječ nastaje u tebi.








Mihaela Šumić je rođena 1998. godine u Banjaluci. Završila je Opću gimnaziju Katoličkog školskog centra „Blaženi Ivan Merz”. Tokom 2012. godine pisala je poeziju i kolumne za meksički LUF magazin. Svoju poeziju, kao i prevode na engleskom, španskom, portugalskom i hrvatskom, do sada je objavljivala na nekoliko portala. Čitaocima se predstavila na festivalima književnosti „Imperativ” u Banjaluci i „Rukopisi” u Pančevu. Do sada je objavila zbirku pjesama „Nekoliko sitnih uboda”, za koju je dobila nagradu „Čučkova knjiga”, za najbolju prvu knjigu objavljenu u 2020. godini,  te zbirku priča „Herbarij svete smrti”, za koju je nagrađena regionalnom književnom nagradom „Štefica Cvek”. Zbirka poezije „Imenik Laure Carvalhoˮ njena je treća knjiga.

ALEKSANDRA MILISAVLJEVIĆ: KRALJEVSTVO NESTAJE

Aleksandra Milisavljević

*

Čak i prilikom najbezazlenije svađe
govorio je samo da ona ne čuje.

Svaki put
čak i tokom najglasnijeg vrištanja u sebi
trudila se samo da oni ne primate.

Majke uvek u obzir uzimaju svu decu
Očevi su skloni favoritima.

Ili ipak ne? –
Jer
Oni od ćerki prave kraljice
kraljice od sinova grade kraljeve.

Iz hodnika naših oronulih dvorova
prinčevi i princeze čuju sve

i čude se

kako to pred njihovim očima
kraljevstvo
nestaje.





Aleksandra Milisavljević, rođena 1986. u Aleksandrovcu. Profesor i koordinator nastave za srpski jezik u Institutu za strane jezike u Beogradu, gde organizuje predavanja i radionice na razne lingvističke teme.

AMELA MUSTAFIĆ: PUTANJA

Amela Mustafić

PUTANJA

Nikneš iz svoga ništa
u bašti svega nečijeg.

Ukrotiš vode
do putova natopljenih grla,
a ne znaš,
pluća su šira
što su usta manja.

Suh je zalogaj
kratkih ruku
i dugih koraka.

Zaboraviš,
tuđi med je gorak
onoliko koliko je u tvojim ustima sladak.

Očisti brazde
da iz svega svoga
stvoriš ništa
i pustiš sjeme.

VRIJEME NARA

Ulica Ferhadija
prema kraju zapada
i početku istoka.

Zrak hladnoće
stvara puteve do mjesta
na kojem je Ciceron govorio.

Vijekovima poslije
u u’orano zemljište
usijana je sjemenka
iz kojeg će izrasti biljka.

Priroda se obnavlja.
Prodavači soka od nara
pozivaju,
na dublje čitanje
ruku sa kojih curi krvno crvenilo
rađajući djecu.

Sebe spoznaš
kad sve što jesi
u gutljaju jednom popiješ.

Savršeni krug.

MOSTOVI

Izbaci te daljine
iz sebe
od sebe.

Razastri nebu krovove
ispuši težinu,
pusti dušu da se
razdvaja
od kože.

Pojedi mrak kad ti guta
bistrine.

Ne traži izvan sebe
sebi mostove,

premoštavaj

sebe u sebi
sa sobom u masi.
Jednom se zatvaraju oči.





Rođena je u Srebrenici 1994. godine. Diplomirala i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik. Objavila je knjige poezije “Umiranje djetinjstva” i “Umiranje imena”.
Poezija joj je prevođena na engleski, italijanski, makedonski i romski jezik, a stihovi su joj prisutni u dokumentarnom filmu „Oživjeli“, te u Pravopisu bosanskoga jezika. Zastupljena je u književnim časopisima, zbornicima i antologijama.

ERNAD DEDOVIĆ: PARADIGMA

Ernad Dedović

PARADIGMA

Žena za voljenje
nosi ceger
u cegeru rasuti snovi
dugi prsti u džepovima
sviraju Handela dok
vrhovi noktiju grebu
po mislima
U očima dišu ruže,
kad joj se ćefne
čita Garciu i pleše.
Staložena, ukotvljena u zenu,
ne lupeta gluposti,
i duboko posađena u svoja
posla.

HAK

Živimo u strahovima zbog onih koji će doći,
znamo da su to oni
koji se vraćaju
po svoje.

RAŠIVANJE

Sve se više vezujem za sebe
I čekam savršen trenutak
da se napustim.

SLIJEPA DJECA

sjene su slijepe
pa nas prate
držeći se za našu dušu

a izgube se kao dijete
kada pogled načas
sa njih skloniš





Ernad Dedović rođen je 1996. godine u Bietigheim-Bissingenu u Njemačkoj. Živi u Brčkom. Autor je knjiga poezije “Savršenstvo tame”, “Beskonačna misao” i “Kult ljubavi”.

HARIS ZEKIĆ: ABOMINACIJA

Haris Zekić

Abominacija

U crnim hronikama hronično oboljela slova
i kaputi drumskih razbojnika kašlju
na potrošena rebra

I ti me pitaš zašto sam mrzovoljan
i zašto mi smetaju šećerasti oblaci
u grudima kurvi koje bih najradije zagrlio
kako to da ljudske oči vide sve
osim očiglednog

Na ulici razulareni kišobrani pod njima fašisti
Opelo moralu i mrlja na licu Božijem
Ubjeđuju svjetinu u tog istog Boga
Zvona zvone
nož silazi niz grkljan
kao rudar u zamagljeno okno

I ti me pitaš zašto bezbožno psujem
i uši ti punim odjecima guščijeg kričanja
Pitaš me zašto raspamećeno preturam
po svojoj utrobi i pitam se kako sam sve to svario
umrijeću od ovako lagodnog života

Zemlja se razboljela od grobova
Povraća iznova
Brda i planine pjevaju pjesme o dolinama
sisate djevice sjedaju vrhovnom svješteniku
U krilo
A ti me pitaš zašto volim rakiju
Zašto punim revolver
Zašto mi se vratne žile napinju
Kao prepuno kravlje vime

Gradovi hladni kao januar
Bezdušno logoruju u mom dušniku
Ne prepoznajem lice moje prelijepe domovine
Prijatelje vidim tek probuđene u mom snu
Koji se zapetljava kao sunce u vinovu lozu

Kuda sam nestao
Znaće daktilografi i hroničari
i rubrika kao portret
kao san
kao mir

Gangsterska

Nemoj da me crniš
u bijelo platno Hristovo tijelo
umotano
odmotava moj moral i svijetli ko zvijezda
Ako mniješ ostat živ
nemoj o običnim ljudima i fudbalu
ko s kijem liježe i ko iz groba ustaje
da dovrši flašu pelinkovca

Nemoj da moram slušat o običnim stvarima
formalucijama koje postaju formule
povraća mi se od stvari koje ljudi gutaju.

Ako misliš da si pametan
zato što ponešto znaš o Velikom prasku
reci mi je li skuplja kanta baruta ili litar tišine
univerzalne mjere su Jeste i Nije.

Ako misliš ostat živ
ne zbori o zborovima i saborima
mudrost je dijete samoće i loš prijatelj ljudi
i ne mogu da ocijenim od kojeg mi je više muka
Zapali cigaru i izuj cipele
čovjeku lakne kad se izuje
umorni su puti i neputi
a koračat se mora sve dok se ne legne.

Jesi li ikad zamislio svijet o kojem je govorio Lajbnic
Najbolji od svih mogućih svjetova?
Uzmeš li doslovno najebo si
a i u suprotnom bi se napatio
ali bi bilo lijepo da ga ima i da to ovaj svijet jeste
Ako nisi voljeo izbjegavaj da pričaš o ljubavi
računam da je tako logično
Ako misliš ostat živ
misli da bi ostao živ.

Deficitarna

Sve je manje vremena
Za ideje i ostvarenja
Puteve i mostove
Drvorede i klupe
U vazduhu
Postalo je iscrpljujuće
Čekati na pravu stvar
Planeta rotira
A vrijeme je vezano
Za propadljivu materiju
Sve je manje vremena
Za pokajanje
Prave Drine su besmislene
Sve je manje vremena
Za čekanje sa lijepim ishodom
Što više ideš naprijed
Više se okrećeš ka unazad
Sve je manje vremena
Za oreol Spasitelja
Kad spas dođe neće imati ko
Da ga dočeka
Sve je manje vremena da shvatimo
Da je sve manje vremena





Haris Zekić rođen je 1990 u Rožajama, u Crnoj Gori. Autor je nekoliko zbirki pjesama i romana Mrtvi čvorovi. Završio je Filozofski fakultet u Tuzli. Objavljuje poeziju u časopisima u Crnoj Gori i inostranstvu; zastupljen je u antologijama.

GORICA RADMILOVIĆ: POČETAK ROĐENOG DANA

Gorica Radmilović

Jutarnje naravoučenije

Razmisli šta to znači da si
uz dobru nameru ustala iz kreveta
prošlosti
rutinski uradila naravoučenije
išla sa jutrom obešenim o kuk
kao malo dete koje traži, i traži,
ne nađe, ali dobije.

Malo si sela na ivicu sunca
topla tečnost ti klizi preko uboda.

Novo postavljanje stola.
Ništa na svom mestu
pa opet posluži
polako se navikavaš na još jedan isti ručak
morske igle ti se zabadaju
i poput visokih potpetica nose te dalje, lepše.

More je negde, ali ne daleko i
misliš kako je njemu teže kako je drugom lakše.

Tamo, stari prozori gledaju u biljke koje
se osećaju samo usred leta,
a ti si tada odavno na drugom mestu –
u kosi pronalaziš
značenje jutra.

Početak rođenog dana

Danas je bio dan za zapaliti sveće
odgristi fitilj,
oguliti kamen (umesto kolena)
popiti more – ovako ili onako.
Ali danas se seli
u stare konobe ili
na more gde svetle ribe.

Danas je duša ostavljena u temelju
između drugog i trećeg sprata gde
Točimo.

Ritualno.

Sutra se mreža drži oko vrata
a ne oko nogu.
Pliva se između rebara, ključno, prsno.
Sutra se krvna slika razlaže na talase
u mračnim komorama.

Danas je dan za posaditi cveće i sveće
da se prime u kamenu
i plamen, i koren i
život.

Na jednoj maloj čudnoj uvali mora

leži
ono što smo bili,
dok drugi gledaju
ono što jesmo.
I jedno i drugo pere more.

A ima i jedna mala čudna ravnica
gde se dolazi bez pitanja
gde raste korov kojim se hrane
i neko čudno bilje koje
miriše na leto i
male bele ptice.
I jedno i drugo pere znoj.

Ima jedna mala čudna neravnina
odakle potičemo.
Tu voda kruni kamen
pa se on oblikuje kako vodi prija.
To je ta različitost u moći:
neko udara, neko (se) oblikuje.

Ima jedna mala čudna uvala
gde se sastaju more i (ne)ravnice
gde mladost glođe svoju kosu
i ispljune potomke.
Na kamenu raste cvet preko kojeg
neko pređe
i okonča.





RADMILOVIĆ, Gorica (1992). Diplomirala i masterilala na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na Odseku za srpsku književnost i jezik. Zaposlena kao stručni saradnik na projektu Leksikon pisaca srpske književnosti u Matici srpskoj. Piše poeziju, prozu, pozorišnu kritiku i naučne radove. Objavila knjigu poezije pod naslovom Striži masku, konak nemaš (2017). Priredila: Pavle Solarić, Ulog uma čelovečeskoga (1808) (sa Milenom Zorić), Novi Sad 2019; Jovan Ljuštanović, Pozorište kroz zečje uši, Novi Sad 2021.

AMINA BULIĆ: OFELIJAMA

Amina Bulić

Ofelijama

U bistroj vodi lješkare modre maćuhice
ustrepjela ljepota nadražuje oči
alabasterno tijelo
Ofelije
utihnulo je od svijeta

Spavaj, Ofelijo,
iz nečijeg srca nikad neće nići rutvice,
ljubav nije prijetvorno lice tvoga gospodara
dom ocvao u ljubičice neće sagraditi
njegovi drhtavi prsti
koji će te ovjenčati krunom od tratinčica
u pokori na glavi da je nosiš
strpljivo usamljena u ljubavi

Spavaj, Ofelijo,
niko neće nahraniti tvoju djecu
gladnu majčine sreće,
svojim suzama ih nećeš napojiti
jer od soli se žeđa,
stran im svijet nećeš ugrijati
zagrljajem dok im samoću
predaješ u zavjet

Ne rađaj grešnike, spavaj, Ofelijo,
neko će ih već zatrovati gorčinom
koju potajice, namjesto njih, ispijaš
dok se kruniš poput tamjana
čiji miris komeša se u prazninama
Svetog

Spavaj, Ofelijo,
tvoj gospodar ne očekuje da se vratiš,
on ne razumije govor bilja
i ruzmarini su uvehli
oko njegova uha,
tamo gdje sada spokojna žuboriš

Prethodni tekstovi autorice: Pjesnici su noćne ptice

SEIDA BEGANOVIĆ: IZBOR IZ POEZIJE

Seida Beganović

Na putu

Da mi je tri obična dana.

Da budem jedno sa svijetom.
Ni nedobra ni nelijepa ni neistinita.
Obična. Ja.

Treba da se vratim kući.
Imaju li žene kuću?
Kada odu – gdje se vraćaju?

Treba da odem iz ove zemlje!
U kojoj svi viču na mene.
U bolnicama, u školama, u sudovima, teatrima,
U hotelima, na kolodvorima.
Najteže mi je kad mi viču iskosa
na desno uho: ne mogu da prođem kroz zemlju.
Kako da budem tada jedno sa svijetom!?

Ako se žene,
kojima u ovoj zemlji trguju,
uhvate za ruke
napraviće kolo
od glavnog grada do granice.
One žive linearno – i nigdje.
Niko ne čuje kada viču na žene.
Radi Zenonovog paradoksa.

Vrijeme je pokvareni mehanizam
kojim se brišu nemili događaji.
Samo to.

Da mi je samo tri obična dana.

Da sve zaboravim.

Žene nemaju kuću.
Imaju matericu. I sjećanja.

Jedino u čemu se razlikujemo
jedna od druge su sjećanja.
I ljudi su ponekad žene?

Tijelo pamti.

Pod klavikulama su
izdaje i ljubav.
Ispod desnog plućnog krila
paralelne projekcije grijehova.
Djeca su u alveolama.
Ispod pregiba grudi su snovi.
I tako – sve do zglobova ruku.

Samo ruke ne pamte.
I drže nas na okupu.

I tako sve do zglobova nogu.
Samo stopala ne pamte.
Da mi je tri obična dana.
Da stanem na noge.
Treba da odem iz ove zemlje.

Vedrina

Volimo drugo,
i druge,
trampimo vječnost za jutra,
zavodljive priče za milost,
znanja vrste pod kožom ućutkujemo
a ispod prozora
uhode smisla prolaze lakim korakom.

Bez nade,
bez straha,
donosimo sa sobom ideju vremena,
da ublažimo nepodnošljivost ove tuge,
živimo onoliko dugo koliko traje – svijest o postojanju,
– magnovenje koje umnožavamo.

(O ženama koje nemaju kuću i tri obična dana, 2014)

***

Dva puta sam umrla.
Sada imam vremena na pretek.
Jedna smrt mi nije bila dovoljna.

Brine me samo paradoks postojanja.
Biće mi je oba puta postalo stvarnije.
Riješila sam problem temporalnosti.
Ali – ne i subjektiviteta.

Trebalo je da rađam.

Ne samo dva puta kao do sada.
Nego da isturim ikru i zagušim okeane.
I poslije sama da je oplodim Jezikom.

(Otresanje pepela, 2006)

Vjernost

Tješim ogledalo.
Znala sam ovo prije njega.
Sve njegove dojave kasne.

Neutješno, tiho poravnava
amalgam kojim sam obložena.
Ispravlja na mom odrazu
nabore tuđih misli o meni

Istrajno u vjernosti.
Uporno i živi i misli
onako kako izgleda.

Jedino ono,
od svih koje poznajem.

(Indeks izgovora, 2005)

***

Treba pisati
Dok ne postaneš pjesnik
Treba pisati
O tuzi.
Dok ne otkriješ da je tuga
Samo vrsta gladi.

Ili o ljubavi.
Pisati.
Dok ne otkriješ da je ljubav
samo posljednja snaga u tebi
kojom držiš svijet na okupu.

***

U mojim prazninama.
Sada je sve opet jednostavno.
Vratila sam se u svoje bezdomništvo.

(Graničnici, 2008)





Seida Beganović (1961, Zenica) pjesnikinja je, romansijerka, dramaturginja, i prevoditeljica. Završila je studij filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radila kao novinar, profesor filozofije, sociolog analitičar, dramaturg, prevodilac. Sada živi i radi u Skopju, u Makedoniji, kao slobodan umjetnik. Objavljivala je u književnim revijama kratke priče, priče za djecu, poeziju, kao i prevode poezije sa makedonskog, poljskog, ruskog, engleskog. Njena poezija je prevedena na engleski, poljski, ruski, ukrajinski, albanski i turski jezik. Objavila je više knjiga poezije: Indeks izgovora, Otresanje pepela, Graničnici, O ženama koje nemaju kuću i tri obična dana, te romane Intervju sa plavom kućom, Album savršenih trenutaka i Ida i asasini iz reda Havanskog kolibrija. Prevodeći bh. poeziju na makedonski jezik 2018. godine priredila je antologiju bh. poezije pod nazivom Mala antologija neprimjerene poezije o ranjivosti.

ŽELJKO GRAHOVAC: IZ KNJIGE ISTRULOG LIŠĆA

Željko Grahovac

IZ KNJIGE ISTRULOG LIŠĆA

vrijeme je raščerečeno na satovima
očitava se curkom mrvljene zemlje

nijemost nerođenih toči se u mirise,
čije oštrice će sloj po sloj guliti noć
dok ne prodru duboko do zemunica

raseljenih svuda u grkljane u utrobe
prsti stišću krik iz ilovače i iz grudi:
kako utoliti tako gladno ravnodušje,

na koje dno je sigurno urasti polako

iako, lijepa je zemlja u kojoj živimo

BLUZ SAMOTNOG KAKTUSA

Jer su ispruženi
Pravci vode posvud
Prostiruć’ se kao pijesak
Kao krik tišine Suncu iz usta

Samo jedan provodi zvukove
Puste laži o početku i o kraju.

U meni su živi sahranjeni
Kao sati spori curci vode:
U bodljama štrče naizvrat
U grobljanskim ukrasima.

Sve je mrtvo nadaleko
Ako se ja pitam o tom.

A preda me da stane iko
Ko nikoga što evo nema
Nožem žednih usta
Urezao bi, na meni,
Ime i prezime smrti

U TRŽNOM CENTRU

jeste li sigurni
pitaju
prhki biskviti posuti
mljevenim marcipanom i
čokoladnim mrvicama
s vanilinim šećerom

dok bijeli šum pokreće
i preusmjerava
gumene točkove kolica i noge
kojih ima nevjerovatno više
i brojnošću i prisutnošću
od svih tih poviše njih

jeste li sigurni
pitaju
siluete kubanki i etiopljanki
u dugačkom nizu pakovanja pržene kafe
nije više važno na kom tačno jeziku
bitne su poredanost i predanost
a jezik je valjda jedan tvoj

dok iz nedohvatne udaljenosti
kao iz sjećanja
zvučnici nevidljivi poput krila pčelinjih
u roju koji se čas primiče čas osipa
emituju akorde i riječi pjesme
poznate al ne-znam-koje

jeste li sigurni
pitaju
sanjive i malo iskošene glave
ananasa kokosa papaje manga kiwana
na polici ukrašenoj svim-baš-svim
fale samo još egzotične ptice

dok se bezbroj mirisa na čudan način
očituje svojom zaptivenošću
ili svojim odsustvom
poput nepreglednog okeana cvijeća
iznad kojeg uporno hukti vjetar
i vri poljem morska bolest

jeste li sigurni
pitaju
u nijemom zijevu kućne papuče
sive modre žute zelene crvene i ljubičaste
za svakog gosta mogle bi nadostat
kad bi bilo vremena za doći
i još za dočekati sve

dok prepunjenost i praznina
ne prestaju s plesom
koracima što se stapaju odsvakud
šumno-bešumno i zaigrano-nepokretno
u prostoru unedogled razmotanom
pod teretom bez ikakve težine

jeste li sigurni
pitaju
iz usta kasirke uokvirenih
bezbojnim karminom
da je to pin-kod
da ste to vi





Željko Grahovac rođen 10. 07. 1955. u Zenici, profesor filozofskih i socioloških disciplina, radio kao predavač u srednjoj školi, kao urednik u GIK “OKO” iz Sarajeva i kao bibliotekar-informator u Gradskoj biblioteci u Zenici. Živi u Zenici. Pjesnik, književni kritičar i esejist, aktivno se bavi književnošću već tri i po decenije.
Objavio zbirke poezije “Sveto rastrojstvo”“Veselin Masleša” (1986), “Bol, boja Božje milosti”, “Zalihica” (2008), “U oba roda”, Gradska biblioteka Zenica (2014), “Dva lica jednine”, “Planjax” (2018), “Zarez, sam”, Gradska biblioteka Zenica (2019), kao i monografske knjiživnokritičke studije “Anđelko Vuletić, pjesnik žeđi i poruge”, “Grafex” (1998), “Staništa i prominuća svjetlosti”, “Napredak” (1999), knjigu eseja i kritika “Sricanje i nicanje”, “Sarajevo-publishing” (1999), panoramu najnovije bh. poezije, sa mikroesejima “Ponestaje prostora”, Delta” (2000), te antologiju sa studijama “Dahom i sluhom kroz hrvatsku poeziju XX. stoljeća”, CKO Tešanj i “Dom štampe” Zenica (2001) (prvo izdanje HKD “Napredak” N. Travnik, 1997.). Tekstove poezije, eseja, kritičkih osvrta i studija objavljivao u dvadesetak književnih časopisa u BiH i u okruženju. Prevođen na slovenski, makedonski i njemački.