ASMIR KUJOVIĆ: VIĐENJA U NOĆI

Asmir Kujović

VIĐENJE U NOĆI

I

Davno me progutaše svjetska zjala,
Ćutim se bešćutan kao asasin;
Prošlost je tečna, prima oblik grala –
Samom sebi postah i otac i sin.
Zelenu boju povrtne lobode
Pomno rastavih na modru i zlatnu,
U krvi raskrvih vatre i vode
Da osjenčim lik na Torinskom platnu.

Iz frule mi pleše zmija edenka:
Ko piton me davi zmija DNK.

Ti koji si život svega što živi
I samrtni strah svemu što umire,
Crno zrcalo za crne kumire –
O Duše, odninan u Ninivi;
U svakoj sklonosti magnetno dvojstvo –
Sjever što privlači, jug što odbija,
Bio si u meni bez svojstva čojstvo
Varavoj naravi rob i robija.

Dok razgovori raskrivaju šeme
U igri „zatvoreničke dileme”.

Očistih svoju vatru, svoj zrak
Dok brodih protiv struje kroz oluje,
Po Zapovijestima praznih svoj mrak
Nalik onom ko stalno pobjeđuje.
Još viši sam od svih svojih podviga,
A još moram uzrasti do svog sedla
Poput sjenke, dok koračam put svjetla
Kad mi u praznom razno preslika.

Grad je ogledalo muške taštine
Što zjapi iz duba božje samštine
U malakutu uzniku Marduku –
Nefilu Marutu, Amar-Utuku.

II

U drugom početku bješe Greška,
Pa i kad poželjeh svoju madam
To me množaše čežnja gilgameška
Da se snova rodim ko treći Adam.
Danju zauzdan, a noću razuzdan:
Kanalima razveden u rukavce,
Za krst tijela hlepnjama prikucan –
Brojan u trutove-praznoglavce.

Pa da li da čitam “Himnu o perli”
Ili da zurim u Merjem Uzerli?

“Zvijezda se opire svom zgasnuću
A pȕt je urna zvjezdanog pepela:
Krvlju kola džin u svom uskrsnuću –
Ovladaj ognjem sluge Samaela!”
Čuvstva slijede zakon inercije,
Propise akcije i reakcije –
Otud nisko pade Propercije
Te još plaća za davne transakcije.

Kao što plod il zri ili propada
Ni duhu nema stanka, eskapada.

Dođe dan da se razlome pečati
Jer u ovoj podnebesnoj gluši
Jadi imaju i oči i uši;
Po svojoj koži, boje hljeba, čatim:
Da umrem na umri nije dockan
Dok čekam na frilensersku penziju,
Kraj Kabe što nije pravilna kocka –
Sjenom svita u petu dimenziju;

Da oglasim sred punskih kolonada
Netvarnu tvar, monadu svih monada.

III

Jer vidjeh Te među migrantima
Što prodaju papirne maramice,
Poznah Te među diverzantima
Što smrti su se kezili u lice;
Sretao Te i među darkerima
Što prezreše ovosvjetske pričine,
Nalazio Te među pankerima
Što buržujima plaze jezičine;

Čuo Te s dervišima, s Amišima –
U spisu što ga zavješta Mišima…

Taj šapat, što posta vremenskim virom,
Riječ skrita u drevnim runama
Širi se ko val cijelim svemirom –
To herub svira na superstrunama.
S Betlehemske zvijezde jedna zraka
Putuje dvije hiljade godina,
No za nju to je dok si rek'o kvaka –
Prosto ko čorba Ajnštajn-Milevina.

(A, kako reče vrli virtuoz,
Svi ti putevi vode u Oz.)

Sve što je moglo biti – dogodi se,
Sad – zbir tvojih mogućih žića, lista:
Ovaj je razapet mjesto Ise,
Onaj raščerečen mjesto Hrista.
Prvo Ime bješe prva granica:
Slom simetrije Svjetla i tmine,
Prva zabrana, prva paljenica
Kad tmina obremeni od težine.

(Možebit tad još tetragram “Ja jesam”
Po naški se čitaše “Ja je sam”.)

Svedušo, svečuvstvena, svemirna,
Sačekajder da riječ mi Te nazre,
Nek dogori i ova izmirna –
Pred Azrailom duše su Azre.

IV

Moj šejh živi u Bermudskom trouglu
No avatar mu besjedi na Googleu:

Taj prvi život – zamrznuti Jordan –
Kad materica bje u materici
a žeravica u žeravici,
Sad odledi i huk mu je gordan;
Džabir Vagom za svaki kamen Dvorca
Žudnju Anime mundi očita –
Da nedostojni smo milošte Tvorca:
Naša “ljubav” je ljubav potrebita.

Otkad zaosta za samim sobom
Onaj trinaesti znak zodijaka,
Izasebni, ispaštamo s Jobom
Spram koprena nebeskih dijaka.
Svijet onaj – na dlaku odavde –
Katkad ga u snovima pohodimo:
Otud nadziru zastupnici Pravde
Jozefa K., kanda ih ne vidimo;

U stostrukom opštem rijalitiju
Svak zna svoju kibla-televiziju.

V

Ko što duhandžiji ogadi škija,
Bludniku ženska, pijancu rakija –
I ja se vratih staroj skolastici,
Jutarnjim vježbama i gimnastici;
Da prenem onaj Neimeniv Ponor
(Jezan ko ezan Šinejd O’ Konor)
Ispisah se iz kaste brahmana
Da budem vjerni sluga Rahmana.

Jer, da bi ovdje dokučili išta,
Valja prozreti astralna stratišta.

S neba osluškujem cvrkut Vodolija
Dok otvaraju, kroz jamu mog groba,
Sedam nebesa – sedam dimenzija
Čija smo pismena, drob i utroba.
Tek pred san mi svitne, poput kremena:
Da duša mi otiče, ko kroz sito –
Kroz mrežu rešetke prostorvremena
I zmija, što vijuga valovito;

Te vječno pada k crnorupoj smrti
Dok se kao planet oko nje vrti.

VI

Navio si moj srčani motor,
Pravi Put Tvojim stopama izvajan:
Spolja vrijeme, a iznutra prostor,
Svana konačan, iznutra beskrajan.
Zavezah za stope svoju sjenu
Što u isti mah se tka i opara:
Živi stvor je vrijeme u vremenu –
Dok nestaje, nastaje – ko žar zgara;
Kad javi mi se ko cvijetak neven
Sred žala gdje grobniče obluci
Mikail u majsko nebo odjeven
Sa snopom sunčevine u ruci;
Kad cjeliva me između obrva
Da utjelovi se Riječ najprva,
Carstvo nebesko u imenu Cara
Što samim sobom sebe izgovara.





Prethodni tekstovi autora: Adamov pupak

MEHMED BEGIĆ: STROJ ZA PISANJE I MUZIKU

Mehmed Begić

Antikvitetni predmet br. 7

Ovaj stari stol je posljednjih deset godina prestao da stari. Otisak tvojih leđa na njemu vidljiv je kao prvog dana. Samo određene oči vide koje su nijanse u igri i da pripadaju meni. Živim u mnogima, nikom se ne odajem. Prerušen u neuhvatljivo ponekad sanjam grudi u rukama. Manje su od mojih ruku. Tvoja usta se spremaju da prinesu žrtvu slavi nebeskoj. Teško da ću se pridružiti toj pjesmi, iz mene izlazi samo ono nečujno. Zaokupljen sam promatranjem. Trube su incidenti bojnog polja, doboš se nameće poput zavisti, drhte četkice. Sve što preostaje mačiji je hod kroz masakre tvoje sentimentalnosti.

Gitara

Zazovi moje ime sedam puta. Nasloni uho na zid. Upitaj me ko je sretan i da li takvo nešto zaista postoji? Kako se drugačije odbraniti od tiranije smisla i ludila? Kad god budem čuo da zvučiš kao pjesma odšetat ću do gitare. Sviram loše, ali volim svirati i pjevušiti dok se pretvaraš u pjesmu. Događa se to rijetko i nikad u prisustvu svjedoka. Baš me briga ako je to samo jedna od formi onanije. Opuštaju me podjednako, uživam i zahvalan sam. I tebi hvala na toplim pozdravima, promišljenim razgovorima i čitanju mojih uzaludnih pisanija. Pozdravljam te, vrijeme je za gitaru, vrijeme pjesme i urlika.

Joe Morello komponuje jutarnju spoznaju

Bubnjar jutra se smjestio u sljepoočnice i dobuje ritam ponavljanja: Ovo je to! Ovo je život koji ću da živim. Svako odlaganje je postalo suvišno. Očekivanja i najtajnija planiranja su možda jednom imala smisla. Ovo je jutro koje izoštrava um i bistri slike. Neću se skrasiti na jednom mjestu, sudbina ne želi da izgradim brvnaru sopstvenim rukama. Moj život plamti u selidbama. Oduzimajući sebe ništavilu, nesvjesno biram gdje ću da idem. Sve se već dešava, sve se desilo.

Tomahavk

Vremena ima, čak i kad ga nestaje. Mjesec nad jezerom otvoreno razmišlja o samoubistvu, a jezero se kupa u toj dilemi. Slijedi svjetlost kakva se ne opisuje. Tvoje droge nisu jače od mog ludila. Klavir ćemo uništiti kada za to dođe vrijeme. Ti biraš način. Ti uvijek biraš. Tvoji dugi prsti te na to obavezuju. Otkopao sam tomahavk i tijelo je spremno. Neko će da vrišti i nečiji će se vrisak pregristi. Srce je umorno. Opipljivo je ono između dva nedovršena dodira.

Stroj za pisanje i muziku

Nakon godinu dana provedenih u orkestru osjećaš se isprano i ne sjećaš ničega što je tome prethodilo. Ne očekuješ mnogo od budućnosti. Nisi u stanju da se vratiš iz beznađa u kojem te je ritam ostavio. I to apsolutno ne mijenja poredak stvari. Ne tražiš objašnjenja za ono što smatraš većim od sebe. Isto vrijedi i za pisanje. Ranije si bio siguran da smak svijeta dolazi sa blijeđenjem slova na papiru. Sad kad si ogrezao u mudrosti, znaš da se zbog toga ništa neće promijeniti. Odsustvo strasti i nestanak njenih aktera ne znači ama baš ništa.

Fiesta

Kris Kristofferson mi je prišao u snu. Bio je zastrašujuće visok sa toplim očima koje traže povjerenje. Rekao je: „Prijatelju, tvoj pauk se kupa u meskalinu.“ Bez razmišljanja sam odgovorio: „Samo tako zabava nikada ne prestaje.“ Nisam se stigao osmjehnuti pa sam zaplakao. U danima poput ovog noćne more ne dolaze u obzir.





MEHMED BEGIĆ (Čapljina, 1977). Živio je i školovao se u Mostaru, Sarajevu, Barceloni i Managvi. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Kolaps, kao i autor više knjiga poezije i proze. Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u knjizi Moj život u umjetnosti, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003). Stalni je saradnik oline magazina Žurnal (Sarajevo), e-zina Blesok (Skopje), kao i časopisa Tema (Zagreb) i Enklava (Beograd). Sa Damirom Šodanom prevodi hispano poeziju. Kontinuirano surađuje sa multi-instrumentalistom i producentom Nedimom Zlatarom. Begićeva posljednja adresa je na karipskom otoku Hispaniola, Santo Domingo, Dominikanska republika. Napravljeni izbor tekstova je preuzet iz knjige Hipnoze (LOM, Beograd, 2019).

ELMIR SPAHIĆ: DEUS EX MACHINA

Elmir Spahić

DEUS EX MACHINA

Izba se okotila mutna; poteklo iz nje je
crnila takvog da nebo svo zajaha
pa nebo kao da propade, izdahnu
da ništa nije moglo biti osim neimanja
za kojom se tragalo i trčalo
golo i boso
modro
i gore se nije gledati moglo jer
neba više bilo nije
bilo više neba
nije
kao da se unepostojilo;
samo usisi mulja
bili su u oštrinama kiše vulkanske
koja spuštala se u brzini goroj od najgvozdanijeg pada
i koja u silini zaleta nije znala
da dolje su
ipak
Ruke koje čekaju
i
da će One i nebo da vrate
što nestajalo jeste, ali nestalo nije
ono je čekalo Ruke
Bijele
Svete
u kojima skrilo se
onebljeno
nebo.

SLOVA, SLOVJA

Stari će dijak odložiti –
zlatno pero,
dijak će stari plašt svečan svući,
neće se okrenuti kad pođe,
za leđ'ma će mu
zanavijek
ostati spisi njegovi
spisi ostali
a kredenac njegov
sad na put će u nijem
ledenac.

Štovaći će dijaka
ispred dvora
čekati
pred vratima od kovnosti teška
jer: govor oni imaju
da (im) ne ide
i nikud
da ne ide
On
i noć će ga prvu čekati,
pomoliti se neće
ni njegov sat od sedamdeset ljeta i pet još ljeta
što ponio sobom je u konačišta,
da na sercu sne mu tkuje
i vječne
o Njoj
riječi.

IŠTUĆI RIJEČ

Na putu do tebe snijeg je sazreo,
netaknut je ojačao i se uvremenio
ta njega je vazduh tek otetošio,
puštajuć te sam da budeš,
jer tu gdje si došao navječno
ja iz ovog ovdje učesto ti doći
želim.





Elmir Spahić rođen je 19. 3. 1992. u Sarajevu. Asistent je na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Autor je knjige Plamena zavjesa (pjesme, pripovijetke) (2018).

ELÍ URBINA: TAKVA JE SMRT

Eli Urbina (photo Carlos Sánchez)

SO HIJENA

Takva je smrt
Nismo verovali u nju
A sada nastanjujemo
Sobe kostiju
Zalivamo travu
Kosu žena
Koje smo voleli i oca
Kojeg nismo imali
Jer imali smo noć
So hijena
Tihu ljubav drveća
Taj med koji su bogovi prezreli
A deca izvajala
Zaboravljajući sopstvena imena
Planine peska i kose
Naslage krhotina i zaborava
Mladeže od kamena i od trske
Liker bezimenih zvezda
Jezik grozote
I ljubavi

Prevela Branka Vinaver





Prethodni tekstovi autora: La sal de las hienas / So hijena

PETAR MILORADOVIĆ: NA SVETLU

Petar Miloradović

CRNA KUTIJA

Кada su mi pregledali pluća
samo pomoću stetoskopa,
rekli su mi:
,,Imaš ožiljak,
nešto što nosiš.
To je tvoja crna kutija,
zapis pribeležen davno,
onako kako si nekad disao.
Evo, kada bi mogao da oslušneš,
pronašao bi trag, crtu neku,
promenu u strukturi,
toliko.
I mapa tvojih misli,
slične su rešetke klimave;
možda i reči koje pišeš,
nečitljiv rukopis;
ili, pak, jezik kojim ovladavaš,
čitaš nestali tekst,
u kamenu lišaj
izliveno slovo,
meko olovo.
Početak koji si otkrio,
trag puža, konkreciju.
Jaje u lavi.
,,Ja“!
Кap vode,
koren, plavu ogradu,
svašta neznano;
i što će drugi pročitati,
široka krila
koja se odvajaju od tebe,
to što beše tvoj dah.“

KRIVICE

Vozio sam planinskim putem,
ponovo sreo svoje krivice,
proširenje levo i tamo krivinu desno.
Odlučio sam nakon deset i više godina
da proñem tuda,
kroz kasna popodneva,
kišne dane,
ledene zimske noći.
Pored ogromne stene
na plećima planine,
preko koje preliva se potok, sve
jer je prevršilo.
Siv je granit prisutan,
tupo, teško sećanje
ili slabost koju nije trebalo dopustiti
da bilo kome svedoči.
Stajem ispod krošnje oraha,
ulazim u crn otrov,
jod u koštunjavim plodovima
skriveno u sebi,
u telu.
Prisutno kao mokar kamen,
stalagmit
još neotkrivene pećine.
Gasim motor,
unutrtašnje sagorevanje
da ne ostavlja nikakav trg.

NA SVETLU

Odvezale su se reči ovog popodneva,
pritisak koji je vladao u bocama i srcima
učinio je da one puknu.
Svet se ukazao drugačiji,
,,daleko bliži“
uprkos paradoksalnosti izraza.
Stopio nas sa sobom,
sastavljao u onu sliku
koju smo izgubili
i ponovo pronašli.
Limunovim sokom pisano pismo
na starom papiru
iz dana fantazije,
nemogućnosti da se kaže.
Ili nož, skakavac, koji služi samo za otvaranje pisama.
Nalivpero skriveno u nekom štapiću.
Rasklopiva svirala koja priziva to skriveno,
izvijena slova, nečujne note.
Lelujav plamen koji će nas sagoreti,
trenutak koji smo odlagali
ali koji se neumitno približava,
objašnjavajući nas nevidljive svetlom.





Petar Miloradović (1970, Gornji Milanovac), objavio je sledeće knjige poezije: Sredozemlja (1997), Porto (2000), Slajdovi (2004), Кolonija (2007), Poslednja večera (2010), O zelenom kamionu i drugom (2014), Rubovi (2018). Živi u Gornjem Milanovcu.

RATKOVIĆEVE VEČERI POEZIJE 2020: MILENA RADEVIĆ, 3. NAGRADA ZA MLADE PJESNIKE

Milena Radević

***

Sa vidikovca
vidim groblje
onda grad.
U njemu
ne raspoznajem
ništa
osim crkve.
Ona se ističe
za sve (naše) pare
Djevojčica pored mene
pokazuje na spomenike:
„Vidi, puno stvari,
tamo se kriju ljudi!“
Savršeno mjesto
za igru žmurke
jednom se sakriješ i
više te nikada ne pronađu.
Grad neće ni primijetiti
3…2…1
Polazim.


Taraba

Između jutarnje kafe
i večernjeg kuvanog vina
krčkam mozak
na niskim stepenima egzistencije

Um je vodeni dušek
udobno funkcionalan
samo ne skači previše po njemu

Oko mene notifikacije umjesto lica
Ja sam im ništa
i ništa su mi
Još jedan usputni lajk
sujetnim očima pregledan story
Insta pseudonim umjesto imena
uče me da svaka riječ počinje
tarabom
Još jedan profil
zaboravljene društvene mreže
Na ličnoj karti piše
9 ljudi liči na tebe
klon, kalup, klovn
#K**ac

Dubokoumnica

Snažna žena
Samostalna
Vodim duboke rasprave
Dolaze mi prirodno
Ja sam supruga,
mijenjam ideologije
kad ih on promijeni
On ih mijenja toliko
da mu niko više ne vjeruje
Zato ga branim pred svima,
od svih
U facebook opisima
fotografija
iz perioda kad mi je lice bilo
… čisto.
Upijam svaki njegov stav
svako mišljenje
Svako s-l-o-v-o
To je jedino razumno
To ljubavnici rade
To označava moje postojanje

Milena Radević rođena je 1998. godine u Podgorici. Trenutno je studentkinja Filološkog fakulteta u Nikšiću, Odsjek za Francuski jezik i književnost. Pjesme su joj objavljivane u zbornicima Foruma mladih pisaca (Raspoloženi za ptice, Ili je već neko to isplanirao…, Rješenje zagonetke, Bespomoćne riječi i Kolažiranje), u crnogorskom časopisu za jezik i književnost- Script; zborniku Rukopisi 43, Doma omladine Pančevo. Njena poezija je uvrštena u antologiju konkursa „Vrijeme (bez) utopije“, a biće objavljena i u renomiranom austrijskom časopisu Lihtungen.
Dobitnica je treće nagrade na konkursu za neobjavljene rukopise mladih piscaca ispod 27 godina 50. Ratkovićevih večeri poezije, 2020. godine.

RATKOVIĆEVE VEČERI POEZIJE 2020: VIŠNJA BEGOVIĆ, 2. NAGRADA ZA MLADE PJESNIKE

Višnja Begović

PISMO IZ DIJASPORE

pušiš sedmu cigaretu za malim polovnim stolom
pravili smo šnicle
njujork opet ne spava
mi se krijemo u stanu
dva sata kasnije
plačem u čašu vina
dok pričaš o kući svog dede na jugu
o novcu
o penziji
kao živećemo u srbiji a radićemo po svetu
svaki san ti je protkan
svilenom pupčanom vrpcom
a ja plačem
jer vidim da smo deca
lepo nam je
i zbog toga nas grize savest

***

PRAZNA PROSTRANSTVA
(po rumeni bužarovskoj)

nekada mi je reč
amerika
odzvanjala u ušima
kao kilometri slobode
u osnovnoj sam sanjala sekvoje i jelke
olga i ja smo pisale
referat iz geografije
o putu posutom narandžastim peskom
zamišljala sam
to je zemlja
gde uvek imaš prostora
da se vrtiš ispruženih ruku
pevajući

prošlo je skoro šest godina
još nisam videla sekvoje
mekani zalasci
naziru se između nebodera
stojim usred
tornada od koraka
ambulantnih kola i njihovih sirena
čekam da se raščisti
pa da vidim preriju
da sve konačno stane
da zapevam

***

MISIONAR

bio si levičar kad smo se upoznali
a možda sam to i izmislila
da bolje zvuči
jednog jutra
usmerio si moju prostirku za jogu
ravno prema meki
tri dana kasnije
rekao si da moramo da se venčamo
levičar iz bajke koji mi pravi čaj od hibiskusa
moje najkompleksnije autorsko delo
raspršio se u hiljade čestica
tad mi je prvi put neko
umro pred očima





Višnja Begović (1995, Beograd) odrasla je na Zvezdari. Diplomirala je pevanje na Berkliju (Boston). Trenutno završava master studije u Njujorku s temom menadžmenta u kulturi. Finalistkinja je konkursa “Timočka lira” i dobitnica druge nagrade na ovogodišnjim Ratkovićevim večerima poezije za neobjavljenu zbirku “Šta će biti s kućom”. Piše, peva i komponuje.

RATKOVIĆEVE VEČERI POEZIJE 2020: VLADANA PERLIĆ, 1. NAGRADA ZA MLADE PJESNIKE

Vladana Perlić

AKO TI SE NE SVIĐA MJENJAČ, OK JE PREĆI NA AUTOMATIK

od nje imam tremu dlanovi mi se znoje
kako se ono zovem kako se ono zovem
ona je bajkerka bez motora i kožne jakne
kad ona uđe u prostoriju
sve oči se zalijepe na nju kao muve na
extra strong traku za insekte.
mislim da se i mom momku sviđa.
ona je jedna od onih djevojaka koje su
nevinost gubile odozgo
zabijale golove dječacima kroz pišu
odjebale princa i smuvale aždaju
gacale preko blata do gležnjeva da dođu do duge
dok je mater za njima vikala
ne preko oranja sine isfleka novu haljinu.
nikad nije uzmicala ni pedlja kad baba zakolje
pijetla a on trči onako u krug par minuta bez glave
tako je i dobila ožiljak na koljenu u obliku rogova
ta đavo djevojka
čini da se svi osjećamo suvišno
njoj ne treba niko da joj promijeni
sijalicu osigurač ulje u autu
otvori teglu ajvara
s mjenjačem se snalazi bolje nego sa
pa neću sad da budem vulgarna.
ta kaktus djevojka
šta ona radi kad se umori od toga da bude sin?
da li se prospe po kuhinjskom podu
pa jeca slini da li kaže bože
hoće li iko zavoljeti kći u meni?
ne ona ona to ne radi
ona je snagator djevojka kristijan golubović djevojka
o njoj se pričaju razne priče
kako je jednog izbola nožem jer ju je
ufatio za dupe bez pitanja
drugog išamarala jer joj je podvalio
pepsi umjesto kole
ta seksi brat djevojka
mislim da se i moj momak zaljubio u nju.
kad bi samo htjela da ga udomi na jednu noć
pa da ima nešto lijepo i moje
da do zore u njoj ženu ljubi.





Vladana Perlić (1995, Banja Luka) diplomirana je profesorica francuskog jezika i književnosti. Dobitnica nagrade Ratkovićeve večeri poezije 2020. Za rukopis Kucanje na vrata kule, dobila je nagradu Novica Tadić za 2020. godinu, bila je finalistkinja konkursa Trećeg Trga 2020. i SKC-a iz Kragujevca 2020, dobila drugu nagradu na konkursu Slovo Gorčina u Stocu za 2018. i 2020. godinu, treću nagradu na Festivalu poezije mladih u Vrbasu 2020. i na konkursu Carpe Diem 2020. Trenutno je u finalu Međunarodnog festivala kratke književne forme Zaton. Poezija joj je prevođena na francuski, njemački, engleski, mađarski, poljski i hindi.

Prethodni tekstovi autora: Slovo gorčina 2020: Vladana Perlić, 2. nagrada Mak Dizdar

RATKOVIĆEVE VEČERI POEZIJE 2020: OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ, NAGRADA RISTO RATKOVIĆ

Olja Savičević Ivančević (Fotografija: Igor Dražić)

MITOVI I LEGENDE

Kad sam imala devet
Otac mi je rekao
Da je njegov otac
Da su još neki preci
Da je naše prezime
Iz Crne Gore
Crna gora crna gora
Ponavljala sam pitanje
A tajna zemlja je
Zorila u mojoj glavi
Napamet sam je zavoljela:
Lijepa siromašna sitna ponosna
I nikad mi neće pripadati – divno
Zatim je odnekud
Iskočilo čitavo pleme
Muško rodoslovlje
Stričevi đenerali
I tetke partizanke
Geleri u koljenima
Mrtvi djed s fotografije, pilot
Njegove četiri žene
I ona šukunbaba hajdučica
I jabuka puna dukata dokotrljala se
Pod moj krevet
Probudio me miris pečenog mesa
I kubura s nečijeg vjenčanja
I ja sam istrčala pred rijeku Zetu
I gurnula jezik među Goranove zube
Iako dijete, od njega starija
Po mom povratku kući, u Dalmaciju
Ostavlja me u dugom pismu
Na koje još ne znam odgovoriti,
Ali na more je došlo ljeto
I ja sam, premda izgrebena srca
Već imala druge razloge
S početkom rata slavni stričevi
I visoke tetke
Vratili su se u ladicu među ordenje
I epolete
I umrli od tuge, teško uzdišući
I ja sam zamalo umrla na suncu
Na drugom kraju svijeta, odjednom
Od moje Crne Gore mi je ostalo
Samo tvoje ime Gorane.

VIJEK

Kada je došlo do toga
Bila sam neočekivano mirna
Otresla sam pepeo s haljine i krenula
Toliko naglo i sigurno
Da sam se i sama zapitala
Kako možeš tako mirno i spokojno
Kako možeš tako brzo i bezbrižno
U daljini sam uočila
Medvjedicu koja razgrće gole šume
Koze kojima se pod nožicama
Krune brda
Vučice i lasice u guštiku
Gladne malo krvave oko usta
Iako su se skrivale
Poznala sam ih i mahnula im
Pa bile su to moja majka i moje babe
Na dugom putu kući preko groblja
One su pojele sav moj
(Da me ne bude)
Strah.

NE ČITAŠ ŽENE

Kažeš ne čitaš žene
Što bi ti one mogle reći
Naučile su te govoriti
Naučile su te hodati
Naučile su te jesti
Naučile su te pišati
Naučile su te voditi ljubav
Uistinu što bi one
Mogle reći o tebi
I tvome iskustvu
Sva ta stoljeća nisu iznjedrila
Jednu koja bi bila velika
Kao veliki pisac
Kojemu je prala čarape
Kažeš ne čitaš žene
Žene su te učile čitati
Učile pisati
Učile živjeti
Uistinu, dječače
Bio je to
U najboljem slučaju
Uzaludan posao

DJEČAK SPAVA

U sobi je jutros tiho padao snijeg
I svi su hodali bosi
A ja sam ga pokrila
Rukama, kosom i rubom košulje
Njegov san ziba zgradu
Donje etaže
Pekaru, frizerski salon i kladionicu
I rascvalo susjedstvo
S tamnim nebom poviše nas
Korijen prašnjavog uličnog bilja
Urasta u asfalt i traži vodu
Unutra klokoće duga blaga
Zima u radijatoru
Sve što prolazi zaustavlja se u trenu
Koji svijet pretvara u fotografiju
Bez jasne perspektive, ali stvarnu
I izgubljeni imperij je ispod plahte
Pamuk i vuna prvih košuljica
Mlakost pelene, vlaga suza
Lažne zvijezde i uvod u magiju igre
Naposljetku, evo i mene
Koja vodu pretvaram u mlijeko
I ne koristim trik
Ispod kaplje krvi s bradavice
Dijete traži masniji gutljaj
Iz dubine bliže srcu
Nježan i nervozan
Pun povjerenja
Dječak spava
Na dnu tog plitkog, nepomičnog sna
Ljubav je zlatna, teška i ozbiljna
Kao glava imperatora





Olja Savičević Ivančević spisateljica je i pjesnikinja, rođena 1974. u Splitu. Knjige su joj prevedene i objavljene u trinaest zemalja, a ulomci iz proze i pjesme prevedeni su na tridesetak jezika. Uvrštavana je u brojne domaće i strane izbore i antologije. Za rukopis “Nasmijati psa” nagrađena je Prozakom, dobitnica je prve nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču i nagrade Kiklop za zbirku poezije “Kućna pravila”. Roman Adio kauboju nagrađen je nagradom T-portala za najbolji roman, kao i nagradom Slobodne Dalmacije za umjetnost Jure Kaštelan, a prema njemu je postavljen istoimeni kazališni komad. Roman „Pjevač u noći“ nagrađen je nagradama Libar za vajk Pulskog sajma knjiga i nagradom English PEN Award. Dobitnica je regionalne nagrade makedonskog festivala Druga prikazna. Regionalna pjesnička nagrada Risto Ratković dodijeljena joj je za zbirku poezije “Divlje i tvoje”. Prema nekoliko njezinih priča snimljeni su kratki igrani filmovi, nacrtan je strip, a prema nagrađivanim dramskim tekstovima postavljeno je nekoliko predstava za djecu. Živi i radi kao slobodna spisateljica na relaciji Zagreb – Dalmacija. Objavila je: zbirke pjesama Bit će strašno kada ja porastem (1988), Vječna djeca (1993), Žensko pismo (1999), Puzzlerojc (2005), Kućna pravila (2007), Mamasafari (i ostale stvari) (2012), Divlje i tvoje (2020); knjige priča Nasmijati psa (2006) i Nasmijati psa i sedam novih priča (2020); romane Adio kauboju (2010) i Pjevač u noći (2016); slikovnice Adriana se vratila nastalu u suradnji s Imeldom Ramović te Šporki Špiro i Neposlušna Tonka (2017) i Sami na cilome svitu (2020) nastale u suradnji sa Svjetlanom Junakovićem.

RATKOVIĆEVE VEČERI POEZIJE 2020: DINO BURDŽOVIĆ, NAGRADA RISTO RATKOVIĆ

Dino Burdžović

RIFAT

NOVI SVIJET NOVA KLASA

Promijenio se svijet Rifate!

Za trideset srebrnjaka, možda i jeftinije,
konačna propast se nikada i nije mogla
odrediti tačno u cent.

U ruci kipa Slobode
umjesto baklje
zasijao sterilizirani špric,
iz usta mu viri
kameni džoint a i ne gleda
ka Atlanskom okeanu
već, nakon posljednjih katastrofa,
ka New Orleansu.

S obzirom da je Amerikanac
“Noe” je barku zamijenio
za najsevremeniju jahtu,
na kojoj ipak ima mjesta samo za njega.

Umro si na vrijeme!

Ili, bolje rečeno,
ubili su te na vrijeme…

MARGINE ZABILJEŽENE U DŽAMIJI

Rifate
prošle su tvoje boli!

Revolucija
za koju si glavu dao
(ili su ti je uzeli, ni dan danas
ne znamo je li to isto!)
pojela je svoju djecu i
obezvrijeđena je do maksimuma.

U neko svitanje,
u neko dženetsko jutro
ti ćeš,
daleko od akovskih mezarja,
zaboravljen
pronaći svoje pravo
ime i prezime…

I roditelje…

I Hajriju…

I Ibrahima…

WILDE EAST COMMUNION

U jesen odlučujemo stvoriti državu
a ovo godišnje doba je idealno
za eksperimente takve vrste.

Cijelu nedjelju vijećamo koji simbol staviti na zastavu
koja je, kada ima vjetra, jedina što se vijori na Ist Riveru.

Nakon hematoloških ispitivanja ispostavlja se
da ovaj narod nije predodređen za nezavisnost.

Svejedno, ne priznajemo zakone i postojeće standarde.

U osnovnim školama toče besplatno pivo.

Uz pomoć najsavremenije mehanizacije spomenike
na našim grobljima uspijevamo okrenuti ka sjeveru.

Naše “učenje” predstavlja najnovije svjetsko čudo.

Posebne grupe izoluju nevjernike i tek ponekog išamaraju.

“Oda radosti” jedina je zabranjena melodija.

Spajamo nespojivo, bratimimo narode koji su se koliko juče
granatirali, u minskim poljima organizujemo poetske maratone,
nelektorisanim dekretom ukidamo crninu i bjelinu,
na svadbama i sahranama može se nositi samo crvena odjeća,
dodaje se u amandmanu u čijem se naslovu pominje i Fantom slobode.

Ljudi, pa i čitavi narodi, postaju solventni
kao da zaboravljaju da je apokastaza ipak moguća,
možda ne u ovom vremenu, ali kasnije-ko to može znati?

Neće mnogo vremena proći i ostvarićemo balkanski san:
POSTAĆEMO TEK ŽUTA ZVJEZDICA NA PLAVOJ ZASTAVI.

Ali tu se radi o neobaviještenosti, a ona se,
kao da je tečni metal, razliva na sobnoj temperaturi.

Gospode poklali smo sve koze.
Više nema državnih neprijatelja.
Daj nam barem
Partnerstvo za mir.
Božji.

PISMO FAMILIJI

Ne znaju
bratstvenici
da nas je stigla neka kletva
i naplatila se uzevši
najboljeg od nas.

Propali su familijarni
poslijeratni susreti,
u vrh sofre
ostalo je prazno mjesto!

Nemamo još uvijek
nikoga
pametnog i školovanog
a voljnog
da svoj vrat podmetne
umjesto tvojeg…

ZBOG VODE ILI NEČEG DRUGOG

U ime Alaha
riječi što si nosio na srcu
gdje su?

Presudna bitka je nemilosrdna,
naročito prema herojima

Sjeti se ljubavi svoje
Lepe Stamenkovic
s kojom si se mozda i sreo
još jednom
poslije smrti

Zaboravljene su vaše tajne,
nema više ni policijskog časa!

Svaki tvoj dan je istorijski,
svaki govor slavan!

Iako je sve prošlo…

Samo još sujevjerni vjeruju
da se nijesi vratio
zato što nijesu za tobom
prosuli vodu…





Saladin Dino Burdžović rođen je 1968. godine u Bijelom Polju. Gimnaziju je završio u rodnom gradu a književnost studirao u Beogradu i Nikšiću. Pojedini naslovi iz njegovih knjiga zastupljeni su u preko pedeset antologija, zajedničkih zbirki i zbornika poezije i proze. Prevođen je na mađarski, poljski, bugarski, makedonski, slovenački, turski i njemački jezik. Dobitnik je više nagrada za poeziju, prozu i drame. Član je Crnogorskog Društva Nezavisnih Književnika (CDNK) i, od 2008. godine,  Udruženja književnika Njemačke-Hessen (Litteraturgeselschaft e. v. Hessen-Deutschland).  Jedan je od osnivača i stalni član Alternativne grupe Monte Art iz Frankfurta.Od 1999. godine živi u Offenbachu, Hessen, Njemačka. Bibliografija: Hornika nepoznatog (MRZ, Pljevlja, 1990), poezija; Koncert za 1001 bajonet (Građevinac, Subotica, 1992), poezija; Na tragu balade (MRZ, Pljevlja, 1993) poezija; Plastična operacija sna (Mladost, Beograd, 1994), poezija; Alkoholičar i ćelava djevojka (MRZ, Pljevlja, 1996), poezija; Misija (MRZ, Pljevlja, 1996), drama; Lirika iz tetrapaka (Književna reč, Beograd, 1998), poeme; Sonet o skoku sa zgrade (Dignitas, Cetinje, 1999), poezija; Immigrant’s song (Ars-Longa, Beograd, 2000), poezija; Konstablerwache (Dereta, Beograd, 2001), roman; Snijeg pada na Offenbach (Dignitas, Cetinje, 2001), poezija; Tragom muhadžira (Balco, Frankfurt, 2001), publicistika; Arhivski snimci (Dom Kulture „Pivo Karamatijević“, Priboj, 2002), poeme; Frankfurtske i druge priče (MRZ, Pljevlja, 2002), pripovijetke; Djevojka sa kokošijim grudima (Beogradska knjiga, Beograd, 2003), poezija; Berlin noćas mora pasti (Dereta, Beograd, 2004) , roman; Melanholična biografija (MRZ, Pljevlja, 2005), poezija; Brus Li je umro u Bijelom Polju (Bosanska riječ, Wupertall, 2005), roman; Putopisi slijepog putnika (Dereta, Beograd, 2007), pripovijetke; Konstablerwache i druge pripovijetke (Verlag “A”, Frankfurt a/M, 2009), pripovijetke; Nakon pada zida (Zalihica, Sarajevo, 2010), poezija; Hessen via Montenegro (Almanah, Podgorica, 2012), pripovijetke; Povratak u Schwarzerberg (Almanah, Podgorica, 2013), roman; Razgovori sa neistomišljenicima (Verlag „A“, Frankfurt am Main, 2016), intervjui; Konstablerwache (na njemačkom jeziku, prijevod Elke Schwarz, Ćazima Medić, Ranko Ćetković, Drago Tešević, Verlag „A“, Frankfurt am Main, 2016), pripovijetke; Antologija Montenegrina (Verlag „A“, Frankfurt am Main, 2016), antologija; Rifat (Almanah, Podgorica, 2020), poezija; Revolucija i njena kopilad (OKF, Cetinje – CDNK, Podgorica, 2020), poezija.