SMRT BIJEDNOG RADNIKA

Gospoda se u jelu, piću, svirci slade.
U velikoj i krasnoj zgradi
Dok napolju uz plač i jauk bolan
Radnik jedan mre od zime i gladi.

Vjetar nosi pahuljice bijele,
A radnik zgrčenih ruku
Potiče vatru koja se gasi
I trpi bol i muku.

Siromah ima petero djece,
Ženu, družicu vjernu,
Koja ga tješi kad je u tuzi
I posprema kolibicu smjernu.

Ponoć je. Mir vlada svud,
A radnik smrznutog tijela
U smrtnom hropcu se trza . . .
Tama je, samo se vidi po koja pahuljica bijela.

Vatra se ugasila, a starac jedan
Hladan, ukočen, sklopljenih očiju
Zgrčeno leži, a u divnoj zgradi
Bogati ljudi pjevaju, sviraju, piju . . .

Osvanulo je jutro tmurno, sumorno,
Stazama sniježnim prolaze ljudi.
Zastade jedan spazivši mrtvaca.
I misleći pijan da leži: „Pfuj, prostak ludi!”

Reče. Čovjek taj je svu noć pio, pjev’o, svir’o.
Dok je čedni radnik bez obuće, ruha,
Umro od zime, bola i gladi
Boreći se za komad kruha.

(1936)

PJESMA CVATE…

Svake noći po pet, po šest,
Ja čuvstvenih strofa, stvorim,
Tako moje srce hoće;
Pa se opet ne umorim.

Pjevah, pjevam … i pjevaću
Dok života moga traje,
Snagom pjesme otvaram
Put što vodi u Saraje…

Ne mora ih čitat’ svako,
Poeziju svak ne voli;
Mnogi shvatit’ i ne može
Djevičanske tople boli!!

(1936)

KNJIGA UMIRANJA

Stojim na kamenoj stazi.
Groblje mi s desne i lijeve
strane,
Ja u sredini stojim, razmišljam
I gledam tu veličanstvenu knjigu
umiranja.
Ona u sebi krije mnoge tek
započete nade.
Skrivene želje i ljubavi
neostvarene.
Nešto tek započeto ostalo je
nedovršeno.
Hrbat joj je staza na kojoj
stojim.
širom otvorenih stranica.
Njihovi skupovi riječi, rečenice.
Nišani bijeli su slova.
Čitam ih, razmišljam
i shvaćam.
Da svaka za sebe nešto kaže,
A sve zajedno samo jedno
Prolazno na svijetu je sve
Žurno pored mene promiču
Bahatim koracima i ohola
držanja.
Umišljena ništavila, ljudi što
Ž i v e ..
Misli im koprene crne skrivaju…
Rukama miluju Pežoe, Fiće,
Folsfagene,
A ja im dovikujem, pogledajte,
pogledajte.
Slijepi, otvorite oči, i vaše je
mjesto
Među mrtvima ovdje, stanite,
razmišljajte…
Vidite kako brzo sve prolazi,
prelama se i teče.
Sada je jutro, sada podne a sada
veče,
I tako neprestano, neprestano…
Iz sata u sat, iz dana u dan.
Iz noći u noć, oko nas sve teče
Pa nestaje neprestano …
A dokle, to ne znamo ..

(1971)

BILJKA I ČOVJEK

Gledam raskošnu biljku
Kako lista, behara
Pod žilama njenim je zemlja
Nekada čovjek, a sada ništa

Proživio je deset ljeta
A ona je dva stoljeća stara
I opet buja i opet cvjeta …

Rodi se, življe pa ode
U praznine nepoznate
I nema ga više …
A cvjetovi duginih boja
U primaljeće svako
Ljepotom polja pozlate…
Duša, gdje ona diše
Da li u mirisu cvjeta
Il negdje daleko više.

(1973)

DUHOVNI DOŽIVLJAJ

Džamija, tekija, ne znam šta bi
dok misao lutaš naokolo…
gdje je most preko kojeg sam prošla?
Kolo života stade
Zasija plamen
Sruši se dunjalučka kuća
sazdana od lažnih dragulja
Samo na azurnom nebu zablista
zvijezda – od iskona.
U kutu tekije-mezar
Sjena lebdi oko njega,
duša uči tekbire,
vire duhovne oči
A kuća mistike aška
sve je viša i viša
u nedogled…
Otvori oči,
zapljusnu me java,
dunjaluka led!

(1990)

POEMA RUDARIMA

Sišli ste dolje u bezdan
u vlagu, trulež, mrak,
jedan od drugog,
mlada srca puna ideala za bolje
sutra.
Prošlost puna zala pomrači vam
snove
u nove puteve htjeli ste kročiti…
Kod kuće neimaština, bijeda,
glad
razmišljali ste, dokad?…
Dok ste se spuštali u jamu
U duhovnu osamu
Kolona duga… sto osamdeset
komora…
Da kopate crno zlato za
gospodu,
što nikad lopatu i krampu
nije uzela u ruke,
a jela i jela je uklete zalogaje
zakuhane od vlažnog znoja
heroja rada
čije su kapljice kao zrna bisera
krasile vaša čela…

Selam alejkum, muslimani,
hvaljen Isus Hrvati, Srbi,
Slovenci
neka vijenci isprepleteni od naših
suza
okite vaše rake!
U oblake olovnog dima ispario
se metan
krov od žute ilovače nadvisio je
vaše kovčege
— nagrada za prisege koje ste dali
Da ideali rada, socialna pravda
ispune našu Domovinu.

San vam se nije ispunio,
umrli ste prevareni!
Gospoda ljetuje na vašem moru
na kontinentima diljem planete
na azurnim obalama,
a vi ste štrajkovali
u zemlji socijalizam tražili
pravdu,
da nahranite dječicu
čija boja na licu svjedoči da nisu
zdrava.
Babo rudar, od bijedne plate
ne može kupiti ni mesa ni
čokolade,
dok u hladu morskih palmi
igraju moderne igre
rumena punačka djeca
gospode u zemlji socijalizam
što nose ime Drugovi.
Fotelje su istruhle po njihovim
leđima jer krali su radnički znoj i
suze
o metane, zašto ubi sirotinju?…

(1990)

LICEMJERJE

Na zemlji ste sebi stvorili
džennet
sirotinji džehennem,
gradite vile od zlata i mramora
vozite se u kadilacima, boinzima
a jahte bliješte nasred mora.
U ruci nosite tespih,
a pod pazuhom Kur'an
sirotinju arapsku plašite
džehennemom,
džehennem je u vašim srcima!

A džennet, da u njeg vjerujete
ne biste ga stvarali na zemlji!
Džennet je na dunjaluku
kad nekom učiniš dobro
džehennem kad mu naneseš bol,
dakle, oboje je u nama samim.

Ne biste gradili vile od zlata i
mramora,
vozili se u jahtama, kadilacima,
boinzima
ženili američkim ljepoticama
da vjerujete u ono što pričate
sirotinji:
Na dragom svijetu
džennet i džehennem da ima!…

(1990)

Izabrao doc. dr. Nehrudin Rebihić

Džemila Zekić (1917-2004) bošnjačka je književnica; potomak je poznatog pisca hronograma na turskom jeziku Ahmeda Vehbi Zekića. Prve pjesme napisala je 1933. godine, a pored poezije, napisala je nekoliko socijalnih novela i crtica, kao i publicističkih tekstova o položaju žene u društvu. Između dva svjetska rata objavljivala je tekstove u brojnim bosanskohercegovačkim časopisima, a ponajviše u Novom Beharu, Islamskom svijetu, Islamskom glasu, Gajretu, Dječijem Novom Beharu itd. Nakon Drugog svjetskog rata, nije objavljivala sve do 1969. godine kada jednu njenu pjesmu književnik Rešad Kadić uvrštava u antologijski izbor Pobožne pjesme bosansko-hercegovačkih muslimana. Od potpunog zaborava otrgnuli su je učenici Gazi Husrev-begove medrese, objavljujući njene pjesme u učeničkom listu Zemzem, kao i uredništvo novina Preporod pri Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine. Za života nije objavila nijednu zbirku, ali je 2019. godine Nehrudin Rebihić priredio izabrane pjesme, crtice i publicističke članke u zbirku Zeleni biseri, a naslov zbirke želja je pjesnikinje koju je izrazila u jednom intervju 1986. godine.