FESTIVAL ONE 2020: SNEŽANA STOJČEVSKA

Snežana Stojčevska

NIKAD NE ZNAŠ…

Ponekad poželim da se vratim opet
u majčinu
utrobu
i ostanem tamo
do novog stvaranja svijeta.

Pokrivač je lažna sigurnost.
Navlačim ga preko glave
zauzimam položaj fetusa.

Iz kukuljice jednog dana izići će leptir
koji će spasiti svijet.

Ako se jednom vratim opet
u majčinu
utrobu
i ponovo se rodim
pravit ću iste greške,
padat ću na istim mjestima,
pisat ću iste pjesme
dok čekam sljedeći autobus.

Nikad ne znaš gdje će te presresti pjesma

Prevod: Seida Beganovic

Priredila Rebeka Čilović





Prethodni tekstovi autora: I'll never stop

FESTIVAL ONE 2020: MILICA MILOSAVLJEVIĆ

Milica Milosavljević

IZGUBLJENI IMEJLOVI

Iz druge zemlje on mi piše
kaže: nismo se odavno čuli
zanima ga kako sam, šta radim
i da li pišem nešto novo
šalje mi pozdrave
uz napomenu “iz kišnog Kelna”
u sebi razmišljam
mora biti da se melanholija rađa uz kišu
i ženu koja je s tobom dvadeset i četiri časa
u imejlu mu odgovaram
da iz dana u dan gubim veru u poeziju
i da to valjda znači da ću je tek pisati.

Priredila Rebeka Čilović





Prethodni tekstovi autora: Ratkovićeve večeri poezije 2019

FESTIVAL ONE 2020: DIJANA TIGANJ

Dijana Tiganj

Jelovnik za ljubavnike

Vještica sam.
Spremam ti večeru.
Zavešću te.
Poješću ti srce.

Uzimam nož
i režem bilje
kojim ću tu utrobu u
požudu pretvoriti.

Jezikom oštricu kušam.
Kašikom miješam smjesu.
Tučkom ti ponos mrvim
i muški ego gnječim.
Ostaće od tebe samo mrve.
Krpom obrisane

U vrelim tiganju
jezik ću ti ispeći.
Oklagijom ću ti riječi
u tijesto pretvoriti.
Sve će ići glatko.

Viljuškom ću ti oči probosti.
Vidjećeš samo mene

U zarđalom tanjiru serviraću
drugima sliku
naizgled
srećnog para.





Dijana Tiganj rođena je 06.02.1995. godine u Prizrenu. Osnovnu školu je završila u Trpezima, a srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Gimnaziji „Panto Mališić“ u Beranama. Magistrantkinja je na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću, smjer: Nauka o književnosti. Objavila je zbirku poezije „Ulica starih koraka“ i roman „A vrijeme ide dalje“. Osim pisanjem, bavi se i književnom kritikom i naučnim radom, ali i recenzijom i lekturom ( prevod knjige „ Metamorfoza“ Eve Petoezi). Član je Hrvatskog književnog društva i učesnik brojnih književnih festivala.

Priredila Rebeka Čilović

FESTIVAL ONE 2020: LJERKA PETKOVIĆ

Ljerka Petković

RUMENA PJESMA


Čarnojević joj se
uselio
u vene
još onda
kad nije znala
da će seobe
postati njena sudbina.
Kad se prozor između
života i sna
otvorio do kraja,
zumbuli su
pognuli glave
od stida
pred
bijelim praskozorjima
u čarnoj gori,
i pred rumenom
požudom Sunca
na vrelim vrhovima
prstiju.
On ju je naučio da je
u odbrani
od besmisla i praznine
samo ljubav
dovoljna,
a sve drugo je
varka
u mutnoj smjeni
reda,
grijeha,
zakona
i granica.
I oduvijek je znala –
mora nešto da se želi
da bi tekao život.
Koliko je samo puta
napisao pjesmu
umjesto nje,
skrivajući se
u odlascima i
neprihvatanjima
nedokučivog
svijeta,
pitajući je da li je,
u stvari,
samo ona nestvarna,
a sve ostalo stvarno.
Taj Čarnojević je
godinama,
sa osmijehom,
iz svoga,
uskakao u njen
dnevnik,
kao u azil za snove,
daljine,
visine
i vječito lutanje
kroz ravnodušnost.
A nikad nije ostavio
ključ
ispod praga,
tjerajući je da lupa
na mnoga vrata
prije nego što sazna
da mora neko
i nešto
da se voli
da bi postojao
svijet.





Ljerka Petković je profesorica Gimnazije u Beranama. Autorka je velikog broja  recenzija i prikaza knjiga, kao i  scenarija za školske predstave i programe. Piše kratke priče i poeziju. Izdala je zbirku poezije „Šapat i krik“, IGP „Pegaz – Bijelo Polje, 2016. godine, i zbirku kratkih priča „Ogledalo“, IGP „Pegaz“ – Bijelo Polje, 2017. godine. Dobitnica je više nagrada na konkursima za kratku priču, odnosno poeziju, a zastupljena je i u nekoliko zbornika i antologija.

Priredila Rebeka Čilović

FESTIVAL ONE: TANJA BAKIĆ

Tanja Bakić

Zajedno smo zaplakali

Zajedno smo zaplakali
U tim sitnim satima noći
Dok napolju čuli su se zvuci
Ljudi koji izlaze sa stanice
Rektor strit metroa
I dok zora kucala je na vratima
Tvog stana u Menhetnu
U ulici koja je gledala
Na Bateri park
I njujoršku luku.
Zajedno smo zaplakali.
Prvo ja, a onda ti.

I ti su trenuci našeg
Zajedničkog plača
Koji je nastao
Iz sasvim različitih razloga
I kod tebe i kod mene
Trajali minutima,
A kao da potrajali su
Jednu novu vječnost,
O kojoj nismo znali ništa
Sem da smo u njoj,
I sem da mi više nismo bili mi,
Već neke druge dvije persone
Koje se tek upoznaju
U nekom tamo prostoru
između jave i sna,
I razgovaraju ili se možda
Gledaju i šute.

O toj vječnosti
Nismo znali ništa
Sem da u njoj očigledno stojimo
Nepomično i osluškujemo
Zvuke našeg zajedničkog plača
Koji činio se kao daleki odjek
Nečega što ne
Razumijemo
Ili možda razumijemo,
Ali se pretvaramo
Da o tome ne znamo ništa.

Možda smo mogli i znati
Da nešto nije u redu
Onog dana kad pošli smo
U Central park
Na vožnju čamcima
I kad nailazili smo na
Bezbroj mostića
Na našem putu po jezeru,
I kad napravila se
Nepromočiva tišina
Između tebe i mene,
I ja te pitala: „Da li je
Sve u redu?“, a ti mi rekao
Da jeste i pogled
Oborio u stranu.
Možda smo mogli i znati
Da nešto nije u redu
One noći kad ušli smo
U pokvareni voz sabveja
U Grand Centralu
I kad rekla sam ti na sav glas:
„Nije pokvaren samo voz,
Pokvareno nam je sve“,
A ti mi odgovorio:
„I meni se čini da si u pravu“.
……………………..
Iznenada muk između nas.
……………………..

Sve se zaustavilo
Čini mi se čak i to vrijeme.
Odjednom nije bilo ničeg,
Pa čak ni našeg plača,
Pa čak ni naših zajedničkih suza
Koje godinama unazad
Čuvali smo kako ti, tako i ja
Neraspakovane u prašnjavim kutijama
Života, ljubavi, čežnji, očaja.
Odjednom smo se iz plača
Vratili u šutnju
Istu onu nepromočivu koju
Danima prije osjetili smo na jezeru
U Central parku.

Ne želim sada da govorim.
Ne želim ni tvoje riječi da slušam.
Uzmi me za ruku i zagrli.
Povedi me u tvoj omiljeni
Gramersi teatar.
Sve će opet biti u redu.





Tanja Bakić je pjesnikinja, prevodilac, autorka muzičkih biografija. Živi u Podgorici. Objavila je četiri knjige poezije, koje su dobile visoke ocjene kritike, uvrštavane u razne međunarodne antologije, prevođene na više stranih jezika i predstavljane na internacionalnim festivalima i umjetničkim bijenalima. Na doktorskim je studijama iz oblasti engleske književnosti. Bila je govornica na skupu o Vilijamu Blejku u prestižnoj Tejt Britan galeriji u Londonu. Autorka je i poglavlja u monografiji William Blake in Europe (2019)izdavača Bloomsbury. Dobitnica je raznih književnih stipendija, poput Srednjoevropske inicijative za književnost, Internacionalne kuće autora u Gracu, Cankarjeve rezidencije za pisce u Ljubljani, Traduki stipendije u Novom mestu i Tirani, i ostalih.  Njena posljednja knjiga prevoda poezije je Landing Light (Lako prizemljenje) Dona Patersona, za koju je autor dobio prestižne britanske nagrade Eliot i Whitbread.

Priredila Rebeka Čilović

FESTIVAL ONE 2020: AMRA TAHIROVIĆ

Amra Tahirović

BUĐENJE

Ne krivim ga, nije ni on znao,
podbulo lice čega li je znak?
Ne kuni ga, pjesmo, nije on zao,
ne zna šta su tišina i mrak.

Ne mrzim ga i nije on kriv
za naivnost moju, osjećanja rat,
kad stalno umireš a ostaješ živ,
ne zna kako je, niti može znat’.

Ne krivim ga, nije ni on htio
usnulost moju grubo da probudi;
i ne sluti kako je tek voljen bio,
ne kuni ga, pjesmo, ne kuni, ne sudi!





Amra Tahirović je rođena 1. juna 1997. godine u Rožajama. Završila je Osnovnu školu „Mustafa Pećanin“ i Gimnaziju „30. septembar“, kao dobitnica diplome Luča. Treća je godina Fakulteta političkih nauka u Podgorici, smjer Medijske studije i novinarstvo. Pjesme piše od svoje desete godine. Svoju prvu zbirku pjesama Ranjeni stih objavila je 2014. godine, a 2016. drugu po redu zbirku Susreti u bijelom. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada.

Priredila Rebeka Čilović

FESTIVAL ONE 2020: SENKA MARIĆ

Senka Marić (foto Radmila Vankoska)

Kad sam prestala

Kad sam prestala
bio je april
padale su crvene afričke kiše
najednom si izgledao posve drugačije
Jutro nakon kiše
grad se probudio prekriven crvenom prašinom
kroz prozor su preuranjeno mirisale lipe
Ipak sam odlučila otići do aleje po kojoj su zasađene
da vidim svojim očima
a zatim ako zaista cvjeta provjeriti pravac vjetra
uvjeriti se da ga je mogao donijeti do našeg prozora
dokaza nikad nije dovoljno
u ovakvim slučajevima
jer kako ćemo nastaviti dalje
ako ni ne znamo šta se doista odigralo
i na koji je način nakon svega
ostala samo teška crvena prašina
što se ni iz čega ne da iščistiti





Senka Marić piše poeziju, prozu i esejistiku. Objavila je tri zbirke poezije: Odavde do nigdje, To su samo riječi i Do smrti naredne, te roman Kintsugi tijela. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada, između kojih se ističu evropska nagrada Vitez/škinja poezije 2013., prva nagrada Zija Dizdarević 2000., te 2019. godine nagrada Meša Selimović za najbolji roman objavljen 2018. na teritoriji Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Urednica je internetskog portala za književnost, kulturu i umjetnost strane.ba.

Priredila Rebeka Čilović

SERHIJ ZLJUČIJ: KOMŠIJE

Serhij Zljučij

KOMŠIJE

od dvojice komšija
jedan
onaj koji je stariji
zagledao je ženu
onog
koji je mlađi
koji je zagledao
kćeri onog
koji je stariji

o žene –
one gledaju u svoje nebo

* * *

podelivši snove ravnopravno
na sve
pod svetlom mesečevim
pod svetlom mirisnim
svake noći
svojom senkom pada pred noge
poslednje kolibe krstolikog prozora
nemi
sirovi
dođoš neboder

titra u njemu
nečije besano srce
poput plamička lampe
što u tami vremena stremi
porodicu da okupi

ali spava ona
spava
u podzemnom neboderu
a koliba nad njim
toči pesmu samoće

***

pročitaj Sveto Pismo
vrapcima
sa belih-belih stranica
sneg oduvaj

i sve dok se
ruke
lednik besmrtnosti držeći
sasvim ne ukoče
nesvesno ispuštaj
reči iz usta večite duše

zatim ipak dohvati
iz mraka džepova pismo
pismo preprženog
suncokretovog semena
i razbacaj ga
– pregršt po pregršt –
u knjizi knjiga zime

i natečene ptice
sjatiće se
tražeći toplu reč
za vrapčije psalme

Sa ukrajinskog preveo: Jaroslav Кombilj





Serhij Zljučij (1953) ukrajinski je pesnik, publicista i prevodilac. Objavio je dve zbirke pesama: “Belo vreme” (1999) i “Bakarni lavovi” (2013), kao i dve knjige prevoda: “Jezikom dece” (2000) Josipa Brodskog i “Nebo tek rođenih” (2011) Česlava Miloša. Pesme je pisao na ruskom i ukrajinskom jeziku. Veći broj njegovih pesama ušao je u antologije i almanahe. Objavljuje u mnogim književnim časopisima. Prevodi sa poljskog jezika. Urednik je časopisa “Sičeslav”. Dobitnik je književne nagrade “I. Sokuljskij”. Član je Nacionalnog udruženja ukrajinskih pisaca.

MONIKA HERCEG: ISKAZ O IMPERATIVU ŠUTNJE

Monika Herceg / Fotografija: Tanja Draškić Savić

Iskaz o imperativu šutnje

Netremice te gledam i promišljam
možemo imati nekoliko godina,
dvoje djece u vremenskom kotlu zamutiti,
izliti ih lijepe, kao Davida glatke
i postaviti u najružniji vrt koji nađemo
Sutra ili možemo i danas
Nisam dugo spavala, ali san je prenosiv
pa ću zbrojiti minute,
drugim šetačima oči poleći u riječne rukavce

Samo budi tiho

Možda netko opet pokuca na moje tijelo
i pokuša me otvoriti

Iskaz o susretu

Oni ljudi koji smo bile prije nego
je netko ušao u nas i poljuljao nam glave,
prije nego smo udarili svemir o svemir
i rasuli na stol panične planete
na kojima smo živjeli kako već svi žive,
vjerujući da će sutra biti lakše podnijeti način
na koji vrijeme usporava, na koji vrijeme ubrzava,
vjerujući da će netko u nama sigurno
reći nešto dovoljno glasno
da se trgnemo iz tla u prostor
svega što se može dogoditi
onima koji su dovoljno neoprezni
Starjeli smo svatko na svom
malenom mjestu zakopani datumima,
mjesta su zapravo bila prostranstva,
uistinu su razgovarala kilometrima,
ali ništa nismo htjeli znati
o površinama kontinenata

Kad je jedna bol zapljusnula drugu,
htjeli smo pobjeći od te blizine
koja će nas protjerati iz stvarnosti
Ovako pitomima i plahima,
što će nam još jedan svijet
na koji nismo spremni


Iskaz o neizgovorenom

Posramljeni jutrom koje nam se prolilo po licu,
jastuk od zločina nad naivnom guskom
pod kojim je zaspao naš nemir napokon se
upoznajući s očima u kojima je moguće
preboljeti migrene i blizinu obližnjeg smetlišta,
svijet kakav je u očima svemirske postaje,
cjelovit i neopterećen, razgovarao je s nama
kao da smo mu ravni

Ptice će, umornih pokreta, povjerovati
u ovaj listopad u kojem čekam
riječi da se napune kašljem ili dosadom,
da se ugase, da se utišaju,
da me izgovore napokon bez daljnje odgode,
neka započne taj idući život ili nevrijeme
da potisne ono što nismo mogli ponijeti
iz godina u kojima se ništa nije moglo izreći,
ni ja, ni ti, ni tlo
na koje smo se iz zagrljaja
stropoštali

Iskaz o nevremenu

Ako vjetar zaprijeti
da će i nama otrgnuti krošnju,
objasnit ćemo da je naše težište u pticama:
Imamo ruke koje mogu prerezati tjedan
Imamo usta u kojima su već gnijezda bespilotnih letjelica

Kad strah zalije oči, savijaš kičmu do jezgre planeta
pa me upoznaješ s jezgrom mravinjaka
Tješiš me da je grmljavina samo buka sporija od svjetlosti

Tako hrabar, jedne večeri prekoračio si i mrak
pa slomio nos o Alfu Centauri
To je moralo značiti
da tvoja ljubav ipak ima čvrst bjelanjak
koji nas može nahraniti


Iskaz o bijegu

Ovdje na rubu jabuke koja još ne zna da će postati jabuka
dok pčela vrtoglavo pritišće sreću u usplođe,
putnik će povjerovati da je božje lice metalna ptica
Kako se bježi od ljubavi?
Nitko me ne pita za papire na kojima bi ozbiljno lice trebalo
jamčiti da nisam eksplozivna naprava,
a već ulijećem u nečiji početak
Slova se ne mogu protegnuti izvan geografije
koprcajući se kao bilo koja životinja
koju se približi vatri

Jezik gleda u atmosferu, bježi iz čovjeka,
jezik se opravdava putnicima da nije do njega,
ta barijera nebitne biografije, mene i smiješne države
Dogodilo se, na kraju, kao i sva zacjeljenja;
kad nisam gledala, pčele su povjerovale
da je proljeće odgođeno, zaspale
u pričama o egzotičnim predjelima
i već je cijeli vijek prošao
kad je pjesma tabanom dotaknula
posuđenu zemlju

Iskaz o prvoj interpunkciji

Bila sam prizemljena ptica
i tako će biti dok se ne pretvorim u točku
koja ne razumije
kako stati sama u sebe,
tražeći uvijek način
da probije tkivo
i počine u tebi
kao zalutali metak

Izbor iz nove stihozbirke “Vrijeme prije jezika”





Rođena je 1990. u Sisku. Nagradu Goran za mlade pjesnike za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis Početne koordinate dobila je 2017. godine. Knjiga je objavljena 2018. godine i nagrađena Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike, nagradom Fran Galović za najbolje književno djelo na temu zavičaja i / ili identiteta, nagradom Slavić za najbolji prvijenac izdan 2018.godine i međunarodnom nagradom Mostovi struge. 2018. godine dobila je nagradu Na vrh jezika za najbolji neobjavljeni rukopis, a knjiga naslova Lovostaj. objavljena je 2019. Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom natječaju za poeziju Castello di Duino 2016. i prvu nagradu na regionalnom natječaju humoristično-satiričnog žanra Bal u Elemiru 2017. te nagradu Lapis Histriae 2019. i prvu nagradu na natječaju Biber 2019.za najbolju priču.
Član je međunarodne mreže Versopolis te uredništva časopisa Poezija Hrvatskoj društva pisaca i urednica u istoimenoj biblioteci.
Pjesme su joj objavljene u različitim časopisima i prevedene na nekoliko jezika. Izbor pjesama izašao je na francuskom jeziku (Ciel sous tension, L'Ollave, 2019.).

DAMIR CAMIĆ: AMARILIS

Damir Camić

AMARILIS

Čulna saznanja čovjekovih
slabosti zari vitalnost. Um je
savršenstvo s višeneblja
blagodareno. S raznih gledišta
čovjek je crijevo na ugljen.
Prospeš li vosak na dlan,
kao amarilis pocrveni.

OD ISKONA

Otvorio sam vječnost od
iskona, oslušnuo predskazanja.
Slobodne noge zapleti u vlasi
morske. Umri nemila dušo,
nek te litice oplakuju.
Pješčanik je silom zanemareno
čudo, u frulu dna rosan.
Slomljenog srca samotan,
radujem se.

EVROPSKA KLASA

Često bivam samlji od samoće. Bježim od
katalepsije vampirske hipokrizije. Nemilo
tonem u elipsi nerazmrsivih protivrječnosti.
Ljudi pred bogom kriju najprirodnija osjećanja,
pa zašto bih bio pošteđen od iskonske klice
vremena? Svijet ide izvan ljudskih moći,
problemima me izložio kao pred proscenijumom.
Pred tminom evropske klase izvodim ondašnja vremena
koja ne razumijete.
Osjetio sam neandertalni način smotre ukrštene
retrovizorskim pogledom na budućnost pod
oblacima blistavo bijelog sjaja. Pred oštrim vazduhom
što u utrobi sijeva kao potčinjen varvar.





Damir Camić rođen 07.12.2001. godine u Beranama. Učenik je gimnazije ,,30.septembar” u Rožajama. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, a najznačajnije su: 46. Limske večeri poezije, Janoš Siveri i Stanislav Preprek. Objavio je knjige: ”Nostalgija ljubavi” 2018,
”Harmonija” 2019. Bio je finalista 49. Ratkovićevih večeri poezije za mlade do 27 godina.