ŽENE IZ DUGOG SELA

Žive s mislima da
Bog ima neki plan
za njih
“Bog ima neki plan
za nas”, kažu
kad se slučajno sretnemo
što nije često
o ne, one uvijek imaju preča posla:
očistiti fuge u kupatilu (četkicom za zube)
ubijati muhe oko kuće
izmicati sećije i regale
a tu su još i vrata, tavani, prozori,
kuhinjski elementi
Sjećam se jedne koja je
ribala električni
šporet, pa ju struja
ubila
“Trebala ga je isključiti
iz utičnice”, pričalo se
dok se ona hladila u zemlji
One srećnije umru brzo
i njihovi muževi plaču
koliko je tu prolivenih suza
ali muškarcu treba žena
pa se tako na nju
brzo zaboravi
Iza nje ostane nešto kao
“Kako je ona slušala svekra i svekrvu,
kao svoje roditelje…”
Druga žena se dokazuje
da je čak bolja od prve
pa ustaje u četiri i već do osam
po pet jufki razvuče
za svačiji ukus
sve dok kroz selo ne protutnji
hitna pomoć
Onda žene malo utihnu
i proviruju iza stora
ispred čije će kuće ovaj put stati
i koju će na nosilima
iznijeti
Tad cijelo selo poprimi
Oblik cvijeća u vazni koje
Je pri kraju
Osim žene koja je u kolima
Hitne pomoći
Dok zemlja plazi jezik
za njenim kostima
Ona se sjeća sebe kad je
Željela nešto drugo
Nešto više od života
I smiješi se sigurna da sve
Počinje baš tad
U kolima hitne pomoći

ŽENA KOJA NEMA KUĆU

Cijeli život živim u strahu od izbacivanja
Van, u gluho doba noći, u zlatne
Dane augusta, dok su mi rasle dojke,
Dok skupljam kosu sa umivaonika
Od oca sam se sakrivala u potkrovlje
I pušila njegove cigare, a čikove
Gurala između crijepova
Ostajala bih gore dan ili dva,
Potom silazila kad bi mi nestalo svega
A on bi me dočekao na vratima
Cereći se, zgasnut u licu
Opet si meni došla, je li, govorio bi
A ja sam slušala pretis lonac kako pišti
U kuhinji, puna pokore, za krevet,
Za mutne snove, za kašiku,
I moj prvi muž
U svakoj svađi znao je da kaže
Marš napolje, cmizdri nekom drugom,
i ja sam se poslije sedam godina braka
opet vratila ocu
Prevalila sam prazne puteve ove zemlje,
klonule glave
A otac me upita: Koliko si mislila da ostaneš?
I nedugo potom otrgoh se ponovo ocu
Moj drugi muž održava travu na grobljima
Ljudi govore da je lud, podsmjehuju mu se,
I zbog toga on kući dolazi natmuren
I ne gleda u naše dijete
I kinji me što su kadife na balkonu ofucane,
Iako nisu
Ko krunicu kadife ščepao me za glavu
I odvukao do ulaza
Nogama sam gurala ulazna vrata, preklinjala ga
Samo da me ne izbacuje van
Uradiću sve što kažeš,
samo me ne tjeraj iz kuće, rekla sam mu
Iako već vidjeh put i neku drugu dokolicu
Izmijenjenu veoma, ali opet istu

GINULA SAM ZA POEZIJU

Jabuke trule u travi, a one što se još
Drže na grani ptice kljucaju
Jabuke su padale i prije 13 godina,
crvljive, i možda baš ne jabuke
Nego smrt praćena zujanjem muha
Kad sam dobila svoju prvu pjesničku nagradu
Novine su pisale o tome, otac je došao kući
I tresnuo ih o stepenice na kojima sam
Sjedila i komila grah
Prošao je pored mene i ušao u kuću
A ja sam se samo stresla držeći se za mahune
Kao za mermer
Čekala sam da zaspi, što je uvijek radio
Kada bi se vratio iz džume, pa sam
Pokupila rasute listove novina i zašla u kukuruz
Vrane su prhnule pod udarcima moga
Srca
U novinama nije bilo bogzna šta,
Nekoliko redova o tome zašto
Sam dobila nagradu, i isto toliko
O mojoj knjizi, ali bila je tu jedna riječ,
Samo jedna, ona zbog koje sam prestala da dišem
Zbog koje je otac bacio novine pred mene
I prošao bez riječi, zbog koje su mačke
Bile nepomične ispred ulaznih vrata
Mudra, pisalo je, m u d r a
I suhe stabljike kukuruza okruživahu me
Znatiželjno kao da nas je zajedno
Svijet izdao
I to je bio naš prvi dan umiranja
Moj otac je želio da budem krojačica
Želio je da naučim musti kravu i praviti sir
Ginula sam za poeziju dok sam stajala
Za šporetom i gledala kako siri tetka Fata
I opet se moj sir mrvio i bio dobar
Jedino u piti
Nisi dovoljno posvećena, rekoše
Nisi ti prva u koju je šejtan ušao
Slušaj kvrcanje mlijeka, pucketanje vatre
Kad naučiš napraviti sir kako valja
Onda piši pjesmice dokle hoćeš

Naida Mujkić rođena je u Doboju (BiH) 1984. godine. Prvonagrađena je na Književno-kulturnoj manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu; Nagrada Mak Dizdar mladom pjesniku za zbirku neobjavljenih pjesama, 2006. godine. Učestvovala je na nekoliko internacionalnih književnih festivala. Također, izabrana je da predstavlja Bosnu i Hercegovinu na Bijenalu mladih umjetnika Evrope i Mediterana. Svoju poeziju predstavila je na Sajmu knjige u Beču, kao i u Literaturhausu u Grazu. Poezija Naide Mujkić prevedena je na nekoliko jezika i objavljena u književnim časopisima i antologijama širom svijeta. Objavila je šest knjiga poezije. Doktorirala je iz oblasti književnosti te predaje književnost na Pedagoškom fakultetu u Bihaću.