
GOVORITI S NADGROBNIM SPOMENICIMA
Obična šetnja grobljem:
Sunce je hrapavo poput mačjeg jezika
Dlačice na suncu podsećaju na
najsitnije svetlosne godine
Žene vitkih strukova žure pod drvoredima
Cveće raste u njihovim rukama
Među nadgrobnim spomenicima osećam
svoje devojaštvo
jasno poput prisustva druge osobe u prostoriji
Na pločama leže izvrnute pčele
Sveće se razmekšale i iskrivile poput
lica beskućnika
Muškarci su optimalnih pet godina stariji
od svojih žena
Posebno je dirljivo kad supružnici umru
jedno za drugim
u razmaku od godinu dana
To svedoči o ljubavi koja se meri
ničim drugim do tugom
Da li je vrućina tim telima
Da li znaju da su prožeta zemljom i zaboravom
Dovršena poput poslednjeg mlečnog zuba
što je tek ispao iz desni bezobraznog deteta
(iz zbirke Unutrašnje nevreme, Matica srpska, 2019)
NA AUTO-PUTU BEOGRAD – NOVI SAD II
Onog dana kada sam najverovatnije izbegla smrt
na auto-putu Beograd – Novi Sad
Čitala sam na telefonu neki tekst
o apsolutnom sluhu
Kad se hauba automobila otvorila i razmrskala
staklo šoferšajbne
Morali smo da preskačemo bankinu
Stajali na vetrometini iznad Dunava na visini
dovoljno velikoj da sigurno
padnemo
Da se sve sažme u jedno prostranstvo
Zapljuskuju me zlatne jesenje boje i oblici
izuzetne oštrine
Pejzaž mi liči na nenačetu tablu kafetina
Ispod mosta prasići i ovce gnezde se
u svojim brlozima
Pas se vrti oko svoje ose kao derviš
I ne slute nesreću koja se odigrava iznad
njihovih glava
Majka je to pravdala sutrašnjim
Aranđelovdanom
„Mihajlo nas je spasio”, kaže
(iz zbirke Unutrašnje nevreme, Matica srpska, 2019)
PTICE LETE NOĆU
Više nemam snage da rastem i počinjem ispočetka,
želim da se zaustavim u naivnom i sentimentalnom,
u detinjem, kad me je još zanimao način na koji svet
funkcioniše, da se vratim u trenutak kad sam prvi put
za sobom ostavila kapljicu krvi na dasci klozetske šolje.
Kada ću ponovo osetiti vazduh čist poput obrisanog noža,
kada ću osetiti vonj ulice po psećoj mokraći razblažene kišom?
Dane provodim zagledana kroz prozor
i sve sam prozrela:
Svrake se rasprše sa grana i označe početak jutarnjeg zla,
kasno popodne zaljubljeni mladi muževi vade namirnice iz gepeka,
ptice lete noću.
Želim da mi ponovo bude neobično što te vidim
prekrivenog, da krv prođe kroz telo svih devedeset puta,
jer granica koja nas deli nekad je stvarna,
a nekad zamišljena linija, zgrušana krv vremenom će
otpasti s kože, znam tačno šta treba da uradim
i kažem ali ne znam odgovor ni na jedno pitanje
(iz rukopisne zbirke Vaspitanje straha, 2021)
Juni srpskih pjesnikinja priredila Ana Marija Grbić
Katarina Pantović rođena je 1994. godine u Beogradu. Osnovne i master akademske studije završila je na Odseku za komparativnu književnost sa teorijom književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, gde je trenutno na doktorskim studijama. Angažovana je kao istraživač-stipendista u Institutu za književnost i umetnost u Beogradu. Piše i objavljuje književnu kritiku, esejistiku, naučne radove i poeziju u periodici, naučnim zbornicima i na internet portalima (Polja, Letopis Matice srpske, Koraci, Beogradski književni časopis, Braničevo, Buktinja, Banjalučki filolog, Književna istorija, Noema; astronaut.ba, strane.ba, Poenta.net, Hiperboreja, Enklava itd). Objavila je pesničku zbirku Unutrašnje nevreme (Matica srpska, 2019, najuži izbor za „Brankovu nagradu“ i „Matićev šal“). Za svoju poeziju, naučni rad i uspeh tokom studija dobila je brojna priznanja. Pesme su joj prevođene na nemački, francuski i slovenački jezik. Članica je uredničkog odbora izdavačke kuće Treći Trg. Članica je nekoliko žirija za književne nagrade. Živi i radi u Beogradu i Novom Sadu.