Pozdrav

Nikad nisam otišla.
Vrata kuće preko puta uvijek su otvorena
ali i dalje svi pozvani ulaze kroz prozor
(kad glad uđe na vrata).

Nikad nisam otišla.
Sjedim na klupi
na kojoj se miluju lišće i papiri,
djeca u parku su ista
i potrebno im je nadjenuti imena.
Između dva betonska bloka veličine koraka
isklijala je mahovina kao madež na oku
i proljetni je vjetar budio
bol u mojim nosnicama
kao da se utapam.

Nikad nisam otišla.
Kroz šetalište
vjetrovi se dodiruju
a ljudi prolaze jedni kroz druge.
Sjećam se: osam hiljada dlanova
ostalo je u zraku
Osam hilada dlanova
poklopilo je osam hiljada usta
i to je bilo osam hiljada zausti.
Od mog je sjećanja zanijemila rijeka.

Kao da nikad nisam otišla
zurim u blokove zgrada
do kasno u noć kad prozori počnu da trepću
i kad me podsjete da sam nekoć imala oči.
Puna su dva sata pištale ljuljačke
prije nego sam napokon shvatila
šta treba da ti napišem u pismu.
Napisala sam:
Od svega što si spasio ponesi mi torbu
u koju je brat stavio dlan
kojim mi je poklopio usta
prije nego što će ga odvesti.

Proljeće

Sunce je bilo presvučeno mrenom straha
da će nestati kao i prvog proljeća
dječak kojeg više nema
učinio je da nam srca kucaju unatrag
da se vrtlog misli misli obrnuto
od kazaljki na satu
kao da smo svi uselili
u vlastite utopije
kao da nam dan teče unatrag
od sna do buđenja.
Dječak kojeg više nema
okrenuo je kazaljke sunca
i sad je vječno podne.
Prvo je proljeće u kojem su spakirali
narukvice ogrlice prstenje umrlice hodalice
a naušnice i rese
pobrala je dostojanstveno i tiho
Kraljevina Danska.
Kao prvog proljeća volim te
samo ovog te proljeća voli
cijeli jedan dodatni razred djece
koji u zraku rukama plete prašinu,
svjetlost i sram u ljubav.
To je taj dan kad se nebo pali
i gasi kao da se dva svijeta bore
spasiti što je ostalo od ranog poljskog cvijeća.
Volim te kao prvog proljeća a sama ne znam
šta bih s tolikim mimozama
krune se u žuti prah
u kurkumu u začin za bogove
ne znam više ni pričati s tobom
čelo mi sriče slogove
kao napredan prvačić.
Dočekat ćemo prve dane proljeća
kao svake godine znajući,
osjećajući kako smrt u nas liježe
i plodi nas prhke i vlažne
životima koje nam valja živjeti
kako bi sa sunca skinula sumnje
da život nekakav
život veći od nas
ide dalje
buja više klija tiše
kao i prvog proljeća.

Najbolji prijatelj

Ja sam rano cvijeće
koje niko ne želi vidjeti
krijem se ispod bjeline
ispod mulja
ispod smrznute zemlje
kao pokopan san.
Bit ću i nestat ću
a niko me neće vidjeti
a vjesnik sam mokrih
mirisnih jutara
koja vesele i bole kao svadba.
Radost sam a ti vidiš šok
obraslu injem hladnoće
u koje nisam urastala
nego ga odabrala.
Polja po kojima su nabacane krpe snijega
kriju izdanke slasti,
muke, buke, ludila i sreće.
Život nije kazališna predstava
nema rampu
nije izložba ludila
gmižemo jedni kraj drugih
i uvijek oslijepimo
za cvijeće pod snijegom.
Lokve, plitke i hladne,
raslinje divlje, smrznuto
ali neumorno podsjećaju
da ovo nije naš dizajn
da su naše apsolutne sreće –
fikcija.
Fikcija je to što imamo.
Rano sam cvijeće i gledam
svoje krhke udove
kako trunu na stolu.
Moj spomenik je šaka cvata
a pred kraj zime
moj život šaka krhkih latica
bačena na pozornicu
tvog kazališta.
Ja sam tvoj najbolji prijatelj
podsjetnik da živiš
ono što nisi ni sanjala
vjesnik vremena
koje ti niko ne može vratiti.

Dijala Hasanbegović je novinarka, pjesnikinja i književna kritičarka. Radila je za sedmičnik Dani kao književna i pozorišna kritičarka i kao urednica Radio Sarajevo portala. Objavljivala je eseje, poeziju i kritike za različite književne časopise. Pjesme su joj prevođene na engleski, poljski i norveški; prvi engleski prevod objavljen je u The American Poetry Review (septembar, 2007). Objavila je dvije zbirke poezije Neće biti djece za rat (2017) i Žena u ružičastoj haljini (2020). Živi u Sarajevu.