Kategorija: Poezija

SEAD HUSIĆ: O ČEMU GOVORIMO KADA ŠUTIMO

Posted on Posted in PoezijaTagged
Sead Husić

Austro-Ugarska berza

Kada su pucali na prestolonasljednika,
londonske, bečke i berlinske berze
više su govorile o njegovoj smrti negoli
o novoj vrijednosti kojom bi trebalo
kupiti iluziju. Štampa je pisala o britanskim
naporima da rata ne bude dok je Princip u tvrđavi –
kao u maloj sirotinjskoj kući – sanjao slobodu.

Bečke dame na svoje grudi stavljale su
zadnje zalihe krema iz oskudnih dućana, dok
se u kafanama, bečkim i provincijskim, naivnošću
pjevalo o ratu. Rekli su im: doći ćete prije Božića?!
Došli su koju godinu poslije, s proljeća,
kada se ptice vraćaju u plodne ravnice,
kada su očevi ostali zatrpani snjegovima…

Fašizam

U romanima Herte Müller ne vidim na
kojoj strani ulice je sunce. Šta je ono
što je u romanu? Na marginama ne želim
bilježiti svoje impresije o zlu niti se baviti formom.
Ne želim čitajući Hertu pomisliti kako bi ova
bilješka imala više smisla da govori o Keruši i njezinim
kučićima. I to je, pored lirskog zalaska, pjesma prepuna zla.

Zagledan nad prethodnim, pitam se da li bi
imao više izgleda za Nobela ako
budem pisao o fažizmu.
O ratu mnogi čitaju i pišu.
O blagom lirskom zalasku, sličnom
maslačku kada odleprša,
niko se ne usuđuje javno govoriti.

O čemu govorimo kada šutimo

Kada šutimo o čemu govorimo?
Kažeš: pjevati je lahko!
Kao pahulja snijega koja,
čim bi je gurni, bivala veća i
radosnija poput trenutka
kada majka, gledavši kroz prozor,
ugleda oca kako dolazi nama.

Tada soba postaje veća!

Šutimo?

Čekamo šta će otac reći…
Znamo – u gradu je zebnja: cijene i lokalni
psi poput novogodišnje varke pred našim
očima, radoznalim i snježnim, rastu kao da bježe.






Sead Husić rođen je 1986. u Tuzli. Srednju školu završio je u Banovićima, a 2010. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Poeziju, prozu, eseje i radove o književnosti objavljuje u književnim časopisima i na književnim portalima. Objavio je knjigu poezije Na tragu modernizma 2015., knjigu kratkih priča Čovjek koji piše priče 2017. i knjigu poezije Stvari 2017. godine. Poezija mu je prevođena na danski, makedonski, švedski i mađarski jezik. Zastupljen je u antologiji Ny lyric fra Bosnien–Hercegovina. Uskoro mu izlazi nova knjiga poezije pod naslovom Časopisne pjesme. Nagrađivan je za književni rad.

	





			
				


	

		
NEDŽAD IBRAHIMOVIĆ: RAZGOVOR O ISTORIJI BOLESTI
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged 	

	
	

		

Nedžad Ibrahimović









RAZGOVOR O ISTORIJI BOLESTI





Konačno znam, velim,
zašto ne voliš Cuaronov film
“Gravity” i zašto ne voliš roniti.
Zašto?
Anđeo!
Pali anđeo, misliš?
Wendersov, onaj koji je zbog ljubavi
odbacio krila.
I radi tebe sam postala
smrtna!? Kad god te ostavim samog
ti popucaš po šavovima.
Smije se i odlazi.
Na 118. stranici Kulenovićeva romana
koji čita podvukla je citat iz Pascala: “Beskrajni
prostori neba me užasavaju.”
Svojim djetinjim rukopisom je dopisala:
24.3.2010., prva srijeda našeg poznanstva









KAD DRUGAČIJE PADNE, LJUBAVNA PJESMA





Deset godina smo zajedno
više-manje
I dok usisava prašinu zlatne
čestice kovitlaju joj se oko glave
kao aura
Mogao si ovo i ti nekada, veli





Prašina je kozmičkog porijekla
i jedan je pjesnik strahovao
da će drugačije pasti
kad padne na njega





To što usisavaš, to je
kosmičkog porijekla, kažem i
mislim na romantičarske pjesnike
koji su se družili sa zvijezdama





Dok preuzimam cijev usisivača
ona više nema auru i oko mene se
ulančavaju Audijevi prstenovi





Draga, kad nam ono ističe
registracija?









REZIDENCIJA





Uzeo sam je bez pitanja drsko
na kraju hodnika tat obični
Ništa nije tako pusto kao biblioteka
bez bibliotekara kao knjiga
bez čitaoca





Sa zanosom i strepnjom počinjem
čitati najljepši dio svog djetinjstva
A onda kao dječak pred prvi seks
Nakon stranice i po napuštam
svoju želju Odustajem





Bojim se da to nije to velim
prijatelju kod koga ću zanoćiti
prije nego ujutro pođem u Skopje
na rezidenciju za pisce
Nije to to





Kod njega spavam u krevetu
u kojem je na proputovanju
umro zajednički prijatelj
iz djetinjstva I sasvim mi je
udoban taj krevet, prijateljev, dok
mislim kako bi svakako
jednom trebalo napraviti i neku
rezidenciju za čitaoce










Nedžad Ibrahimović rođen je 1958. godine u Tuzli. Završio Pedagoški fakultet u Osijeku a postdiplomski studij iz književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli iz oblasti književnosti Bosne i Hercegovine. Završio televizijske studije na Media-akademiji u Hilversumu (Nizozemska). Utemeljivač i glavni i odgovorni urednik časopisa za kritiku i umjetnost teorije Razlika/Difference (razlika-differance.com). Nagrađen prvom nagradom Fondacije za kinematografiju BiH za scenarij za igrani film ”Kuća na otoku”. Nagrađen nagradom Fondacije za izdavaštvo BiH za knjigu pjesama ”Mala povijest smrti i pisanja”. Kao Fulbright profesor 2006-2007. predavao ”Južnoslavenski film“ i ”Južnoslavensku književnost u egzilu” na University of Washington u Seattleu (USA). Obavljao funkciju Predsjednik PEN Centra BiH 2014-2017. Na Filozofskom fakultetu u Tuzli predaje teoriju književnosti, na Univeritetu Donja Gorica u Crnoj Gori predaje teoriju filma. 

	





			
				


	

		
STANA DINIĆ SKOČAJIĆ: USPAVANKA ZA GRDODRUSA
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged 	

	
	

		

Stana Dinić Skočajić









PRED SAMO SVITANJE





Ovde si

u ovim prozorima

i u zavesama

gladna skramo





Jer nigde nema

tako prozirnoga mraka

i za tebe hranljivijeg daha

kao moga straha





što ti se uz krila

sve bežeći od tvog zeva

i uz krljušt nahvata





kao hladna rosa
 za duboke majske trave
 i glave cvetova
 pred samo svitanje









BEZ GLAVE I TELA





Ujutru na stazi

samo kljun

krilašca

i nožice





bez glave i tela





Kao da je dete nemani
 pokušalo da nacrta
 pticu









ČEŽNJA ZA STRAHOM





Svi su te se

ustravljivali





A kada bi zimi

dugo lenčario među korenjem

rano proleće je prožimala

masovna čežnja





za strahom





na koji si ih
 eonima navikavao









U TOME JE STVAR





Ti takođe doručkuješ

ručaš i večeraš

u tome je stvar

o kojoj se ćuti





Ponekad se nekome smiluješ

pa zaspiš bez večere





Pred zoru ćeš zato
 još sanjiv
 sažvakati bana državu
 i sa čistog neba
 kao da otkidaš džinovske ribizle
 ubrati avion
 pun putnika









USPAVANKA





Uhvatim sebe

kako ti pevušim





Buji paji Grdodruse

snom deteta





O kada bi prilegao

kad bi barem trenuo





smislili bi lako jadni
 kako da te iznesemo










Stana Dinić Skočajić je rođena u Strumici, Makedonija. Živi u Nišu. Piše poeziju i prozu. Radila je na radiju i televiziji. Jedan je od pokretača časopisa za kritiku Niški analitičar. Bila je umetnički direktor Književne kolonije Sićevo. Autor je održivog projekta Dani Stevana Sremca i pokretač nagrade Stevan Sremac. U časopisu Gradina uređivala prozu. Dobitnica je nagrada Milica Stojadinović Srpkinja i Slaviša Nikolin Živković. Zastupljena je u brojnim antologijama od kojih je najnovija antologija srpskih pesnika Mačke i slikari (Dubravka Đurić, Biljana Obradović) nedavno objavljena u Americi. Prevođena je na engleski, ruski, španski, italijanski, poljski, bugarski i makedonski jezik. Članica je Društva književnika i književnih prevodilaca Niša, kao i Srpskog književnog društva.  Objavljene knjige: Gladna tama, poezija, Bigz, 1996; Mrtvi smo ozbiljni, priče, Narodna knjiga, 2001; Strašne strasne veze, roman, Narodna knjiga, 2002; Tu si, ptičice, priče,  Narodna knjiga, 2004; Noć u golom vrtu, pesme, Narodna knjiga, 2006; Vlažni cvil, pesme, Narodna knjiga, 2008; I povedi me tamo, pesme, biblioteka Stefan Prvovenčani, 2010; Teglice za bubice, pesme, KOV, 2015; Biće snega, pesme, Zavod za kulturu Vojvodine, Novi Sad, 2017; I neka mi neko posle kaže, priče,  Društvo književnika i književnih prevodilaca Niša, 2018; Ako moram zdravo da se hranim, knjiga za decu i odrasle, Niški kulturni centar, 2019.

	





			
				


	

		
SAFIJA VEHABOVIĆ – PARGANLIJA: NEKO SASVIM DRUGI
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged 	

	
	

		

Safija Vehabović – Parganlija









FARK





Zvuk kabale na jezeru Sapandža 

oživljava oktobar.

Tvoj miris nanosi vjetar sa 

zapadne strane.

Sjedim na obali i oplakujem

genocid lišća.

Žena u šarenim dimijama mi

pruža slatko od kestena.





Konačno, shvatam da sam na 
 Istočnoj strani,
 daleko od putanje tvojih obrva. 









DISKONEKCIJA 





Slika muškarca sa
 šeširom i cigaretom 
 među  prstima 
 se zamrznula.
 Prespavat ću ovo proljeće.









ZADNJE PUTOVANJE





Narukvica od rudrakshe se prekinula.
 Možda nas je zato na putu za Grčku
 napustio posljednji čovjek,
 čist kao pogled svećenika. 









NEKO SASVIM DRUGI





Njene ruke više ne mirišu na život.
 Djevojka sa pomorandžama je
 napustila tijelo
 nekadašnje djevice. 









REMINISCENCIJA





Jučer je lopoč isplivao iz

bookmarkera koji sam dobila kao

poklon iz Kine. 

Posmatram kako davi slova i 

čini isto što ja svakom cvijetu – ubija ih.





Tada sam shvatila da ova kuća

ne zaslužuje ljepotu i zato sam

otkinula ružine glave i položila ih u

knjigu pjesama.





Kada sumrak zakrvari grad,

na mjesto tvog zakupljenog groba,

položit ću pjesme i presovano cvijeće. 










Safija Vehabović-Parganlija – završila Srednju muzičku školu i Filozofski faklutet u Zenici. Trenutno pohađa magistarski studij na istoimenom fakultetu. Dobitnica nagrade Slovo Gorčina i prve nagrade za mladog pjesnika na Ratkovićevim večerima poezije. Autorica je dvije zbirke poezije: Sapfini magijski harfovi i Kuda odletješe Ibrahimove ptice?  Članica je nekoliko poetskih grupa i učesnica raznih poetskih manifestacija. Poezija joj je objavljivana u mnogim domaćim i stranim časopisima i zajedničkim zbirkama poezije. 

	





			
				


	

		
KABIR: SAKHI
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged , 	

	
	

		

Minijatura iz 1825. prikazuje Kabira koji radi na tkanju tkanine i razgovara sa jednim od svojih učenika









*





Zašto trčati okolo i vodu nuditi?
 U svakoj kući more postoji
 Ako je žedan čovjek bilo koji
 Na ovaj ili onaj način će piti









*





Tri svijeta su kavez
 Vrlina i porok – mamac razasut
 Svako stvorenje je lovina
 A jedan je lovac – smrt









*





Naprijed su stube uske
 Pozadi su slomljene… i provalija
 Iza zastora je Ljepota
 Daleka… koja opija









*





Majmun i njegov dreser
 Čovjek sa svojim umom
 On čini da skače i igra
 On ga vodi svojom rukom









*





Dijamant je na tržnici pao
 I tamo u prašini ostao
 Mnogo zauzetih budala prođe
 Onaj koji traži – nađe









*





Dobio si ljudsko rođenje
 Šansu za dobitak ti si propustio
 U točak postojanja si pao
 I pljusak šamara dobio









*





Slatka riječ je biljka ljekovita
 Gorka rijeć je strijela ubojita
 Kada kroz kapije uha uđe
 Cijelo tijelo pokida i prođe









*





Ulica ljubavi je veoma uska
 U nju ne staju dvojica posvema
 Kad je mene bilo nije bilo Boga
 Sad kada je Bog tu, sada mene nema









*





Ako si istinit:
 Kletve te ne mogu dohvatiti
 Niti te smrt može ubiti
 Putujući od istine do istine
 Šta te može uništiti?









Izabrao i preveo Hamza Halitović










Kabir je bez sumnje jedan od najznačajnijih pjesnika Indije i jedan od najutjecajnijih mislilaca ovog potkontinenta. Rođen je u muslimanskoj porodici u Benaresu sredinom petnaestog vijeka, a u svojoj mladosti izučavao je indijsku duhovnu tradicju i filozofiju poznatu pod imenom advaita. Inače je Kabir živio povučenim životom radeći kao tkalac, a imao je i jedan neformalni krug učenika. U razgovoru sa svojim učenicima on je, u trenucima nadahnuća, izgovarao svoju poeziju koja bi tada bila zapisana a kasnije i kopirana, na taj način su se na stotine Kabirovih pjesama proširile cijelom Indijom, a on je za veoma kratko vrijeme stekao ogromnu slavu koja traje i dan-danas. Njegove pjesme je po prvi put na engleski jezik preveo Rabindranath Tagore i objavio u Londonu 1915. godine, a od tada su prevedene gotovo na sve značajanije svjetske jezike. Postoji nekoliko oblika njegove poezije, najkraći oblik, kojim se ovo djelo bavi, su pjesme zvane sakhi, koje se sastoje od jednog stiha u kojem se sažima jedna pouka i jedna misao.









Hamza Halitović je rođen 1984. godine u Novom Pazaru, osnovno i visoko obrazovanje završio je u Skoplju. Dosada je izdao sedam djela na bosanskom, srpskom i makedonskom jeziku. Dio njegovih djela istražuje spcifični odnos između poezije i filozofije, jedno od njih je i knjiga koja nosi naslov Kabir – Reč Suštine, a posvjećena je slavnom indijskom pjesniku/filozofu Kabiru koji je živio i stvarao u petnaestom vijeku. Ovo djelo je objavila izdavačka kuća Utopia iz Beograda.

	





			
				


	

		
ĐORĐE KUBURIĆ: PESMA
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged 	

	
	

		

Đorđe Kuburić









PESMA





Žmurim.
 Ne pišem je,
 ne sanjam je. 
 Samo je žmurim.
 Snatreća  je,  krhka,  i lomna.
 Hoću da sačuvam je takvom.
 Da odnegujem je.
 Nek bude sama i slobodna.
 Da  nadleti mutno nebo
 i uzleti do plavetnog azura.
 Izvan svakog zla.










Đorđe Kuburić rođen je godine 1958. u Bačkom Petrovom Selu. Diplomirao na novosadskom Filozofskom fakultetu (odsek za jugoslovenske književnosti i svetsku književnost). Piše poeziju. Bavio se, dugo, rok, filmskom, pozorišnom i književnom kritikom. Objavi, tu-i-tamo, poneki prikaz ili esej. Živi u Subotici.

	





			
				


	

		
EMINA SELIMOVIĆ: JEDNA STRAST BERTRANDA RUSSELLA
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged 	

	
	

		

Emina Selimović









ODNOS ARBITARNOSTI





Često mislim 
 na osjetljive stvari 
 duboko unutar svoga tijela. 
 Osjetljive stvari 
 koje su samo moje
 kao srce, 
 i nervi i utroba. 
 Oni su moji 
 ali nikada neću moći 
 da ih dotaknem 
 baš kao ni tebe. 
 Jer si i ti samo melodija 
 u mojoj glavi 
 sa riječima koje mogu pjevušiti.









ISKUŠENJA





Dok sam bila djevojčica
 za vrijeme ljetnih večeri
 trčala bih po putu i u dlanove
 hvatala svjetleće bube
 a onda ih čvrsto stiskala 
 da ne pobjegnu
 jer teško je pustiti da ode 
 baš ono što najviše želiš.
 Tada nisam razmišljala o tome tako, 
 na način
 da svaka buba koja je prošla kroz moje prste 
 i umanjila savršenstvo
 na ovom svijetu,
 uvećat će ga na budućem.









NEŠTO POSVE NEVAŽNO





Samo u trenu 
 dok vjetar s njegovog lica 
 odnosi osmijeh
 i sablazan pada
 moguće je nazrijeti lik
 iz kojeg nikome nikad
 neće biti jasno
 da mi nema spasa.









CANIMIN IÇI





Osjećam se kao lik iz nekog romana,
 U isto vrijeme romantično i 
 Nadrealno
 Dovoljno da ti kažem
 Volim tvoje odgovore,
 Bez pitanja i pune nedoumica
 Tako nešto bi napisao samo pjesnik
 Rečenica koja ispunjava 
 Moj um
 Sjećanjima na mirise
 I okuse iz djetinjstva
 Blizak si mi
 I previše ličan
 Ali i istovremeno
 Mnogo udaljen
 Kao šećer rastopljen
 U čaši vode
 Koju pijem da ne 
 Dehidriram.









JEDNA STRAST BERTRANDA RUSSELLA





Čovjek kojeg volim
 i čovjek kojeg znam
 ni po čemu nisu slični.
 Ali čovjek kojeg znam vjerno 
 održava sliku čovjeka
 kojeg volim.
 To je kao kad je pri posljednjem susretu
 Ibn Rušd pitao Ibn Arebija
 Možemo li putem racionalne spoznaje otkriti istinu?
 Rekao je da, a učinio 
 Ne.
 Zbog neke druge spoznaje.









ŽIVOTNA PUNINA





Trenutak je jedina realnost 
 koju mogu podnijeti
 a da je ne želim promijeniti.
 Kao onaj 
 u kojem sjediš u prvom redu
 a ja vidim svoje biće
 kako se odvaja od mene,  prilazi ti iza leđa i grli te.
 Ili onaj u kojem pružaš ruku
 pa kažeš
 I meni je drago što sam te vidio.





Trenutak je stanje koje osjećam

dok gledam kako hodaš između ljudi,

sjediš u restoranu,

stojiš iza govornice.

Ne mogu ćuti niti vidjeti ništa drugo

jer jedino o čemu mislim

su riječi pjesnika

“Nemjerljivo je važno

što se upravo sada

nalazim na ovom mjestu.”










Emina Selimović rođena 1991. godine u Zenici. Završila Filozofski fakultet u Zenici, odsjek za bosanski/hrvatski/srpski jezik i književnost, i time stekla zvanje profesora za bosanski/hrvatski/srpski jezik i književnost. Oblast kojoj je više posvećena je književnost, bavi se pisanjem poezije i dobila jednu od najznačajnijih nagrada za poeziju u Bosni i Hercegovini, nagradu Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku. Nakon osnovnog studija u Zenici, završila i postdiplomski studij na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na odsjeku Književnosti naroda BiH. Odbranila magistarski rad pod naslovom Elementi postmodernizma i nova osjećajnost u poeziji Zilhada Ključanina kod prof. dr. Sanjina Kodrića. Zbirka poezije Genocid u Crazy Horesu joj je objavljena 2016. godine u izdavačkoj kući Dobra knjiga. Dobila prvu nagradu na Ratkovićevim večerima poezije u Bijelom Polju za drugu zbirku Ademove suze, koja je objavljena 2018. godine u Bijelom Polju. Godine 2018. objavljena joj je i treća knjiga, prerađena verzija njenog magistarskog rada, pod naslovom Postmodernizam i nova osjećajnost u poeziji Zilhada Ključanina. Objavljivala tekstove i poeziju u bosanskohercegovačkim časopisima, kao i časopisima regiona.

	





			
				


	

		
NAIDA MUJKIĆ: DVOJBA SAMICE
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged 	

	
	

		

Naida Mujkić









RUŽE





Svake sedmice kupovao 
 Mi je bingo tiket iako je
 Često govorio kako je 
 On moja lutrija
 «Mi smo jedno drugom
 lutrija», rekao je
 O, Muhamede, skini
 Svoj plašt i zagrni me
 Dok plafon u mojoj
 Kući otpada, dok sjedim
 U memljivoj kuhinji 
 i gulim krompire
 a sat je zaustavljen
 Voljela bih ti skuhati
 čorbu i gledati te dok
 pušeš u kašiku
 Vatra u šporetu bi se
 razbuktala, zidovi
 bi svjetlucali
 i moj stanodavac bi
 zaboravio doći po
 stanarinu
 Sjela bih do tebe i mi
 bismo se smijali
 tvojim ahbabima 
 i mojim pjesmama
 Vidio bi koliko sam
 Slična tebi
 Propovijedajući želju
 Da se oslobodnim
 Stalnosti mržnje prema
 Onima koji preziru siromaštvo
 I moju kuću
 I kad bi došlo vrijeme da
 Ideš vratila bih ti tvoj
 Plašt, jer tebi je
 Potrebniji 
 «Pođi sa mnom», ti bi rekao
 a ja bih odmahnula 
 brzo
 odrješito
 «Cvjetaju ruže», rekla bih ti
 i ti bi sve razumio
 i otišao bi sam









DVOJBA SAMICE





Posao je meni sve
 Iz bolnice na biciklo
 Kao što sam i kod kuće
 Ali pješice
 Sve ove godine vjetar
 Nijedan dan nije stao
 Deset godina pedalam
 Uz more
 Plaže su puste i na njima je
 na stotine galebova
 I njih hrane ljudi
 Koji tuda tumaraju 
 Ja nikad nisam stala
 Princip je jači od
 Slijepe ptice 
 Okrećem glavu i vidim
 Naše jabuke u cvatu
 Da mi je doživit da
 Stanem ispod i sve
 Ovo zaboravim
 Jutros mi otac reče
 Da mu više ništa ne šaljem
 «Skidate sa mrtvaca
 i donosite nama», tako reče
 A ja sam posuzila
 I od muke zapalila
 I baš moja šefica bahnu
 Nisam je iz daljine 
 Prepoznala
 Čak i ako sam bila
 Jedna od njih
 Više nisam 
 Kuda sada da idem









TRGOVINA





Ta me pobožna žena preko puta
 Vječito strijeljala pogledima
 Zbog lepršavih haljina 
 Zbog golih ramena u septembru
 Zbog muškaraca s kojima sam
 Čavrljala u dvorištu 
 Moja majka je radila u pošti
 I žena je dolazila provjeravati 
 svoju poštu iako nije morala
 Samo da bi joj rekla
 «Srela sam Hanu, nosi neke
 crvene štramplice», 
 ili «Znaš li gdje ti je Hana sada»
 Onda je majka zvala mene i
 Derala se kako je cijeli život 
 Sramotim 
 «Gdje sam pogriješila, gdje?»,
 i psovala me minut dva 
  Poslije sam saznala da ta 
 Pobožna žena sa svojim sinovima
 U brdima peče rakiju, i šljivu i krušku,
 I da je inače prodaje za deset maraka
 A kad je trampi sa Srbima s Ozrena
 Za drva ili ugalj onda njima 
 daje za osam ili za sedam čak 
 u zavisnosti od vrste drveta ili uglja
 Kad mi je neki dan preko ograde
 Dobacila «Selam alejć cura»,
 Samo sam okrenula glavu
 A ona je stegnula svitnjak na dimijama
 I promrmljala, ali dovoljno glasno
 «Da se hoće uvesti šerijat
 pa bi ti vidjela svoje»
 Ja se nadam da neće
 Bilo bi šteta sve te rakije
 Baš šteta  









POSLJEDNJE RIJEČI





Podložila sam vatru 
 Sabranim djelima jednog
 Razvikanog bosanskog pisca
 Nisu htjela odmah da se upale
 Vjerovatno
 Zbog toga što je napolju padala
 Jaka kiša 
 Nekoliko puta morala sam
 Pročačkati mašicama
 Sabrana djela partijskih pisaca 
 stvorena su 
 Za potpaljivanje
 I za uspijeh kod mladih 
 spisateljica
 dajući im krila
 dok bog umire u ružičastim
 laptopima u njihovim 
 knjižicama koje nosaju
 kao karmine
 Da li i one prije smrti pogledaju
 U plafon i dreknu: Mogla sam 
 I ja imati sabrana djela
 Da nije bilo tog psa, 
 a onda umru
 I u vazduhu ne ostane ništa
 Osim mirisa spaljene tinte
 Stoput crko dabogda










Naida Mujkić je bosanska pjesnikinja. Objavila je nekoliko knjiga poezije. Predaje književnost.

	





			
				


	

		
ALEKSANDRA ČVOROVIĆ: KNJIGA ŽIVOTA
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged 	

	
	

		

Aleksandra Čvorović









PRIZIVAJUĆI SAN





Snohvatačke vizije i priviđenja
 provaljuju kapije na Obali Snova.
 Prostranstva svemogućih ispoljavanja
 mame, a nemam moć za pustolovinu
 da zaplovim drakarskom lađom 
 u treperave elegične pastorale. 
 Tako lebdim na komadu stvarnosti
 zarobljena u mjehuru sapunice,
 te melodične snovidne međuigre.
 Slušam, personifikuje se vječnost
 u simfoniji lirske iluminacije.









PEJZAŽ





Pogledaj poljane zelene 
 gdje sunce zlati rosu
 Oblaci bijelo paperje
 ušuškavaju mir u pejzažu
 Sočnost žutih jabuka
 stazu krivudavu sjenči
 Znam obećanje staro
 koje me gore priziva
 i nešto toplo i milo
 po duši se mojoj razliva
 Čini mi se samo da hoću
 Mogla bih raširiti krila 
 i letjeti meko nad dolinom
 punoj ljubavi, ljepote, obilja…









KNJIGA ŽIVOTA





U smaragdnom pojasu nebeskih bulevara
 u alejama vječnocvjetajućeg drveća
 Promenada  beskraja botaničke bašte
 kraj vodoskoka, slapova, vrtova i kolonada
 Stazom posutom laticama raznobojnih pupova
 Zračeći svodovi preobražavaju identitet šetača
 Tamo sam privučena i obasjana da vidim
 na kamenom postamentu slavnih bareljefa
 u raskošnom povezu od pergamenta
 bilješku izabranih od postanka svijeta
 Živjeće vječno oni čija su imena 
 po tijelu te knjige istetovirana









DUŠEVNA BOLNICA





Nisam ti rekla, ali tamo ima mrtvih,
 nigdje nema toliko tišine kao u glavama bez misli,
 njih bol više ne boli a suze im nisu slane,
 ljudsko u njima svezano je,
 iz njih zjapi praznina, kao ugašeno svjetlo,
 niko ih nije izliječio. Zarobljeni su…
 Zar ti nisam rekla da tamo ima mrtvih?
 Samo još molitve dopiru do njih.









TAČKA





Prstohvatom tišine
 solim marifetluke uma.
 Da li anđeli znaju
 ritualne pokrete koji
 usporavaju sagorjevanje?
 Transkribujem svoj
 imaginarni identitet.
 Dematerijalizujem se 
 do tačke na kraju papira.










Aleksandra Čvorović, rođena 10. februara 1976. u Banjoj Luci. Završila je srpski jezik i književnost u istom gradu. Magistrirala je u Beogradu, na odsjeku za bibliotekarstvo i informatiku. Završila je edukaciju za psihološkog savjetnika transakcione analize. Radila je kao urednik, saradnik i član redakcija mnogobrojnih književnih i drugih časopisa. Učesnik  je književnih večeri i festivala u regionu i Evropi. Član je više književnih udruženja. Radi kao viši bibliotekar u Dječijoj biblioteci NUBRS. Vodi radionice kreativnog pisanja, te dramske i psihološke radionice za djecu. Prevođena je na engleski, njemački, poljski, danski, slovenački i mađarski jezik u okviru antologija i časopisa, a bajka Pjesnik iz Neznangrada objavljena je na engleskom kao elektronska knjiga (The Poet from Unknowntown, Style Writes Now 2017.). Objavila je sedam knjiga, tri knjige poezije: Šapat glinenih divova  (2000.), Cvijet na kapiji sna (2007.),  Nadrastanje  (2013.); dvije knjige proze: Anđeo pod krevetom (2002.), Monolog u šolji kafe (2006.);  dvije knjige za djecu: Čarobna ruža (2014.)  i Ukrala me Šumbaba! (2018.). Poezija i proza joj je višestruko nagrađivana  (Nagrada Glasa Srpske Ljupko Račić za najbolju prvu knjigu, najbolja knjiga priča na Grdačačkim književnim susretima, nagrada Slovo Podgrmeča, nagrada za dječiju knjigu Stanko Rakita…).

	





			
				


	

		
SEMIR AVDIĆ: ZIMA
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged 	

	
	

		

Semir Avdić









ZIMA





5 ujutro
I dalje crna tišina
Prethodnog dana trepće 
Po posljednji put





Krmeljavo jutro se vuče
I traži od mene
Svoju prvu kafu





Zijeva





U njemu
Grotlo od minusa
Sivi sarajevski mraz
I visok račun za grijanje





Blijedo je i izmučeno
Baš kao i ja
Hoće da slaže u šaku 
Vitamine kao slagalicu





Jednom dnevno
Dva dnevno
Jednom sedmično





Plus Q10





Misli mi trče
Sporo 
Skupljaju se u oblak
Vlastite klime što 
Se sama sebi
Prilagođava





Nepredvidivo
Umjereno do oblačno





Nemam više kontrolu
Nad njima
Loš antifriz se tek
Na proljeće mijenja










Semir Avdić je rođen 1983. godine u Sarajevu. Po zanimanju fizioterapeut. Do sada objavljivao na portalima Književnost.org, Infobar.ba, Mreža Kreativnih Ljudi, Knjigomatu, Poezija Online, časopsima Koraci i Most. Učestvovao na poetskom susretu Poezija u kući 17 u CK 13, Novi Sad, Sarajevska jutra poezije, II Festivalu mladih, Istanbul. Živi u Sarajevu.