NIKOLINA TODOROVIĆ: VANREDNO STANJE

Nikolina Todorović

VANREDNO STANJE

ruke
ruke
nisu beznačajne

ruke ako tvoje slučajno dodirnem
mogu pokrenuti
nezaustavljivo crvenilo u obrazima
neograničene gluposti koje izgovaram
brže nego što Lucky Luke
iz revolvera upuca vlastitu sjenku

ruke
ruke
(nespretni dodir po najosjetljivijim
dijelovima postojanja)

mogu pokrenuti
vanredno stanje

DIVOKOZA

preživjela najsurovije zime
u potrazi za nemogućim biljem
borila se i bježala od grabežljivaca
jačih i težih od nje
ozdravljala išla dalje
penjala se
penjala
donijela na svijet život
sve ispočetka prolazila
tražila vodu gdje je nema
branila mlado od grabežljivaca
učila ga da se penje
popela se na vrh svijeta
za život
ubio je samo jedan metak
slabiji i lakši od nje
a mlado pobjeglo
na iste staze
koje će ga dovesti
na vrh svijeta





Nikolina Todorović rođena je 1995. godine u Sarajevu. Završila Srednju muzičku školu u Sarajevu. Studentica MA studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
Dobitnica je nagrade Mak Dizdar 2021., koju dodjeljuje književna manifestacija Slovo Gorčina u Stocu za najbolju prvu neobjavljenu knjigu pjesama. Njena priča Slovo ušla je u uži izbor trećeg regionalnog konkursa Živjeti queer život, koji raspisuje Queer Montenegro. Pjesme su joj prevođene na engleski, francuski, ruski i gaelski. Svoju poeziju čitala je u okviru manifestacije 59. Sarajevski dani poezije. Uvrštena je u zbornik Rukopisi 44.
Trenutno je dio projekta Ženska čitaonica: fabrika književne kritike, koji organizira Ženski odbor P.E.N. Centra u BiH, i u kojem piše književnu kritiku o savremenim djelima regionalnih i svjetskih autorica. Istraživačica je na projektu Historija queer života u BiH koji organizira i vodi Sarajevski otvoreni centar. Na portalu Lgbti.ba redovno objavljuje kolumne i prikaze iz svijeta queer kulture i života, a na portalu Prometej.ba piše književne kritike, komentare i osvrte. Nositeljica je projekta koji se bavi kulturom antifašitičkog naslijeđa Nijemi svjedoci: zaboravljeni spomenici i izgubljeni glasovi kojeg sprovodi u okviru IMEP-ovog granta New Voices za građane/ke novinare/ke. Jedna je od urednica elektronskog časopisa Libartes.

IVANA ĐUKIĆ: POSTOJANOST U ČULIMA

Ivana Đukić

Oskaru Daviču

Taj neprebol
Da sve što je stvoreno
za tren nesta.
Ta žudnja da čovjekova se mržnja
ugasi dovijeka,
pa makar se
život i smrt vječito ponavljali.

Ti osnovi
trajanja
U ljusci postojanja

Profano biće ljudsko,
naspram mistike svemira.
Lice bubuljičavo, otrcano –
na fasadi savršenog univerzuma.

Nespremnost bića
da spozna
saznajna djejstva
igrokaza
kojim život nasta –

U neravnotežnoj želji
za zemaljskim
s brigama
izvan nebeskog kruga

Čovjek je čovjeku
prolaz tijesni
za djelokrug
nečovještva

Kako pronaći pejotl kad je tu ,,Drive-in Mc'Donalds”?

Uniformo ispečeni komad mesa

Kako pronaći tu postojanost u čulima
U realnostima o kojima Kastaneda piše, izvan koncepata realnosti – a unutar svačije sopstvene.

Kako ispunjenje prepoznati – kad je tu samo zadovoljenne čula?!

Pitati se ovo
je isto kao i tražiti da u savršeno konzumentsko-potrošačkom društvu suton iznad poglavlja

Kako pronaći unutrašnju realnost, kad ti se niz usta cijedi genetski modifikovan sir?!

Kako doseći visine unutar dubina – kad sve što se od tebe očekuje je da staneš u red. Ostalo je kažnjivo zakonom, ili u najbolju ruku neprepoznato.

Kako fizičkim putem doživjeti vrtoglave metafizičke staze, kad sve što se tebe očekuje –
je da fizički postojiš?

Država ne daje subvenciju za tvoj duhovni razvoj – ali itekako za prostor u fizički obitavaš

Kako se konektovati sa višim sferama, kad biljaka više-faktički i nema?

Bliska su nam zemaljska razmišljanja – a iz ruku pakla,
zvanog održavanje života u tijelu, nijesmo odmakli ni milimetar

Kako uživati na vazduhu, još uvijek dostupnom neplatiocima – kad vam je neko uzeo i taj jedan hemoglobin, koji je vozio kiseonik do vaših ćelija

Kako ljubavlju spoznati trenutak preobraženja,
kad sve što je od ljubavi ostalo
je visinskog bilborda osmjeh zadovoljne porodice trgovinom

U žrtvovanom univerzumu, tragovi postojanja u odstojanju su od postavki izrečenim ćytanjem prije bivanja. U kom riječ, kao takva, ništa nije mijenjala – do GRANICE NAŠIH SVATANJA





21.6.1984. u Podgorici. Nakon završene gimnazije, i prvog Fakulteta molekularne biologije i fiziologije u Beogradu, upisuje Fakultet za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Dobitnik velikog broja nagrada u okviru Scene svih kreativnih, Stojana Simića – Krpice, učesnik finala Međunarodnog književnog festivala u Novom Sadu u kategoriji: slam poezija, na underground sceni u Skc –u u Beogradu ,,Poezin” – Milan Mijatović: brojni nastupi. U izdanju Fakulteta za crnogorski jezik i književnost objavljena joj je drama ,,Sveta misija Ćirila i Metodija”, koja je takođe igrana u njenoj režiji i osim na Fakultetu, predstavljena (pored knjige) i na ,,Njeguškom kulturnom ljetu”, 2019. Autor i osnivač dramsko – koreografskog centra ,,Koreografski centar 21” za edukaciju i osnaživanje mladih kroz pokret, ples, igru i riječ: koji je realizovan u više navrata u Beogradu i Ohridu, u saradnji sa osnovnim učilištima ,,Kliment ohridski” i ,,Hristo Uzunov”, gdje je rad i prezentovan u Domu kulture, i u okviru Ohridskog festivala. Na portalu ,,Avlija” priče ,,Gostoprimstvo”, ,,Kosač”, ,,Jutro”i pjesme. Učesnik Međunarodnog festivala dječje poezije ,,Krilata Seošnica, 2019.”, Rožaje, zatim više puta ,,Ratkovićeve pjesničke večeri” – u Bijelom Polju, internacionalnog poetskog festivala ,,Dani Hasana Kaimije”, 2019. Zvornik, u biblioteci ,,Iskra”, Kočani, 2019., prezentovala svojim radom (osvrtom) 40 godina stvaralaštva akademika Sretena Vujovića, učesnik prvog međunarodnog književnog susreta u Petnjici, 2019., pod nazivom ,,Epika Avda Međedovića”, a takođe, iste godine i internacionalnog festivala ,,Balkanska sredba” – u Makedoniji. Iste godine izlazi i knjiga ,,Cross culture” – u izdanju ,,Crnogorskog kulturnog foruma” – sa Cetinja. Učesnik 51. Ratkovićevih večeri poezije, u Bijelom Polju.

MILJAN NIKOLIĆ: WELTSCHMERZ ÜBER ALLES

Miljan Nikolić

Weltschmerz über alles

Pritaji se u svoj pravi oblik, svijete.
Vrati se u sebe svim svojim svojstvima.
Oprezno s vazduhom koji udišete,
Sa malim, dragocijenim zadovoljstvima.

Ne tikaj u atome iz razonode,
I sa električnim pražnjenjem, diskretno.
Pokupi svoje kablove, račve, sonde
I svo to naoružanje, bogovetno…

Povuci se u sjen, do poslijednjeg metka.
Skloni voden-šmrkove, metal-pendreke…
Sav vrli inventar svog novog poretka.
Duboku državu, vladu iz sjenke…

Luđačke košulje, elektrošokove,
Lisice, kvrge, lance i bukagije…
Gasne komore, bodljikave okove,
Lomače za vračare crne magije.

Raketno oružije i minobacače…
Herojsko ordenje i sveto znamenje,
To golo otočje, jame i vrtače…
Batinu iz raja, drvlje i kamenje…

Sve to ti lijepo u se spremi i složi! –
Možda ti zatreba, kasnije il’ prije
Kad se opet veliki rat uzvrtloži
Na svijetlom poprištu nove istorije…

Puna usta riječi

plijevim riječi iz kukolja govora
automatizovanih poliglota nemuštosti.
skupljam ih po trotoaru, pabirčim
iz novinskih hartija, mala slova,
poljupcem od olova utisnuta,
isčitavam s kamenih profila u koraku
usnulih putnika s kraja nakraj
azbuke svijesti.

kradem ih iz pjesama sumatraista.
s Crnjanskim se pesničim
oko Itake, na rubu
potonulog horizonta…

obezdrumljen i zbunjen nakon
svakog njegovog krošea –
… lutam još čitak s poezijom pod rukom;
gužvam se u gradskom saobraćaju
mislima zakačen za bezmjerje…

šakom riječi da zavaram glad
na izmaku snage punim usta
i žvaćem krta, sirova slovca,
i tako sve to upisujem
u sanenu pokožicu duše,
da ukrotim strah od beslovesnosti,
licem u lice sa svijetom koji dolazi…

Crn

Crn u svom snu, u svojoj različitosti,
Zovem, sa te strane riječi, da se jave…
U svakom kutu zapitkuju – Ko si ti?
Šta kažu brojevi, podaci, isprave?

Crn u svojoj vjeri, sumnjivog porijekla,
Riječima se obraćam, usnulost liječim
Koracima… daljinom što se odrekla
Ishodišta, za mnom idu, samo riječi.

Crn ja danju, dok ne proguta me vidik,
U zrele se košmare svog uma uzdam.
…i, putujem, u riječ da premetnem svoj lik…
Molim, samo bez glumatanja i suza!

Crn, po mjeri svog viđenja date slike
Tog što ste sakrili pod patosom dana…
Na papirnom brodu u čaši panike
Ljulja se pokoljenje iznad bezdana…

A, kad sjenke zađu pod koru oblika
I izroni mjesec iz hladne dubine…
Tad i ja, lažima ocrnjenog lika,
Naprasno, iz beslovesne tmine sinem!…

Znak ljubve

Grlom u bezmjerje s ove strane znaka,
Dok me ne pronađu psi tragači zore…
Za tragovima mastiljavih koraka,
Kroz dnevne bure jezika i ponore –

Premašiti riječju mucanje epohe.
Sklerotične slovke o polu i pravu,
Industrisjke patuljke i molohe!…
Instaliranu slobodu za zabavu.

Nacionalne kote identiteta.
Petparačke temate o rodnom listu.
K’o da je to sve tek od jednog svijeta!

Dok psine provincije na svoj rep laju,
Zvukom se kroz zor* premetnuti u iskru
I drznuti se biti znak u beskraju.

*U psihologiji, prolazna funkcionalna struktura složena od većega broja osjeta koja se nakon prepoznavanja i razumijevanja njezina sadržaja pretvara u percepciju.





Miljan Nikolić rođen je 18. 08. 1997. u Zagrebu. stop. Po padu Berlinskog zida, pojave sumnjivih hipoteza o postanku svijeta i čovjeka, prinuđen je potražit sebi prostora drugačijeg životnog habitusa. Sa manje ili više uspijeha nastanjuje se u Podgorici. stop. Godine rata, inflacije, sankcija, sirotinjske zabave, bombardovanja, urušavanja vrijednosnog sistema, trajno oštećuju njegov centar za mentalnu ravnotežu, u cilju izliječenja osniva punk-rock sastav Razdor. stop. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, na Odsjeku za srpski jezik i južnoslovenske književnosti. stop. Zastupljen je u zbornicima poezije: Dan poslije budućnosti (1999) , Fluid ( 2006) , Sedam noćnih rukopisa (2007) i Savremeno srpsko pesništvu u Crnoj Gori (2008). stop! Priređivač je i koautor konceptualne knjige poezije Predio u praskozorje (2008), zbirke pjesama sedam pjesnika. stop. Knjige poezije: Uvod u Itaku ( 2012), Leptirov pir (2019). stop.

TANJA BAKIĆ: ČESTO SANJAM OVAJ ISTI SAN

Tanja Bakić

Često sanjam ovaj isti san

sanjam kako lebdim
iznad crnog okeana
i osluškujem talase
koji me dozivaju

najednom padam
po ružičastoj izmaglici
koja me nosi do Sijetla,
i uvodi u crvenu kuću
Džimija Hendriksa,
a on mi govori da je
indijanac
iz plemena Hopi
koji istražuje
kosmičke tajne

i ta crvena kuća
polako se pretvara u žutu,
primajući sve veći broj gostiju,
koji se miješaju i prave gužvu,
i svi zajedno sviramo
i pjevamo Riders on the Storm

odakle nas nervozni šerif
nasilno izbacuje vani,
govoreći kako smo
nešto pobrkali
i da je rokenrol prestao
da postoji tog
osmog decembra
hiljadu devesto osamdesete
kad je ubijen Džon Lenon

Paklena pomorandža

tvoj sensorni um
poput laserskog zraka
iscrtava crne kolutove
po mojim dojkama

paklena sam pomorandža

budim se u zoru
i s prozora gledam
bijele leptire u Hajd parku

ja sam
tvoja 3D ljubavnica
u pustinji-zemlji
čembala i maslačka

Space Oddity

Miki Maus
i proteinske pilule
lica kao na fotkama
Džereda Mankovica

dok ih gleda
osjeća se poput
kosmonauta koji
napušta kapsulu

ulazi u vakuum
i pravi crtež
čovjeka s
raznobojnim očima





Tanja Bakić je pjesnikinja, prevodilac i autorka muzičkih biografija. Prvu knjigu poezije objavila je u petnaestoj godini života. Među časopisima u kojima su zastupljeni njeni stihovi, izdvajaju se: Words Without Borders, Modern Literature, Rochford Street Review, Bosphorous Review of Books, Recours au Poème, Isla Negra, Trafika Europe, Live Encounters, Poem Hunter, New Responsibility. Među brojnim antologijama u kojima su uvršteni njeni stihovi, izdvajaju se Voix de la Méditeranée (Éditions La passe du vent, 2012), World Haiku 2016 (Tokyo: World Haiku Association, 2016), Capitals (New Delhi: Bloomsbury, 2017) iArbolarium: Antologia poetica de los cinco continentes (Bogota, 2019). Djelovi njene doktorske disertacije o Vilijamu Blejku objavljeni su kao poglavlje u naučnoj monografiji William Blake in Europe (London: Bloomsbury, eds Morton Paley and Sibylle Erle), te i u vodećem globalnom naučnom časopisu iz oblastu studija o Blejku –Blake: An illustrated Quarterly (Rochester University, NY, ed. Morris Eaves). Dobitnica je nacionalne stipendije Ministarstva nauke Crne Gore za izvrsnost, te i nagrade Srednjoevropske inicijative za književnost, stipendije britanske Asocijacije za istraživanja u modernoj humanistici, rezidencije Internacionalne kuće autora u Gracu (Austrija), stipendije Foruma slovenskih kultura, Cankarjeve rezidencije u Ljubljani, Traduki rezidencija za gradove Tirana i Novo mesto, a rezidencijalno je takođe boravila i u Pragu, te i u drugim evropskim gradovima. Dva puta je po izboru međunarodnog Žirija istoričara umjetnosti bila izabrana za predstavnika Crne Gore na Bijenalu umjetnika Evrope i Mediterana (Ankora 2013. i Milano 2015). Dva puta je bila pozvana govornica na skupu o Vilijamu Blejku u galeriji Tate Britain (Tejt Britan) u Londonu. Od njenih objavljenih knjiga prevoda, izdvajaju se Don Paterson Lako prizemljenje (Bijelo Polje: JU RVP, 2018) i Rabindranat Tagore Gladno kamenje i druge priče (Cetinje i Sarajevo: OKF i Buybook, 2014).

ARMIN ŠALJIĆ: ČUDOTVORAC

Armin Šaljić

Čudotvorac

Noću u mraku svoga šatora molim za vodiča koji me nije odveo u obećani grad.

Ostavio me da spavam i na pijesku napisao:

“Grad je daleko, nije moguće”

Naslonjen na usamljeno pustinjsko stablo, pitam se i strahujem:

Šta će se desiti vodiču koji nije spreman da čini nemoguće? Hoće li biti primjećen među zrncima pustinje?

Ožiljci na leđima su za mene uspomene na dane snage i strpljenja.

Od istopljenih noževa izvajao sam metalni spomenik prijateljstvima mladosti i srednjeg doba.

Spomrnik obasjava svjetlost Mjeseca,
on je novo mjesto za okupljanje mladih.

U dnu je urezano:

Stvarajmo novo, činimo beskorisno!

Svijet je mirno gledao kako koračam prema čuvenoj jami po kojoj je selo dobilo ime.

Ušao sam nadajući se čudu
i u njoj napravio skrovište za ptice.
Vlažni zidovi odjeknuše:

Obaveza je činiti nemoguće!





Prethodni tekstovi autora: Sehara Damargarda

JELENA KALAJDŽIJA: TVOJ STARI, ROMAN POLANSKI

Jelena Kalajdžija

Pala priroda

Koliko je pala priroda da sam pao, pao, baš ničice pao, pred svoj auspuh!
I zavapio: Moja muza je tvoj garež!
Žao mi je što sam to učinio kad sam tek krenuo na put.
Bilo bi u tome više patosa da sam se vratio odnekud,
dok je još vruć,
dok još podrhtava od astmatičnog brektanja višehiljadukilometarskog gubitka dizela.
Negdje, negdje, daleko od svih puteva 66, Bukovskih, Oklopa i inih…
Pala bijedna priroda, pala, prije samog polaska u rutinsku, gradsku vožnju.

Vješanje života sa dobrim pogledom na parking

Moja rođena žena ima bore na čelu kao vjeđe nekog surog ratnika.
Duboke, crne, ali ona najdeblja nježno sleluja u pitomi val bezbrižne linije,
Bolje reći štrika na koji se da objesiti sav onaj veš
Što ga je izjutra svog na ruke prala,
Bez prakljače, bez korita što se puši na dvorištu,
Bez purana koji bi šepetao oko nje
Dok mu vrat ne precvika sikirom i frljne je krvavu
Natrag na panj,
Da bi ga potom sfurila istom onom vodom
Iz koje je izronila prakljaču…
Nego onako presamićena nad kadom,
Jer moja žena na ruke pere samo svoje fine
Svilene stvari.
Moja rođena žena
Kada dođe na posao,
Svoj kaput uredno objesi na drveni ofinger, iliti vješalicu,
Pa sve to isto tako uredno na drveni čiviluk vješa,
Ali brižljivo računa da kaput ima dobar pogled
Na parking.
Ona parkira, uredno,
Iako automobil nema na šta i rašto da objesi.
Ima još i mene kojeg ponekad obisne sebi o bjelogrli vrat
I vikne, da nije Helena, ali mogao bih biti
samo u tom trenutku, Kosmos oko njenog vrata.
Uopšte uzev, sve na mojoj rođenoj ženi
I u vezi sa njom mene podsjeća na elegantno vješanje života.

Postlectum


Maći Tavaro i Gonsalo M. Tavareš nemaju nikakve veze.
Možda tanku u korijenu prezimena
i
u debljini susjednih polica na kojima im leže
suvišci njene poezije
i
njegove proze.

Tanka je stari kineski pjesnički oblik
koji je Tavaro resemantizovala i reaktualizovala.

Tavareš je Bolivijac.

Spone su im jače što su jači moji damari.

Svi su bili zgranuto zapanjeni saznanjem da je Bolivijac.
Niko uistinu nije znao za buktanje građanskog rata.
Bolivija.
Tamo negdje.

Sve što zvuči egzotično budilo je samilost ako pati.
Djevojčica iscrtava velike plave skupove malih šarenih krugova.
Kada oboji praznine dobije plave balone.
I slavi godišnjicu salate.

Naposljetku, čitalačka svijest postradava postlektum,
tako da je sasvim nevažno ako se Tavaro i Tavareš nigdje i ni u čemu nisu sreli.
Djevojčica presuje balone u pomenutim knjigama.
I ćuti kada zagrme mitraljezi.

Bezdušni ja

Sjednem, duša preko puta mene.
Ja spustim pogled.
Ona mi podigne glavu.
Ja zatvorim ćitap.
Ona mi otvori sebe.
Gledam je takvu – golu,
A ona obučena u paperje,
Obučena u svašta što ne znam kako se zove.
A sve nešto lijepo i meko.
Pitam je: Moja li si?
Veli da je moja.
A ja krenem da je zagrlim – ona mi spusti pogled.

Tvoj stari, Roman Polanski

Rekoh ti to u par navrata:
Vidim tvog starog, Romana Polanskog,
Nije u zavojima, nije ni u strahovima,
Naprotiv, jedan običan stanar svijeta.
I njegov dvojnik, strip-junak jedan,
Naravno, francuski,
(Gdje drugo da počne strip!).
I idu ulicom: Roman Polanski, tvoj stari i
Njegov strip-junak. Gledam ih od natraške.
Smanjuju se i ulica im se za leđima duži.
Negdje iza mojih leđa, duži se jedna istorija
Crvena i skorjela, na ispucaloj zemlji
Od biča koji ne štedi,
Koji ne čuje riječi, imena,
Samo fijuče bezdušno, negdje u prošlosti
Kao skandinavski šestosjekli vjetar.
Studenkrvi vjetar.
Tvoj stari, Roman Polanski,
Smije se široko, kao i njegov strip-junak.
Samo što mu od očiju do brade, preko osmijeha
Klizi duborez, onog biča, koji jeste i biće.
Ako ga ne vidim u skorije vrijeme,
Pozdravi starog.
Tvog starog, Romana Polanskog.





Jelena Kalajdžija (1986) rođena u Pakracu, Zapadna Slavonija. Školovala se u Donjem Milanovcu, Smederevu, a Filozofski fakultet na Katedri za srpsku književnost i jezik po starom programu završila u Novom Sadu. Na istoj Katedri odbranila Master rad na temu „Književna slika Beograda u Antologiji beogradske priče Aleksandra Jerkova“ pod mentrstvom dr Slobodana Vladušića. Bibliotekarstvom se bavila dugo volonterski, a zatim i profesionalno, prvo u Gradskoj biblioteci u Novom Sadu, a potom u Narodnoj biblioteci „Filip Višnjić“ u Bijeljini, gdje i sada živi i radi. U bibliotekarstvu se bavi najviše istraživanjima novih načina čitanja. Iza sebe ima dva dvojezična bibliotečka priručnika: Pod krovom knjige: društvena odgovornost u okviru poslovanja javnih biblioteka (koautorski sa Bojanom Grujić, Novi Sad, 2014) i Kreatvna konzumacija kulture: novi modusi čitanja (Bijeljina, 2018). Njegujući ljubav prema nauci o književnosti, traganju za različitim manifestacijama grada u književnosti objavljuje tekstove i prikaze u književnoj periodici (Letopisu Matice srpske, Sveskama, Detinjstvu, Tragu, Srpskoj vili i drugima), zbornicima što sa naučnih konferencija ili posvećenim određenim autorima (Leteće violine Milorada Pavića, Čitanje Arkadije Slavice Garonje, Vizije signalizma…), te portalima Novi Polis i Časopis Kult. Trenutno interesovanje kreće se u polju istraživanja slikovnica i glasnog čitanja. Roditeljka je Irini, Jovanu i Magdalini koje ima sa suprugom Igorom.

ANDREJ AL-ASADI: MI, PESNICI

Andrej Al-Asadi

Mi, pesnici


Igramo se ritmom na račun gramatike
S osećajem na račun simetrije
Kladimo se na trenutak, na let duše
Kao da nema prošlosti, a sutrašnjica kao bezimena
Bacamo dve bele kocke nasuprot večnosti
I čekamo…

Ustrajnost


Kad sam ti rekao da si nebo i željezo
Odgovorila si mi “za tvoje kosti”
Nasmiješila si se i nastavila gledati
Preko, s druge strane nas, i svijeta
I ono što se prekorava i boli
Dalje od težnje za tisuću staklenih zvona
Gdje sam samo ja i moje kosti
Ti i tvoja pljuvačka
Ljubimo se zauvijek
Kao raskrsnica
Kao znamen
Ili ništa
I izgorimo kao suza
Ispod dugog neba
Shvaćajući da je daleko kraj
Osmijeha i smisla.

Uzvišeni

Rađaš se iz maka tulipana
Pored kamenog zida
I u sivom uhu
Isipaš mu
Sav grohot
Sakupljen
Po svijetovima
U kojima dječaci šetaju bezimeni
I slavuji u kljunu drže
Plašt rata
U kojima vatra liže ponore
Sa poskocima sklupčenim u njima
ugrušenim od straha…

             – Zaista učiš kamen
               da sanja u bojama!


Izbeglice

(Selam alejkum, Evropo)

Kamenčići kao očnjaci u petama
I skoravljenom znoju ispod pazuha
Na kom se žedne muve lepe
Nastavljaju napred
Kroz mutan pogled da mole
Za bar suvu krišku hleba
Da je kišom nakvase
I od srca protrljaju
Kako bi mogli da nastave dalje
Tamo gde beli golubovi
Na latinskom razgovaraju sa nebom. 
Dvije borbe
S mliječnim pogledom mi piješ
propuh iz kostiju
Zatvaraš oči
I liježeš na toplu zemlju
krotku
Da uzmeš daha
Prije zadnje borbe sa mnom do zore
Kad krtice budu plesale pod ovim svjetlim mjesecom
Ja ću te nalivati gustom hladnoćom
Za zadnji put
U nepovrat prije nego što krenem
A ti skupi snagu
I oprosti…





Andrej Al-Asadi je rođen u Londonu 1996. godine. Studirao ekonomiju u Skoplju. Aktivno piše poeziju i prozu, a pripada najmlađoj generaciji makedonske poezije. Objavio je tri knjige poezije: „Midnight blues“, 2014; „Ispod derviške takije“ („Под дервишовото сиќе“), 2018. i „Nebeska geometrija“ („Небесна геометрија“), 2019. U 2018. godini za zbirku pripovedaka „Drugu prošlost“ („Друго минато“) je osvojio nagradu „Novi“ („Новите“) za najbolji debitantski prozni rukopis. Izbor pesama za Enklavu je iz knjiga „Ispod derviške takije“ i „Nebeska pantomima“.

MIRZA HERCO: NE GOVORI MI RIJEČI

Mirza Herco

NE GOVORI MI RIJEČI

Tvoje riječi mi ne trebaju
Da bi mi govorila.
Sve znam:
Čitam ti s usana,
Iz očiju,
Iz pokreta.

Riječi su besmislene,
Riječi su bombe.

(Na besmislu jezika)
Bulaznim
O materiji,
Jadnoj
Uskraćenoj
Fatamorgani.

Riječi mi ne trebaju:
Usne,
Glas,
Oči,
Tijelo.

Pročitao sam
Ljubav.

Ne govori!

Stvarnost prevodim
U riječi.
Riječi ne govore
Istinu.
Nikada.





Mirza Herco rođen je1980 godine. Živi i radi u Brezi (Bosna i Hercegovina). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik. Objavljivao poeziju u zajedničkim zbornicima poezije i u časopisima sa ex-Yu prostora . U nekoliko navrata  objavljivao poeziju u časopisima i zbornicima sa prostora Bosne i Hercegovine i Srbije. U beogradskom časopisu Književne vertikale objavio je priče Đavo od Rabaula, Smrt nad Holivudom i Samuraj. Priče Murad,  Kratka priča i Bibliotečka tuča objavljene u časopisu Avlija. Priča Murad je trećeplasirana na regionalnom konkursu časopisa Avlija za najbolju kratku priču u za 2018. godinu,  dok je priča Halt! Halt! zauzela drugo mjesto na istom konkursu za  2019. godinu.

SLAVKO JENDRIČKO: PISMO SFINGI 2021.

Slavko Jendričko

ZAVIČAJNI POTRESI

Držimo se
za ruke
molitvenim
zvucima
izbjegavajući
ozonske
rupe
u Zemljinom
pokrivaču

dok potresi
poremećuju
gravitaciju
vimenima dojilja
izloženih
zubatom
Suncu
u stajama
bez krovova.

ZAVIČAJNI POTRESI: PISMO SFINGI 2021.

Izišavši posve iz odjeće
ostajem nadalje zagonetka

otresavši se iz tvojih šapica
poput pijeska u topli Nil

u njemu ljubav se potresom
došuljala pocrnila ti bradavice

ispod tvoje znojne majice
prstima nikamo više ne žurim

promrzlim jezikom budilice Svijeta
skupljam mirise tijela za križaljku.

ZAVIČAJNI POTRESI: VRISAK U PRIVREMENOM SMJEŠTAJU

Dok nevidljive ptice na žicama
sanjare jutarnju svjetlost
zanijemio sam od divljenja
prema prkosno napisanoj
riječi ljubav iz prethodne pjesme

noćas je na minus sedam vrisnula
žena po izlasku na mokrenje iz kamp kućice
naviješteno dopodne na Hrvatskoj televiziji graktanjem vrana
nesnosno pjesničko čudovište nemam alibi
ne čekajući noć trebao sam se zvucima kastrirati.

ZAVIČAJNI POTRESI (4)

Zemljina dubina
nije uvijek
za stvari
koje su mistični
ljudi
napravili
u prirodi

nekoć
deridijanac
shvaćam u
smirenijem
paklenom srcu
Zemlje
s njim uz mene
u krevetu
nježnije
podrhtavaš.

TROFEJ ZAVIČAJNIH POTRESA

Hoćeš li ovisna
o dramatičnim muško
ženskim odnosima
na mirnijoj
strani svijeta

nakon odgledane
turske serije
mijenjajući kanal
potresnije doživjeti
fotografiju poštara
na vibrirajućoj cesti

dok silazi s motora
u ruševinama
s prvim ljubavnim pismom
poznat mi je
njegov sadržaj
odlažem ga nepročitanog
u pjesmu kao trofej.

ZAVIČAJNI POTRESI (6)

Povijest je fluidna
uskoro će biti
punih mjesec dana
otkako ovdje ljudi
i životinje žive
u strahu očekujući
da se gospodin Svemir
smiluje dimnjacima
punim čađavih zvijezda
u kojima mrtvi glasno
svakih stotinu godina
izgovore strašnu istinu
stare gospođe Zemlje
i nitko nije pouzdano
siguran da li se sjetio
ugasiti televizor
sa svjetlom omiljenog filma
Ratovi zvijezda
u napuštenim stanovima.

BROJKE U ZAVIČAJNIM POTRESIMA

Kuće bliže šumi
čule su vrištanje životinja

nekoliko sekundi
prije strahovitih udara

mačke u dvorištima
počele su povraćati

pomislim ni jedan
od njih sedmorice

nije odabirao lijepo
mjesto za smrt.

POTRESOM OŠTEĆENI KORJENČIĆI

Ranjene pjesme nastaju nakon prvog
izvan nas nevidljivog snažnog udara podsvijeta

ptice se odmah poput brzojava
razlete na mirnije adrese udaljenih dalekovoda

kosa ti je vezana u punđu
vidim je u ogledalu u kupaonici

iz nje ti se krv razlijeva pokrivajući
tetoviranu užarenu pticu na lijevoj sisi

uzevši je za krilo opržim prste
zajedno padajući na zelene pločice sa kojih te

počinjem izvlačiti iz bunara kojeg je dovuklo
potreseno jutro svučeno do gola

kilometrima udaljeno od nas
putem slomivši mnoge korjenčiće tratinčica

njihovi vjenčići ovoga proljeća na tvojoj glavi
bit će tek sjetniji nimalo siromašniji ljepotom.

BUBAMARA NAKON POTRESA

za Davora Salopeka & Branka Čačića

Baka djed i ja sjedimo
u drvenjari nakon toliko desetljeća

od malih nogu ništeći vrijeme
prizvao sam bubamaru na stolnjak

nokat guram u njene
crne točkice u crvenom prahu

susjeda vidovnjakinja ustrajava
da je lijepi kukac semantika sreće

sada znaš moju slabost znaš zašto sam
na radni stol nakon potresa

vratio plastičnu bubamaru
prislonivši čelo na ekran ugašenog kompača.

PUN MJESEC POTRESA
(28.12.2021 – 28.01.2021.)

Budni ispred ekrana sjedimo
s gluhonijemim jezicima potresa

poput zemlje predugo se
crnimo ispod ispucanih noktiju

ni jedno sjeme u čaši od jogurta
nije ostalo da bude napisano

premda ima spavača koji ne prestaju
sanjati da im dolaziš srušiti kuću

a sam si već ispunjen dvojbom
kada strah postaje krajnji užas?





Prethodni tekstovi autora: Lijepi stvoritelj

JAQUELINE MURILLO GARNICA: REQUIEM / REKVIJEM

Jacqueline Murillo Garnica

REKVIJEM
S toka reke Kauka

Neobuzdan tok
Uklanja opasnosti nedaća.
Odnosi otpad na koji naiđe,
Već izmirene stare ili nove račune.
Drevno postanje
Posejalo je jadikovke
Nisu mu trebale narikače
Ni plen ostavljen
Na obali reke
U zoru.
Vremenom,
Tamošnji stanovnici
Zatečeni i uplašeni
Pobegli su u svoje kolibe
Usred ničega.
Prošlo je leto
I usamljeno kamenje
Žališe se što ne zna
Šta donosi rečni tok
Što silazi s planine.
Jezive priče
Iz nepoznatih daljina
Spuštaše se niz korita.
A ta reka beše svedok
Svega što može da učini
Ljudski rod

REQUIEM
Desde la corriente del río Cauca

La corriente desmesurada
se lleva los escollos de las desventuras.
Arrasa con los residuos que salen a su paso,
las viejas o frescas cuentas ya saldadas.

El devenir postrero
ha sembrado de lamentos
sin quejambrosas plañideras
los despojos que depositan
en la ribera del río
y por las madrugadas.

En un tiempo,
los lugareños de allí se
persignaban,
y aterrorizados
huían a sus bohíos
en medio de la nada.

Ha pasado el verano
y las piedras solitarias
se quejan de no saber
lo que también trae la corriente
al bajar por la montaña.

Historias macabras
de ene-enes lejanos
bajan por las cañadas.
Y ese río ha sido testigo
de lo que puede hacer
la condición humana.

MEDITERAN

Duboki indigo, blizak i čudan.
Razdvajaš i približavaš granice
Iz malog čamca.
Tvoje plime i oseke koketiraju
pod užarenim suncem.
Prihvataš stranca
Da ga ne bi pustio da ode
Nikada iz tvojih voda.
Od kakve si moći sačinjen
Kad ne pružaš dom
Onome što odluči
Da živi u tvojoj utrobi?
Proždireš svojim ogromnim ustima
Užurbanu trku
Života iscrpljenog ratom.
Tvoj pejzaž je obojen krvlju
Gnusne stvarnosti,
Prekrivaš purpurom
Onoga ko te oskrnavi.

MEDITERRANEO

Índigo profundo, cercano y extraño.
Divides y acercas las fronteras
Desde una pequeña barca.

Tus mareas coquetean
como golondrinas
pendiendo del sol sofocante
a quien se atreve a surcarlo.

Acoges al forastero
para no dejarlo salir
nunca de tus aguas.

¿De qué poder estás hecho
que ni siquiera albergas
a quien otrora
viviera en tus entrañas?

Devoras con tus bocanadas
la presurosa carrera
que la vida de la guerra afana.

De la realidad sórdida
tu paisaje se tiñe
de sangre,
para cubrir con violeta
a aquel que te profana.

REČI

Reči me miluju,
Šapuću mi i dahću
Poput tela bez obličja
Usred tišine
Koju ne dodirujem.
Reči me pritiskaju,
Potresaju me, zavode,
Govore mi.
Reči odjekuju kao glas ptice rugalice
Lepeću kao krila.
Reči dodirujem usnama
One odzvanjaju u mojim glasnim žilama.
Reči su obično neudate
A katkad i nisu.
One su žene bez godina,
Čuje misli teku
Kao akordi gitare.
Poneke pustim,
A poneke ostavljam neme.
Neke me odaju,
Druge me lišavaju hrabrosti.
Uvek koketiraju sa mnom,
Nasmejane saučesnice
U noćima bez imena.

LAS PALABRAS

Las palabras me acarician,
me susurran y me jadean
como los cuerpos trashumantes
en medio del silencio
y sin tocarlas.

Las palabras me acorralan,
me estremecen, me seducen
y me hablan.

Las palabras suenan como sinsontes
y son murmullo como de alas.

Las palabras las toco con mi boca
y suenan en las cuerdas de mi garganta.

Las palabras suelen ser solteras
y algunas veces casadas.

Son mujeres sin edades,
con pensamientos que fluyen
en acordes de guitarra.

Algunas veces las suelto,
otras las dejo calladas.
Unas me delatan,
otras me acobardan.

Siempre me coquetean
sonrientes y cómplices
en las noches y sin nombrarlas.

Prevod poezije sa španskog / Traducción del español: Bojana Kovačević Petrović.





JACQUELINE MURILLO GARNICA, nacionalidad colombiana, doctora en Literatura Española e Hispanoamericana, Universidad de Salamanca, en curso tesis doctoral en Historia MMCyA, de la misma universidad, magistra en literatura de la Pontificia Universidad Javeriana, pregrado en Licenciatura Básica Primaria de la PUJ. Escritura de artículos académicos y culturales, consejera en literatura, Alcaldía Mayor de Bogotá, jurado en concursos de becas de investigación en literatura, cuento y poesía, profesora universitaria con residencia en R.D. jmurillogarnica@gmail.com