AKO TI SE NE SVIĐA MJENJAČ, OK JE PREĆI NA AUTOMATIK
od nje imam tremu dlanovi mi se znoje kako se ono zovem kako se ono zovem ona je bajkerka bez motora i kožne jakne kad ona uđe u prostoriju sve oči se zalijepe na nju kao muve na extra strong traku za insekte. mislim da se i mom momku sviđa. ona je jedna od onih djevojaka koje su nevinost gubile odozgo zabijale golove dječacima kroz pišu odjebale princa i smuvale aždaju gacale preko blata do gležnjeva da dođu do duge dok je mater za njima vikala ne preko oranja sine isfleka novu haljinu. nikad nije uzmicala ni pedlja kad baba zakolje pijetla a on trči onako u krug par minuta bez glave tako je i dobila ožiljak na koljenu u obliku rogova ta đavo djevojka čini da se svi osjećamo suvišno njoj ne treba niko da joj promijeni sijalicu osigurač ulje u autu otvori teglu ajvara s mjenjačem se snalazi bolje nego sa pa neću sad da budem vulgarna. ta kaktus djevojka šta ona radi kad se umori od toga da bude sin? da li se prospe po kuhinjskom podu pa jeca slini da li kaže bože hoće li iko zavoljeti kći u meni? ne ona ona to ne radi ona je snagator djevojka kristijan golubović djevojka o njoj se pričaju razne priče kako je jednog izbola nožem jer ju je ufatio za dupe bez pitanja drugog išamarala jer joj je podvalio pepsi umjesto kole ta seksi brat djevojka mislim da se i moj momak zaljubio u nju. kad bi samo htjela da ga udomi na jednu noć pa da ima nešto lijepo i moje da do zore u njoj ženu ljubi.
Vladana Perlić (1995, Banja Luka) diplomirana je profesorica francuskog jezika i književnosti. Dobitnica nagrade Ratkovićeve večeri poezije 2020. Za rukopis Kucanje na vrata kule, dobila je nagradu Novica Tadić za 2020. godinu, bila je finalistkinja konkursa Trećeg Trga 2020. i SKC-a iz Kragujevca 2020, dobila drugu nagradu na konkursu Slovo Gorčina u Stocu za 2018. i 2020. godinu, treću nagradu na Festivalu poezije mladih u Vrbasu 2020. i na konkursu Carpe Diem 2020. Trenutno je u finalu Međunarodnog festivala kratke književne forme Zaton. Poezija joj je prevođena na francuski, njemački, engleski, mađarski, poljski i hindi.
Olja Savičević Ivančević (Fotografija: Igor Dražić)
MITOVI I LEGENDE
Kad sam imala devet Otac mi je rekao Da je njegov otac Da su još neki preci Da je naše prezime Iz Crne Gore Crna gora crna gora Ponavljala sam pitanje A tajna zemlja je Zorila u mojoj glavi Napamet sam je zavoljela: Lijepa siromašna sitna ponosna I nikad mi neće pripadati – divno Zatim je odnekud Iskočilo čitavo pleme Muško rodoslovlje Stričevi đenerali I tetke partizanke Geleri u koljenima Mrtvi djed s fotografije, pilot Njegove četiri žene I ona šukunbaba hajdučica I jabuka puna dukata dokotrljala se Pod moj krevet Probudio me miris pečenog mesa I kubura s nečijeg vjenčanja I ja sam istrčala pred rijeku Zetu I gurnula jezik među Goranove zube Iako dijete, od njega starija Po mom povratku kući, u Dalmaciju Ostavlja me u dugom pismu Na koje još ne znam odgovoriti, Ali na more je došlo ljeto I ja sam, premda izgrebena srca Već imala druge razloge S početkom rata slavni stričevi I visoke tetke Vratili su se u ladicu među ordenje I epolete I umrli od tuge, teško uzdišući I ja sam zamalo umrla na suncu Na drugom kraju svijeta, odjednom Od moje Crne Gore mi je ostalo Samo tvoje ime Gorane.
VIJEK
Kada je došlo do toga Bila sam neočekivano mirna Otresla sam pepeo s haljine i krenula Toliko naglo i sigurno Da sam se i sama zapitala Kako možeš tako mirno i spokojno Kako možeš tako brzo i bezbrižno U daljini sam uočila Medvjedicu koja razgrće gole šume Koze kojima se pod nožicama Krune brda Vučice i lasice u guštiku Gladne malo krvave oko usta Iako su se skrivale Poznala sam ih i mahnula im Pa bile su to moja majka i moje babe Na dugom putu kući preko groblja One su pojele sav moj (Da me ne bude) Strah.
NE ČITAŠ ŽENE
Kažeš ne čitaš žene Što bi ti one mogle reći Naučile su te govoriti Naučile su te hodati Naučile su te jesti Naučile su te pišati Naučile su te voditi ljubav Uistinu što bi one Mogle reći o tebi I tvome iskustvu Sva ta stoljeća nisu iznjedrila Jednu koja bi bila velika Kao veliki pisac Kojemu je prala čarape Kažeš ne čitaš žene Žene su te učile čitati Učile pisati Učile živjeti Uistinu, dječače Bio je to U najboljem slučaju Uzaludan posao
DJEČAK SPAVA
U sobi je jutros tiho padao snijeg I svi su hodali bosi A ja sam ga pokrila Rukama, kosom i rubom košulje Njegov san ziba zgradu Donje etaže Pekaru, frizerski salon i kladionicu I rascvalo susjedstvo S tamnim nebom poviše nas Korijen prašnjavog uličnog bilja Urasta u asfalt i traži vodu Unutra klokoće duga blaga Zima u radijatoru Sve što prolazi zaustavlja se u trenu Koji svijet pretvara u fotografiju Bez jasne perspektive, ali stvarnu I izgubljeni imperij je ispod plahte Pamuk i vuna prvih košuljica Mlakost pelene, vlaga suza Lažne zvijezde i uvod u magiju igre Naposljetku, evo i mene Koja vodu pretvaram u mlijeko I ne koristim trik Ispod kaplje krvi s bradavice Dijete traži masniji gutljaj Iz dubine bliže srcu Nježan i nervozan Pun povjerenja Dječak spava Na dnu tog plitkog, nepomičnog sna Ljubav je zlatna, teška i ozbiljna Kao glava imperatora
Olja Savičević Ivančević spisateljica je i pjesnikinja, rođena 1974. u Splitu. Knjige su joj prevedene i objavljene u trinaest zemalja, a ulomci iz proze i pjesme prevedeni su na tridesetak jezika. Uvrštavana je u brojne domaće i strane izbore i antologije. Za rukopis “Nasmijati psa” nagrađena je Prozakom, dobitnica je prve nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču i nagrade Kiklop za zbirku poezije “Kućna pravila”. Roman Adio kauboju nagrađen je nagradom T-portala za najbolji roman, kao i nagradom Slobodne Dalmacije za umjetnost Jure Kaštelan, a prema njemu je postavljen istoimeni kazališni komad. Roman „Pjevač u noći“ nagrađen je nagradama Libar za vajk Pulskog sajma knjiga i nagradom English PEN Award. Dobitnica je regionalne nagrade makedonskog festivala Druga prikazna. Regionalna pjesnička nagrada Risto Ratković dodijeljena joj je za zbirku poezije “Divlje i tvoje”. Prema nekoliko njezinih priča snimljeni su kratki igrani filmovi, nacrtan je strip, a prema nagrađivanim dramskim tekstovima postavljeno je nekoliko predstava za djecu. Živi i radi kao slobodna spisateljica na relaciji Zagreb – Dalmacija. Objavila je: zbirke pjesama Bit će strašno kada ja porastem (1988), Vječna djeca (1993), Žensko pismo (1999), Puzzlerojc (2005), Kućna pravila (2007), Mamasafari (i ostale stvari) (2012), Divlje i tvoje (2020); knjige priča Nasmijati psa (2006) i Nasmijati psa i sedam novih priča (2020); romane Adio kauboju (2010) i Pjevač u noći (2016); slikovnice Adriana se vratila nastalu u suradnji s Imeldom Ramović te Šporki Špiro i Neposlušna Tonka (2017) i Sami na cilome svitu (2020) nastale u suradnji sa Svjetlanom Junakovićem.
Za trideset srebrnjaka, možda i jeftinije, konačna propast se nikada i nije mogla odrediti tačno u cent.
U ruci kipa Slobode umjesto baklje zasijao sterilizirani špric, iz usta mu viri kameni džoint a i ne gleda ka Atlanskom okeanu već, nakon posljednjih katastrofa, ka New Orleansu.
S obzirom da je Amerikanac “Noe” je barku zamijenio za najsevremeniju jahtu, na kojoj ipak ima mjesta samo za njega.
Umro si na vrijeme!
Ili, bolje rečeno, ubili su te na vrijeme…
MARGINE ZABILJEŽENE U DŽAMIJI
Rifate prošle su tvoje boli!
Revolucija za koju si glavu dao (ili su ti je uzeli, ni dan danas ne znamo je li to isto!) pojela je svoju djecu i obezvrijeđena je do maksimuma.
U neko svitanje, u neko dženetsko jutro ti ćeš, daleko od akovskih mezarja, zaboravljen pronaći svoje pravo ime i prezime…
I roditelje…
I Hajriju…
I Ibrahima…
WILDE EAST COMMUNION
U jesen odlučujemo stvoriti državu a ovo godišnje doba je idealno za eksperimente takve vrste.
Cijelu nedjelju vijećamo koji simbol staviti na zastavu koja je, kada ima vjetra, jedina što se vijori na Ist Riveru.
Nakon hematoloških ispitivanja ispostavlja se da ovaj narod nije predodređen za nezavisnost.
Svejedno, ne priznajemo zakone i postojeće standarde.
U osnovnim školama toče besplatno pivo.
Uz pomoć najsavremenije mehanizacije spomenike na našim grobljima uspijevamo okrenuti ka sjeveru.
Naše “učenje” predstavlja najnovije svjetsko čudo.
Posebne grupe izoluju nevjernike i tek ponekog išamaraju.
“Oda radosti” jedina je zabranjena melodija.
Spajamo nespojivo, bratimimo narode koji su se koliko juče granatirali, u minskim poljima organizujemo poetske maratone, nelektorisanim dekretom ukidamo crninu i bjelinu, na svadbama i sahranama može se nositi samo crvena odjeća, dodaje se u amandmanu u čijem se naslovu pominje i Fantom slobode.
Ljudi, pa i čitavi narodi, postaju solventni kao da zaboravljaju da je apokastaza ipak moguća, možda ne u ovom vremenu, ali kasnije-ko to može znati?
Neće mnogo vremena proći i ostvarićemo balkanski san: POSTAĆEMO TEK ŽUTA ZVJEZDICA NA PLAVOJ ZASTAVI.
Ali tu se radi o neobaviještenosti, a ona se, kao da je tečni metal, razliva na sobnoj temperaturi.
Gospode poklali smo sve koze. Više nema državnih neprijatelja. Daj nam barem Partnerstvo za mir. Božji.
PISMO FAMILIJI
Ne znaju bratstvenici da nas je stigla neka kletva i naplatila se uzevši najboljeg od nas.
Propali su familijarni poslijeratni susreti, u vrh sofre ostalo je prazno mjesto!
Nemamo još uvijek nikoga pametnog i školovanog a voljnog da svoj vrat podmetne umjesto tvojeg…
ZBOG VODE ILI NEČEG DRUGOG
U ime Alaha riječi što si nosio na srcu gdje su?
Presudna bitka je nemilosrdna, naročito prema herojima
Sjeti se ljubavi svoje Lepe Stamenkovic s kojom si se mozda i sreo još jednom poslije smrti
Zaboravljene su vaše tajne, nema više ni policijskog časa!
Svaki tvoj dan je istorijski, svaki govor slavan!
Iako je sve prošlo…
Samo još sujevjerni vjeruju da se nijesi vratio zato što nijesu za tobom prosuli vodu…
Saladin Dino Burdžović rođen je 1968. godine u Bijelom Polju. Gimnaziju je završio u rodnom gradu a književnost studirao u Beogradu i Nikšiću. Pojedini naslovi iz njegovih knjiga zastupljeni su u preko pedeset antologija, zajedničkih zbirki i zbornika poezije i proze. Prevođen je na mađarski, poljski, bugarski, makedonski, slovenački, turski i njemački jezik. Dobitnik je više nagrada za poeziju, prozu i drame. Član je Crnogorskog Društva Nezavisnih Književnika (CDNK) i, od 2008. godine, Udruženja književnika Njemačke-Hessen (Litteraturgeselschaft e. v. Hessen-Deutschland). Jedan je od osnivača i stalni član Alternativne grupe Monte Art iz Frankfurta.Od 1999. godine živi u Offenbachu, Hessen, Njemačka. Bibliografija: Hornika nepoznatog (MRZ, Pljevlja, 1990), poezija; Koncert za 1001 bajonet (Građevinac, Subotica, 1992), poezija; Na tragu balade (MRZ, Pljevlja, 1993) poezija; Plastična operacija sna (Mladost, Beograd, 1994), poezija; Alkoholičar i ćelava djevojka (MRZ, Pljevlja, 1996), poezija; Misija (MRZ, Pljevlja, 1996), drama; Lirika iz tetrapaka (Književna reč, Beograd, 1998), poeme; Sonet o skoku sa zgrade (Dignitas, Cetinje, 1999), poezija; Immigrant’s song (Ars-Longa, Beograd, 2000), poezija; Konstablerwache(Dereta, Beograd, 2001), roman; Snijeg pada na Offenbach (Dignitas, Cetinje, 2001), poezija; Tragom muhadžira(Balco, Frankfurt, 2001), publicistika;Arhivski snimci (Dom Kulture „Pivo Karamatijević“, Priboj, 2002), poeme; Frankfurtske i druge priče (MRZ, Pljevlja, 2002), pripovijetke; Djevojka sa kokošijim grudima (Beogradska knjiga, Beograd, 2003), poezija; Berlin noćas mora pasti (Dereta, Beograd, 2004) , roman; Melanholična biografija (MRZ, Pljevlja, 2005), poezija; Brus Li je umro u Bijelom Polju (Bosanska riječ, Wupertall, 2005), roman; Putopisi slijepog putnika (Dereta, Beograd, 2007), pripovijetke; Konstablerwachei druge pripovijetke(Verlag “A”, Frankfurt a/M, 2009), pripovijetke; Nakon pada zida (Zalihica, Sarajevo, 2010), poezija; Hessen via Montenegro (Almanah, Podgorica, 2012), pripovijetke; Povratak u Schwarzerberg (Almanah, Podgorica, 2013), roman; Razgovori sa neistomišljenicima (Verlag „A“, Frankfurt am Main, 2016), intervjui; Konstablerwache (na njemačkom jeziku, prijevod Elke Schwarz, Ćazima Medić, Ranko Ćetković, Drago Tešević, Verlag „A“, Frankfurt am Main, 2016), pripovijetke; Antologija Montenegrina(Verlag „A“, Frankfurt am Main, 2016), antologija; Rifat (Almanah, Podgorica, 2020), poezija; Revolucija i njena kopilad (OKF, Cetinje – CDNK, Podgorica, 2020), poezija.
Poezijo večna, moja vodo slatka! Obraz iza maske ne želim ja kriti! U pegršt te nosim, gubim bez ostatka, Srećan dok ovako tebe mogu piti!
BLIZINA
Toplo i glatko je tvoje telo, To saće slatko ja volim celo.
LEPOTA
Privlačnog je kroja i skladnih je boja – pero kreje blista kod izvora čista.
Prepev autora
Tode Ilievski je pesnik, prevodilac, enigmatičar i šahovski majstor. Rođen je sedmog marta 1952. godine u selu Mramorec, u blizini Ohrida. Završio je Filološki fakultet u Skoplju. Radio je kao prosvetni radnik, direktor Radija Debar i u Narodnoj univerzitetskoj biblioteci “Grigor Prličev” u Ohridu. Bio je član redakcije više književnih i enigmatskih časopisa. Član je Društva pisaca Makedonije i sličnih udruženja u Sloveniji, Hrvatskoj, Bugarskoj i Estoniji. Autor je poetskih knjiga: Vedro jedro (1990), Koncert za šume (1992), Izvori u gorama (1999), Zelena mašta (2001), Lova na Labudovom jezeru (2008), Lipov čaj (2009), Pjesnikova kći (2011), Proljećni vjetar (2012) i Jezgro zagonetki (2017). Dobitnik je domaćih i stranih nagrada, među najznačajnima je nagrada na festivalu „Slovenski zagrljaj“ – Varna (2008). Dobitnik je nagrade DPM „Vančo Nikoleski“ (2009) za najbolju knjigu za djecu, nagrade „Ignacija“ na Festivalu „Ruže Elbasana“ (2010) i nagrade „Pero Živodraga Živkovića“ za životno djelo, Zenica – BiH (2015). Dio njegovog stvaralaštva je preveden na desetak jezika. Zastupljen je u velikom broju antologija, izbora i udžbenika.
dolazim u čizmama s malim koracima šljapkam u svakoj lokvi na cesti u blatu dolazim vraćam se čvrsto silno nogama po zemlji udaram u blatu u vodi voda posvuda ta voda u meni nemirna nepripitomljena od obilnih ljetnih oluja u mesingano suđe sakupljena pa u mene presuta muljevita i ona odstojana požutjela kišnica slana sve moje suze u njoj sve tvoje suze u njoj sve suze za zeku za mače za pjetlića za mene za tebe za sve sve suze sva voda sve oluje svi nestabilni molekularni spojevi sva voda i soda za svinjski sapun otopljena u njoj prva voda u kojoj se kuvao pasulj prva voda istekla prije no što si me rodila posljednja voda u kojoj smo okupali baku sva voda dozvana dodolskim pjesmama sva voda svo blato ona zemlja od čijeg rebra smo nastali sva voda koja se zamrznula pa se rastopila sva voda koja je isparila i kondenzovala se sva voda na toj ulici u tim blatnjavim lokvama sakupljena pod moje noge poslana ja sam grom koji će je oploditi ja sam ona što će je ritmom razbuditi udaram komponujem dirigujem sav taj džez u meni u mojim nogama u mom tijelu vodom muziku stvaram iz tvog bluza da te izvadim.
Sa makedonskog preveo Željko Milović
Julijana Veličkovska (Skoplje, 1982), spisateljica je i prevoditeljica. Autorica je monografije “XX god. Poetska noć u Velestovu”, stihozbirki “Komarci” i “Otvorena Knjiga” te romana “Godišnja doba”. Njen roman preveden je na bugarski jezik. Pjesme su joj prepjevane i objavljene na četrnaest svjetskih jezika. Zastupljena je u nekoliko antologija izdatih u Makedoniji, Srbiji, Češkoj, Italiji, Kolumbiji, Albaniji i Kini. Članica je organizacionog odbora “Poetskih noći u Velestovu”, kao i Društva pisaca Makedonije. Osnivačica je izdavačke kuće PNV Publikacije u Skoplju.
veza je kad si vezan. kad se obećaš. kad postaviš jasna pravila igre. pa kad krenu prekršaji, lične greške, slobodna bacanja sa crte. kroz prozor. kad krenu ljutnje, tutnje, prebacivanja, pa nogom u krevet, pa dranja, pa nagli smiraji, pa skupiš se, ukoturiš se, zagrliš sebe, pa ćutiš dok veza ne prođe. i tada kreneš iz početka da voliš, jer do tada zapravo i nisi.
Đoko Zdraveski (Skoplje, 1985) diplomirao i magistrirao na Filološkom fakultetu „Blaže Koneski“ u Skoplju. Radio osam godina kao lektor za makedonski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nišu, trenutno radi kao bibliotekar na Katedri za makedonski jezik i južnoslovenske jezike na Filološkom fakultetu u Skoplju. Objavio je četiri knjige poezije: Palindrom sa dva n (2010), Kućica za ptice selice (2013), Ljubavina (2016) i Dedikar Ikaral (2017), te knjigu kratkih priča Duži stvarnosti (2019).
Držim se za granu Tako snažno da moj pad menja godišnja doba
Tako krhko da bi me vetar mogao odvojiti.
Sa makedonskog preveo Đorđe Jovanović
Pavlina Atanasova (Štip, 1993) diplomirala je na Ekonomskom fakultetu Univerzitet “Goce Delčev” u Štipu. Piše poeziju i kratke priče. Zastupljena je u izboru poezije “Metrički karavan” za 2019. godinu u izdanju Biblioteke “Goce Delčev” – Đevđelija. Njene pesme i priče objavljene su u nekoliko periodičnih časopisa. “Veliki zagrljaj” je njena prva zbirka poezije.
Moja ljubav je večeras daleko. Ja sam samo došla da se napijem i da ne mislim o stanu koji se raspada. O snovima sa dva lica. Kada gubiš nekog samo što si ga našao. Kada tražeći detinjstvo pronalaziš starost. Kada ruku pružaš k nebu a more ti zapljuskuje stopala kao da te umiljato zove da uđeš i da se udaviš.
Sa makedonskog prevela Valentina Baktijarević
Biljana Stojanovska (Skopje, 1984), diplomirala je makedonsku književnost i južnoslovenske književnosti na Filološkom fakultetu “Blaže Koneski” u Skoplju. Autorica je zbirki stihova Reči nemaju značenje (2015, Antolog) i Stan koji se raspada (2018, Galikul) za koju je dobila nagradu Todor Čalovski za 2017. godinu a bila je i u najužoj konkurenciji za nagradu “Braća Miladinovci” koju dodeljuju Struške večeri poezije. Njena poezija je prevedena na engleski, kineski, srpski i slovenski jezik, a zastupljena je u više antologija i makedonskih časopisa za književnost. Radi kao novinarka.
U muzeju soli ne pričaju se neslane šale. Iskazi se ne začinjavaju
nepotrebnim pridevima. Hrana se se dosoljava a znoj se ne odsoljava.
Nema izloženih skulptura od grudvi soli, niti grupnih portreta kristala.
U muzeju soli more je gost kao svako od nas, koji, ranije ili kasnije, isparava.
Prevod s makedonskog: Duško Novaković
Vladimir Martinovski (Skoplje, 1974) pesnik je, pripovedač, esejist, književni teoretičar i prevodilac. Radi kao redovni profesor na Katedri za opštu i komparativnu književnost, na Filološkom fakultetu „Blaže Koneski“ Univerziteta “Sveti Ćiril i Metodije” u Skoplju. Objavio je desetak pesničkih knjiga: Morski mjesec (2003), Skrivene pjesme (2005), I voda i zemja i vatra i vazduh (2006), Kvartete (2010), Požuri i sačekaj (2011), Pre i nakon plesa (2012), Prava voda (2014),Unutrašnje planine (2016), Sanjane i budne pjesme (2017), 101 sonet od jednog čudnog proljeća (2020) kao i tri knjige haibuna: Eho od valova (2009), Mačka u magli (2016) i Nebo bez zvezde (2016). Objavio je i desetak knjiga studija i eseja. Pesme su mu prevedene na dvadesetak jezika. Dobio je nekoliko književnih nagrada: „Braća Miladinovci“ (za poeziju), „Nova Makedonija“ (za kratke priče) i „Dimitar Mitrev“ (za književnu kritiku).
Zoran Ančevski je pesnik, esejist, književni prevodilac i profesor anglo-američke književnosti. Do sada je objavio zbirke poezije Putovanje sa slomljenim slikama (1984), Strategija poraza (1994), Linija otpora (1998), Prevod mrtvih (2000), Divlji mir (2004), Istorija vetra (2009), Nebeska pantomima (2018) kao i obimnu stidiju O tradiciji (2007). Autor je i urednik velikog broja poetskih antologija, izbora i proznih dela vrhunskih svetskih autora na makedonskom jeziku, a skoro da ne postoji ni jedan značajniji makedonski autor kojeg nije preveo na engleski jezik. Za svoje stvaralaštvo dobio je nagrade Studentska reč, za najbolju debitantsku knjigu (1985), prestižne međunarodne nagrade za poeziju Đakomo Leopardi (Rekanati, Italija, 2004) i Braća Miladinovci (2018). Član je DPM i Makedonskog PEN centra, čiji sekretar je bio u dva navrata i čiji je sadašnji predsednik. Od 2003. do 2007. bio je i predsednik UO Struških večeri poezije, a sada je član umetničkog saveta.
