POETSKA NOĆ U VELESTOVU 2020: VLADIMIR MARTINOVSKI

Vladimir Martinovski (Fotografija Tome Ljušev)

MUZEJ SOLI

U muzeju soli ne pričaju
se neslane šale.
Iskazi se ne začinjavaju

nepotrebnim pridevima.
Hrana se se dosoljava
a znoj se ne odsoljava.

Nema izloženih skulptura
od grudvi soli, niti grupnih
portreta kristala.

U muzeju soli more
je gost kao svako od nas, koji,
ranije ili kasnije, isparava.

Prevod s makedonskog: Duško Novaković





Vladimir Martinovski (Skoplje, 1974) pesnik je, pripovedač, esejist, književni teoretičar i prevodilac. Radi kao redovni profesor na Katedri za opštu i komparativnu književnost, na Filološkom fakultetu „Blaže Koneski“ Univerziteta “Sveti Ćiril i Metodije” u Skoplju. Objavio je desetak pesničkih knjiga: Morski mjesec (2003), Skrivene pjesme (2005), I voda i zemja i vatra i vazduh (2006), Kvartete (2010), Požuri i sačekaj (2011), Pre i nakon plesa (2012), Prava voda (2014),Unutrašnje planine (2016), Sanjane i budne pjesme (2017), 101 sonet od jednog čudnog proljeća (2020) kao i tri knjige haibuna: Eho od valova (2009), Mačka u magli (2016) i Nebo bez zvezde (2016). Objavio je i desetak knjiga studija i eseja. Pesme su mu prevedene na dvadesetak jezika. Dobio je nekoliko književnih nagrada: „Braća Miladinovci“ (za poeziju), „Nova Makedonija“ (za kratke priče) i „Dimitar Mitrev“ (za književnu kritiku).

POETSKA NOĆ U VELESTOVU 2020: ZORAN ANČEVSKI

Zoran Ančevski (Fotografija Tome Ljušev)

JUTRO 1

kako da vas ubedim

da

                                                            Vreme je

da se pogledamo iznutra

da imenujemo sve prazne vene

I najmanje pukotine

I kažemo

                                                            Vreme je

da putevima

stare istine vratimo

da bismo opet kroz vreme putovali

da viknemo

Dosta je

nek ptice

prazne kljunove bace

Vreme je

da se s kraja ćutke krene

da ruke

svu težinu jutra izdrže

prevod Risto Vasilevski





Zoran Ančevski je pesnik, esejist, književni prevodilac i profesor anglo-američke književnosti. Do sada je objavio zbirke poezije Putovanje sa slomljenim slikama (1984), Strategija poraza (1994), Linija otpora (1998), Prevod mrtvih (2000), Divlji mir (2004), Istorija vetra (2009), Nebeska pantomima (2018) kao i obimnu stidiju O tradiciji (2007). Autor je i urednik velikog broja poetskih antologija, izbora i proznih dela vrhunskih svetskih autora na makedonskom jeziku, a skoro da ne postoji ni jedan značajniji makedonski autor kojeg nije preveo na engleski jezik. Za svoje stvaralaštvo dobio je nagrade Studentska reč, za najbolju debitantsku knjigu (1985), prestižne međunarodne nagrade za poeziju Đakomo Leopardi (Rekanati, Italija, 2004) i Braća Miladinovci (2018). Član je DPM i Makedonskog PEN centra, čiji sekretar je bio u dva navrata i čiji je sadašnji predsednik. Od 2003. do 2007. bio je i predsednik UO Struških večeri poezije, a sada je član umetničkog saveta.

TIJANA SLADOJE: LISABON

Tijana Sladoje

LISABON

tu neku muziku kad pustiš,
to je kao da zaroniš
i držiš dah.
svaki novi sekund
približava te mogućnosti
da izgubiš svest i
nikad više ne isplivaš.
ali ti svejedno ne odustaješ.
tu neku muziku kad slušaš,
kao da staneš na pola puta
uz jedno brdo,
kojim si krenuo do lažnog
zamka sa kog se vidi ceo grad.
staneš, ne jer si umoran,
već jer ti se vetar unosi
u lice, i tiho šapće,
znao sam da ćeš se vratiti.
a ti znaš da nikad pre
nisi ni bila.
pa uletiš u tramvaj pun
turista i sjuriš se u podnožje.
lakše se diše.
naći ću drugi vidikovac.
a da,
tu muziku puštate
na sopstvenu odgovornost.

IDITE KUĆI DECO

idite kući, deco,
pre ćete ojaditi
svoje sadašnje majke
nego usrećiti
svoju buduću decu.
idite kući, deco,
čuvajte ledja,
još nam je rmbati
u kapitalizmu.
idite kući deco,
to što se vidi,
to mu je samo jedna glava.
idite kući, deco,
dok neko od vas ne ojača,
ili dok ne dodje neko jači,
molite boga da bude dobar,
ako ništa, da ne bude gori.
idite kući deco,
nama treba uragan,
ovde je svako
kako vetar duva,
ovde od vetrova
samo smrdi.

MOJ GLAS

moj glas će uvek ići kroz sredinu,
gde je najtvrdje.
moj glas će uvek biti stabilan,
oštar kao laserski nož.
mnogi će vikati, dok ih ne izda snaga.
mnogi će ćutati dok im se
grlo ne skameni.
mnogi će pričati glasno i jasno,
ali jezikom koji niko ne razume.
mnogi će pričati toliko tiho
jer će ih gušiti knedla u grlu.
mnogi će se boriti za dah,
kamoli za glas.
moj glas će uvek biti stabilan,
jednolična mantra od koje
ti bridi kičma i pluća se pune
svežim vazduhom.
moj glas će uvek biti stabilan
kao granitni stub.
ako ne znaš gde bi i šta bi,
stani tu i drži se čvrsto.





Tijana Sladoje (Sarajevo, 1989) završila je master studije iz engleske književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Poliglota u pokušaju, bavi se prevođenjem, pisanjem, putovanjima i hotelijerstvom. Objaviljivala je prevode i poeziju u domaćoj periodici. Živi u Beogradu, Novom Sadu i Sarajevu.

BJANKA ALAJBEGOVIĆ: HADŽERA

Bjanka Alajbegović

Hadžera

sedam puta išla sam oko tog kamena
jer sedam je sveti broj u božjem svijetu otprije boga
iz larve nakupljene u mojoj pupkovini izlijeću
sablasnice što junacima ne daju spavati
s jedne mi je strane onaj što je pao, s druge onaj što tek dolazi
na obrnutoj strani moja je počasna strana
ispod moje bešavne haljinke je sve što nije palo i što ne dolazi
posred tih listina pečat od skaredne abonosovine, vidi,
evo, u ime Boga, majčinskog i samilosnog,
na usta mi nahrupljuju plamene kupine

a tek sam počela govoriti

ruah

poput meke životinjice skoči mi s rebra na rebro, klizne niz
stijenke, zagnjuri u protoplazmu, prolomi se van, u napad panike,
zaglavi u simptomu. umiri se, vrati u razlivenost, u kolanje, presporo. ali,
vrati se, hoću da čujem moju majku indijanku patagonijsku što je čitala iz
kvazara ono što se pokušava napisati i što se nikad neće dati prevesti,
pravanzemaljku što nije ni unutra ni vani, već uvijek na rubu, uvijek s
onu stranu, nju moram čuti, neka sve umukne! htjela sam je čuti, tako dugo,
da mi kaže da nisam ono zbog čega dugo, predugo, nisam mogla čuti sebe
govoriti. jer bila sam kriva, liječili su me od krivnje i stida čovječanstva,
od neuseljivog u bijeli šapat – n e i z g o v o r i v o g – htjela sam čuti
nju što je znala šta hoće ali nije htjela da kaže, a zašto? da bi je uselili
u nomenklaturu, zagušili atributima i predikatima, usidrili joj kanu u kanon,
blagovali joj totem da bi je posjedovali, a onda njome trgovali?

njena glasnica, to li sam ja, ta žica što se, zapetljana u sebe,
opire, što neće nikad, nikad, da bi se živjelo, reći šta hoće?





Bjanka Alajbegović rođena je u Sarajevu 1983. godine. Diplomirala je na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Objavila je zbirke pjesama Između dvoje (Naklada Zoro, Sarajevo, 2005.) i Srčane saturnalije (Vrijeme, Zenica, 2019). Poeziju i eseje objavljuje u književnoj periodici i na portalima: Odjek, Novi izraz, Sarajevske sveske, Zeničke sveske, Ars, Plima, Motrišta, Strane, Bona. Članica je P.E.N. centra BiH.

SLOVO GORČINA 2020: AZEMINA KREHIĆ, 3. NAGRADA MAK DIZDAR

Azemina Krehić

TREŠNJA

Skrivam se u tebe
kao koštica u prezrelu trešnju.
Plovim u tvojim mirisavim sokovima,
Strepeći od pohlepnog kljuna ptice
koji će nas razdvojiti.

I neću odgovoriti na tvoje pitanje:
Zar je i voće osuđeno na samoću?

ŽIVI MRTVI GOBLENI

Bosanske majke generacijama rađaju kćeri
koje sklanjaju od pohotnih i vonjavih
tijela dušmana.

I rađaju kćeri koje se bacaju
u nabujale vode usljed straha
od poludjelih svojih očeva.

Pa opet
u vrijeme pomrčine Mjeseca,
u najdubljim slojevima noći
kćeri Bosne na pitomim
obalama Bukovice
rubac za voljenog vezu,
dok molitve sa usnica vriju:
Zvijezde nam
kad odemo s ovog svijeta
neku bolju sudbinu ispisuju.

NERETVA

Nešto bih ti kazala…
Bolje ne!

Nad mostom lete uznemirena jata ptica.
I svaki nebeski harf nama je jasan znak.
Riječi su ove, sluge naših nevidljivih svjetova.

Dok se u tišacima njene modre vode
ogledaju kristalna jutra,
a sunce rumenom ljubi bijela brda,
strahotno duboki pogledi poprimaju mirise.
Ti mi nečujno prilaziš, na prstima, pa
spuštaš svoje čelo na moje drhatom
posute ruke.
Tad, svakim naborom između tvojih obrva
ruše se moje stvarne i izmišljene
tvrđavske zidine.

I još bih ti šapnula…

O kako uzdrhte poljski cvjetovi,
kada se razaspu zlatni grumenovi
po Čabulji.
I kako se uplaši mrak u nama,
kad se lučama upale vatre u zjenama.





Azemina Krehić rođena je u listopadu 1992. godine. Višestruko nagrađivana za svoju poeziju. Na internacionalnom  festivalu književnosti i poezije Castello di Duino 2019, među aplikantima iz preko 70 zemalja, ušla je u uži krug od 10 najboljih pjesama. Dobitnica je treće nagrade Mak Dizdar za 2020. godinu.

SLOVO GORČINA 2020: VLADANA PERLIĆ, 2. NAGRADA MAK DIZDAR

Vladana Perlić

NESTVARNE DJEVOJČICE

Mariji Čudini

Bila jednom jedna kula
U kuli: biblioteka
(To je bilo njihovo mjesto)
Usred biblioteke stoje žena i djevojčica
Djevojčica kaže ženi:
To nije bila ljubav kakvu sam željela
To nije bila ljubav kakvu si željela
Ali je ipak bila ljubav
Žena se okrene publici i kaže:
Moja djevojčica se pokvarila
Možete li mi dati drugu djevojčicu
Neku kojoj ću moći objašnjavati život
Ubrzo su došli radnici iz Odjeljenja za djevojčice
I zamijenili djevojčicu novijom djevojčicom
Izvinjavamo se zbog neugodnosti, gospođo
Nadamo se da se ova neće kvariti kao prošla
Žena se učtivo zahvali radnicima i svima im ostavi bakšiša
Bila je oduševljena svojom novom djevojčicom
Koja je bila krotka kao janje i nije joj protivrječila
Čak ni kad bi joj dugo govorila u imperativu
Najviše od svega joj se sviđalo to što joj ova nova
Za razliku od prethodne djevojčice
Ni po čemu nije sličila

Lijepo je bilo lijepoj ženi u lijepoj kuli
Osim na one dane kad bi je uznemiravao zemljotres
Nije zemljotres nego pokvarena djevojčica
Čelom lupa o vrata kule

KAKO SU ME VANZEMALJCI UBIJEDILI DA TAJ PATRIJARHAT I NIJE NEŠTO

Kad sam bila dječak,
bila sam najhrabrije dijete u ulici.
Koja god se vratolomija smisli,
ja sam je prva uradila,
dječake za dvije glave više od mene tukla
i, naravno, svaki put popila batine,
al’ sam ih tukla.
Kad se brat plašio da fudbalsku loptu
udari glavom, svi su mu se smijali, a ja,
ne bih li zadivila tatu i dječake iz ulice,
ja sam uzela košarkašku loptu i napucala je
čelom iz sve snage, tako da je sve zvonilo
kao pred službu.
Niko nije ni obratio pažnju na mene.
Zato sam je uzela ponovo i udarila,
i opet niko nije obratio pažnju na mene.
Zvonjava je već postajala nepodnošljiva.
A kad sam je uzela i treći put u ruke,
na nebu su se pojavili vanzemaljci i
dobacili mi: „Ti nisi pravi dječak.“
Tako sam počela da nosim haljine na cvjetiće
i volim nježne dječake koji svoju glavu
više vole upotrijebiti za neke mekše stvari.





Vladana Perlić (1995, Banja Luka) diplomirana je profesorica francuskog jezika i književnosti. Za rukopis „Kucanje na vrata kule“, dobila je nagradu „Novica Tadić“ za 2020. godinu, bila je finalistkinja konkursa Trećeg Trga 2020 i SKC-a iz Kragujevca 2020, dobila drugu nagradu na konkursu „Slovo Gorčina“ u Stocu za 2018. i 2020. godinu i treću nagradu za drugu pjesničku zbirku konkursa Carpe Diem 2020.

SLOVO GORCINA 2020: SARA KOPECZKY BAJIĆ, 1. NAGRADA MAK DIZDAR

Sara Kopeczky Bajić

Perspektiva

Svijet propada a ti
Pišeš poeziju.
Što ne uzmeš malo motiku
Zasadiš krumpir i kapulu
Što svijet ima od pogleda
Otkad su riječi nagrada?

Krošnje ispred moje kuće su
Različitih nijansi zelene
U proljeću ima i ljeta i zime
Susjeda vješa dječju odjeću
Neboder je prerastao svoju kožu.
U što sam još gledala
A nisam vidjela?

Bi li svijet i dalje propadao
Kad ga nitko ne bi gledao?

Biorazgradiva tuga

Ovi dani su samoljepivi
Hvataju mi se za sjenu
Kao mokro lišće.
Ovi dani su samosvjesni
Svjesni svoje prolaznosti
I svoje propadnosti.
Ovi dani su samoodrživi
Žive mene, ne ja njih
Laki za održavanje
Samo pokoja slika
Iskorištena ulaznica
Razmazana maskara.
Ovi dani su ekonomični
Cijena prava sitnica,
Samo sve što imam
Ovi dani su održivi
Nikad ne blijede
Koliko god da se prisjećam
Ulog u budućnost,
Roba prava,
Kad vam kažem
Ovi dani su čista,
Nerazrijeđena prošlost.

Kamen, školjka, papir

U mojoj igri vrijede
drugačija pravila.
Stisnuta šaka ne pobjeđuje
ništa osim same sebe.
Nema te školjke
čije su priče glasnije od mora.
Nema te vode
koju papir ne može upiti
i razrijediti je prošlošću.
Umjesto drugog obraza
uvijek okrećem
drugu stranicu.

Pobjeda ili poraz
uvjetovani je refleks.
Ako poznaješ pravila
možeš pobijediti u igri
koja to prestaje biti.
I pobjeđuje se i gubi
samo vlastitim rukama.
Zato pružam prste
na ravni dlan stavljam
samu sebe i kažem
za mene će papir
uvijek značiti pobjedu.





Sara Kopeczky Bajić (1992) diplomirala je anglistiku i talijanistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu, između ostalog i na: Književnost uživo, Info zona, Kritična masa, Kultipraktik, Časopis Kvaka, Časopis Mogućnosti, ZiN Daily, PS-Portal, Libartes, Večernji list, The Split Mind (čija je bila i urednica). Više puta ušla u izbor za nagradu Prozak. Osvojila drugo mjesto na natječaju za kratku priču Zlatko Tomičić. Osvojila prvo mjesto na natječaju Ulaznica. Osvojila nagradu Trećeg Trga u kategoriji prve knjige proze za neobjavljeni rukopis U potrazi za jugom. Osvojila nagradu Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku pjesama Kamen, školjka, papir. Zajedno s još dvije ljubiteljice književnosti vodi blog Novi književni val, gdje objavljuje priče, recenzije, preporuke i savjete o pisanju: https://noviknjizevnival.wordpress.com/

EMSURA HAMZIĆ: U HODNICIMA MRAČNIM

Emsura Hamzić

U HODNICIMA MRAČNIM

U male, mračne hodnike
kojima katkad tumaramo,
kačimo pjesme, slike, riječi, note,
kačimo mala sunca!
O klinove duše vješamo – svijetle poglede,
meke dodire, sunčana jutra!

Osvrćemo se za sjajem dušinog zlata,
za rajskim djevama pristajemo,
ruke umačući u mastilo sumraka
vjetar grlimo u šušnju krošnje listopadne.
Pridržavamo pahuljice nježne,
kapima kiše ljestve dodajemo!

Splićemo svjetlost u pletenice,
u kovčežiće je odlažemo
ključiće uvis bacajući!

NE BACAJ KAPU UVIS

Ne kikoći se, ne šuškaj smijehom,
ne klopoći mladim dahom,
nemoj kliktati ushićenjem
niti me zasipati dukatima sreće!

Tiho,tiho, duša moja,
jedva kroz kanalčiće, kroz hodničiće,
svjetlo nazirući tumara noseći breme
iz bunara želja ugarke, utuljene luče,
odbačene kože i krljušti, zablude,
biser sitni, dijamant lažni,
sreću nedostižnu.

Ne bacaj kapu uvis, ne slavi,
ne puštaj gudače tako gromoglasno,
ne potresaj svijet svojom radošću,
mene iskruži sječivom kao bolesni dio,
ali me ostavi da tihujem.
Malo šta za radovanje ima u bunaru,
čiji sam, evo, odnedavni čuvar.

BISKANJE

Mojom šutnjom prosućeš se,
kad ogrtač padne lako.
Ostaće ti nijemo tijelo
na dodire divlje zvijeri.
Moja stabla osvojićeš
otvorivši strašne dveri,
i ostaće dodir dugo.
Sve dok grana ne olista.

U začudnom začaranju,
nakvašena sunca glava,
na krilo će pasti moje,
nezbivanje da prespava.

Zaobiđi ovu šumu,
u njoj bištem strašnog zmaja.
Ako uđeš u početak,
znaj da nećeš naći kraja!





Emsura Hamzić je rođena 1958. godine u mjestu Sveti Nikole. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1981. godine, gdje je završila i gimnaziju i osnovnu školu. Do sada je objavila  trinaest  knjiga. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Piše i za djecu. Uvrštena je u više antologija poezije i pripovijetke, kao i poezije za djecu. Njena djela su prevođena na više jezika, između ostalog I na japanski. Emsura Hamzić je nagrađivana za svoja djela, a svaka knjiga se našla u najužim izborima za najuglednije nagrade, kao što su Brankova, Andrićeva, Vitalova, Ninova, Meša Selimović u Tuzli, Karolj Sirmai, Žensko pero, itd. Član je P.E.N. Centra BiH, Društva književnika Vojvodine, Društva pisaca BiH, Udruženja književnika Srbije i Srpskog književnog društva. Živi u Novom Sadu i Sarajevu. Objavila zbirke poezije: Ugljevlje (1988), Tajna vrata (1999), Boja straha (2002), Semiramidin vrt (2008), Zlatna grana (izabrane i nove pjesme)(2012), Sirius (2013), zbirke pripovijetki: Jerihonska ruža (1989), Večeri na Nilu (2005), Smaragdni grad (2011), roman Jabana (2007), knjige za djecu: Kuća za dugu, pjesme i priče (1995) i Zemlja Dembelija (2014) te esej U đul bašti – Sevdalinka kao nematerijalno kulturno nasleđe (2017): Dobitnica je nagrada: Međunarodna nagrada za kreativno ukrštanje kultura, Pečat varoši sremskokarlovačke i Milica Stojadinović Srpkinja.

SENIHA PEPIĆ: MAPA

Seniha Pepić

Mapa

Zavežljaji.
Velike zenice.
Putanja bez odredišta.
Pekar. Učitelj. Radnik.
Starica sa jednom nogom.
Djevojčica sa lutkom.

U raštrkanoj mapi
idući nestaje cipela,
prsten,
otac,
ruka,
plan da je ovog ljeta oženi.

Pucanj raseljava životinje i ljude.

Samo pitom čovjek vjeruje u riječi:
“Ne bojte se, ništa vam se neće dogoditi.”

Povratak


On se iznova vraća u taj grad
kao nekad kad je bio dječak
kao posljednji put kad je bio momak

Sada oronuli čovjek ulazi prašnjavim ulicama u sablasni grad

Mala pijaca. Rublje na žici.
Neki starac upućuje značajan pogled.
Čini se da ga ne poznaje.

U tamnici gdje je boravio,
dva puta su mijenjali vrata
zbog korozije.

Suncokreti

Početak jula je vrijeme
kada suncokreti cvjetaju

U kišnim danima
kad oblaci zaklone Sunce

oni se okreću
jedan prema drugome.





Rođena 1988. u Novom Pazaru. Diplomirala na Internacionalnom univerzitetu na Departmanu za englesku književnost i jezik. Objavila zbirku poezije “Uvod u uvod” u ediciji “Sent”. Objavljuje u književnoj periodici.

MARKO POROPATIĆ: IZ POČETKA

Marko Poropatić

Iz početka

a) Čaj za dvoje

Betonska postelja greje golubove,
Mesečina zaliva skupe hotele.
Ruke u džepu kaputa,
A kaput– tvrđava topline;
Hladno je u ovom zabačenom pabu.

Čaj za dvoje se puši,
Prijatni mirisi osvajaju vazduh.
Kamilica i šumsko voće –
Taj miris raspori nozdrve.

Daleko od zidova dvosobnog stana
Svetlost se rastače na sitne iskre.

Troše se konvencije.
Osmeh – naivno grešan,
Ko pogled šteneta.

Šolja čaja prazna,
I druga neispijena.

Pokloni prefinjenu laž,
Zapamti pogled,
Održi prividnu kontrolu pokreta.

Veče je, ipak, prijatno.
Nebo je vedro.
Možda se pahulje sjedine sa kosom.
Čelična konstrukcija svetli,
Vrh katedrale u daljini ćuti.

b) Povratak

Usmeri točkove ka poznatom putu.
Utopi godine u zidove dvosobnog stana.
Mrak rano pada na grad,
Zalazak sunca donosi studen.

(Dva telefona – zaboravi oba,
Nek nemušto svetle u toploj tišini.)

Kotrljaju se praznične kolone,
Smenjuju svetleće reklame,
Guste sirene, podnevni špic,
U kolima tiha klasika.

Pokidana psovka,
Crne podvezice na glatkoj belini.
Prijatan raspored ulica, pumpi
I znakova.

Jebiga, poznaješ sebe previše.
I nedovoljno.

Raspleti korak,
Ostavi dva mala anđela
U nogavicama grada.

Oblik lica se lako uvuče u jagodice,
Miris se prospe po mesu.

c) Rečita ćutnja

Ipak će biti da su svi pomalo u pravu.
A najviše ti.

Ispegla se sećanje,
Osveži pogled,
Začešlja kosa;
Pocepa se stvarnost.

Ako zaboraviš prošlost
Teško ćeš znati šta si sada.

Tragovi glume nestaju sa usana.
Pokreti su suviše poznati.

Šapat svile, ujed nostalgije.

Senke se uspinju uz zgrade.
Gomilaju se slova.
Oseća se podnošljiva neizvesnost.





Marko Poropatić rođen je 1984. godine u Beogradu. Završio je Pravni fakultet u Beogradu. Objavio je zbirke pesama: “Ispovesti” (2011) i “Iskre i Ponori” (2014). Zastupljen je u nekoliko antologija. Objavljuje u časopisima i zbornicima. Dobitnik je nagrade “Milutin Bojić” za 2019. godinu, iste godine bio je u najužem izboru za nagradu “Slaviša Nikolin Živković”.