SEAD HUSIĆ: O ČEMU GOVORIMO KADA ŠUTIMO

Sead Husić

Austro-Ugarska berza

Kada su pucali na prestolonasljednika,
londonske, bečke i berlinske berze
više su govorile o njegovoj smrti negoli
o novoj vrijednosti kojom bi trebalo
kupiti iluziju. Štampa je pisala o britanskim
naporima da rata ne bude dok je Princip u tvrđavi –
kao u maloj sirotinjskoj kući – sanjao slobodu.

Bečke dame na svoje grudi stavljale su
zadnje zalihe krema iz oskudnih dućana, dok
se u kafanama, bečkim i provincijskim, naivnošću
pjevalo o ratu. Rekli su im: doći ćete prije Božića?!
Došli su koju godinu poslije, s proljeća,
kada se ptice vraćaju u plodne ravnice,
kada su očevi ostali zatrpani snjegovima…

Fašizam

U romanima Herte Müller ne vidim na
kojoj strani ulice je sunce. Šta je ono
što je u romanu? Na marginama ne želim
bilježiti svoje impresije o zlu niti se baviti formom.
Ne želim čitajući Hertu pomisliti kako bi ova
bilješka imala više smisla da govori o Keruši i njezinim
kučićima. I to je, pored lirskog zalaska, pjesma prepuna zla.

Zagledan nad prethodnim, pitam se da li bi
imao više izgleda za Nobela ako
budem pisao o fažizmu.
O ratu mnogi čitaju i pišu.
O blagom lirskom zalasku, sličnom
maslačku kada odleprša,
niko se ne usuđuje javno govoriti.

O čemu govorimo kada šutimo

Kada šutimo o čemu govorimo?
Kažeš: pjevati je lahko!
Kao pahulja snijega koja,
čim bi je gurni, bivala veća i
radosnija poput trenutka
kada majka, gledavši kroz prozor,
ugleda oca kako dolazi nama.

Tada soba postaje veća!

Šutimo?

Čekamo šta će otac reći…
Znamo – u gradu je zebnja: cijene i lokalni
psi poput novogodišnje varke pred našim
očima, radoznalim i snježnim, rastu kao da bježe.





Sead Husić rođen je 1986. u Tuzli. Srednju školu završio je u Banovićima, a 2010. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Poeziju, prozu, eseje i radove o književnosti objavljuje u književnim časopisima i na književnim portalima. Objavio je knjigu poezije Na tragu modernizma 2015., knjigu kratkih priča Čovjek koji piše priče 2017. i knjigu poezije Stvari 2017. godine. Poezija mu je prevođena na danski, makedonski, švedski i mađarski jezik. Zastupljen je u antologiji Ny lyric fra Bosnien–Hercegovina. Uskoro mu izlazi nova knjiga poezije pod naslovom Časopisne pjesme. Nagrađivan je za književni rad.

NEDŽAD IBRAHIMOVIĆ: RAZGOVOR O ISTORIJI BOLESTI

Nedžad Ibrahimović

RAZGOVOR O ISTORIJI BOLESTI

Konačno znam, velim,
zašto ne voliš Cuaronov film
“Gravity” i zašto ne voliš roniti.
Zašto?
Anđeo!
Pali anđeo, misliš?
Wendersov, onaj koji je zbog ljubavi
odbacio krila.
I radi tebe sam postala
smrtna!? Kad god te ostavim samog
ti popucaš po šavovima.
Smije se i odlazi.
Na 118. stranici Kulenovićeva romana
koji čita podvukla je citat iz Pascala: “Beskrajni
prostori neba me užasavaju.”
Svojim djetinjim rukopisom je dopisala:
24.3.2010., prva srijeda našeg poznanstva

KAD DRUGAČIJE PADNE, LJUBAVNA PJESMA

Deset godina smo zajedno
više-manje
I dok usisava prašinu zlatne
čestice kovitlaju joj se oko glave
kao aura
Mogao si ovo i ti nekada, veli

Prašina je kozmičkog porijekla
i jedan je pjesnik strahovao
da će drugačije pasti
kad padne na njega

To što usisavaš, to je
kosmičkog porijekla
, kažem i
mislim na romantičarske pjesnike
koji su se družili sa zvijezdama

Dok preuzimam cijev usisivača
ona više nema auru i oko mene se
ulančavaju Audijevi prstenovi

Draga, kad nam ono ističe
registracija?

REZIDENCIJA

Uzeo sam je bez pitanja drsko
na kraju hodnika tat obični
Ništa nije tako pusto kao biblioteka
bez bibliotekara kao knjiga
bez čitaoca

Sa zanosom i strepnjom počinjem
čitati najljepši dio svog djetinjstva
A onda kao dječak pred prvi seks
Nakon stranice i po napuštam
svoju želju Odustajem

Bojim se da to nije to velim
prijatelju kod koga ću zanoćiti
prije nego ujutro pođem u Skopje
na rezidenciju za pisce
Nije to to

Kod njega spavam u krevetu
u kojem je na proputovanju
umro zajednički prijatelj
iz djetinjstva I sasvim mi je
udoban taj krevet, prijateljev, dok
mislim kako bi svakako
jednom trebalo napraviti i neku
rezidenciju za čitaoce





Nedžad Ibrahimović rođen je 1958. godine u Tuzli. Završio Pedagoški fakultet u Osijeku a postdiplomski studij iz književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli iz oblasti književnosti Bosne i Hercegovine. Završio televizijske studije na Media-akademiji u Hilversumu (Nizozemska). Utemeljivač i glavni i odgovorni urednik časopisa za kritiku i umjetnost teorije Razlika/Difference (razlika-differance.com). Nagrađen prvom nagradom Fondacije za kinematografiju BiH za scenarij za igrani film ”Kuća na otoku”. Nagrađen nagradom Fondacije za izdavaštvo BiH za knjigu pjesama ”Mala povijest smrti i pisanja”. Kao Fulbright profesor 2006-2007. predavao ”Južnoslavenski film“ i ”Južnoslavensku književnost u egzilu” na University of Washington u Seattleu (USA). Obavljao funkciju Predsjednik PEN Centra BiH 2014-2017. Na Filozofskom fakultetu u Tuzli predaje teoriju književnosti, na Univeritetu Donja Gorica u Crnoj Gori predaje teoriju filma.

STANA DINIĆ SKOČAJIĆ: USPAVANKA ZA GRDODRUSA

Stana Dinić Skočajić

PRED SAMO SVITANJE

Ovde si
u ovim prozorima
i u zavesama
gladna skramo

Jer nigde nema
tako prozirnoga mraka
i za tebe hranljivijeg daha
kao moga straha

što ti se uz krila
sve bežeći od tvog zeva
i uz krljušt nahvata

kao hladna rosa
za duboke majske trave
i glave cvetova
pred samo svitanje

BEZ GLAVE I TELA

Ujutru na stazi
samo kljun
krilašca
i nožice

bez glave i tela

Kao da je dete nemani
pokušalo da nacrta
pticu

ČEŽNJA ZA STRAHOM

Svi su te se
ustravljivali

A kada bi zimi
dugo lenčario među korenjem
rano proleće je prožimala
masovna čežnja

za strahom

na koji si ih
eonima navikavao

U TOME JE STVAR

Ti takođe doručkuješ
ručaš i večeraš
u tome je stvar
o kojoj se ćuti

Ponekad se nekome smiluješ
pa zaspiš bez večere

Pred zoru ćeš zato
još sanjiv
sažvakati bana državu
i sa čistog neba
kao da otkidaš džinovske ribizle
ubrati avion
pun putnika

USPAVANKA

Uhvatim sebe
kako ti pevušim

Buji paji Grdodruse
snom deteta

O kada bi prilegao
kad bi barem trenuo

smislili bi lako jadni
kako da te iznesemo





Stana Dinić Skočajić je rođena u Strumici, Makedonija. Živi u Nišu. Piše poeziju i prozu. Radila je na radiju i televiziji. Jedan je od pokretača časopisa za kritiku Niški analitičar. Bila je umetnički direktor Književne kolonije Sićevo. Autor je održivog projekta Dani Stevana Sremca i pokretač nagrade Stevan Sremac. U časopisu Gradina uređivala prozu. Dobitnica je nagrada Milica Stojadinović Srpkinja i Slaviša Nikolin Živković. Zastupljena je u brojnim antologijama od kojih je najnovija antologija srpskih pesnika Mačke i slikari (Dubravka Đurić, Biljana Obradović) nedavno objavljena u Americi. Prevođena je na engleski, ruski, španski, italijanski, poljski, bugarski i makedonski jezik. Članica je Društva književnika i književnih prevodilaca Niša, kao i Srpskog književnog društva. Objavljene knjige: Gladna tama, poezija, Bigz, 1996; Mrtvi smo ozbiljni, priče, Narodna knjiga, 2001; Strašne strasne veze, roman, Narodna knjiga, 2002; Tu si, ptičice, priče, Narodna knjiga, 2004; Noć u golom vrtu, pesme, Narodna knjiga, 2006; Vlažni cvil, pesme, Narodna knjiga, 2008; I povedi me tamo, pesme, biblioteka Stefan Prvovenčani, 2010; Teglice za bubice, pesme, KOV, 2015; Biće snega, pesme, Zavod za kulturu Vojvodine, Novi Sad, 2017; I neka mi neko posle kaže, priče, Društvo književnika i književnih prevodilaca Niša, 2018; Ako moram zdravo da se hranim, knjiga za decu i odrasle, Niški kulturni centar, 2019.

SAFIJA VEHABOVIĆ – PARGANLIJA: NEKO SASVIM DRUGI

Safija Vehabović – Parganlija

FARK

Zvuk kabale na jezeru Sapandža
oživljava oktobar.
Tvoj miris nanosi vjetar sa
zapadne strane.
Sjedim na obali i oplakujem
genocid lišća.
Žena u šarenim dimijama mi
pruža slatko od kestena.

Konačno, shvatam da sam na
Istočnoj strani,
daleko od putanje tvojih obrva.

DISKONEKCIJA

Slika muškarca sa
šeširom i cigaretom
među prstima
se zamrznula.
Prespavat ću ovo proljeće.

ZADNJE PUTOVANJE

Narukvica od rudrakshe se prekinula.
Možda nas je zato na putu za Grčku
napustio posljednji čovjek,
čist kao pogled svećenika.

NEKO SASVIM DRUGI

Njene ruke više ne mirišu na život.
Djevojka sa pomorandžama je
napustila tijelo
nekadašnje djevice.

REMINISCENCIJA

Jučer je lopoč isplivao iz
bookmarkera koji sam dobila kao
poklon iz Kine.
Posmatram kako davi slova i
čini isto što ja svakom cvijetu – ubija ih.

Tada sam shvatila da ova kuća
ne zaslužuje ljepotu i zato sam
otkinula ružine glave i položila ih u
knjigu pjesama.

Kada sumrak zakrvari grad,
na mjesto tvog zakupljenog groba,
položit ću pjesme i presovano cvijeće.





Safija Vehabović-Parganlija – završila Srednju muzičku školu i Filozofski faklutet u Zenici. Trenutno pohađa magistarski studij na istoimenom fakultetu. Dobitnica nagrade Slovo Gorčina i prve nagrade za mladog pjesnika na Ratkovićevim večerima poezije. Autorica je dvije zbirke poezije: Sapfini magijski harfovi i Kuda odletješe Ibrahimove ptice?  Članica je nekoliko poetskih grupa i učesnica raznih poetskih manifestacija. Poezija joj je objavljivana u mnogim domaćim i stranim časopisima i zajedničkim zbirkama poezije.

KABIR: SAKHI

Minijatura iz 1825. prikazuje Kabira koji radi na tkanju tkanine i razgovara sa jednim od svojih učenika

*

Zašto trčati okolo i vodu nuditi?
U svakoj kući more postoji
Ako je žedan čovjek bilo koji
Na ovaj ili onaj način će piti

*

Tri svijeta su kavez
Vrlina i porok – mamac razasut
Svako stvorenje je lovina
A jedan je lovac – smrt

*

Naprijed su stube uske
Pozadi su slomljene… i provalija
Iza zastora je Ljepota
Daleka… koja opija

*

Majmun i njegov dreser
Čovjek sa svojim umom
On čini da skače i igra
On ga vodi svojom rukom

*

Dijamant je na tržnici pao
I tamo u prašini ostao
Mnogo zauzetih budala prođe
Onaj koji traži – nađe

*

Dobio si ljudsko rođenje
Šansu za dobitak ti si propustio
U točak postojanja si pao
I pljusak šamara dobio

*

Slatka riječ je biljka ljekovita
Gorka rijeć je strijela ubojita
Kada kroz kapije uha uđe
Cijelo tijelo pokida i prođe

*

Ulica ljubavi je veoma uska
U nju ne staju dvojica posvema
Kad je mene bilo nije bilo Boga
Sad kada je Bog tu, sada mene nema

*

Ako si istinit:
Kletve te ne mogu dohvatiti
Niti te smrt može ubiti
Putujući od istine do istine
Šta te može uništiti?

Izabrao i preveo Hamza Halitović





Kabir je bez sumnje jedan od najznačajnijih pjesnika Indije i jedan od najutjecajnijih mislilaca ovog potkontinenta. Rođen je u muslimanskoj porodici u Benaresu sredinom petnaestog vijeka, a u svojoj mladosti izučavao je indijsku duhovnu tradicju i filozofiju poznatu pod imenom advaita. Inače je Kabir živio povučenim životom radeći kao tkalac, a imao je i jedan neformalni krug učenika. U razgovoru sa svojim učenicima on je, u trenucima nadahnuća, izgovarao svoju poeziju koja bi tada bila zapisana a kasnije i kopirana, na taj način su se na stotine Kabirovih pjesama proširile cijelom Indijom, a on je za veoma kratko vrijeme stekao ogromnu slavu koja traje i dan-danas. Njegove pjesme je po prvi put na engleski jezik preveo Rabindranath Tagore i objavio u Londonu 1915. godine, a od tada su prevedene gotovo na sve značajanije svjetske jezike. Postoji nekoliko oblika njegove poezije, najkraći oblik, kojim se ovo djelo bavi, su pjesme zvane sakhi, koje se sastoje od jednog stiha u kojem se sažima jedna pouka i jedna misao.

Hamza Halitović je rođen 1984. godine u Novom Pazaru, osnovno i visoko obrazovanje završio je u Skoplju. Dosada je izdao sedam djela na bosanskom, srpskom i makedonskom jeziku. Dio njegovih djela istražuje spcifični odnos između poezije i filozofije, jedno od njih je i knjiga koja nosi naslov Kabir – Reč Suštine, a posvjećena je slavnom indijskom pjesniku/filozofu Kabiru koji je živio i stvarao u petnaestom vijeku. Ovo djelo je objavila izdavačka kuća Utopia iz Beograda.

ĐORĐE KUBURIĆ: PESMA

Đorđe Kuburić

PESMA

Žmurim.
Ne pišem je,
ne sanjam je.
Samo je žmurim.
Snatreća je, krhka, i lomna.
Hoću da sačuvam je takvom.
Da odnegujem je.
Nek bude sama i slobodna.
Da nadleti mutno nebo
i uzleti do plavetnog azura.
Izvan svakog zla.





Đorđe Kuburić rođen je godine 1958. u Bačkom Petrovom Selu. Diplomirao na novosadskom Filozofskom fakultetu (odsek za jugoslovenske književnosti i svetsku književnost). Piše poeziju. Bavio se, dugo, rok, filmskom, pozorišnom i književnom kritikom. Objavi, tu-i-tamo, poneki prikaz ili esej. Živi u Subotici.

EMINA SELIMOVIĆ: JEDNA STRAST BERTRANDA RUSSELLA

Emina Selimović

ODNOS ARBITARNOSTI

Često mislim
na osjetljive stvari
duboko unutar svoga tijela.
Osjetljive stvari
koje su samo moje
kao srce,
i nervi i utroba.
Oni su moji
ali nikada neću moći
da ih dotaknem
baš kao ni tebe.
Jer si i ti samo melodija
u mojoj glavi
sa riječima koje mogu pjevušiti.

ISKUŠENJA

Dok sam bila djevojčica
za vrijeme ljetnih večeri
trčala bih po putu i u dlanove
hvatala svjetleće bube
a onda ih čvrsto stiskala
da ne pobjegnu
jer teško je pustiti da ode
baš ono što najviše želiš.
Tada nisam razmišljala o tome tako,
na način
da svaka buba koja je prošla kroz moje prste
i umanjila savršenstvo
na ovom svijetu,
uvećat će ga na budućem.

NEŠTO POSVE NEVAŽNO

Samo u trenu
dok vjetar s njegovog lica
odnosi osmijeh
i sablazan pada
moguće je nazrijeti lik
iz kojeg nikome nikad
neće biti jasno
da mi nema spasa.

CANIMIN IÇI

Osjećam se kao lik iz nekog romana,
U isto vrijeme romantično i
Nadrealno
Dovoljno da ti kažem
Volim tvoje odgovore,
Bez pitanja i pune nedoumica
Tako nešto bi napisao samo pjesnik
Rečenica koja ispunjava
Moj um
Sjećanjima na mirise
I okuse iz djetinjstva
Blizak si mi
I previše ličan
Ali i istovremeno
Mnogo udaljen
Kao šećer rastopljen
U čaši vode
Koju pijem da ne
Dehidriram.

JEDNA STRAST BERTRANDA RUSSELLA

Čovjek kojeg volim
i čovjek kojeg znam
ni po čemu nisu slični.
Ali čovjek kojeg znam vjerno
održava sliku čovjeka
kojeg volim.
To je kao kad je pri posljednjem susretu
Ibn Rušd pitao Ibn Arebija
Možemo li putem racionalne spoznaje otkriti istinu?
Rekao je da, a učinio
Ne.
Zbog neke druge spoznaje.

ŽIVOTNA PUNINA

Trenutak je jedina realnost
koju mogu podnijeti
a da je ne želim promijeniti.
Kao onaj
u kojem sjediš u prvom redu
a ja vidim svoje biće
kako se odvaja od mene, prilazi ti iza leđa i grli te.
Ili onaj u kojem pružaš ruku
pa kažeš
I meni je drago što sam te vidio.

Trenutak je stanje koje osjećam
dok gledam kako hodaš između ljudi,
sjediš u restoranu,
stojiš iza govornice.
Ne mogu ćuti niti vidjeti ništa drugo
jer jedino o čemu mislim
su riječi pjesnika
“Nemjerljivo je važno
što se upravo sada
nalazim na ovom mjestu.”





Emina Selimović rođena 1991. godine u Zenici. Završila Filozofski fakultet u Zenici, odsjek za bosanski/hrvatski/srpski jezik i književnost, i time stekla zvanje profesora za bosanski/hrvatski/srpski jezik i književnost. Oblast kojoj je više posvećena je književnost, bavi se pisanjem poezije i dobila jednu od najznačajnijih nagrada za poeziju u Bosni i Hercegovini, nagradu Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku. Nakon osnovnog studija u Zenici, završila i postdiplomski studij na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na odsjeku Književnosti naroda BiH. Odbranila magistarski rad pod naslovom Elementi postmodernizma i nova osjećajnost u poeziji Zilhada Ključanina kod prof. dr. Sanjina Kodrića. Zbirka poezije Genocid u Crazy Horesu joj je objavljena 2016. godine u izdavačkoj kući Dobra knjiga. Dobila prvu nagradu na Ratkovićevim večerima poezije u Bijelom Polju za drugu zbirku Ademove suze, koja je objavljena 2018. godine u Bijelom Polju. Godine 2018. objavljena joj je i treća knjiga, prerađena verzija njenog magistarskog rada, pod naslovom Postmodernizam i nova osjećajnost u poeziji Zilhada Ključanina. Objavljivala tekstove i poeziju u bosanskohercegovačkim časopisima, kao i časopisima regiona.

NAIDA MUJKIĆ: DVOJBA SAMICE

Naida Mujkić

RUŽE

Svake sedmice kupovao
Mi je bingo tiket iako je
Često govorio kako je
On moja lutrija
«Mi smo jedno drugom
lutrija», rekao je
O, Muhamede, skini
Svoj plašt i zagrni me
Dok plafon u mojoj
Kući otpada, dok sjedim
U memljivoj kuhinji
i gulim krompire
a sat je zaustavljen
Voljela bih ti skuhati
čorbu i gledati te dok
pušeš u kašiku
Vatra u šporetu bi se
razbuktala, zidovi
bi svjetlucali
i moj stanodavac bi
zaboravio doći po
stanarinu
Sjela bih do tebe i mi
bismo se smijali
tvojim ahbabima
i mojim pjesmama
Vidio bi koliko sam
Slična tebi
Propovijedajući želju
Da se oslobodnim
Stalnosti mržnje prema
Onima koji preziru siromaštvo
I moju kuću
I kad bi došlo vrijeme da
Ideš vratila bih ti tvoj
Plašt, jer tebi je
Potrebniji
«Pođi sa mnom», ti bi rekao
a ja bih odmahnula
brzo
odrješito
«Cvjetaju ruže», rekla bih ti
i ti bi sve razumio
i otišao bi sam

DVOJBA SAMICE

Posao je meni sve
Iz bolnice na biciklo
Kao što sam i kod kuće
Ali pješice
Sve ove godine vjetar
Nijedan dan nije stao
Deset godina pedalam
Uz more
Plaže su puste i na njima je
na stotine galebova
I njih hrane ljudi
Koji tuda tumaraju
Ja nikad nisam stala
Princip je jači od
Slijepe ptice
Okrećem glavu i vidim
Naše jabuke u cvatu
Da mi je doživit da
Stanem ispod i sve
Ovo zaboravim
Jutros mi otac reče
Da mu više ništa ne šaljem
«Skidate sa mrtvaca
i donosite nama», tako reče
A ja sam posuzila
I od muke zapalila
I baš moja šefica bahnu
Nisam je iz daljine
Prepoznala
Čak i ako sam bila
Jedna od njih
Više nisam
Kuda sada da idem

TRGOVINA

Ta me pobožna žena preko puta
Vječito strijeljala pogledima
Zbog lepršavih haljina
Zbog golih ramena u septembru
Zbog muškaraca s kojima sam
Čavrljala u dvorištu
Moja majka je radila u pošti
I žena je dolazila provjeravati
svoju poštu iako nije morala
Samo da bi joj rekla
«Srela sam Hanu, nosi neke
crvene štramplice»,
ili «Znaš li gdje ti je Hana sada»
Onda je majka zvala mene i
Derala se kako je cijeli život
Sramotim
«Gdje sam pogriješila, gdje?»,
i psovala me minut dva
Poslije sam saznala da ta
Pobožna žena sa svojim sinovima
U brdima peče rakiju, i šljivu i krušku,
I da je inače prodaje za deset maraka
A kad je trampi sa Srbima s Ozrena
Za drva ili ugalj onda njima
daje za osam ili za sedam čak
u zavisnosti od vrste drveta ili uglja
Kad mi je neki dan preko ograde
Dobacila «Selam alejć cura»,
Samo sam okrenula glavu
A ona je stegnula svitnjak na dimijama
I promrmljala, ali dovoljno glasno
«Da se hoće uvesti šerijat
pa bi ti vidjela svoje»
Ja se nadam da neće
Bilo bi šteta sve te rakije
Baš šteta

POSLJEDNJE RIJEČI

Podložila sam vatru
Sabranim djelima jednog
Razvikanog bosanskog pisca
Nisu htjela odmah da se upale
Vjerovatno
Zbog toga što je napolju padala
Jaka kiša
Nekoliko puta morala sam
Pročačkati mašicama
Sabrana djela partijskih pisaca
stvorena su
Za potpaljivanje
I za uspijeh kod mladih
spisateljica
dajući im krila
dok bog umire u ružičastim
laptopima u njihovim
knjižicama koje nosaju
kao karmine
Da li i one prije smrti pogledaju
U plafon i dreknu: Mogla sam
I ja imati sabrana djela
Da nije bilo tog psa,
a onda umru
I u vazduhu ne ostane ništa
Osim mirisa spaljene tinte
Stoput crko dabogda





Naida Mujkić je bosanska pjesnikinja. Objavila je nekoliko knjiga poezije. Predaje književnost.

ALEKSANDRA ČVOROVIĆ: KNJIGA ŽIVOTA

Aleksandra Čvorović

PRIZIVAJUĆI SAN

Snohvatačke vizije i priviđenja
provaljuju kapije na Obali Snova.
Prostranstva svemogućih ispoljavanja
mame, a nemam moć za pustolovinu
da zaplovim drakarskom lađom
u treperave elegične pastorale.
Tako lebdim na komadu stvarnosti
zarobljena u mjehuru sapunice,
te melodične snovidne međuigre.
Slušam, personifikuje se vječnost
u simfoniji lirske iluminacije.

PEJZAŽ

Pogledaj poljane zelene
gdje sunce zlati rosu
Oblaci bijelo paperje
ušuškavaju mir u pejzažu
Sočnost žutih jabuka
stazu krivudavu sjenči
Znam obećanje staro
koje me gore priziva
i nešto toplo i milo
po duši se mojoj razliva
Čini mi se samo da hoću
Mogla bih raširiti krila
i letjeti meko nad dolinom
punoj ljubavi, ljepote, obilja…

KNJIGA ŽIVOTA

U smaragdnom pojasu nebeskih bulevara
u alejama vječnocvjetajućeg drveća
Promenada beskraja botaničke bašte
kraj vodoskoka, slapova, vrtova i kolonada
Stazom posutom laticama raznobojnih pupova
Zračeći svodovi preobražavaju identitet šetača
Tamo sam privučena i obasjana da vidim
na kamenom postamentu slavnih bareljefa
u raskošnom povezu od pergamenta
bilješku izabranih od postanka svijeta
Živjeće vječno oni čija su imena
po tijelu te knjige istetovirana

DUŠEVNA BOLNICA

Nisam ti rekla, ali tamo ima mrtvih,
nigdje nema toliko tišine kao u glavama bez misli,
njih bol više ne boli a suze im nisu slane,
ljudsko u njima svezano je,
iz njih zjapi praznina, kao ugašeno svjetlo,
niko ih nije izliječio. Zarobljeni su…
Zar ti nisam rekla da tamo ima mrtvih?
Samo još molitve dopiru do njih.

TAČKA

Prstohvatom tišine
solim marifetluke uma.
Da li anđeli znaju
ritualne pokrete koji
usporavaju sagorjevanje?
Transkribujem svoj
imaginarni identitet.
Dematerijalizujem se
do tačke na kraju papira.





Aleksandra Čvorović, rođena 10. februara 1976. u Banjoj Luci. Završila je srpski jezik i književnost u istom gradu. Magistrirala je u Beogradu, na odsjeku za bibliotekarstvo i informatiku. Završila je edukaciju za psihološkog savjetnika transakcione analize. Radila je kao urednik, saradnik i član redakcija mnogobrojnih književnih i drugih časopisa. Učesnik  je književnih večeri i festivala u regionu i Evropi. Član je više književnih udruženja. Radi kao viši bibliotekar u Dječijoj biblioteci NUBRS. Vodi radionice kreativnog pisanja, te dramske i psihološke radionice za djecu. Prevođena je na engleski, njemački, poljski, danski, slovenački i mađarski jezik u okviru antologija i časopisa, a bajka Pjesnik iz Neznangrada objavljena je na engleskom kao elektronska knjiga (The Poet from Unknowntown, Style Writes Now 2017.). Objavila je sedam knjiga, tri knjige poezije: Šapat glinenih divova  (2000.), Cvijet na kapiji sna (2007.),  Nadrastanje  (2013.); dvije knjige proze: Anđeo pod krevetom (2002.), Monolog u šolji kafe (2006.);  dvije knjige za djecu: Čarobna ruža (2014.)  i Ukrala me Šumbaba! (2018.). Poezija i proza joj je višestruko nagrađivana  (Nagrada Glasa Srpske Ljupko Račić za najbolju prvu knjigu, najbolja knjiga priča na Grdačačkim književnim susretima, nagrada Slovo Podgrmeča, nagrada za dječiju knjigu Stanko Rakita…).

SEMIR AVDIĆ: ZIMA

Semir Avdić

ZIMA

5 ujutro
I dalje crna tišina
Prethodnog dana trepće
Po posljednji put

Krmeljavo jutro se vuče
I traži od mene
Svoju prvu kafu

Zijeva

U njemu
Grotlo od minusa
Sivi sarajevski mraz
I visok račun za grijanje

Blijedo je i izmučeno
Baš kao i ja
Hoće da slaže u šaku
Vitamine kao slagalicu

Jednom dnevno
Dva dnevno
Jednom sedmično

Plus Q10

Misli mi trče
Sporo
Skupljaju se u oblak
Vlastite klime što
Se sama sebi
Prilagođava

Nepredvidivo
Umjereno do oblačno

Nemam više kontrolu
Nad njima
Loš antifriz se tek
Na proljeće mijenja





Semir Avdić je rođen 1983. godine u Sarajevu. Po zanimanju fizioterapeut. Do sada objavljivao na portalima Književnost.org, Infobar.ba, Mreža Kreativnih Ljudi, Knjigomatu, Poezija Online, časopsima Koraci i Most. Učestvovao na poetskom susretu Poezija u kući 17 u CK 13, Novi Sad, Sarajevska jutra poezije, II Festivalu mladih, Istanbul. Živi u Sarajevu.