Nikad ne znaš hoće li te srušiti riječi nose ljude na grbači naracije prevrću slobodnim govorom u tajne prolaze.
Naslov je „Fragilna budućnost“. Moj sin samo plače. Nekad i ja tražim čudovište ispod kreveta.
Ne pakujem se unaprijed. Tek kad prođem kontrolu javim da sam sigurno sletjela.
Ne plašim se cenzure već straha uraslog u jezik.
Na kauču vanredno stanje nijesam čula ništa a osim pucanja stiha na bezbroj slika.
Mjesto boravka: Tuđe priče
Često mijenjam prebivalište. Lov na vještice traje neprestano komšije misle da je njihov život radnja za roman. Prvo poglavlje istorije bolesti od kojih se ne umire. Idem dalje.
Začitam se i promašim stanicu. Na drugoj stranici ne znam gdje sam stala. Glavna junakinja ne uliva povjerenje. Zemljotres pokreću neusklađene emocije do samog kraja ne znam zašto mi se dopada izgnanstvo.
Ispovjedanje ne iskupljuje čitaoce, ali godi jezik natopljen sredstvom za brisanje prozora. Ne piše mi se dobro. Najbolje biografije su pune fikcije.
Slike, replike i fotomontaža
ušli smo u prostor slike ukusi, mirisi, dodiri su izašli iz upotrebe kao prototipi investitori su ušli u vidno polje šaren i blještav provod, povod za čas u kojem je već odlučeno kupiti ili biti kupljen, poskupiti se dostići cijenu nezavisnog organa na crnom tržištu i unovčiti se kao lider u svojoj oblasti savladati finte politički korektnog govora i driblati istu spiku godinama grebati grebalicu i iznova dobijati nagrade, sreća prati ulaganja u poslušnost, inspiracija nabuja kasnije, sa širenjem kancera, raste vjera u metafore, meta- morfoze, povratak u budućnost i replike umjetničkih djela na iBeju
April crnogorskih pjesnikinja uredila Dragana Tripković
Barbara Delać rođena je 1994. u Kotoru. Diplomirala je na studijama Moderne i savremene teorije umjetnosti. Nagrada na 32. Festivalu mladih pesnika u Zaječaru omogućila je štampanje njene prve knjige poezije Tomorrowland, za koju je dobila i Brankovu nagradu u Novom Sadu 2018. godine. Njena druga zbirka poezije Gdje smo ovo, pričaj mi objavljena je u izdanju OKF-a 2020. godine. Na rezidenciji Berlin-Stipendium, koju dodjeljuje Akademija umjetnosti u Berlinu, nastala je istoimena poema Gdje smo ovo pričaj mi, koja je u Berlinu imala i svoje premijerno, performativno predstavljanje, u saradnji sa kantautorkom Sarom Renar. Takođe je dobitnica i stipendije Reading Balkans za 2021. godinu. Članica je književne grupe Forum mladih pisaca koja se okuplja u podgoričkom KIC-u Budo Tomović od 2015. godine. Objavljivala je poeziju i kratke priče u brojnim zbornicima, književnim časopisima i portalima. Uvrštena je u izbor za prevod na njemački jezik na konkursu Vrijeme (bez) utopije. Mreža mladih pisaca, projekta koji je podržan od DAAD-a. Poezija joj je prevođena na engleski, njemački, a u najavi su i prevodi na slovenački, francuski i grčki.
Ko će da pita galebove iznad Tibra jesu li leteli ka Dunavu ka tebi jesu li te videli samog s lulom sedeći pored reke čekajući me…
Moje se srce na National Geographic prikazuje
Moje je srce delfin lud sa teške dresure pobegao Moje je srce majmun iz holivudskog cirkusa oteran Moje srce kameleon tvog harpuna raduje se u boji pepela stapa se na tvom vektoru nada se Sa nuklearnog otpada potiče Moje srce u gasnoj komori ne krv, bojni otrov proizvodi.
Otvorena knjiga
Ti si otvorena knjiga kaže mi. Ti si kaktus u obliku srca. Ti si mačka, sama i pokisla od oktobarskih kiša. Ti si knjiga, kaže mi. Lepa, specijalna knjiga, koju čitam samo kada pada kiša, dok slušam džez… Ti si knjiga koju volim da čitam, koju biram da čitam za praznike, za specijalne prigode. Ti si knjiga, koja stoji na mom Facebook books tab. Ti si ilustrovana knjiga, ilustrovana knjiga poezije. Ti si mokra knjiga, smokrile te oktobarske kiše, smrzla te jutarnja slana. Ti si zgužvana, tužna, specijalna knjiga. Stojiš sama na polici. Kupio sam je samo za tebe, rekao si. Kupio sam ti policu u Londonu. Ti si knjiga za specijalne prigode. Čitam te kad želim da se počastim. Ali, ne ostavljaš me na miru, širiš taj miris, taj smrad obuđalog, cveća na mokrom papiru… Zoveš me, hoćeš da te čitam svaki dan?! Uzeo sam te sa police, bila si pokisla sva, ali, danas nije padala kiša! Moja draga, slana, usamljena knjigo, otvoriću te sutra… Čitaću te prekosutra… Pročitaću te za dva ili tri dana… I tada, knjigo moja, jednostavno, ću te vratiti u biblioteku.
Sa makedonskog preveo: Sašo Ognenovski
Mart makedonskih pjesnikinja priredila Snežana Stojčevska
Julijana Veličkovska (Skoplje, 1982), spisateljica je i prevoditeljica. Autorica je monografije “XX god. Pesničke noći u Velestovu”, pesničkih zbirki “Komarci” i “Otvorena knjiga” te romana “Godišnja doba”. Njen roman je preveden na bugarski jezik. Pesme su joj prepevane i objavljene na šesnaest svetskih jezika. Zastupljena je u nekoliko antologija izdatih u Makedoniji, Srbiji, Češkoj, Italiji, Kolumbiji, Albaniji i Kini. Članica je organizacionog odbora “Pesnička noć u Velestovu”, kao i Društva pisaca Makedonije. Osnivač je izdavačke kuće PNV Publikacije u Skoplju.
Koračaš čvrsto i odmereno, sa rukama punim vetrova u potrazi za mojim planinama, sa pogledom spremnim za paljbu, bez vere koja će te zaustaviti u trenutku kada budeš dotakao moj trag.
U mislima čuvaš požare, slomljene dane, preokrenuti peščani sat i vreme sasvim na kraju, između malo žeđi za vatrom i medom.
Znam da si ovde, videla sam te u nekoliko poslednjih života, ti lovac, ja jelen, ti tigar, ja plen, i kad se sve ovo bude završilo, reci mi, da li bi pucao?
Prividna udaljenost
Daleko sam od svega što se može nazvati svetlošću, u ovim presušenim dlanovima miruje spokojstvo sa kojim svet obrće poslednji krug oko sunca.
Imam samo tamnu stranu ili su zakoni univerzuma opet postali zamka u koju nevino tone moja senka.
Sanjam jevanđelja, od jedne do druge večnosti između tišina, prividna razdaljina.
Gde se izgubilo vreme, kada li je noć za sebe venčala svoju crninu?
Usred mraka tama, na nebu samo zrak sjaj, utvara koja krade nadu, rođendan Venere, kap vode na Marsu, toplota na Mesecu.
Najtiša pesmo, sudbino
Iz rebra život, otadžbina, Najskrivenija tajna, DNK.
Boli nišan, proklinje kosa koju si mi dala, za pregršt topline stradam, ja žena – devojčica u ludilu neustrašive noći.
Šta bi radila sa pupčanom vrpcom oko vrata, promrzla i gladna, bez svetlosti, bez utrobe, bez ostavštine?
Pratiš me u svakom snu, bistra vodo, detelino, ja sam bela kamilica, ti snežni oblak koji me tiho, bez glasa mimoilazi.
Prevod sa makedonskog: Iskra Peneva
Mart makedonskih pjesnikinja priredila Snežana Stojčevska
Katerina Gogova rođena je 1989. godine u Dojranu. Piše poeziju i kratku prozu. Studirala je na medicinskom fakultetu. Njena debitantska zbirka poezije “Aktovi su kastrirani” štampana je 2018. godine. Za drugu poetsku knjigu “Pad u nemirnu vodu” (2018) dobila je nagradu “Beli mugri” koju dodeljuje Dom kulture “Kočo Racin” iz Skoplja. Njena poezija i kratka proza objavljivana je u makedonskim časopisima “Sovremenost“. “Sovremeni dijalozi”, “Zenit”, “Rast”, “Književni elementi” te u nekoliko antologijskih zbirki poezije poput “Метрички карван i art – panorami “Допир“. Njene pesme prevedene su na srpski, hrvatski, italijanski i engleski jezik. Prevodi njene poezije objavljeni su u slovenačkom časopisu “Novi svon”, 41. izdanju “Rukopisa” – Pančevo, srpskom časopisu “Akt” – Valjevo, “Zadarskom književnom ljetopisu“ – Hrvatska, izboru poezije na albanskom jeziku s Međunarodnog festivala “Denovi na Naim” , u zbirci “(Ne)par” – dvojezičnom izboru savremen makednoske književnosti – Slovenija, austrijskom časopisu „Literatur und critic” i drugim onlajn izdanjima. Živi i radi u Skoplju. Aktivistkinja je za ljudska prava, zdravstvena i seksualna prava marginalizovanih zajednica.
Sada ćemo ućutati sve lepe reči između nas, učinićemo nemim svedocima svemu što smo hteli reći. Gajićemo poglede ljutnje i poglede pune tupavosti, prolazićemo jedno pored drugog sa zimom i daljinom između nas, odnećemo lepe reči u vreme tiho, suvo i pusto, kada još uvek nisu bile izmišljene. Kada jedan od nas nestane sve će se reči između nas naređati u kolonu, i reč po reč, beskorisno, besciljno, lutaće, padaće u bezdan neiskazanog, tamo gde je kasno štogod da se kaže.
Vreme svega i ničega
Ovog jutra u tišini sedimo ja, rupica na pidžami i ova crna rupa u šolji, koju polako ispijam… Pitam se gde je svet, i mačka pored mene se snažno isteže, njeno optegnuto, jedro telo, izbacuje munje koje sobi vraćaju puls… Pitam se kako je roditi se u tišini, kako je da plač od prvog daha raspuca nebo, i ponovo utihneš u muk… Kako je probuditi se u vremenu odloženog življenja, sahrana bez ljudi, svadbi bez muzike, ljubavi bez dodira, uspomena bez senki i zvezda…
I budiš se, okrećeš se oko sebe, i čekaš da neko drugi pukne prstima, da sve restartuje.
Čovek treba da zna svoje vreme
Čovek treba da zna kada da pobesni. Časovnik na ruci pokazuje koliko kasniš, čajnik pišti, podeli ti um, poremeti te, pogledaš kroz prozor, vreme je napolju do umereno isto, daleko su ti koje volimo, između nas smo mi sami, daleko je dodir i dah drugog, iza sedam brda i sedam mora šapuću sećanja, postaješ kuća opsednuta duhovima.
Časovnik opet plete kazaljke, čajnik skače i pišti, vreme grmi, tutnji i odlazi ti stojiš, postaješ sidro koje te drži.
Čovek treba da zna kada da pobesni, čovek treba da ume sebe da napusti.
Prevod sa makedonskog: Đoko Zdraveski Redakcija: Valentina Baktijarević
Mart makedonskih pjesnikinja priredila Snežana Stojčevska
D. A. Lori (Dolores Atanasova-Lori) je rođena 24.10.1974. u Nemačkoj. Rano detinjstvo provodi u Nemačkoj, pa se sa porodicom seli u Ohrid, gde provodi ostatak detinjstva i srednjoškolske dane. U 1993. seli se u Skoplje gde studira engleski jezik i književnost. Od tada živi u Skoplju, gde radi kao profesor engleskog jezika. Objavila je četiri knjige poezije: „Buđenje u trećem licu jednine“ (Blesok, 2014), „S vetrom pod ruku“ (Antolog, 2016), „Nebo u kavezu“ (samizdat, 2019), koja je ušla u uži izbor za nagradu „Braća Miladinovci“ na Struškim večerima poezije, te „Doći će talas“ (2020, Galikul), za koju je dobila nagradu „Todor Čalovski“ za 2019. godinu. Njena poezija je prevedena na nemački, engleski, hrvatski, talijanski, srpski i španski jezik.
Napukneš, krene lava iz utrobe izlaziš na svetlost, vrišti zemlja, vrišti nebo kriju se i gube tačke istine dok sve tone u strah i nesvesnost pomeriće se ploča od zemlje od grobnice od gramofona Nastavi da pevaš, da umireš da rađaš nastavi da pevaš da umireš da rađaš. Ti si pesma. Ne zaboravljaj smestićeš se u reči i poj i samo tako iz kože i kostiju oslobodiće se gnev tvoj.
On
Seo me je do sebe i rekao mi da zažmurim i da ću samo tako moći da vidim Šta to tako boli Kada čovek umire sam u sebi I iz tame baca baklje I gori pustinje i potapa mora I prati sve umorne vojskovođe Krvavim kopljima i precrtanim mapama na nebu. „Ne uživam u ovakvim razgovorima“, rekla sam mu. A on se je samo nasmejao I ugasio sveću.
Rodiće se čovek daće mu ime zakovaće ga nekakvim odrednicama geografskim brojčanim reći će mu – veruj u ovo ne veruj u ono mrzi svakoga ko nije kao ti voli bližnjega svoga Rodiće se i umreće, čekajući neko novo nebo bezgranično toplo kao prvi zagrljaj Majke Zemlje
Rodićeš se i teraćeš biciklu kola probleme prve zube i poslednje pelene sanjaš sebe da si mogao da budeš bolji od ovoga a opet nisi platio ratu od kredita sanjaš u paru a na vratima ti stoiji tablica sa jednim prezimenom miruješ a talasi te nose toneš u pobude i zablude
Rodiće se čovek i pre nego što oseti da treba da živi umreće ostavljajući saksije sa cvećem nepolivene duše koje voli nezasađene zvezde koje je gledao postiđene
Zato: Živi.
Prevod sa makedonskog: Đoko Zdraveski Redakcija: Valentina Baktijarević
Mart makedonskih pjesnikinja priredila Snežana Stojčevska
Ana Golejška Džikova je rođena 8.8.1987. u Skoplju. Diplomirala je na Katedri za opštu i komparativnu književnost, (ne)slučajan pesnik, zaljubljenik u performans, u grad i u uživanja po gradu. Socijalni aktivista sa iskustvom u nevladinom sektoru. Radila je sa decom i sa omladincima na projektima iz različitih oblasti. Više godina je deo priče Retvitni obrok, neformalna inicijativa koja pokušava da promoviše svest o nepotrebnom bacanju hrane i stvaranju viška otpada. Oscilira na književnoj sceni, često kao interpretator stihova, svojih i tuđih. Nastupala je na nekoliko poetskih festivala u Makedoniji i u regionu, njena poezija je objavljivana u više antologija makedonske poezije i u više stranih i domaćih književnih časopisa. Objavila je dve knjige poezije: „Ljubav na ulici“ (Kultura, 2013) i „Napisani dom“ (Antolog, 2018). Objavila je i tri slikovnice za decu: „Vesela zgrada“ (2019, Ars Lamina) u saradnji sa ilustratorom Draš, te „Lisica pletilica“ (Art i art-studio Batev, 2020) i „Hlebić koji raste“ (Art i art-studio Batev, 2020) u saradnji sa ilustratorkom Ivanka NiBa. Bila je vitalni deo književnih čitanja „Astalne projekcije“, koje je zajedno sa Đokom Zdraveskim organizovala u kafeu „Menada“ u Skoplju od 2014. do 2018. godine. Živi i radi u Skoplju.
1. Pitala sam oca u snu kako smo uspeli da se toliko udaljimo. Nije mi odgovorio, samo mi je poklonio cveće i oštro me je prekorio da odavno već nisam nahranila ribe. Rekla sam mu da imam akvarijum, ali ne i ribe. I otrčala sam kući da proverim. I bilo je ribe u akvarijumu, velike, koja je rasla od gladi. Izvirila je polovinom tela iz vode i otvarala je usta čekajući hranu. Nahranila sam je i ona se odmah porodila. Pun akvarijum malih ribica. Potom sam otrčala u drugu kuću, u onu u kojoj ne živim, i tamo sam u vazi ostavila cveće jer mi se nije dopadalo. (Ne zna ni kakvo cveće volim, mislila sam dok sam ga stavljala u posudu sa vodom.) Nije strašno, kuća mi je blizu. Kad god poželim, mogu da pretrčim i da gledam kako cveće polako vene.
3. Da sam jednom bar čula istinu. Da sam jednom lupila pesnicom o sto, pa da se on zatrese i da podskokne kao novčić bez vrednosti. Duhovno unazađenje smatra se napretkom. Klimanje glavom saglasnošću. Gledanje u oči šizofrenijom. Mala nepažnja je mogućnost za zločin. Stisak ruke uliva strah. Kosmička pravda stavljena je na podsmeh.
Zveckaju bezvredni novčići u džepu dok vozim biciklu nasred ulice. Prave simfoniju bez kompozicije.
18. Često sam svesna u trenucima dok padam u san. Polumutne glave koračam po rubu između sna i jave. U tim trenucima znam šta se tačno događa u želucu, koju kompoziciju sviraju pluća, koju molitvu govori desna petica gornje vilice. Čujem kako mi rastu nokti i kosa, stopala su mi poluzgrčena od umora, a um kao da igra lastiš, pa podskakuje te sa jedne, te sa druge strane ruba (ne)svesnog.
Telo mi je produžena misao.
Prevod sa makedonskog: Đoko Zdraveski Redakcija: Valentina Baktijarević
Mart makedonskih pjesnikinja priredila Snežana Stojčevska
Biljana Stojanovska je rođena 1984. godine u Skoplju. Diplomirala je na Filološkom fakultetu „Blaže Koneski“ u Skoplju na Katedri za makedonsku književnost i južnoslovenske književnosti. Objavila je dve knjige poezije: „Reči nemaju značenje“ (Antolog, 2015) i „Stan koji se raspada“ (Galikul, 2018), za koju je dobila književnu nagradu „Todor Čalovski“ za 2017. godinu. Knjiga „Stan koji se raspada“ je ušla u uži izbor za nagradu „Braća Miladinovci“, koju dodeljuju Struške večeri poezije. Njena poezija je prevedena na engleski, nemački, kineski, srpski i slovenački jezik, a zastupljena je u više makedonskih književnih časopisa i antologija. Biljana Stojanovska radi kao novinar.
Zatvorene su hemisfere najstarijih elemenata, svemirski portali otvaraju pradavne kôdove; hologrami ugaslih sunaca samo su refleksije svjetla iz kojeg isparava plavi dim. U neobičnoj simetriji astralna prašina zarobljena je u pocrnjelom cvijetu, malena srca demona tinjaju u mrežama pauka i njihovo resko zujanje podsjeća na cvrčanje aliena. Sa svakim valom tišine Zemlja se polagano udaljava nasukana na zelenkastu tamu. Otrovne mrlje i mutacije svjetla uvijek su na istom mjestu. Beskonačno je dno bez ljudi, životinja, sjemenki i kukaca. Zakopane u mulju zvijezde tinjaju u dugim bljeskovima, bešumno nestaju ma koliko ih pokušali zadržati.
opojna prašina
Božje čestice vrte se u krugu, svjetlucaju poput vinskih mušica koje su prve otplutale u svemir. Na rubovima ponora prognani anđeli prate tragove odlutalih životinja. Zemlja odjekuje pod kopitima divljih krda; miriše na orhideje i zlokobne komete. U opojnoj prašini jasno se vide milje isklesanih galaksija što zapljuskuju svjetlošću. Moćni duhovi drevnoga svijeta udaljavaju svemir. Na sjevernom nebu Kasiopeja se širi u prazninu; iza plavog Neptuna prastara svjetlost Berenikine kose blijeda je poput sablasti. piramida neba
Zbogom brazilska plava papigo ara Spix, zbogom Luzia, utvarna Brazilko stara dvanaest tisuća godina, zbogom kosturu dinosaura iz regije Minas Gerais. Dok fosili gore u povijesnim palačama Rio de Janeira uzalud se divimo mističnim odrazima u raskošnoj piramidi neba. Iz blizine svijet se mijenja posve neprimjetno. U svemirskim katedralama oživjeli su visoki tornjevi i teatar za fantasy opere; kroz tamu lebde zvjezdopjege raže sa žutim električnim repovima.
odbjegli planet
Ultima Thule crvena je poput Plutonova mjeseca Harona koji se polako okreće davno zamrznut u vremenu. Možda je odbjegli neutrino, sjena u duši divovskih mravojeda ili gladnih arktičkih vukova. Poslednji krater Thule zigurat je tamne tvari u kojem se stvaraju magijski krugovi za bizone i krda iz ledenog doba. Ultima Thule polarne svjetlosti magična je zemlja zbog koje nastaje nova mitologija; iza njezina obzora nepregledne stepe polarnoga Sunca nikada ne miruju.
magijski realizam
U godini velikih otkrića pronađene su čestice koje obnavljaju svemir. Njihova je boja narančasta i električno plava; čudesne moći nadmašuju evanđeoske prikaze i upute sa svetih sličica, potiskuju vizije proroka i vidovnjaka. Strah od onoga što dolazi iz tmine povezan je uz kvantne čestice i magijska čudovišta. Toplo i žitko blato ulazi u naše pore, prekriva travu i preostalo cvijeće. Slike se ubrzano raspadaju; sjedimo u vrtu i svijet se razlijeva poput kišnice. Vrtlozi magle donose miris malina i baruta, sva raskoš zvukova urušava se u bezdan.
( Iz knjige „Bijeli šum“ MeandarMedia, 2019.)
Februar hrvatskih pjesnikinja uredila Darija Žilić
Gordana Benić istaknuta je suvremena pjesnikinja i vrsna autorica pjesama u prozi. Njezina poetska zaokupljenost magična je i svemirska kartografija koje razgranava u osebujnoj poetskoj imaginaciji te na inovativan način povezuje zbiljsko i virtualano, nebeski i zemaljski prostor. Poezija je prevedena na deset stranih jezika, zastupljena je u brojnim domaćim i stranim antologijama suvremenog pjesništva. Objavila je dvadeset zbirki pjesama u prozi, a Knjiga Kovači sjene, izbor iz opusa, objavljena je 2014. na francuskom jeziku. Knjiga pjesama u prozi Bijeli šum, 2019., kao i ranije zbirke Banalis Gloria, 2009., Oblik duše, 2011. i Nebeski ekvator, 2015., dio su poetskog petoknjižja: Perpetuum mobile, o zemaljskim varkama i galaksiji duše. Sugestivna tematika njezinih poetskih zbrki je i magična kartografija Dioklecijanove palače u zavičajnom joj Splitu. Poetsko višeknjižje o Dioklecijanovoj palači obuhvaća poetske knjige: Palača zarobljenih snova( 2012.), Palača nezemaljskih snova (2013.), Palača svjetla i sjene (2014.), Palača posljednjih kartografa (2017.) te Palača i njezini dvojnici(2020.) Prema motivima njezine poetske tetralogije o Dioklecijanovoj palači u Splitu snimljen je dokumentarni film Prizemljeni svemir (produkcija HTV-a 2018.). Nagrađena je uglednim nagradama: Tin Ujević za zbirku Laterna Magica, 1998., Goranovim vijencem za cjelokupni pjesnički opus, 2014. i Nagradom HAZU za knjigu Nebeski ekvator,2018.godine
Dan bez koraka Smartphone ne računa korake u kući. A može ih biti sto, petsto. Kuća je unatoč tome, prostor mirovanja. Potezanje usisivača koji širi miris kave i guta novčiće, listove lovora na putu. Zaglavljen među prljavobijelim paperjem Čekaš prolazak kroz hodnike katedrale kojoj Se urušio toranj. Njeni hodnici te čekaju, i priče O Gornjem gradu, iz kojeg izlazi zadužbina, Meka kao ubojičin trup. Za počast svima. Ponesi u san odbjegle crvene kocke s prozora, I začni još jedan ples među vukovima, onima Koji vrebaju tamo gdje je tvoja svijetla put. Koracima gejše, približava se kimono, grli te I obavija. Oko mene je sjajan stup. To su tvoji Dodiri, pretvoreni u vječni kamen.
Smirenost
Otvorili smo ladicu u kojoj leže bjesovi među čarapama, cjelovi među plahtama, pritisci među bijelim prslucima, dodiri uz duge potkošulje, dim među dvodjelnim kostimima koji glume ženu, i bol koja se stisnula uz jastučnice. I sve smo bacili u crne vreće da mirno čekaju mrtvu kutiju. Tada je došla Smirenost. Kao djevojka u blijedoružičstim balerinkama.
Predvečernji dijalozi
Danima ponavljaju se dijalozi. Razgovaramo sami sa sobom. Ležimo na krevetu obrubljen om mekom dekom, mašemo rukama. Ponavljamo iste rečenice, kao da je molitva u pitanju. Samo se dinamika mijenja. Ako je sumrak mračniji, nemir potresa tijelo i ono se spušta još niže. Samo glava izviruje. I naglas biće samom sebi objašnjava tijek stvari. Dva bića na različitim mjestima. U nevidljivom dijalogu. Riječi se odbijaju o stropove i padaju dole, kao zbunjene mušice. Opijene od vina koje istječe iz tih grozdova sintagmi. Odlaze te rečenice u vjetar, nikog ne pozdravljaju. Nakon tog razgovora, ostaje tek jezgra, dohvaćen smisao koji se crveni. Sumnja i nada. Kao paket za vječno preživljavanje.
Pred san
U kupaonici nakon potresa žarulja ispod malog lustera, Je utrnula. I sad još ne gori. Kupam se u mraku. Iz hodnika Dolazi slap svjetlosti. Ne vidim Lice, ogledalo šalje obris tamnog Trokuta, a strah ne postoji. Nestao je u slivniku, nepokriven. U mlazu tople vode, tijelo se oplahnulo, Pa osušilo, kao sunčani kamen. Tvrdi ekrani praznine, pred san spajaju Tonove. Glasom psa i utihlih ptica, Šalješ mi otkucaje. Srce u gifu progovara. Trepti kao ubrzani puls nakon korone. Sjećanje na inicijaciju danas se obnavlja, Kod hladnog Oktogona pratiš me, pokazuješ Znamen. Grad je već tada bio uspavan. A nebo se treslo. Bio je to naš plamen.
Nakon potresa
stradalima
Pustila sam danas sobu Da ostane neuređena. Pomaknula nisam ni plahtu, Ni pokrivač. Ostatak jabuke leži Na plahti, i četka za kosu. A kosa, Ona je nepočešljana. Kao griva Trinaestogodišnje djevojčice. Ostaci bistre, mesne juhe leže na sagu, Mirisi svijeće koja je gorjela nakon potresa. U mraku, nekoliko sati, mogli smo čuti samo Sve što se zbiva u biću, među melodijama Davnih oratorija, u glazbi što je zagušena ispod Orgulja koje su ušutkale grad. Čiste bliješte Ispod tijela orguljara koji ih je čuvao. Zvuk prema Bogu se utišao, u tom zabatu krova koji se spušta na tijelo dobre djevojčice, I u svakom gradu, pred žrtvenim stolom, nestane u svakom pomicanju zemlje, jedna Curica. Puštam sobu da bude, kao i kuća, danas bez reda, bez pravila. Da ostaci papirića Leže kao hostija, na grudima, kao blijeda spavaćica. I dan prolazi bez puno pomaka, Puštaš psa da trči oko kostiju avetnjaka i bacaš sve zlatnike u ambis, da tamo počivaju. Dan je miran kao djevojčica.
Februar hrvatskih pjesnikinja uredila Darija Žilić
Darija Žilić, rođena 1972. u zagrebu, diplomirala povijest i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autorica 12 knjiga ogleda i kritika, poezije, proze, intervjua. Dobitnica nagrade Kiklop za najbolju knjigu poezije 2010. godine (Pleši, Modesti, pleši) i nagrade Julije Benešić za najbolju knjigu eseja 2010. godine (Muza izvan geta).
Pokušavam izbrojiti koliko namjena ima žica. U Auschwitzu vidjela sam je postavljenu u demonske dugačke ograde. Jednu coffee to go, čujem majku čiji glas je obješen na žicu s ključem od kućnih vrata. Ona zna da stvari treba držati pod kontrolom i nije dobro kada se raspu. Gledala sam oca kako kosi travu. Imao je usporene pokrete i povremeno je otpijao kavu koju mu je majka donijela iz šoping-centra. Zavidjela sam neovisnosti trave. Od prapočetka odbijala je biti žicin suradnik. No obitelji su drukčije. Sve one nabavljaju žicu. Dok kroče uz nju ograđenim dvorištima, neprimjetno je slijede i vjeruju joj. No katkada pomislim kako žene koje njeguju vrt zapravo ne vide povrće. Učini mi se da razvlače žicu za nadu kao da je ona penjačica. A ne grašak.
Žica mi se spušta sve do grudi, doduše tanka i srebrna, a gazela što s nje visi, usnula sam, umnožava se. Pa čitavo njeno krdo noću preskače svjetsku književnost, asimetrično razbacanu po sobi.
Danju razmišljam kakav stav Bog ima prema žici. Koristi li je i On dok neku raštimanu zajednicu ili krajolik drži u svojoj mehaničarskoj ruci.
Svijet se bliži kraju
Svijet se bliži kraju, a dječak u majici kratkih rukava i bermudama pokušava pripitomiti žito. Uhodi njegove obrede vezane uz rođenja i pokope. Drvo u vrtu je crnac. Europskog porijekla i afričke boje kožekore. Susjeda pali cigaretu i odmahuje rukom, siječe dim. Kaže: Odgajala sam svoja stabla da budu vitka, a ona su se udebljala poput ravnodušne kućanice. Da budu šumolika, a ona su preuzela moje osobine.
Svijet se bliži kraju. Svaki put kad podrigne planina, negdje proradi vulkan. Uspavana Zemlja tada podigne kapak i otvori se grotlo. Na stazi od vrta do planine vrebaju mnoga iznenađenja. Na nju staju špilja, Crveni Kmer i revolucija, američki marinac. Dok svi oni drže oružje, Zemlja se ne prestaje vrtjeti. Srdžba jutros mijenja Boga i drži je na dlanu kao kuglu koju On povremeno zatrese samo radi snijega.
Hotel
Putokaz za hotel pokazuje smjer groblja. I stvarno, mrtvaci u restoranu zveckaju tanjurima, u sobama otvaraju i prozore i vrata, naviknuti na propuh. Jedan gleda kako mu se zavjesa nadvija nad zgužvanu košulju odloženu na stolac. Nudi se sobi kao cepelin pa bi mrtvac najradije bukirao popodnevni izlet. Drugi u zavjesi, koja neupitno prati sve radnje, prepoznaje nadglednika. Ako mrtvac može osjetiti bijes, on potire dostojanstvo nijemosti, urla na sobu u njegovoj viziji pretvorenu u nacistički logor. Usne Eichmanna i nastavlja s gestikulacijom, toliko je strastven da parket pod njim čeka da oživi. Treći umrli pruža ruke prema prozoru, sav sretan što mu propuh želi primaknuti tkaninu. Ona pripada sobi, bit će joj vjenčanica. Napokon je siguran: trenutak je da se veže za ovu sobu i više nikamo ne ode iz hotela za mrtve.
Sat i udovice
Tanjuri su putnici. Klize, odmiču kosinom stola dok jedemo raclette u Niederdorfu*, no mi ih uporno vraćamo na isto mjesto. Kiša koja ne pada usnula je infekcija na strmini neba.
Usnuo mi je glas pa ne izgovorim: sati su ladice.
Ali vrijeme još nije usnulo, umrlo. Pa ipak nasljeđujem sve više ladica kao da se negdje neprestano čitaju njegove oporuke. Mrtav je samo sat, njegova sam udovica. Moj muž, konobar i kuhar njegova su udovica.
Dok jedemo raclette u Niederdorfu, majka u Požegi počinje kuhati grah. Umjesto rebra, spušta sparinu u lonac.
*Ulica u Zürichu.
Dobri dželat
Kućna sam pomoćnica melankolije. Brinem se da jede, ima izglačanu posteljinu, oprane deke. Osvježavam i čistim njen prostor, čak mu pjevam. Lakne mi kad me neki film ili livada pridobiju, odagnaju melankoliju, moju promiskuitetnu ljubavnicu. Ili kad me zavedu pospanost i njena anestezija. Sunčano jutro koje s istoka donose karavane. Kad obilje svjetlosti pada po dvorištu kao puder, stvarnost više nije izoštrena. Jutro je dobri dželat. Sakati melankoliju, ali ona oživljava poput superjunaka. Melankolija je emulzija kojom je presvučen dan. Pokrivač kojeg su spustili napušeni demoni.
Sunčano jutro kutija je prve pomoći. Melankoliji želi preoteti dugmad lifta, povući ga iz podzemlja, potkožja. No ne znam tko mi je od njih dvoje spremio cvjetove pamuka u jastuk. Na trenutak promatram sunčano jutro. A onda melankoliju. Eno je, ide pješice. Ostavlja izdužene sjene nogu preko neba.
Februar hrvatskih pjesnikinja uredila Darija Žilić
Lana Derkač (1969) piše poeziju, prozu, drame i eseje. Zastupljena je u zemlji i inozemstvu u mnogim antologijama, panoramama i zbornicima. Sudionica je brojnih međunarodnih pjesničkih festivala i raznih književnih događanja. Brojni njezini tekstovi prevedeni su dosad na 20 jezika. Dobitnica je više književnih nagrada, između ostalih i Nagrade Risto Ratković za najbolju zbirku pjesama u regiji. Objavljene knjige: Usputna raspela (poezija), Privlačica, Vinkovci, 1995; Utočište lučonoša (poezija), Meandar, Zagreb, 1996; Eva iz poštanskog sandučića (poezija), Meandar, Zagreb, 1997; Škrabica za sjene (poezija), Matica hrvatska, Karlovac, 1999; Rezignacija (drame), Meandar, Zagreb, 2000; Osjećam melankoliju (poezija, zajedno s R. Jarakom i T. Ribićem), Nakladnička kuća Tonimir i Varaždinsko književno društvo, Varaždinske toplice, 2002; Osluškivanje anđela (kratke priče), Meandar, Zagreb, 2003; Šuma nam šalje stablo e-mailom (poezija), DHK, Zagreb, 2004; Striptiz šutnje (poezija), Tribina Jutro poezije, Zagreb, 2006; Tko je postrojio nebodere (poezija), Altagama, Zagreb, 2006; Murmullo sobre el asfalto (poezija, zajedno s Davorom Šalatom), La Zonámbula, Guadalajara, 2008; Zastava od prašine (kratke priče), V.B.Z, Zagreb, 2009; Qui a mis en rang les gratte-ciels? et autres poèmes (poezija), M.E.O, Bruxelles, 2010; Šah sa snijegom (poezija), HDP, Zagreb, 2011; Doručak za moljce (roman), Naklada Ljevak, Zagreb, 2012; من صف ناطحات السحاب.. و قصائد أخرى (poezija), Al-Badawi Publishing & Distribution, Tunis, 2014; Strateg (eseji), Disput, Zagreb, 2015; Posvajanje neba (poezija), HDP, Zagreb, 2015; Ugovor s prašinom (izbor iz poezije), JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2017; Hotel za mrtve (poezija), V.B.Z., Zagreb, 2020.
U zadnji tren pogledao me očima znalca, a ništa razumjeti ne mogu osim pamćenja vrste kad ga dobace dječje ruke, prvo onima kroz ušicu igle, koji proždiru, za prste polizati, na ista pitanja iste odgovore Ali, još si imamo nešto reći, domislivši očima po svodu delicije Pa, dobro, izmislim tu i tamo po koju riječ, moglo bi biti, liči, I nadam se najboljem, kao dijete, da će se sam od sebe sastaviti ljudski lik, nikakva dovršena misao, sa svojom odostraga zaležanom glavicom i kosim pogledom kao u snu, jedva urezanim očima, ne bi gledale misliš, ali, prevariš se, svaki put
BITI ŽENA
Da li bi se usudio biti žena, protrčati između kišnih kapi, sva njišuća, grimizna, ozarena, ponad onih divnih usta na jedva postojećem mjestu, gdje odsjaj ne blijedi, kao vječna šteta, jasnoća i glasnoća s kojima ćeš igrati, podrazumijevati da su karte jake Da li bi s vrhova prstiju, kao remek djelo, ponudio svoje lice, zibaj ga, prosijavaj, radi što hoćeš, kroz njegova vrata i prozore zimske grane, oči oštrulje, tasovi se pokrenu sami, gledaj i slušaj, dodirni i kušaj
JEDVA NIJEMI FILM
Sve riječi ovoga svijeta dišu mi za vratom, da njihovoj dužini i širini sirotom svojom dječjom matematikom doskočim, jer vjerujem u kao, ali, nećemo o tome Slušam, povij vijest za povijest, osjećaj, isprepleteno, pijukavo, rođačko za vratom Tuku se i zaljubljuju, plešu kao ludi, bez zvuka, i onda je kraj vještini koja se dugo uči, a možda i ne posluži, priznajem, pomalo sve priznajem
Februar hrvatskih pjesnikinja uredila Darija Žilić
Sonja Manojlović, rođena 1948. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu diplomirala filozofiju i komparativnu književnost. Pjesme su joj uvrštavane u antologije, nagrađivane i prevođene na dvadesetak jezika, uključujući i knjige izabranih pjesama na engleskom, francuskom, poljskom i rumunjskom jeziku. Objavila: Tako prolazi tijelo (pjesme, 1965), Davnog stranca ljubeći (pjesme, 1968), Sarabanda (pjesme u prozi, 1969), Jedan espresso za Mariju (pjesme, 1977), Mama, ja sam don Juan(kratke proze, 1978), Civilne pjesme (pjesme, 1982), Babuška (pjesme, 1987), Njen izlog darova (pjesme, 1999), Vješturkov tanac(pjesme, 2001), Upoznaj Lilit : izabrane pjesme : 1965.-2002. (2002, 2003), Čovječica (pjesme, 2005), Pjesme i crteži (sa Sašom Šekoranjom, 2008), Hod na rukama(pjesme, 2010), A sa šest labradora na more putovat ću (pjesme, 2012), Daj naslov(sa Sašom Šekoranjom; pjesme, 2013), Dobri za sve (pjesme, 2015), Gledajući odgovore (sa Sašom Šekoranjom; pjesme, 2018.). Nagrade: Sedam sekretara SKOJ-a (Zagreb, 1966; za knjigu Tako prolazi tijelo); Zlatna struna (festival Smederevskapesnička jesen, 1974; za najbolju pjesmu na festivalu); Pečat varoši sremsko-karlovačke (1975); Maslinov vijenac (Croatia rediviva, Brač, 2004); Plaketa Sv. Kvirina za ukupan doprinos hrvatskom pjesništvu (Sisak, 2011); Grand Mediterranean Poetry Prize: in recognitionandappreciation of Excellence in Poetry (nagrada za izvrsnost u poeziji; 22. Svjetski kongres pjesnika u Larissi, Grčka, 2011); Nagrada grada Zagreba 2013. (u povodu knjige A sa šest labradora na more putovat ću za jedan od najrelevantnijih tragova u suvremenoj hrvatskoj poeziji u kojoj je kontinuirano prisutna nekoliko desetljeća); 1. nagrada (Kristalno pero – za izvrsnost u pjesničkom stvaralaštvu na V. Međunarodnom festivalu slavenske poezije 2013., Tver, Rusija); Nagrada za izvrsnost u poeziji (23rd World Congress of Poets, Osaka, Japan, 2014); Goranov vijenac (nagrada za pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskoj književnosti, 2016.).
