KABIR: SAKHI

Minijatura iz 1825. prikazuje Kabira koji radi na tkanju tkanine i razgovara sa jednim od svojih učenika

*

Zašto trčati okolo i vodu nuditi?
U svakoj kući more postoji
Ako je žedan čovjek bilo koji
Na ovaj ili onaj način će piti

*

Tri svijeta su kavez
Vrlina i porok – mamac razasut
Svako stvorenje je lovina
A jedan je lovac – smrt

*

Naprijed su stube uske
Pozadi su slomljene… i provalija
Iza zastora je Ljepota
Daleka… koja opija

*

Majmun i njegov dreser
Čovjek sa svojim umom
On čini da skače i igra
On ga vodi svojom rukom

*

Dijamant je na tržnici pao
I tamo u prašini ostao
Mnogo zauzetih budala prođe
Onaj koji traži – nađe

*

Dobio si ljudsko rođenje
Šansu za dobitak ti si propustio
U točak postojanja si pao
I pljusak šamara dobio

*

Slatka riječ je biljka ljekovita
Gorka rijeć je strijela ubojita
Kada kroz kapije uha uđe
Cijelo tijelo pokida i prođe

*

Ulica ljubavi je veoma uska
U nju ne staju dvojica posvema
Kad je mene bilo nije bilo Boga
Sad kada je Bog tu, sada mene nema

*

Ako si istinit:
Kletve te ne mogu dohvatiti
Niti te smrt može ubiti
Putujući od istine do istine
Šta te može uništiti?

Izabrao i preveo Hamza Halitović





Kabir je bez sumnje jedan od najznačajnijih pjesnika Indije i jedan od najutjecajnijih mislilaca ovog potkontinenta. Rođen je u muslimanskoj porodici u Benaresu sredinom petnaestog vijeka, a u svojoj mladosti izučavao je indijsku duhovnu tradicju i filozofiju poznatu pod imenom advaita. Inače je Kabir živio povučenim životom radeći kao tkalac, a imao je i jedan neformalni krug učenika. U razgovoru sa svojim učenicima on je, u trenucima nadahnuća, izgovarao svoju poeziju koja bi tada bila zapisana a kasnije i kopirana, na taj način su se na stotine Kabirovih pjesama proširile cijelom Indijom, a on je za veoma kratko vrijeme stekao ogromnu slavu koja traje i dan-danas. Njegove pjesme je po prvi put na engleski jezik preveo Rabindranath Tagore i objavio u Londonu 1915. godine, a od tada su prevedene gotovo na sve značajanije svjetske jezike. Postoji nekoliko oblika njegove poezije, najkraći oblik, kojim se ovo djelo bavi, su pjesme zvane sakhi, koje se sastoje od jednog stiha u kojem se sažima jedna pouka i jedna misao.

Hamza Halitović je rođen 1984. godine u Novom Pazaru, osnovno i visoko obrazovanje završio je u Skoplju. Dosada je izdao sedam djela na bosanskom, srpskom i makedonskom jeziku. Dio njegovih djela istražuje spcifični odnos između poezije i filozofije, jedno od njih je i knjiga koja nosi naslov Kabir – Reč Suštine, a posvjećena je slavnom indijskom pjesniku/filozofu Kabiru koji je živio i stvarao u petnaestom vijeku. Ovo djelo je objavila izdavačka kuća Utopia iz Beograda.

ĐORĐE KUBURIĆ: PESMA

Đorđe Kuburić

PESMA

Žmurim.
Ne pišem je,
ne sanjam je.
Samo je žmurim.
Snatreća je, krhka, i lomna.
Hoću da sačuvam je takvom.
Da odnegujem je.
Nek bude sama i slobodna.
Da nadleti mutno nebo
i uzleti do plavetnog azura.
Izvan svakog zla.





Đorđe Kuburić rođen je godine 1958. u Bačkom Petrovom Selu. Diplomirao na novosadskom Filozofskom fakultetu (odsek za jugoslovenske književnosti i svetsku književnost). Piše poeziju. Bavio se, dugo, rok, filmskom, pozorišnom i književnom kritikom. Objavi, tu-i-tamo, poneki prikaz ili esej. Živi u Subotici.

EMINA SELIMOVIĆ: JEDNA STRAST BERTRANDA RUSSELLA

Emina Selimović

ODNOS ARBITARNOSTI

Često mislim
na osjetljive stvari
duboko unutar svoga tijela.
Osjetljive stvari
koje su samo moje
kao srce,
i nervi i utroba.
Oni su moji
ali nikada neću moći
da ih dotaknem
baš kao ni tebe.
Jer si i ti samo melodija
u mojoj glavi
sa riječima koje mogu pjevušiti.

ISKUŠENJA

Dok sam bila djevojčica
za vrijeme ljetnih večeri
trčala bih po putu i u dlanove
hvatala svjetleće bube
a onda ih čvrsto stiskala
da ne pobjegnu
jer teško je pustiti da ode
baš ono što najviše želiš.
Tada nisam razmišljala o tome tako,
na način
da svaka buba koja je prošla kroz moje prste
i umanjila savršenstvo
na ovom svijetu,
uvećat će ga na budućem.

NEŠTO POSVE NEVAŽNO

Samo u trenu
dok vjetar s njegovog lica
odnosi osmijeh
i sablazan pada
moguće je nazrijeti lik
iz kojeg nikome nikad
neće biti jasno
da mi nema spasa.

CANIMIN IÇI

Osjećam se kao lik iz nekog romana,
U isto vrijeme romantično i
Nadrealno
Dovoljno da ti kažem
Volim tvoje odgovore,
Bez pitanja i pune nedoumica
Tako nešto bi napisao samo pjesnik
Rečenica koja ispunjava
Moj um
Sjećanjima na mirise
I okuse iz djetinjstva
Blizak si mi
I previše ličan
Ali i istovremeno
Mnogo udaljen
Kao šećer rastopljen
U čaši vode
Koju pijem da ne
Dehidriram.

JEDNA STRAST BERTRANDA RUSSELLA

Čovjek kojeg volim
i čovjek kojeg znam
ni po čemu nisu slični.
Ali čovjek kojeg znam vjerno
održava sliku čovjeka
kojeg volim.
To je kao kad je pri posljednjem susretu
Ibn Rušd pitao Ibn Arebija
Možemo li putem racionalne spoznaje otkriti istinu?
Rekao je da, a učinio
Ne.
Zbog neke druge spoznaje.

ŽIVOTNA PUNINA

Trenutak je jedina realnost
koju mogu podnijeti
a da je ne želim promijeniti.
Kao onaj
u kojem sjediš u prvom redu
a ja vidim svoje biće
kako se odvaja od mene, prilazi ti iza leđa i grli te.
Ili onaj u kojem pružaš ruku
pa kažeš
I meni je drago što sam te vidio.

Trenutak je stanje koje osjećam
dok gledam kako hodaš između ljudi,
sjediš u restoranu,
stojiš iza govornice.
Ne mogu ćuti niti vidjeti ništa drugo
jer jedino o čemu mislim
su riječi pjesnika
“Nemjerljivo je važno
što se upravo sada
nalazim na ovom mjestu.”





Emina Selimović rođena 1991. godine u Zenici. Završila Filozofski fakultet u Zenici, odsjek za bosanski/hrvatski/srpski jezik i književnost, i time stekla zvanje profesora za bosanski/hrvatski/srpski jezik i književnost. Oblast kojoj je više posvećena je književnost, bavi se pisanjem poezije i dobila jednu od najznačajnijih nagrada za poeziju u Bosni i Hercegovini, nagradu Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku. Nakon osnovnog studija u Zenici, završila i postdiplomski studij na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na odsjeku Književnosti naroda BiH. Odbranila magistarski rad pod naslovom Elementi postmodernizma i nova osjećajnost u poeziji Zilhada Ključanina kod prof. dr. Sanjina Kodrića. Zbirka poezije Genocid u Crazy Horesu joj je objavljena 2016. godine u izdavačkoj kući Dobra knjiga. Dobila prvu nagradu na Ratkovićevim večerima poezije u Bijelom Polju za drugu zbirku Ademove suze, koja je objavljena 2018. godine u Bijelom Polju. Godine 2018. objavljena joj je i treća knjiga, prerađena verzija njenog magistarskog rada, pod naslovom Postmodernizam i nova osjećajnost u poeziji Zilhada Ključanina. Objavljivala tekstove i poeziju u bosanskohercegovačkim časopisima, kao i časopisima regiona.

NAIDA MUJKIĆ: DVOJBA SAMICE

Naida Mujkić

RUŽE

Svake sedmice kupovao
Mi je bingo tiket iako je
Često govorio kako je
On moja lutrija
«Mi smo jedno drugom
lutrija», rekao je
O, Muhamede, skini
Svoj plašt i zagrni me
Dok plafon u mojoj
Kući otpada, dok sjedim
U memljivoj kuhinji
i gulim krompire
a sat je zaustavljen
Voljela bih ti skuhati
čorbu i gledati te dok
pušeš u kašiku
Vatra u šporetu bi se
razbuktala, zidovi
bi svjetlucali
i moj stanodavac bi
zaboravio doći po
stanarinu
Sjela bih do tebe i mi
bismo se smijali
tvojim ahbabima
i mojim pjesmama
Vidio bi koliko sam
Slična tebi
Propovijedajući želju
Da se oslobodnim
Stalnosti mržnje prema
Onima koji preziru siromaštvo
I moju kuću
I kad bi došlo vrijeme da
Ideš vratila bih ti tvoj
Plašt, jer tebi je
Potrebniji
«Pođi sa mnom», ti bi rekao
a ja bih odmahnula
brzo
odrješito
«Cvjetaju ruže», rekla bih ti
i ti bi sve razumio
i otišao bi sam

DVOJBA SAMICE

Posao je meni sve
Iz bolnice na biciklo
Kao što sam i kod kuće
Ali pješice
Sve ove godine vjetar
Nijedan dan nije stao
Deset godina pedalam
Uz more
Plaže su puste i na njima je
na stotine galebova
I njih hrane ljudi
Koji tuda tumaraju
Ja nikad nisam stala
Princip je jači od
Slijepe ptice
Okrećem glavu i vidim
Naše jabuke u cvatu
Da mi je doživit da
Stanem ispod i sve
Ovo zaboravim
Jutros mi otac reče
Da mu više ništa ne šaljem
«Skidate sa mrtvaca
i donosite nama», tako reče
A ja sam posuzila
I od muke zapalila
I baš moja šefica bahnu
Nisam je iz daljine
Prepoznala
Čak i ako sam bila
Jedna od njih
Više nisam
Kuda sada da idem

TRGOVINA

Ta me pobožna žena preko puta
Vječito strijeljala pogledima
Zbog lepršavih haljina
Zbog golih ramena u septembru
Zbog muškaraca s kojima sam
Čavrljala u dvorištu
Moja majka je radila u pošti
I žena je dolazila provjeravati
svoju poštu iako nije morala
Samo da bi joj rekla
«Srela sam Hanu, nosi neke
crvene štramplice»,
ili «Znaš li gdje ti je Hana sada»
Onda je majka zvala mene i
Derala se kako je cijeli život
Sramotim
«Gdje sam pogriješila, gdje?»,
i psovala me minut dva
Poslije sam saznala da ta
Pobožna žena sa svojim sinovima
U brdima peče rakiju, i šljivu i krušku,
I da je inače prodaje za deset maraka
A kad je trampi sa Srbima s Ozrena
Za drva ili ugalj onda njima
daje za osam ili za sedam čak
u zavisnosti od vrste drveta ili uglja
Kad mi je neki dan preko ograde
Dobacila «Selam alejć cura»,
Samo sam okrenula glavu
A ona je stegnula svitnjak na dimijama
I promrmljala, ali dovoljno glasno
«Da se hoće uvesti šerijat
pa bi ti vidjela svoje»
Ja se nadam da neće
Bilo bi šteta sve te rakije
Baš šteta

POSLJEDNJE RIJEČI

Podložila sam vatru
Sabranim djelima jednog
Razvikanog bosanskog pisca
Nisu htjela odmah da se upale
Vjerovatno
Zbog toga što je napolju padala
Jaka kiša
Nekoliko puta morala sam
Pročačkati mašicama
Sabrana djela partijskih pisaca
stvorena su
Za potpaljivanje
I za uspijeh kod mladih
spisateljica
dajući im krila
dok bog umire u ružičastim
laptopima u njihovim
knjižicama koje nosaju
kao karmine
Da li i one prije smrti pogledaju
U plafon i dreknu: Mogla sam
I ja imati sabrana djela
Da nije bilo tog psa,
a onda umru
I u vazduhu ne ostane ništa
Osim mirisa spaljene tinte
Stoput crko dabogda





Naida Mujkić je bosanska pjesnikinja. Objavila je nekoliko knjiga poezije. Predaje književnost.

ALEKSANDRA ČVOROVIĆ: KNJIGA ŽIVOTA

Aleksandra Čvorović

PRIZIVAJUĆI SAN

Snohvatačke vizije i priviđenja
provaljuju kapije na Obali Snova.
Prostranstva svemogućih ispoljavanja
mame, a nemam moć za pustolovinu
da zaplovim drakarskom lađom
u treperave elegične pastorale.
Tako lebdim na komadu stvarnosti
zarobljena u mjehuru sapunice,
te melodične snovidne međuigre.
Slušam, personifikuje se vječnost
u simfoniji lirske iluminacije.

PEJZAŽ

Pogledaj poljane zelene
gdje sunce zlati rosu
Oblaci bijelo paperje
ušuškavaju mir u pejzažu
Sočnost žutih jabuka
stazu krivudavu sjenči
Znam obećanje staro
koje me gore priziva
i nešto toplo i milo
po duši se mojoj razliva
Čini mi se samo da hoću
Mogla bih raširiti krila
i letjeti meko nad dolinom
punoj ljubavi, ljepote, obilja…

KNJIGA ŽIVOTA

U smaragdnom pojasu nebeskih bulevara
u alejama vječnocvjetajućeg drveća
Promenada beskraja botaničke bašte
kraj vodoskoka, slapova, vrtova i kolonada
Stazom posutom laticama raznobojnih pupova
Zračeći svodovi preobražavaju identitet šetača
Tamo sam privučena i obasjana da vidim
na kamenom postamentu slavnih bareljefa
u raskošnom povezu od pergamenta
bilješku izabranih od postanka svijeta
Živjeće vječno oni čija su imena
po tijelu te knjige istetovirana

DUŠEVNA BOLNICA

Nisam ti rekla, ali tamo ima mrtvih,
nigdje nema toliko tišine kao u glavama bez misli,
njih bol više ne boli a suze im nisu slane,
ljudsko u njima svezano je,
iz njih zjapi praznina, kao ugašeno svjetlo,
niko ih nije izliječio. Zarobljeni su…
Zar ti nisam rekla da tamo ima mrtvih?
Samo još molitve dopiru do njih.

TAČKA

Prstohvatom tišine
solim marifetluke uma.
Da li anđeli znaju
ritualne pokrete koji
usporavaju sagorjevanje?
Transkribujem svoj
imaginarni identitet.
Dematerijalizujem se
do tačke na kraju papira.





Aleksandra Čvorović, rođena 10. februara 1976. u Banjoj Luci. Završila je srpski jezik i književnost u istom gradu. Magistrirala je u Beogradu, na odsjeku za bibliotekarstvo i informatiku. Završila je edukaciju za psihološkog savjetnika transakcione analize. Radila je kao urednik, saradnik i član redakcija mnogobrojnih književnih i drugih časopisa. Učesnik  je književnih večeri i festivala u regionu i Evropi. Član je više književnih udruženja. Radi kao viši bibliotekar u Dječijoj biblioteci NUBRS. Vodi radionice kreativnog pisanja, te dramske i psihološke radionice za djecu. Prevođena je na engleski, njemački, poljski, danski, slovenački i mađarski jezik u okviru antologija i časopisa, a bajka Pjesnik iz Neznangrada objavljena je na engleskom kao elektronska knjiga (The Poet from Unknowntown, Style Writes Now 2017.). Objavila je sedam knjiga, tri knjige poezije: Šapat glinenih divova  (2000.), Cvijet na kapiji sna (2007.),  Nadrastanje  (2013.); dvije knjige proze: Anđeo pod krevetom (2002.), Monolog u šolji kafe (2006.);  dvije knjige za djecu: Čarobna ruža (2014.)  i Ukrala me Šumbaba! (2018.). Poezija i proza joj je višestruko nagrađivana  (Nagrada Glasa Srpske Ljupko Račić za najbolju prvu knjigu, najbolja knjiga priča na Grdačačkim književnim susretima, nagrada Slovo Podgrmeča, nagrada za dječiju knjigu Stanko Rakita…).

SEMIR AVDIĆ: ZIMA

Semir Avdić

ZIMA

5 ujutro
I dalje crna tišina
Prethodnog dana trepće
Po posljednji put

Krmeljavo jutro se vuče
I traži od mene
Svoju prvu kafu

Zijeva

U njemu
Grotlo od minusa
Sivi sarajevski mraz
I visok račun za grijanje

Blijedo je i izmučeno
Baš kao i ja
Hoće da slaže u šaku
Vitamine kao slagalicu

Jednom dnevno
Dva dnevno
Jednom sedmično

Plus Q10

Misli mi trče
Sporo
Skupljaju se u oblak
Vlastite klime što
Se sama sebi
Prilagođava

Nepredvidivo
Umjereno do oblačno

Nemam više kontrolu
Nad njima
Loš antifriz se tek
Na proljeće mijenja





Semir Avdić je rođen 1983. godine u Sarajevu. Po zanimanju fizioterapeut. Do sada objavljivao na portalima Književnost.org, Infobar.ba, Mreža Kreativnih Ljudi, Knjigomatu, Poezija Online, časopsima Koraci i Most. Učestvovao na poetskom susretu Poezija u kući 17 u CK 13, Novi Sad, Sarajevska jutra poezije, II Festivalu mladih, Istanbul. Živi u Sarajevu.

VASILJ HOLOBORODJKO: ZEMLJA SUNCOKRETA

Vasilj Holoborodjko

***

Vo vremja ono, kad sam se mučio nad pitanjem:
zašto kruška ima oblik kruške,
a jabuka – oblik jabuke,
čuo sam kako s one strane zida vode konja –
njegov ravnomeran topot kopita,
sličan otkucajima časovnika,
i struganje cipela konjovodca,
koji je, narušavajući ritam kopita,
kašljucao – verovatno je pušio krdžu.
Nisam znao šta se tamo sprema:
možda hoće da zakolju konja,
a možda hoće na njemu da ukradu tuđu ženu,
ili samo da odu u šumu po drva,
ali taj hod konja je bio dug i dosadan,
kao časovnik,
pa sam pomislio: da to sat ne otkucava
iza zida?
A onda sam shvatio,
zašto kruška ima oblik kruške,
a jabuka – oblik jabuke.

***

A taj avion, što leti u zemlju suncokreta,
neće prizemljiti, jer tamo nema aerodroma,
a moja priča da taj avion,
kao roda, može sesti na kuću,
ili, kao ševa, da se spusti u polje,
ili, kao pčela, da sleti na suncokret,
besmislena je, kao moje samosmirivanje.

***

Trgom je šetalo nekoliko
spomenika neznanom vojniku.
Oni su živo o nečem razgovarali,
pušili i bacali poglede na prolaznike –
očekujući da će svakog časa naići oni
koji su ih čekali da se vrate iz rata.
Ali svi su oni ili pomrli,
ili su ih odavno zaboravili.
Otac svo vreme oseća krivicu
što on nije poginuo, već njegov drug sa Dona,
ali na trg ni on nije došao.

***

Slepi padaju u jame svojih očiju.

Slikari slikaju na platnu ramove,
po njima slikaju opet ramove,
iza njih mrtvog konja na belom polju.

Širi se prezir prema pripitomljenim životinjama:
deca za repić love bele zveri
i ispijaju njihovo mleko.

Zidovi rastu,
i ja više neću uspeti
da vratim u gnezdo ispale lastavice.

***

Onda nek umre reč,
nek se zaboravi sve rečeno i napisano.
Nek zaćute radio i zvučnici,
i prestanu da izlaze organi laži – novine,
i izgore biblioteke – ta groblja
osušenih reči leptira.

Tada će u šumi pasti sneg
i čovek će poći ususret čoveku
i ptica, koja živi u beloj šumi,
staviće jedno krilo na jednnog,
a drugo na drugog,
i procvrkutaće.
I to je kao blaga vest.

***

U žutom klasju
žive ptice žutih krila
kojih nema ni u jedne ptice

Dunuće vetar
ptice će poželeti da polete
dićiće se svo polje i poleteti

Da bih čuo žute pesme
napraviću kavez
i staviti tamo jednu pticu

Polje će poleteti
svo neću uloviti
jednoj ptici je tužno u samoći

Sa ukrajinskog preveo Jaroslav Kombilj





Vasilj Holoborodjko (1945) je  pesnik. U Ukrajini je objavio petnaestak zbirki pesama. U SAD mu je štampana jedna zbirka pesama na ukrajinskom. Prevođen je na francuski, poljski, nemački, engleski, rumunski, hrvatski, portugalski, španski, srpski, estonski, litvanski, letonski, švedski i ruski. U Jugoslaviji je objavljena antologija svetske poezije Od Rabindranta Tagore do Vasilja Holoborodjka. Takođe su objavljene zbirke njegovih pesama: u Brazilu 1991, na portugalskom, u Кanadi 1991, na engleskom, i u Poljskoj 1995.

MARKO BAČANOVIĆ: DVOJNIK

Marko Bačanović

Dvojnik grobišnik

U svojoj kući od stakla ti prebivaš okamenjen
I vjeruješ tek to što odgovara ti da vjeruješ,
I tim očima širokim sa sljepilom si skalemljen,
I u pokretu ne mrdaš sa mjesta na kom cjeluješ
Isušeno more u razvalini međ’ prošlostima,
Kao lanjski snjegovi što katkad te još zastudene,
I u toj orgiji krajnosti robuješ žalostima
I podaješ se prostr'jelu stihije te preledene.
Ti znaš da je prekasno da prirodi otvoriš oči,
Da pogledavaš me slobodnog, makar sve i mimogred;
Dragocjenost i to je što u stvarnosnoj krutoj omči
Na takvo šta i pomišljaš i time daš se uzeti
u noćima avetinjskim gdje bojažljiv sav i divalj,
Kuću svoju grobišnu raskriljujem za mrtvu živalj.

Dvojnik peharnik

Obiknut sam na nespokoj tvog pjevanja o meni
i uspokojeno lice na kom jedin vidim brazdu
kojom protekle r'jeke su u bjelini i crnini,
Obiknut na topot sam ti mira – na navist i vraždu.
I umaknut takav od prodora pogleda čovječ'jeg,
Ti drznut si pjevanje moje bratskim sve osloviti,
A umireš u sopstvenim rukama naručja neč'jeg,
što umor ti je dočekalo da krenulo bi žiti.
Prikupljen si u naramku od uzdaha samo teškom,
koji bremenjen je u pohodima na Sunčani stup,
sa rukom sve opruženom, a nikad dugom i vještom
da Suncem te dohvati i povije kamenit ti trup.
Obiknut sam i da pehar iz kog žednom mi je piti
Prinosiš da pijem, a sve ravno ćeš ga cariniti.

Dvojnik besmrtnik

Između tebe tamnoga i plamnoga ovog mene
I sve tame kojom plamtim i plamena kojim tamiš,
Sakrivena bogovjetna je dubina vaseljene
Iz koje pripadnuti padamo u besplaman magliš,
Gdje odjekuje svjetlošću tek tišina nam skrovišta,
Gdje sjaji se raspjevan tek još prećućen strasnosti huk,
I u toj sraslosti vatre i izgorenog ognjišta
Čovjek raskoćen jedan, u osami ugiba dvostruk.
I trostruk i stostruk i storuk i s ruku onoliko
Koliko stotina je strukova urušenih zv'jezda,
I koliko zvjerstvu je nalik ovo čovjekoliko
Stranstvovanje u dalekosti od čovječ'jega gn'jezda.
I zato i dolaziš mi, da pjesma čovjekom me krsti
I plamen njegov smrtnički tamom oslobađaš od smrti.





Marko Bačanović rođen je 2. jula 1984. godine u Sarajevu, gdje provodi ratno djetinjstvo, završava srednju školu i studira te naposljetku diplomira i magistrira na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti. Godine magistarskog i doktorskog studija provodi na Univerzitetu u Varšavi kao dio studentske razmjene izmeću država Evropske zajednice i Zapadnog Balkana. Jedno vrijeme zaposlen je na Odsjeku za slavistiku Filozofkog fakulteta u Sarajevu, kao asistent na svim predmetima vezanim za rusku književnost i kulturu. 2015. godine odlazi da živi i radi u Berlin pa zatim u Minhen, odakle se u ljeto 2018. godine vraća u Sarajevo sa završenom prvom zbirkom poezije Dreka pamtivijeka, koja, iako sve do danas neobjavljena, biva uvrštena u najuži izbor za prestižnu književnu nagradu Aleksa Šantić. Urednik je zbornika Kopno tvde kore, gdje objavljuje poeziju nove generacije bosanskohercegovačkih pjesnika. Bavi se i esejistikom, kao i književnim prevođenjem sa ruskog, poljskog, njemačkog i engleskog jezika.

RAMIZ HUREMAGIĆ: USKORO ĆE SEZONA KESTENA

Ramiz Huremagić (fotografija: Rromir Imami)

Uskoro će sezona kestena

Sezona je jedne ljubavne pjesme
Žara više ne dolazi u podne
Vodu više niko ne pije sa izvora
Iz emajliranih šolja na tufne

I sve se provlačim kroz izdužene sjene
Uskoro će jesen i slipavo blato
Tad ljudi hodaju izapranih lica
Pognutih glava pod kišobranom

Prizivati će sunce i vrelinu
Valjda da im opet ispravi kičme
Kao da se voljeti ne može
Garavih prstiju i rasprsnutim plodom

Uskoro će sezona kestena
Odmijeniti još jedno ljeto
Kad iznova naučili nismo
Da je samo u čovjeku drugom

Ono što je sveto

Borska

Szymborska je izrasla iz bora
Od borovine se kovčezi
Prave samo za siromašne
Hrastovinom se dokazuje prestiž

Preselio sam hrastov krevet
Sa mjesta gdje sam kao iznova živio
Na mjesto gdje sam jednom
Smrću ispirao rane od čovjeka

Tamo ne rastu zidovi
Trava je zelena a glina ljepljiva
Borska je smola cijedila
Ono što svi ćutimo

Poeziju da bi živjeli
Potrebno je travu omirisati odozdo
Iz njene utrobe rastu
Trava bor i hrast

Molitva

Pomolimo se
U istini koju nije uprljao čovjek

Čelom da se spustim
Na prvu ispruženu ruku

Usana cjelov
Rosi u svitanju da dam

Tišini precijenjenoj
Neizgovoreni amen

I slobodno da drhtim
Spoznajom da gledam

Ništa nikad nije bilo čudno

Odvrće se čovjek unatraške, ringišpil je u obliku svrdla
Tepsija se kotrlja po kamenu, cvrčak plače
Čuvarkuće isisavaju sok oborene omorike
Sol formira sazviježđa nepokorenih voda
Tapat šapat tuk na utuk, tišine najsporije stare
Zub ispada sa zapada, kupus se kiseli pod nepcem
Prolazno je sablasno, mrak potrebuje prosvijetljenja
Zadnja će da ostane žena, marama u čvor srasla
Dijete neće imati kome da plače, izumiru pokoljenja

O tempora, crnom tintom narisana
O mores, nikad nije trebalo ni da bude
Čuđenja čuđenja, sva ta uzaludna čuđenja





Ramiz Huremagić, iz Cazina, BiH. Rođen 1972. U Sarajevu od 1995. do kraja 2018. Sad u Ljubljani. Živio još u Zagrebu i Kardifu. Bio vozač, seljak, okopovao njivu, kupio sijeno, student, policajac, istražitelj, nezaposlen, direktor, predsjednik, kriminalist, kriminolog, programer, prelamao knjige, izdavač. Sa Izetom Pervizom napisao nagrađivani scenarij za dugometražni igrani film Dim duhana. Sa Anom Isaković napisao a onda i producirao pozorišnu dramu Da li bi htela da se još ponekad nađemo, premijerno izvedenu u aprilu 2019. u Beogradu. Radio na produkciji BBC serijala Days that shook the world – Sarajevo assassination, snimanog u Sarajevu. Objavljene tri zbirke poezije: U svijetu bučnih ljudi, TKD Šahinpašić, 2013.;  Čekičanje vremena, 2016., Centar SAMOUPRAVA, te MIOSTRAH, 2018., Centar SAMOUPRAVA. Spremio novu zbirku poezije Anticiklona i zbirku priča i zapisa Grabež. Jedan od osnivača i predsjednik Centra za kulturu, umjetnost i društvo SAMOUPRAVA iz Sarajeva. Član je PEN Centra Bosne i Hercegovine.

SLAVKO JENDRIČKO: LIJEPI STVORITELJ

Slavko Jendričko

MIŠLJENJE JAMA PRIJE I POSLIJE GORANOVE

Iznad kukuruza posve crnog u siječnju širi se bijelo nebo
stisnuto u našim vilicama snažnim poput jazavčevih
iz njih nemamo više kamo stišće se prostor između nas
u neizbrojivim jamama s ishlapjelim ljubavima mržnjom
nakon napornog prekovremenog rada blistavih noževa.

SLAVKO JENDRIČKO: TIGAR MARIJE ČUDINE

Sanjao sam zimske ptice koje su se počele okupljati u jatima
i zvjerski ispod spavaćice kljucati tvoje bradavice iz kojih je tekla
tamna krv kojom su promrzlih srca na smrt ugrijale krila odletjevši
tek kada je sa stropa pao luster ušutjele zvijezde u zjenicama
usamljujući me čekanjem terapeutkinje prirode da me oproljeti tigrom.

INBOX PREPUN SATELITSKIH SNIMKI S RATIŠTA

Ujutro poslije divlje veselice selektira razbijene lubanje
premda ih ne može unakažene identificirati samo sebi
nepogrešivim kriterijem neke odlaže u crne vrećice koje
ubacuje u hladnjače one druge će poslije doručka zakopati.

PORUKA CHARLESU BUKOWSKOM

Ako se mladoj lijepoj elegantnoj političarki u njenim prvim
nastupima u živo rasprsnu vilice od bujice riječi ona si je na
izborima osigurala svjetlo mog srca kojim poput zvjerčice
s lakoćom može manipulirati moćnijim zvijerima do smaka Sunca.

ANKA ŽAGAR: BOŽJI DAR

Nije počinila samoubojstvo zbog umjetnosti čija je maternica
izvor Kupe začahurena u breskvin pupoljak koji se ne otvara
ni jednog proljeća onima s vječitim mrazem na slovima očiju.

KAROLINA LISAK VIDOVIĆ U KUTIJI SLOVA

Hoćeš li mi ikada iz svoje kutije vratiti nasmiješen veliki dan
pisanja pjesama o ljepoti prirode s religioznim suncokretima
pognutih glava u Maljevičevo bijelo na bijelom crni kvadrat.

JUTARNJA DARIJA ŽILIĆ

Na zrinjevačkoj klupi mrvicama peciva asketski budi sunce
svojih usta vrabaca golubova ne blefira iskonskim bolom
zaurlala je na sav glas posjeći će prste platane koju najviše voli.

DOKUMENT SUZANA SLADIĆ

Premda te na cesti definitivno izlomio udarac porschea
ni kirurške bušilice pile škare ni užasavajući bolovi nisu ugasili
izvor estetskog užitka cvjetni si mi favorit s rukama za volanom.

POSMRTNA NESIGURNOST VESNE PARUN

Gledaš me u zelene oči u njima boje te se ptice
ne žuri, kažeš mi, ljubav je čini se tek počela
ako je to doista ljubav novi temelj imperija svijeta.

STIGAO SAM MONIKA HERCEG

Ne tragam
stigao sam
u pustinju
zaglušuje me
muzika pijeska
iz svih usta
koja sam ljubio.

VOZAČ KOMBAJNA DAVOR IVANKOVAC

S dušom vozača žutog kombajna
pšenična zrna sve bliža su zvucima
mrmora večernjih molitvi padajući
u zagrljaj novim bogovima mlinova pekara
metamorforizirajući traume u brašno za
jutarnje mise peciva u toplim ustima vrtićke djece.

NA RIBLJOJ GOZBI

Marijana Radmilović upecala je Bosut
na ribljoj gozbi tugovat će žene
u najboljim godinama
bacajući se svako malo
jedna drugoj u zagrljaj
nisam pokušao ukrasti ni jedan par.

DARKO CVIJETIĆ NA RATIŠTU

Žarko crvena ptica izletjevši
iz utičnice poput svojih egzotičnih rodica
počela mi je kljucati stomak
iz kojeg su ispadale bijele kosti
dižući se poput blistavih noževa
uskim prolazima smrti vedrim kao nebo.





Slavko Jendričko rođen je 1947. u Komarevu kraj Siska. Objavio je preko trideset knjiga, od kojih su najnovije: Strieglovi  hologrami, 2017.; Crni krugovi, 2017.; Magijsko zatvaranje krugova, 2017.; Simulacije, 2018.; Crteži jelena, 2018.; Apostolke, 2018.; Logo/s, 2018.; Diverzant, 2018.; Suvozač, 2019.; Rezanja, 2019.; Postaje, 2019.; Prazne cipele, 2019. Uvrštavan je u antologije, panorame i zbornike. Uređivao Riječi, časopis za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak. Dobitnik Nagrade Grada Siska za doprinos unapređenju kulturnog identiteta Grada (2000.), Plakete sv. Kvirina za ukupan doprinos suvremenoj hrvatskoj poeziji (2006,)., orden Povelja Visoka žuta žita za životno djelo, Drenovci, 2011., dobitnik nagrade “Tin Ujević” za 2014. za zbirku pjesama „Evolucija ludila”, Nagrade Grada Siska kao godišnje nagrade za 2014. godinu, te Nagrade Sisačko-moslavačke županije za životno djelo 2014..