Ovo mesto straha zove se Kowloon i njegova dobro organizovana ljubav ne poznaje granice. Tesno je i stišano: šaputanja su ispresecana dugim tamnim linijama i strast se nikada ne vidi, ali na prigušenim prozorima uvek će se sušiti stidljiva, intimna groznica.
Noći su posebno melodične: glave se kotrljaju ispod kreveta, dečji glasovi grebuckaju po kori zaleđenih jajnika, niz stepeništa teku psovke – tresak, ispod već sedmi dan iseljavaju desetočlanu porodicu iz cipelarnika,
u lobanjama gore hartije.
Bacio si opušak kroz prozor, a trebalo je sebe i nikada nećeš zaspati: ekseri su uvek pravilno raspoređeni u dušecima, a ravnodušnost − nepodnošljiva i zaglušujuća.
Ali i ovde nešto raste: oči po vratima cevastih hodnika, rastu dečje strnjike na krovovima, (predveče tihi čistači savesti stružu sa dna zaigrale leševe).
Rastu tesnaci i bezizlazi ulica, kratkovidost prozora. Velike mašine unose trunje vazduha, nema svetlosti nema smisla, u lavirintu poštanskih sandučića sahranjeni su milioni.
Iako su kapije uvek otvorene odavde se ne izlazi: pod nadzorom mlitavih dojki straha zazidani smo u zamašćen vazduh. Kopno je. I nemoj da misliš da je grad, Kowloon. To je ponor nagona, opsadno stanje tela. A negde se svet natapa kišom i iz zemlje niču hlebovi.
ZIDOVI ZATALASANIH MREŽA
Melanholija se mrcvari po nebu, i volela bih da smo narodno pozorište a ne „6 i 400”, da su nam nagoni pitomi predeli Toskane, a ne Kaluđerica. Melanholija je, i nešto mnogo veće zlokobno prilazi s leđa. Možda je do praznih kašika, a možda se nikada nije dogodilo. Svejedno, gusto i neprohodno nahvatalo se po prozorima sve slobode sveta slile se u jezero na grudima, a oči porasle od gladi i svuda je bila vlaga, ali ne i voda, vlaga, ali ne okean. Sanjali smo reke nad gradovima, a krv nam se pretvorila u margarin.
ANABIOZA
Imam veliku i duboku senku unutar prostranog i svetlog stana. Kada se tu sklupčaš, možeš da osetiš kroz davno betonirana čula kako tiho gore orhideje, pucketaju napeto na mokrim jastucima.
Ponekad se protegne prostorom miris okeana, češće zagušljivost ljubavi.
Stan je u srcu lavirinta i sunce ga nikada nije dohvatilo. Vrata se otvaraju na nož, a svetlost koju si osetio samo su ogromne oči ponora.
Juni srpskih pjesnikinja priredila Ana Marija Grbić.
Anja Marković rođena je 1988. u Beogradu. Diplomirala je na Katedri za srpsku književnost i jezik sa komparatistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu. Godine 2012. objavila zbirku pesama Napolju su ljudi (SKC Kragujevac, edicija „Prvenac”), za koju je dobila Brankovu nagradu, a potom i zbirku Kowloon (Kontrast, 2016). Pesme su joj prevedene na engleski i slovenački. Sa Udruženjem „Nebograd” sarađivala na projektu Novi kompozitori i nova lirika.
Pravili smo dete od peska. Pesak je nastao od kamena. Kamen ne postoji bez mora. U mašti začeta neophodnost roditelja nema uzor.
Noć je opšte mesto. Dan oboleo od zidanja. Jednom započeta, zidanica se nastavila u obrušavanju. Samo je naša ljubav mogla da izađe na kraj s pitanjem uporišta.
Pesak je pohrlio pesku. Postali smo od sna o stvaranju nedeljiva imenica.
Baš kao ova barka ili boca ili zatureni ključ, kao ispušteni glas žene koji grabi mladunče u trku, uvek drugačiji zalazak sunca, uvek drugačiji izlazak sunca, mi smo usvojenici pejzaža i zrno ponosa Majstora Promene.
(iz DVADESET PESAMA O LJUBAVI I JEDNA LJUBAVNA, 2003, RAD, Beograd)
ŽIVOT I ZDRAVLJE
Neko se rodi svoj I to je neizlečivo. Ona u zemlji koju je snašlo Da bude opomena poreskim obveznicima U zemljama neodoljivim za emigrante O zlu komunizma na kojem počiva Idila Zapada.
Na toj strani se moralo Biti nesrećan. Svaka majka je dojila baksuza. Očevi su hapsili očeve U ime socijalne pravde Jednakosti u alkoholu, seksa kao saradnika Tajne policije i prava na izbor Između omče i skoka kroz prozor Iz nekog razloga uvek zatvorenog. Ili upravo zbog spektakla pada stakla?
Na toj strani deca su se rađala kao mudraci U skloništima Poezije, sporta, zabranjenih ljubavnih balada O zvezdanim noćima i zvucima tišine Rizikujući da zbog slike negativnog primera Iskuse popravni dom Ili pak odlazak na daleki front gde bi pucala Na decu jednako Osuđenu podelom sveta Socijalnom pravdom.
Mala Martina je sama odabrala prezime Očuha Navratilova čim je izgovorio reči spasa: Bekhend i forhend. Tako se zvala njena ljubav I onda kada bi je čitav svet Nazivao pobedama najbolje teniserke ever U istoriji Znala je od malena Da istinitije od imenâ Postoje retki od ljubavi I svi ostali.
Na drugoj strani, začudo, ništa manje Usamljenosti onih koji umeju da vole.
Kupila je lični prostor zarad počinka. Ne Svetinju Izolacije gde se puca na uljeza, Već kako bi u toj kući na miru volela Narandžasti zalazak sunca, San dečjih igrica i bivšu jednu sobu o praznicima, Tišinu jutra boje leda, Zelenu travu novog doma svežu Od povika Indijanaca golih u sedlu Koji ni mrtvi ne napuštaju svoju zemlju, Jednu ženu, ako je moguće zauvek I pse beskućne čiji njuh nepogrešivo Prati granicu koliko treba kilometara ili milja Do tla ljubavnog.
Danas je prvi decembar njenog novog života. Slavi ga usponom na Kilimandžaro U rečenici: Hoću da živim, hoću da volim!
Da nije teške bolesti, možda, ni sama ne zna, Niko to ne zna Može li se uistinu spoznati življenje. Zdravlje je tajna ove planete Još pre uranijuma, oslobođenih aditiva U flašicama za bebe, starija od postanja.
Otuda planinski vrh, možda, ne zna ni sama, Osim da je suština uspeća Primanje nagrade pejzaža, spoticanje o kamen, pad, smeh Krezubog vodiča, novi ukus čaja, Nežnost u toplim očima životinja koje bez ideala Jednakosti, pravde ili kapitala Pružaju najviše mleka i kada je ispaša skromna
U strmoj niziji, tamo gde niko ne poželi golet Buduće visine niti teži boljem Gde već je dobro Bez osvojenog kraja.
(iz ŠEN, 2011, Mali Nemo, Pančevo)
Juni srpskih pjesnikinja priredila je Ana Marija Grbić.
Marija Knežević je rođena u Beogradu, 1963. godine. Diplomirala je na grupi za Opštu književnost i teoriju književnosti, Filološkog fakulteta u Beogradu, magistrirala na Državnom univerzitetu Mičigen (Michigan State University, USA) na grupi za Komparativnu književnost. Objavila je sledeće knjige: Hrana za pse (roman u kratkim pričama, Matica srpska, Novi Sad, 1989), Elegijski saveti Juliji (poezija, BIGZ, Beograd, 1994), Stvari za ličnu upotrebu (poezija, Prosveta, Beograd, 1994), Doba Salome (poezija, Prosveta, Beograd, 1996), Moje drugo ti (poezija, Vajat, Beograd, 2001), Querida (elektronska prepiska sa Anikom Krstić iz bombardovanog Beograda, Vajat, Beograd, 2001), Dvadeset pesama o ljubavi i jedna ljubavna (poezija, RAD, Beograd, 2003), Knjiga o nedostajanju (eseji, Nezavisna izdanja Slobodana Mašića, Beograd, 2003), Das Buch vomFehlen(izborizknjigeesejaKnjiga o nedostajanju, Wieser Verlag, Wien, Austria, 2004, dvojezičnoizdanje, prevodnanemački: Goran Novaković), Kasni sat (izbor i prevod poezije Čarlsa Simića, Otkrovenje, Beograd, 2000), Ekaterini (roman, Filip Višnjić, Beograd, 2005), In tactum (poezija, Povelja, Kraljevo, 2005; nagradaĐuraJakšić, 2006), Uličarke (poezija, RAD, Beograd, 2007), Knjigautisaka (kratkieseji, Trećitrg, Beograd 2008), Ekaterini (Czarne, Poland, 2008, prevodnapoljski: Dorota JovankaĆirlić), Fabula rasa (priče, rad naknjizi je finansiraoKulturKontaktizBeča, samostalnoizdanjeautorke, 2008; pričaizoveknjige, „Bez straha od promene”, predstavljala je Srbiju u godišnjemzbornikuBest European Fiction za 2012, Dalkey Archive Press, Illinois, USA, prevodnaengleski: Will Firth), Ekaterini (Wieser Verlag, Klagenfurt, Austria, 2009, prevodnanemački: SilvijaHinzmann), Ulicznice (slowo/obrazterytoria, Gdansk, Poland, 2009, prevodnapoljski: Dorota JovankaĆirlić; ova knjiga je predstavljalaSrbiju 2010. naEvropskomfestivalupoezijePesnikslobodekoji organizuje grad Gdanjsk),Ekaterini(Дорога жизни, Санкт-Петербург,Россия,2011,prevod na ruski: Larisa Saveljeva), Šen (poezija, Mali Nemo, Pančevo, 2011), Fabula rasa (priče, Mali Nemo, Pančevo, 2012), Ekaterini(Istros Books, London, United Kingdom, 2013, prevodnaengleski: Will Firth), Tehnikadisanja(poezija, Povelja, Kraljevo, 2015), Auto (roman, Agora, Zrenjanin, Novi Sad, 2017), Moje drugo ti (odabrane pesme, Kontrast izdavaštvo, Beograd, 2019), Breathing Technique (Zephyre Press, Massachusetts, USA, 2020, odabrane pesme, dvojezično izdanje, prevod na engleski: Sibelan Forrester) i Krajnje pesme (poezija, Povelja, Kraljevo, 2020).
za Titanik su govorili da je praktično nepotonjiv, ili nepotopiv; nisu čak ni rekli, već napisali. pita me: šta ćemo sada sa mnom? i da li je to to što se dešava kraj, hoće li ikada videti svoju kuću ponovo, ko su ovi ljudi koji je hrane i daju joj lekove i uključuju televizor i navode je da udari u u ledeni breg: „da li se kaže ledeni?” (kaže se, možeš li da čitaš uopšte?) „ne mogu, ne vidim i nemam strpljenja”
za Titanik su rekli da je ženskog roda, kažem joj, nisu rekli, već napisali; isplovio je iz Sautemptona, bila sam tamo i okean je delovao manje nego što ga se sećam sa palube
(da li ti je dosadno?) ona ćuti nekoliko trenutaka pa: „strašno mi je dosadno” kaže i udari u vrh smrznute gromade koja će se jednom ipak istopiti i parket će se dići poput planine i komšije će neumorno lupati na vrata dok budemo sedeli na ostavinskim raspravama, a njene kosti budu prah na gomili, mekan breg, nečujan i zbrinut
jadranska magistrala
posude od rostfraja u hotelu na samom dnu poluostrva Jadran: tekstura breskve iz kompota urezuje se u žuljeve nepoznatog porekla
zasvrbi me kao ujed komarca glas: Branko Š. Novaković, kapetan prve klase, ulazi u kafanu u Kninu i predstavlja se
sa hotelskog balkona sumrak se proteže preko stena i borova i neonskih svetala koja turistima služe kao tračak nade
u toj kafani, koju je kasnije podojila država, stolovi teški i drveni. preda mnom sada zlatni ram stolica mlak kao mlečni sladoled
trudim se da ne mislim ni na šta, noć je topla i ne pripada nikome, pa ni meni. zarivam glavu u čašu vode
napetost između sećanja i istorije, ponavljam, napetost između onoga što mi je rečeno
zalazak i ništa
fotografišemo svetlo odavno nestalo, čiji put do nas, nežan i estetičan, zapravo je krajnje neprivlačan fenomen, čista nostalgija; iskre na površini vode dvoume se pod borovima.
prošlost je skok lastišem, i to ležeran: zašto bi bila ponor? ne razumem, kažem, ali ako ostaviš knjigu i digneš glavu –
kontinuirana termonuklearna eksplozija, vrelog nebeskog tela osrednjih dimenzija, prizor je precizan sve dok nevina glava dečaka, najmlađeg sina nemačke porodice na odmoru, ne zakloni jedini preostali zrak
polupodmornica vuče decu nad prosečnim morskim dnom: odakle su je doneli? nakon zalaska na mene je red –
postoji li išta strašnije od popodneva
Juni srpskih pjesnikinja uredila Ana Marija Grbić
Maša Seničić (Beograd, 1990) posvećena je u svom radu raznim oblicima teksta, od poetskih, preko novinarskih, do akademskih. Diplomirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu i u okviru iste institucije završila master Teorije dramskih umetnosti i medija. Seničič je sarađivala na raznorodnim domaćim i međunarodnim projektima: u polju filma i filmskih festivala kao autorka, moderatorka, koordinatorka, predavačica, a zatim u pozorištu, kao dramaturškinja i spisateljica (Jugoslovensko narodno pozorište, Bitef/Hartefakt, Zrenjaninsko narodno pozorište “Toša Jovanović”) i u medijima, kao glavna urednica i saradnica (pre svega na BeforeAfter.rs te na Milicamagazine.com). Ko-selektorka je programa Hrabri Balkan (Festival autorskog filma), jedna od osnivača udruženja Filmkultura i mentorka edukativnih programa ove i drugih neformalnih inicijativa. Njena proza i poezija prevođene su na desetak jezika, a objavljivane su, uz povremene eseje rubnog oblika, u domaćim i regionalnim časopisima (Poezija, Polja, Letopis Matice srpske, Zent, Povelja, Prosvjeta, Dometi, Buktinja…), zbornicima (Rukopisi, Dostojno jest, Ovo nije dom, Čiji grad?, Nikog na trgovima) i na onlajn portalima (Agon, Eckermann, Libela, Strane, Kritična masa, Proletter…). Za svoju prvu zbirku pesama, “Okean”, dobila je nagradu Mladi Dis za 2015. godinu, dok je njena druga knjiga poezije, “Povremena poput vikend-naselja” (Treći Trg/Srebrno drvo, 2019) osvojila priznanje “Dušan Vasiljev”. Seničić pohađa Doktorske naučne studije Teorije dramskih umetnosti, medija i kulture (FDU) i na istom fakultetu sarađuje u nastavi na osnovnim akademskim studijama (na predmetu Teorija filma). Fokusirana je na samostalne interdisciplinarne projekte i publikacije, te arhitekturi sećanja i digitalnoj humanistici. Knjiga je zanima i kao struktura, i kao tekst, i kao štampani objekat.
Obična šetnja grobljem: Sunce je hrapavo poput mačjeg jezika Dlačice na suncu podsećaju na najsitnije svetlosne godine Žene vitkih strukova žure pod drvoredima Cveće raste u njihovim rukama Među nadgrobnim spomenicima osećam svoje devojaštvo jasno poput prisustva druge osobe u prostoriji Na pločama leže izvrnute pčele Sveće se razmekšale i iskrivile poput lica beskućnika Muškarci su optimalnih pet godina stariji od svojih žena Posebno je dirljivo kad supružnici umru jedno za drugim u razmaku od godinu dana To svedoči o ljubavi koja se meri ničim drugim do tugom
Da li je vrućina tim telima Da li znaju da su prožeta zemljom i zaboravom Dovršena poput poslednjeg mlečnog zuba što je tek ispao iz desni bezobraznog deteta
(iz zbirke Unutrašnje nevreme, Matica srpska, 2019)
NA AUTO-PUTU BEOGRAD – NOVI SAD II
Onog dana kada sam najverovatnije izbegla smrt na auto-putu Beograd – Novi Sad Čitala sam na telefonu neki tekst o apsolutnom sluhu Kad se hauba automobila otvorila i razmrskala staklo šoferšajbne Morali smo da preskačemo bankinu Stajali na vetrometini iznad Dunava na visini dovoljno velikoj da sigurno padnemo Da se sve sažme u jedno prostranstvo Zapljuskuju me zlatne jesenje boje i oblici izuzetne oštrine Pejzaž mi liči na nenačetu tablu kafetina Ispod mosta prasići i ovce gnezde se u svojim brlozima Pas se vrti oko svoje ose kao derviš I ne slute nesreću koja se odigrava iznad njihovih glava Majka je to pravdala sutrašnjim Aranđelovdanom „Mihajlo nas je spasio”, kaže
(iz zbirke Unutrašnje nevreme, Matica srpska, 2019)
PTICE LETE NOĆU
Više nemam snage da rastem i počinjem ispočetka, želim da se zaustavim u naivnom i sentimentalnom, u detinjem, kad me je još zanimao način na koji svet funkcioniše, da se vratim u trenutak kad sam prvi put za sobom ostavila kapljicu krvi na dasci klozetske šolje. Kada ću ponovo osetiti vazduh čist poput obrisanog noža, kada ću osetiti vonj ulice po psećoj mokraći razblažene kišom? Dane provodim zagledana kroz prozor i sve sam prozrela: Svrake se rasprše sa grana i označe početak jutarnjeg zla, kasno popodne zaljubljeni mladi muževi vade namirnice iz gepeka, ptice lete noću. Želim da mi ponovo bude neobično što te vidim prekrivenog, da krv prođe kroz telo svih devedeset puta, jer granica koja nas deli nekad je stvarna, a nekad zamišljena linija, zgrušana krv vremenom će otpasti s kože, znam tačno šta treba da uradim i kažem ali ne znam odgovor ni na jedno pitanje
(iz rukopisne zbirke Vaspitanje straha, 2021)
Juni srpskih pjesnikinja priredila Ana Marija Grbić
Katarina Pantović rođena je 1994. godine u Beogradu. Osnovne i master akademske studije završila je na Odseku za komparativnu književnost sa teorijom književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, gde je trenutno na doktorskim studijama. Angažovana je kao istraživač-stipendista u Institutu za književnost i umetnost u Beogradu. Piše i objavljuje književnu kritiku, esejistiku, naučne radove i poeziju u periodici, naučnim zbornicima i na internet portalima (Polja, Letopis Matice srpske, Koraci, Beogradski književni časopis, Braničevo, Buktinja, Banjalučki filolog, Književna istorija, Noema; astronaut.ba, strane.ba, Poenta.net, Hiperboreja, Enklava itd). Objavila je pesničku zbirku Unutrašnje nevreme (Matica srpska, 2019, najuži izbor za „Brankovu nagradu“ i „Matićev šal“). Za svoju poeziju, naučni rad i uspeh tokom studija dobila je brojna priznanja. Pesme su joj prevođene na nemački, francuski i slovenački jezik. Članica je uredničkog odbora izdavačke kuće Treći Trg. Članica je nekoliko žirija za književne nagrade. Živi i radi u Beogradu i Novom Sadu.
Život se odvija na rubovima grada među musavom djecom koja za prolaznicima viču tata i taru usta o majčinu poderanu suknju
Život se odvija na rubovima suknje jer ruke djece rastu a objekat žudnje jednako titra pred njihovim očima i razdraženim živcima
Život se odvija na rubovima živaca u posrtanjima u nevidljivim lomovima gdje kosti srastu pravilno a srce nepravilno i jedan izdajnički prst uporno pokazuje obmanu u ogledalu
Život se odvija na rubovima tvog prsta koji slučajno susreće moj na rubovima knjige koja prelazi iz jedne u drugu ruku ovi rubovi nikad neće srasti u njima pulsira život žestinom infekcije u otvorenoj rani
Život se odvija upravo tu na rubovima otvorene rane
Vrtoglavica periferije
Centar smo istražili i znamo šta je u njemu Ništa Sada idemo ka periferiji naših srca tamo u tom mulju i u tom talogu možda još uvijek možemo nabasati na ljubav kakva postoji među divljacima umorni od civilizacije bicikla i zdrave hrane umorni od lijepih gradova Idemo
Idemo u prljave varošice naših želja u seoska dvorišta naših urušenih snova gdje kamen podupire kamen u nabacanom zidu koji je zabran za nigdje jer svi su odavno napustili ovo selo na kraju svijeta ali mi idemo da ga pronađemo iznova
Idemo da se susretnemo sa sobom jer i sebe smo napustili ko je to uopšte bio u nama ko je neumorno kucao svoje želje u pretrpanom centralnom registru htijenja Niko
Idemo pobijedili smo sopstvenog Ptolomeja dobili smo djecu i umorne oči koje jasno vide kako više ne stojimo čvrsto u centru kako se ludi svijet ne vrti više oko nas kako nas lagano obuzima vrtoglavica periferije
Hipatija
Nijedna nije bila tako toliko mudra Teon je bio ponosan na tvoje znanje bilo je nemoguće ne voljeti te učenici su se okupljali oko tebe dugačka linija vrata i prsti koji plove prostorom dok objašnjavaju ustrojstvo svijeta višak ljepote plašio je sve one što im to blještavilo narušava tamnu mogućnost podzemnih pacovskih spletki kako hinjski osvojiti svijet (zamjenom teza smrt namjesto života poturiti pod nos) i vladati sa strahom njime
Došla je rulja i strgla ti odjeću bilo im je malo i gola bila si obučenija u vrlinu od njih strgli su ti kožu i meso ispod nje potom svaki tvoj organ (mogao je začeti po jednu novu baš takvu) iščupali su iz tvog tijela i potrčali da spale ti si vještica ne bi trebalo da vaskrsneš iz sebe same mogla bi druge da podučiš da bog kroz nas iznova stvara svijet i da svako ima moć da učestvuje u njegovom stvaranju
Oni su sebi drugog gnjevnog boga našli kojem je razaranje bilo milije a bio je nježan isprva bog kojeg su prizivali i loman baš kao i ti Hipatija dok silnici nisu odlučili da krhki bog ne valja i da nebesko carstvo na zemlju dovuku i učine (po sopstvenoj mjeri) svojom prćijom evo ih do danas hodaju zemljom pale čupaju meso s kostiju svakom pravedniku boga u njemu ubijaju zarad laži koju su nazvali istinom jer nije im dato da stvaraju nego da ruše
Razrušen je ovo svijet Hipatija u kojem se iznova rađaš sa istim užasom koji pamti svaki dio tebe Nesrećna Hipatija iskomadana spaljena i spepeljena da ništa od tebe ne ostane i sada otud dolaziš poučavajući da nije ništavilo tamo gdje su te otjerali nego je ništa u rukama poništitelja
Nikad nisam otišla. Vrata kuće preko puta uvijek su otvorena ali i dalje svi pozvani ulaze kroz prozor (kad glad uđe na vrata).
Nikad nisam otišla. Sjedim na klupi na kojoj se miluju lišće i papiri, djeca u parku su ista i potrebno im je nadjenuti imena. Između dva betonska bloka veličine koraka isklijala je mahovina kao madež na oku i proljetni je vjetar budio bol u mojim nosnicama kao da se utapam.
Nikad nisam otišla. Kroz šetalište vjetrovi se dodiruju a ljudi prolaze jedni kroz druge. Sjećam se: osam hiljada dlanova ostalo je u zraku Osam hilada dlanova poklopilo je osam hiljada usta i to je bilo osam hiljada zausti. Od mog je sjećanja zanijemila rijeka.
Kao da nikad nisam otišla zurim u blokove zgrada do kasno u noć kad prozori počnu da trepću i kad me podsjete da sam nekoć imala oči. Puna su dva sata pištale ljuljačke prije nego sam napokon shvatila šta treba da ti napišem u pismu. Napisala sam: Od svega što si spasio ponesi mi torbu u koju je brat stavio dlan kojim mi je poklopio usta prije nego što će ga odvesti.
Proljeće
Sunce je bilo presvučeno mrenom straha da će nestati kao i prvog proljeća dječak kojeg više nema učinio je da nam srca kucaju unatrag da se vrtlog misli misli obrnuto od kazaljki na satu kao da smo svi uselili u vlastite utopije kao da nam dan teče unatrag od sna do buđenja. Dječak kojeg više nema okrenuo je kazaljke sunca i sad je vječno podne. Prvo je proljeće u kojem su spakirali narukvice ogrlice prstenje umrlice hodalice a naušnice i rese pobrala je dostojanstveno i tiho Kraljevina Danska. Kao prvog proljeća volim te samo ovog te proljeća voli cijeli jedan dodatni razred djece koji u zraku rukama plete prašinu, svjetlost i sram u ljubav. To je taj dan kad se nebo pali i gasi kao da se dva svijeta bore spasiti što je ostalo od ranog poljskog cvijeća. Volim te kao prvog proljeća a sama ne znam šta bih s tolikim mimozama krune se u žuti prah u kurkumu u začin za bogove ne znam više ni pričati s tobom čelo mi sriče slogove kao napredan prvačić. Dočekat ćemo prve dane proljeća kao svake godine znajući, osjećajući kako smrt u nas liježe i plodi nas prhke i vlažne životima koje nam valja živjeti kako bi sa sunca skinula sumnje da život nekakav život veći od nas ide dalje buja više klija tiše kao i prvog proljeća.
Najbolji prijatelj
Ja sam rano cvijeće koje niko ne želi vidjeti krijem se ispod bjeline ispod mulja ispod smrznute zemlje kao pokopan san. Bit ću i nestat ću a niko me neće vidjeti a vjesnik sam mokrih mirisnih jutara koja vesele i bole kao svadba. Radost sam a ti vidiš šok obraslu injem hladnoće u koje nisam urastala nego ga odabrala. Polja po kojima su nabacane krpe snijega kriju izdanke slasti, muke, buke, ludila i sreće. Život nije kazališna predstava nema rampu nije izložba ludila gmižemo jedni kraj drugih i uvijek oslijepimo za cvijeće pod snijegom. Lokve, plitke i hladne, raslinje divlje, smrznuto ali neumorno podsjećaju da ovo nije naš dizajn da su naše apsolutne sreće – fikcija. Fikcija je to što imamo. Rano sam cvijeće i gledam svoje krhke udove kako trunu na stolu. Moj spomenik je šaka cvata a pred kraj zime moj život šaka krhkih latica bačena na pozornicu tvog kazališta. Ja sam tvoj najbolji prijatelj podsjetnik da živiš ono što nisi ni sanjala vjesnik vremena koje ti niko ne može vratiti.
Dijala Hasanbegović je novinarka, pjesnikinja i književna kritičarka. Radila je za sedmičnik Dani kao književna i pozorišna kritičarka i kao urednica Radio Sarajevo portala. Objavljivala je eseje, poeziju i kritike za različite književne časopise. Pjesme su joj prevođene na engleski, poljski i norveški; prvi engleski prevod objavljen je u The American Poetry Review (septembar, 2007). Objavila je dvije zbirke poezije Neće biti djece za rat (2017) i Žena u ružičastoj haljini (2020). Živi u Sarajevu.
Žive s mislima da Bog ima neki plan za njih “Bog ima neki plan za nas”, kažu kad se slučajno sretnemo što nije često o ne, one uvijek imaju preča posla: očistiti fuge u kupatilu (četkicom za zube) ubijati muhe oko kuće izmicati sećije i regale a tu su još i vrata, tavani, prozori, kuhinjski elementi Sjećam se jedne koja je ribala električni šporet, pa ju struja ubila “Trebala ga je isključiti iz utičnice”, pričalo se dok se ona hladila u zemlji One srećnije umru brzo i njihovi muževi plaču koliko je tu prolivenih suza ali muškarcu treba žena pa se tako na nju brzo zaboravi Iza nje ostane nešto kao “Kako je ona slušala svekra i svekrvu, kao svoje roditelje…” Druga žena se dokazuje da je čak bolja od prve pa ustaje u četiri i već do osam po pet jufki razvuče za svačiji ukus sve dok kroz selo ne protutnji hitna pomoć Onda žene malo utihnu i proviruju iza stora ispred čije će kuće ovaj put stati i koju će na nosilima iznijeti Tad cijelo selo poprimi Oblik cvijeća u vazni koje Je pri kraju Osim žene koja je u kolima Hitne pomoći Dok zemlja plazi jezik za njenim kostima Ona se sjeća sebe kad je Željela nešto drugo Nešto više od života I smiješi se sigurna da sve Počinje baš tad U kolima hitne pomoći
ŽENA KOJA NEMA KUĆU
Cijeli život živim u strahu od izbacivanja Van, u gluho doba noći, u zlatne Dane augusta, dok su mi rasle dojke, Dok skupljam kosu sa umivaonika Od oca sam se sakrivala u potkrovlje I pušila njegove cigare, a čikove Gurala između crijepova Ostajala bih gore dan ili dva, Potom silazila kad bi mi nestalo svega A on bi me dočekao na vratima Cereći se, zgasnut u licu Opet si meni došla, je li, govorio bi A ja sam slušala pretis lonac kako pišti U kuhinji, puna pokore, za krevet, Za mutne snove, za kašiku, I moj prvi muž U svakoj svađi znao je da kaže Marš napolje, cmizdri nekom drugom, i ja sam se poslije sedam godina braka opet vratila ocu Prevalila sam prazne puteve ove zemlje, klonule glave A otac me upita: Koliko si mislila da ostaneš? I nedugo potom otrgoh se ponovo ocu Moj drugi muž održava travu na grobljima Ljudi govore da je lud, podsmjehuju mu se, I zbog toga on kući dolazi natmuren I ne gleda u naše dijete I kinji me što su kadife na balkonu ofucane, Iako nisu Ko krunicu kadife ščepao me za glavu I odvukao do ulaza Nogama sam gurala ulazna vrata, preklinjala ga Samo da me ne izbacuje van Uradiću sve što kažeš, samo me ne tjeraj iz kuće, rekla sam mu Iako već vidjeh put i neku drugu dokolicu Izmijenjenu veoma, ali opet istu
GINULA SAM ZA POEZIJU
Jabuke trule u travi, a one što se još Drže na grani ptice kljucaju Jabuke su padale i prije 13 godina, crvljive, i možda baš ne jabuke Nego smrt praćena zujanjem muha Kad sam dobila svoju prvu pjesničku nagradu Novine su pisale o tome, otac je došao kući I tresnuo ih o stepenice na kojima sam Sjedila i komila grah Prošao je pored mene i ušao u kuću A ja sam se samo stresla držeći se za mahune Kao za mermer Čekala sam da zaspi, što je uvijek radio Kada bi se vratio iz džume, pa sam Pokupila rasute listove novina i zašla u kukuruz Vrane su prhnule pod udarcima moga Srca U novinama nije bilo bogzna šta, Nekoliko redova o tome zašto Sam dobila nagradu, i isto toliko O mojoj knjizi, ali bila je tu jedna riječ, Samo jedna, ona zbog koje sam prestala da dišem Zbog koje je otac bacio novine pred mene I prošao bez riječi, zbog koje su mačke Bile nepomične ispred ulaznih vrata Mudra, pisalo je, m u d r a I suhe stabljike kukuruza okruživahu me Znatiželjno kao da nas je zajedno Svijet izdao I to je bio naš prvi dan umiranja Moj otac je želio da budem krojačica Želio je da naučim musti kravu i praviti sir Ginula sam za poeziju dok sam stajala Za šporetom i gledala kako siri tetka Fata I opet se moj sir mrvio i bio dobar Jedino u piti Nisi dovoljno posvećena, rekoše Nisi ti prva u koju je šejtan ušao Slušaj kvrcanje mlijeka, pucketanje vatre Kad naučiš napraviti sir kako valja Onda piši pjesmice dokle hoćeš
Naida Mujkić rođena je u Doboju (BiH) 1984. godine. Prvonagrađena je na Književno-kulturnoj manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu; Nagrada Mak Dizdar mladom pjesniku za zbirku neobjavljenih pjesama, 2006. godine. Učestvovala je na nekoliko internacionalnih književnih festivala. Također, izabrana je da predstavlja Bosnu i Hercegovinu na Bijenalu mladih umjetnika Evrope i Mediterana. Svoju poeziju predstavila je na Sajmu knjige u Beču, kao i u Literaturhausu u Grazu. Poezija Naide Mujkić prevedena je na nekoliko jezika i objavljena u književnim časopisima i antologijama širom svijeta. Objavila je šest knjiga poezije. Doktorirala je iz oblasti književnosti te predaje književnost na Pedagoškom fakultetu u Bihaću.
podijelila sam svoj mrak s općim mrakom tako mi se mrak smanjio i zgusnuo istovremeno zapucketao iz sklopljenog kišobrana kojeg ovo ljeto nisam otvorila čak ni da mi radi hlad neki kišobrani obavljaju radnje moj zna odrediti stanje u kojem sam tako sklopljen pred mutnim nebom iza zamagljenih stakala javnog prijevoza ljudi prolaze na prstima konkavnim udubljenjima čvrsto prihvate šav od džempera jer u mekom, končanom i ljubav koju traže kao da odnekud zapinje i ne ostavlja se kandžicom se prikači za nositelja njuška posvuda i traži pod čijim se koncem druga ljubav zavukla na kojem se tijelu toplo primila nekima je ljubav u ispruženom laktu nekima trusi sa zidova u čaše bliske su ruke vijadukti u mraku prenosit ću se preko jednog satima ljubav je žustrina plave i kartonski bog podebljane glave grad koji se prekida trajno pred gradom se sunce tanji pekari jutrom gase zagorjele kifl e prozori pište od topline Victoru Truvianu treći put rastu mladi i jaki zubi jer živi u rudnicima zraka i ostalog vazdušastog materijala gledala sam gušter u ljubavi odbacuje rep i jedno oko, meko i bijelo kao stiropor nekoga ljubav nikako neće vidjela sam sve to i još kako mravi proždiru leptira prejako mi pada kiša i neoprezna sam digitalna ptica ništa mi se dugo dogodilo nije a možda bih da se nisam u kućici obeskućila u prsima napipala kost koker španijela
konvencija o pravima mora
čitali smo skupa Konvenciju o pravima mora nisi se dao uvjeriti to se priroda isprala stolica izvagala točnu težinu džempera a duša trideset šest puta zavunala skuhali su more, a mi smo bespomoćno gledali udarne vijesti s naših velikih ekrana koje ćemo jednoga dana pretvoriti u tropske akvarije okinawa churaumi, kuroshio sea u spavaćim sobama sunce radi na velikoj udaljenosti od nas sunce je velika zagrijana podatkovna ploča garnizoni se debljaju, koralji razumijevaju koncept prostora hoću reći koralji žive u debelim stisnutim garnizonima spaljen grad zaudara na dimljenu ribu osluškujem, u krošnjama netko peče batake i sve nas prisluškuje među sobom već dijele vodu koju pijemo zovu je međunarodnom ponekad se poželim ne probuditi jer će i grad i voda i ljudi plakati neki će ipak slušati i velikim kistovima razvlačiti vode vode posvuda vode iz tetrapaka vode iz kanisterā vode u plastičnim ambalažama vode iz konzervā nabreklo vodeno vime vodenkonja
***
Moja kuća skuplja zvukove Pančatantre odvrće vijke kojima je pričvršćena za brijeg, spušta kratke noge, metre svete špage
Moja kuća omeđuje okućnicu, ne obratno, moja je kuća i nikad narasla trava
Ponekad se prolaznik očima naviruje u izrezani otvor moje kuće moleći se nekom dalekom bogu
Ova bi nas zima mogla stegnuti donijeti nam vučji vijenčić isklimati kao zub jezik, promočiti dio zida, u siječnju bi od sjevera moglo smekšati isto se čita, ova je kuća rashlađeni Hildegardin jaspis, bit će pošteđena kako i dva tako i tri na zemlji izbrojim li vatru na krovu što sam je sa sestrom tajno otpuhala bilo je lakše oko i srce kad se ugasila
Ova će nam jesen uzmutiti vodu kožicu će uzgojiti na površini neki mi je glas u snu šapnuo ‘naučit ćeš dozivati kišu’ kiše su drevno znanje zrak je vodi sluga kisik je stiještena šuma prozor je ovalno ogledalo prekriveno bijelim ovalnim, nepravilno izrezanim papirom upućenim na šumsku makiju i divlje ulje oponašaj me kalcedone debeli, kalcedone trudni kako bih nam prenijela kišu
Podebljat ćemo kuću, gledaj i blagoslovi, drugim kućnim slojem odobriti zmijama skrovišta po bašči likerom od kajsija nazdraviti opasnost od rušenja jasno vidim, poljubit ćeš visoko hodničko staklo i moje otvoreno oko na ruci
Anita Pajević (1989, Mostar) završila je studij (BA i MA) hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Osnivačica je i moderatorica niza pjesničkih i teorijskih programa (Pjesništvo u fusnotama, Film. doc). Suorganizatorica je književnih projekata (A Room of One's Own, Feministička i queer čitanja popularne kulture). U kouredništvu s Ivanom Šunjićem priredila je zbornik radova „Feministička i queer čitanja popularne kulture“. Dobitnica je prve nagrade „Mak Dizdar“ za najbolji neobjavljeni pjesnički rukopis 2015. godine i druge nagrade Fondacije Nijaz Slipičević za kulturni doprinos gradu Mostaru. Pjesme su joj prevedene na engleski, slovenski, francuski, rumunjski, španjolski i grčki jezik. Objavila dvije pjesničke zbirke „perlinov šum“ (Slovo Gorčina, 2016) i „redukcije“ (Vrijeme, 2019). Uređuje i vodi radioemisiju „Poeziju na štrikove“ AbrašRadija.
tijelo je blago povila naprijed dok rukama čvrsto steže butine
ne pomaže
znoj sa lica polako se cijedi i nestaje uz klokot u odvodu umivaonika
ogledalo puca tačno po sredini
savršena geometrijska crta lomi svjetlost i poput baterijske lampe osvjetljava njeno desno oko
PUTOVANJE U PORTUGAL
krevet na njemu tijelo po tijelu klize prsti
na zidu prikovane fotografije nasmijane djece gledaju nas
u Lisabonu ću te voljeti kao što niko nikad volio nije
muškarac koji jedva izgovara rečenicu uvjerljiv je
u svakoj pjesmi pisat ću samo o tebi
olako kaže žena i neuvjerljiva je
ne mogu više i prsti uranjaju u tijelo
druge ruke su prazne a nokti dugi miruju pored uzglavlja
dok bol mozak probada
ISKRA KOJA TO I NIJE
od tvojih uzdaha oblikujem vlastiti jezik
od mog vriska moglo bi se probuditi čovječanstvo
nasmiješeni laki i bezbrižni
snage za pomjeranje nemamo
danas ćemo sutra ćemo
po postelji se valjamo
na jugu na sjeveru
i uzdišeš i vrištim
s jutra postojanje oblikujemo
BILJEŠKA O ŽENI
ako ispružiš dlan na njega ću spustiti sve svoje riječi
i više neću imati šta kazati
umrijet ću suhih skupljenih usana u zemlji koja nije moja pod zastavom koja nije moja u jeziku koji nije moj
sa poda podižem riječi ispisujem pjesme o bolu strahu tebi ljubavi
i praznini svijeta
Melida Travančić doktorica je humanističkih nauka iz područja književnosti. Piše poeziju, prozu, eseje, književnu kritiku i naučne radove. Objavila je tri knjige poezije Ritual, Svilene plahte i Sjenka u sjenci te dobila tri književne nagrade „Mak Dizdar“, „Anka Topić“ i nagradu Federalne fondacije za izdavaštvo. Njene pjesme uvrštene su u panoramu modernog bosanskohercegovačkog pjesništva Do potonje ure, koja je objavljena u Bijelom Polju 2010. Poezija joj je prevedena na makedonski, engleski, španski, persijski i mađarski jezik. Njena prva knjiga kratkih priča Smrt u ogledalu objavljena je 2019. Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010). Objavila je studiju Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019). Članica je P.E.N. Centra BiH. Suosnivačica je Udruženja za kulturu Kontrast. Radi u Centru za kulturu i obrazovanje u Tešnju.
Šezdesetiosme neko je nosio transparent Mašta na vlast Tada se krnjio Berlinski zid Studenti bi pobijedili da On nije rekao da su u pravu
Visila je zahvalnica sa petokrakom na zidu moga djeda Pitala sam se da li je heroj Kasnije je pričao da se borio protiv Talijana
Velika je razlika između sjećanja i svjedočenja
Skrivali smo potom petokraku Došli su drugi ili prvi Ko će pisati istoriju kada se točak pokrene i samelje moju generaciju
Tih godina Kačili su na kravlji rep njegovu sliku i ljudima prekrivali oči povezima
Danas sam vidjela dva klinca kako farbaju zid A onda su došla dva druga klinca i prosuli boju na nacrtano razlila se rijeka koja zjapi i prijeti da te proguta Drina
Kada pomislim na nju mislim na žegu i lepljive prste Baš kao i onog julskog dana kada sam plovila sa Amorom M Htjela sam da ih smočim u vodu Neeee Kako ćeš oprati ruke u krvavoj Drini
Prvi ili drugi Ko će ostati da broji
April crnogorskih pjesnikinja uredila Dragana Tripković
Rebeka čilović rođena 08. 07. 1988. godine u Beranama. Objavila je zbirku kratkih priča ,,Sloboda u slovu”, te zbirke poezije ,,Zvonke smjelosti“ i ,, Album za prognane“. Uvrštena je u više panorama i antologija od kojih je najznačajnija ,,Odlazak u stihove“ gdje su uvršteni i Marko Vešović, Balša Brković i ostali respektabilni crnogorski pjesnici. Objavljivala je svoje radove na gotovo svim priznatim portalima a zastupljena je i u književnim časopisima sa dugom tradicijom kao što su ,,Koraci“ , ,,Polja“ , ,,Život“ i mnogi drugi. Pjesme su joj prevođene na mađarski, ruski, engleski, albanski i turski jezik. Učesnica je svih regionalnih prestižnih pjesničkih festivala i jedna je od najafirmisanijih pjesnikinja mlađe generacije. Takođe, koordinatorka je festivala ,,Zavičajne staze“ Bihor i prepoznata je kao vrijedan kulturni uposlenik. Glavna je i odgovorna urednica prvog ženskog književnog festivala ,,I literatura ima žensko lice“ , koji je održan u Beranama i koji je okupio najznačajnija imena iz regiona ali i iz Crne Gore. Čilovićeva je prepoznata i kao aktivistkinja iz oblasti ženskih ljudskih prava i čest je učesnik seminara i obuka koji se tiču poboljšavanja statusa žena, naročito sa sjevera Crne Gore. Rebeka je diplomirana pravnica. Student je magistarskih studija na odsjeku humanističkih nauka – studije roda. Tečno govori engleski jezik.
Fragment 