tigar kad odraste i dalje je tigar bez napora da to postane Kalvin treba da radi domaće zadatke sakupi lišće očisti sneg izgradi ličnost, preuzme odgovornost stranice po kojima se šunjam ponekad su šarene ponekad bez boja sličice u koloru udobnije su od crnih i belih narandžasta boja pitomija je na papiru mi tigrovi ne planiramo dane mi preživljavamo kada ugasimo svetlo i ostanemo potpuno sami Kalvin ni ne pomisli na moju prirodnu agresivnost tad noću iznova obuzdavam sebe i nateram se da i pred njim postanem plišan
NAJBESNIJI PAS NA PAPIRU
pas je u dvorištu ljute ga ljudski glasovi još od vremena kada je bio samo skica uokvirena u svojoj nesigurnosti
uznemiruje ga bučno kretanje slika na ekranu čiji lajt-šou ne prestaje ni noću da boji zidove sobe prosipajući se kroz prozor na dvorište ravnog papira
KOMENTAR 2
postoji razlog zašto je toliko nasilja u filmovima Dejvida Linča njegove namere su pedagoške ostali filmovi nisu pokazivali koliko nereda može da ostane posle jednog ubistva modrice mogu biti tako lepe kad se ne bi znalo kako nastaju kao i posekotine, opekotine: rasečeno voće koje postepeno zarasta
Izabrao Adnan Žetica
Maša Živković, rođena u Beogradu 1994. godine. Završila je Filološku gimnaziju, sada je student Filozofskog fakulteta na Odeljenju za klasične nauke. Učestvovala je na 34. Festivalu mladih pesnika u Zaječaru i na festivalu kulture Slovo gorčina u Stocu. Dobitnica je druge nagrade Mak Dizdar za rukopisnu zbirku Na papiru.
Polarni medo sa Coca-Coline reklame zapravo je krvoločna zvijer dobro kamuflirana u bijeli snijeg često na njemu ostavi krvav trag. Ali medo nam je drag on je endem pred istrebljenjem on je plišana igračka za malu djevojčicu koja se smije i mazi dok mu godine ne prospu rižu iz utrobe.
BROJANJE
Uvijek sam pokušavao prebrojati ljude načičkane svuda oko Kabe. Prosto me proganjao broj s te slike. Odlasci kod dide i nene značili su brojanje. Čim se otvore ulazna vrata, ugledam je onako crno sjajnu, i sve te nesavršeno naslikane ljude, koji se pretapaju jedan u drugog jedna glava dva tijela ili dvije glave jedno tijelo, a ja mahnito brojim. Na dan kad sam došao do rješenja, došao sam i do modrog oka, njima se, izgleda, nije svidjelo križanje prebrojanih.
BUDALINA UVIJEK NAJEBE DVAPUT
Dok sam gonio od Plitvica pa kroz Liku kao Tale konja unatrag svoj bajk iskusih da u danu jednom najebati se može dva puta: Kisnuvši, od hladnoće. Znojeći se od sunca
Izabrao Adnan Žetica
Rođen 1984. godine u Zenici gdje je završio osnovnu i srednju školu, te Filozofski fakultet, Univerzitet u Zenici, odsjek b/h/s jezik i književnost. Tu je i magistrirao na temi Odnos proznih književnih predložaka bosanskohercegovačke književnosti i njihovih filmskih adaptacija. Povremeno radi na određeno radno vrijeme kao profesor/nastavnik u osnovnim i srednjim školama, kada se tamo za njega nađe mjesta. U međuvremenu čita i piše. Dobitnik je dvije nagrade za kratku priču, te prve nagrade „Mak Dizdar“ za neobjavljenu zbirku pjesama na manifestaciji „Slovo Gorčina“ u Stocu.
Las huellas dactilares de una conciencia híbrida cuelgan en el vacío, maculadas de sangre.
Crime Scene
A Margarita Carballeda
The fingerprints of a hybrid conscience hang in the void, stained in blood.
Nirmanakaya
Siete días en el infierno. Siete años en el purgatorio. Nirvana renunciable. Amor infinito:
me abrasa el Fuego.
Nirmanakaya
Seven days in hell. Seven years in purgatory. A quittable Nirvana. Endless Love:
Fire embraces me.
guerreros de dios
Diluvio de fuego ciudades bajo el asedio no queda Iglesia desierto sobre desierto sequía infinita habita la Desolación.
god warriors
Deluge of fire Cities under siege No church left remaining Only a desert Endless drought Where desolation dwells.
Ocaso de la Raza
A Gorka Lasa Tribaldos
Tus sueños nadan en agua pesada, la lluvia ácida fecunda tu estirpe.
Convoco al fuego y su ritual liberando al tiempo del secuestro.
Así termina un día y se asoma el germen del Continuum.
Twilight of Race
Dedicated to Gorka Lasa
Your dreams swim into heavy water Acid rain Fertilizes your stock.
I summon for The Fire And its Ritual Cutting Time Free From its kidnapping.
Thus a day ends And the germ Of Continuum Peeps out…
Edilberto González Trejos (Santiago de Veraguas, Panamá, 24 de Diciembre de 1971). Abogado, traductor, docente, poeta y gestor cultural panameño. Miembro Fundador de la Asociación de Escritores de Panamá (2004-2010). Socio activo de la Alianza Francesa de Panamá, de cuyo Comité de Administración fue Presidente (2012-2016). Co-Fundador y Director del Festival San Francisco de la Montaña (desde el 2010) y el Festival Panamá Negro (desde el 2016). Autor de los poemarios Balanceo (Panamá, 2003), dioses de bolsillo (Panamá, 2011) y Aprendiz de Saturno (Panamá, 2015). Su obra aparece en antologías y revistas varias, en inglés, español, catalán y rumano. Como editor ha sido responsable de las antologías: Me Vibra Brevísima y Arbitraria Antología Poética Chile Panamá (Paracaídas Editores, Perú, 2012) y Cuentos de Panamá, antología de narrativa panameña contemporánea (Prensas Universitarias de Zaragoza, España, 2019). Como abogado es socio fundador de la firma González-Trejos & Asociados (desde el 2007).
Edilberto González Trejos, Born in Santiago de Veraguas, Republic of Panama, 1971. Attorney, translator, teacher, poet and cultural enterpreneur and manager. Founder Member of the Writer´s Association of Panama (2004-2010). Currently Member of the Alianza Francesa de Panamá of which Administration Committee he was President (2012-2016). Co-Founder and Director of the Festival San Francisco de la Montaña (since 2010) and the Festival Panamá Negro (since 2016). Author of the following Poetry Books, Balanceo (Panamá, 2003), dioses de bolsillo (Panamá, 2011) and Aprendiz de Saturno (Panamá, 2015). His works have been published in several magazines and anthologies in English, Spanish, Catalan, Romanian. As an Editor he has published the following anthologies: Me Vibra Brevísima y Arbitraria Antología Poética Chile Panamá (Paracaídas Editores, Perú, 2012) and Cuentos de Panamá, antología de narrativa panameña contemporánea (Prensas Universitarias de Zaragoza, España, 2019). As an Attorney he is Co-Founder and partner of the Law Firm González-Trejos y Asociados (since 2007).
U tuđim stanovima i zemljama mogu se dogoditi samo dva moguća
kretanja: endogeno i egzogeno.Vraćanje u sebe, oslobođeno »vremena svijeta« ili
izlazak na ulicu na kojoj raskopčavaš košulju u trenu. Možeš pisati o lomu, ili
se sjećati prvog aktivizma. Upravo u tome leže ovi zapisi iz jednoga grada. U
suočavanju s tamom i svjetlom koje postoji na mjestima gdje prestaju uređene
ceste i autoputovi. Proveo si desetljeće misleći o zemljama koje su tu blizu,
ali nikad nisi shvatio kako one utječu na tvoje, na bilo čije identitete… Moj
otac rođen je blizu rijeke Une, ali mi tamo nikad nismo prešli granicu. I često
sam se pitala što je preko. Divljina ili mir? Sad kad ne postoji mjesto s kojeg
mjerimo razdaljinu, sve se odjednom povezalo.
* * *
Pogled s terase stana na Skenderiji. Rujanske crvene jabuke u vrtu i strmo
stepenište koje vodi na vrh brijega. Noću ili u rano jutro slušala sam korake
onih koji su se spuštali u grad ili uspinjali prema brijegu. Ujutro bih
prevodila roman turske autorice: dijelove u kojima se miješaju film i tzv.
stvarnost. Događa se ubojstvo, ali je li to samo na ekranu ili je glavna
junakinja u opasnosti? Televizor u dnevnom boravku uopće nisam pogledala, niti
upalila. Nije mi smetala tišina. Spisateljica Lela B. Njatin, moja slovenska
prijateljica, rekla mi je da kad smo u tuđim stanovima, u tuđim zemljama,
vrijeme tjeskobe nastupa oko 17 sati. Tada treba skuhati čaj i polako ga piti.
Tad, rekla bih, treba poći na balkon i rukama ubirati jabuke. U zraku. Kao neke
zračne korice topline. I vrijeme snatrenja ili rekapitulacije samo se od sebe
otvara, kao rajski vrt u kojem djetinjstvo i zrelost postaju cjelina.
* * *
Jabuke snimljene kroz prozor restorana s heljdinim specijalitetima. Negdje
između Tuzle i Sarajeva. Tamo nas je povela Ferida. Isto takvo stablo i još
uvijek rumene jabuke bile su u vrtu stana na Skenderiji, odmah blizu rijeke.
Odakle heljda usred Bosne? Saznajem, neki je Srbin povratnik dobio poticaj da
otvori restoran usred divljine. Ugodno namješten, kao kuća iz bajke na koju
nalete umorni putnici. Gledala sam jabuke koje nitko neće ubrati. Prirodu, puno
zelenila svuda. I kad sam dolazila u Sarajevo, toliko prirode, kao da se nikad
tu nije događalo ništa vezano za povijesno, ratno. Očišćeno bar prividno od
tragova koji bi mogli govoriti o Vremenu. Bili smo izvan svega, kao u Raju, u
kojem su naokolo samo crvene jabuke…
* * *
Svakodnevno sam se sa Skenderije spuštala do centra. Prelazila preko
Eiffelovog mosta ili Latinske ćuprije. Koliko mostova na toj »maloj« rijeci!
Bili su topli rujanski dani, pravo ljeto, pa sam često išla i sjenovitim putem
uz Likovnu akademiju. Jedan dan vraćah se u stan s dvije vrećice. U jednoj
namirnice, u drugoj tri neka neobična sata, komplet kupljen na Baščaršiji. To
sam kupila sebi za poklon. Na jednom satu su rimski, na ostala dva arapski
brojevi. Ja hodam brzo ko vojnik, čak i na visokim petama, ali upravo blizu
mosta opazih Milu Stojića. Eno ga u razgovoru. Grlimo se jer se nismo uspjeli
vidjet u Tuzli. Nekad mu napišem nešto: npr. da mi je bilo lijepo u Iranu. A on
se prepadne da ću se vratiti tamo i nosit hidžab. Veli: Nemoj! I odoh ja dalje
nakon lijepog susreta. Kraj Akademije kupujem dvije knjige: poeziju Muniba
Delalića, kojeg dosad nisam čitala, i roman Filipa Davida. U stanu poslijepodne
raspremam te satove i odlučujem da neću u njih staviti baterije. Nek stoji
Vrijeme bar na tom mjestu, gdje spajaju se svjetovi različitih brojki. Popodne,
na terasi pročitah Delalićeve stihove koji bi se mogli odnositi i na Milu: »Od tad
me to i muči: Ima li tuge veće/ i nepravde, nego kad se Hercegovac/ pod snijeg,
u sleđenu zemlju meće!«
* * *
Pokraj nekih mostova na Miljacki nalaze se klupe. Odmah na početku. Na tim klupama sjede bračni parovi ili djeca. Zapitala sam se ‒ zašto ne sjede negdje uz put prema gradu, na klupi s koje se gledaju rijeka, zgrade ili most? Promatrala sam jedan par nekoliko minuta, očekujuci jedan susret. Gledali su u nekom neodređenom smjeru, jer s tog mjesta nije se jasno vidio ni grad, ni rijeka, niti planine… Kao da su gledali gore, ili su se zbog izostanka vanjske perspektive zagledali prema sebi, prema onom Ja koje se nalazi niti na mostu, niti na putu. Ili su možda pred mostom kao lađari-čuvari ispraćali ljude s jedne na drugu obalu, iz Ovog u Onaj svijet ili obrnuto…
Darija Žilić, rođena 1972. u zagrebu, diplomirala povijest i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autorica 12 knjiga ogleda i kritika, poezije, proze, intervjua. Dobitnica nagrade Kiklop za najbolju knjigu poezije 2010. godine (Pleši, Modesti, pleši) i nagrade Julije Benešić za najbolju knjigu eseja 2010. godine (Muza izvan geta).
Goran je dvije godine na Televiziji titlovao sapunice. Potom pozajmljivao glas u crtanim filmovima. Dvaput bio zec, pa srna. I ptica, mogao je letjeti. Kod kuće imao psića na baterije. Zatim je sreo Anu. Imala je na oba očna kapka istetoviranu po suzu. Ana je plakala svana. Goran iscrtan iznutra.
SVITANJE
Brkata Zora na bolničkoj patologiji već tridesetjednu godinu pere mrtve. Voli popiti koju, pa s njima priča, grdi ih, svađa se, nekad opet samo uzdiše i uzdiše…
“Ugrijem vode u loncu sebi za kafe, ali kad je neki lijep i mlad, a takvi bili momci u ratu, operem ga toplom vodom, onako mlakastom, grijeh ledenom ili curu mladu, ajooj groto moja”.
Kad se mali Borko objesio sa svojih sedamnaest, Brkata Zora iz lonca zahvatila vode koliko za dvije džezve.
Pa mu vrat oprala još okovan žičanom omčicom.
I pjevala mu i plakuckala i pjevala – da zna zora, da zna zora, koju dragu ljubim ja, ne bi zora, ne bi zora…
Darko Cvijetić, rođen 11. siječnja 1968. godine u Ljubiji Rudnik, Jugoslavija, danas BiH, pjesnik, prozaist, redatelj i dramaturg u Pozorištu Prijedor. Član P.E.N. Centra BiH, Društva pisaca BiH, te Hrvatskog društva pisaca. Objavio desetak knjiga pjesama, zbirku kratkih priča Manifest Mlade Bosne i roman Schindlerov lift.
Kad ne zna što će otac zapali cigaretu Kovitlac ničega spušta se s ormara i pada pada po nama
OTAC, PISMO
Kad nema nikoga otac uzme moju olovku i piše pismo svome ocu Piše pa izbriše
OTAC, PARKET
Već treći put oca pronalazimo u pukotini između zida i parketa Zaglavio
OTAC, KLJUČEVI
Otac jedini zna gdje su svi naši izgubljeni predmeti
OTAC, KAZALJKE
Na kraju dana otac zagrli kazaljke zidnog sata Povuče ih prema sebi pa ih vraća vraća
Nada Topić (Split 1977.) objavila je zbirke pjesama Svetac u trajektnoj luci (2005.), Meteorologija tijela (2015.) i Bezbroj i druge jednine (2017.), slikovnicu Kako se rodila roda (2007.) te zbirku kratkih priča Male stvari (2016.). Autorica je znanstvene monografije Knjižara Morpurgo u Splitu (1860. – 1947.) i razvoj kulture čitanja (2017.). Živi i radi u Solinu.
Habría que huir de las alocadas imágenes
Amar al Papa y al Protestantismo
Y no ser acusado de herejía
Sonreír a los señores que llevan otras vidas, otras palomas
En el sombrero, creer en las traducciones
De los amigos y meditar largamente sobre el muelle
Donde se posan las gaviotas con los recados
De los que antes vinieron a habitar este coloquio
Entre los guijarros, las remolachas,
El viento y el astro en la ceniza.
No me quedará más remedio que asistirme solo
En estas ciudades enormes que devoran
Como plantas carnívoras a sus más pequeños habitantes.
Yo con mi diminuta figura pretendo sumergirme
En la noche de Glasgow y en la mañana abismada
De Edimburgo, donde plantar una sonrisa
En un rostro que conserve del trópico
Algún rasgo de calor, algo medianamente hermoso
Como hallar a estas mujeres rubias y a estos pelirrojos
Con sus abrigos de hielo, ¡aquí están los escaparates!
Ven y entra y no necesitaras de guía.
Ésta es Escocia, la de la gaita
Y la del Imperio del gran Jorge.
¿Vio usted alguna vez Corazón Valiente?
Pues aquí están sus sangres rebotando de coraje
No se han marchado las rabias de estos antiguos
Guerreros. Ven y conoce y palpa todas las piedras
Del muro de Adriano, de segura alguna te servirá
Para darle a alguien en la cabeza o para majar las nueces.
Ven, te invito a esta tierra del salmón
Y en alguna isla
Que trazó Robert Louis Stevenson
De seguro
Te estará esperando un tesoro.
Cuidado que al abordar el tren te aguarden
Dr. Jeckyll y Mr. Hyde.
Venga y móntese en el lomo del monstruo del lago Ness.
Ven y toma el té puntualmente.
See you later!
A GUIDE FOR TOURISTS IN SCOTLAND
One had to run away from the franctic images
Loving the Papa or Protestantism
And to not be acussed of heresy
Smile at the gentlemen who carry on another lifestyle or other doves
In their hats; believe in the sunsets
On Sundays and deeply meditate on the dock
Where seagulls perch with the messages
From those who came to inhabit this talk before
Among pebbles, beets, the wind and the star in the ash.
I have no choice but to assist myself
In these huge cities that devour
Its most humble inhabitants like carnivore plants
I and my tiny figure intend to plunge myself
In Glasgow´s night and the sunk Edinburg’s morning
Where to sow a smile
In a face that I treasure from tropical lands
Some trace of heat, something vaguely beautiful
Like finding these blonde women and these red-haired men
With their coats of ice, and here they are the display windows
Come, get in and you will not need a guide.
This is Scotland, the one of the pipe
The one from the empire of King George.
Have you ever watched Brave Heart?
Well, here is his blood bouncing from anger
The anger of these ancient warriors has not stained
Come, know and feel all these stones
From Adriano´s wall, surely one will help you
Hit someone´s head or mash nuts.
Come, I invite you to this land of salmon
And in some island
That Robert Louis Stevenson stroke
Surely
A treasure will be awaiting you.
Beware that Dr. Jeckyll and Mr. Hide await you
When you board a train.
Come and ride on the back of the Loch Ness monster
Come and drink tea punctually.
See you later!
Traduction / Translation Isabel Revollón
Javier Alvarado (Santiago de Veraguas, 1982). Los premios / Awards: Mención de Honor del Premio Literario Casa de las Américas de Cuba 2010, Premio Internacional de poesía Rubén Darío de Nicaragua, Premio Nacional de Literatura Ricardo Miró de Panamá en poesía en el 2015.
* Kada mu je, tokom pregleda, rekla: lezite na krevet, legao je bočno i sklupčao se kao fetus.
* Medicinski tehničar koji je trebalo da me izmeri, i to najpre težinu, visinu, pa obime, uzima metar i pokušava da opiše kružnicu oko moga struka, ali tako da me ne dodirne. Nelagoda prelazi sa njegovih ruku, na brojke i metar, potom se kružno širi, u talasićima, česticama zagušljive ordinacije. Na moje dobronamerno negodovanje da mere nisu sasvim tačne, pošto je, mereći struk, u najmanju ruku izmerio kukove, pokušava još jednom, ali opet prateći vazduh sâm. Jer njegov cilj nije da me izmeri, nego da me ne dotakne. Kada bi se moglo ne dodirnuti, kao što se hoda na prstima, kao lopov ili ubica, bez otisaka, rukavicama. Zapisuje provizornu cifru, a potom, na istovetan način, meri i kukove. Nije važno da li su brojke tačne, metodologija je dosledna.
* Lete dve sove (ženke). Jedna je promakla veoma blizu prozorskog okna, i dok sam na prstima prilazila, nestala je, da bi se stvorila druga, daleko lepša, odveć egzotična, koja me je znatiželjno gledala, šeretski i zavodnički, čak usporivši let. I tek pri tom lelujavom, hipnotičkom usporavanju, mogla sam da vidim nežno paperje oko oba njena oka: zagasito plavo, tamno zeleno, ljubičasto i ružičasto, nijanse koje su podsećale na rep pauna, ali sa toplim zenicama – kibucima – u središtu.
* Objašnjava mi zašto žene ne bi trebalo da se šminkaju, pominje gejše, prirodnu lepotu, manire, i rukom prikazuje imaginarni grafikon u smeru talasa koji bi precizno markirao rast i opadanje broja žena koje koriste šminku, u zavisnosti od njihove starosne dobi, kao svaki nesuđeni surfer zatomljen u zemlji bez okeana.
* Tuđi strah i neodlučnost mi treba baš koliko i krvlju natopljen uložak.
* Rodila sam iznebuha, kako mi naknadno kažu, već odraslu bebu sklupčanu u pozi koja se zove dečak. Priključuju mi infuziju nekim tupim i kratkim iglicama koje na svojim vrhovima imaju oblogu od plastike, dok ja ležim gotovo blaženo, preporođeno, a ne samo porođeno, kao da nikada do sada nisam ni želela devojčicu. Da li tako izgleda postporođajna amnezija? Sve misli talasasto poređane u jedno dobro je, i sve je u redu, u pokušaj da se oseti ima li nečega osim utrnulosti među nogama, izuzev stranog tela gaze zgrudvane u nemu loptu melanholije koja sada popunjava mesto odakle dolaze novorođeni.
* Negde na polovini puta, vidim crno vozilo, za koje, tek kad se približi, mogu ustanoviti da su pogrebna kola neobično oblih, čak modernističkih linija. Crna koža razapeta je preko žičanih konstrukcija. Prilikom povratka kući, vidim da je na ulazu neko zakucao drvene poluge, u obliku oštre, invazivne poruke: samo do mog ulaza, bebo! Neke slike, ulja na platnu, one tople, narandžaste – nedostaju; druge se pominju u šifrovanom pismu čije prispeće bih najradije da opozovem. Shvatam da mi te slike ne trebaju, mogu ih pokloniti, ali najpre – ostaviti pred ulazom – tako da će znati baš onaj koji treba da ih pokupi. Silazim niz stepenice i vidim druga, još veća pogrebna kola, zajedno sa orkestrom, simetrično smeštenim u dva polukruga, dve krajnje duhovite spirale. U ruci mi je ključ, pojma nemam šta otključava.
* Na njenim platnima portreti deluju kao maske (skulpture), ljušture i odlivci. Crna podloga daje efekat spaljenosti koja je naknadno minuciozno izgrebana tananim iglicama. Na jednoj, tzv. španski češalj, nije nikakav očekivani detalj, već je (dok niko ne gleda) figura izrasla u beličastog duha koji se nadvija nad savršeno spokojnom, kovrdžavom glavom zagledanom u stakleni izlog iza mog i tvog tela.
Ivana Maksić (1984.) piše poeziju, crtice, eseje i prevodi sa engleskog jezika. Objavila je knjige poezije O telo tvori me (2011.), Izvan komunikacije (2013.), La mia paura di essere schiava (na italijanskom: 2014.) i Jaz sem tvojpropagandni film (IGNOR, 2018.). Poezija joj je uvrštena u nekoliko ex-yu zbornika i antologija. Trenutno radi na rukopisu kratke prozne forme Vejavica.
Ana u odjeći Donne Karan u Njujorškom baru – riječi i sjene vestu zadržavaju na tijelu klavikula i prsa – pozno doba Anno Domini
striženi tinejdžer – leđa i trbuh na Fejsbuku piše sve svoje tajne na mejlove odgovara odmah dok su na Fejsbuku još svi živi dok je čajdžinica još otvorena
Chelsea-reon leži licem prema gore a vrh glave mu – svjetlo i ponoć tuku se zbog nje poput pijetlova pogledi dvojice zalutalih pijanaca u pivu i pjeni
Donna Karan neće pokriti prsa niti zadnjicu ni pisma na Fejsbuku može se gledati na sjenu i na ruku može se ne tiskati među ljude i ne osvrtati se za kujom
Ana ja znam šta je privid što znači živjeti a ne pretvarati se jednostavno pušiti i smijati se i izbacivati se na obalu kao kit ostavljati sve i bacati
završit će se sve i ugasit će se Fejsbuk anđeo taksi dovešće me doma pjesmu jednu samo tebi znanu izlit će glazbu u slušalice Bog zapjevati je nećeš nikom
u torbici maltene javno smetlište u glavi – još je heljdina pljeva Ana ja znam život ovaj je tako dobar s ovim riječima i bez njih to je tako do riječi
***
Pokraj bazena obloženog mermerom odmara posljednji imperator dinastije N. skute svilenog ogrtača razgrće jutarnji povjetarac i – čini se – da izvezeni zmajevi svaki čas odlijeću za dvije godine s njim će se završiti vladavina njegove dinastije poklaće njegovu djecu uhitit će ženu a njega će spaliti – razvejavši pepeo sa sjeverne strane palače ali danas: njegovo lice podsjeća na vrata zaključana sa sto tisuća brava i ni jedan ključ ne pripada ni ženi ni djeci ni savjetnicima ni vojvodama ni prilježnicama nitko ne zna njegove planove i njegove želje U bazenu – u gustom mlijeku magle pršti glas najmlađe njegove prilježnice -mlađahne divlje patke – -šljivinog cvijeta njegova vrta – njezino mladenačko uzbuđenje vriska i krici -poput vina – dodaju imperatoru samouvjerenosti
pokraj njega – savjetnik kome se ne može vjerovati također šutke pogledava šljivovu granu ubranu prije izlaska sunca koja je usamljeno zaplutala u maglu u čamcu bakrene vaze savjetnik dlanom zaklanja oči kad mlada prilježnica izlazi iz vode i korača kao bočica prolivenoga parfema
diže se vjetar imperator je prati pogledom do vrata unutarnjeg dvorišta čak i tjelohranitelji nastoje skrenuti pogled jer bi mogli baciti oružje i jurnuti za njom Savjetnik: sjeverne granice treba ojačati Imperator: sjeverni vjetar odnijet će zrnca sivim čapljama Savjetnik: imam loša predosjećanja i snove Imperator: kamenje je ove godine obraslo zelenom mahovinom žablje kože jer je kišilo Savjetnik: pokloni mi ovu prilježnicu Imperator: uzmi jer će šljivov cvijet svejedno opasti
i to je bilo posljednje što je zatražio savjetnik
Flauta
1. flauta je: zračna riba ali nitko neće povjerovati da ona može letjeti
ona je limunska munja zato je ne može svatko držati u svojim rukama
:i ljubiti ružine latice njezinih usana :i razlučiti sto tisuća leptira njezinih zvukova
2. njezina melodija je – lišće vinove loze na grbovima kneževskih obitelji – blagi miris francuskih parfema – što su poput leptira prekrili svaku izbočinu na licima ljepotica a kada oni uplašeno slijeću – njih probadaju muškarci iglama požude – i nose na reverima kao zlatni nakit
njezina melodija su – jesenji dimovi i loza krumpira koju sakupljaju noću – djeca donose suhe stabljike i staju podalje – sve miriši na krumpir – sirovo povrće – dim svi zvuci vezani su tim neprestanim nastojanjem preživjeti – i stavši licem prema ognju prebroditi strah od gladi – držeći krumpirovu lozu poput zvuka – a ne zna se odakle on dolazi
njezina melodija je – uski prolaz podvožnjka – gdje se dvoje studenata ljube sjedeći na njegovu plaštu – kao u čamcu – nešto oponašaju iz Kama-Sutre – njihove košulje su preko traperica – a ona s vremena na vreme popravlja razbarušenu kosu – i smije se – ponovno i ponovno zakopčavajući gumbe na džinsu – i pokazuje mu jezik
S
ukrajinskog preveo: Jaroslav Kombilj
Vasilj Mahno je ukrajinski pjesnik, prozni pisac, esejist i prevodilac. Živi u New Yorku. Autor je trinaest knjiga poezije: Skhyma (1993), Caesar’s Solitude (1994), The Book of Hills and Hours (1996), The Flipper of the Fish (2002), 38 Poems about New York and Some Other Things (2004), Cornelia Street Café: New and Selected Poems (2007), Winter Letters (2011), I Want to be Jazz and ock’n’Roll (2013), Bike (2015), Jerusalem Poems (2016), Paper Bridge (2017), A Poet, the Ocean, and Fish (2019); knjige kratkih priča House in Bating Hollow (2015); tri knjige eseja The Gertrude Stein Memorial Cultural and Recreation Park (2006) and Horn of Plenty (2011), Suburbs and Borderlands (2019); dvije drame Coney Island (2006) and Bitch/Beach Generation (2007). Preveo je poeziju Zbigniewa Herberta i Janusza Szubera sa poljskog na ukrajinski jezik i uredio antologiju mladih ukrajinskih pjesnika iz devedesetih. Prevođen je na mnoge jezike, a njegove prevedene knjige su objavljene u Poljskoj, Srbiji, Izraelu, Rumuniji i SAD. U Srbiji je objavljena njegova knjiga izabranih pjesama Crna rupa poezije (Filip Visnic, 2013) i izabranih eseja Svadbarski kupus (Alma, 2017). Dobitnik je nagrade Povelja Morave u Srbiji 2013. i Nagrade za knjigu godine koju dodjeljuje BBC, 2015.
Na vrhu Švarcvalda Leži gradić Lenzkirch U kojem još niko nikad Umro nije.
Svako ode za svojim poslom I smrt bježi brdima.
Niko, baš niko nikad Ovdje umro nije. I ne bih da budem prvi.
Jeste, možda, jedna starica, Veli mi recepcionar smježuranih obraza Iz kojih niču rijetke žute dlake
Živjela je u kući na kraju grada I ponekad, u prva predvečerja, pomjerila bi zavjesu na prozoru.
Već odavno, ima možda i dvadeset godina, Zavjesa se nije pomjerila.
Tamo gdje je trebalo biti groblje Zasadili su borove i sada oni Čuvaju svoj grad od smrti Kaja bi mogla doći iz vazduha.
U gradiću Lenzkirch Na vrhu Švarcvalda Nikada niko umro nije. Niti je i jedna kapljica krvi Pala na zemlju Po svu zimu snijegom pokrivenu.
Teče rječica gradićem i sedam puta za noć mijenja melodiju, A zakleo bih se Da je promijenila i tok I da je jutros osvanula tekući U suprotnom pravcu od onog Kada sam je sinoć posmatrao Sa terasice svoje sobe U kojoj moja draga Iz sna progovara: U gradiću Lenckirch nikada niko umro nije, Pa neću ni ja.
Faiz Softic (1958, Vrbe kod Bijelog Polja, Crna Gora). Školovao se u rodnom kraju, Mostaru i Sarajevu. Prevođen je i nagrađivan. Zastupljen u školskom programu BiH, Kosova i Sandžaka. Glavni je i odgovorni urednik revije Bihor koja izlazi u Luksemburgu na bosanskom i francuskom jeziku. O njegovom književnom radu pisali su mnogi kritičari i esejisti iz Bosne, Crne Gore, Luksemburga. Objavljene knjige: Strašan je zid bez sjene – poezija, Bosanska knjiga, 1996; Čovjek na rasputici – poezija, ZORO, Zagreb-Sarajevo, 2007; Dok vode teku – izabrana poezija, Centar za kulturu Bihor, 2016; Pod Kun planinom – roman, Bosanska riječ, Wupperttal – Tuzla, 2002; Strah od rodne kuće – roman, Bosanska riječ, Wuppertal – Tuzla, 2006; Ljudi bez adrese – roman, Dobra knjiga, Sarajevo, 2018; Čovjek koji kisne – pripovjetke, Tugra, Sarajevo, 2006; Mjesečeve priče, pripovjetke, Zoro, Sarajevo, 2010; Mutna voda, knjiga priča, Planjax, Tešanj, 2019; Pod Kun planinom (Sous le mont Kun) prevod na francuski, CLAE – Luksemburg 2009, prevod: Nicole Dizdarević, Pariz; Bošnjaci u Luksemburgu, monografija, Almanah – Podgorica 2011. Zajedno sa Aidom Vanovac preveo je i prepjevao sa francuskog na bosanski jezik knjigu pjesama luksemburškog pjesnika Lamberta Chlechtera Pješak na mliječnom putu.
Fragment 