SESTRE

Padala je noć, one su mahale svojim bijelim rukama. Brujali topovi, one šaptale. Sjekači prolazili ulicom, one strepjele. Bilo ih je sedam, bile su visoke. Između njih, na mjestu gdje je nekada stajala njihova majka, gnijezdili su se gušteri. Ptice su slijetale na njih i klatile se na vjetru. Ljeti su se prikradala djeca i gulila im zaperutalu kožu. Oni što boluju od bubrega, dolazili su s proljećem, zasijecali im prste i pod rane postavljali sudove. Pili su njihovu krv i hvali li se da im je bolje. Više ih nije probadalo u krstima i nadolazila im je snaga. Bilo ih je sedam, bile su sestre, i sve kao jedna.

Halil ih je ogradio smrčevim tarabama i sada su bile kao u gnijezdu. Dolazila su djeca, preskakala ogradu, a Halil ih psovao. Nastupila je zima, stud i drhtanje. Kada utihnu topovi čuje se njihov šapat. Po njihovim rukama i dalje su slijetale ozeble ptice i neveselim očima gledale Baščaršiju. Onda su došli sjekači sa sjekurama, pilama i konopcima. Prvo su posjekli javorove. Zatim su, uz krhak jauk, tamo u susjedstu, pokraj svojih kratkih panjeva, stale se opružati lipe. Pucali su topovi, odgovarale im sjekire, a one strecale.
Lakomim očima počeli su ih zagledati sjekači. Ispucalim rukama jedan od njih uhvati za ogradu. Preskočio je u gnijezdo i stao ih mjerkati. Dugo ih je gledao ne usuđujući se da počne, a onda je naišao Halil.
– Prvo mene, pa njih. I mene i još mnoge one su vratile iz groba.
Sjekač je pljunuo i otišao. Pala je noć. Halil je krenuo u smjenu. One su ga ispraćale mašući bijelim rukama. Ponovo se pojavio sjekač. Prvo ih je dobro opipao, kao kad se miluje nevjesta, a onda zamahnuo sjekirom. Ona se duboko zabadala u bedra. Na sve strane letjeli su kosi zalogaji kao komadi kostiju. Nije im bilo spasa. Jedna za drugom ljubile su pomrzlu zemlju, opružajući se i preplićući svoje bujne kose.
Halil se vratio rano. Našao je pomrzlu zemlju i u njoj sedam bijelih panjeva. Sa njih su one, sve do sinoć, mahale i liječile čarobnom vodicom. Jak bol osjeti Halil u krstima. Jedva je isčekao prag. Ovako ga je još jednom davno probadalo. Zamoli Mirzetu da mu napravi dosta čaja.
– Od breze? – upita ona.
Halil slegnu ramenima. Gore, na brdu, ima još jedna. I ona zna za nju, ali je daleko. Navrh brda Ablakovine. Valja se popeti. Prvo na vis, a onda i na nju. Grane su tanke, a Mirzeta u godinama. Blizu su i rovovi.
S dugim, starim kaputom koji je, ponekad, Halil nosio na položaj, i torbom u rukama, ona je već grabila uz put. Ispod Muharemove prodavnice srete dvojicu boraca. Bili su pospani. Klecala su im koljena. Vraćali su se iz smjene sa Curinih njiva. Ona prođe Alinu česmu, provuče seu rezeorvara i zaklonom dođe do brijega. Visoko iznad njene glave, fijukali su kuršumi.
I gore je čekao bijeli panj, oko njega razbacane grane i sjekač. Bio je crn kao gavran. Ruke nezgrapne, izukrštane žilama, a na krajevima brkova visio je mraz. U džakove je trpao cjepke i odvajao ustranu. Mirzetu je tek ispod oka pogledao.
Starica nalomi omladaka i vrati se Halilu. Svunoć je nalijevao čaj i uz krsta privijao cigle. Kuća je mirisala na brezu i pečenu zemlju.
Sutradan, ništa ga nije boljelo. Ležao je na krevetu, pred Bogom, kao breza pred sjekačem.
– Pa juče je bio zdrav – čudile su se komšije, a Mirzeta je mislila da su, eto, i breze juče bile na nogama, a danas ih nema. Između bijelih panjeva, našli su slobodno mjesto i iskopali mezar. Jednu od onih sedam breza, sjekač je ispilio za tabut.
Cijelu noć, poslije dženaze, padao je snijeg. Jutro je osvanulo bijelo kao mejt. Ništa se na zemlji više nije crnilo, sem taze iskopanih mezara. Odlijegali su topovi i sjekire. I poneki vrisak.

Prethodni tekstovi autora: Besmrtni grad