Sarajevski fragmenti

U tuđim stanovima i zemljama mogu se dogoditi samo dva moguća kretanja: endogeno i egzogeno.Vraćanje u sebe, oslobođeno »vremena svijeta« ili izlazak na ulicu na kojoj raskopčavaš košulju u trenu. Možeš pisati o lomu, ili se sjećati prvog aktivizma. Upravo u tome leže ovi zapisi iz jednoga grada. U suočavanju s tamom i svjetlom koje postoji na mjestima gdje prestaju uređene ceste i autoputovi. Proveo si desetljeće misleći o zemljama koje su tu blizu, ali nikad nisi shvatio kako one utječu na tvoje, na bilo čije identitete… Moj otac rođen je blizu rijeke Une, ali mi tamo nikad nismo prešli granicu. I često sam se pitala što je preko. Divljina ili mir? Sad kad ne postoji mjesto s kojeg mjerimo razdaljinu, sve se odjednom povezalo.

* * *

Pogled s terase stana na Skenderiji. Rujanske crvene jabuke u vrtu i strmo stepenište koje vodi na vrh brijega. Noću ili u rano jutro slušala sam korake onih koji su se spuštali u grad ili uspinjali prema brijegu. Ujutro bih prevodila roman turske autorice: dijelove u kojima se miješaju film i tzv. stvarnost. Događa se ubojstvo, ali je li to samo na ekranu ili je glavna junakinja u opasnosti? Televizor u dnevnom boravku uopće nisam pogledala, niti upalila. Nije mi smetala tišina. Spisateljica Lela B. Njatin, moja slovenska prijateljica, rekla mi je da kad smo u tuđim stanovima, u tuđim zemljama, vrijeme tjeskobe nastupa oko 17 sati. Tada treba skuhati čaj i polako ga piti. Tad, rekla bih, treba poći na balkon i rukama ubirati jabuke. U zraku. Kao neke zračne korice topline. I vrijeme snatrenja ili rekapitulacije samo se od sebe otvara, kao rajski vrt u kojem djetinjstvo i zrelost postaju cjelina.

* * *

Jabuke snimljene kroz prozor restorana s heljdinim specijalitetima. Negdje između Tuzle i Sarajeva. Tamo nas je povela Ferida. Isto takvo stablo i još uvijek rumene jabuke bile su u vrtu stana na Skenderiji, odmah blizu rijeke. Odakle heljda usred Bosne? Saznajem, neki je Srbin povratnik dobio poticaj da otvori restoran usred divljine. Ugodno namješten, kao kuća iz bajke na koju nalete umorni putnici. Gledala sam jabuke koje nitko neće ubrati. Prirodu, puno zelenila svuda. I kad sam dolazila u Sarajevo, toliko prirode, kao da se nikad tu nije događalo ništa vezano za povijesno, ratno. Očišćeno bar prividno od tragova koji bi mogli govoriti o Vremenu. Bili smo izvan svega, kao u Raju, u kojem su naokolo samo crvene jabuke…

* * *

Svakodnevno sam se sa Skenderije spuštala do centra. Prelazila preko Eiffelovog mosta ili Latinske ćuprije. Koliko mostova na toj »maloj« rijeci! Bili su topli rujanski dani, pravo ljeto, pa sam često išla i sjenovitim putem uz Likovnu akademiju. Jedan dan vraćah se u stan s dvije vrećice. U jednoj namirnice, u drugoj tri neka neobična sata, komplet kupljen na Baščaršiji. To sam kupila sebi za poklon. Na jednom satu su rimski, na ostala dva arapski brojevi. Ja hodam brzo ko vojnik, čak i na visokim petama, ali upravo blizu mosta opazih Milu Stojića. Eno ga u razgovoru. Grlimo se jer se nismo uspjeli vidjet u Tuzli. Nekad mu napišem nešto: npr. da mi je bilo lijepo u Iranu. A on se prepadne da ću se vratiti tamo i nosit hidžab. Veli: Nemoj! I odoh ja dalje nakon lijepog susreta. Kraj Akademije kupujem dvije knjige: poeziju Muniba Delalića, kojeg dosad nisam čitala, i roman Filipa Davida. U stanu poslijepodne raspremam te satove i odlučujem da neću u njih staviti baterije. Nek stoji Vrijeme bar na tom mjestu, gdje spajaju se svjetovi različitih brojki. Popodne, na terasi pročitah Delalićeve stihove koji bi se mogli odnositi i na Milu: »Od tad me to i muči: Ima li tuge veće/ i nepravde, nego kad se Hercegovac/ pod snijeg, u sleđenu zemlju meće!«

* * *

Pokraj nekih mostova na Miljacki nalaze se klupe. Odmah na početku. Na tim klupama sjede bračni parovi ili djeca. Zapitala sam se ‒ zašto ne sjede negdje uz put prema gradu, na klupi s koje se gledaju rijeka, zgrade ili most? Promatrala sam jedan par nekoliko minuta, očekujuci jedan susret. Gledali su u nekom neodređenom smjeru, jer s tog mjesta nije se jasno vidio ni grad, ni rijeka, niti planine… Kao da su gledali gore, ili su se zbog izostanka vanjske perspektive zagledali prema sebi, prema onom Ja koje se nalazi niti na mostu, niti na putu. Ili su možda pred mostom kao lađari-čuvari ispraćali ljude s jedne na drugu obalu, iz Ovog u Onaj svijet ili obrnuto…

Darija Žilić, rođena 1972. u zagrebu, diplomirala povijest i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autorica 12 knjiga ogleda i kritika, poezije, proze, intervjua. Dobitnica nagrade Kiklop za najbolju knjigu poezije 2010. godine (Pleši, Modesti, pleši) i nagrade Julije Benešić za najbolju knjigu eseja 2010. godine (Muza izvan geta).