Skrivam se u tebe kao koštica u prezrelu trešnju. Plovim u tvojim mirisavim sokovima, Strepeći od pohlepnog kljuna ptice koji će nas razdvojiti.
I neću odgovoriti na tvoje pitanje: Zar je i voće osuđeno na samoću?
ŽIVI MRTVI GOBLENI
Bosanske majke generacijama rađaju kćeri koje sklanjaju od pohotnih i vonjavih tijela dušmana.
I rađaju kćeri koje se bacaju u nabujale vode usljed straha od poludjelih svojih očeva.
Pa opet u vrijeme pomrčine Mjeseca, u najdubljim slojevima noći kćeri Bosne na pitomim obalama Bukovice rubac za voljenog vezu, dok molitve sa usnica vriju: Zvijezde nam kad odemo s ovog svijeta neku bolju sudbinu ispisuju.
NERETVA
Nešto bih ti kazala… Bolje ne!
Nad mostom lete uznemirena jata ptica. I svaki nebeski harf nama je jasan znak. Riječi su ove, sluge naših nevidljivih svjetova.
Dok se u tišacima njene modre vode ogledaju kristalna jutra, a sunce rumenom ljubi bijela brda, strahotno duboki pogledi poprimaju mirise. Ti mi nečujno prilaziš, na prstima, pa spuštaš svoje čelo na moje drhatom posute ruke. Tad, svakim naborom između tvojih obrva ruše se moje stvarne i izmišljene tvrđavske zidine.
I još bih ti šapnula…
O kako uzdrhte poljski cvjetovi, kada se razaspu zlatni grumenovi po Čabulji. I kako se uplaši mrak u nama, kad se lučama upale vatre u zjenama.
Azemina Krehićrođena je u listopadu 1992. godine. Višestruko nagrađivana za svoju poeziju. Na internacionalnom festivalu književnosti i poezije Castello di Duino 2019, među aplikantima iz preko 70 zemalja, ušla je u uži krug od 10 najboljih pjesama. Dobitnica je treće nagrade Mak Dizdar za 2020. godinu.
Bila jednom jedna kula U kuli: biblioteka (To je bilo njihovo mjesto) Usred biblioteke stoje žena i djevojčica Djevojčica kaže ženi: To nije bila ljubav kakvu sam željela To nije bila ljubav kakvu si željela Ali je ipak bila ljubav Žena se okrene publici i kaže: Moja djevojčica se pokvarila Možete li mi dati drugu djevojčicu Neku kojoj ću moći objašnjavati život Ubrzo su došli radnici iz Odjeljenja za djevojčice I zamijenili djevojčicu novijom djevojčicom Izvinjavamo se zbog neugodnosti, gospođo Nadamo se da se ova neće kvariti kao prošla Žena se učtivo zahvali radnicima i svima im ostavi bakšiša Bila je oduševljena svojom novom djevojčicom Koja je bila krotka kao janje i nije joj protivrječila Čak ni kad bi joj dugo govorila u imperativu Najviše od svega joj se sviđalo to što joj ova nova Za razliku od prethodne djevojčice Ni po čemu nije sličila
Lijepo je bilo lijepoj ženi u lijepoj kuli Osim na one dane kad bi je uznemiravao zemljotres Nije zemljotres nego pokvarena djevojčica Čelom lupa o vrata kule
KAKO SU ME VANZEMALJCI UBIJEDILI DA TAJ PATRIJARHAT I NIJE NEŠTO
Kad sam bila dječak, bila sam najhrabrije dijete u ulici. Koja god se vratolomija smisli, ja sam je prva uradila, dječake za dvije glave više od mene tukla i, naravno, svaki put popila batine, al’ sam ih tukla. Kad se brat plašio da fudbalsku loptu udari glavom, svi su mu se smijali, a ja, ne bih li zadivila tatu i dječake iz ulice, ja sam uzela košarkašku loptu i napucala je čelom iz sve snage, tako da je sve zvonilo kao pred službu. Niko nije ni obratio pažnju na mene. Zato sam je uzela ponovo i udarila, i opet niko nije obratio pažnju na mene. Zvonjava je već postajala nepodnošljiva. A kad sam je uzela i treći put u ruke, na nebu su se pojavili vanzemaljci i dobacili mi: „Ti nisi pravi dječak.“ Tako sam počela da nosim haljine na cvjetiće i volim nježne dječake koji svoju glavu više vole upotrijebiti za neke mekše stvari.
Vladana Perlić (1995, Banja Luka) diplomirana je profesorica francuskog jezika i književnosti. Za rukopis „Kucanje na vrata kule“, dobila je nagradu „Novica Tadić“ za 2020. godinu, bila je finalistkinja konkursa Trećeg Trga 2020 i SKC-a iz Kragujevca 2020, dobila drugu nagradu na konkursu „Slovo Gorčina“ u Stocu za 2018. i 2020. godinu i treću nagradu za drugu pjesničku zbirku konkursa Carpe Diem 2020.
Svijet propada a ti Pišeš poeziju. Što ne uzmeš malo motiku Zasadiš krumpir i kapulu Što svijet ima od pogleda Otkad su riječi nagrada?
Krošnje ispred moje kuće su Različitih nijansi zelene U proljeću ima i ljeta i zime Susjeda vješa dječju odjeću Neboder je prerastao svoju kožu. U što sam još gledala A nisam vidjela?
Bi li svijet i dalje propadao Kad ga nitko ne bi gledao?
Biorazgradiva tuga
Ovi dani su samoljepivi Hvataju mi se za sjenu Kao mokro lišće. Ovi dani su samosvjesni Svjesni svoje prolaznosti I svoje propadnosti. Ovi dani su samoodrživi Žive mene, ne ja njih Laki za održavanje Samo pokoja slika Iskorištena ulaznica Razmazana maskara. Ovi dani su ekonomični Cijena prava sitnica, Samo sve što imam Ovi dani su održivi Nikad ne blijede Koliko god da se prisjećam Ulog u budućnost, Roba prava, Kad vam kažem Ovi dani su čista, Nerazrijeđena prošlost.
Kamen, školjka, papir
U mojoj igri vrijede drugačija pravila. Stisnuta šaka ne pobjeđuje ništa osim same sebe. Nema te školjke čije su priče glasnije od mora. Nema te vode koju papir ne može upiti i razrijediti je prošlošću. Umjesto drugog obraza uvijek okrećem drugu stranicu.
Pobjeda ili poraz uvjetovani je refleks. Ako poznaješ pravila možeš pobijediti u igri koja to prestaje biti. I pobjeđuje se i gubi samo vlastitim rukama. Zato pružam prste na ravni dlan stavljam samu sebe i kažem za mene će papir uvijek značiti pobjedu.
Sara Kopeczky Bajić (1992) diplomirala je anglistiku i talijanistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu, između ostalog i na: Književnost uživo, Info zona, Kritična masa, Kultipraktik, Časopis Kvaka, Časopis Mogućnosti, ZiN Daily, PS-Portal, Libartes, Večernji list, The Split Mind (čija je bila i urednica). Više puta ušla u izbor za nagradu Prozak. Osvojila drugo mjesto na natječaju za kratku priču Zlatko Tomičić. Osvojila prvo mjesto na natječaju Ulaznica. Osvojila nagradu Trećeg Trga u kategoriji prve knjige proze za neobjavljeni rukopis U potrazi za jugom. Osvojila nagradu Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku pjesama Kamen, školjka, papir. Zajedno s još dvije ljubiteljice književnosti vodi blog Novi književni val, gdje objavljuje priče, recenzije, preporuke i savjete o pisanju: https://noviknjizevnival.wordpress.com/
Nikada nisam pisala o ratu ne više od stiha, provučenog kroz tkivo poput sitne kancerogene čestice, bojala sam se da kada jednom kreneš, to se širi, raste, postaje tema, a meni rat nikad nije bio tema, htjela sam se roditi negdje daleko, negdje gdje nije svaki treći čovjek okrvavio ruke ili izgubio sina, kći, kuću, pa bih šestu godinu provela kupajući se u napuhanom pretjeranom bazenčiću, ispred obiteljske kuće, iz kojeg bi mi ispadale noge i najveći bi mi strah bio susjedov labrador, a ne dječja procjena jesu li vrata skloništa dovoljno debela da kroz njih ne probije granata, možda bih se zaljubila u nekog Hansa ili Michela, a ne u Tomu koji je sa mnom igrao karte i bio za glavu veći i stariji barem jedan razred, no jedno je univerzalno u mom i njenom svijetu, i Hans i Michel i Tome bi nas smatrali glupim klinkama i varali na kartama, a mi bi obje naučile vrlo rano da je muškarcu bitno dati na važnosti čak i kad je tako veći i stariji jednostavno gluplji, ali ovo je pjesma o ratu, a ne o mojim prvim ljubavima, kada pišeš o ljubavi, uvijek si nekako glupa klinka, makar imala triestri i ozbiljan posao, sve sa košuljom i suknjom, nitko te ne shvaća ozbiljno, posebno dječaci koji stoje iza snajpera, a jučer su se naučili brijati kako spada, baka zakucava daske na prozor jer je spretnija od dide, a onda ručamo prije sirene, da sam rođena u Dakoti možda bih trenirala za maraton, ali nikad ne bih naučila trčati onako brzo kao kad je bomba pala u kafić na trgu pored našeg stana i majka ispustila žlicu u juhu pa smo se sjurili izbjeći smrt još jednom, možda bi me dida vodio na pecanje na zaleđeno jezero, a ne bi se vraćao onako lud i prkosan sa štapom govoreći da njemu sirene ne znače ništa dok jednom fijuk pored uha nije završio u moru, otad je sjedio s nama, sve dok ga nisu izbacili iz skloništa jer nitko nije vjerovao da je Hrvat zbog imena, spasila ga je bolnička čistačica koja je u zadnji tren rekla: „Pustite ga unutra, jeste ludi, ja ga znam cijeli život, svi njegovi su naši.“, i tako je dida dvaput umaknuo sigurnoj smrti, a ubrzo je završio i rat
Odgoj djevojaka u Dalmaciji
Očevi prebiju kćeri kada su neposlušne, Kada nose kratke suknje i kasno odlaze u grad, ljube se s momcima i sramote ih pred susjedima, rodbinom i kolegama s posla, očevi ponekad prebiju kćeri jer je vani jugo, izgubili su na kladionici ili ih je ponizila šefica, očevi prebiju kćeri kada osjećaju da ih nitko ne poštuje ovih dana i dok ih tuku urlaju ,,Pokaži malo poštovanja”. Očevi bi radije mrtve kćeri nego neposlušne kćeri, silovane kćeri i trudne kćeri koje nemaju muža, očevi ne vole kada kćeri plaču, ako ne plaču zbog njih, kada dođu kući s djetetom, očevi žele ubiti bijednika koji ih je „vratio“, a onda se idući dan predomisle i zaključe da su vjerojatno bile nevaljale jer nitko ne vraća robu bez greške. Očevi svoje kćeri uče životu psovkama i kletvama, i kada ih slome pitaju ,,Jesi naučila lekciju?” dok pale televizor, očevi se ponose svojim kćerima, rasnim kobilama, izložbenim primjercima, sve dok ne posrnu i ne slome nogu, ne upropaste trku, tada ih bičuju i pljuju, gone niz liticu. Očevi ponekad, samo ponekad i ubiju svoje kćeri ako im nanesu dovoljnu sramotu i ako su okolnosti povoljne, očevi tada odu u smrt i sami, gordi i neshvaćeni, ne znajući da negdje pored njih, svo vrijeme, u susjedstvu, u paralelnim svjetovima postoje i tate.
Umjesto kanistra
grafitnom olovkom iscrtati most, ljude nacrtati prosto, u par poteza, kod nekih obratiti pažnju na detalje.
staviti olovku u zube, odmoriti i napipati jezikom mjesto rane koja ne zacjeljuje, tapkati prstima po upalnom procesu između uha i vilice,
mahnito risati kuće i dimnjake. ljudima treba dom, nekima docrtati balkone i užad.
nacrtati oči, usta, nos i čudovište, čudovištu dati dušu. nasmijati ga i uvući u sebe dubokim udahom snažno voljeti dim.
obrisati most, ustiju punih krvi reći doviđenja.
Izabrao Adnan Žetica
Tihana Gambiraža rođena je 1985. u Zadru. Završila je studij Kulture i turizma na Sveučilištu u Zadru. Poeziju i prozu piše godinama i objavljivala je u časopisima Zarez, Riječi, Poezija, Balkanski književni glasnik, RE, Split mind te brojnim drugim tiskanim i online izdanjima. Dio je zbornika Rukopisi 33 te zbirka priča Samo ti pričaj udruge ZaPis iz Zadra. Osvojila je drugu nagradu na proznom natječaju Iskopane priče, 2018. godine, a ove godine bila je u finalu Trećeg trga za poetski rukopis.
tigar kad odraste i dalje je tigar bez napora da to postane Kalvin treba da radi domaće zadatke sakupi lišće očisti sneg izgradi ličnost, preuzme odgovornost stranice po kojima se šunjam ponekad su šarene ponekad bez boja sličice u koloru udobnije su od crnih i belih narandžasta boja pitomija je na papiru mi tigrovi ne planiramo dane mi preživljavamo kada ugasimo svetlo i ostanemo potpuno sami Kalvin ni ne pomisli na moju prirodnu agresivnost tad noću iznova obuzdavam sebe i nateram se da i pred njim postanem plišan
NAJBESNIJI PAS NA PAPIRU
pas je u dvorištu ljute ga ljudski glasovi još od vremena kada je bio samo skica uokvirena u svojoj nesigurnosti
uznemiruje ga bučno kretanje slika na ekranu čiji lajt-šou ne prestaje ni noću da boji zidove sobe prosipajući se kroz prozor na dvorište ravnog papira
KOMENTAR 2
postoji razlog zašto je toliko nasilja u filmovima Dejvida Linča njegove namere su pedagoške ostali filmovi nisu pokazivali koliko nereda može da ostane posle jednog ubistva modrice mogu biti tako lepe kad se ne bi znalo kako nastaju kao i posekotine, opekotine: rasečeno voće koje postepeno zarasta
Izabrao Adnan Žetica
Maša Živković, rođena u Beogradu 1994. godine. Završila je Filološku gimnaziju, sada je student Filozofskog fakulteta na Odeljenju za klasične nauke. Učestvovala je na 34. Festivalu mladih pesnika u Zaječaru i na festivalu kulture Slovo gorčina u Stocu. Dobitnica je druge nagrade Mak Dizdar za rukopisnu zbirku Na papiru.
Polarni medo sa Coca-Coline reklame zapravo je krvoločna zvijer dobro kamuflirana u bijeli snijeg često na njemu ostavi krvav trag. Ali medo nam je drag on je endem pred istrebljenjem on je plišana igračka za malu djevojčicu koja se smije i mazi dok mu godine ne prospu rižu iz utrobe.
BROJANJE
Uvijek sam pokušavao prebrojati ljude načičkane svuda oko Kabe. Prosto me proganjao broj s te slike. Odlasci kod dide i nene značili su brojanje. Čim se otvore ulazna vrata, ugledam je onako crno sjajnu, i sve te nesavršeno naslikane ljude, koji se pretapaju jedan u drugog jedna glava dva tijela ili dvije glave jedno tijelo, a ja mahnito brojim. Na dan kad sam došao do rješenja, došao sam i do modrog oka, njima se, izgleda, nije svidjelo križanje prebrojanih.
BUDALINA UVIJEK NAJEBE DVAPUT
Dok sam gonio od Plitvica pa kroz Liku kao Tale konja unatrag svoj bajk iskusih da u danu jednom najebati se može dva puta: Kisnuvši, od hladnoće. Znojeći se od sunca
Izabrao Adnan Žetica
Rođen 1984. godine u Zenici gdje je završio osnovnu i srednju školu, te Filozofski fakultet, Univerzitet u Zenici, odsjek b/h/s jezik i književnost. Tu je i magistrirao na temi Odnos proznih književnih predložaka bosanskohercegovačke književnosti i njihovih filmskih adaptacija. Povremeno radi na određeno radno vrijeme kao profesor/nastavnik u osnovnim i srednjim školama, kada se tamo za njega nađe mjesta. U međuvremenu čita i piše. Dobitnik je dvije nagrade za kratku priču, te prve nagrade „Mak Dizdar“ za neobjavljenu zbirku pjesama na manifestaciji „Slovo Gorčina“ u Stocu.
Fragment 