FERIDA DURAKOVIĆ: NE MORAŠ BAŠ U MOJU PJESMU MARINA…

Posted on Posted in PoezijaTagged
Ferida Duraković

NE MORAŠ BAŠ U MOJU PJESMU MARINA…

Marini Trumić

Pitaš me, Marina: hoću li te pustiti
u svoju pjesmu? Pravo
da ti kažem: Ne znam.
Nisam još zvala nikog, nit sam pitala
Partiju Stranku Udrugu Društvo
Nadbiskupiju Eparhiju Rijaset, pa nemam
još
dovoljno informacija, a bogme ni jasan stav
iz svojih pouzdanih izvora
o tome smijem li jednu takvu
kakva si ti pustiti u svoju pjesmu.

Onakvu kakvu te u dom svoj, nesvjesna,
pustih davno −
eh, u dom da, ali
u svoju pjesmu, u svoj etnički zabran, u svoj mali
nacionalni parkić, u ogradicu, u jaslice, u baščicu,
gdje treba da prebivaju moje jednovrsne
iz baščice drûge, moje etničke uzdanice,
heroine moga nacionalnog ega?
Pa, pošteno reci, šta bih ja tu s tobom?

Draga moja, šta s tobom inače da radim?
Pjesma ne podnosi da joj svako po stihovima vršlja!
Šta bih ja s tobom u svojoj pjesmi
a da na općenarodnu korist ne budeš, prvo nama i njima,
a meni šta ostane?
Ne: Da li da te pospem lišćem, kao u velikim pjesmama?
Nego: Da li da te etnički očistim?
Da te humano preselim?
Da te zatvorim u Ostale?
Da te Ostalima poklonim, ja,
vladarica svojega ega,
pa da se napokon riješim
i tebe i Ostalih?

Ali šta ću u tom slučaju ja, ovako velika,
ovako većinska čak! Jer
sama sam
na ovoj obali koju ste svi napustili i
predali bezvoljno…

Nego, hajde, Marina moja, ne naša i ne njihova,
da se dogovorimo:
ta trećina, ta trećinica srca moga, neka tebe
spada po mome zakonu, a moj zakon je:
trećinica ima
na hiljade, možda i na tisuće,
to gnijezdo malo
u srcu mome, sasvim nekonstitutivnom,
što tako svojevoljno
bez ičije dozvole preuzima ovlasti države,
entiteta, čak sporazuma Dejtonskoga − i k tomu još
Distrikta, da prostiš,

to jedno Ovdje, u kojem god entitetu,
gdje živi tvoj sin, i moja kćer,
i tvoja mama koju tako dobro igram,
i ti − a bogme i sve više njih –
gura se da stanuje tu:
neka nam tu bude mjesto susreta umjesto u
mojoj maloj pjesmi!

Jer, to naravno znaš: teška su vremena.
Zna se ko u mojoj pjesmi treba da se nađe.
Stana nemam, ni posla stalnog, ni za mora para…

A ti si našla baš sad da se
ilegalno uvlačiš u moje srce, i kupuješ me za groš!

Ako mi pjesma moja, po državnoj
konstitutivnoj odluci, ne dopušta
da te u nju stavim −
jer nisam pitala ni Partiju ni Stranku ni Udrugu ni Esnaf –

šta mi drugo preostaje nego da te
u srce svoje prenaseljeno smjestim?

A kako će ti tamo biti −
niti znam niti me se tiče.
Ja prostora drugoga nemam.
Meni je svega dosta.
Ja sama, a vas toliko u moje
navaljuje srce!

Dogovorite se već jednom, ti i svi moji Ostali:

Ili dignite bunu pa živite u ovoj zemlji
po ljudskoj mjeri, ili
pristanite na moje prenaseljeno srce!

Pa da svi, u tom slučaju,
odemo živjeti
tamo gdje treba:
ispod široka beskrajna Neba.

Sarajevo, april 2009.

PJESNIK JE TRAŽIO MUZU

S.A.M. bijaše mlad onda kad sav svijet
Bijaše mlad
Tj. ponovo mlad kao i svaka revolucija
Za koju je njegov otac dao nogu,
Mlad kao komunizam
Za koji je njegov otac dao srce,

Ali te
Tisućudevetstošezdesetosme
Kad dakle bijaše mlad S.A.M.
Njega nije diralo pipkalo izazivalo
To doba kao takvo:

Doba velikih promjena
Politike Solidarnosti Jednakosti Ljubavi i
(zamislite!) moći cvjetova

Doba kad se tražilo samo
Ono što je nemoguće…

S.A.M. je, međutim, tražio samo
moguće stvari:

Grudi prelijepe M.S., i njene bokove
Da ih njiše onako kako ona neće –
Posebno onako kako ona neće –

Jer M.S. je htjela nešto sasvim drugo
M.S je htjela da čuje Njegov Stav –
A ne da vidi njegov stav

A on?
On joj je držao govor o Toj Šezdesetosmoj,
Toj Nevjerojatnoj Šezdesetosmoj:

Nevjerojatno i istinito, rekao je,
Mi Moramo Ljubavi Moja Uprijeti
Tamo Gdje Niko Neće
Tamo Gdje Nemoguće Ima Prioritet
Nad Sitnim Nebitnim Našim Životima –

Shvaćaš li ti uopće veličinu našega doba?

M.S. je na to pitanje
Pogledala, onako ležeći,

U Njegovo doba
U Njegovo lice
U Njegove pjesničke oči
U Njegov trbuščić pun piva
U Njegove ruke

Koje nikada nisu izgradile
Školu bolnicu neboder
Kućicu ovolišnu za mrave
Ni nebo za odmor svojih najdražih
Ni kuću za budućnost
Ni budućnost

I gle – na Njegovim ramenima
Pojavila su se
Dva anđela
(Otkud anđeli u ovoj pjesmi, dovraga?!)

Jedan je mahao ispred nosa M.S.
I vikao: Hej, dođi sebi, budalo!
On je idiot, on vjeruje jedino
U sebe kao u boga, znaš to?

Ta neurotična masa
Sebe i riječi i straha!
Ta gomila riječi koje misle
Da su Bog!

Drugi anđeo, međutim, vikao je:
Pa on je Pjesnik! Bog je rekao tako!
Pjesnici po raju hodaju kao po svojoj kući!
On je anđeo na dopustu!

M.S. je bila
Od struka nadolje sasvim zbunjena
A od struka nagore još više:

Ko su pjesnici? Šta je poezija?
Zašto pjesnici? Kome poezija?
I OTKUD ANĐELI U OVOJ PJESMI, DOVRAGA?

KAO KIŠA U JAPANSKIM FILMOVIMA

Nekad je volio njene ruke
Njene duge prste s lijepo zaobljenim
Noktima bezazlenim
Bez laka

Nekad je govorio Ah te tvoje ruke
Koje će držati sve što volim
Baš sve

I te ruke držale su
Sve
Baš sve što on voli

Sve
Njegovo
Sve njihovo
Sve na svijetu njene su ruke za njega držale

A onda iznenada
Na kraju dana
S jeseni

Tek glavu tešku od olova držale su
Te lijepe ruke
Njeni dugi prsti s lijepo zaobljenim
Noktima bezazlenim
Bez laka

Nije bilo njega
Ni njih

Nije bilo oca brata sina rođaka prijatelja
Nije bilo majke sestre kćeri rođake prijateljice

Bila je samo ta kiša oktobarska
Kao kiša u japanskim filmovima

Gusta zavjesa od kiše
Kiša
Koja
Potapa
Prekriva
Guši
Uranja
Uranja
Otkriva

Oslobađa
Oslobađa
Oslobađa

/Iz knjige Kao kiša u japanskim filmovima, Sarajevo 2018./






Ferida Duraković (1957) je bosanskohercegovačka pjesnikinja, autorica kratkih priča, spisateljica za djecu, kolumnistica i urednica. Osnovnu školu i gimnaziju završila u Sarajevu. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Prvu zbirku poezije Bal po maskama objavila 1977. i za nju dobila Nagradu Književne omladine BiH i Nagradu Svjetlosti za najbolju prvu knjigu mladog autora. Objavila 17 knjiga poezije, proze, književnosti za djecu, prevoda s engleskog i kolumni, između ostalih knjige poezije Mala noćna svjetiljka, Oči koje me gledaju, Srce tame, Pohvala drvetu, Kao kiša u japanskim filmovima. Objavila knjigu kolumni i eseja Pokret otpora 2013. Piše i knjige za djecu: Još jedna bajka o ruži, Mikijeva i Amilina abeceda, Vjetrov prijatelj, Mrak čudak. Objavila knjige izabranih pjesama u Bugarskoj (Dolga e nošta), Italiji (Si paga con la vita), SAD (Heart of Dakness) i Poljskoj (Serce ciemnošci). Dobila nagradu Fund for Free Expression USA 1993,  Nagradu Vasyl Stus Freedom-to-Write  PEN Centra Nove Engleske, SAD 1999, Nagradu BH Radija 1 za najbolju anonimnu radio-igru 2015, te Nagradu za najbolju priču za djecu manifestacije Ćopićevim stazama djetinjstva 2018. Nominirana za nagradu  Astrid Lindgren za knjigu Amilina i Mikijeva abeceda 2012. Radila kao profesorica maternjeg jezika, urednica, lektorica, a kao izvršna direktorica PEN Centra BiH od 1992. do 2013. godine, kad je umirovljena prije vremena. Živi s mužem, kćerkom i mačkama u Sarajevu.

	





			
				


	

		
DEJAN TEŠIĆ: MAJ JE GORIO SPALJENIM SNOVIMA
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged 	

	
	

		

Dejan Tešić









Maj je gorio spaljenim snovima





i odjednom sam shvatio da riječi ponavljam
pored toliko toga
što sam još imao za reći





kosmos neizgovorenog, u koji se ne usuđujem otisnuti
jer bi praskom mojeg krika u njemu mogli nastati novi ljudi





uzeo sam iglu i zabadao je u svoje zube
u pokušaju da osjetim trnce
da saznam: živim li?
u najmrtvijem trenutku razbijenom
na pločicama kupatila ispod svjetla neona





pojeo bih jedno proljeće, da uskrsnem
ponovljen u majskim sjenama,
poput đurđevka





koji bi mogao zasjati jednom
između stranica tvoje knjige
udavljen omčom od vlasi jedne zlatne kose





posljednjom uspomenom svog mirisa
sjećajući te na Ljubav.









Dođi jednom plodu završetka





prošlosti sjajne pozivam te
da mi pjesmu boginjo pjevaš





mizerne kategorije i nivoi
sveprožimajućeg materijalizma
love poput bijesne paščadi
sjene mojih snova





rasut asfaltom korak je sekvenca odlaska





gluposti koje caruju praznim riječima
pomjeraju me sa stajališta visine
i nade u budućnost
čije bih proždiruće kapije milosti
nestanka i raspada rado otvorio





kroz krošnje sipi razlomljena sunčana
stvarnost kada odlazim da ne bih svjedočio
kako se trune i propada
u bijednoj nemoći svakodnevnice
u perverziji frustracije i boli
čiji koitus predstavlja suštinu prosječnog postojanja





hoćeš li mi moći uspjeti reći
šta se krije ispod tvoje površine prije nego slijepo zaronim u tebe
i rastrgnu me nemani koje naslućujem





hoće li biti dovoljno ako se samo okrenem na leđa i zatvorim oči





hoće li biti previše ako kroz pomračenje još jednog odustajanja
naslutim da bih te mogao voljeti nekadnog sutra





i hoćemo li se kajati nakon što otopljen utapanjem
izaberem slane pogreške suza
umjesto enantiomorfičnog nesebičnog puta
ostvarenja cilja postojanja?





ne znam.
na drvoredu uspomena trebam posjeći mrtva stabla
i zasaditi sjemenje srca kao zalog svake buduće tuge
ponovljenog novog kruženja
oko prve posljednje i jedine tajne
ka čijem savršenstvu jedino još podižem oči
u kojima se zrcali istinsko biće u srži mene.









Neutaživost





treba nam
vrijeme
da se razvijemo i rastemo





treba nam snaga da se
iskobeljamo iz iluzije sigurnosti
i da se otrgnemo kandžama straha





treba nam konstantno gorivo
za vatre naše nutrine i
žrtva za bogove gladi koji nas posjeduju





čitavi svjetovi požderani
trunu u trbusima našim okruglim
poput planeta na kojima smo kao skakavci





treba nam uvijek nešto
treba nam odjednom sve





pružamo ruke
otvaramo usta
daj nam!





tužan život trebanja.
bolan okov postojanja.





tek prestankom trebanja počinje istinsko življenje





ono koje to više i nije.










Dejan Tešić rođen je 1991. godine u Sarajevu. Magistar je ruskog jezika i književnosti. Pored pisanja poezije bavi se prevođenjem sa ruskog i slovenačkog jezika i pisanjem za književne časopise. Poezija mu je objavljivana u književnom časopisu Život, na blogu Hyperborea, portalu Strane.

	





			
				


	

		
ZEHNIJA BULIĆ: UZIMANJE VATRE
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged 	

	
	

		

Zehnija Bulić









UZIMANJE VATRE





U djetinjstvu
majka bi me slala
da uzmam vatre kod komšinice.





Potom
zahladilo je okolo srca
I pobjegao sam u tuđinu da se zgrijem.





Starac
iz zemlje germanske
vraća se domu s jednom žiškom u njedrima.









ZATVARANJE KNJIGE





Dvije bliske pjesme
nalaze se na sredini knjige.





Kad se knjiga zatvori,
zagrle se duše iz dva logora.









PEŠČANIK





Noćas mi u snu vladar stavi ruku na rame
I obojica se poklonismo narodu.





Zagrljeni
Neprestano pred njima se povijasmo.





Sa svakim naklonom
Gledah u sve rjeđi skup.





Uz nas već imaše više svite nego svetinje.









KREVET





Majka leži na medicinskom krevetu
Ima daljinski pokraj uzglavlja
Podiže ukočena leđa
Primiče krevet k sofri
Odmiče ga od šporeta.





Dok sam na poslu,





Strepim –





Ako nestane struje, neće mi raditi majka.









NAŠE DOBA





Rastu nokti i krive se u kandže –
plijen da ne ispadne





Hodimo pod suncem
Pod mjesecom





Idemo u paru
zbog sjenke iznad glave.





Rastući, smjenjujemo se u ćutanju.









SEOBA





Izaći ćemo na prstima prije svitanja,
prije no što starci pođu na molitvu
Moja žena neće se osvrnuti na grad,
mi smo i bez okretanja okamenjeni.





Na polasku ugasit ćemo sva svjetla,
neka znaju lopovi da je kuća prazna.
U putu smijat ćemo se sami sebi
što smo vrata i kapiju zaključali.





Ići ćemo kao da je potjera za nama
Od sjutra vrijeme ćemo računati
od izlaska do zalaska našeg.





Nećemo trenuti u ovoj noći pred put
treba spremiti stvari koje ostaju
A bolje bi bilo da malo odspavamo,
pa da u putu tumačimo posljednji san.










Zehnija Bulić rođen je 1970. godine u Paljevu kod Tutina. Diplomirao je srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost na Filološkom fakultetu Univerziteta u Prištini. Objavio je knjige poezije: Dah vremena, Splavari ponornice, Topola ni do pola, Očeva koža; romane: Intimna groteska, Udica, Parta od papira, Čekajući Turke. Živi u Novom Pazaru.

	





			
				


	

		
ALDA MERINI: PJESNICI SU NOĆNE PTICE
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged , 	

	
	

		

Alda Merini









Pjesnici su noćne ptice





Pjesnici pišu noću
kada ih vrijeme ne pritišće,
kada utihne žamor gužve
i prestane linčovanje sati.
Pjesnici stvaraju u tmini,
kao noćni sokoli ili slavuji
najslađeg poja
plaše se uvrijediti Boga
ali u svojoj tišini puno jače buče
nego zlatna kupola zvijezda.





(Predodređeni za umiranje, 1980)









Najljepše pjesme





Najljepše pjesme
Pišu se na kamenju
klečeći na koljenima
umovima izoštrenim misterijom.
Najljepše pjesme pišu se ispred pusta oltara,
okružene blještavilom
božanstvene ludosti.
Stoga, nerazboriti prijestupnik kakav jesi
diktiraš stihove čovječanstvu,
stihove iskupljenja
i biblijska predskazanja
i brat si Joni.
Ali u Obećanu zemlju
u kojoj rađaju zlatne jabuke
i niče drvo spoznaje
Bog nikada sišao nije niti te je ikada
prokleo.
No ti sebe jesi, sat za satom
proklinješ svoj pjev
jer si sišao u limb,
gdje udišeš pelin
jednog beznadežnog opstanka.





(Sveta zemlja, 1984)









S italijanskog prevela Amina Bulić










Alda Merini (1913–2009) najistaknutija je italijanska pjesnikinja XX stoljeća. Njen život kao i pjesničko stvaralaštvo obilježeni su mističnim krizama i dugogodišnjim boravcima u ustanovi za liječenje duševnih bolesti, gdje je njeno stanje hipersenzibilnosti bilo pogrešno tretirano, što je na nju dodatno ostavilo traga. To joj ipak nije slomilo duh niti ubilo osjećaj za ljepotu i ljubav prema poeziji, već ju je, naprotiv, odredilo kao pjesnikinju. Kada je imala devetnaest godina, njene su pjesme uvrštene u antologiju italijanske savremene poezije. Zbirke su joj La presenza di Orfeo (1953), Destinati a morire. Poesie vecchie e nuove (1980), La terra santa (1984) i L’anima innamorata (2000). Godine 1986. Objavila je Dnevnik jedne drukčije, potresno svjedočanstvo o danima provedenim u bolnici i svom odnosu prema boli iz koje izvire snaga njenog pjesništva. Dobitnica je Nagrade Italijanske vlade za pjesništvo.









Amina Bulić rođena je 1991. godine. Magistrirala je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu s temom “Osnovni elementi italijanskog neorealizma u filmovima Vittorija de Sice”. Za uspjeh tokom prvog i drugog ciklusa studija dvaput je nagrađivana priznanjem “Zlatna značka” Univerziteta u Sarajevu. Piše književnu i filmsku kritiku kao i naučne radove iz domena ovih dviju umjetnosti.  

	





			
				


	

		
NIKOLA MADŽIROV: STVARI KOJE ŽELIMO DA DODIRNEMO
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged 	

	
	

		

Nikola Madžirov (photo by Civitella Ranieri 2019)









KAD NEKO ODLAZI,
SVE ŠTO JE SAZDANO SE VRAĆA





Za Marjana K.





U zagrljaju za uglom prepoznaćeš
da neko nekuda odlazi. Uvek je tako.
Živim između dve stine
kao neonka koja se koleba u
praznom hodniku. Moje srce pribira
sve više ljudi, jer njih više nema.
Tako je uvek. Četvrtinu budnosti
trošimo u treptanju. Stvari
zaboravljamo i pre nego ih izgubimo –
svesku iz krasnopisa, na primer.
Ništa nije novo. Sedište u
autobusu uvek je toplo.
Poslednje reči prenose se
kao nagnute kofe u običnom letnjem požaru.
Sutra će se opet ponoviti isto –
lice će pre nego što iščezne s fotografije
najpre izgubiti bore. Kad neko odlazi,
sve što je sazdano se vraća.









KADA SE VREME ZAUSTAVI





Mi smo ostatak nekog drugog veka.





Zato ne mogu da
govorim o domu, niti
o smrti i proricanim bolima.





Ni jedan divlji kopač dosad
Nije pronašao zidine između nas,
niti hladnoću u kostima
preostalim iz svih vekova.





Kada se vreme zaustavi, najzad
ćemo progovoriti o istini
i svici će napraviti sazvežđe
po našim čelima.





Ni jedan lažni prorok nije
predvideo slamanje čaše, niti
dodir dva dlana – dve
velike istine iz kojih čista voda
izvire.





Mi smo ostatak nekog drugog veka.
Kao vukovi, na nišanu večne krivice,
u pejzaže pitome samoće
se povlačimo.









MNOGO TOGA SE DOGODILO





Mnogo toga se dogodilo
dok se Zemlja vrtela vrh
Božjeg prsta.





Žice su se odlobodile
dalekovoda i sada
povezuju ljubavi.
Cveće se odvojilo
od minerala i krenulo
put mirisa.





Iz zadnjeg džepa razletele su se
cedulje kroz našu prozračnu sobu:
beznačajne stvari koje nikada
ne bismo uradili da
nam nisu bile zapisane.









SENKA SVETA PRELAZI MI PREKO SRCA[1]





Nemam hrabrost premeštenog kamena.
Naći ćeš me ispruženog na mokroj klupi
izvan svih logora i arena.





Prazan sam kao kesa
napunjena vazduhom.





Udaljivši dlanove i spojivši prste
krov pokazujem.





Moje odsustvo je ulog za sve
ispričane istorije i smišljena nedostajanja.





Srce mi je probodeno rebrom.
Kroz krv mi prolaze parčići stakla
i nekoliko oblaka skrivenih iza belih zrnaca.





Prsten na mom dlanu nema sopstvenu senku
i podseća na sunce. Nemam hrabrost
premeštene zvezde.





[1]  Lučijan Blaga









STVARI KOJE ŽELIMO DA DODIRNEMO





Ništa ne postoji izvan nas:





veštačka jezera isparavaju
u trenucima kada smo žedni
tišine, kada kopriva postaje
lekovita biljka, i gradovi vraćaju
prašinu obližnjim grobljima.





Svi crno-beli cvetovi s tapeta
u domovima koje smo napustili
niču kroz bezlične istorije
u trenucima kada naše reči
postaju neprepisano nasledstvo,
a stvari koje želimo da dodirnemo –
nečije prisustvo.





Kao nepoznata cipela smo
koju psi lutalice raznose u begu,
držimo se u zagrljaju
kao kablovi prepleteni kroz cigle
nenaseljenih kuća.





I već odavno ništa ne postoji
izvan nas:





ponekad suncem, svetlošću ili anđelom
jedno drugo nazivamo.









SAVRŠENOST SE RAĐA





O porukama vode kroz naša
tela želim da mi neko govori,
o jučerašnjem vazduhu
u telefonskim kabinama,
o letovima koji se otkazuju zbog
slabe vidljivosti uprkos svim
nevidljivim anđelima.
O fenu koji žali za tropskim vetrovima,
o tamjanu koji najlepše miriše dok
iščezava, želim da mi neko govori.





Verujem: kada se savršenost rađa,
sve forme i istine
napuknu kao ljuska jajeta.





Samo uzdah mekih razdvajanja
može pokidati paukovu mrežu
i savršenost izmišljenih zemalja
može odložiti tajnu
seobu duša.





A šta ja radim sa svojim nesavršenim telom:
idem i vraćam se, idem i vraćam se,
kao plastična sandala na talasima
uz obalu.









OTKRIVAMO VREME





Postojimo jedino kada se otvore prozori
i tajni dokumenti. Prašinu
raznosimo ne pominjući
mrtve i one koje su oni besmrtno voleli.
Pidžame uvek stavljamo
na dno kofera i
cipele nikada ne okrećemo
licem licu. Pisma čitamo samo jednom
kako bismo sakrili neku tajnu.
Ispruženim dlanovima otkrivamo vreme,
ćutimo, ćutimo, šapućemo stvari
manje bitne od prekinutog sna
jednodnevnog leptira.









ŠTA TREBA URADITI





Živeti bez povoda i nužnosti,
zagrliti prestupnike
oslobođene ljubavi,
podići sveću s urušenih grobova
i kazati dve-tri reči
kada vetra nema,
otvoriti ugljenisana vrata sveta
i vazdušnim koracima otići.
Preboleti šestar vremena
zaboden u naša srca.









DVA MESECA





Devojka se ogledala
u prozirnim ogradama grada.
Dva su se meseca nastanjivala u
njenim očima dok je pogledom
približavala krajeve
istraženih svetova.
Nad njom senke su tkale mahovinu po
krovovima kuća,
pod njom endemske vrste umirale su
od usamljenosti.
Iz udubljenja
između njenog kuka i rebara,
svake je noći izbijala svetlost.









NADA SE USPINJALA





Jednom sam video:
nada se uspinjala po oštrim stenama,
a naše oči spuštale po njenoj stvarnosti.
Naš je život bio vrt
koji žudi za koracima,
kratko putovanje
u otkačenim vagonima za spavanje.
Jednom sam video:
prag se pomerio
za umorno telo putnika,
dlan se spustio preko odeće na stolici,
ptica je sletela na prašinu lustera
tražeći pažnju.
Jedna nada
se uspinjala na krovu kuće
i niko se nije probudio da baci kamen za njom.









ODVOJEN





Odvojio sam se od svake istine o počecima
stabala, reka i gradova.
Nosim ime koje će biti ulica koja razdvaja
i srce koje se pojavljuje na rendgenskim snimcima.
Odvojio sam se od tebe, majko svih nebesa
i bezbrižnih staništa.
Sada je moja krv begunac koji pripada
nekolikim dušama i otvorenim ranama
Moj bog živi u fosforu šibice,
u pepelu koji čuva oblik posečenog drveta.
Ne treba mi mapa sveta kada padam u san.
Sada senka klasa žita prekriva moju nadu,
i moja reč vredi
koliko i stari porodični časovnik koji ne meri vreme.
Odvojio sam se od sebe, da doprem do tvoje kože
koja miriše na med i vetar, do tvog imena
koje znači nemir koji me uspokojava,
koje otvara kapije gradova u kojima spavam,
a ne živim. Odvojio sam se od vazduha, od vode, od vatre.
Zemlja od koje sam sazdan
ugrađena je u moj dom.









TIŠINA





Nema tišine u svetu.
Monasi su je izmislili
ne bi li svaki dan slušali konje i
pad pera sa krila.









Izbor pesama iz u knjige ,,Dlan i netaknuto”, Treći trg, Beograd, 2020.





Prevod s makedonskog Biljana Andonovska










Nikola Madžirov (pesnik, esejist, prevodilac) rođen je 1973. godine u Strumici, Makedonija. Poezija mu je prevedena na četrdesetak jezika i objavljivana u časopisima i antologijama u Makedoniji i inostranstvu. Za poezija iz knjige Premešten kamen (2007) dobio je istočnoeuropsku pesničku nagradu «Hubert Burda» i «Braća Miladinovi» na Struškim večerima poezije. Za zbirku Zaključani u gradu (1999) dobio je nagradu «Studentski zbor» za najbolju debitantsku knjigu, a za knjigu Negde, nigde (1999) nagradu «Aco Karamanov». Pre tri godine dobio je «Xu Zhimo Silver Leaf» nagradu za europsku poeziju na «King's Collegu» u Kembridžu. Bio je urednik poezije u časopisu za književnost i kulturu «Blesok» i jedan je od koordinatora međunarodne pesničke mreže «Lyrikline». Njegove pesme, kao i kritika za njegovu poeziju, objavljeni su u “American Poetry Review”, “Modern Poetry in Translation” (MPT), londonski “Times” (TLS), “Poetry London”, “World Literature Today”, “Der Spiegel”, “Die Zeit”, “Tagesspiegel”, “El Pais”, “Иностраная литература”… Na njegove stihove muziku je komponirao američki džez kompozitor Oliver Lake, suradnik i aranžer Björka i Lou Reeda, kao i italijanski kompozitor klasične muzike Angelo Ingleze. Poljski pesnik i esejist Adam Zagajevski napisao je: “Pesme Nikole Madžirova su kao slike ekspresionista: ispunjeni gustim, energičnim potezima kao da izranjaju iz imaginaciju i vraćaju se u istom trenutku natrag prema njoj, kao noćne životinje ulovljene farovima automobila.”. Mark Strand piše: “Poezija Madžirova je kao otkrivanje novu planetu u solarnom sistemu imaginacije.”, a Tomaž Šalamun: “Nikola Madžirov stvorio je nežnost, milinu, gromoglasnu tišinu. Snagi je vratio prostor i mir.”





Dobitnik je više međunarodnih književnih stipendija: «International Writing Program (IWP)» Univerziteta Iowa u SAD-u; «DAAD» u Berlinu; «Civitella Ranieri» u Italiji; «Marguerite Yourcenar» u Francusku; «Pass Porta» u Briselu, kao i rezidencijalne stipendije u Beogradu («Krokodil»), Splitu i Tirani u saradnju s “Traduki”. Na makedonskom preveo je stihove sledećih autora: Yehuda Amichai, Li-Young Lee, Georgi Gospodinov, Vasko Popa, Novica Tadić, Zvonko Karanović, Ana Ristović, Vojislav Karanović, Petar Matović, Gojko Božović, Nenad Šaponja, Faruk Šehić, Asmir Kujović, Danijel Dragojević, Zvonko Maković, Delimir Rešicki, Tatjana Gromača, Marko Pogačar, Ivica Prtenjača… Živi u Strumici.





Ovaj izbor pesama biće uskoro objavljen u knjizi Dlan i netaknuto u izdanju Trećeg trga iz Beograda, a uz podršku Tradukija.

	





			
				


	

		
SPOSOBNI SMO DA STVORIMO SVOJU VLASTITU ZEMLJU: INTERVJU SA SHOLEH WOLPE, 2. DIO
	


		

		Posted on 		Posted in IntervjuTagged , 	

	
	

		

Sholeh Wolpe (photo by Bonnie Perkinson)









Razgovarala Nadija Rebronja









Kada pišu o vašoj poeziji, kritičari često koriste odrednice humanost, ljudskost, kultura, sloboda. Koliko je važno za poeziju u ovom trenutku da preispituje humanost u kontekstu savremenog sveta?





Kaže se da su pjesnici kazivači istine svog vremena, kao ogledala u kojima se ogleda društvo u kojem žive. Također kažu da pjesnici svjedoče. Ja lično ne pišem kako bih imala uticaja na svijet, iako se nadam da će moje pjesme dosegnuti i dotaknuti čitaoca na način koji utiče na njihovu perspektivu. Ali ja nisam propovjednica, niti učiteljica bilo koje vrste. Jedino vrijeme kada pjesme imaju bilo kakav uticaj na bilo koje društvo je kada ljudi stanu, slušaju i obrate pažnju na ono što govore pjesnici. Uticaj nije zbog toga što je pjesnik namjeravao da ima uticaja, već zato što su ljudi zastali i našli vrijeme da zaista slušaju.





Ono što pišem je iz hitnosti koju osjećam u sebi. Napisala sam mnogo toga o kršenju ljudskih prava nad ženama i o sebi, i naravno imam i uvijek ću pisati kao žena i iz perspektive žene, jer očigledno sam žena; ali ja sam također ljudsko biće, pjesnikinja, ljubavnica, majka, prijateljica.





Narod nije uvijek njegova vlast i obrnuto, vlast ne predstavlja uvijek svoj narod. Međutim, ono što može predstavljati narod je njihova književnost i umjetnost. Zato i mnogo vremena posvjećujem prevođenju iranske književnosti na engleski. Želim da ljudi gledaju na Iran kroz objektiv književnosti i vide ih kao ljude, kulturu, a ne kao tamnu mrlju na mapi, ili kao „teroriste“. To je divna stvar u književnosti. Ona nas okuplja kao ljudska bića – direktno, a ne kroz iskrivljenu sliku religije ili politike.





U jednoj pjesmi pišete pismo Americi koja je krišom dolazila u Vašu sobu u Teheranu kada ste imali jedanast godina. Da li je Vašoj poeziji , u Vašim snovima, Amerika i danas azurna i narandžasta, poput neba i makova?





Mi smo usamljena stvorenja. Mi gledamo na svijet iznutra. A kada smo u meditativnom stanju, suprotstavljanje onoga što je tamo i unutrašnje iskustvo tog trenutka može imati dubok uticaj na našu psihu i na to kako vidimo svijet. Šta znači plava ako nije stavljena preko žutog? Ako stavite sivu boju usred maslinasto zelene boje, izgledat će kao drugačija boja nego ako je stavite preko ljubičaste. Probajte. Svaki put vaše oči vide sivu kao drugu boju. Pitanje je: šta je “stvarnost”? Kontekst i pozadina mijenjaju način na koji vidimo stvari. Šta god mi držimo u sebi, dolazi od onoga što prikupljamo i procesuiramo iz naše neposredne okoline – vrste knjiga koje čitamo, filmova koje gledamo, ljudskih interakcija koje imamo, itd. Šta bilo šta od toga znači kada se suprotstavi onome što postoji izvan nas, neobrađeno našom psihom? To je ono što ova pjesma istražuje.





Zanima me način na koji pišete o braku u svojoj najnovijoj knjizi Keeping Time with Blue Hyacinths . U mnogim pjesmama postoji očaj, jer opisujete fizičko i psihičko degradiranje žena zarobljenih u ograničenjima braka i majčinstva ili onih rastrgnutih razvodom. A ipak ima i nježnosti, koja također nastaje iznenađujuće i neočekivano. Šta je inspiriralo ove teme?





Udala sam se iz ljubavi. Bila sam vrlo mlada, a on je bio stariji. Postoji opasnost u takvim vezama. Međutim, ono o čemu pišem u pjesmi Keeping Time with Blue Hyacinths nije toliko o ograničenosti braka i majčinstva, koliko o nejasnoćama koje se stvaraju u vezi u kojoj je ljepota zamračena nesporazumima, gdje moralni sudovi koče povjerenje, a nesmotreno neljubazne riječi ili djela pokvare atmosferu u kući. Znam da ima mnogo žena koje se vide u ovim pjesmama. I moj glas je njihov. Ali najvažnije je nastaviti dalje i napredovati. Bez nježnosti i smisla za humor, život postaje težak.





Na koji način razmišljate o važnosti prevođenja književnosti na druge jezike? 





Ja sam pjesnikinja i spisateljica koja prevodi. Ne obrnuto. Ja prevodim jer vjerujem da književnost ima moć da zbližava ljude različitih kultura i jezika. Ovo su mračna vremena i kao i uvijek, svjetlost književnosti i umjetnosti je neophodna da nam razvedri život i da nas približi jedno drugom. Kao bilingvalna pesnikinja, sa dvije kulture, osjećam da je moja dužnost da učinim ono što mogu, efikasno koliko mogu – da ponovo stvorim našu voljenu poeziju Irana na engleskom, kao poeziju. Persijski i engleski su različiti kao nebo i more. Najbolje što mogu da uradim kao pjesnikinja-prevoditeljica je da stvorim odraz jednog u drugom. Moj prijevod postaje ponovno stvaranje koja odražava original. More može odražavati nebo svojim pokretnim zvijezdama, pomicanjem oblaka, mjesečevim mjenama i pticama selicama, ali u konačnici more nije nebo. Po prirodi je tekućina. Ono talasa. Postoje talasi. Ako ste riba koja živi u moru, možete samo razumjeti nebo ako njegov odraz postane dio vode. Ta refleksija je prijevod.





Živimo u svijetu koji je podijeljen brojnim ideologijama. Svaki dan slušamo o tome kako smo različiti. Po mom mišljenju, jedina stvar koja zaista spaja ljude je umjetnost. I ja želim da budem dio tog procesa. Jer, u jednu ruku, možemo očajavati i reći da kao pjesnici možemo samo pisati svoje pjesme. Ali, kako dolazim iz dvije kulture i govorim dva jezika, i kako sam pjesnikinja i spisateljica, ukoliko ne prevodim, ja činim grijeh. Kroz prijevod i ponovno stvaranje, ja mogu spojiti dvije kulture.





Takođe ste i dramska spisateljica. Recite nešto o posljednjoj predstavi koja se igra po Vašem tekstu. 





Da, moja nova predstava je adaptacija Attarovog djela Govor ptica. Kada mi je direktor Ubuntu teatra Michael Moran prišao sa idejom da prilagodi prijevod za pozornicu, već sam razmišljala o tome da to uradim, ali još nisam bila počela. Činilo se da smo se našli u pravo vrijeme. On mi je dao zadatak da to napišem i nakon pune godine pisanja i radionica, premijerno je prikazana u teatru Ubuntu u Oaklandu. Režirao je italijanski režiser Giulio Cesare Perrone. Dok sam pisala ovu predstavu, zadržala sam osnovnu strukturu Attarove priče, ali sam sebi dala i kreativnu slobodu. Dodala sam komediju, uvećala postojeći humor u pričama i nisam se ustezala od toga da se referiram na naša moderna politička i društvena pitanja. Zamaglila sam rodne uloge i i zahtjevala da glumci budu različitih rasa. To je predstava koja je zabavna, ali i vjerna dubokoj i bezvremenskoj duhovnoj poruci Attara.





O čemu govore ptice u Govoru ptica?





U Govoru ptica, ptice svijeta se okupljaju i priznaju Velikog Simorgha kao svog Gospodara. Simorgh je misteriozna ptica koja živi u planini Qaf, mitskoj planini koja se omotava oko svijeta. Hoopoe je izabran da ih vodi kroz opasno putovanje. Oni prelaze sedam dolina, a od hiljada ptica samo trideset dođe do prebivališta Velikog Simorgha. Ali to nije kraj priče. Dogodi se nešto neočekivano. Morat ćete vidjeti predstavu ili pročitati knjigu kako biste saznali.










Od jezika bliskih našem prostoru, prevođeni ste do sada na makednonski jezik. Da li poznajete balkanske autore i da li postoji pesnici s Balkana koji su Vam poetički bliski?





Da, Nikola Madzirov je preveo moje pjesme preveo na Makedonski. On je veliki pjesnik čiji rad volim. Prijevod književnosti je kao izgradnja mosta svjetlosti između ljudi i kultura. Povezuje nas i ne mogu ga probiti ni bombe ni granate. Dugujemo veliku zahvalnost pjesnicima koji prevode poeziju iz cijelog svijeta, uključujući i balkanske jezike. Ljudi kao što su Sean Cotter i Mihaela Moscaliuc koji prevode rumunske pjesnike kao što su Nichita Stanescu i Liliana Ursu; Charles Simić koji je preveo mnoge srpske pjesnike; Igor Isakovski koji je uređivao antologiju makedonskih pjesnika okupljajući mnoge fine prevoditelje; i Miroslav Nikolov koji je prevodio bugarske pjesnike kao što je Lyubomir Nikolov. To su zbirke za koje znam. Sigurna sam da ima i drugih koje nisam pročitala zato što nisu prevedene na engleski.









Prevod s engleskog Aida Salihović-Gušić










Prethodni tekstovi autora: Naslikano sunce, Sposobni smo da stvorimo svoju vlastitu zemlju, 1. dio

	





			
				


	

		
SPOSOBNI SMO DA STVORIMO SVOJU VLASTITU ZEMLJU: INTERVJU SA SHOLEH WOLPE, 1. DIO
	


		

		Posted on 		Posted in IntervjuTagged , 1 komentar	

	
	

		

Sholeh Wolpe (photo by Sophie Kandaouroff)









Razgovarala Nadija Rebronja









Kažete da ne pripadate nigdje i da imate akcenat na svim jezicima. Šta mislite o pjesnicima i pripadanjima? Može li pjesnik pripadati nečemu ili pripada samo poeziji?





Napustila sam svoj dom u Teheranu kada sam imala trinaest godina. Nakon Islamske revolucije, shvatila sam da povratak više nije opcija. Osjetila sam da nemam državu i ,,dom” je postao važna tema u mom životu. Živjela sam u mnogim državama, malim i velikim gradovima, i tokom godina sam usvojila mnogo identiteta – identitet kćerke, studentice, supruge, majke, pjesnikinje, prijateljice, feministice, umjetnice, žrtve, osvajačice, učiteljice. Ali, gdje je dom? Da li je to mjesto u kojem sam rođena? Mjesto u kojem živim? Ova potraga je uticala na mnoge od mojih radova, ili ispitivanje šta to zapravo “izganstvo” znači. Gdje ja pripadam?





Jednog dana sam sjedila u jednom vrtu i gledala kako se kornjače kreću s jedne strane ribnjaka na drugu. Shvatila sam da smo baš kao ta divna stvorenja. Imamo mjesto rođenja ili stanište, ali bez obzira gdje idemo, “dom” je ono što nosimo u sebi. Govorim o sinhronizaciji sa evoluirajućim ja. Možemo biti povezani s geografskim mjestom ili kulturom, ali smo sposobni da stvorimo svoju vlastitu unutarnju zemlju – neovisno o lažnim granicama koje slučajno povlače političari, kraljevi i osvajači.





Na kom jeziku sanjate o poeziji? Na kom jeziku razmišljate o poeziji?





Mogu da pišem samo na jeziku na kojem sanjam. Davno sam prestala sanjati na persijskom. Zato pišem na engleskom. Kada prevodim persijsku književnost, to je moj način povezivanja sa maternjim jezikom. Kada glasno čitam persijsku poeziju, ona vibrira u dijelovima moje duše koji su često skriveni i netaknuti.





Prevodite djela iranskih tj. persijskih klasika. Naročitu pažnju je privukao Vaš prijevod Atarovog djela Govor ptica na engleski jezik. Kakva je percepcija savremenog čitaoca u Americi stare persijske književnosti i kako savremeni Amerikanac čita Govor ptica?





Iako Govor ptica potiče iz islamske tradicije, proizilazi iz sufijskog misticizma. Poruka ovog djela je potpuno anti-dogmatska, anti-rasistička, anti-nacionalistička i anti-ekstremistička. Attar nam govori da je razlika između crkve, pagode, hrama i džamije besmislena. Moramo hodati Putem i putovati prema našem Stvoritelju. On nam kaže da je naša destinacija kao veliki okean. Svi završimo na njegovim obalama. Nekima je potrebno dosta vremena da stignu tamo. Drugi brzo stižu. On kaže, pokušajte stići kao čisti kap vode tako da možete da se pridružite okeanu i postanete jedno sa svojim Stvoriteljem. Ako stignete kao šljunak umotani u svoj ego i fantazije, okean će vas dočekati, ali ćete potonuti na dno spoznajući samo sebe – nikad cijeli okean.





Prevodili ste poznatu iransku pesnikinju Foarug Fagurzade i bavili ste se njenim djelom. Kakva je, po Vašem mišljenju, pozicija njene poezije u kontekstu iranske književnosti?





Forugh Farrokhzad je jedna od najznačajnijih iranskih pjesnikinja dvadesetog stoljeća. Rođena 1935. godine, bila je pjesnikinja od velike smjelosti i izuzetnog talenta. Njena poezija bila je poezija protesta – protesta kroz otkrivanje najskrivenijeg ženskog svijeta. Njihove intimne tajne i želje, njihove tuge, čežnje, težnje. Forugh je živjela onako kako je većina žena potajno čeznula za životom, ali im je nedostajalo hrabrosti ili znanja. Međutim, to je učinila po cijeni svog  porodičnog života. Izgubila je starateljstvo nad svojim jedinim biološkim sinom, morala je provesti neko vrijeme u sanatorijumu gdje je bila podvrgnuta elektro-šok terapiji i pretrpjela velika zlostavljanja od strane medija koji su joj odbili ozbiljnost i poštovanje koje je dato njenim savremenicima muškarcima. Umrla je u saobraćajnoj nesreći u 32. godini života.





Moji prijevodi njenih pesama, “Grijeh: Izabrane pjesme Forugh Farrokhzad” (Univerzitet Arkansas Press) su već u svom drugom izdanju i četvrtom printanju. Ljudi je vole. Kada sam počela da prevodim njena djela, znala sam da je vrijeme da se svijet bolje upozna sa ovom izvanrednim pjesnikinjom koja je kroz poetski talenat, istrajnost i hrabrost osvojila srce nacije. Bila je godinama ispred svog vremena, i stilski u svom poetskom jeziku i u  onome što je morala reći. Prvi put u historiji iranske poezije, usudila se da piše iz perspektive žene, društveno, seksualno, emocionalno i politički. Forugh i nekoliko njenih savremenika revolucionisali su poetski jezik kulture koja je poprimila formalni poetski stil i težak rječnik. Koristila je jezik koji je jednostavan, ali višeslojan. Svakim čitanjem njenih pjesama nalazite da držite nešto novo, i ojsećate se primoranim da se vratite svakoj pjesmi ne zato što je niste razumjeli prvi put, već zato što znate da ima više – uvijek više. I nikada niste razočarani.





Često boravite u Evropi na pjesničkim festivalima i rezidencijama. Može se reći da savremenu evropsku poeziju poznajete koliko i američku. Da li primećujete razliku između poetskih tendencija u Evropi i Americi?





Lajos Egri u svom djelu Umjetnost dramskog pisanja piše: “Sunce, zajedno sa svojim drugim aktivnostima, stvara kišu.” Mislim da je poezija poput te kiše. Stvaraju je društvene i političke aktivnosti koje je okružuju; stvorena je kulturom, muzikom, historijom i umetnošću … sve čim je jedan pjesnik okružen. Dakle, da, vidim dosta razlike između onoga što se piše u Evropi i Sjedinjenim Državama. Političari, korporacije i mediji su stvorili vještački svijet u kome je uvijek „mi“ protiv „njih“. Mnogi ljudi pasivno prihvataju ovaj izmišljeni svijet bez preispitivanja sila koje stoje iza ratova, religiozne netrpeljivosti, političke i finansijske dobiti. Mi smo toliko zaokupljeni ovom vještačkom igrom da zaboravljamo ko smo, odakle dolazimo i šta je zaista važno. Poezija nas izvlači iz ovog pasivnog prihvatanja. U tom smislu, donedavno je evropska poezija bila relevantnija i snažnija u životima ljudi. Donedavno je većina objavljenih pjesnika u Sjedinjenim državama bila bijela i donekle uklonjena od ostatka svijeta. Jasno se sjećam kako su nakon tragedije 11. septembra pjesnici počeli pisati više političkih pjesama i ljudi su počeli tražiti utjehu i smjernice u poeziji. Pjesnici su postali relevantniji. Danas postoji mnogo afroameričkih i imigrantskih pjesnika čiji se glas čuje. Barem mnogo više nego ranije. I to je dobra stvar.





Prevod s engleskog Aida Salihović-Gušić










Prethodni tekstovi autora: Naslikano sunce

	





			
				


	

		
ŠOLE VOLPI: NASLIKANO SUNCE
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged , 2 komentara	

	
	

		

Sholeh Wolpé (photo by Bonnie Perkinson)









Naslikano sunce





Bura se kovitla u mom peru
iz koga će se mastilo “nevernice”
uskoro proliti i umrljati
zidove vere.





Sove sa turbanima polumeseca
odeveni medvedi krsta koji su naslikali
sunce na krečnjačkim zidinama ovog zatvora
zapaljuju zrak koji dišemo.





Bog jeca ispod maske koja mu je tetovirana na licu.





Žuto plavom





Svakom duhu
koji uđe u moj krevet
ponudim cigaretu,





bacim na spisak sve neistine
koje sam izrekla,
odlažem sve
hitno,





unajmljujem ožalošćene u slučaju
da skočim, zalivam
uvelo cveće na zidovima
moje spavaće sobe.





Nema mira
u strpljenju,
ni nemira
u pokretu.





Ne možeš dodeliti žuto
plavom,
a pridevima je muka
od venčavanja
sa imenicama.





Želim da podetinjim
da kažem NE
isprepletano sa da,
slikam horizonte
nad horizontima,





jer znam
da reka nikada ne prestaje
da se pruža plivajući
ka moru,





a cigarete ne
ubijaju one koji su već
mrtvi.





Draga Ameriko





Imala si običaj da mi se ušunjaš u sobu,
sećaš se?
Imala sam jedanaest a ti si nastavila da dolaziš,
svake noći, u Teheranu, da sklizneš
iz mog starog radija na radnom stolu, prođeš
pored gomile domaćih zadataka iz geometrije, preko
izbledelog persijskog tepiha, i zariješ se
u mene, tupim rokenrol udarcima.
Volela sam te više nego žvakaću gumu,
više nego uvozne banane
koje su ulični prodavci skupo cenili.
Mislila sam da si azurno plava, Ameriko,
i narandžasta, poput neba, i makova,
kao majčina nova haljina, kao kumkvat.
Sanjala sam te Ameriko, sanjala
svake noći bez prestanka besomučno poput
izgubljenog deteta dok nisi postala stvarna kao meso.
A kada sam stigla k tebi, pesnicom si
udarila sebe u meni kao podsmeh.





Kiseli krastavci i krofne





Hladni podrumi me podsećaju na mrtvo
voće koje je moja majka davila šećerom, na krastavce
poput falusa koji se kisele u ćutljivim teglama.





Moja školska uniforma je umrljana,
duga kosa čvrsto vezana, kestenjaste
grudi ušuškane u široke marame,





govorim prijateljici susetkinji, o krofni
s crvenim džemom pod našim suknjama, učim je
trbušnom plesu koji odmotava draperiju
detinjstva oko tela tako brzo kao vudu vazduh
iz tek otvorene bočice parfema.





Upijam knjige koje moje trepavice pretvaraju
u plavo perje, kapilare kapaka u nežne
kosti krila koja lepetaju i podižu se, nose me put
ostrvske kuće na tankim nožicama.





Ona jede kamene stranice starog Kurana,
stasava u suton tamo gde bombe padaju po
popločanim ulicama a iz neba se prolama kiša
lave koja teče li teče, noseći je ka
oštroj litici kraja sveta.





prevela s engleskog Ivana Maksić










Šole Volpi (Sholeh Wolpé) je američko-iranska spisateljica i pesnikinja. Bavi se i prevođenjem.  https://www.sholehwolpe.com/bio






	





			
				


	

		
EMINA KOVAČEVIĆ: USAMLJENA U PARIZU
	


		

		Posted on 		Posted in PoezijaTagged 	

	
	

		

Emina Kovačević









Usamljena u Parizu





Leonie je noćas usamljena u Parizu
Pariz, Istanbul, Berlin i Moskva postoje samo kada ih sanjamo
Leonie je promijenila ime, noćas je u Parizu, i tamo je usamljena





“Voljela bih da ja nisam ja nego da sam neka druga voljela bih da
sam Leonie, tako da se zovem, da mi je maternji jezik njemački da
ne moram naknadno da ga učim, paralelno sa završnom godinom studija da
sam se rodila u malo uređenijem društvu gdje ljudi ne bacaju smeće po ulici i
ne tuku se u javnom gradskom prijevozu gospodine nemojte se uzrujavati uzrujan sam
od devedeset druge (ja sam se uzrujana rodila devedeset i pete) da
imam pravu kičmu i da su moja leđa pritisnuta teretom traume razvoda
roditelja samo da nisam morala gledati oca kako ga odsjecaju komad po
komad, kako odumire sa njim sve sveto da nisam sa šest godina
vidjela snimke masovnih grobnica na televiziji da nisam poslije
to sanjala i da nisam vidjela hangare i prazne tvorničke hale
koje su smrdile na smrt da ne znam za doktore koji nemarom ubijaju
starce sa vodom u plućima da moje obrazovanje nije palo na pleća
moje majke u korumpiranom sistemu da nisam morala i sama birati krasti
ili propasti da nisam ja ja da sam Leonie koja sluša dobru muziku i
gleda dobre filmove i ide na dobre predstave i čita lijepu književnost
iz cijelog svijeta da emotivno plačem i jecam nad katedralom Notre Dame
ili nad jadnim koalama i kengurima i da sam veganka i da je to
moj aktivizam da kada odlučim da budem borac za ljudska prava nemam
ovoliku selekciju ugroženih u vlastitoj avliji demobilisani borci djeca sa poteškoćama
u razvoju svezana za radijatore imigranti mladi koje ubijaju nepoznati a možda i policija ista
policija koja hapsi bijednike kad ukradu tri metra drva a ne može
uhapsiti ko god da je ubio onu dvojicu policajaca na dužnosti u patroli nevini
rafalom na moj 23. rođendan (26.10.2018 oko 6 ujutro) da ne moram sumnjati u sve ali apsolutno sve
da nisam naučena da je čovjek čovjeku vuk da je brat bratu vuk da
nemam urođenu fobiju od stranih imena da mogu priuštiti spiritualno
putovanje u Indiju ili gdje se već odlazi ovih dana da mogu
mirne savijesti sjesti i čitati, pisati, živjeti ljubiće ili ljubavnu poeziju
bez da se grizem jer se ne trudim da nešto učinim i promijenim iako znam da ništa
ja ne mogu promijeniti gdje ne moram tristoti put objašnjavati da se ne želim
stranački izjašnjavati da ne želim da me zastupaju šoviniste i kada se probam
protiv njih boriti da ne budem poražena da patim jer moj život nema smisla
isto kao što patim i sada, samo tada bi bilo bez second-hand trauma da ne
moram živjeti sa znanjem da je čovjek koji je tukao mog oca u logoru
pušten na slobodu i hoda gradom u kojem ja jedem meso sa znanjem da će
gamad koja su se okomila na moju majku-udovicu proći nekažnjeno da ne slušam
kako je moja ljutnja zapravo pogubna za moje pisanje da nisam ovako ljuta da se
zovem Leonie i da me mogu kupiti ekstremni-lijevi-donji-kvadrant retorike da nisam
nus-pojava raspada neopredijeljenosti da nisam recidiv hladnog rata koji se
prelomio u avliji gdje sam se slučajno rodila da nisam ja ja da sam neka druga da sam Leonie
možda bi mi bilo malo lakše a znam da ne bi”





Leonie je noćas usamljena u Parizu
Pariz, Istanbul, Berlin i Moskva postoje samo kada ih sanjamo
Leonie je promijenila ime, noćas je u Parizu, i tamo je usamljena










Emina Kovačević rođena je u Jablanici, 1995. godine. Odrasla je u Mostaru, a srednjoškolsko obrazovanje završila je u Sarajevu kao stipendistica na Tursko-bosanskom koledžu. Trenutno je studentica završne godine dodiplomskog studija na Odsjeku za  dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti. Između ostalog, piše pozorišnu i filmsku kritiku. Dobitnica je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2019/2020. akademsku godinu. Trenutno radi na svom rediteljskom prvijencu – kratkometražnom dokumentarnom filmu “sarajevska.arlekina”. U slobodno vrijeme sklada šaljive pjesme na ukulelama za raju.

	





			
				


	

		
STEPHANE MARTELLY: FACHADAS
	


		

		Posted on 		Posted in Španski / Spanish / EspañolTagged 	

	
	

		

Stephane Martelly









FACHADAS










Arrimada a esta tectónica





                y todos estos huesos sin





posición





todo este tumulto





                como si no fuera nada





como si el ruido





no existiera.









Mientras que









Se accede (accedemos?)





                finalmente





al estado de fachada









Anclaje sin peso





apoyado





                en el viento









(Inventarios, inédito)





Traducción: Carla Rivadeneira










Escritora, traductora e investigadora académica, Stéphane Martelly nació en Puerto Príncipe y vive ahora en Montreal. A través de un acercamiento profundamente transdisciplinario, ella confronta teoría, crítica reflexiva y arte en su obra. Ha publicado poesía [La Boîte noire suivi de Départs 2004)] y relatos infantiles [Couleur de rue, 1999 and L'Homme aux cheveux de fougère, 2002]. Su obra plástica se exhibe en el libro de arte digital Folie passée à la chaux vive (Locura pasada a cal viva) (Publie.net, 2010).





Como investigadora académica trabaja, entre otros, con la organización Life Stories of Montrealers Displaced By War, Genocide And Other Human Rights Violations (Historias de vida de montrealeses desplazados por la guerra, genocidio y otras violaciones a los derechos humanos) con sede en Montreal, Canadá, como investigadora y coordinadora. En los años 2018-2019 ella fue la Coordinadora principal del Centre of Oral History and Digital Storytelling (Centro de historia oral y narración de historias digital) y sigue como un miembro fundamental de esta importante institución al día de hoy.





También ha escrito una monografía sobre el poeta haitiano Magloire-Saint-Aude (Le Sujet opaque, 2001) y varios artículos sobre la literatura caribeña. Su más reciente ensayo en creación-investigación es : Les Jeux du dissemblable. Folie, marge et féminin en littérature haitienne contemporaine, Nota Bene, 2016.





Sus publicaciones recientes son La Maman qui s’absentait (Vents d’Ailleurs, 2011), Inventaires (Triptyque, 2016) y L'enfant gazelle (Remue-Ménage, 2018). 





Como profesora asociada en el Departamento de Teatro de la Concordia University (Canadá) y profesora de escritura creativa e investigación-creación en el Departamento de Literatura de la Université de Sherbrooke (Québec, Canadá), sus intereses permanentes y continuados son la posibilidad y límites de la creación e interpretación.