Razgovarala Amina Bulić

Magdalena Blažević nagrađivana je autorica kratkih priča. Njena prva zbirka Svetkovina odmah po objaljivanju dospjela je u središte čitateljske i kritičarske pažnje kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Kratke priče Svetkovine svjedoče autentičnom autoricinom proznom stilu koji teži ka poetskom izrazu. Tematski determinirane egzistencijom i perspektivom ženskih likova prostorno su usidrene u ruralne predjele srednje Bosne.

Na koji ste način doživljavali svoju spisateljsku poziciju za vrijeme oblikovanja Svetkovine? Smatrate li da zadatak autora narativa poput Vaših nije samo ovladati uzusima pripovijedanja uz razvoj autentičnog stila i poetike već poput kakvog kulturnog antropologa ili etnologa uočavati i promišljati dubinsku strukturu, logiku i gramatiku odnosa pojedinaca unutar specifičnog socijalnog i kulturnog konteksta?

Ako pod autorskom pozicijom podrazumijevate autorove stavove o temama koje se provlače kroz njegov književni tekst tada je moja pozicija u Svetkovini potpuno nevidljiva. Od prve napisane priče znala sam kakve likove želim oblikovati, oni su potpuno neovisni o mojim razmišljanjima i životnim stavovima. Junakinje i junaci priča imaju svoju volju i moja je uloga bila da ih pratim na njihovu putu. Naravno da to ne znači da je autor tek promatrač, osmislio je sve ono što se odvija pred očima čitatelja koji aktivno sudjeluje u stvaranju priče stoga ona ima onoliko interpretacija koliko ima čitatelja. Iako se kroz književno djelo, barem kada je riječ o fikciji, ne mogu iščitati stavovi autora ipak je moguće upoznati ga u smislu da je jasno kojim je temama obuzet (da ne kažem opsjednut). Književni tekst je uvijek smješten u određeni prostor i vrijeme koje mu daju kontekst prema kojem čitatelj bolje razumije njegove junake i junakinje, a potaknuti razumijevanje i suosjećanje za drugog i drugačijeg jeste temeljna zadaća književnosti.

U Svetkovini uočavamo prisustvo naturalističkog načela odnosa pisca prema radnji i likovima pripovijesti – pisac nije moralist već anatomist. Međutim, neosporna je činjenica da je subjektivnost književnosti imanentna, od čina selekcije teme i književne građe do načina njihova oblikovanja. Šta je ključno za balansiranje autorske intencije i uzusa oblikovanja književnog teksta, odnosno razvoja priče?

Jedno sam vrijeme, dok sam studirala, bila potpuno opsjednuta Zolom. Pročitala sam sve što se moglo naći u knjižnicama. Nakon desetak romana sam se zasitila jer sam uvidjela da neću otkriti ništa što već nisam pročitala, ali roman Therese Raquin me i dalje fascinira. Čitala sam ga nekoliko puta, zadnji put prije mjesec dana, i za mene je to jedan od najvažnijih svjetskih klasika uz Madame Bovary, Anu Karenjinu… Bljutavost svakodnevice koja je zašla u svaku poru tijela, kuće i okruženja junakinje prekida se buđenjem seksualnosti, nagonskog, porivima koji su jači od razuma. Atmosfera koja vas usisa u priču i više ne možete i ne želite vani. Zolin tekst zadire ispod onoga što nam je vidljivo golim okom. Nož pruža čitatelju i pred njegovim očima nastaju rezovi iz kojih na danje svjetlo ispadaju utrobe spremne za temeljito seciranje. Ljudi su oduvijek fascinirani takvim prizorima i čini se da ih se nikada neće zasititi. Sjećam se kad smo kao djeca gledali kako se kolju svinje i kako im se dok vise na čengelama vadi utroba. Iako je taj prizor uistinu užasan istovremeno je i neodoljiv, zapanjujući jer vidiš ono što se ne bi trebalo vidjeti, što bi trebalo ostati u mraku. Svetkovina svakako zadire ispod kože i čupa utrobe, ali se oslanja na poetski jezik, na metafore. To je kombinacija koja se meni svidjela i taj je jezik već bio u meni, spreman za oblikovanje priča. Ne zanima me puki fotografski snimak stvarnosti, sklonija sam bajkovitom, snovitom, nadrealnom. Svetkovina bi bila kombinacija tih elemenata. Netko je na Goodreadsu za Svetkovinu napisao da je riječ o poetskom naturalizmu, ruralnoj gotici. Taj netko je baš dobro iščitao priče.

Čitajući Svetkovinu, zapažamo u kolikoj su mjeri univerzumi njenih narativa okrenuti ka prirodi kao izvoru motiva, metaforičnosti i alegoričnosti te uočavamo Vašu pomnu orijentiranost ka detaljima koji, uvećani lupom precizne deskripcije, dobijaju nove semantičke dimenzije. Sve to uveliko određuje jezik i stil Vaših priča, ali i utječe na njihovu distinktivnu atmosferičnost. Koji su činioci djelovali na razvoj i oblikovanje Vašeg proznog stila?

Prostor kojim se kreću junakinje Svetkovine prostor je sela, tamo gdje ljudi ovise o prirodi i njezinoj naravi, u stalnom su doticaju sa zemljom, biljkama i životinjama. Poznaju njihove cikluse rasta i razvoja i one same su dio te prirode, bez nje ne postoje. Ja sam odrasla u takvom okruženju i moje djetinjstvo jeste bilo takvo da je igra najčešće podrazumijevala vanjski svijet. Ljeti su u bari ispod kuće kreketale žabe, bila je puna skakavaca i ptica. Uz prugu perunike i šaš, polje puno kukuruzišta, oranica, prašnjavih puteva, visokih stogova sijena. U jesen magla, vlaga i blato. Zimi oštro, bjelina snijega i crnilo uglja. Sve te slike, boje i mirisi su dio mene pa tako i jezika Svetkovine. Isjeckane rečenice, na podsvjesnoj razini, imaju veze s jezikom kojim su s nama razgovarale naše majke. Kratke, odsječne izjave bez mnogo objašnjavanja i uvjeravanja jer im obaveze i način života nisu ostavljali mnogo vremena za iskazivanje nježnosti.

U pojedinim pričama Svetkovine iskrsava pitanje etičkog naturalizma, a tematski sloj odnosa čovjeka prema prirodi možda je najneposrednije predstavljen u priči Mačka. Kako bi ste okarkaterizirali taj odnos?

Svijet Svetkovine je zatvoren, poštuje svoja pravila da bi uspostavio kakav-takav balans između čovjeka i onoga što ga okružuje. U priči Mačka starac mačiće baca u rijeku jer mu ne treba više mačaka ili je to prvi okot za koji se smatralo da je nevaljao (nikad nisam saznala zašto, jednostavno se tako radilo). Životinje su se uzgajale da se jedu, da služe čovjeku i olakšaju mu svakodnevicu. Paralelno s tim se odvija još jedna radnja, djevojka Adela je trudna s oženjenim muškarcem iz sela, očajna je i pokušava na sve načine izazvati pobačaj. Kupa se u vrućim kupkama, skače sa sjenika u štali, ali joj ne uspijeva te se naposljetku obraća Varji, starici koja zna kako se pobrinuti za neželjenu trudnoću. Djevojka nema izbora, očajni su i ona i muškarac koji je voli, ali u tom svijetu za njihovu sreću nema mjesta. Ne postoje razvodi, prihvaćanje onoga koji je pogriješio, samo prijezir i osuda.

Književnost nije jedini medij putem kojeg kreirate i izražavate svoju umjetničku viziju stvarnosti. Bavite se i fotografijom. One se u slučaju Vašeg umjetničkog izričaja doimaju komplementarnima? Na koji način međusobno komuniciraju ove dvije vrste umjetnosti?

O fotografiji i fotografskoj opremi ne znam mnogo, niti sam se ikada pokušavala profesionalno baviti time, ali kao i u književnosti imam jasnu viziju onoga što želim postići fotografijom i rekla bih da imam dobro oko. Hvatam prizore koji će možda postati mjesto radnje nove priče, posebno volim fotografirati stare, napuštene kuće iz sela u okolici Žepča. Ponekad je u kućama još uvijek namještaj i stvari koje danas ne možete kupiti ili svjedoče o vremenu koje je davno završilo. Sada, pred Novu godinu sam bila u takvoj jednoj kući gdje još uvijek visi kalendar s datumom iz siječnja ‘92. godine. U kupatilu u čaši su dvije četkice za zube, na tavanici škrinje s dokumentima, stara, natrula odjeća i cipele, posuđe… Prozori i zavjese na tim kućama su čudesni. Pod tim prozorima nastale su priče Svetkovine.

U novu godinu ušli smo s bremenom konstantne neizvjesnosti i nevidljive opasnosti koju je iznjedrila 2020. godina. U kolikoj mjeri i na koji način su se okolnosti pandemije i lockdowna odrazile na spisateljski segment vašeg života, na umjetničko procesuiranje stvarnosti i svakodnevice? Uviđaju li se već sada reperkusije globalne pandemije i novih normi socijalnog ponašanja na književnost i književnu produkciju?

Pandemija kao književna tema mi je u potpunosti neinteresantna. I u autorskom i u čitateljskom smislu. Zaobilazila sam dnevnike izolacije koji su se svakodnevno pisali, pročitala sam samo Prozor Olge Tokarczuk. Vjerujem da će u sljedećih nekoliko godina nastati mnogo književnosti koja će tematizirati pandemiju, ali teško da ću se uhvatiti takvih čitanja. Pandemija nije uopće utjecala na način na koji pišem jer su teme i stvarnost koje me zaokupljaju daleko od onoga što sada proživljavamo.

Magdalena Blažević (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima: Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Neke od njih prevedene su na engleski, ruski i makedonski jezik. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru.