ŽENE IZ DUGOG SELA

Žive s mislima da
Bog ima neki plan
za njih
“Bog ima neki plan
za nas”, kažu
kad se slučajno sretnemo
što nije često
o ne, one uvijek imaju preča posla:
očistiti fuge u kupatilu (četkicom za zube)
ubijati muhe oko kuće
izmicati sećije i regale
a tu su još i vrata, tavani, prozori,
kuhinjski elementi
Sjećam se jedne koja je
ribala električni
šporet, pa ju struja
ubila
“Trebala ga je isključiti
iz utičnice”, pričalo se
dok se ona hladila u zemlji
One srećnije umru brzo
i njihovi muževi plaču
koliko je tu prolivenih suza
ali muškarcu treba žena
pa se tako na nju
brzo zaboravi
Iza nje ostane nešto kao
“Kako je ona slušala svekra i svekrvu,
kao svoje roditelje…”
Druga žena se dokazuje
da je čak bolja od prve
pa ustaje u četiri i već do osam
po pet jufki razvuče
za svačiji ukus
sve dok kroz selo ne protutnji
hitna pomoć
Onda žene malo utihnu
i proviruju iza stora
ispred čije će kuće ovaj put stati
i koju će na nosilima
iznijeti
Tad cijelo selo poprimi
Oblik cvijeća u vazni koje
Je pri kraju
Osim žene koja je u kolima
Hitne pomoći
Dok zemlja plazi jezik
za njenim kostima
Ona se sjeća sebe kad je
Željela nešto drugo
Nešto više od života
I smiješi se sigurna da sve
Počinje baš tad
U kolima hitne pomoći

ŽENA KOJA NEMA KUĆU

Cijeli život živim u strahu od izbacivanja
Van, u gluho doba noći, u zlatne
Dane augusta, dok su mi rasle dojke,
Dok skupljam kosu sa umivaonika
Od oca sam se sakrivala u potkrovlje
I pušila njegove cigare, a čikove
Gurala između crijepova
Ostajala bih gore dan ili dva,
Potom silazila kad bi mi nestalo svega
A on bi me dočekao na vratima
Cereći se, zgasnut u licu
Opet si meni došla, je li, govorio bi
A ja sam slušala pretis lonac kako pišti
U kuhinji, puna pokore, za krevet,
Za mutne snove, za kašiku,
I moj prvi muž
U svakoj svađi znao je da kaže
Marš napolje, cmizdri nekom drugom,
i ja sam se poslije sedam godina braka
opet vratila ocu
Prevalila sam prazne puteve ove zemlje,
klonule glave
A otac me upita: Koliko si mislila da ostaneš?
I nedugo potom otrgoh se ponovo ocu
Moj drugi muž održava travu na grobljima
Ljudi govore da je lud, podsmjehuju mu se,
I zbog toga on kući dolazi natmuren
I ne gleda u naše dijete
I kinji me što su kadife na balkonu ofucane,
Iako nisu
Ko krunicu kadife ščepao me za glavu
I odvukao do ulaza
Nogama sam gurala ulazna vrata, preklinjala ga
Samo da me ne izbacuje van
Uradiću sve što kažeš,
samo me ne tjeraj iz kuće, rekla sam mu
Iako već vidjeh put i neku drugu dokolicu
Izmijenjenu veoma, ali opet istu

GINULA SAM ZA POEZIJU

Jabuke trule u travi, a one što se još
Drže na grani ptice kljucaju
Jabuke su padale i prije 13 godina,
crvljive, i možda baš ne jabuke
Nego smrt praćena zujanjem muha
Kad sam dobila svoju prvu pjesničku nagradu
Novine su pisale o tome, otac je došao kući
I tresnuo ih o stepenice na kojima sam
Sjedila i komila grah
Prošao je pored mene i ušao u kuću
A ja sam se samo stresla držeći se za mahune
Kao za mermer
Čekala sam da zaspi, što je uvijek radio
Kada bi se vratio iz džume, pa sam
Pokupila rasute listove novina i zašla u kukuruz
Vrane su prhnule pod udarcima moga
Srca
U novinama nije bilo bogzna šta,
Nekoliko redova o tome zašto
Sam dobila nagradu, i isto toliko
O mojoj knjizi, ali bila je tu jedna riječ,
Samo jedna, ona zbog koje sam prestala da dišem
Zbog koje je otac bacio novine pred mene
I prošao bez riječi, zbog koje su mačke
Bile nepomične ispred ulaznih vrata
Mudra, pisalo je, m u d r a
I suhe stabljike kukuruza okruživahu me
Znatiželjno kao da nas je zajedno
Svijet izdao
I to je bio naš prvi dan umiranja
Moj otac je želio da budem krojačica
Želio je da naučim musti kravu i praviti sir
Ginula sam za poeziju dok sam stajala
Za šporetom i gledala kako siri tetka Fata
I opet se moj sir mrvio i bio dobar
Jedino u piti
Nisi dovoljno posvećena, rekoše
Nisi ti prva u koju je šejtan ušao
Slušaj kvrcanje mlijeka, pucketanje vatre
Kad naučiš napraviti sir kako valja
Onda piši pjesmice dokle hoćeš

Naida Mujkić rođena je u Doboju (BiH) 1984. godine. Prvonagrađena je na Književno-kulturnoj manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu; Nagrada Mak Dizdar mladom pjesniku za zbirku neobjavljenih pjesama, 2006. godine. Učestvovala je na nekoliko internacionalnih književnih festivala. Također, izabrana je da predstavlja Bosnu i Hercegovinu na Bijenalu mladih umjetnika Evrope i Mediterana. Svoju poeziju predstavila je na Sajmu knjige u Beču, kao i u Literaturhausu u Grazu. Poezija Naide Mujkić prevedena je na nekoliko jezika i objavljena u književnim časopisima i antologijama širom svijeta. Objavila je šest knjiga poezije. Doktorirala je iz oblasti književnosti te predaje književnost na Pedagoškom fakultetu u Bihaću.

amigdala

podijelila sam svoj mrak
s općim mrakom
tako mi se mrak smanjio
i zgusnuo istovremeno
zapucketao iz sklopljenog
kišobrana kojeg ovo ljeto nisam otvorila
čak ni da mi radi hlad
neki kišobrani obavljaju radnje
moj zna odrediti stanje
u kojem sam
tako sklopljen
pred mutnim nebom
iza zamagljenih stakala
javnog prijevoza
ljudi prolaze na prstima
konkavnim udubljenjima
čvrsto prihvate šav od džempera jer
u mekom, končanom
i ljubav koju traže kao da odnekud zapinje
i ne ostavlja se
kandžicom se prikači za nositelja
njuška posvuda i traži
pod čijim se koncem druga ljubav zavukla
na kojem se tijelu toplo primila
nekima je ljubav u ispruženom laktu
nekima trusi sa zidova u čaše
bliske su ruke vijadukti u mraku
prenosit ću se
preko jednog satima
ljubav je žustrina plave
i kartonski bog podebljane glave
grad koji se prekida trajno
pred gradom se sunce tanji
pekari jutrom gase zagorjele kifl e
prozori pište od topline
Victoru Truvianu treći put
rastu mladi i jaki zubi
jer živi u rudnicima zraka
i ostalog vazdušastog materijala
gledala sam
gušter u ljubavi odbacuje rep
i jedno oko, meko i bijelo kao stiropor
nekoga ljubav nikako neće
vidjela sam sve to
i još kako mravi proždiru leptira
prejako mi pada kiša
i neoprezna sam digitalna ptica
ništa mi se dugo dogodilo nije
a možda bih
da se nisam u kućici obeskućila
u prsima napipala kost koker španijela

konvencija o pravima mora

čitali smo skupa Konvenciju o pravima mora
nisi se dao uvjeriti
to se priroda isprala
stolica izvagala točnu težinu džempera
a duša trideset šest puta zavunala
skuhali su more, a mi smo bespomoćno gledali
udarne vijesti s naših velikih ekrana
koje ćemo jednoga dana pretvoriti u tropske akvarije
okinawa churaumi, kuroshio sea u spavaćim sobama
sunce radi na velikoj udaljenosti od nas
sunce je velika
zagrijana podatkovna ploča
garnizoni se debljaju, koralji razumijevaju koncept prostora
hoću reći
koralji žive u debelim stisnutim garnizonima
spaljen grad zaudara na dimljenu ribu
osluškujem, u krošnjama netko peče batake
i sve nas prisluškuje
među sobom već dijele vodu koju pijemo
zovu je međunarodnom
ponekad se poželim ne probuditi
jer će i grad i voda i ljudi plakati
neki će ipak slušati
i velikim kistovima razvlačiti vode
vode posvuda
vode iz tetrapaka
vode iz kanisterā
vode u plastičnim ambalažama
vode iz konzervā
nabreklo vodeno vime
vodenkonja

***

Moja kuća skuplja zvukove Pančatantre
odvrće vijke kojima je pričvršćena za brijeg,
spušta kratke noge, metre svete špage

Moja kuća omeđuje okućnicu, ne obratno,
moja je kuća i nikad narasla trava

Ponekad se prolaznik očima naviruje u izrezani otvor moje kuće
moleći se nekom dalekom bogu

Ova bi nas zima mogla stegnuti
donijeti nam vučji vijenčić
isklimati kao zub jezik,
promočiti dio zida, u siječnju bi od sjevera moglo smekšati
isto se čita, ova je kuća rashlađeni Hildegardin jaspis,
bit će pošteđena
kako i dva
tako i tri na zemlji
izbrojim li vatru na krovu što sam je sa sestrom tajno otpuhala
bilo je lakše oko i srce kad se ugasila

Ova će nam jesen uzmutiti vodu
kožicu će uzgojiti na površini
neki mi je glas u snu šapnuo ‘naučit ćeš dozivati kišu’
kiše su drevno znanje
zrak je vodi sluga
kisik je stiještena šuma
prozor je ovalno ogledalo prekriveno bijelim ovalnim,
nepravilno izrezanim papirom
upućenim na šumsku makiju i divlje ulje
oponašaj me kalcedone debeli, kalcedone trudni
kako bih nam prenijela kišu

Podebljat ćemo kuću, gledaj i blagoslovi,
drugim kućnim slojem
odobriti zmijama skrovišta po bašči
likerom od kajsija nazdraviti opasnost od rušenja
jasno vidim, poljubit ćeš visoko hodničko staklo
i moje otvoreno oko na ruci

Anita Pajević (1989, Mostar) završila je studij (BA i MA) hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Osnivačica je i moderatorica niza pjesničkih i teorijskih programa (Pjesništvo u fusnotama, Film. doc). Suorganizatorica je književnih projekata (A Room of One's Own, Feministička i queer čitanja popularne kulture). U kouredništvu s Ivanom Šunjićem priredila je zbornik radova „Feministička i queer čitanja popularne kulture“. Dobitnica je prve nagrade „Mak Dizdar“ za najbolji neobjavljeni pjesnički rukopis 2015. godine i druge nagrade Fondacije Nijaz Slipičević za kulturni doprinos gradu Mostaru. Pjesme su joj prevedene na engleski, slovenski, francuski, rumunjski, španjolski i grčki jezik. Objavila dvije pjesničke zbirke „perlinov šum“ (Slovo Gorčina, 2016) i „redukcije“ (Vrijeme, 2019). Uređuje i vodi radioemisiju „Poeziju na štrikove“ AbrašRadija.

OČI OD STAKLA

tijelo je blago povila naprijed
dok rukama čvrsto steže butine

ne pomaže

znoj sa lica polako se cijedi
i nestaje uz klokot
u odvodu umivaonika

ogledalo puca
tačno po sredini

savršena geometrijska crta
lomi svjetlost
i poput baterijske lampe
osvjetljava
njeno desno oko

PUTOVANJE U PORTUGAL

krevet
na njemu tijelo
po tijelu klize prsti

na zidu prikovane
fotografije nasmijane djece
gledaju nas

u Lisabonu ću te voljeti
kao što niko nikad volio nije

muškarac koji jedva
izgovara rečenicu
uvjerljiv je

u svakoj pjesmi
pisat ću samo o tebi

olako kaže žena
i neuvjerljiva je

ne mogu više
i prsti uranjaju u tijelo

druge ruke su prazne
a nokti dugi
miruju pored uzglavlja

dok bol
mozak probada

ISKRA KOJA TO I NIJE

od tvojih uzdaha
oblikujem
vlastiti jezik

od mog vriska
moglo bi se probuditi
čovječanstvo

nasmiješeni
laki i bezbrižni

snage za pomjeranje
nemamo

danas ćemo
sutra ćemo

po postelji se valjamo

na jugu
na sjeveru

i uzdišeš
i vrištim

s jutra
postojanje oblikujemo

BILJEŠKA O ŽENI

ako ispružiš dlan
na njega ću spustiti sve svoje riječi

i više neću imati šta kazati

umrijet ću suhih
skupljenih usana
u zemlji koja nije moja
pod zastavom koja nije moja
u jeziku koji nije moj

sa poda podižem riječi
ispisujem pjesme
o bolu strahu tebi ljubavi

i praznini svijeta

Melida Travančić doktorica je humanističkih nauka iz područja književnosti. Piše poeziju, prozu, eseje, književnu kritiku i naučne radove. Objavila je tri knjige poezije Ritual, Svilene plahte i Sjenka u sjenci te dobila tri književne nagrade „Mak Dizdar“, „Anka Topić“ i nagradu Federalne fondacije za izdavaštvo. Njene pjesme uvrštene su u panoramu modernog bosanskohercegovačkog pjesništva Do potonje ure, koja je objavljena u Bijelom Polju 2010. Poezija joj je prevedena na makedonski, engleski, španski, persijski i mađarski jezik.
Njena prva knjiga kratkih priča Smrt u ogledalu objavljena je 2019. Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010). Objavila je studiju Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019).
Članica je P.E.N. Centra BiH. Suosnivačica je Udruženja za kulturu Kontrast.
Radi u Centru za kulturu i obrazovanje u Tešnju.

Dekontaminacija

Šezdesetiosme neko je nosio transparent
Mašta na vlast
Tada se krnjio Berlinski zid
Studenti bi pobijedili da On nije rekao da su u pravu

Visila je zahvalnica sa petokrakom na zidu moga djeda
Pitala sam se da li je heroj
Kasnije je pričao da se borio protiv Talijana

Velika je razlika između sjećanja i svjedočenja

Skrivali smo potom petokraku
Došli su drugi ili prvi
Ko će pisati istoriju kada se točak pokrene i samelje moju generaciju

Tih godina
Kačili su na kravlji rep njegovu sliku i ljudima prekrivali oči povezima

Danas sam vidjela dva klinca kako farbaju zid
A onda su došla dva druga klinca i prosuli boju na nacrtano
razlila se rijeka koja zjapi i prijeti da te proguta
Drina

Kada pomislim na nju mislim na žegu i lepljive prste
Baš kao i onog julskog dana kada sam plovila sa Amorom M
Htjela sam da ih smočim u vodu
Neeee
Kako ćeš oprati ruke u krvavoj Drini

Prvi ili drugi
Ko će ostati da broji

April crnogorskih pjesnikinja uredila Dragana Tripković

Rebeka čilović rođena 08. 07. 1988. godine u Beranama. Objavila je zbirku kratkih priča ,,Sloboda u slovu”, te zbirke poezije ,,Zvonke smjelosti“ i ,, Album za prognane“. Uvrštena je u više panorama i antologija od kojih je najznačajnija ,,Odlazak u stihove“ gdje su uvršteni i Marko Vešović, Balša Brković i ostali respektabilni crnogorski pjesnici. Objavljivala je svoje radove na gotovo svim priznatim portalima a zastupljena je i u književnim časopisima sa dugom tradicijom kao što su ,,Koraci“ , ,,Polja“ , ,,Život“ i mnogi drugi. Pjesme su joj prevođene na mađarski, ruski, engleski, albanski i turski jezik. Učesnica je svih regionalnih prestižnih pjesničkih festivala i jedna je od najafirmisanijih pjesnikinja mlađe generacije. Takođe, koordinatorka je festivala ,,Zavičajne staze“ Bihor i prepoznata je kao vrijedan kulturni uposlenik. Glavna je i odgovorna urednica prvog ženskog književnog festivala ,,I literatura ima žensko lice“ , koji je održan u Beranama i koji je okupio najznačajnija imena iz regiona ali i iz Crne Gore. Čilovićeva je prepoznata i kao aktivistkinja iz oblasti ženskih ljudskih prava i čest je učesnik seminara i obuka koji se tiču poboljšavanja statusa žena, naročito sa sjevera Crne Gore. Rebeka je diplomirana pravnica. Student je magistarskih studija na odsjeku humanističkih nauka – studije roda. Tečno govori engleski jezik.

Tijelo na ekranu

Sasvim mali pokret
bljesnuo je na ekranu.
Pričamo o tijelu,
užitku, slobodi.
„Vidite li me?
Vidim da me vidite.
Sve moje bore i zjenicu oka.
Pričajmo, pričajmo“.
Strah i nelagoda.
Znam, nečim ću prekriti
malenu rupu prekrivenu staklom.
Muk: tijelo se vratilo tijelu.

Manji od mrava

Iznad nas krupne su ruke
radile nešto.
Toliko smo bili mali
da nismo mogli vidjeti,
ni ruke ni nešto.
Hodali smo ulicama, trčali smo,
nosili kese,
nosili djecu,
ulazili smo u auta
i izlazili,
ulazili smo u kuće i zgrade
i izlazili,
kupali smo se u moru,
u jezeru i rijeci,
puštali smo zmajeve,
i radili još puno toga.
Tako mali smo bili,
raštrkani,
nismo ličili ni na
zajednicu mrava
ni na paukovu mrežu.
Ne znamo ni što se
poslije desilo,
što su ruke napravile,
sve se samo nastavilo.

Prvi dan ljeta

Bio je prvi dan ljeta
Plaža je bila ušuškana
u podnožju pitomih brda
sa svecem zaštitnikom
na najvišoj tački
iznad koje je bilo samo nebo
i tamni oblaci
naslikani dječijom rukom
i sunce koje nas je mazilo
uz povjetarac
Djeca su osvojila prostor
More je bilo njihovo
i pijesak odnekud donesen
i napuštena kafana
kao kućica na drvetu
Njihovi glasovi sudarali su se
sa brdima
i bio je to najljepši zvuk
Bili smo sami
i prepušteni
Dijete je uzviknulo:
„Hej, čekajte!
Na ovom pijesku ništa ne raste!“
Sve je bilo bijelo
i more tirkizno
I nismo znali da li je
živa ili mrtva priroda
Djeca su nastavila igru
njihovi glasovi
čuli su se do neba
a mi opijeni
kao prvi ljudi

April crnogorskih pjesnikinja uredila Dragana Tripković

Sanja Martinović. Rođena 1979. godine. Do sada objavila dvije zbirke pjesama: „Grad u kojem nisam bila“ i „Barbarska barka“. Objavljivala u domaćim i stranim časopisima. Pjesme su joj prevedene na više stranih jezika.

sa mamom u frizerskom salonu

povela me je sa sobom kod frizera
stavili su joj gumenu kapu sa rupicama i izvlače joj pramenove
to traje cijelu vječnost
ali kada izađemo biće ona sasvim nova žena

rođendan

pričaš mi
vozila si se na sjedištu suvozača
kada je stric naglo prikočio
moja rođendanska torta je sa tvojih koljena skliznula pravo na pod
ja se tog rođendana tako ne sjećam

u zoo vrtu

uzdizala sam se na vrhove prstiju da dotaknem paunov rep
zato sam tako brzo porasla
samo jedno šareno perjano oko
paun neće ni primijetiti
zamišljam kako ga nosim sa sobom kući
ide sa mnom kroz grad
vozi se pored mene u avionu
odlažem ga kod kuće na policu
kao trofej

ribizle

jednom si me tako ugrizla za nožni palac
pomodrio je kao ribizla i grožđe
i ostali su tragovi tvojih jedinica
i dvojki
i trojki
boljelo je jako i nikad mi neće biti jasno
zašto sam na kraju ja dobila batine

na recepciji hotela

vidim te u ogledalu naspram pulta, ne nosiš štikle, kosa ti je svezana
i imaš zlatnu pločicu na desnoj sisi

jato ptica

prava rijetkost pogledaj jato ptica upravo se smjenjuju
prva ide na kraj slova v
njoj je najteže
ona prva siječe vazduh
druga odmah zauzima njeno mjesto
prećutni dogovor saosjećanje ili zakon dinamike nazovi to kako hoćeš
one poznaju svijet mnogo bolje nego mi

April crnogorskih pjesnikinja uredila Dragana Tripković

Jana Radičević rođena je 1997. u Podgorici. Studije germanistike završila je na Filološkom fakultetu u Nikšiću, a kao studentkinja na razmjeni boravila je i na univerzitetima u Marburgu i Gracu. Najmlađa je dobitnica godišnje literarne stipendije Writer of the City of Graz za 2020/21 koju svake godine dodjeljuje grad Grac. Prva zbirka poezije ako kažem može postati istina objavljena joj je 2019. u izdanju Partizanske knjige. Članica je književne grupe Forum mladih pisaca koja se okuplja u podgoričkom KIC-u Budo Tomović od 2015. godine. Poezija joj je prevođena na njemački, slovenački, francuski, engleski, a u najavi su i prevodi na grčki i ruski jezik.

 

 

Vanredno stanje uma

Opasnost vrijeba iza svakog slova.

Nikad ne znaš hoće li te srušiti
riječi nose ljude na grbači
naracije prevrću
slobodnim govorom
u tajne prolaze.

Naslov je „Fragilna budućnost“.
Moj sin samo plače. Nekad i ja
tražim čudovište ispod kreveta.

Ne pakujem se unaprijed. Tek
kad prođem kontrolu javim da sam
sigurno sletjela.

Ne plašim se cenzure već straha uraslog u
jezik.

Na kauču vanredno stanje
nijesam čula ništa
a osim pucanja stiha
na bezbroj slika.

Mjesto boravka: Tuđe priče

Često mijenjam prebivalište. Lov na vještice traje
neprestano komšije misle da je njihov život radnja
za roman. Prvo poglavlje istorije bolesti od kojih se
ne umire. Idem dalje.

Začitam se i promašim stanicu. Na drugoj stranici
ne znam gdje sam stala. Glavna junakinja ne uliva
povjerenje. Zemljotres pokreću neusklađene emocije
do samog kraja ne znam zašto mi se dopada
izgnanstvo.

Ispovjedanje ne iskupljuje čitaoce, ali godi jezik natopljen
sredstvom za brisanje prozora. Ne piše mi se dobro.
Najbolje biografije su pune fikcije.

 
Slike, replike i fotomontaža

ušli smo u prostor slike
ukusi, mirisi, dodiri su izašli
iz upotrebe kao prototipi
investitori su ušli u vidno polje
šaren i blještav provod, povod
za čas u kojem je već odlučeno
kupiti ili biti kupljen, poskupiti se
dostići cijenu nezavisnog organa
na crnom tržištu i unovčiti se
kao lider u svojoj oblasti
savladati finte politički korektnog
govora i driblati istu spiku godinama
grebati grebalicu i iznova dobijati
nagrade, sreća prati ulaganja
u poslušnost, inspiracija nabuja
kasnije, sa širenjem kancera,
raste vjera u metafore, meta-
morfoze, povratak u budućnost
i replike umjetničkih djela na iBeju

April crnogorskih pjesnikinja uredila Dragana Tripković

Barbara Delać rođena je 1994. u Kotoru. Diplomirala je na studijama Moderne i savremene teorije umjetnosti. Nagrada na 32. Festivalu mladih pesnika u Zaječaru omogućila je štampanje njene prve knjige poezije Tomorrowland, za koju je dobila i Brankovu nagradu u Novom Sadu 2018. godine. Njena druga zbirka poezije Gdje smo ovo, pričaj mi objavljena je u izdanju OKF-a 2020. godine. Na rezidenciji Berlin-Stipendium, koju dodjeljuje Akademija umjetnosti u Berlinu, nastala je istoimena poema Gdje smo ovo pričaj mi, koja je u Berlinu imala i svoje premijerno, performativno predstavljanje, u saradnji sa kantautorkom Sarom Renar. Takođe je dobitnica i stipendije Reading Balkans za 2021. godinu. Članica je književne grupe Forum mladih pisaca koja se okuplja u podgoričkom KIC-u Budo Tomović od 2015. godine. Objavljivala je poeziju i kratke priče u brojnim zbornicima, književnim časopisima i portalima. Uvrštena je u izbor za prevod na njemački jezik na konkursu Vrijeme (bez) utopije. Mreža mladih pisaca, projekta koji je podržan od DAAD-a. Poezija joj je prevođena na engleski, njemački, a u najavi su i prevodi na slovenački, francuski i grčki.

***

Ko će da pita
galebove iznad Tibra
jesu li leteli
ka Dunavu
ka tebi
jesu li te videli
samog s lulom
sedeći pored reke
čekajući me…

 

Moje se srce na National Geographic prikazuje

Moje je srce
delfin
lud
sa teške dresure
pobegao
Moje je srce
majmun
iz holivudskog cirkusa
oteran
Moje srce
kameleon
tvog harpuna
raduje se
u boji pepela
stapa se
na tvom vektoru
nada se
Sa nuklearnog otpada
potiče
Moje srce
u gasnoj komori
ne krv,
bojni otrov
proizvodi.

 

Otvorena knjiga

Ti si otvorena knjiga
kaže mi.
Ti si kaktus u obliku srca.
Ti si mačka,
sama i pokisla od oktobarskih kiša.
Ti si knjiga,
kaže mi.
Lepa, specijalna knjiga,
koju čitam samo kada pada kiša,
dok slušam džez…
Ti si knjiga
koju volim da čitam,
koju biram da čitam za praznike,
za specijalne prigode.
Ti si knjiga,
koja stoji na mom Facebook books tab.
Ti si ilustrovana knjiga,
ilustrovana knjiga poezije.
Ti si mokra knjiga,
smokrile te oktobarske kiše,
smrzla te jutarnja slana.
Ti si zgužvana,
tužna,
specijalna knjiga.
Stojiš sama na polici.
Kupio sam je samo za tebe,
rekao si.
Kupio sam ti policu u Londonu.
Ti si knjiga
za specijalne prigode.
Čitam te kad želim da se počastim.
Ali, ne ostavljaš me na miru,
širiš taj miris,
taj smrad obuđalog, cveća
na mokrom papiru…
Zoveš me,
hoćeš da te čitam svaki dan?!
Uzeo sam te sa police,
bila si pokisla sva,
ali, danas nije padala kiša!
Moja draga,
slana,
usamljena knjigo,
otvoriću te
sutra…
Čitaću te
prekosutra…
Pročitaću te
za dva
ili tri dana…
I tada, knjigo moja,
jednostavno,
ću te vratiti u biblioteku.

Sa makedonskog preveo: Sašo Ognenovski

Mart makedonskih pjesnikinja priredila Snežana Stojčevska

Julijana Veličkovska (Skoplje, 1982), spisateljica je i prevoditeljica. Autorica je monografije “XX god. Pesničke noći u Velestovu”, pesničkih zbirki “Komarci” i “Otvorena knjiga” te romana “Godišnja doba”. Njen roman je preveden na bugarski jezik. Pesme su joj prepevane i objavljene na šesnaest svetskih jezika. Zastupljena je u nekoliko antologija izdatih u Makedoniji, Srbiji, Češkoj, Italiji, Kolumbiji, Albaniji i Kini. Članica je organizacionog odbora “Pesnička noć u Velestovu”, kao i Društva pisaca Makedonije. Osnivač je izdavačke kuće PNV Publikacije u Skoplju.

Prethodne objave autorice: Poetska noć u Velestovu 2020

Potraga

Koračaš čvrsto i odmereno,
sa rukama punim vetrova
u potrazi za mojim planinama,
sa pogledom spremnim za paljbu,
bez vere koja će te zaustaviti
u trenutku kada budeš dotakao moj trag.

U mislima čuvaš požare,
slomljene dane,
preokrenuti peščani sat
i vreme sasvim na kraju,
između malo žeđi za vatrom i medom.

Znam da si ovde,
videla sam te u nekoliko poslednjih života,
ti lovac, ja jelen, ti tigar, ja plen,
i kad se sve ovo bude završilo,
reci mi, da li bi pucao?

Prividna udaljenost

Daleko sam od svega
što se može nazvati svetlošću,
u ovim presušenim dlanovima
miruje spokojstvo
sa kojim svet obrće
poslednji krug oko sunca.

Imam samo tamnu stranu
ili su zakoni univerzuma opet
postali zamka
u koju nevino tone moja senka.

Sanjam jevanđelja,
od jedne do druge večnosti između tišina,
prividna razdaljina.

Gde se izgubilo vreme,
kada li je noć za sebe venčala
svoju crninu?

Usred mraka tama,
na nebu samo zrak sjaj,
utvara koja krade nadu,
rođendan Venere,
kap vode na Marsu,
toplota na Mesecu.

Najtiša pesmo, sudbino

Iz rebra život, otadžbina,
Najskrivenija tajna, DNK.

Boli nišan,
proklinje kosa koju si mi dala,
za pregršt topline stradam,
ja žena – devojčica
u ludilu neustrašive noći.

Šta bi radila
sa pupčanom vrpcom oko vrata,
promrzla i gladna,
bez svetlosti, bez utrobe,
bez ostavštine?

Pratiš me u svakom snu,
bistra vodo, detelino,
ja sam bela kamilica,
ti snežni oblak koji me tiho,
bez glasa mimoilazi.

Prevod sa makedonskog: Iskra Peneva

Mart makedonskih pjesnikinja priredila Snežana Stojčevska

Katerina Gogova rođena je 1989. godine u Dojranu. Piše poeziju i kratku prozu. Studirala je na medicinskom fakultetu. Njena debitantska zbirka poezije “Aktovi su kastrirani” štampana je 2018. godine. Za drugu poetsku knjigu “Pad u nemirnu vodu” (2018) dobila je nagradu “Beli mugri” koju dodeljuje Dom kulture “Kočo Racin” iz Skoplja. Njena poezija i kratka proza objavljivana je u makedonskim časopisima “Sovremenost“. “Sovremeni dijalozi”, “Zenit”, “Rast”, “Književni elementi” te u nekoliko antologijskih zbirki poezije poput “Метрички карван i art – panorami “Допир“. Njene pesme prevedene su na srpski, hrvatski, italijanski i engleski jezik. Prevodi njene poezije objavljeni su u slovenačkom časopisu “Novi svon”, 41. izdanju “Rukopisa” – Pančevo, srpskom časopisu “Akt” – Valjevo, “Zadarskom književnom ljetopisu“ – Hrvatska, izboru poezije na albanskom jeziku s Međunarodnog festivala “Denovi na Naim” , u zbirci “(Ne)par” – dvojezičnom izboru savremen makednoske književnosti – Slovenija, austrijskom časopisu „Literatur und critic” i drugim onlajn izdanjima.
Živi i radi u Skoplju. Aktivistkinja je za ljudska prava, zdravstvena i seksualna prava marginalizovanih zajednica.

Reč po reč

Sada ćemo ućutati
sve lepe reči između nas,
učinićemo nemim svedocima
svemu što smo hteli reći.
Gajićemo poglede ljutnje
i poglede pune tupavosti,
prolazićemo jedno pored drugog
sa zimom i daljinom između nas,
odnećemo lepe reči
u vreme tiho, suvo i pusto,
kada još uvek nisu bile izmišljene.
Kada jedan od nas nestane
sve će se reči između nas
naređati u kolonu,
i reč po reč,
beskorisno, besciljno, lutaće,
padaće u bezdan neiskazanog,
tamo gde je kasno štogod da se kaže.

 
Vreme svega i ničega

Ovog jutra u tišini sedimo
ja, rupica na pidžami
i ova crna rupa u šolji,
koju polako ispijam…
Pitam se gde je svet,
i mačka pored mene se snažno isteže,
njeno optegnuto, jedro telo,
izbacuje munje koje sobi vraćaju puls…
Pitam se kako je roditi se u tišini,
kako je da plač od prvog daha
raspuca nebo,
i ponovo utihneš u muk…
Kako je probuditi se u vremenu
odloženog življenja,
sahrana bez ljudi,
svadbi bez muzike,
ljubavi bez dodira,
uspomena bez senki i zvezda…

I budiš se, okrećeš se oko sebe,
i čekaš da neko drugi pukne prstima,
da sve restartuje.

 
Čovek treba da zna svoje vreme

Čovek treba da zna kada da pobesni.
Časovnik na ruci pokazuje koliko kasniš,
čajnik pišti, podeli ti um, poremeti te,
pogledaš kroz prozor, vreme je napolju do umereno isto,
daleko su ti koje volimo, između nas smo mi sami,
daleko je dodir i dah drugog,
iza sedam brda i sedam mora
šapuću sećanja, postaješ kuća opsednuta duhovima.

Časovnik opet plete kazaljke,
čajnik skače i pišti,
vreme grmi, tutnji i odlazi
ti stojiš, postaješ sidro koje te drži.

Čovek treba da zna kada da pobesni,
čovek treba da ume sebe da napusti.

Prevod sa makedonskog: Đoko Zdraveski
Redakcija: Valentina Baktijarević

Mart makedonskih pjesnikinja priredila Snežana Stojčevska

D. A. Lori (Dolores Atanasova-Lori) je rođena 24.10.1974. u Nemačkoj. Rano detinjstvo provodi u Nemačkoj, pa se sa porodicom seli u Ohrid, gde provodi ostatak detinjstva i srednjoškolske dane. U 1993. seli se u Skoplje gde studira engleski jezik i književnost. Od tada živi u Skoplju, gde radi kao profesor engleskog jezika. Objavila je četiri knjige poezije: „Buđenje u trećem licu jednine“ (Blesok, 2014), „S vetrom pod ruku“ (Antolog, 2016), „Nebo u kavezu“ (samizdat, 2019), koja je ušla u uži izbor za nagradu „Braća Miladinovci“ na Struškim večerima poezije, te „Doći će talas“ (2020, Galikul), za koju je dobila nagradu „Todor Čalovski“ za 2019. godinu. Njena poezija je prevedena na nemački, engleski, hrvatski, talijanski, srpski i španski jezik.