ILHAN PAČARIZ: EMPATIJA U CVATU

Ilhan Pačariz

EMPATIJA U CVATU

Fokusirano gradimo kulise.
Glumatala glume glumčine.
Empatija je u cvatu. Ona
mete nutrinu. Na nju sleće
pčela bola. Obasjava potmulu
grmljavinu u žilicama korena.
Tu zebnju delimo kao šaku
mladog, koštunjavog voća.
Otima se jecaj presrećnima.

Ilhan Pačariz je rođen u Prijepolju 1983. godine. Diplomirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Pored poetskih, piše prozne i dramske tekstove, kao i književnu kritiku. Objavio je tri pesničke knjige: Sobni nomad (2011); Oniričke pesme (2015) i Vrtlog (2019).

FRAGMENT INTERVIEW: ETHEM MANDIĆ

Ethem Mandić

1. Koja pjesma, knjiga, tekst je promijenilaVaš doživljaj književnosti?

Čas anatomije Danila Kiša i njegovi životni i književni nazori, Don Kihot, Tristram Šendi, Borhesove priče, Krležina misao i stil. Književnost mi se konstantno obraća i mijenja moj odnos prema njoj i prema životu. 

2. O kojem gradu biste mogli napisati knjigu?

O bilo kojem kad bih ga vidio! Pisac može napisati knjigu o svome doživljaju grada. Gradovi nijesu statični prostori. Kao pisac možete zaustaviti jedan trenutak u razvoju grada i učiniti ga bezvremenim-estetskim predmetom. Gradovi se mijenjaju poput jezika ili poput književnosti. Grad definiše čovjeka i njegovu sudbinu i obratno. Pisac je nekad u svom djelu poput skulptora ili arhitekte, ali u duhovnom smislu i ima tu moć da promijeni duhovnu geografiju grada kao što su to učinili Džojs, Balzak, Gogolj, Krleža… Volio bih napisati fiktivnu istoriju Podgorice.

3. Poezija ili proza? Zašto?

Poezija je igra, proza je hodanje-da upotrijebim definicije Pola Valerija. I jedno i drugo, jer: književnost.

4. Na koji način se savremena književnost odnosi prema potrebi da bude društveno angažovana? Može li se književnost odvojiti od politike?

To je pitanje obilježilo XX vijek u književnosti i izazvalo podjele u poetikama i politikama pisaca. To nasljeđe i književno i filozofsko živi i danas, no je izgubilo svoj značaj u promijenjenim društvenim, odnosno kulturnim uslovima, možda s opreznošću možemo reći i tehnološkim! Savremena književnost možda nikad nije bila do kraja odvojena od politike čak i najvećim književnim avangardnim eksperimentima. Možda se i može odvojiti kad to kao pisac želite, ali ne može kad vam to stvarnost ne dozvoljava. Književnost se može odvojiti od svega, ali mnogo važnije je što ona može i želi uzeti bilo koji oblik ljudskog mišljenja za svoj predmet, ili za svoju formu ili estetičku koncepciju. I politika i književnost su oblici ljudskog mišljenja i djelanja u javnome prostoru koje imaju svoje zakone i svoje revolucije. Književnosti je imanentna sloboda u izražavanju i u krajnjem cilju, a politici retorika i zakoni. Tu je ključna razlika, iako književnost često robuje istim. I zato sam ja za književnost kao prostor slobode.

5. Postoji li savremena književnost bez interneta?

Postoji internet bez savremene književnosti. Vjerujem suprotno od opšteg stava, da je književnost, odnosno čitanje u tradicionalnome smislu jedini oblik umjetnosti kojem Internet nije nametnuo svoje zakone i preoblikovao ga. Književnost je mnogo otpornija nego što se vjeruje. I zato je ona u smislu interneta postala margina i neka vrsta alternativne umjetnosti.





Ethem Mandić književnik i profesor književnosti rođen je u Podgorici 12.12.1986. Piše naučne radove o književnosti, kritike, prozu. Radi na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. U slobodno vrijeme bavi se muzikom.

MUHAMED ABDAGIĆ: PO BAŠESKIJI

Muhamed Abdagić

POŠTEN

Misao mi jedna iznenada sinu
Emir vaiz bi učinjen surgun
što je govorio istinu
i što je bio pošten

Pa neka ti je to nauk
mula Mustafa
i vo je pošten
al volove kolju

MOĆ

Danas je uklonjen s položaja
jedan od onih najglavnijih
i do paše

Bio je strog
i držao vlast čvrsto u ruci

A nije imao bog zna kakav rukopis

ISPLATILO SE

Jaki prijatelju
Utješi se. U Uglu sam
Pešteri same udnu
na nadgrobnom spomeniku
značajne riječi pronašao:
Sto godina Alja djevovala
Sto godina nevovala
Sto godina udovala
opet Alja mlada umrla

NESPORAZUM

Jaki prijatelju
Nikako mi ne izlazi u gradu
ono što smislim kod kuće
i istina je ono što je rečeno
kućni hesap ne ulazi u čaršijski hesap

PRODAJA PJESNIKA

A kad prijatelju mom od boleštine
ovce polipsaše
pa on ode popu
i upita šta da radi
i on reče osuši
i snesi te prodaj
i uzećeš pare
i on osuši
i snese
i prodade i uze pare
ali umrije i sam
i zanavijek

Pripredio Dino Lotinac





Muhamed Abdagić rođen je u Sjenici 1916. godine. Pohađao je Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju zajedno sa Ćamilom Sijarićem. Zbog određenih političkih ideja bivaju izbačeni iz nje. Kao student Pravnog fakulteta u Beogradu uključuje se u narodnooslobodilačku borbu. Tokom Drugog svjetskog rata bit će proglašen izdajnikom i u nekoliko navrata će ga hapsiti i osuđivati. Sve je to ostavilo veliki trag na njegov književni rad, kako u tematskom smislu, tako i u kontekstu njegovog zabranjivanja i osporavanja, pa je i do danas veći dio njegovog književnog opusa neobjavljen. Umro je 1991. godine u Novom Pazaru. Najznačajnija djela su mu zbirke poezije: Feniks, Lutajući brod; knjige drama: Tri drame, Zamka, pripovjetke Zemlja; romani: Feniks I i II, Tvrdi grad, Duge studene zime. Posthumno su mu objavljene knjige: Iza Moreno (poezija), Ramiza (drama), Tatli džan (roman), Sandžak i u njemu Sjenica (priče), Iz Feniksovog gnijezda (sabrana poezija) i Po Bašeskiji (poezija).

MARIJA ŠUKOVIĆ: U POČETKU

Marija Šuković

U POČETKU

U početku, kad bijaše riječ
to ne bi ona kojom danas zborimo.

Jezici bijahu nijemi u vremenu svetog čula.

U početku, kad sve je bilo jedno
muzika je dolazila iz očiju;
ko krila zbunjenih leptira
treptali su kapci slijepog orkestra.

U početku, kad sve je bila noć
svakom je zvijezda bila iza čela
u početku
a onda vrisnu vladavina tijela
pad u čovjeka i svjetlo dana
i progledasmo
pa se pokrismo od srama
mijenjasmo sveto za zemaljska čula
i osudismo se na tijela trula
s pretpostavkom duše
da nas stid i strah ne uguše

maštu skupismo od zvjezdane prašine
i otpoče ljudsko vrijeme neistine

i bi pola noć, i bi pola dan
život robijanja sa utjehom sna





Marija Šuković je rođena 1993. godine u Trebinju. Do završetka srednje škole živjela je u Gacku. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu upisuje Opštu književnost i teatrologiju, koju uskoro završava. Do 2017. je bila na Palama, gdje je aktivno učestvovala u radu Studentskog pozorišta. Posljednje dvije godine živi i radi u Sarajevu, te uspješno objedinjuje poeziju, pisanje i glumu. Objavila je zbirku poezije Onostranost je prilika.

IVONA JUKIĆ: SAMOĆA PISANJA

Ivona Jukić

SAMOĆA PISANJA

Dok kaldrma ne izbije posljednje sjećanje
u tebi buđaju odgovori na prethodnu noć.
Čime i koliko nisu ispravna pitanja,
ali tebe niko ne umije pitati tako da mu
prospeš zrnca duše na mokre dlanove.
Tama iznutra optočena je nježnom svjetlošću,
muči ti se duh u visini stoljetnih stabala.
Ne nalaziš dom jer on nije blizu,
a čini se kako ga odavno više i ne tražiš.
Sva osjećanja su pod anestezijom, osim jednog,
pripadanja toplom, krvi i mesu, svom,
pod jagodicama prstiju fijuče hladan vjetar,
tako i među ćelijama u tvom srcu.
Puštaš jedino samoću na tvoj blistavi prag,
zorom joj sviraš dobrodošlicu u mali, prazni stan.

BROD ZA NIKUDA

To tako krene, vodopad riječi,
stisnutih među zubima,
procijediću vam koju da pokušam i ja dati
neko ime ili dva.
Slatko ništa i mekana bjelina
pod mojim stopalima, među dlanovima,
svira mi noć po žicama,
po pršljenovima muzike.
Spuštaš mi uspavanku u žile,
trudim se da ti ne izmičem tlo pod nogama,
ali jača sam nego što sam mislila,
sabila sam nekoliko emocija
u gužvu ovih malenih redova.
Pokušavaš iskočiti iz kreveta, ali ne ide.
Ovo je brod za nikuda.





Ivona Jukić rođena je 1983. godine u Sarajevu. Završila Pravni fakultet 2007. godine i položila pravosudni ispit 2010. godine. Radi u struci. Objavljivala poeziju u časopisima Odjek, Most, Album i drugi. Učestvovala u Sarajevskim danima poezije, mjuziklu Zlatni trenutak vječnosti, festivalima Pitchwise, Interpolacija i drugi. Organizovala i učestvovala u mnogobrojnim večerima poezije (Prosvjeta, Boris Smoje, Historijski muzej, klub Bock, itd), organizovala performanse (Slučajni prolaznici – Blackbox, Broken doll- Blackbox) i zajedničke projekte sa umjetnicima (izložbe, muzički nastupi) u korelaciji sa poezijom. Prva knjiga poezije Svakodnevna vila, izdavač Buybook, 2009.godina. Druga knjiga spremna za izdavača. Član Pjesničkog društva Equilibrium.

JAIKO JIMENEZ: THE HOUSE DOES NOT FALL

Jaiko Jimenez

THE HOUSE DOES NOT FALL

The house does not fall
Even when she turns to dust and ash.
Birds still sing from the tile roof,
Eyes are still found in the windows.

The house does not fall even when they set fire on her.
The neighbor`s dog still barks;
The neighbor, the dog, the barks…
Still there is life inside the house.

The house does not fall even when they blow her with mallets,
Even when they throw down the already rotten wood
Even when we are all cast out
With barely two pennies for the road.

The house does not fall
Because she has a soul,
Because we are all here made of stone
And made of sun;
This is why the house does not fall
Because we carry her in our chest,
Here inside she burns us, she bites us,
She does not fall.

The house does not fall
Because there is a child playing with his spinning top made of bottle cap and nail,
Because there is still memory for the grandfather and his stories,
And because no one has surrendered,
The house does not fall.

The house does not fall because no one has fallen here,
Because the house has blood and walks on,
Because still rice with coconut is eaten on Sundays,
The Combos Nacionales are still listened to
And more English than Spanish is spoken.

The house does not fall because we are strong
Because the chomba struggles for her children
Because at the first hour prayer is made
And at the second hour work is made.

The house does not fall,
It remains intact,
Stoical the house,
No water, no light.

The house does not fall because we have dignity
And, even when the grass eats the memory,
There is always some room left for nostalgia.

So small is the house that nobody gets lost,
Full of people who place themselves the best they can.
We sleep so close one to the other that even slumber is shared.

Here everything is very simple,
We cheer up with so little,
Everyday we shake fear off and get out to live;
We hold our hands together
And everyday we thank
For living in a house
That does not fall.

Translation from the spanish by: Edilberto González Trejos





Jaiko Aquilino Jiménez Caín  (1994). Degree in Bilingual Executive Communication from the Universidad Tecnológica de Panamá. It appears in the anthologies “Emerging Poetry of Panama” 2017 and “Panamanian Poetry gathered” 2018. He obtained the first place in the 2016 University Poetry Contest, convened by the University of Panama, with his poems “Verses against forgetting”. With his poems “The Being and Nothing” receives Honorable Mention in the National Young Poetry Contest “Gustavo Batista Cedeño” 2015. Also in 2015 his works “Verses of the childhood house” and “Feeling of a common man” were awarded in the national poetry contest León. A. Soto. In 2017 he published his first book of poems called ‘’ Two ages in the biography of a common man”. In 2018, he published “Against forgetting” with the editorial support of the chifurnia, El Salvador. In 2019 he won the national young poetry contest Gustavo Batista Cedeño with his work “Wandering between dark mazes”. His texts have also been published in various digital and print media in the country.

ASMIR KUJOVIĆ: ADAMOV PUPAK

Asmir Kujović

GROB ANE DANDOLO

U mom rodnom kraju počiva Ana Dandolo
Od dužda što oskvrni svetinje Carigrada
I Lisipove konje doveze gondolom
Pod uzde vještim meštrima renesansnih brada.
Neostvareni razvratnici, krvnici, silnici
Grijesima opasaše dvor mletačke snaje
Sveteći se svecima za lične belaje,
Pod stijegom pravovjerni Hristovi ratnici;

U doba kad i đavo vjerovaše u Boga
Princ monah odjenut u Izrailjevog pastira
Kroz svoju put, prokrči put do tog manastira
Da nemanjima svojim obogati uboga.
Druga drugovenčana Prvovenčanog Stefana
Mamljenog od dvoglavoga orla, iz dva Rima –
Vavilona iz viđenja svetog Jovana
S Kulom što smiješa jezike neimarima;

Gledala je ove krotke bregove i polja
Gdje po mjeri njene stope svaki dol se sklada,
Gdje i sebar motraše kao sa prijestolja
Jer zna odvajkada – da vas svijet mu pripada.
Usnula je u naručju apostola Petra
Kom sila počivaše u njegovoj slabosti;
Duh otklinjanja sabran iz četiri vjetra
Kroz trave je razvlasti od svih vlastitosti.

ADAMOV PUPAK

Izdubih rupu Adamovog pupka
Ko duplju oka, uha il dušnika,
Da sja s-Ja kalem galaktičkog klupka –
Zvjezdane mreže mojih doušnika.

Iz svih edena privremenih virim
Onaj Dan uskrsnuća i lomače,
Jade žudnjama opsihirenih i Rim –
Idolatriju rodne ilovače.

Uviru ko u slivnik sudopere
Mrve glodanih žrtvi pokajnica;
Čašu smrska sopran iz opere
Horoskopskih krsnih obratnica.

Pojam pojma po jami toj zajmi
Onaj što je u meni poput Suca:
Ko robu roba na probu mi najmi –
Jer sve što želim želim iz želuca.

Tom igračkom iz doba Pilata
Služi se još mnogi Gibelin i Gvelf;
Došaptava im sablazan krilata
njen naziv: „Crucify Jesus by yourself”.





Asmir Kujović je rođen 1973. godine u Novom Pazaru, a od 1990. živi u Sarajevu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za književnosti naroda BiH. Objavio je zbirke pjesama ,,Vojni sanovnik” (Oko, Sarajevo, 1997.), “Zagrobni život” (Omnibus, Sarajevo, 2000.), “Vidikovac” (Buybook, Sarajevo, 2014.), ,,Nestorov pehar” (Buybook, Sarajevo, 2019), te roman “Ko je zgazio gospođu Mjesec” (Vrijeme, Zenica, 2002.). Objavljivao je i eseje, putopise, priče, književnu i pozorišnu kritiku. Za roman “Ko je zgazio gospođu Mjesec” nagrađen je Godišnjom nagradom Društva pisaca Bosne i Hercegovine za najbolju knjigu objavljenu u 2002. godini, dok je za zbirku poezije ,,Nestorov pehar” dobio nagradu ,,25. novembar” za najbolju knjigu objavljenu 2019. godine u BiH. U Beču je 2005. objavljeno dvojezično izdanje njegove zbirke izabranih pjesama pod naslovom “Das versprochene Land /Obećana zemlja” (Wieser Verlag) na njemačkom i bosanskom jeziku. Pjesničkim, proznim i esejističkim tekstovima zastupljen je u brojnim antologijama, pregledima i panoramama savremene bosanskohercegovačke književnosti u zemlji i inostranstvu. Pjesme i priče su mu prevođene na engleski, njemački, francuski, turski, flamanski, makedonski i slovenački jezik. Dobitnik je i književne nagrade “Pero Ćamila Sijarića” manifestacije Sandžački književni susreti.

ARMIN ŠALJIĆ: SEHARA DAMARGARDA

Armin Šaljić

Sehara Damargarda

Pojavio sam se kao meteor
u oblačnoj noći
iznad ruševina pustog grada,
u okolini Damargarda.

Došao sam na Dan ravnodnevnice
ili na Dan izlazećeg kita,
jednog od brojnih praznika u kalendaru izumrlog naroda
o čijem postojanju svjedoče alati od drveta
i poneka kost.

Nazvan sam imenom saborca
i vjenčanog kuma hrabrog vojnika
koji se borio u dolini Tungara,
trinaeste godine od velike poplave svijeta.
Dva ratna druga umrla su od kuge
ili neke čudne bolesti
na putu ka planini Morderdin.

Dok sam učio da hodam
našao sam se na putu sveštenika i dobročinitelja
koji su mi podarili savjete
i zamolili me da ne postojim.

Tokom života sreo sam mnoge koji su rođeni
na Dan izlazećeg kita,
na Dan svetog jaguara,
pa i na Labudovdan,
kao i na brojne druge praznike,
jer je u Daramgardu svakog dana neki praznik.

Moji preci pobijeni su bez borbe,
a u nasleđe su mi ostavili amanet,
ozbiljna pitanja:

Zašto si došao, ko si ti i dokle ćeš ovako?





Armin Šaljić (1982) diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Odrastao je u Sjenici a živi u Novom Pazaru gde radi kao profesor i novinar.

SEAD HUSIĆ: O ČEMU GOVORIMO KADA ŠUTIMO

Sead Husić

Austro-Ugarska berza

Kada su pucali na prestolonasljednika,
londonske, bečke i berlinske berze
više su govorile o njegovoj smrti negoli
o novoj vrijednosti kojom bi trebalo
kupiti iluziju. Štampa je pisala o britanskim
naporima da rata ne bude dok je Princip u tvrđavi –
kao u maloj sirotinjskoj kući – sanjao slobodu.

Bečke dame na svoje grudi stavljale su
zadnje zalihe krema iz oskudnih dućana, dok
se u kafanama, bečkim i provincijskim, naivnošću
pjevalo o ratu. Rekli su im: doći ćete prije Božića?!
Došli su koju godinu poslije, s proljeća,
kada se ptice vraćaju u plodne ravnice,
kada su očevi ostali zatrpani snjegovima…

Fašizam

U romanima Herte Müller ne vidim na
kojoj strani ulice je sunce. Šta je ono
što je u romanu? Na marginama ne želim
bilježiti svoje impresije o zlu niti se baviti formom.
Ne želim čitajući Hertu pomisliti kako bi ova
bilješka imala više smisla da govori o Keruši i njezinim
kučićima. I to je, pored lirskog zalaska, pjesma prepuna zla.

Zagledan nad prethodnim, pitam se da li bi
imao više izgleda za Nobela ako
budem pisao o fažizmu.
O ratu mnogi čitaju i pišu.
O blagom lirskom zalasku, sličnom
maslačku kada odleprša,
niko se ne usuđuje javno govoriti.

O čemu govorimo kada šutimo

Kada šutimo o čemu govorimo?
Kažeš: pjevati je lahko!
Kao pahulja snijega koja,
čim bi je gurni, bivala veća i
radosnija poput trenutka
kada majka, gledavši kroz prozor,
ugleda oca kako dolazi nama.

Tada soba postaje veća!

Šutimo?

Čekamo šta će otac reći…
Znamo – u gradu je zebnja: cijene i lokalni
psi poput novogodišnje varke pred našim
očima, radoznalim i snježnim, rastu kao da bježe.





Sead Husić rođen je 1986. u Tuzli. Srednju školu završio je u Banovićima, a 2010. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Poeziju, prozu, eseje i radove o književnosti objavljuje u književnim časopisima i na književnim portalima. Objavio je knjigu poezije Na tragu modernizma 2015., knjigu kratkih priča Čovjek koji piše priče 2017. i knjigu poezije Stvari 2017. godine. Poezija mu je prevođena na danski, makedonski, švedski i mađarski jezik. Zastupljen je u antologiji Ny lyric fra Bosnien–Hercegovina. Uskoro mu izlazi nova knjiga poezije pod naslovom Časopisne pjesme. Nagrađivan je za književni rad.

LUCA BENASSI: THE TASTE OD THE NEEDLE

Luca Benassi

*

Salmon are to be waylaid
at the bottleneck of the river mouth,
when they are scared, cramming the water;
you have to let the net down where
the surface ripples with fins,
gills fumbling the desire
that doubles the passage of new
generations. That is the moment
to shoot the net, to stretch tight
the noose to the throat, the sharp spear.
At the metro exit we are
oblivious salmon to the slaughter

*

Surely I know the taste of the needle stinging the vein
every two months I offer to that cyanotic
beak the thick slothful liquid
that inhabits me
like a placid river flows in summer:
if you look for a poet be aware that
I do not like streams
nor the floods that sweeps across the bed and leave
slime on paper.

*

We are like cans filled
of spices in the kitchen
with carefully selected tisanes
we are the nettle, the lime and the balm.
It takes the vegetable patience
that fills the labour of the balconies
to be fine glass loving
the dust, the indifferent scent
of the essences.
Brew your wombs
boil like fish or potatoes
and then strain the red juice
that furs up the bottom of the mug.

*

I always mess up
and I should be wearing a sign
lit like a beacon in my flesh
engraved in my hand, a cross
an indecipherable letter
from the alphabet of pain
it will say that it is time
for my mistakes:
you know that, I get lost
(or we both get lost
– we all get lost)
losing the path
to the peacefulness
that leads to the soft kiss
of the way back.





Luca Benassi was born in 1976 in Rome. He is poet, writer, essayist, journalist and translator. He published the following collections of poems: “Nei Margini della Storia” [In the Sidelines of History] in 2000, “I Fasti del Grigio” [The Glories of the Grey] in 2005, “L’Onore della Polvere” [The Honor of Dust] in 2009, “Di me diranno” [I Will Be Told] in 2011 and “il guado della neve” [the snow ford]. In 2018, he published the Italian- Spanish anthology “La schiena del cielo – La espalda del cielo” [the sky’s back]. He also published the e-book “Duet of Lines Sen no Nijuso” (poems in Italian, English, Japanese, Junpa edition 2016, together with the poet Maki Starfield). In 2019, he published “ЗБОРОТ НА НЕПРИЈАТЕЛОТ – la parola del nemico”, (PNV Publishing, Skopje, Macedonia) and “Очи и звезда – Gli occhi e la stella” (Alma edition, Beograd, Serbia). His poems have been translated into English, Spanish, Macedonian, Japanese, Romanian, Turkish, Mongolian, Chinese, Korean. As translator, he translated into Italian the work of the Dutch poet Germain Droogenbroodt “De Weg” [Il Cammino- The Path] published by I Quaderni della Valle in 2002. As journalist and critic, he published a book of essays on Italian contemporary poetry “Rivi Strozzati – Poeti Italiani negli anni Duemila” [Throttled Streams – Italian poets in the third millennium] in 2010. He edited the anthologies “Magnificat. Poesia 1969 – 2009” (2009) [Magnificat – Poetry 1969 – 2009] of Cristina Annino, “Percorsi nella poesia di Achille Serrao” (2013) [paths through the poetry of Achille Serrao] of Achille Serrao and “La casa dei Falconi, poesia 1974-2014” [hawks house, poetry 1974 – 2014] of the prominent Italian poet Dante Maffìa. He is editor of “Punto Almanacco di poesia contemporanea” [Punto Almanac of contemporary poetry].