FAIZ SOFTIĆ: SESTRE

Faiz Softić

SESTRE

Padala je noć, one su mahale svojim bijelim rukama. Brujali topovi, one šaptale. Sjekači prolazili ulicom, one strepjele. Bilo ih je sedam, bile su visoke. Između njih, na mjestu gdje je nekada stajala njihova majka, gnijezdili su se gušteri. Ptice su slijetale na njih i klatile se na vjetru. Ljeti su se prikradala djeca i gulila im zaperutalu kožu. Oni što boluju od bubrega, dolazili su s proljećem, zasijecali im prste i pod rane postavljali sudove. Pili su njihovu krv i hvali li se da im je bolje. Više ih nije probadalo u krstima i nadolazila im je snaga. Bilo ih je sedam, bile su sestre, i sve kao jedna.

Halil ih je ogradio smrčevim tarabama i sada su bile kao u gnijezdu. Dolazila su djeca, preskakala ogradu, a Halil ih psovao. Nastupila je zima, stud i drhtanje. Kada utihnu topovi čuje se njihov šapat. Po njihovim rukama i dalje su slijetale ozeble ptice i neveselim očima gledale Baščaršiju. Onda su došli sjekači sa sjekurama, pilama i konopcima. Prvo su posjekli javorove. Zatim su, uz krhak jauk, tamo u susjedstu, pokraj svojih kratkih panjeva, stale se opružati lipe. Pucali su topovi, odgovarale im sjekire, a one strecale.
Lakomim očima počeli su ih zagledati sjekači. Ispucalim rukama jedan od njih uhvati za ogradu. Preskočio je u gnijezdo i stao ih mjerkati. Dugo ih je gledao ne usuđujući se da počne, a onda je naišao Halil.
– Prvo mene, pa njih. I mene i još mnoge one su vratile iz groba.
Sjekač je pljunuo i otišao. Pala je noć. Halil je krenuo u smjenu. One su ga ispraćale mašući bijelim rukama. Ponovo se pojavio sjekač. Prvo ih je dobro opipao, kao kad se miluje nevjesta, a onda zamahnuo sjekirom. Ona se duboko zabadala u bedra. Na sve strane letjeli su kosi zalogaji kao komadi kostiju. Nije im bilo spasa. Jedna za drugom ljubile su pomrzlu zemlju, opružajući se i preplićući svoje bujne kose.
Halil se vratio rano. Našao je pomrzlu zemlju i u njoj sedam bijelih panjeva. Sa njih su one, sve do sinoć, mahale i liječile čarobnom vodicom. Jak bol osjeti Halil u krstima. Jedva je isčekao prag. Ovako ga je još jednom davno probadalo. Zamoli Mirzetu da mu napravi dosta čaja.
– Od breze? – upita ona.
Halil slegnu ramenima. Gore, na brdu, ima još jedna. I ona zna za nju, ali je daleko. Navrh brda Ablakovine. Valja se popeti. Prvo na vis, a onda i na nju. Grane su tanke, a Mirzeta u godinama. Blizu su i rovovi.
S dugim, starim kaputom koji je, ponekad, Halil nosio na položaj, i torbom u rukama, ona je već grabila uz put. Ispod Muharemove prodavnice srete dvojicu boraca. Bili su pospani. Klecala su im koljena. Vraćali su se iz smjene sa Curinih njiva. Ona prođe Alinu česmu, provuče seu rezeorvara i zaklonom dođe do brijega. Visoko iznad njene glave, fijukali su kuršumi.
I gore je čekao bijeli panj, oko njega razbacane grane i sjekač. Bio je crn kao gavran. Ruke nezgrapne, izukrštane žilama, a na krajevima brkova visio je mraz. U džakove je trpao cjepke i odvajao ustranu. Mirzetu je tek ispod oka pogledao.
Starica nalomi omladaka i vrati se Halilu. Svunoć je nalijevao čaj i uz krsta privijao cigle. Kuća je mirisala na brezu i pečenu zemlju.
Sutradan, ništa ga nije boljelo. Ležao je na krevetu, pred Bogom, kao breza pred sjekačem.
– Pa juče je bio zdrav – čudile su se komšije, a Mirzeta je mislila da su, eto, i breze juče bile na nogama, a danas ih nema. Između bijelih panjeva, našli su slobodno mjesto i iskopali mezar. Jednu od onih sedam breza, sjekač je ispilio za tabut.
Cijelu noć, poslije dženaze, padao je snijeg. Jutro je osvanulo bijelo kao mejt. Ništa se na zemlji više nije crnilo, sem taze iskopanih mezara. Odlijegali su topovi i sjekire. I poneki vrisak.





Prethodni tekstovi autora: Besmrtni grad

ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ: ULAZNICA

Aleksandar Ćuković

Kap

Duž njegovih grudi i oko pupka slagala je vrele oblutke okupane solju. Njegovi trzaji nijesu remetili brižno stvoreni kameni poredak na slanoj koži koja je iskrila na julskom suncu. Novine na licu nijesu mu dozvoljavale da posmatra kako ona to radi. -Fotografisaću, ne pomjeraj se – rekla mu je. Nije mario za razmazana slova na svom nosu, znao je da će brzo u vodu. Znao je i da će mu, na kraju fotografisanja, na vreli stomak icijediti svoju mokru kosu. Odlučio je da se ne strese, da muški istrpi. Stisnuo je zube. Na isti način već petnaest godina iščekuje tu prvu kap. I nakon svakog buđenja odluči da muški istrpi.

Ulaznica


Klovnovi koji se krevelje. Tobogani. Ringišpil. Auta na sudaranje. Vozići. Luna park. Kuća strave. Karting. Trambolina. Akva park… I ogroman red ispred sobe u kojoj djeca pod budnim okom jednog, cijepaju fotografije onog drugog roditelja. I šećerna vuna. I lilihip. I sladoled na točenje u neograničenim kolčinama. I opet klovnovi, mnogo klovnova koji se krevelje i cere… Sve po odluci nadležnog suda.





Aleksandar Ćuković rođen je 1991. godine u Nikšiću. Magistar je političkih nauka. Objavio je knjige: Sporedni poredak (2012), Omča (2013), Konture horizonta (2015), Kad skidaju krila (2018, dva izdanja), Pisac u kupatilu (2019) i Vrijeme riječi – UKCG od 1946. do 2020. godine (2020). Autor je niza naučnih i stručnih radova iz oblasti društvenih i humanističkih nauka. Piše prozu i poeziju. Dobitnik je nagrade Udruženja književnika Crne Gore Vidovdanska povelja za najbolju knjigu proze u 2018. godini (Kad skidaju krila), nagrade za najbolju kratku priču na Podgorica art festivalu iste godine, kao i nagrade Mirko Banjević za najbolju knjigu proze 2019. godine. Dobitnik je Prve godišnje nagrade Udruženja novinara Crne Gore za 2019. godinu. Glavni je i odgovorni urednik časopisa Stvaranje Udruženja književnika Crne Gore i dodatka o kulturi Ćirilica dnevnih novena Dan.

DARÍO VIANA: ESPIRAL

Darío Viana

I

ESPIRAL

Soy una línea que se desvía;
una de esas curvas
que sucumbe a su propia fuerza.
Llevo en mí
una cadencia que apuntala el cuerpo,
y el vértigo que arrastra la mirada.
Masiva pero sin centro.
Suicida pero sin muerte.
Soy una corriente,
delgada y negra,
que se adentra en la superficie;
una línea que se repliega
cada vez más, en una ciudadela rodeada
de murallas en ruinas.

II

ENTONCES UN PÁJARO

Yo era un árbol
fatigado por la sequía de la tierra.
Entonces un pájaro
se posó en una rama
y disipó el silencio.

III

Cae la tarde.
Encima de la mesa
la hoz y los guantes
junto a una vasija
con un ramo de girasoles
que palidecen.

IV

EL INSOMNIO

Estás solo.
A veces la vela magnifica una sombra.
La cama te sabe a las pocas noches
que han sido muchas en tu memoria.
El calor golpea, ondulante.
Te detienes. Giras. Vuelves a pensar.
En la oscuridad, el reloj insiste
como un puñal que no conoce su propia ejecución.
Ella, repites.
No habrá sueño para ti esta noche.





Darío Viana: Barranquilla, Colombia (1991). Escritor con interés en los géneros de ensayo, novela, cuento y poesía. En cuanto a su visión estética, se basa en una apertura hacia la existencia cotidiana y los paisajes como manifestación del mundo interior. Los poemas incluidos a continuación forman parte del poemario inédito Espiral, ganador del XXIII Concurso Nacional Metropolitano de Poesía (2019) y el Concurso Regional Mesa de Jóvenes “Jorge García Usta” del Festival Internacional de Poesía en el Caribe – PoeMaRío (2019).

ABDULAH SIDRAN: NURIJA VELI

Abdulah Sidran

A Nurija veli

A Nurija veli:
,,Ljudskim postupcima upravljaju: u mladosti – hormoni, zrelom dobu – zablude, u starosti – strahovi.“

A Nurija veli:
,,Zapamti ovo zauvijek: Iskrenost nije vrlina. Iskrenost je ljepota.“

A Nurija veli:
,,Ako ti neko kaže da smo u svemu najgori slobodno mu reci da laže! Nema niko da bolje od nas zabija glavu u pijesak.“

A Nurija veli:
,,U borbi protiv mitološke svijesti razum je bespomoćan.“

A Nurija veli:
,,Važne stvari nalaze se u sitnicama. Krupne stvari postoje samo da bi čovjek što kasnije došo do pameti.“

A Nurija veli:
,,Ima takvih ljudi da možeš smatrati sretnim svaki onaj dan u kom ih nisi sreo!“

A Nurija veli:
,,Kadgod ti za nekog kažu da je lud, ti upitaj: A jesi li mu probo šta uzet?“

A Nurija veli:
,,Ako smo ja i ti isti, ja sam gori.“

A Nurija veli:
,,Laže onaj što kaže da se iz svoje kože ne može. Da nisam stoput iz nje iskako ne bi me bilo među živima.“

A Nurija veli:
,,Život je urota protiv čovjekova dostajanstva. Ako ga sačuvaš pobjednik si makar sve ostalo izgubio!“

A Nurija veli:
,,Smisao čovjekova života ne osporava smrtnost njegovoga tijela – nego niskost i bijeda duha u njemu.“

A Nurija veli:
,,Ko ovdje danas ima i mrvu duše za njega nema ni mrve nade.“

Mrvice iz sive bilježnice


Hoće džehenem, ako Bog da

Umrije joj šćer, mrvica jedna. Dogodine, nešta joj poždera čovjeka, ni tri mjeseca nije bolovo. Jadovi ljudski, u ta doba, tri joj puta obijali dućančić kraj ceste. Upitaju ljudi ponekad udovicu:
Hoće li tebe, Hasno, ikakva nesreća mimoići?
Hoće džehenem, ako Bog da.

Tuđa nafaka

Bio čovjek pamuk-duše.
Nema kome nije pomogao, i nema ko ga nije prevario.
Mati mu odmalena govorila:
Ti si, sine, tuđa nafaka.

Majka

Majka Behija je čekala da gost iziđe ispred zgrade – pa da zaključa vrata.
Veli: Ako čuje, misliće da mi je drago što ode!

Apsolutno relativno

Izmjerio čovjek šećer – ne valja: 12,5.
U banci, nikakav, zateče nenadanih 700 km.
Uzeo, vratio se kući, izmjerio šećer – valja: 5,8.

Rad vremena na uništavanju smisla

Mi, koji smo željeli mijenjati Svijet, prolazimo danas jedni pored drugih kao neznanci. Toliko nas je Svijet promijenio.

Sirotinja

Gdje češ to?
Idem onome čovjeku dat koju paru.
Od čega, bolan, nemamo ni mi?
On više nema.





Abdulah Sidran (Sarajevo, 1944), pjesnik, romanopisac, dramski pisac, filmski scenarista, putopisac i novinski komentator. Objavljeni izbor je preuzet iz knjige Nurija veli (Connectum, Sarajevo, 2020).

RATKOVIĆEVE VEČERI POEZIJE 2020: MILENA RADEVIĆ, 3. NAGRADA ZA MLADE PJESNIKE

Milena Radević

***

Sa vidikovca
vidim groblje
onda grad.
U njemu
ne raspoznajem
ništa
osim crkve.
Ona se ističe
za sve (naše) pare
Djevojčica pored mene
pokazuje na spomenike:
„Vidi, puno stvari,
tamo se kriju ljudi!“
Savršeno mjesto
za igru žmurke
jednom se sakriješ i
više te nikada ne pronađu.
Grad neće ni primijetiti
3…2…1
Polazim.


Taraba

Između jutarnje kafe
i večernjeg kuvanog vina
krčkam mozak
na niskim stepenima egzistencije

Um je vodeni dušek
udobno funkcionalan
samo ne skači previše po njemu

Oko mene notifikacije umjesto lica
Ja sam im ništa
i ništa su mi
Još jedan usputni lajk
sujetnim očima pregledan story
Insta pseudonim umjesto imena
uče me da svaka riječ počinje
tarabom
Još jedan profil
zaboravljene društvene mreže
Na ličnoj karti piše
9 ljudi liči na tebe
klon, kalup, klovn
#K**ac

Dubokoumnica

Snažna žena
Samostalna
Vodim duboke rasprave
Dolaze mi prirodno
Ja sam supruga,
mijenjam ideologije
kad ih on promijeni
On ih mijenja toliko
da mu niko više ne vjeruje
Zato ga branim pred svima,
od svih
U facebook opisima
fotografija
iz perioda kad mi je lice bilo
… čisto.
Upijam svaki njegov stav
svako mišljenje
Svako s-l-o-v-o
To je jedino razumno
To ljubavnici rade
To označava moje postojanje

Milena Radević rođena je 1998. godine u Podgorici. Trenutno je studentkinja Filološkog fakulteta u Nikšiću, Odsjek za Francuski jezik i književnost. Pjesme su joj objavljivane u zbornicima Foruma mladih pisaca (Raspoloženi za ptice, Ili je već neko to isplanirao…, Rješenje zagonetke, Bespomoćne riječi i Kolažiranje), u crnogorskom časopisu za jezik i književnost- Script; zborniku Rukopisi 43, Doma omladine Pančevo. Njena poezija je uvrštena u antologiju konkursa „Vrijeme (bez) utopije“, a biće objavljena i u renomiranom austrijskom časopisu Lihtungen.
Dobitnica je treće nagrade na konkursu za neobjavljene rukopise mladih piscaca ispod 27 godina 50. Ratkovićevih večeri poezije, 2020. godine.

RATKOVIĆEVE VEČERI POEZIJE 2020: VIŠNJA BEGOVIĆ, 2. NAGRADA ZA MLADE PJESNIKE

Višnja Begović

PISMO IZ DIJASPORE

pušiš sedmu cigaretu za malim polovnim stolom
pravili smo šnicle
njujork opet ne spava
mi se krijemo u stanu
dva sata kasnije
plačem u čašu vina
dok pričaš o kući svog dede na jugu
o novcu
o penziji
kao živećemo u srbiji a radićemo po svetu
svaki san ti je protkan
svilenom pupčanom vrpcom
a ja plačem
jer vidim da smo deca
lepo nam je
i zbog toga nas grize savest

***

PRAZNA PROSTRANSTVA
(po rumeni bužarovskoj)

nekada mi je reč
amerika
odzvanjala u ušima
kao kilometri slobode
u osnovnoj sam sanjala sekvoje i jelke
olga i ja smo pisale
referat iz geografije
o putu posutom narandžastim peskom
zamišljala sam
to je zemlja
gde uvek imaš prostora
da se vrtiš ispruženih ruku
pevajući

prošlo je skoro šest godina
još nisam videla sekvoje
mekani zalasci
naziru se između nebodera
stojim usred
tornada od koraka
ambulantnih kola i njihovih sirena
čekam da se raščisti
pa da vidim preriju
da sve konačno stane
da zapevam

***

MISIONAR

bio si levičar kad smo se upoznali
a možda sam to i izmislila
da bolje zvuči
jednog jutra
usmerio si moju prostirku za jogu
ravno prema meki
tri dana kasnije
rekao si da moramo da se venčamo
levičar iz bajke koji mi pravi čaj od hibiskusa
moje najkompleksnije autorsko delo
raspršio se u hiljade čestica
tad mi je prvi put neko
umro pred očima





Višnja Begović (1995, Beograd) odrasla je na Zvezdari. Diplomirala je pevanje na Berkliju (Boston). Trenutno završava master studije u Njujorku s temom menadžmenta u kulturi. Finalistkinja je konkursa “Timočka lira” i dobitnica druge nagrade na ovogodišnjim Ratkovićevim večerima poezije za neobjavljenu zbirku “Šta će biti s kućom”. Piše, peva i komponuje.

RATKOVIĆEVE VEČERI POEZIJE 2020: VLADANA PERLIĆ, 1. NAGRADA ZA MLADE PJESNIKE

Vladana Perlić

AKO TI SE NE SVIĐA MJENJAČ, OK JE PREĆI NA AUTOMATIK

od nje imam tremu dlanovi mi se znoje
kako se ono zovem kako se ono zovem
ona je bajkerka bez motora i kožne jakne
kad ona uđe u prostoriju
sve oči se zalijepe na nju kao muve na
extra strong traku za insekte.
mislim da se i mom momku sviđa.
ona je jedna od onih djevojaka koje su
nevinost gubile odozgo
zabijale golove dječacima kroz pišu
odjebale princa i smuvale aždaju
gacale preko blata do gležnjeva da dođu do duge
dok je mater za njima vikala
ne preko oranja sine isfleka novu haljinu.
nikad nije uzmicala ni pedlja kad baba zakolje
pijetla a on trči onako u krug par minuta bez glave
tako je i dobila ožiljak na koljenu u obliku rogova
ta đavo djevojka
čini da se svi osjećamo suvišno
njoj ne treba niko da joj promijeni
sijalicu osigurač ulje u autu
otvori teglu ajvara
s mjenjačem se snalazi bolje nego sa
pa neću sad da budem vulgarna.
ta kaktus djevojka
šta ona radi kad se umori od toga da bude sin?
da li se prospe po kuhinjskom podu
pa jeca slini da li kaže bože
hoće li iko zavoljeti kći u meni?
ne ona ona to ne radi
ona je snagator djevojka kristijan golubović djevojka
o njoj se pričaju razne priče
kako je jednog izbola nožem jer ju je
ufatio za dupe bez pitanja
drugog išamarala jer joj je podvalio
pepsi umjesto kole
ta seksi brat djevojka
mislim da se i moj momak zaljubio u nju.
kad bi samo htjela da ga udomi na jednu noć
pa da ima nešto lijepo i moje
da do zore u njoj ženu ljubi.





Vladana Perlić (1995, Banja Luka) diplomirana je profesorica francuskog jezika i književnosti. Dobitnica nagrade Ratkovićeve večeri poezije 2020. Za rukopis Kucanje na vrata kule, dobila je nagradu Novica Tadić za 2020. godinu, bila je finalistkinja konkursa Trećeg Trga 2020. i SKC-a iz Kragujevca 2020, dobila drugu nagradu na konkursu Slovo Gorčina u Stocu za 2018. i 2020. godinu, treću nagradu na Festivalu poezije mladih u Vrbasu 2020. i na konkursu Carpe Diem 2020. Trenutno je u finalu Međunarodnog festivala kratke književne forme Zaton. Poezija joj je prevođena na francuski, njemački, engleski, mađarski, poljski i hindi.

Prethodni tekstovi autora: Slovo gorčina 2020: Vladana Perlić, 2. nagrada Mak Dizdar

RATKOVIĆEVE VEČERI POEZIJE 2020: OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ, NAGRADA RISTO RATKOVIĆ

Olja Savičević Ivančević (Fotografija: Igor Dražić)

MITOVI I LEGENDE

Kad sam imala devet
Otac mi je rekao
Da je njegov otac
Da su još neki preci
Da je naše prezime
Iz Crne Gore
Crna gora crna gora
Ponavljala sam pitanje
A tajna zemlja je
Zorila u mojoj glavi
Napamet sam je zavoljela:
Lijepa siromašna sitna ponosna
I nikad mi neće pripadati – divno
Zatim je odnekud
Iskočilo čitavo pleme
Muško rodoslovlje
Stričevi đenerali
I tetke partizanke
Geleri u koljenima
Mrtvi djed s fotografije, pilot
Njegove četiri žene
I ona šukunbaba hajdučica
I jabuka puna dukata dokotrljala se
Pod moj krevet
Probudio me miris pečenog mesa
I kubura s nečijeg vjenčanja
I ja sam istrčala pred rijeku Zetu
I gurnula jezik među Goranove zube
Iako dijete, od njega starija
Po mom povratku kući, u Dalmaciju
Ostavlja me u dugom pismu
Na koje još ne znam odgovoriti,
Ali na more je došlo ljeto
I ja sam, premda izgrebena srca
Već imala druge razloge
S početkom rata slavni stričevi
I visoke tetke
Vratili su se u ladicu među ordenje
I epolete
I umrli od tuge, teško uzdišući
I ja sam zamalo umrla na suncu
Na drugom kraju svijeta, odjednom
Od moje Crne Gore mi je ostalo
Samo tvoje ime Gorane.

VIJEK

Kada je došlo do toga
Bila sam neočekivano mirna
Otresla sam pepeo s haljine i krenula
Toliko naglo i sigurno
Da sam se i sama zapitala
Kako možeš tako mirno i spokojno
Kako možeš tako brzo i bezbrižno
U daljini sam uočila
Medvjedicu koja razgrće gole šume
Koze kojima se pod nožicama
Krune brda
Vučice i lasice u guštiku
Gladne malo krvave oko usta
Iako su se skrivale
Poznala sam ih i mahnula im
Pa bile su to moja majka i moje babe
Na dugom putu kući preko groblja
One su pojele sav moj
(Da me ne bude)
Strah.

NE ČITAŠ ŽENE

Kažeš ne čitaš žene
Što bi ti one mogle reći
Naučile su te govoriti
Naučile su te hodati
Naučile su te jesti
Naučile su te pišati
Naučile su te voditi ljubav
Uistinu što bi one
Mogle reći o tebi
I tvome iskustvu
Sva ta stoljeća nisu iznjedrila
Jednu koja bi bila velika
Kao veliki pisac
Kojemu je prala čarape
Kažeš ne čitaš žene
Žene su te učile čitati
Učile pisati
Učile živjeti
Uistinu, dječače
Bio je to
U najboljem slučaju
Uzaludan posao

DJEČAK SPAVA

U sobi je jutros tiho padao snijeg
I svi su hodali bosi
A ja sam ga pokrila
Rukama, kosom i rubom košulje
Njegov san ziba zgradu
Donje etaže
Pekaru, frizerski salon i kladionicu
I rascvalo susjedstvo
S tamnim nebom poviše nas
Korijen prašnjavog uličnog bilja
Urasta u asfalt i traži vodu
Unutra klokoće duga blaga
Zima u radijatoru
Sve što prolazi zaustavlja se u trenu
Koji svijet pretvara u fotografiju
Bez jasne perspektive, ali stvarnu
I izgubljeni imperij je ispod plahte
Pamuk i vuna prvih košuljica
Mlakost pelene, vlaga suza
Lažne zvijezde i uvod u magiju igre
Naposljetku, evo i mene
Koja vodu pretvaram u mlijeko
I ne koristim trik
Ispod kaplje krvi s bradavice
Dijete traži masniji gutljaj
Iz dubine bliže srcu
Nježan i nervozan
Pun povjerenja
Dječak spava
Na dnu tog plitkog, nepomičnog sna
Ljubav je zlatna, teška i ozbiljna
Kao glava imperatora





Olja Savičević Ivančević spisateljica je i pjesnikinja, rođena 1974. u Splitu. Knjige su joj prevedene i objavljene u trinaest zemalja, a ulomci iz proze i pjesme prevedeni su na tridesetak jezika. Uvrštavana je u brojne domaće i strane izbore i antologije. Za rukopis “Nasmijati psa” nagrađena je Prozakom, dobitnica je prve nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču i nagrade Kiklop za zbirku poezije “Kućna pravila”. Roman Adio kauboju nagrađen je nagradom T-portala za najbolji roman, kao i nagradom Slobodne Dalmacije za umjetnost Jure Kaštelan, a prema njemu je postavljen istoimeni kazališni komad. Roman „Pjevač u noći“ nagrađen je nagradama Libar za vajk Pulskog sajma knjiga i nagradom English PEN Award. Dobitnica je regionalne nagrade makedonskog festivala Druga prikazna. Regionalna pjesnička nagrada Risto Ratković dodijeljena joj je za zbirku poezije “Divlje i tvoje”. Prema nekoliko njezinih priča snimljeni su kratki igrani filmovi, nacrtan je strip, a prema nagrađivanim dramskim tekstovima postavljeno je nekoliko predstava za djecu. Živi i radi kao slobodna spisateljica na relaciji Zagreb – Dalmacija. Objavila je: zbirke pjesama Bit će strašno kada ja porastem (1988), Vječna djeca (1993), Žensko pismo (1999), Puzzlerojc (2005), Kućna pravila (2007), Mamasafari (i ostale stvari) (2012), Divlje i tvoje (2020); knjige priča Nasmijati psa (2006) i Nasmijati psa i sedam novih priča (2020); romane Adio kauboju (2010) i Pjevač u noći (2016); slikovnice Adriana se vratila nastalu u suradnji s Imeldom Ramović te Šporki Špiro i Neposlušna Tonka (2017) i Sami na cilome svitu (2020) nastale u suradnji sa Svjetlanom Junakovićem.

RATKOVIĆEVE VEČERI POEZIJE 2020: DINO BURDŽOVIĆ, NAGRADA RISTO RATKOVIĆ

Dino Burdžović

RIFAT

NOVI SVIJET NOVA KLASA

Promijenio se svijet Rifate!

Za trideset srebrnjaka, možda i jeftinije,
konačna propast se nikada i nije mogla
odrediti tačno u cent.

U ruci kipa Slobode
umjesto baklje
zasijao sterilizirani špric,
iz usta mu viri
kameni džoint a i ne gleda
ka Atlanskom okeanu
već, nakon posljednjih katastrofa,
ka New Orleansu.

S obzirom da je Amerikanac
“Noe” je barku zamijenio
za najsevremeniju jahtu,
na kojoj ipak ima mjesta samo za njega.

Umro si na vrijeme!

Ili, bolje rečeno,
ubili su te na vrijeme…

MARGINE ZABILJEŽENE U DŽAMIJI

Rifate
prošle su tvoje boli!

Revolucija
za koju si glavu dao
(ili su ti je uzeli, ni dan danas
ne znamo je li to isto!)
pojela je svoju djecu i
obezvrijeđena je do maksimuma.

U neko svitanje,
u neko dženetsko jutro
ti ćeš,
daleko od akovskih mezarja,
zaboravljen
pronaći svoje pravo
ime i prezime…

I roditelje…

I Hajriju…

I Ibrahima…

WILDE EAST COMMUNION

U jesen odlučujemo stvoriti državu
a ovo godišnje doba je idealno
za eksperimente takve vrste.

Cijelu nedjelju vijećamo koji simbol staviti na zastavu
koja je, kada ima vjetra, jedina što se vijori na Ist Riveru.

Nakon hematoloških ispitivanja ispostavlja se
da ovaj narod nije predodređen za nezavisnost.

Svejedno, ne priznajemo zakone i postojeće standarde.

U osnovnim školama toče besplatno pivo.

Uz pomoć najsavremenije mehanizacije spomenike
na našim grobljima uspijevamo okrenuti ka sjeveru.

Naše “učenje” predstavlja najnovije svjetsko čudo.

Posebne grupe izoluju nevjernike i tek ponekog išamaraju.

“Oda radosti” jedina je zabranjena melodija.

Spajamo nespojivo, bratimimo narode koji su se koliko juče
granatirali, u minskim poljima organizujemo poetske maratone,
nelektorisanim dekretom ukidamo crninu i bjelinu,
na svadbama i sahranama može se nositi samo crvena odjeća,
dodaje se u amandmanu u čijem se naslovu pominje i Fantom slobode.

Ljudi, pa i čitavi narodi, postaju solventni
kao da zaboravljaju da je apokastaza ipak moguća,
možda ne u ovom vremenu, ali kasnije-ko to može znati?

Neće mnogo vremena proći i ostvarićemo balkanski san:
POSTAĆEMO TEK ŽUTA ZVJEZDICA NA PLAVOJ ZASTAVI.

Ali tu se radi o neobaviještenosti, a ona se,
kao da je tečni metal, razliva na sobnoj temperaturi.

Gospode poklali smo sve koze.
Više nema državnih neprijatelja.
Daj nam barem
Partnerstvo za mir.
Božji.

PISMO FAMILIJI

Ne znaju
bratstvenici
da nas je stigla neka kletva
i naplatila se uzevši
najboljeg od nas.

Propali su familijarni
poslijeratni susreti,
u vrh sofre
ostalo je prazno mjesto!

Nemamo još uvijek
nikoga
pametnog i školovanog
a voljnog
da svoj vrat podmetne
umjesto tvojeg…

ZBOG VODE ILI NEČEG DRUGOG

U ime Alaha
riječi što si nosio na srcu
gdje su?

Presudna bitka je nemilosrdna,
naročito prema herojima

Sjeti se ljubavi svoje
Lepe Stamenkovic
s kojom si se mozda i sreo
još jednom
poslije smrti

Zaboravljene su vaše tajne,
nema više ni policijskog časa!

Svaki tvoj dan je istorijski,
svaki govor slavan!

Iako je sve prošlo…

Samo još sujevjerni vjeruju
da se nijesi vratio
zato što nijesu za tobom
prosuli vodu…





Saladin Dino Burdžović rođen je 1968. godine u Bijelom Polju. Gimnaziju je završio u rodnom gradu a književnost studirao u Beogradu i Nikšiću. Pojedini naslovi iz njegovih knjiga zastupljeni su u preko pedeset antologija, zajedničkih zbirki i zbornika poezije i proze. Prevođen je na mađarski, poljski, bugarski, makedonski, slovenački, turski i njemački jezik. Dobitnik je više nagrada za poeziju, prozu i drame. Član je Crnogorskog Društva Nezavisnih Književnika (CDNK) i, od 2008. godine,  Udruženja književnika Njemačke-Hessen (Litteraturgeselschaft e. v. Hessen-Deutschland).  Jedan je od osnivača i stalni član Alternativne grupe Monte Art iz Frankfurta.Od 1999. godine živi u Offenbachu, Hessen, Njemačka. Bibliografija: Hornika nepoznatog (MRZ, Pljevlja, 1990), poezija; Koncert za 1001 bajonet (Građevinac, Subotica, 1992), poezija; Na tragu balade (MRZ, Pljevlja, 1993) poezija; Plastična operacija sna (Mladost, Beograd, 1994), poezija; Alkoholičar i ćelava djevojka (MRZ, Pljevlja, 1996), poezija; Misija (MRZ, Pljevlja, 1996), drama; Lirika iz tetrapaka (Književna reč, Beograd, 1998), poeme; Sonet o skoku sa zgrade (Dignitas, Cetinje, 1999), poezija; Immigrant’s song (Ars-Longa, Beograd, 2000), poezija; Konstablerwache (Dereta, Beograd, 2001), roman; Snijeg pada na Offenbach (Dignitas, Cetinje, 2001), poezija; Tragom muhadžira (Balco, Frankfurt, 2001), publicistika; Arhivski snimci (Dom Kulture „Pivo Karamatijević“, Priboj, 2002), poeme; Frankfurtske i druge priče (MRZ, Pljevlja, 2002), pripovijetke; Djevojka sa kokošijim grudima (Beogradska knjiga, Beograd, 2003), poezija; Berlin noćas mora pasti (Dereta, Beograd, 2004) , roman; Melanholična biografija (MRZ, Pljevlja, 2005), poezija; Brus Li je umro u Bijelom Polju (Bosanska riječ, Wupertall, 2005), roman; Putopisi slijepog putnika (Dereta, Beograd, 2007), pripovijetke; Konstablerwache i druge pripovijetke (Verlag “A”, Frankfurt a/M, 2009), pripovijetke; Nakon pada zida (Zalihica, Sarajevo, 2010), poezija; Hessen via Montenegro (Almanah, Podgorica, 2012), pripovijetke; Povratak u Schwarzerberg (Almanah, Podgorica, 2013), roman; Razgovori sa neistomišljenicima (Verlag „A“, Frankfurt am Main, 2016), intervjui; Konstablerwache (na njemačkom jeziku, prijevod Elke Schwarz, Ćazima Medić, Ranko Ćetković, Drago Tešević, Verlag „A“, Frankfurt am Main, 2016), pripovijetke; Antologija Montenegrina (Verlag „A“, Frankfurt am Main, 2016), antologija; Rifat (Almanah, Podgorica, 2020), poezija; Revolucija i njena kopilad (OKF, Cetinje – CDNK, Podgorica, 2020), poezija.

POETSKA NOĆ U VELESTOVU 2020: TODE ILIEVSKI

Tode Ilievski (Fotografija Tome Ljušev)

TRI KATRENA

NADAHNUĆE

Poezijo večna, moja vodo slatka!
Obraz iza maske ne želim ja kriti!
U pegršt te nosim, gubim bez ostatka,
Srećan dok ovako tebe mogu piti!

BLIZINA

Toplo i glatko
je tvoje telo,
To saće slatko
ja volim celo.

LEPOTA

Privlačnog je kroja
i skladnih je boja –
pero kreje blista
kod izvora čista.

Prepev autora





Tode Ilievski je pesnik, prevodilac, enigmatičar i šahovski majstor. Rođen je sedmog marta 1952. godine u selu Mramorec, u blizini Ohrida. Završio je Filološki fakultet u Skoplju. Radio je kao prosvetni radnik, direktor Radija Debar i u Narodnoj univerzitetskoj biblioteci “Grigor Prličev” u Ohridu. Bio je član redakcije više književnih i enigmatskih časopisa. Član je Društva pisaca Makedonije i sličnih udruženja u Sloveniji, Hrvatskoj, Bugarskoj i Estoniji. Autor je poetskih knjiga: Vedro jedro (1990), Koncert za šume (1992), Izvori u gorama (1999), Zelena mašta (2001), Lova na Labudovom jezeru (2008), Lipov čaj (2009), Pjesnikova kći (2011), Proljećni vjetar (2012) i Jezgro zagonetki (2017). Dobitnik je domaćih i stranih nagrada, među najznačajnima je nagrada na festivalu „Slovenski zagrljaj“ – Varna (2008). Dobitnik je nagrade DPM „Vančo Nikoleski“ (2009) za najbolju knjigu za djecu, nagrade „Ignacija“ na Festivalu „Ruže Elbasana“ (2010) i nagrade „Pero Živodraga Živkovića“ za životno djelo, Zenica – BiH (2015). Dio njegovog stvaralaštva je preveden na desetak jezika. Zastupljen je u velikom broju antologija, izbora i udžbenika.