EMINA KOVAČEVIĆ: USAMLJENA U PARIZU

Emina Kovačević

Usamljena u Parizu

Leonie je noćas usamljena u Parizu
Pariz, Istanbul, Berlin i Moskva postoje samo kada ih sanjamo
Leonie je promijenila ime, noćas je u Parizu, i tamo je usamljena

“Voljela bih da ja nisam ja nego da sam neka druga voljela bih da
sam Leonie, tako da se zovem, da mi je maternji jezik njemački da
ne moram naknadno da ga učim, paralelno sa završnom godinom studija da
sam se rodila u malo uređenijem društvu gdje ljudi ne bacaju smeće po ulici i
ne tuku se u javnom gradskom prijevozu gospodine nemojte se uzrujavati uzrujan sam
od devedeset druge (ja sam se uzrujana rodila devedeset i pete) da
imam pravu kičmu i da su moja leđa pritisnuta teretom traume razvoda
roditelja samo da nisam morala gledati oca kako ga odsjecaju komad po
komad, kako odumire sa njim sve sveto da nisam sa šest godina
vidjela snimke masovnih grobnica na televiziji da nisam poslije
to sanjala i da nisam vidjela hangare i prazne tvorničke hale
koje su smrdile na smrt da ne znam za doktore koji nemarom ubijaju
starce sa vodom u plućima da moje obrazovanje nije palo na pleća
moje majke u korumpiranom sistemu da nisam morala i sama birati krasti
ili propasti da nisam ja ja da sam Leonie koja sluša dobru muziku i
gleda dobre filmove i ide na dobre predstave i čita lijepu književnost
iz cijelog svijeta da emotivno plačem i jecam nad katedralom Notre Dame
ili nad jadnim koalama i kengurima i da sam veganka i da je to
moj aktivizam da kada odlučim da budem borac za ljudska prava nemam
ovoliku selekciju ugroženih u vlastitoj avliji demobilisani borci djeca sa poteškoćama
u razvoju svezana za radijatore imigranti mladi koje ubijaju nepoznati a možda i policija ista
policija koja hapsi bijednike kad ukradu tri metra drva a ne može
uhapsiti ko god da je ubio onu dvojicu policajaca na dužnosti u patroli nevini
rafalom na moj 23. rođendan (26.10.2018 oko 6 ujutro) da ne moram sumnjati u sve ali apsolutno sve
da nisam naučena da je čovjek čovjeku vuk da je brat bratu vuk da
nemam urođenu fobiju od stranih imena da mogu priuštiti spiritualno
putovanje u Indiju ili gdje se već odlazi ovih dana da mogu
mirne savijesti sjesti i čitati, pisati, živjeti ljubiće ili ljubavnu poeziju
bez da se grizem jer se ne trudim da nešto učinim i promijenim iako znam da ništa
ja ne mogu promijeniti gdje ne moram tristoti put objašnjavati da se ne želim
stranački izjašnjavati da ne želim da me zastupaju šoviniste i kada se probam
protiv njih boriti da ne budem poražena da patim jer moj život nema smisla
isto kao što patim i sada, samo tada bi bilo bez second-hand trauma da ne
moram živjeti sa znanjem da je čovjek koji je tukao mog oca u logoru
pušten na slobodu i hoda gradom u kojem ja jedem meso sa znanjem da će
gamad koja su se okomila na moju majku-udovicu proći nekažnjeno da ne slušam
kako je moja ljutnja zapravo pogubna za moje pisanje da nisam ovako ljuta da se
zovem Leonie i da me mogu kupiti ekstremni-lijevi-donji-kvadrant retorike da nisam
nus-pojava raspada neopredijeljenosti da nisam recidiv hladnog rata koji se
prelomio u avliji gdje sam se slučajno rodila da nisam ja ja da sam neka druga da sam Leonie
možda bi mi bilo malo lakše a znam da ne bi”

Leonie je noćas usamljena u Parizu
Pariz, Istanbul, Berlin i Moskva postoje samo kada ih sanjamo
Leonie je promijenila ime, noćas je u Parizu, i tamo je usamljena





Emina Kovačević rođena je u Jablanici, 1995. godine. Odrasla je u Mostaru, a srednjoškolsko obrazovanje završila je u Sarajevu kao stipendistica na Tursko-bosanskom koledžu. Trenutno je studentica završne godine dodiplomskog studija na Odsjeku za  dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti. Između ostalog, piše pozorišnu i filmsku kritiku. Dobitnica je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2019/2020. akademsku godinu. Trenutno radi na svom rediteljskom prvijencu – kratkometražnom dokumentarnom filmu “sarajevska.arlekina”. U slobodno vrijeme sklada šaljive pjesme na ukulelama za raju.

STEPHANE MARTELLY: FACHADAS

Stephane Martelly

FACHADAS

Arrimada a esta tectónica

                y todos estos huesos sin

posición

todo este tumulto

                como si no fuera nada

como si el ruido

no existiera.

Mientras que

Se accede (accedemos?)

                finalmente

al estado de fachada

Anclaje sin peso

apoyado

                en el viento

(Inventarios, inédito)

Traducción: Carla Rivadeneira





Stephane Martelly (1974, Haiti). http://ile-en-ile.org/martelly/

VANDA PETANJEK: BEZ NAGLIH POKRETA

Vanda Petanjek

kuba

mirišeš na kavu
nisam sigurna
jesi li to već ustao
ili me sanjaš kako meljem zrna

kijamet

vjetar je iščupao stablo preda mnom
nemoj jutros biciklom
pali su i puno jači od tebe
na mene

tamnoplava

izvukao si crveni pulover
s dna ormara koji nije imao police
drvene utrobe ništa ne nose
ne čuvaju ono što se navlači na tijelo
kostrijet fride kahlo
kožuh od očekivanja
ja sam se pretvarala da je hladno
cvokotala na 28 stupnjeva celzijusa
i nadala se da me nećeš izuti iz tog pulovera
a onda da hoćeš

krljušti

širok je ovaj zaljev pun riba
iz zraka koji pucketavo bubri
prosipaju se ljuske s tjemena mastike
a ja se
samo onako usput
s crvene linije naginjem prema tebi
pokazujem ti svoje navike
i gdje sam sve odebljala
u zavoju na nozi
u zavoju na cesti
auti
bježe u neizbježno
oslobođenje odnosa
od čega to štitimo kože
te debele kapute za kosti

ona ne zna da je to za nju

u njoj je polje
u njoj je veliki svemirski teleskop za ptice
u njoj je sve što trebam
ali ona mi govori
ništa nije u meni
pronađi svoje drvo
obuci svoju haljinu
makni kosu da ti vide lice
smiješ se i isprsiti
razveži tenisice i uspni se sama
na vrhu te čeka mjesto
možda ga nećeš zvati kućom
ali dom svakako jest
pronađi svoje drvo
može biti i živo
i ako ti želiš
imajte djecu





Vanda Petanjek rođena je 1978. godine u Čakovcu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Pjesme je do sada objavila na portalima i na Trećem programu Hrvatskog radija. Živi i radi u Zagrebu.

LUSMARIJA HIMENEZ FARO: ZIMZELENE A VAZDA MRTVE

Lusmarija Himenez Faro

Zimzelene a vazda mrtve

Niz sam senki u žalosti.
Senki zimzelenih. Listopadnih
i vazda mrtvih.
One su zimski leptiri
iglama probodenim.
Tužne ševe zauvek bezglasne.
Usta im zapečaćena krvavim laticama.
Svoj osmeh isklesaše na studenom mermeru.
Decu ostaviše samu u vazduhu,
oslepele im oči već se sunovraćaju ambisom.
To su žene bez imena, bez godišta,
što dižu svoj glas u odsustvu
dok iščekuju svetlost koja će da ih iskupi
od užasa, poniženja, nasilja.
Ne traže da budu mir, a ni reč:
žele samo da budu grb rane,
upornost pamćenja, bolni besmisao
najavljene smrti. Smrti, prekasno prijavljene.
One, vazda mrtve i, zauvek, zimzelene.

Madrid, 2005.





Beleška o pesnikinji: Lusmarija Himenes Faro (Luzmaría Jiménez Faro, Madrid 1937 – Madrid 2015) pisala je oglede o poeziji i sastavljala probrane pesničke antologije. Uživala je veliki ugled i kao pesnikinja, tako da su joj i španske pesničke gromade poput Glorije Fuertes i Karmen Konde poverile svoju književnu zaostavštinu. Tako je Lusmarija i osnovala Fondaciju „Glorija Fuertes“ – čiji je predsednik, nakon nje, postala njena predana kćerka Marta Porpeta – a 1982. godine Lusmarija je   pokrenula i izdavačku kuću Ediciones Torremozas, koja u više ili manje uspeloj saradnji sa jednim nezaustavljivim trgovinskim lancem u Španiji objavljuje i nagrađuje knjige žena koje prevashodno pišu poeziju, ali i prozu. Njen suprug Antonio Porpeta odavno je inače poznat pesničkim sladokuscima u Srbiji, čiji je on osvedočeni prijatelj. Pesma Lusmarije Himenes Faro odabrana za ovaj prilog napisana je povodom nasilja nad ženama, pošto ni u Španiji nije ženi lako da nadležnima dokaže da su joj modrice po licu i celom telu od bračnog ili vanbračnog muža, koji će njemu u vrh glave da zabrane prilaz prebijenoj („jer otkud mi znamo da se nisi okliznula u kupatilu“). Povodom nedavnog Svetskog dana protiv nasilja nad ženama, Lusmarijina kćerka Marta je 25. novembra 2019. ovu pesmu postavila na sajtu izdavačke kuće „Toremosas“,  nazvanoj po čarobnom mestašcetu nedaleko od Madrida gde je autorka ove beleške imala sreće da se napaja okolnim brdašcima visoravni, a i da čuje zvonce na najvišem spratu domaćina kad god nova pesma bude zgotovljena za lepotu i/ili istinu.

Autorka prevoda sa španskog i Beleške o pesnikinji: Silvija Monros Stojaković

SEAD HUSIĆ: RUBAIJE HADŽEMA HAJDAREVIĆA

Hadžem Hajdarević, Arabeske od vode, Dobra knjiga, Sarajevo, 2019.

Hadžem Hajdarević je pjesnik velike erudicije i duhovnosti. Stoga nimalo ne čudi da se vraća rubaijama. Prije rubaija ovog autora možemo čitati u klasičnoj formi soneta. Rubaije su, čini se, logičan slijed traženja vlastite poetike. Rubaija je kratka, jezgrovita pjesma, koja je sastavljena od 4 stiha u kome se rimuju prvi, drugi i četvrti stih, a treći, u pravilu je, bez rime. U prva dva stiha koncizno se iznosi milje, treći dolazi kao suprotnost, prigovor ili paradoks, a u četvrtom je dato razrješenje – on predstavlja poentu.
Rubaije Hadžema Hajdarevića su podijeljenje na deset ciklusa i to: 1. Jezik, 2. Ljubav, 3. Adem i Hava, 4. Voda, 5. Grijesi, 6. Vrt, 7. Putovanja, 8. Vjera, 9. Život, 10. Poezija. Svaki ciklus ima četrdeset rubaija. U rubaijama Hajdarević se naslanja na vlastitu poetiku pa imamo česte motive koje susrećemo u njegovoj poeziji poput vode, Boga, vjere i slično. I naslovi ciklusa upućuju nas na prethodnu konstataciju. Dalje, ove rubaije su, na neki način, duboko politične i govore o našim savremenim problemima, kao što je problem artikulacije bosanskoga jezika. Prva rubaija je glorifikacija maternjega jezika: “Bosanski je jezik sve što želim da se / smiri u riječi u suđene čase / kad snene stileme uzdrhte od treme / koje semanteme atribute krase” (Hajdarević 2019: 17). Govoreći o problemu maternjega jezika, s druge strane, autor propituje vlastitu (ne samo književnu) tradiciju i hijeropovijest gdje su “kanonizirani” mnogi naši problemi. Naravno, autor ne rješava probleme, ali o njima progovara iz zemne pozicije pa tako bez imalo euforije pjesnik je zabrinut za Adema i Havu koji nemaju kome otići u goste. To i jeste najbolja odlika ovih rubaija u kojima se o stvarima oko kojih nastaju naši nesporazumi progovara jednostavno i krajne mudro, bez ikakvih ideoloških primjesa. Ova knjiga pokazuje da ipak postoji u našoj savremenoj književnosti potreba da se vratimo nekim klasičnim formama i pokušamo vlastito iskustvo transformisati u formi koju je najviše proslavio perzijski pjesnik Omer Hajjam.





Prethodni tekstovi autora: Sead Husić, O čemu govorimo kada šutimo

ALEKSANDRA JOVIČIĆ: RASTANAK

Aleksandra Jovičić

Zlo

pale se svetla
gase se svetla
u ovoj kutiji
žive mamurni ljudi

oni se ne bude
njih navijaju
i onda im se čini da imaju srce
srce je mehanizam koji govori
TIK TAK TIKA TIKA TAK

šta ako vam kažem da postoji
viktorijanska kućica za lutke
čiji su podovi od ljudskih zuba?

šta ako vam kažem
da je zlo vešto skriveno
na najočiglednijem mogućem mestu:
u duši svakog od nas

Rastanak

Ja sam je tamo pokopao
na toj mansardi
do koje su vodile uske
strme stepenice
što škripe pri svakom koraku.
Soba je bila mračna
jedini prozor okovan rešetkama.
Na stolu je ostao buket cveća
i polovina francuskog hleba
po kome se već bila nahvatala buđ.

njene su ruke bile od drveta
njena je kosa bila od slame

kada je za mene prestala da postoji
u ulici Maksima Gorkog
broj dvadeset i pet.

Letnja

skadarsko jezero ogleda se u musavom prozoru
u tmuši nestaju barke
kupački voz klopara ka moru
leto je u punom zaletu

sam si i u kosi ti se
legu svici
sunce je jedva okrznulo
tvoju belu kožu
jedino ti se crveni vrat.





Aleksandra Jovičić rođena je 13.05.1986. godine u Prištini, odrasla u Orahovcu. Diplomirala je na Odseku za opštu književnost i teoriju književnosti Univerziteta u Beogradu, masterirala na Departmanu za srpsku književnosti jezik Državnog univerziteta u Novom Pazaru. Objavljivala u regionalnim i inostranim zbornicima i književnim časopisima. Dobitnica nagrade Mak Dizdar mladom pjesniku za najbolju neobjavljenu zbirku pesama (Stolac 2017). Zbirka Lutanja objavljena je i promovisana u Stocu 2018. godine u okviru festivala Slovo Gorčina. Član uredništva elektronskog časopisa Libartes.

ILHAN PAČARIZ: EMPATIJA U CVATU

Ilhan Pačariz

EMPATIJA U CVATU

Fokusirano gradimo kulise.
Glumatala glume glumčine.
Empatija je u cvatu. Ona
mete nutrinu. Na nju sleće
pčela bola. Obasjava potmulu
grmljavinu u žilicama korena.
Tu zebnju delimo kao šaku
mladog, koštunjavog voća.
Otima se jecaj presrećnima.

Ilhan Pačariz je rođen u Prijepolju 1983. godine. Diplomirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Pored poetskih, piše prozne i dramske tekstove, kao i književnu kritiku. Objavio je tri pesničke knjige: Sobni nomad (2011); Oniričke pesme (2015) i Vrtlog (2019).

FRAGMENT INTERVIEW: ETHEM MANDIĆ

Ethem Mandić

1. Koja pjesma, knjiga, tekst je promijenilaVaš doživljaj književnosti?

Čas anatomije Danila Kiša i njegovi životni i književni nazori, Don Kihot, Tristram Šendi, Borhesove priče, Krležina misao i stil. Književnost mi se konstantno obraća i mijenja moj odnos prema njoj i prema životu. 

2. O kojem gradu biste mogli napisati knjigu?

O bilo kojem kad bih ga vidio! Pisac može napisati knjigu o svome doživljaju grada. Gradovi nijesu statični prostori. Kao pisac možete zaustaviti jedan trenutak u razvoju grada i učiniti ga bezvremenim-estetskim predmetom. Gradovi se mijenjaju poput jezika ili poput književnosti. Grad definiše čovjeka i njegovu sudbinu i obratno. Pisac je nekad u svom djelu poput skulptora ili arhitekte, ali u duhovnom smislu i ima tu moć da promijeni duhovnu geografiju grada kao što su to učinili Džojs, Balzak, Gogolj, Krleža… Volio bih napisati fiktivnu istoriju Podgorice.

3. Poezija ili proza? Zašto?

Poezija je igra, proza je hodanje-da upotrijebim definicije Pola Valerija. I jedno i drugo, jer: književnost.

4. Na koji način se savremena književnost odnosi prema potrebi da bude društveno angažovana? Može li se književnost odvojiti od politike?

To je pitanje obilježilo XX vijek u književnosti i izazvalo podjele u poetikama i politikama pisaca. To nasljeđe i književno i filozofsko živi i danas, no je izgubilo svoj značaj u promijenjenim društvenim, odnosno kulturnim uslovima, možda s opreznošću možemo reći i tehnološkim! Savremena književnost možda nikad nije bila do kraja odvojena od politike čak i najvećim književnim avangardnim eksperimentima. Možda se i može odvojiti kad to kao pisac želite, ali ne može kad vam to stvarnost ne dozvoljava. Književnost se može odvojiti od svega, ali mnogo važnije je što ona može i želi uzeti bilo koji oblik ljudskog mišljenja za svoj predmet, ili za svoju formu ili estetičku koncepciju. I politika i književnost su oblici ljudskog mišljenja i djelanja u javnome prostoru koje imaju svoje zakone i svoje revolucije. Književnosti je imanentna sloboda u izražavanju i u krajnjem cilju, a politici retorika i zakoni. Tu je ključna razlika, iako književnost često robuje istim. I zato sam ja za književnost kao prostor slobode.

5. Postoji li savremena književnost bez interneta?

Postoji internet bez savremene književnosti. Vjerujem suprotno od opšteg stava, da je književnost, odnosno čitanje u tradicionalnome smislu jedini oblik umjetnosti kojem Internet nije nametnuo svoje zakone i preoblikovao ga. Književnost je mnogo otpornija nego što se vjeruje. I zato je ona u smislu interneta postala margina i neka vrsta alternativne umjetnosti.





Ethem Mandić književnik i profesor književnosti rođen je u Podgorici 12.12.1986. Piše naučne radove o književnosti, kritike, prozu. Radi na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. U slobodno vrijeme bavi se muzikom.

MUHAMED ABDAGIĆ: PO BAŠESKIJI

Muhamed Abdagić

POŠTEN

Misao mi jedna iznenada sinu
Emir vaiz bi učinjen surgun
što je govorio istinu
i što je bio pošten

Pa neka ti je to nauk
mula Mustafa
i vo je pošten
al volove kolju

MOĆ

Danas je uklonjen s položaja
jedan od onih najglavnijih
i do paše

Bio je strog
i držao vlast čvrsto u ruci

A nije imao bog zna kakav rukopis

ISPLATILO SE

Jaki prijatelju
Utješi se. U Uglu sam
Pešteri same udnu
na nadgrobnom spomeniku
značajne riječi pronašao:
Sto godina Alja djevovala
Sto godina nevovala
Sto godina udovala
opet Alja mlada umrla

NESPORAZUM

Jaki prijatelju
Nikako mi ne izlazi u gradu
ono što smislim kod kuće
i istina je ono što je rečeno
kućni hesap ne ulazi u čaršijski hesap

PRODAJA PJESNIKA

A kad prijatelju mom od boleštine
ovce polipsaše
pa on ode popu
i upita šta da radi
i on reče osuši
i snesi te prodaj
i uzećeš pare
i on osuši
i snese
i prodade i uze pare
ali umrije i sam
i zanavijek

Pripredio Dino Lotinac





Muhamed Abdagić rođen je u Sjenici 1916. godine. Pohađao je Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju zajedno sa Ćamilom Sijarićem. Zbog određenih političkih ideja bivaju izbačeni iz nje. Kao student Pravnog fakulteta u Beogradu uključuje se u narodnooslobodilačku borbu. Tokom Drugog svjetskog rata bit će proglašen izdajnikom i u nekoliko navrata će ga hapsiti i osuđivati. Sve je to ostavilo veliki trag na njegov književni rad, kako u tematskom smislu, tako i u kontekstu njegovog zabranjivanja i osporavanja, pa je i do danas veći dio njegovog književnog opusa neobjavljen. Umro je 1991. godine u Novom Pazaru. Najznačajnija djela su mu zbirke poezije: Feniks, Lutajući brod; knjige drama: Tri drame, Zamka, pripovjetke Zemlja; romani: Feniks I i II, Tvrdi grad, Duge studene zime. Posthumno su mu objavljene knjige: Iza Moreno (poezija), Ramiza (drama), Tatli džan (roman), Sandžak i u njemu Sjenica (priče), Iz Feniksovog gnijezda (sabrana poezija) i Po Bašeskiji (poezija).

MARIJA ŠUKOVIĆ: U POČETKU

Marija Šuković

U POČETKU

U početku, kad bijaše riječ
to ne bi ona kojom danas zborimo.

Jezici bijahu nijemi u vremenu svetog čula.

U početku, kad sve je bilo jedno
muzika je dolazila iz očiju;
ko krila zbunjenih leptira
treptali su kapci slijepog orkestra.

U početku, kad sve je bila noć
svakom je zvijezda bila iza čela
u početku
a onda vrisnu vladavina tijela
pad u čovjeka i svjetlo dana
i progledasmo
pa se pokrismo od srama
mijenjasmo sveto za zemaljska čula
i osudismo se na tijela trula
s pretpostavkom duše
da nas stid i strah ne uguše

maštu skupismo od zvjezdane prašine
i otpoče ljudsko vrijeme neistine

i bi pola noć, i bi pola dan
život robijanja sa utjehom sna





Marija Šuković je rođena 1993. godine u Trebinju. Do završetka srednje škole živjela je u Gacku. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu upisuje Opštu književnost i teatrologiju, koju uskoro završava. Do 2017. je bila na Palama, gdje je aktivno učestvovala u radu Studentskog pozorišta. Posljednje dvije godine živi i radi u Sarajevu, te uspješno objedinjuje poeziju, pisanje i glumu. Objavila je zbirku poezije Onostranost je prilika.