MÓNICA MIGUEL FRANCO: DE LA PIEL DEL DIABLO / OF THE DEVIL'S SKIN

Mónica Miguel Franco  (Photo Anhell Demelos – (c) Sanfiz Photography)

DE LA PIEL DEL DIABLO

De la piel del Diablo, se crearon los niños.

La alegría que desborda en un beso, la suavidad exquisita de la nata
sobre la lengua.

De la piel del Diablo se creó el jade y del sudor
que resbala sobre Él se cristalizan las esmeraldas.

De la piel del Diablo se fundieron las selvas,
las orquídeas y las guacamayas.

De la piel del Diablo surgieron la obscuridad y la noche, el querer tocar,
el miedo y el susurro.

De la piel del Diablo se hizo la música que te transporta
y el silencio que te rodea.

La piel del Diablo huele como las lilas en primavera y tiene la belleza del primer carámbano del invierno, ese que en su brillo conjura heladas y cierzos.

De la piel del Diablo se desprenden las plumas de las águilas, de los mirlos,
de las cornejas y de las lechuzas.

De la piel del Diablo se recortaron todos los mares llenos de vida,
los ríos que te ahogan y los estanques burbujeantes de hadas.

De la piel del Diablo se crean todos los zapatos rojos y los sorbos de licor verde que se deslizan entre los dientes.

El calambre que los enamorados sienten al tocar al ser amado,
las mariposas brillantes que rondan el estómago del que espera,
esas son las sensaciones
que te provoca la piel sedosa, tibia y tierna del Diablo.

La piel del Diablo te cubre como una manta de cuna, como una mortaja ligera, como un sudario amable, como el abrazo de tu madre antes de dormir.

La piel del Diablo, que se estira y rodea todo el universo en su despliegue
de sorpresas y brillos, que se recoge y ondula en cada curva de la serpiente.

La piel del Diablo nos protege y nos aísla, nos envuelve como el saco que rompemos al nacer.

Al rasgar esa piel, llorando, detrás, encontramos al Diablo, riendo.

La belleza del Diablo que quema
nuestros pulmones con el primer sorbo de sabiduría.
Y nos condena eternamente.

(De la piel del Diablo, Panamá, 2012)

OF THE DEVIL´S SKIN

Out of the Devil´s skin, children were created.

The joy brimming over a kiss, the exquisite softness of the milk skin
on the tongue.

Out of the Devil´s skin, jade was created and out of the sweat
sliding on Himemeralds are crystalized.

Out of the Devil´s skin rainforests did merge,
as well as orchids and macaws did.

Out of the Devil´s skin darkness and night emerged, the desire to touch,
and fear and whispering.

Out of the Devil´s skin, the music that transports you was made
and the silence surrounding you.

The Devil´s skin smells like lilacs in spring and has the beauty of the first icicle of winter, that one conjuring up in its brightnessfrosts and cold north winds.

Out of the Devil´s skin, the feathers of eagles, blackbirds, carrion crows and owls come off.

Out of the Devil´s skin all the seas full of life were outlined,
as well as the rivers drowning you and the ponds bubbling with fairies.

Out of the Devil´s skin all the red shoes are created as well as the sips of green spirits sliding between the teeth.

The cramp that lovers feel when they touch their beloved one,
the glowing butterflies circling the stomach of the waiting one,
those are the sensations
that the silky, warm and tender Devil´s skin arouse in you.

The Devil´s skin covers you like a cradle´s blanket, like a light shroud, like a kind gravecloth, like the mother´s embrace before sleeping.

The Devil´s skin, the one that stretches and surrounds all the universe in her unfolding
of surprises and sparkles, folding and waving in every serpent´s curve.

The Devil´s skin protects us and isolates us, wraps us like the bag we break when we are born.

By tearing that skin, crying, we find the Devil, in the back, laughing.

The beauty of the Devil burning
our lungs with the first sip of wisdom.
And condemninguseternally.

(De la piel del Diablo, Panamá, 2012)

.::
LA DAMA BLANCA

En tu montaña soy el hada
que te enreda y te pierde
soy la que te hiere y te asusta…
la Niña Blanca, la Santa Muerte…
danzas conmigo en eterno son
de besos no dados y promesas
Soy yo, ¿me ves? morirás en mis brazos…y
morirás alegre

(De la piel del Diablo, Panamá, 2012)

.::
THE WHITE LADY

In your mountain I am the fairy
tangling you, getting you lost,
I am the one who hurts you and scares you…
the White Childe, the Holy Death…
you dance with me in an eternal pace
of ungiven kisses and promises
It is me, Can you see me? You will die in my arms…and
youwill die happy.

(De la piel del Diablo, Panamá, 2012)

CORDIS

Quiero un corazón para llevar.
Lo quiero grande. Donde quepan mis caprichos y mis rarezas.
Mimosa, excéntrica y temperamental.
Latirá en mis risas y mis llantos.
Ronroneará en mis silencios y mis arrebatos.
Lo quiero aún caliente,
para acercar a él mis manos siempre heladas
y poder sentir el vaho húmedo que desprende.
En tu pecho no late, pero latirá por mí.
Golpeará sin pausa, al ritmo de mis gemidos y mis susurros.
Será el diapasón que marque el ritmo de mis mareas.
Seré su norte y su este.
Escucharé su llamada a puerto seguro.
Marcará el baile y me hará danzar.
Quiero un corazón para morderlo. Para saborearlo
y esconderme en él. Jugaré al escondite en sus recovecos,
los ventrículos serán mi lecho y las aurículas harán eco
a mi llanto.
A salvo en sus remansos, sus dolores serán para mí apenas
pavesas que haré volar al soplo de mi aliento y sangre nueva
lo llenará, y me deslizaré en un tobogán resbaladizo carmesí,
brillante y blando.
Quiero un corazón viejo. Lo quiero con cicatrices.
Quiero pasar la lengua por ellas, lamer su dolor y sus aristas.
No quiero nada tierno.
Quiero la dureza del que ha latido contra el viento
y ha sobrevivido.
Quiero un corazón antiguo.
Quiero oír en sus compases cuentos de penas y dolor.
Quiero sentirlo latir contra mi mano.
En mi puño recuperará el paso y la calma.
Lo usaré de almohada y despertaré oliendo el óxido
de la sangre en mis labios.
Dame tu corazón, lo quiero para mí.
Entrégamelo para usarlo como una pastilla de jabón,
resbaladiza y húmeda,
que borre con sus manchas las imágenes que no deseo
tener en mi alma.
Dame tu corazón.
Mío es, tuyo no.

(20 poemas de amor y una canción alcoholizada, Panamá, 2014)

CORDIS

I want a take-out heart.
I want it big. Where my cravings and my peculiarities fit.
Affectionate, eccentricand temperamental.
It will beat in my laughter and in my tears.
It will purr in my silences and in myoutbursts.
I want it still hot,
to put closer to it my hands, forever cold
and being able to feel the humid steam it emits.
In your chest it beats no more, but it will beat for me.
It will beat without pause, to the rhythm of my moaning and whispering.
It will be the tuning fork setting the beat of my tides.
I will be its North and its East.
I will hear its call to a safe port.
It will set the dance beat and will make me dance.
I want a heart to bite it. To savour it.
and hinder in it. I will play hide-and-seek in its nooks,
the ventricles will be my bed and the atriums will echo my cry.
Safe in its havens, its pains will be for me barely
ashes that I will make fly blowing away my breath and new blood
will fill it and I will slide in a slippery crimson bright and
tender toboggan.
I want an old heart. I want it with scars.
I want to pass my tongue through them, lick their pain and their ridges.
I don´t want anything tender.
I want the hardness of the one who has beaten against the wind
and has survived.
I want an ancient heart.
I want to hear in its beats tales of grieving and pain.
I want to feel it throb against my hand.
In my fist it will recover the pace and the calm.
I will use it as a pillow and will wake up smelling the rust
of the blood in my lips.
Give me your heart, I want it for me.
Hand it to me to use it as a bar of soap,
slippery and wet,
erasing with its stains the images that I do not wish
to have in my soul.
Give me your heart.
Mine it is, not yours.

(20 poemas de amor y una canción alcoholizada, Panamá, 2014)





Mónica Miguel Franco (León, España, 1971). Licenciada en Filosofía por la Universidad de Barcelona, doctoranda en Patrimonio Histórico y Natural por la Universidad de Huelva (España). Ha trabajado en un número plural de instituciones culturales y antropológicas en distintos países desde 1998, ha sido docente por más de 20 años y actualmente también dicta talleres on-line. Escribeal menos tres columnas semanales en revistas, periódicos y distintos medios de comunicación en Panamá.Ha publicado dos poemarios: De la piel del Diablo(2012) y 20 poemas de desamor y una canción alcoholizada (2014). Ha sido antologada tanto en libros de poesía como de cuentos en distintas publicaciones en Panamá y en el extranjero. Y sus poemas han sido traducidos al italiano y al inglés. Es productora y actriz de teatro y cine, con una larga trayectoria en las tablas. Como gestora cultural es fundadora del Festival Panamá Negro y del proyecto Jamming Poético en Panamá y de la Red Nacional de Festivales.

Mónica Miguel Franco (León, Spain, 1971). She has a grade in Philosophy by the University of Barcelona, doctoral student in Historical and Natural Heritage by the University of Huelva (Spain). She has worked in a plural number of cultural and anthropological institutions, including museums, in different countries since 1998, she has been a teacher for over 20 years and currently also gives on-line workshops and classes. She writes at least three weekly columns in magazines, newspapers and other media in Panama. She has published two Poetry Books: De la piel del Diablo (2012) y 20 poemas de desamor y una canción alcoholizada (2014). Her work has been included in several anthologies, in poetry and short fiction stories, both in Panama and abroad (Spain, Argentina, Italy, f.i.). And her poems have been translated into Italian and English. She is producer and actress for theater and cinema, with a long career on the stage. As a cultural enterpreneur and manager she is founder of Festival Panamá Negro and the Jamming Poético Panamá  Project as well as the National Network of Festivals.

OTHERING IS BARBARISM: INTERVIEW WITH ALVIN PANG

Alvin Pang (photo by Jared Ho)

Interview by Nadija Rebronja

Could  you single out one or several verses that could serve as a metaphor for Singapore, the way you perceive it?

My poem „To Go to S’pore“ is a good example – S’pore is a common short form for Singapore; „spore“ is also a seed. Singapore is a tiny island city-state but it contains remarkable potential to unfold multitudes.

You’ve attended festivals in the Balkans, you established connections in the world of literature of Macedonia, Croatia, Serbia. What are your impressions about the literary life in this region and the poetry that has been created here?

I have spent very little time in this area, and cannot claim to know it deeply, although I have made many close friends and I have had books published in Croatia and Macedonia in the local languages.  That said, there are many currents here that are also present in the Asia-Pacific region: ancient societies with a long tradition of power, wealth, trade and cultural mingling – with a lot of pride — but there is also a history of conflict and decline. These are the societies that may have lost their leading place, but are trying to find their way back to the global community. Back to a place of dignity and hope. But we are not there yet.  The writing reflects both the pride, the cultural confidence that is here but also the anxieties and resentments of the present and the recent past.  At the same time there is a reaching for the new – there seems to be a desire not to stay too long in your father’s house.  I believe the ability to forge real change and innovation can only come from such societies as these, and some of the recent writing shows it.  There are exciting breaks with the past and with comfortable conventions. There is fresh blood.

I know you as a really curious, but at the same time deep observer of the places you visit, as well as the observer of the symbolic potential of seemingly small and not so important events you come across. To what extent do the travellings and meeting various people and cultures affect your writing?

Without curiosity there can be no new wisdoms. Travelings and and encounterings nourish growth – particularly for someone from such a comfortable but small country as Singapore.  One cannot be too sheltered as a writer; one must expose oneself (both in the sense of open-mindedness but also in the sense of vulnerability) to the world.  The diversity of human experience, which is so richly evident when one travels far from home, is a wonderful source of inspiration.  So too are the constant reminders that we are after all one species, and the human spirit knows no distinction of colour, creed, gender or tongue.  That gives me hope.  My writing is a way of circling, marking out, what seems true to me, and the more I travel the more I find new ways to do so. I find fresh coordinates. New voices, new structures to learn from. The lens gets a little clearer, gains more focus.  We teach each other how to be more human by embodying different ways of being human, and of speaking through life.

Where are the barbarians in the contemporary world? Are they within us or within what is being considered as Otherness?

I think the roots of barbarity have always been the same: ignorance, atavism, fear, tribalism, selfishness, anger, greed, resentment, insecurity… To me, barbarians are those in any time and any place who seek to divide or destroy, rather than nurture human connections and human variety.  The barbarian is not the Other; Othering is barbarism.

At times you question emotion as a reaction to the current war and political events in your poetry. What is the power of words in the contemporary world?

I think emotion is a valid response. But it is one of many responses, and they all add up. I don’t believe poetry (or language) alone can save the world, or even move it directly.  But it may, like how a line of music can change a song, subtly alter the terms of engagement, shift the tone, add to what is considered, reduce noise or nudge it so that it becomes something else.  Satire is the most obvious example of this (turning something serious into something funny) but there are other subtle ways in which language may change the mood, if not for the whole world, then for the individuals that make up the world.  It’s like the old Depeche Mode song: „You can’t change the world, but you can change the facts; when you change the facts, you change points of view“ and from there you may change the world.  I think it is very important for individuals to feel like they have the ability to consider and change their own points of view; to think about what is and what could be in more ways than are often available.  The ability to thoughtfully disagree is the basis of civilisation.

Some philosophers consider that we live in postemotional world. Is today’s poetry postemotional or is it dominated by new sensitivity?

I think it’s important however to remember that not everyone is at the same level of philosophical development – who is postemotional?  Ego, self-interest have been with humanity since day one, but it has not crowded out altruism and compassion completely.  Neither has Singapore’s state obsession with self-reliance and enforced harmony led to a colourless, clinical polity – quite the contrary in fact.  Quite frankly I think boredom, if nothing else, eventuallys drives us to connection.  The self can only sustain interest for so long before it begins to eat itself.  The same goes for poetry – it will swing one way and eventually another.  There is, at the moment, more than enough diversity, if one cares to look, to suit any taste.

It will be difficult to get rid of emotion and emotionality as long as we inhabit mortal, organic, mammal bodies.  The terms of this emotionality may change, and should change – what, for example, will transhuman advancements mean for human feelings?  If we become immortal cyborgs or uploaded consciousness, as some argue will happen within this century, will emotions even mean the same thing?   What will society mean then?

What are your thoughts on the relation between poetry and popular culture, music, film, and other media?

A big awkward family gathering over the New Year. Some relatives arrive in large limousines and tailored suits; some in handmedown dresses.  Some of them have not seen each other all year; others meet once a month for tea.  There is this one cousin who is intense and always broke. The rest try to avoid talking to him, especially about politics and religion because a fight always starts. Everyone loves the dessert, but nobody is quite sure who made it.

What do you read these days? Can you recommend one European, one American and one Singaporean poet to our readers?

I am trying to read much more broadly – particularly writers from the middle east and asia in translation but also writers from central and eastern europe: the younger and less famous the better, because I am looking for what is new, not what is respected. Instead of looking to Europe or America, I’d instead to recommend the Burmese poet Zeyar Lynn; the Japanese poet Hiromi Ito; the Chinese poet Xi Chuan; the Australian poet John Kinsella, and the Singaporean poet Johar Buang (although there are not many good translations of his work), or Yeow Kai Chai (who writes experimental verse in English).  I’d recommend reading poetry that makes you uncomfortable in fresh ways, because that shows you what you don’t already know how to deal with. Which means it’s a place to learn and grow from.





Prethodni tekstovi autora: Kada barbari dođu , Prepoznavanje drugosti je barbarizam

ASMIR KUJOVIĆ: VIĐENJA U NOĆI

Asmir Kujović

VIĐENJE U NOĆI

I

Davno me progutaše svjetska zjala,
Ćutim se bešćutan kao asasin;
Prošlost je tečna, prima oblik grala –
Samom sebi postah i otac i sin.
Zelenu boju povrtne lobode
Pomno rastavih na modru i zlatnu,
U krvi raskrvih vatre i vode
Da osjenčim lik na Torinskom platnu.

Iz frule mi pleše zmija edenka:
Ko piton me davi zmija DNK.

Ti koji si život svega što živi
I samrtni strah svemu što umire,
Crno zrcalo za crne kumire –
O Duše, odninan u Ninivi;
U svakoj sklonosti magnetno dvojstvo –
Sjever što privlači, jug što odbija,
Bio si u meni bez svojstva čojstvo
Varavoj naravi rob i robija.

Dok razgovori raskrivaju šeme
U igri „zatvoreničke dileme”.

Očistih svoju vatru, svoj zrak
Dok brodih protiv struje kroz oluje,
Po Zapovijestima praznih svoj mrak
Nalik onom ko stalno pobjeđuje.
Još viši sam od svih svojih podviga,
A još moram uzrasti do svog sedla
Poput sjenke, dok koračam put svjetla
Kad mi u praznom razno preslika.

Grad je ogledalo muške taštine
Što zjapi iz duba božje samštine
U malakutu uzniku Marduku –
Nefilu Marutu, Amar-Utuku.

II

U drugom početku bješe Greška,
Pa i kad poželjeh svoju madam
To me množaše čežnja gilgameška
Da se snova rodim ko treći Adam.
Danju zauzdan, a noću razuzdan:
Kanalima razveden u rukavce,
Za krst tijela hlepnjama prikucan –
Brojan u trutove-praznoglavce.

Pa da li da čitam “Himnu o perli”
Ili da zurim u Merjem Uzerli?

“Zvijezda se opire svom zgasnuću
A pȕt je urna zvjezdanog pepela:
Krvlju kola džin u svom uskrsnuću –
Ovladaj ognjem sluge Samaela!”
Čuvstva slijede zakon inercije,
Propise akcije i reakcije –
Otud nisko pade Propercije
Te još plaća za davne transakcije.

Kao što plod il zri ili propada
Ni duhu nema stanka, eskapada.

Dođe dan da se razlome pečati
Jer u ovoj podnebesnoj gluši
Jadi imaju i oči i uši;
Po svojoj koži, boje hljeba, čatim:
Da umrem na umri nije dockan
Dok čekam na frilensersku penziju,
Kraj Kabe što nije pravilna kocka –
Sjenom svita u petu dimenziju;

Da oglasim sred punskih kolonada
Netvarnu tvar, monadu svih monada.

III

Jer vidjeh Te među migrantima
Što prodaju papirne maramice,
Poznah Te među diverzantima
Što smrti su se kezili u lice;
Sretao Te i među darkerima
Što prezreše ovosvjetske pričine,
Nalazio Te među pankerima
Što buržujima plaze jezičine;

Čuo Te s dervišima, s Amišima –
U spisu što ga zavješta Mišima…

Taj šapat, što posta vremenskim virom,
Riječ skrita u drevnim runama
Širi se ko val cijelim svemirom –
To herub svira na superstrunama.
S Betlehemske zvijezde jedna zraka
Putuje dvije hiljade godina,
No za nju to je dok si rek'o kvaka –
Prosto ko čorba Ajnštajn-Milevina.

(A, kako reče vrli virtuoz,
Svi ti putevi vode u Oz.)

Sve što je moglo biti – dogodi se,
Sad – zbir tvojih mogućih žića, lista:
Ovaj je razapet mjesto Ise,
Onaj raščerečen mjesto Hrista.
Prvo Ime bješe prva granica:
Slom simetrije Svjetla i tmine,
Prva zabrana, prva paljenica
Kad tmina obremeni od težine.

(Možebit tad još tetragram “Ja jesam”
Po naški se čitaše “Ja je sam”.)

Svedušo, svečuvstvena, svemirna,
Sačekajder da riječ mi Te nazre,
Nek dogori i ova izmirna –
Pred Azrailom duše su Azre.

IV

Moj šejh živi u Bermudskom trouglu
No avatar mu besjedi na Googleu:

Taj prvi život – zamrznuti Jordan –
Kad materica bje u materici
a žeravica u žeravici,
Sad odledi i huk mu je gordan;
Džabir Vagom za svaki kamen Dvorca
Žudnju Anime mundi očita –
Da nedostojni smo milošte Tvorca:
Naša “ljubav” je ljubav potrebita.

Otkad zaosta za samim sobom
Onaj trinaesti znak zodijaka,
Izasebni, ispaštamo s Jobom
Spram koprena nebeskih dijaka.
Svijet onaj – na dlaku odavde –
Katkad ga u snovima pohodimo:
Otud nadziru zastupnici Pravde
Jozefa K., kanda ih ne vidimo;

U stostrukom opštem rijalitiju
Svak zna svoju kibla-televiziju.

V

Ko što duhandžiji ogadi škija,
Bludniku ženska, pijancu rakija –
I ja se vratih staroj skolastici,
Jutarnjim vježbama i gimnastici;
Da prenem onaj Neimeniv Ponor
(Jezan ko ezan Šinejd O’ Konor)
Ispisah se iz kaste brahmana
Da budem vjerni sluga Rahmana.

Jer, da bi ovdje dokučili išta,
Valja prozreti astralna stratišta.

S neba osluškujem cvrkut Vodolija
Dok otvaraju, kroz jamu mog groba,
Sedam nebesa – sedam dimenzija
Čija smo pismena, drob i utroba.
Tek pred san mi svitne, poput kremena:
Da duša mi otiče, ko kroz sito –
Kroz mrežu rešetke prostorvremena
I zmija, što vijuga valovito;

Te vječno pada k crnorupoj smrti
Dok se kao planet oko nje vrti.

VI

Navio si moj srčani motor,
Pravi Put Tvojim stopama izvajan:
Spolja vrijeme, a iznutra prostor,
Svana konačan, iznutra beskrajan.
Zavezah za stope svoju sjenu
Što u isti mah se tka i opara:
Živi stvor je vrijeme u vremenu –
Dok nestaje, nastaje – ko žar zgara;
Kad javi mi se ko cvijetak neven
Sred žala gdje grobniče obluci
Mikail u majsko nebo odjeven
Sa snopom sunčevine u ruci;
Kad cjeliva me između obrva
Da utjelovi se Riječ najprva,
Carstvo nebesko u imenu Cara
Što samim sobom sebe izgovara.





Prethodni tekstovi autora: Adamov pupak

MEHMED BEGIĆ: STROJ ZA PISANJE I MUZIKU

Mehmed Begić

Antikvitetni predmet br. 7

Ovaj stari stol je posljednjih deset godina prestao da stari. Otisak tvojih leđa na njemu vidljiv je kao prvog dana. Samo određene oči vide koje su nijanse u igri i da pripadaju meni. Živim u mnogima, nikom se ne odajem. Prerušen u neuhvatljivo ponekad sanjam grudi u rukama. Manje su od mojih ruku. Tvoja usta se spremaju da prinesu žrtvu slavi nebeskoj. Teško da ću se pridružiti toj pjesmi, iz mene izlazi samo ono nečujno. Zaokupljen sam promatranjem. Trube su incidenti bojnog polja, doboš se nameće poput zavisti, drhte četkice. Sve što preostaje mačiji je hod kroz masakre tvoje sentimentalnosti.

Gitara

Zazovi moje ime sedam puta. Nasloni uho na zid. Upitaj me ko je sretan i da li takvo nešto zaista postoji? Kako se drugačije odbraniti od tiranije smisla i ludila? Kad god budem čuo da zvučiš kao pjesma odšetat ću do gitare. Sviram loše, ali volim svirati i pjevušiti dok se pretvaraš u pjesmu. Događa se to rijetko i nikad u prisustvu svjedoka. Baš me briga ako je to samo jedna od formi onanije. Opuštaju me podjednako, uživam i zahvalan sam. I tebi hvala na toplim pozdravima, promišljenim razgovorima i čitanju mojih uzaludnih pisanija. Pozdravljam te, vrijeme je za gitaru, vrijeme pjesme i urlika.

Joe Morello komponuje jutarnju spoznaju

Bubnjar jutra se smjestio u sljepoočnice i dobuje ritam ponavljanja: Ovo je to! Ovo je život koji ću da živim. Svako odlaganje je postalo suvišno. Očekivanja i najtajnija planiranja su možda jednom imala smisla. Ovo je jutro koje izoštrava um i bistri slike. Neću se skrasiti na jednom mjestu, sudbina ne želi da izgradim brvnaru sopstvenim rukama. Moj život plamti u selidbama. Oduzimajući sebe ništavilu, nesvjesno biram gdje ću da idem. Sve se već dešava, sve se desilo.

Tomahavk

Vremena ima, čak i kad ga nestaje. Mjesec nad jezerom otvoreno razmišlja o samoubistvu, a jezero se kupa u toj dilemi. Slijedi svjetlost kakva se ne opisuje. Tvoje droge nisu jače od mog ludila. Klavir ćemo uništiti kada za to dođe vrijeme. Ti biraš način. Ti uvijek biraš. Tvoji dugi prsti te na to obavezuju. Otkopao sam tomahavk i tijelo je spremno. Neko će da vrišti i nečiji će se vrisak pregristi. Srce je umorno. Opipljivo je ono između dva nedovršena dodira.

Stroj za pisanje i muziku

Nakon godinu dana provedenih u orkestru osjećaš se isprano i ne sjećaš ničega što je tome prethodilo. Ne očekuješ mnogo od budućnosti. Nisi u stanju da se vratiš iz beznađa u kojem te je ritam ostavio. I to apsolutno ne mijenja poredak stvari. Ne tražiš objašnjenja za ono što smatraš većim od sebe. Isto vrijedi i za pisanje. Ranije si bio siguran da smak svijeta dolazi sa blijeđenjem slova na papiru. Sad kad si ogrezao u mudrosti, znaš da se zbog toga ništa neće promijeniti. Odsustvo strasti i nestanak njenih aktera ne znači ama baš ništa.

Fiesta

Kris Kristofferson mi je prišao u snu. Bio je zastrašujuće visok sa toplim očima koje traže povjerenje. Rekao je: „Prijatelju, tvoj pauk se kupa u meskalinu.“ Bez razmišljanja sam odgovorio: „Samo tako zabava nikada ne prestaje.“ Nisam se stigao osmjehnuti pa sam zaplakao. U danima poput ovog noćne more ne dolaze u obzir.





MEHMED BEGIĆ (Čapljina, 1977). Živio je i školovao se u Mostaru, Sarajevu, Barceloni i Managvi. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Kolaps, kao i autor više knjiga poezije i proze. Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u knjizi Moj život u umjetnosti, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003). Stalni je saradnik oline magazina Žurnal (Sarajevo), e-zina Blesok (Skopje), kao i časopisa Tema (Zagreb) i Enklava (Beograd). Sa Damirom Šodanom prevodi hispano poeziju. Kontinuirano surađuje sa multi-instrumentalistom i producentom Nedimom Zlatarom. Begićeva posljednja adresa je na karipskom otoku Hispaniola, Santo Domingo, Dominikanska republika. Napravljeni izbor tekstova je preuzet iz knjige Hipnoze (LOM, Beograd, 2019).

ELMIR SPAHIĆ: DEUS EX MACHINA

Elmir Spahić

DEUS EX MACHINA

Izba se okotila mutna; poteklo iz nje je
crnila takvog da nebo svo zajaha
pa nebo kao da propade, izdahnu
da ništa nije moglo biti osim neimanja
za kojom se tragalo i trčalo
golo i boso
modro
i gore se nije gledati moglo jer
neba više bilo nije
bilo više neba
nije
kao da se unepostojilo;
samo usisi mulja
bili su u oštrinama kiše vulkanske
koja spuštala se u brzini goroj od najgvozdanijeg pada
i koja u silini zaleta nije znala
da dolje su
ipak
Ruke koje čekaju
i
da će One i nebo da vrate
što nestajalo jeste, ali nestalo nije
ono je čekalo Ruke
Bijele
Svete
u kojima skrilo se
onebljeno
nebo.

SLOVA, SLOVJA

Stari će dijak odložiti –
zlatno pero,
dijak će stari plašt svečan svući,
neće se okrenuti kad pođe,
za leđ'ma će mu
zanavijek
ostati spisi njegovi
spisi ostali
a kredenac njegov
sad na put će u nijem
ledenac.

Štovaći će dijaka
ispred dvora
čekati
pred vratima od kovnosti teška
jer: govor oni imaju
da (im) ne ide
i nikud
da ne ide
On
i noć će ga prvu čekati,
pomoliti se neće
ni njegov sat od sedamdeset ljeta i pet još ljeta
što ponio sobom je u konačišta,
da na sercu sne mu tkuje
i vječne
o Njoj
riječi.

IŠTUĆI RIJEČ

Na putu do tebe snijeg je sazreo,
netaknut je ojačao i se uvremenio
ta njega je vazduh tek otetošio,
puštajuć te sam da budeš,
jer tu gdje si došao navječno
ja iz ovog ovdje učesto ti doći
želim.





Elmir Spahić rođen je 19. 3. 1992. u Sarajevu. Asistent je na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Autor je knjige Plamena zavjesa (pjesme, pripovijetke) (2018).

ELÍ URBINA: TAKVA JE SMRT

Eli Urbina (photo Carlos Sánchez)

SO HIJENA

Takva je smrt
Nismo verovali u nju
A sada nastanjujemo
Sobe kostiju
Zalivamo travu
Kosu žena
Koje smo voleli i oca
Kojeg nismo imali
Jer imali smo noć
So hijena
Tihu ljubav drveća
Taj med koji su bogovi prezreli
A deca izvajala
Zaboravljajući sopstvena imena
Planine peska i kose
Naslage krhotina i zaborava
Mladeže od kamena i od trske
Liker bezimenih zvezda
Jezik grozote
I ljubavi

Prevela Branka Vinaver





Prethodni tekstovi autora: La sal de las hienas / So hijena

PETAR MILORADOVIĆ: NA SVETLU

Petar Miloradović

CRNA KUTIJA

Кada su mi pregledali pluća
samo pomoću stetoskopa,
rekli su mi:
,,Imaš ožiljak,
nešto što nosiš.
To je tvoja crna kutija,
zapis pribeležen davno,
onako kako si nekad disao.
Evo, kada bi mogao da oslušneš,
pronašao bi trag, crtu neku,
promenu u strukturi,
toliko.
I mapa tvojih misli,
slične su rešetke klimave;
možda i reči koje pišeš,
nečitljiv rukopis;
ili, pak, jezik kojim ovladavaš,
čitaš nestali tekst,
u kamenu lišaj
izliveno slovo,
meko olovo.
Početak koji si otkrio,
trag puža, konkreciju.
Jaje u lavi.
,,Ja“!
Кap vode,
koren, plavu ogradu,
svašta neznano;
i što će drugi pročitati,
široka krila
koja se odvajaju od tebe,
to što beše tvoj dah.“

KRIVICE

Vozio sam planinskim putem,
ponovo sreo svoje krivice,
proširenje levo i tamo krivinu desno.
Odlučio sam nakon deset i više godina
da proñem tuda,
kroz kasna popodneva,
kišne dane,
ledene zimske noći.
Pored ogromne stene
na plećima planine,
preko koje preliva se potok, sve
jer je prevršilo.
Siv je granit prisutan,
tupo, teško sećanje
ili slabost koju nije trebalo dopustiti
da bilo kome svedoči.
Stajem ispod krošnje oraha,
ulazim u crn otrov,
jod u koštunjavim plodovima
skriveno u sebi,
u telu.
Prisutno kao mokar kamen,
stalagmit
još neotkrivene pećine.
Gasim motor,
unutrtašnje sagorevanje
da ne ostavlja nikakav trg.

NA SVETLU

Odvezale su se reči ovog popodneva,
pritisak koji je vladao u bocama i srcima
učinio je da one puknu.
Svet se ukazao drugačiji,
,,daleko bliži“
uprkos paradoksalnosti izraza.
Stopio nas sa sobom,
sastavljao u onu sliku
koju smo izgubili
i ponovo pronašli.
Limunovim sokom pisano pismo
na starom papiru
iz dana fantazije,
nemogućnosti da se kaže.
Ili nož, skakavac, koji služi samo za otvaranje pisama.
Nalivpero skriveno u nekom štapiću.
Rasklopiva svirala koja priziva to skriveno,
izvijena slova, nečujne note.
Lelujav plamen koji će nas sagoreti,
trenutak koji smo odlagali
ali koji se neumitno približava,
objašnjavajući nas nevidljive svetlom.





Petar Miloradović (1970, Gornji Milanovac), objavio je sledeće knjige poezije: Sredozemlja (1997), Porto (2000), Slajdovi (2004), Кolonija (2007), Poslednja večera (2010), O zelenom kamionu i drugom (2014), Rubovi (2018). Živi u Gornjem Milanovcu.

FAIZ SOFTIĆ: SESTRE

Faiz Softić

SESTRE

Padala je noć, one su mahale svojim bijelim rukama. Brujali topovi, one šaptale. Sjekači prolazili ulicom, one strepjele. Bilo ih je sedam, bile su visoke. Između njih, na mjestu gdje je nekada stajala njihova majka, gnijezdili su se gušteri. Ptice su slijetale na njih i klatile se na vjetru. Ljeti su se prikradala djeca i gulila im zaperutalu kožu. Oni što boluju od bubrega, dolazili su s proljećem, zasijecali im prste i pod rane postavljali sudove. Pili su njihovu krv i hvali li se da im je bolje. Više ih nije probadalo u krstima i nadolazila im je snaga. Bilo ih je sedam, bile su sestre, i sve kao jedna.

Halil ih je ogradio smrčevim tarabama i sada su bile kao u gnijezdu. Dolazila su djeca, preskakala ogradu, a Halil ih psovao. Nastupila je zima, stud i drhtanje. Kada utihnu topovi čuje se njihov šapat. Po njihovim rukama i dalje su slijetale ozeble ptice i neveselim očima gledale Baščaršiju. Onda su došli sjekači sa sjekurama, pilama i konopcima. Prvo su posjekli javorove. Zatim su, uz krhak jauk, tamo u susjedstu, pokraj svojih kratkih panjeva, stale se opružati lipe. Pucali su topovi, odgovarale im sjekire, a one strecale.
Lakomim očima počeli su ih zagledati sjekači. Ispucalim rukama jedan od njih uhvati za ogradu. Preskočio je u gnijezdo i stao ih mjerkati. Dugo ih je gledao ne usuđujući se da počne, a onda je naišao Halil.
– Prvo mene, pa njih. I mene i još mnoge one su vratile iz groba.
Sjekač je pljunuo i otišao. Pala je noć. Halil je krenuo u smjenu. One su ga ispraćale mašući bijelim rukama. Ponovo se pojavio sjekač. Prvo ih je dobro opipao, kao kad se miluje nevjesta, a onda zamahnuo sjekirom. Ona se duboko zabadala u bedra. Na sve strane letjeli su kosi zalogaji kao komadi kostiju. Nije im bilo spasa. Jedna za drugom ljubile su pomrzlu zemlju, opružajući se i preplićući svoje bujne kose.
Halil se vratio rano. Našao je pomrzlu zemlju i u njoj sedam bijelih panjeva. Sa njih su one, sve do sinoć, mahale i liječile čarobnom vodicom. Jak bol osjeti Halil u krstima. Jedva je isčekao prag. Ovako ga je još jednom davno probadalo. Zamoli Mirzetu da mu napravi dosta čaja.
– Od breze? – upita ona.
Halil slegnu ramenima. Gore, na brdu, ima još jedna. I ona zna za nju, ali je daleko. Navrh brda Ablakovine. Valja se popeti. Prvo na vis, a onda i na nju. Grane su tanke, a Mirzeta u godinama. Blizu su i rovovi.
S dugim, starim kaputom koji je, ponekad, Halil nosio na položaj, i torbom u rukama, ona je već grabila uz put. Ispod Muharemove prodavnice srete dvojicu boraca. Bili su pospani. Klecala su im koljena. Vraćali su se iz smjene sa Curinih njiva. Ona prođe Alinu česmu, provuče seu rezeorvara i zaklonom dođe do brijega. Visoko iznad njene glave, fijukali su kuršumi.
I gore je čekao bijeli panj, oko njega razbacane grane i sjekač. Bio je crn kao gavran. Ruke nezgrapne, izukrštane žilama, a na krajevima brkova visio je mraz. U džakove je trpao cjepke i odvajao ustranu. Mirzetu je tek ispod oka pogledao.
Starica nalomi omladaka i vrati se Halilu. Svunoć je nalijevao čaj i uz krsta privijao cigle. Kuća je mirisala na brezu i pečenu zemlju.
Sutradan, ništa ga nije boljelo. Ležao je na krevetu, pred Bogom, kao breza pred sjekačem.
– Pa juče je bio zdrav – čudile su se komšije, a Mirzeta je mislila da su, eto, i breze juče bile na nogama, a danas ih nema. Između bijelih panjeva, našli su slobodno mjesto i iskopali mezar. Jednu od onih sedam breza, sjekač je ispilio za tabut.
Cijelu noć, poslije dženaze, padao je snijeg. Jutro je osvanulo bijelo kao mejt. Ništa se na zemlji više nije crnilo, sem taze iskopanih mezara. Odlijegali su topovi i sjekire. I poneki vrisak.





Prethodni tekstovi autora: Besmrtni grad

ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ: ULAZNICA

Aleksandar Ćuković

Kap

Duž njegovih grudi i oko pupka slagala je vrele oblutke okupane solju. Njegovi trzaji nijesu remetili brižno stvoreni kameni poredak na slanoj koži koja je iskrila na julskom suncu. Novine na licu nijesu mu dozvoljavale da posmatra kako ona to radi. -Fotografisaću, ne pomjeraj se – rekla mu je. Nije mario za razmazana slova na svom nosu, znao je da će brzo u vodu. Znao je i da će mu, na kraju fotografisanja, na vreli stomak icijediti svoju mokru kosu. Odlučio je da se ne strese, da muški istrpi. Stisnuo je zube. Na isti način već petnaest godina iščekuje tu prvu kap. I nakon svakog buđenja odluči da muški istrpi.

Ulaznica


Klovnovi koji se krevelje. Tobogani. Ringišpil. Auta na sudaranje. Vozići. Luna park. Kuća strave. Karting. Trambolina. Akva park… I ogroman red ispred sobe u kojoj djeca pod budnim okom jednog, cijepaju fotografije onog drugog roditelja. I šećerna vuna. I lilihip. I sladoled na točenje u neograničenim kolčinama. I opet klovnovi, mnogo klovnova koji se krevelje i cere… Sve po odluci nadležnog suda.





Aleksandar Ćuković rođen je 1991. godine u Nikšiću. Magistar je političkih nauka. Objavio je knjige: Sporedni poredak (2012), Omča (2013), Konture horizonta (2015), Kad skidaju krila (2018, dva izdanja), Pisac u kupatilu (2019) i Vrijeme riječi – UKCG od 1946. do 2020. godine (2020). Autor je niza naučnih i stručnih radova iz oblasti društvenih i humanističkih nauka. Piše prozu i poeziju. Dobitnik je nagrade Udruženja književnika Crne Gore Vidovdanska povelja za najbolju knjigu proze u 2018. godini (Kad skidaju krila), nagrade za najbolju kratku priču na Podgorica art festivalu iste godine, kao i nagrade Mirko Banjević za najbolju knjigu proze 2019. godine. Dobitnik je Prve godišnje nagrade Udruženja novinara Crne Gore za 2019. godinu. Glavni je i odgovorni urednik časopisa Stvaranje Udruženja književnika Crne Gore i dodatka o kulturi Ćirilica dnevnih novena Dan.

DARÍO VIANA: ESPIRAL

Darío Viana

I

ESPIRAL

Soy una línea que se desvía;
una de esas curvas
que sucumbe a su propia fuerza.
Llevo en mí
una cadencia que apuntala el cuerpo,
y el vértigo que arrastra la mirada.
Masiva pero sin centro.
Suicida pero sin muerte.
Soy una corriente,
delgada y negra,
que se adentra en la superficie;
una línea que se repliega
cada vez más, en una ciudadela rodeada
de murallas en ruinas.

II

ENTONCES UN PÁJARO

Yo era un árbol
fatigado por la sequía de la tierra.
Entonces un pájaro
se posó en una rama
y disipó el silencio.

III

Cae la tarde.
Encima de la mesa
la hoz y los guantes
junto a una vasija
con un ramo de girasoles
que palidecen.

IV

EL INSOMNIO

Estás solo.
A veces la vela magnifica una sombra.
La cama te sabe a las pocas noches
que han sido muchas en tu memoria.
El calor golpea, ondulante.
Te detienes. Giras. Vuelves a pensar.
En la oscuridad, el reloj insiste
como un puñal que no conoce su propia ejecución.
Ella, repites.
No habrá sueño para ti esta noche.





Darío Viana: Barranquilla, Colombia (1991). Escritor con interés en los géneros de ensayo, novela, cuento y poesía. En cuanto a su visión estética, se basa en una apertura hacia la existencia cotidiana y los paisajes como manifestación del mundo interior. Los poemas incluidos a continuación forman parte del poemario inédito Espiral, ganador del XXIII Concurso Nacional Metropolitano de Poesía (2019) y el Concurso Regional Mesa de Jóvenes “Jorge García Usta” del Festival Internacional de Poesía en el Caribe – PoeMaRío (2019).