FEBRUAR HRVATSKIH PJESNIKINJA: DARIJA ŽILIĆ

Darija Žilić

Pjesme

Dan bez koraka
Smartphone ne računa korake u kući.
A može ih biti sto, petsto.
Kuća je unatoč tome, prostor mirovanja.
Potezanje usisivača koji širi miris kave i guta novčiće,
listove lovora na putu.
Zaglavljen među prljavobijelim paperjem
Čekaš prolazak kroz hodnike katedrale kojoj
Se urušio toranj. Njeni hodnici te čekaju, i priče
O Gornjem gradu, iz kojeg izlazi zadužbina,
Meka kao ubojičin trup. Za počast svima.
Ponesi u san odbjegle crvene kocke s prozora,
I začni još jedan ples među vukovima, onima
Koji vrebaju tamo gdje je tvoja svijetla put.
Koracima gejše, približava se kimono, grli te
I obavija. Oko mene je sjajan stup. To su tvoji
Dodiri, pretvoreni u vječni kamen.

Smirenost

Otvorili smo ladicu u kojoj leže bjesovi među čarapama, cjelovi među plahtama, pritisci među bijelim prslucima, dodiri uz duge potkošulje, dim među dvodjelnim kostimima koji glume ženu, i bol koja se stisnula uz jastučnice. I sve smo bacili u crne vreće da mirno čekaju mrtvu kutiju. Tada je došla Smirenost. Kao djevojka u blijedoružičstim balerinkama.

Predvečernji dijalozi

Danima ponavljaju se dijalozi. Razgovaramo sami sa sobom. Ležimo na krevetu obrubljen om mekom dekom, mašemo rukama. Ponavljamo iste rečenice, kao da je molitva u pitanju. Samo se dinamika mijenja. Ako je sumrak mračniji, nemir potresa tijelo i ono se spušta još niže. Samo glava izviruje. I naglas biće samom sebi objašnjava tijek stvari. Dva bića na različitim mjestima. U nevidljivom dijalogu. Riječi se odbijaju o stropove i padaju dole, kao zbunjene mušice. Opijene od vina koje istječe iz tih grozdova sintagmi. Odlaze te rečenice u vjetar, nikog ne pozdravljaju. Nakon tog razgovora, ostaje tek jezgra, dohvaćen smisao koji se crveni. Sumnja i nada. Kao paket za vječno preživljavanje.

Pred san


U kupaonici nakon potresa
žarulja ispod malog lustera,
Je utrnula. I sad još ne gori.
Kupam se u mraku. Iz hodnika
Dolazi slap svjetlosti. Ne vidim
Lice, ogledalo šalje obris tamnog
Trokuta, a strah ne postoji.
Nestao je u slivniku, nepokriven.
U mlazu tople vode, tijelo se oplahnulo,
Pa osušilo, kao sunčani kamen.
Tvrdi ekrani praznine, pred san spajaju
Tonove. Glasom psa i utihlih ptica,
Šalješ mi otkucaje. Srce u gifu progovara.
Trepti kao ubrzani puls nakon korone.
Sjećanje na inicijaciju danas se obnavlja,
Kod hladnog Oktogona pratiš me, pokazuješ
Znamen. Grad je već tada bio uspavan.
A nebo se treslo. Bio je to naš plamen.

Nakon potresa

stradalima

Pustila sam danas sobu
Da ostane neuređena.
Pomaknula nisam ni plahtu,
Ni pokrivač. Ostatak jabuke leži
Na plahti, i četka za kosu. A kosa,
Ona je nepočešljana. Kao griva
Trinaestogodišnje djevojčice.
Ostaci bistre, mesne juhe leže na sagu,
Mirisi svijeće koja je gorjela nakon potresa.
U mraku, nekoliko sati, mogli smo čuti samo
Sve što se zbiva u biću, među melodijama
Davnih oratorija, u glazbi što je zagušena ispod
Orgulja koje su ušutkale grad. Čiste bliješte
Ispod tijela orguljara koji ih je čuvao.
Zvuk prema Bogu se utišao, u tom zabatu krova koji se spušta na tijelo dobre djevojčice,
I u svakom gradu, pred žrtvenim stolom, nestane u svakom pomicanju zemlje, jedna
Curica. Puštam sobu da bude, kao i kuća, danas bez reda, bez pravila. Da ostaci papirića
Leže kao hostija, na grudima, kao blijeda spavaćica. I dan prolazi bez puno pomaka,
Puštaš psa da trči oko kostiju avetnjaka i bacaš sve zlatnike u ambis, da tamo počivaju.
Dan je miran kao djevojčica.

Februar hrvatskih pjesnikinja uredila Darija Žilić





Prethodni tekstovi autora: Sarajevski fragmenti

FEBRUAR HRVATSKIH PJESNIKINJA: LANA DERKAČ

Lana Derkač

HOTEL ZA MRTVE

Žica

Pokušavam izbrojiti koliko namjena ima žica.
U Auschwitzu vidjela sam je postavljenu u demonske
dugačke ograde.
Jednu coffee to go, čujem majku čiji glas je obješen
na žicu s ključem od kućnih vrata.
Ona zna da stvari treba držati pod kontrolom
i nije dobro kada se raspu.
Gledala sam oca kako kosi travu.
Imao je usporene pokrete i povremeno je otpijao
kavu koju mu je majka donijela iz šoping-centra.
Zavidjela sam neovisnosti trave.
Od prapočetka odbijala je biti žicin suradnik.
No obitelji su drukčije.
Sve one nabavljaju žicu.
Dok kroče uz nju ograđenim dvorištima,
neprimjetno je slijede i vjeruju joj.
No katkada pomislim kako žene koje njeguju vrt
zapravo ne vide povrće.
Učini mi se da razvlače žicu za nadu
kao da je ona penjačica.
A ne grašak.

Žica mi se spušta sve do grudi, doduše tanka
i srebrna, a gazela što s nje visi, usnula sam,
umnožava se.
Pa čitavo njeno krdo noću preskače svjetsku književnost,
asimetrično razbacanu po sobi.

Danju razmišljam kakav stav Bog ima prema žici.
Koristi li je i On
dok neku raštimanu zajednicu ili krajolik
drži u svojoj mehaničarskoj ruci.

Svijet se bliži kraju

Svijet se bliži kraju, a dječak u majici
kratkih rukava i bermudama pokušava
pripitomiti žito. Uhodi njegove obrede
vezane uz rođenja i pokope.
Drvo u vrtu je crnac. Europskog porijekla
i afričke boje kožekore.
Susjeda pali cigaretu i odmahuje rukom,
siječe dim. Kaže: Odgajala sam svoja stabla
da budu vitka, a ona su se udebljala
poput ravnodušne kućanice.
Da budu šumolika, a ona su preuzela
moje osobine.

Svijet se bliži kraju.
Svaki put kad podrigne planina,
negdje proradi vulkan.
Uspavana Zemlja tada podigne kapak
i otvori se grotlo.
Na stazi od vrta do planine vrebaju
mnoga iznenađenja.
Na nju staju špilja,
Crveni Kmer i revolucija,
američki marinac.
Dok svi oni drže oružje,
Zemlja se ne prestaje vrtjeti.
Srdžba jutros mijenja Boga
i drži je na dlanu kao kuglu
koju On povremeno zatrese
samo radi snijega.

Hotel

Putokaz za hotel pokazuje smjer groblja.
I stvarno, mrtvaci u restoranu zveckaju tanjurima,
u sobama otvaraju i prozore i vrata, naviknuti na propuh.
Jedan gleda kako mu se zavjesa nadvija
nad zgužvanu košulju odloženu na stolac.
Nudi se sobi kao cepelin pa bi mrtvac najradije
bukirao popodnevni izlet.
Drugi u zavjesi, koja neupitno prati sve radnje,
prepoznaje nadglednika.
Ako mrtvac može osjetiti bijes,
on potire dostojanstvo nijemosti, urla na sobu
u njegovoj viziji pretvorenu u nacistički logor.
Usne Eichmanna i nastavlja s gestikulacijom,
toliko je strastven da parket pod njim čeka da oživi.
Treći umrli pruža ruke prema prozoru,
sav sretan što mu propuh želi primaknuti tkaninu.
Ona pripada sobi, bit će joj vjenčanica.
Napokon je siguran: trenutak je
da se veže za ovu sobu
i više nikamo ne ode iz hotela za mrtve.

Sat i udovice

Tanjuri su putnici. Klize, odmiču kosinom stola
dok jedemo raclette u Niederdorfu*,
no mi ih uporno vraćamo na isto mjesto.
Kiša koja ne pada usnula je infekcija
na strmini neba.

Usnuo mi je glas pa ne izgovorim: sati su ladice.

Ali vrijeme još nije usnulo, umrlo.
Pa ipak nasljeđujem sve više ladica kao da se
negdje neprestano čitaju njegove oporuke.
Mrtav je samo sat, njegova sam udovica.
Moj muž, konobar i kuhar njegova su udovica.

Dok jedemo raclette u Niederdorfu,
majka u Požegi počinje kuhati grah.
Umjesto rebra, spušta sparinu u lonac.

*Ulica u Zürichu.

Dobri dželat

Kućna sam pomoćnica melankolije.
Brinem se da jede, ima izglačanu posteljinu,
oprane deke.
Osvježavam i čistim njen prostor,
čak mu pjevam.
Lakne mi kad me neki film ili livada pridobiju,
odagnaju melankoliju,
moju promiskuitetnu ljubavnicu.
Ili kad me zavedu pospanost i njena anestezija.
Sunčano jutro koje s istoka donose karavane.
Kad obilje svjetlosti pada po dvorištu kao puder,
stvarnost više nije izoštrena.
Jutro je dobri dželat.
Sakati melankoliju,
ali ona oživljava poput superjunaka.
Melankolija je emulzija kojom je presvučen dan.
Pokrivač kojeg su spustili napušeni demoni.

Sunčano jutro kutija je prve pomoći.
Melankoliji želi preoteti dugmad lifta,
povući ga iz podzemlja, potkožja.
No ne znam tko mi je od njih dvoje
spremio cvjetove pamuka u jastuk.
Na trenutak promatram sunčano jutro.
A onda melankoliju.
Eno je, ide pješice.
Ostavlja izdužene sjene nogu
preko neba.

Februar hrvatskih pjesnikinja uredila Darija Žilić





Lana Derkač (1969) piše poeziju, prozu, drame i eseje. Zastupljena je u zemlji i inozemstvu u mnogim antologijama, panoramama i zbornicima. Sudionica je brojnih međunarodnih pjesničkih festivala i raznih književnih događanja. Brojni njezini tekstovi prevedeni su dosad na 20 jezika. Dobitnica je više književnih nagrada, između ostalih i Nagrade Risto Ratković za najbolju zbirku pjesama u regiji. Objavljene knjige: Usputna raspela (poezija), Privlačica, Vinkovci, 1995; Utočište lučonoša (poezija), Meandar, Zagreb, 1996; Eva iz poštanskog sandučića (poezija), Meandar, Zagreb, 1997; Škrabica za sjene (poezija), Matica hrvatska, Karlovac, 1999; Rezignacija (drame), Meandar, Zagreb, 2000; Osjećam melankoliju (poezija, zajedno s R. Jarakom i T. Ribićem), Nakladnička kuća Tonimir i Varaždinsko književno društvo, Varaždinske toplice, 2002; Osluškivanje anđela (kratke priče), Meandar, Zagreb, 2003; Šuma nam šalje stablo e-mailom (poezija), DHK, Zagreb, 2004; Striptiz šutnje (poezija), Tribina Jutro poezije, Zagreb, 2006; Tko je postrojio nebodere (poezija), Altagama, Zagreb, 2006; Murmullo sobre el asfalto (poezija, zajedno s Davorom Šalatom), La Zonámbula, Guadalajara, 2008; Zastava od prašine (kratke priče), V.B.Z, Zagreb, 2009; Qui a mis en rang les gratte-ciels? et autres poèmes (poezija), M.E.O, Bruxelles, 2010; Šah sa snijegom (poezija), HDP, Zagreb, 2011; Doručak za moljce (roman), Naklada Ljevak, Zagreb, 2012; من صف ناطحات السحاب.. و قصائد أخرى (poezija), Al-Badawi Publishing & Distribution, Tunis, 2014; Strateg (eseji), Disput, Zagreb, 2015; Posvajanje neba (poezija), HDP, Zagreb, 2015; Ugovor s prašinom (izbor iz poezije), JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2017; Hotel za mrtve (poezija), V.B.Z., Zagreb, 2020.

FEBRUAR HRVATSKIH PJESNIKINJA: SONJA MANOJLOVIĆ

Sonja Manojlović (fotografija Ivan Balić Cobra)

ŽIVOT OD DONESENOG

U zadnji tren pogledao me očima znalca,
a ništa razumjeti ne mogu
osim pamćenja vrste
kad ga dobace dječje ruke,
prvo onima kroz ušicu igle,
koji proždiru, za prste polizati,
na ista pitanja iste odgovore
Ali, još si imamo nešto reći,
domislivši očima po svodu
delicije
Pa, dobro, izmislim tu i tamo
po koju riječ,
moglo bi biti, liči,
I nadam se najboljem, kao dijete,
da će se sam od sebe sastaviti
ljudski lik, nikakva dovršena misao,
sa svojom odostraga zaležanom glavicom
i kosim pogledom kao u snu,
jedva urezanim očima, ne bi gledale misliš,
ali, prevariš se, svaki put

BITI ŽENA

Da li bi se usudio biti žena,
protrčati između kišnih kapi,
sva njišuća, grimizna, ozarena,
ponad onih divnih usta
na jedva postojećem mjestu, gdje odsjaj ne blijedi,
kao vječna šteta, jasnoća i glasnoća
s kojima ćeš igrati, podrazumijevati
da su karte jake
Da li bi s vrhova prstiju, kao remek djelo,
ponudio svoje lice,
zibaj ga, prosijavaj, radi što hoćeš,
kroz njegova vrata i prozore
zimske grane, oči oštrulje,
tasovi se pokrenu sami,
gledaj i slušaj,
dodirni i kušaj

JEDVA NIJEMI FILM

Sve riječi ovoga svijeta
dišu mi za vratom,
da njihovoj dužini i širini
sirotom svojom dječjom matematikom
doskočim,
jer vjerujem u kao, ali, nećemo o tome
Slušam, povij vijest za povijest, osjećaj,
isprepleteno, pijukavo, rođačko
za vratom
Tuku se i zaljubljuju,
plešu kao ludi, bez zvuka,
i onda je kraj
vještini koja se dugo uči,
a možda i ne posluži, priznajem,
pomalo sve priznajem

Februar hrvatskih pjesnikinja uredila Darija Žilić





Sonja Manojlović, rođena 1948. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu diplomirala filozofiju i komparativnu književnost. Pjesme su joj uvrštavane u antologije, nagrađivane i prevođene na dvadesetak jezika, uključujući i knjige izabranih pjesama na engleskom, francuskom, poljskom i rumunjskom jeziku. Objavila: Tako prolazi tijelo (pjesme, 1965), Davnog stranca ljubeći (pjesme, 1968), Sarabanda (pjesme u prozi, 1969), Jedan espresso za Mariju (pjesme, 1977), Mama, ja sam don Juan(kratke proze, 1978), Civilne pjesme (pjesme, 1982), Babuška (pjesme, 1987), Njen izlog darova (pjesme, 1999), Vješturkov tanac(pjesme, 2001), Upoznaj Lilit : izabrane pjesme : 1965.-2002. (2002, 2003), Čovječica (pjesme, 2005), Pjesme i crteži (sa Sašom Šekoranjom, 2008), Hod na rukama(pjesme, 2010), A sa šest labradora na more putovat ću (pjesme, 2012), Daj naslov(sa Sašom Šekoranjom; pjesme, 2013), Dobri za sve (pjesme, 2015), Gledajući odgovore (sa Sašom Šekoranjom; pjesme, 2018.). Nagrade: Sedam sekretara SKOJ-a (Zagreb, 1966; za knjigu Tako prolazi tijelo); Zlatna struna (festival Smederevskapesnička jesen, 1974;  za najbolju pjesmu na festivalu); Pečat varoši sremsko-karlovačke (1975); Maslinov vijenac (Croatia rediviva, Brač, 2004); Plaketa Sv. Kvirina za ukupan doprinos hrvatskom pjesništvu (Sisak, 2011); Grand Mediterranean Poetry Prize:  in recognitionandappreciation of Excellence in Poetry (nagrada za izvrsnost u poeziji; 22. Svjetski kongres pjesnika u Larissi, Grčka, 2011); Nagrada grada Zagreba 2013. (u povodu knjige A sa šest labradora na more putovat ću  za jedan od najrelevantnijih tragova u suvremenoj hrvatskoj poeziji u kojoj je kontinuirano prisutna nekoliko desetljeća);  1. nagrada (Kristalno pero – za izvrsnost u pjesničkom stvaralaštvu na V. Međunarodnom festivalu slavenske poezije 2013., Tver, Rusija); Nagrada za izvrsnost u poeziji (23rd World Congress  of Poets, Osaka, Japan, 2014); Goranov vijenac (nagrada za pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskoj književnosti, 2016.).

FEBRUAR HRVATSKIH PJESNIKINJA: NEVA LUKIĆ

Neva Lukić (fotografija Ksenija Spanec)

Preobražaj Krika

Ja sam klijetka ispunjena
dupljama udaraljkama
Na respiratoru vjetra!
Držim se!
Četirma nogama konja u trku,
kopitima istodobno u zraku!

Ja sam štap slijepca.
Svi moji drhtaji postali su tvrdi
Duplje zatvaraju se
oblutkom što nosi ga vjetar

Ja, postajem biće vjetra!
Duplja mi se stapa s dupljama
šešira
Nitko nije rekao
Da nam je noćima krik!

Ali, čemu taj dah
kad već postoje dugi vjetrovi?!
Ali, baš ondje gdje smo nekad gledali,
ondje gdje smo baš disali
i usko, usko čuli
nešto je
što nije
kukuljica

Ja sam.
Uskoro.
Kad me krik prekine.
Oko bit će kugla robijaša.
Nosit će je rukama.
Uvijek iza sebe.

Ja nisam umoran od krika
Na mojem licu je uspavano
iscjepkano, razgacano
Jezik ispunjava duplje
vulgaran nakon snošaja
štap je ponosita slijepca

Na ovome mjestu
vjetar postaje čestica
usta mi dobiju slova
prema dolje
Linije lica u koje
urezuju kubus.

Buđenje

Ježenje, to je nešto tuđe
Visoke frekvencije, visoki ježevi,
noževi
Šilje zrak
Da bi se ponovno vratili pod kožu
Nemoćni
Nestali,
Uvjereni da su mrtvi
Ježurci se iz nje bude
Uvijek u slici novog mjesta

Nepostojeće granice rudimentarnog

Djevojčica je naslijedila tatinu bradu.
Dječak je naslijedio mamino plavo platno.

Plavo platno otapa se u moru!

Djevojčica se otapa u moru.
Iz njena gležnja curi boja,
stvaraju se lopoči
nikad krvavi.

Oštre dlake otapaju se u moru!
Dječak otapa se u moru!

Dok izdišu, ribe pjevaju na suhim obalama.
More je vani. Drhti.

Bol do soli.

Posljednja metafora

More je posljednja moguća metafora.

Iako davno otkrivena,
metafora preplovljena
uzduž i poprijeko brodovima,
sferama riječi,
križana, raspeta,
ostala je visjeti na litici
Atlantskog oceana.
Mi od tada stojimo
na istome mjestu,
sanjamo da plovimo
i živimo da tek plovimo,
iako smo mjesec davno
dirnuli.

Jer more je posljednja moguća metafora.
Metafora koja nekamo ide.
Bezgranična
Ograničena tako nam potrebnim –
rubovima.

Izbor pjesama iz zbirke poezije “Ježenja” (Fraktura, Zaprešić, 2020.)

Februar hrvatskih pjesnikinja uredila Darija Žilić





Neva Lukić rođena je 1982. godine u Zagrebu. Magistrirala je povijest umjetnosti/arheologiju na FF u Zagrebu te povijest umjetnosti na sveučilištu Leiden. Pjesme i priče objavljene su joj u raznim časopisima, zbornicima i na radioteleviziji, a prevedene su i na makedonski i engleski jezik. Sudjelovala je na čitanjima i festivalima kratke priče, poezije i filma. Objavila je: Ježenja (poezija, 2020.), Travka preko oblaka (slikovnica, 2018.), More i zaustavljene priče (priče, 2016.), Sjene sjemenki (poezija, 2015.), Haljina Obscura (poezija, 2011., nagrada za mlade pjesnike Zdravko Pucak), Ljudi bez parka (priče, 2009.). Knjiga More i zaustavljene priče objavljena je 2018. godine u Beogradu, a iste godine u Leidenu pod naslovom Endless endings. Surađuje s drugim umjetnicima – koautorica je kratkog eksperimentalnog filma The Motel in the Well (2016., sa Sarom Rajaei).

IVAN VOLIĆ: ŽEĐ

Ivan Volić

ŽEĐ

Vidio sam mladu Romkinju
kako stopalima dodiruje
vruće kamenje
i gubi se među biljkama
koje su mi noćas
izazvale alergiju na koži.

Nad travom je zacvilio
bezbojni oblak,
a s drugog svijeta
stigla je pjesma
koju melografi ponovno
nisu čuli.

Zamolio sam nebo
za kaplju vode.

Možda ću izdržati
do ponovnog dolaska tebe
u zemlju koju je napola pojeo
vlastiti zrak.

PLATON

Trebaju mi
još dva-tri stoljeća
pa ću ti reći nešto
o tvom postojanju.
Reći ću ti
i kako je zvučao
vrisak tvoje majke
dok te rađala.
Reći ću ti
kako izgledaš
poslije kišnog dana.
Reći ću ti i nešto
o tvom tijelu
dok se primiče tišini
a ostaje svezano…

za siluete na zidu.

GRUZIJSKI DUDUKI

Na tvom stolu
umjesto jabuka
ponekad leže
tri-četiri nara.

U noći
otkotrljaju se do prozora
i otopljenih svijeća.
Zakriju stakla
pa ne vidiš kako je tvoja zemlja daleko.

I kako su vam zime kratke.

Vidiš samo kako po snijegu prkose
stabla narančaste marelice
iz tvoje daleke zemlje.





Ivan Volić rođen je u Travniku 1996. godine. Diplomirao je na Studiju novinarstva i hrvatskog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Objavio je dvije zbirke poezije „Sedamnaest osvita“ i „Prostori sebe“. Poezija mu je objavljena i u zbornicima: Rukopisi, Luka osjećaja i Garavi sokak te na književnom portalu Strane. Njegova pjesma „Slučajno iznikli suncokreti“ ušla je prošle godine u uži izbor za nagradu „Musa Ćazim Ćatić“. Kao student napisao je poetski recital posvećen pjesniku Antunu Branku Šimiću koji je izveden na Šimićevim susretima u Mostaru 2017. i 2018. godine. Uz poeziju, bavi se aktivnim prikupljanjem usmene književne građe.

SELMA ASOTIĆ: SVE ŠTO SU NAM U SNU REKLE LOMAČE

Selma Asotić

Sve što su nam u snu rekle lomače

Živjećeš opkoljena neboždernim ustima,
znaćeš da tijelo

ne smije ostavljati tragove na obrisanoj
površini tuđih misli.

Vjetar će u šipražju svirati gluhim
gudalima, ježiti

tvoju kožu boje oštrice
u kojoj se ogleda horizont.

Noću, u zapešću osjetićeš damar
mraka, tvoj strah prizivaće sjenke

stjerane u ćošak. Nikada
nećeš zaspati.

U ljubav ulazićeš očnjacima,
 u zebnju bez odbrane.

Kad ti kažu grijeh
je otići, ići ćeš,

sve dok iza tebe ne ostane ništa
što bi se moglo napustiti.

             Sve dok iza tebe ne ostane
             ništa što bi se moglo napustiti,

             ići ćeš, grijeh je u zebnju
             ulaziti bez odbrane,

             kad te očnjaci stjeraju u ćošak
             pred tobom će ležati oštrica horizonta,

             njome ćeš kao gudalom
             svirati po zapešću,

             iz šipražja tvoje kože
             izrast će nebožderna usta,

             znaćeš, čak i obrisano tijelo
             i dalje ostavlja tragove,

                             živjećeš.

Nana

sanjam je kako ulazi
u vlastitu kuću kroz razbijen
prozor, na leđima joj
šumski požar.

spušta ga nasred sobe, pored miraza
stisnute vilice i predskazanja.
četiri puta je njena utroba
izrešetena otkucajima, četiri puta je saznala sve
što se u životu može da zna.

nasred sobe gori
šumski požar, od čela joj pravi
plamenorez.

sanjam je
kako ulazi u vlastitu kuću
kroz razbijen prozor,
na leđima joj vjerolomstvo.

kad u ramazan zacvili glad u kolijevkama
ona u lonac iscijedi
sol vlastitih bjeonjača, čuje
učena muška usta kako mrmore
priče o iblisu u ženi.

ispod priperaka njene kičme
žare se vrela sjemena.
duboko u njoj,
jedno znanje zahvata dim.

sanjam je kako ulazi u vlastitu
kuću kroz razbijen prozor,
na leđima joj stoto božje ime.

sanjam je kako me gleda,
gleda me dugo,
čelo joj preorano zgarište.

u ruke mi predaje miraz iskri.
gleda me. zovem je hak.
zovem je nur.





Selma Asotić je pjesnikinja iz Sarajeva. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom konkursu Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu „Nana“. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima. Trenutno živi u New Yorku. Više od svega željela bi nemati biografiju.

INTERVJU SA MAGDALENOM BLAŽEVIĆ: NE ZANIMA ME PUKI FOTOGRAFSKI SNIMAK STVARNOSTI, SKLONIJA SAM BAJKOVITOM, SNOVITOM, NADREALNOM

Magdalena Blažević

Razgovarala Amina Bulić

Magdalena Blažević nagrađivana je autorica kratkih priča. Njena prva zbirka Svetkovina odmah po objaljivanju dospjela je u središte čitateljske i kritičarske pažnje kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Kratke priče Svetkovine svjedoče autentičnom autoricinom proznom stilu koji teži ka poetskom izrazu. Tematski determinirane egzistencijom i perspektivom ženskih likova prostorno su usidrene u ruralne predjele srednje Bosne.

Na koji ste način doživljavali svoju spisateljsku poziciju za vrijeme oblikovanja Svetkovine? Smatrate li da zadatak autora narativa poput Vaših nije samo ovladati uzusima pripovijedanja uz razvoj autentičnog stila i poetike već poput kakvog kulturnog antropologa ili etnologa uočavati i promišljati dubinsku strukturu, logiku i gramatiku odnosa pojedinaca unutar specifičnog socijalnog i kulturnog konteksta?

Ako pod autorskom pozicijom podrazumijevate autorove stavove o temama koje se provlače kroz njegov književni tekst tada je moja pozicija u Svetkovini potpuno nevidljiva. Od prve napisane priče znala sam kakve likove želim oblikovati, oni su potpuno neovisni o mojim razmišljanjima i životnim stavovima. Junakinje i junaci priča imaju svoju volju i moja je uloga bila da ih pratim na njihovu putu. Naravno da to ne znači da je autor tek promatrač, osmislio je sve ono što se odvija pred očima čitatelja koji aktivno sudjeluje u stvaranju priče stoga ona ima onoliko interpretacija koliko ima čitatelja. Iako se kroz književno djelo, barem kada je riječ o fikciji, ne mogu iščitati stavovi autora ipak je moguće upoznati ga u smislu da je jasno kojim je temama obuzet (da ne kažem opsjednut). Književni tekst je uvijek smješten u određeni prostor i vrijeme koje mu daju kontekst prema kojem čitatelj bolje razumije njegove junake i junakinje, a potaknuti razumijevanje i suosjećanje za drugog i drugačijeg jeste temeljna zadaća književnosti.

U Svetkovini uočavamo prisustvo naturalističkog načela odnosa pisca prema radnji i likovima pripovijesti – pisac nije moralist već anatomist. Međutim, neosporna je činjenica da je subjektivnost književnosti imanentna, od čina selekcije teme i književne građe do načina njihova oblikovanja. Šta je ključno za balansiranje autorske intencije i uzusa oblikovanja književnog teksta, odnosno razvoja priče?

Jedno sam vrijeme, dok sam studirala, bila potpuno opsjednuta Zolom. Pročitala sam sve što se moglo naći u knjižnicama. Nakon desetak romana sam se zasitila jer sam uvidjela da neću otkriti ništa što već nisam pročitala, ali roman Therese Raquin me i dalje fascinira. Čitala sam ga nekoliko puta, zadnji put prije mjesec dana, i za mene je to jedan od najvažnijih svjetskih klasika uz Madame Bovary, Anu Karenjinu… Bljutavost svakodnevice koja je zašla u svaku poru tijela, kuće i okruženja junakinje prekida se buđenjem seksualnosti, nagonskog, porivima koji su jači od razuma. Atmosfera koja vas usisa u priču i više ne možete i ne želite vani. Zolin tekst zadire ispod onoga što nam je vidljivo golim okom. Nož pruža čitatelju i pred njegovim očima nastaju rezovi iz kojih na danje svjetlo ispadaju utrobe spremne za temeljito seciranje. Ljudi su oduvijek fascinirani takvim prizorima i čini se da ih se nikada neće zasititi. Sjećam se kad smo kao djeca gledali kako se kolju svinje i kako im se dok vise na čengelama vadi utroba. Iako je taj prizor uistinu užasan istovremeno je i neodoljiv, zapanjujući jer vidiš ono što se ne bi trebalo vidjeti, što bi trebalo ostati u mraku. Svetkovina svakako zadire ispod kože i čupa utrobe, ali se oslanja na poetski jezik, na metafore. To je kombinacija koja se meni svidjela i taj je jezik već bio u meni, spreman za oblikovanje priča. Ne zanima me puki fotografski snimak stvarnosti, sklonija sam bajkovitom, snovitom, nadrealnom. Svetkovina bi bila kombinacija tih elemenata. Netko je na Goodreadsu za Svetkovinu napisao da je riječ o poetskom naturalizmu, ruralnoj gotici. Taj netko je baš dobro iščitao priče.

Čitajući Svetkovinu, zapažamo u kolikoj su mjeri univerzumi njenih narativa okrenuti ka prirodi kao izvoru motiva, metaforičnosti i alegoričnosti te uočavamo Vašu pomnu orijentiranost ka detaljima koji, uvećani lupom precizne deskripcije, dobijaju nove semantičke dimenzije. Sve to uveliko određuje jezik i stil Vaših priča, ali i utječe na njihovu distinktivnu atmosferičnost. Koji su činioci djelovali na razvoj i oblikovanje Vašeg proznog stila?

Prostor kojim se kreću junakinje Svetkovine prostor je sela, tamo gdje ljudi ovise o prirodi i njezinoj naravi, u stalnom su doticaju sa zemljom, biljkama i životinjama. Poznaju njihove cikluse rasta i razvoja i one same su dio te prirode, bez nje ne postoje. Ja sam odrasla u takvom okruženju i moje djetinjstvo jeste bilo takvo da je igra najčešće podrazumijevala vanjski svijet. Ljeti su u bari ispod kuće kreketale žabe, bila je puna skakavaca i ptica. Uz prugu perunike i šaš, polje puno kukuruzišta, oranica, prašnjavih puteva, visokih stogova sijena. U jesen magla, vlaga i blato. Zimi oštro, bjelina snijega i crnilo uglja. Sve te slike, boje i mirisi su dio mene pa tako i jezika Svetkovine. Isjeckane rečenice, na podsvjesnoj razini, imaju veze s jezikom kojim su s nama razgovarale naše majke. Kratke, odsječne izjave bez mnogo objašnjavanja i uvjeravanja jer im obaveze i način života nisu ostavljali mnogo vremena za iskazivanje nježnosti.

U pojedinim pričama Svetkovine iskrsava pitanje etičkog naturalizma, a tematski sloj odnosa čovjeka prema prirodi možda je najneposrednije predstavljen u priči Mačka. Kako bi ste okarkaterizirali taj odnos?

Svijet Svetkovine je zatvoren, poštuje svoja pravila da bi uspostavio kakav-takav balans između čovjeka i onoga što ga okružuje. U priči Mačka starac mačiće baca u rijeku jer mu ne treba više mačaka ili je to prvi okot za koji se smatralo da je nevaljao (nikad nisam saznala zašto, jednostavno se tako radilo). Životinje su se uzgajale da se jedu, da služe čovjeku i olakšaju mu svakodnevicu. Paralelno s tim se odvija još jedna radnja, djevojka Adela je trudna s oženjenim muškarcem iz sela, očajna je i pokušava na sve načine izazvati pobačaj. Kupa se u vrućim kupkama, skače sa sjenika u štali, ali joj ne uspijeva te se naposljetku obraća Varji, starici koja zna kako se pobrinuti za neželjenu trudnoću. Djevojka nema izbora, očajni su i ona i muškarac koji je voli, ali u tom svijetu za njihovu sreću nema mjesta. Ne postoje razvodi, prihvaćanje onoga koji je pogriješio, samo prijezir i osuda.

Književnost nije jedini medij putem kojeg kreirate i izražavate svoju umjetničku viziju stvarnosti. Bavite se i fotografijom. One se u slučaju Vašeg umjetničkog izričaja doimaju komplementarnima? Na koji način međusobno komuniciraju ove dvije vrste umjetnosti?

O fotografiji i fotografskoj opremi ne znam mnogo, niti sam se ikada pokušavala profesionalno baviti time, ali kao i u književnosti imam jasnu viziju onoga što želim postići fotografijom i rekla bih da imam dobro oko. Hvatam prizore koji će možda postati mjesto radnje nove priče, posebno volim fotografirati stare, napuštene kuće iz sela u okolici Žepča. Ponekad je u kućama još uvijek namještaj i stvari koje danas ne možete kupiti ili svjedoče o vremenu koje je davno završilo. Sada, pred Novu godinu sam bila u takvoj jednoj kući gdje još uvijek visi kalendar s datumom iz siječnja ‘92. godine. U kupatilu u čaši su dvije četkice za zube, na tavanici škrinje s dokumentima, stara, natrula odjeća i cipele, posuđe… Prozori i zavjese na tim kućama su čudesni. Pod tim prozorima nastale su priče Svetkovine.

U novu godinu ušli smo s bremenom konstantne neizvjesnosti i nevidljive opasnosti koju je iznjedrila 2020. godina. U kolikoj mjeri i na koji način su se okolnosti pandemije i lockdowna odrazile na spisateljski segment vašeg života, na umjetničko procesuiranje stvarnosti i svakodnevice? Uviđaju li se već sada reperkusije globalne pandemije i novih normi socijalnog ponašanja na književnost i književnu produkciju?

Pandemija kao književna tema mi je u potpunosti neinteresantna. I u autorskom i u čitateljskom smislu. Zaobilazila sam dnevnike izolacije koji su se svakodnevno pisali, pročitala sam samo Prozor Olge Tokarczuk. Vjerujem da će u sljedećih nekoliko godina nastati mnogo književnosti koja će tematizirati pandemiju, ali teško da ću se uhvatiti takvih čitanja. Pandemija nije uopće utjecala na način na koji pišem jer su teme i stvarnost koje me zaokupljaju daleko od onoga što sada proživljavamo.





Magdalena Blažević (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima: Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Neke od njih prevedene su na engleski, ruski i makedonski jezik. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru.

ZERINA KULOVIĆ: MAJKA MJESEČINA

Zerina Kulović

MAJKA MJESEČINA

Ne znam vam reći kako se zovem.
Znam da me je,
kada sam se prvi put pogledala u ogledalo,
iznenadila boja moje kose.
Nije to bila ona uobičajena crna,
već boja noći,
crna sa primjesama tamno plave,
koja se sjaji na bisernoj svjetlosti.
Ne usudim se reći da sam mrtva.
Iza moje kuće,
ruševine,
nekada se nalazio uredno održavan vrt,
a sada je podivljao,
srastao sa tamom.
U tom vrtu sjenki caruju šumske gljive,
divlja ruža i maslačak,
Ne usudim se reći da je mrtav.
Sjećam se bijele zavjese
koja nikada nije prestajala lepršati na vjetru,
uvijek se njihala istim ritmom,
nestajala u mraku,
i onda naglo provirivala kroz okvir polomljenog prozora,
na svjetlost iznoseći čestice prašine,
brišući moje suze,
bisere što prkose smrti.

RAZUMI

Kažu mi da ne plačem,
Da ne tugujem za tobom jer:
“Bog ubire najljepše
cvijeće za svoj vrt.”
A opet,
Kažu mi da je onaj
Koji umre otvorenih očiju
Ostao željan ovog svijeta.

MISLI

Jučer se iz luke otisnuo jedan brod,
od papira,
i na njemu jedan putnik,
od papira,
– kažu da je lud.
Usnio je gdje se krije izvor rijeke Bola.
Ide zaustaviti njen grimizni tok,
popiti je,
i pustiti da ga zemlja proguta,
provari u vrelini svoje utrobe
– govori on, dok ga kidaju valovi.






Zerina Kulović rođena je 1996. godine u Sarajevu. Studij Komparativne književnosti i Arheologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu magistrirala je 2020. godine. Svoje književnoumjetničke radove, književnu i filmsku kritiku, te eseje i prikaze objavljivala je u časopisima Život, Behar, u online časopisu KULT, Avlija, na portalima Strane, Književnost.hr, Bundolo, Poezijaonline, itd. Svoju poeziju čitala je na Sarajevskim danima poezije. Njena poezija će biti dio narednog Almanaha udruženja Planet poezija, a u okviru aktivnosti ovog udruženja svoju poeziju je čitala na pjesničkoj večeri naslovljenoj Ptice od papira. Njena zbirka poezije Majka mjesečina ušla je u širi izbor za objavljivanje knjige na Presingovom književnom konkursu.

EMILIO PAZ PANANA: APOCALIPSIS AZUL

Emilio Paz Panana

APOCALIPSIS AZUL

La carretera Panamericana recorre todo territorio americano,
pero en cada punto se solicita algún documento:
visa, pasaporte, documento de identidad, billete de cien dólares.

Todo es válido con tal de cruzar la frontera
y poder escribir en las crónicas sobre ruedas.

Pero uno no tiene idea de qué tan difícil es el recorrer
los miles de kilómetros que separan
a la esclavitud de la libertad.

Si nos ponemos a pensar / reflexionar / indagar
encontraremos que los pueblos no conocen sobre fronteras,
no necesitan armar tratados limítrofes
ni aplicar protocolos de estado, solo desean intercambiar sus productos
y que estos les regalen los diez centavos para la cena.

Sin embargo, nuestros gobiernos solicitan más y más documentos,
más y más dinero / más y más sudor del cuerpo,
porque tiene un alto costo separarse de sus muertos
y no poder obtener más votos para el Congreso.

Entonces comenzaremos a redescubrir el camino de la redención
mientras imploramos a nuestros muertos que nos oigan
y nos permitan alcanzar las puertas del cielo,
para que podamos obtener un último descanso.

Aunque Dios no quiera.

LA GEOMETRÍA DE LOS INFIERNOS DANTESCOS

El infierno no tiene forma,
aunque los matemáticos quieran darle forma.
El infierno es un vacío,
                        hondo y profundo
en el que se almacenan los recuerdos
de tantos años gastados en la oficina.

La oficina era de base cuadrada,
de cuatro metros cuadrados.

LUMIERE

La suerte cambiará
cuando el cielo llueva sobre el sexo desnudo
de aquellos amantes dantescos que
aunque perdieron vida
ganaron eternidad.

CARTA DE DESPEDIDA PARA UN PADRE DESCONOCIDO

Padre,
gracias por existir,
pero hoy me despido
de tus ojos llenos de dolor
            de las montañas escondidas en tus hombros,
            de los peces que germinaban de tus dedos
            de la extensión del mar que principiaba en tus pies
            de tus oídos que eran la última esperanza de Marte.

Padre,
me despido de ti,
tú que estás al otro lado del mar.

Siente mi abrazo,
cálido  cándido           sereno abrazo
                                    que se confunde con olas de mar
                                    pero que se vuelven fuerzas sobrenaturales
            de un Dios que aguarda por ti.

Porque cuando estés al otro lado
            no podré visitarte.





Emilio Paz (Lima, 1990) Profesor de Filosofía y Religión, egresado de la Universidad Católica Sedes Sapientiae. Tiene publicados “Septiembre en el silencio” (Club de lectura poética, 2016), “Laberinto de versos” (La Tortuga Ecuestre, N°394, 2018), “La balada de los desterrados” (Ángeles del Papel Editores, 2019) y “Mar profundo: Antología personal” (LP5 editora, Chile, 2020). Posee trabajos publicados en diversos medios de Perú, México, Chile, España, Venezuela, Estados Unidos, Argentina, India, Ecuador, Rumanía, Costa Rica, Suecia, Alemania, Italia, Cuba, Uzbekistán, Bulgaria, Macedonia, Serbia, Bangladesh, Bélgica, Francia; siendo traducido al rumano, francés, italiano, búlgaro, uzbesko, macedonio, inglés y tamil. Ha ganado el “Mes de las Letras” (abril, 2017) de la Fundación Marco Antonio Corcuera y el IX Concurso internacional de poesía y cuento – Perú 2019 organizado por la revista “El Parnaso del Nuevo Mundo”. Ha participado de diversos recitales poéticos, congresos de filosofía, siendo su línea de investigación la relación entre estética, poesía y educación. Actualmente dirige el blog “El Edén de la poesía”, la revista Kametsa y los recitales benéficos Las voces del colibrí.