ADISA BAŠIĆ: POSLJEDNJI RAZGOVOR

Adisa Bašić / Fotografija: Imrana Kapetanović

POSLJEDNJI RAZGOVOR

tata ne razumije šta je video-poziv
on ima orden rada sa srebrnim vijencem
i sa drugovima je gradio zemlju
ojačavali su mostove
ispravljali krivine na pruzi
da u svijet odvuku kolosalne terete
koje su svojim rukama pravili

tata ne zna šta je video-poziv
telefon primiče uz glavu
vidim meandre staračke ušne školjke
smijem se

taman dobro da sam nazvala
u poluvremenu –
glas mu je veseo i samrtnički slab
on je dobro, nek ne brinem,
ništa mu, baš ništa, ne treba

pričamo o nečem sitnom
svakodnevnom
što ne pamtim
važno je samo
da jedno drugom
slušamo glas

onda čujem poduže pauze u odgovorima
znam – počelo je drugo poluvrijeme
koje krade njegovu pažnju

pa ti nazovi opet… – kaže tata

i eno ga već nepomičnog
istrčava na zeleni teren
kao nekad
na radničkim sportskim igrama
u Splitu –
hitar i nepobjediv

TATA I SMISAO

ponekad bih mu umorno rekla
ali znaš, ja više ni u čemu ne vidim smisao

a on bi poraženo stajao preda mnom
samo su se njegove velike mašinbravarske ruke
klatile
spremne da se prihvate struga
i taj moj smisao od nečega stvore

TATINE STVARI

tek kasnije sam saznala
da treba dati tuđim ljudima u druge gradove

najbolje izbjeglicama –
tako stvari produže za svojom srećom

ja sam ih dala komšiji
i zato mi se stalno vraćaju

tatine ruke mašu
u plavoj skijaškoj jakni

zeleni kačket mi ulazi u dvorište
penje se na klimave merdevine

na tuđim prsima vidim imena gradova
iz kojih sam mu donosila jeftine majice za turiste

kasnije sam saznala
da treba dati stranim ljudima, najbolje izbjeglicama

ali ovako tatine stvari mašu
žive i pomaljaju glavu

od tih trenutaka zablude sklapam hologramskog oca
koji otvara kapiju i svako malo mi bodrim korakom stiže u dvorište





Pjesnikinja i novinarka Adisa Bašić rođena je 1979. u Sarajevu. Diplomirala je komparativnu književnost i bibliotekarstvo, magistrirala ljudska prava i demokraciju. Pohađala je doktorski studij na Univerzitetu u Grazu gdje je i odbranila doktorsku disertaciju pod nazivom “Komički pristup erotskoj ljubavi u odabranoj južnoslavenskoj lirici”.

Objavila je četiri zbirke pjesama, Havine rečenice (1999.), Trauma market (2004.), Promotivni spot za moju domovinu (2011.) i Motel neznanih junaka (2014.). Njena poezija uvrštena je u sve novije izbore bh. pjesništva. A ti zaključaj: priče o ljubavima i brakovima (2017.) je njena prva prozna knjiga.

Docentica je na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Predaje predmete Poezija i Kreativno pisanje. Godinama je pisala književnu kritiku za sedmičnik Slobodna Bosna.

U Marburgu (Njemačka) je godinu dana studirala germanistiku i mediologiju. U dva navrata je u društvu pisaca putovala Amerikom (Pisci u pokretu), a Balkanom se truckala u vozu za vrijeme Wordexpressa. Njena priča Kako preživjeti auto-stop uvrštena je u zbornik priča nagrađenih na UNESCO-vom konkursu Bun(t)ovna p(r)oza (2001.) a za priču Driving Home for Christmas je 2011. dobila treću nagradu na konkursu Zija Dizdarević. Za zbirku Promotivni spot za moju domovinu je dobila međunarodnu nagradu Literaris Bank Austria 2012, a knjiga je prevedena na njemački jezik i objavljena kod izdavača Wieser Verlag. U ljeto 2012. učestvovala je kao bh. predstavnica na festivalu “Poetry Parnassus” organizovanom u Londonu povodom Olimpijade.

Svoju poeziju je sa velikom radošću čitala na najrazličitijim mjestima: u prestižnoj njujorškoj Poets House, na Harvardu, u socijalističkom centru Nazim Hikmet u Istanbulu, u tuareškom šatoru pored gradića Lodeve u Provansi, u raznim knjižarama i kafanama, u zagrebačkoj Močvari, u Tešnju, Banjoj Luci, ispred gradačačke biblioteke, u lajpciškom UT Connewitzu, na beogradskom poetskom natjecanju Pesničenje…

SERHIJ ZLJUČIJ: KOMŠIJE

Serhij Zljučij

KOMŠIJE

od dvojice komšija
jedan
onaj koji je stariji
zagledao je ženu
onog
koji je mlađi
koji je zagledao
kćeri onog
koji je stariji

o žene –
one gledaju u svoje nebo

* * *

podelivši snove ravnopravno
na sve
pod svetlom mesečevim
pod svetlom mirisnim
svake noći
svojom senkom pada pred noge
poslednje kolibe krstolikog prozora
nemi
sirovi
dođoš neboder

titra u njemu
nečije besano srce
poput plamička lampe
što u tami vremena stremi
porodicu da okupi

ali spava ona
spava
u podzemnom neboderu
a koliba nad njim
toči pesmu samoće

***

pročitaj Sveto Pismo
vrapcima
sa belih-belih stranica
sneg oduvaj

i sve dok se
ruke
lednik besmrtnosti držeći
sasvim ne ukoče
nesvesno ispuštaj
reči iz usta večite duše

zatim ipak dohvati
iz mraka džepova pismo
pismo preprženog
suncokretovog semena
i razbacaj ga
– pregršt po pregršt –
u knjizi knjiga zime

i natečene ptice
sjatiće se
tražeći toplu reč
za vrapčije psalme

Sa ukrajinskog preveo: Jaroslav Кombilj





Serhij Zljučij (1953) ukrajinski je pesnik, publicista i prevodilac. Objavio je dve zbirke pesama: “Belo vreme” (1999) i “Bakarni lavovi” (2013), kao i dve knjige prevoda: “Jezikom dece” (2000) Josipa Brodskog i “Nebo tek rođenih” (2011) Česlava Miloša. Pesme je pisao na ruskom i ukrajinskom jeziku. Veći broj njegovih pesama ušao je u antologije i almanahe. Objavljuje u mnogim književnim časopisima. Prevodi sa poljskog jezika. Urednik je časopisa “Sičeslav”. Dobitnik je književne nagrade “I. Sokuljskij”. Član je Nacionalnog udruženja ukrajinskih pisaca.

MONIKA HERCEG: ISKAZ O IMPERATIVU ŠUTNJE

Monika Herceg / Fotografija: Tanja Draškić Savić

Iskaz o imperativu šutnje

Netremice te gledam i promišljam
možemo imati nekoliko godina,
dvoje djece u vremenskom kotlu zamutiti,
izliti ih lijepe, kao Davida glatke
i postaviti u najružniji vrt koji nađemo
Sutra ili možemo i danas
Nisam dugo spavala, ali san je prenosiv
pa ću zbrojiti minute,
drugim šetačima oči poleći u riječne rukavce

Samo budi tiho

Možda netko opet pokuca na moje tijelo
i pokuša me otvoriti

Iskaz o susretu

Oni ljudi koji smo bile prije nego
je netko ušao u nas i poljuljao nam glave,
prije nego smo udarili svemir o svemir
i rasuli na stol panične planete
na kojima smo živjeli kako već svi žive,
vjerujući da će sutra biti lakše podnijeti način
na koji vrijeme usporava, na koji vrijeme ubrzava,
vjerujući da će netko u nama sigurno
reći nešto dovoljno glasno
da se trgnemo iz tla u prostor
svega što se može dogoditi
onima koji su dovoljno neoprezni
Starjeli smo svatko na svom
malenom mjestu zakopani datumima,
mjesta su zapravo bila prostranstva,
uistinu su razgovarala kilometrima,
ali ništa nismo htjeli znati
o površinama kontinenata

Kad je jedna bol zapljusnula drugu,
htjeli smo pobjeći od te blizine
koja će nas protjerati iz stvarnosti
Ovako pitomima i plahima,
što će nam još jedan svijet
na koji nismo spremni


Iskaz o neizgovorenom

Posramljeni jutrom koje nam se prolilo po licu,
jastuk od zločina nad naivnom guskom
pod kojim je zaspao naš nemir napokon se
upoznajući s očima u kojima je moguće
preboljeti migrene i blizinu obližnjeg smetlišta,
svijet kakav je u očima svemirske postaje,
cjelovit i neopterećen, razgovarao je s nama
kao da smo mu ravni

Ptice će, umornih pokreta, povjerovati
u ovaj listopad u kojem čekam
riječi da se napune kašljem ili dosadom,
da se ugase, da se utišaju,
da me izgovore napokon bez daljnje odgode,
neka započne taj idući život ili nevrijeme
da potisne ono što nismo mogli ponijeti
iz godina u kojima se ništa nije moglo izreći,
ni ja, ni ti, ni tlo
na koje smo se iz zagrljaja
stropoštali

Iskaz o nevremenu

Ako vjetar zaprijeti
da će i nama otrgnuti krošnju,
objasnit ćemo da je naše težište u pticama:
Imamo ruke koje mogu prerezati tjedan
Imamo usta u kojima su već gnijezda bespilotnih letjelica

Kad strah zalije oči, savijaš kičmu do jezgre planeta
pa me upoznaješ s jezgrom mravinjaka
Tješiš me da je grmljavina samo buka sporija od svjetlosti

Tako hrabar, jedne večeri prekoračio si i mrak
pa slomio nos o Alfu Centauri
To je moralo značiti
da tvoja ljubav ipak ima čvrst bjelanjak
koji nas može nahraniti


Iskaz o bijegu

Ovdje na rubu jabuke koja još ne zna da će postati jabuka
dok pčela vrtoglavo pritišće sreću u usplođe,
putnik će povjerovati da je božje lice metalna ptica
Kako se bježi od ljubavi?
Nitko me ne pita za papire na kojima bi ozbiljno lice trebalo
jamčiti da nisam eksplozivna naprava,
a već ulijećem u nečiji početak
Slova se ne mogu protegnuti izvan geografije
koprcajući se kao bilo koja životinja
koju se približi vatri

Jezik gleda u atmosferu, bježi iz čovjeka,
jezik se opravdava putnicima da nije do njega,
ta barijera nebitne biografije, mene i smiješne države
Dogodilo se, na kraju, kao i sva zacjeljenja;
kad nisam gledala, pčele su povjerovale
da je proljeće odgođeno, zaspale
u pričama o egzotičnim predjelima
i već je cijeli vijek prošao
kad je pjesma tabanom dotaknula
posuđenu zemlju

Iskaz o prvoj interpunkciji

Bila sam prizemljena ptica
i tako će biti dok se ne pretvorim u točku
koja ne razumije
kako stati sama u sebe,
tražeći uvijek način
da probije tkivo
i počine u tebi
kao zalutali metak

Izbor iz nove stihozbirke “Vrijeme prije jezika”





Rođena je 1990. u Sisku. Nagradu Goran za mlade pjesnike za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis Početne koordinate dobila je 2017. godine. Knjiga je objavljena 2018. godine i nagrađena Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike, nagradom Fran Galović za najbolje književno djelo na temu zavičaja i / ili identiteta, nagradom Slavić za najbolji prvijenac izdan 2018.godine i međunarodnom nagradom Mostovi struge. 2018. godine dobila je nagradu Na vrh jezika za najbolji neobjavljeni rukopis, a knjiga naslova Lovostaj. objavljena je 2019. Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom natječaju za poeziju Castello di Duino 2016. i prvu nagradu na regionalnom natječaju humoristično-satiričnog žanra Bal u Elemiru 2017. te nagradu Lapis Histriae 2019. i prvu nagradu na natječaju Biber 2019.za najbolju priču.
Član je međunarodne mreže Versopolis te uredništva časopisa Poezija Hrvatskoj društva pisaca i urednica u istoimenoj biblioteci.
Pjesme su joj objavljene u različitim časopisima i prevedene na nekoliko jezika. Izbor pjesama izašao je na francuskom jeziku (Ciel sous tension, L'Ollave, 2019.).

DAMIR CAMIĆ: AMARILIS

Damir Camić

AMARILIS

Čulna saznanja čovjekovih
slabosti zari vitalnost. Um je
savršenstvo s višeneblja
blagodareno. S raznih gledišta
čovjek je crijevo na ugljen.
Prospeš li vosak na dlan,
kao amarilis pocrveni.

OD ISKONA

Otvorio sam vječnost od
iskona, oslušnuo predskazanja.
Slobodne noge zapleti u vlasi
morske. Umri nemila dušo,
nek te litice oplakuju.
Pješčanik je silom zanemareno
čudo, u frulu dna rosan.
Slomljenog srca samotan,
radujem se.

EVROPSKA KLASA

Često bivam samlji od samoće. Bježim od
katalepsije vampirske hipokrizije. Nemilo
tonem u elipsi nerazmrsivih protivrječnosti.
Ljudi pred bogom kriju najprirodnija osjećanja,
pa zašto bih bio pošteđen od iskonske klice
vremena? Svijet ide izvan ljudskih moći,
problemima me izložio kao pred proscenijumom.
Pred tminom evropske klase izvodim ondašnja vremena
koja ne razumijete.
Osjetio sam neandertalni način smotre ukrštene
retrovizorskim pogledom na budućnost pod
oblacima blistavo bijelog sjaja. Pred oštrim vazduhom
što u utrobi sijeva kao potčinjen varvar.





Damir Camić rođen 07.12.2001. godine u Beranama. Učenik je gimnazije ,,30.septembar” u Rožajama. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, a najznačajnije su: 46. Limske večeri poezije, Janoš Siveri i Stanislav Preprek. Objavio je knjige: ”Nostalgija ljubavi” 2018,
”Harmonija” 2019. Bio je finalista 49. Ratkovićevih večeri poezije za mlade do 27 godina.

DEJAN ALEKSIĆ: U PENTHAUSIMA STARI SE BRŽE

Dejan Aleksić

U PENTHAUSIMA STARI SE BRŽE

Za Alena i Aleša

Lokalni prosjak, sličan naratoru
Emisije How the Universe Works,
I večeras sedi pred crkvom,
Dva-tri novčića na njegovom dlanu ulog su
Onih što još veruju u večni život.

A deo je večnog života i naše
Drhtanje na mrazu u Vilnu,
Pred pabom gde pevaju litvanski mladići.
Nebo je izuzetno prazna reč, naročito
Pred Božić, kada su vatre zvezda tako hladne,

A kasirke zevaju iza okićenih izloga
Na periferiji Evrope. Vrhovi njihovih prstiju
Sabiraju gravitaciju tamne potrošačke strasti.
Pozno je i umorne su. Ali ono ne protiče svuda isto,
Govori nam o vremenu ono što već znamo

gospodin Frimen, sporije teče pri tlu.
U penthausima stari se brže.
Nebo je izuzetno prazna reč, ali litvanski
Mladići pevaju ovde na Zemlji, i mi znamo:
Ništa ne može biti izgubljeno.

Znamo i ne razumemo. I volimo slepi mraz uma
U koji lirika umače svoj slatki jezik.
Otvaraju se iza nas naši dani,
Kao hiljade prosjačkih dlanova, čekajući
Da u njima zvecne sitni profil imperatora.





Dejan Aleksić (1972), pesnik, dramski pisac, stvaralac književnih dela za decu, urednik. Svrstava se u red najistaknutijih srpskih književnih stvaralaca. Živi u Kraljevu gde radi kao urednik književnog časopisa Povelja, kao i izdavačke delatnosti kraljevačke biblioteke. Objavio je desetak knjiga pesama, nekoliko drama i preko dvadeset knjiga za decu. Za svoje stvaralaštvo dobio je brojne nagrade i priznanja kao što su ,,Brankova nagrada”, ,,Prosvetina nagrada”, nagrada ,,Matićev šal”, nagrada ,,Branko Miljković”, nagrada ,,Meša Selimović” nagrada ,,Politikin zabavnik” (dva puta), nagrada ,,Neven” (dva puta), Nagrada Sajma knjiga u Banjaluci – ,,Gomionica” (dva puta), Nagrada Radio Beograda (dva puta), ,,Nagrada Zmajevih dečjih igara za izuzetan stvaralački doprinos savremenom izrazu u književnosti za decu”, ,,Risto Ratković”, Srebrno Gašino pero (dva puta). Član je Srpskog književnog društva.

FERIDA DURAKOVIĆ: NE MORAŠ BAŠ U MOJU PJESMU MARINA…

Ferida Duraković

NE MORAŠ BAŠ U MOJU PJESMU MARINA…

Marini Trumić

Pitaš me, Marina: hoću li te pustiti
u svoju pjesmu? Pravo
da ti kažem: Ne znam.
Nisam još zvala nikog, nit sam pitala
Partiju Stranku Udrugu Društvo
Nadbiskupiju Eparhiju Rijaset, pa nemam
još
dovoljno informacija, a bogme ni jasan stav
iz svojih pouzdanih izvora
o tome smijem li jednu takvu
kakva si ti pustiti u svoju pjesmu.

Onakvu kakvu te u dom svoj, nesvjesna,
pustih davno −
eh, u dom da, ali
u svoju pjesmu, u svoj etnički zabran, u svoj mali
nacionalni parkić, u ogradicu, u jaslice, u baščicu,
gdje treba da prebivaju moje jednovrsne
iz baščice drûge, moje etničke uzdanice,
heroine moga nacionalnog ega?
Pa, pošteno reci, šta bih ja tu s tobom?

Draga moja, šta s tobom inače da radim?
Pjesma ne podnosi da joj svako po stihovima vršlja!
Šta bih ja s tobom u svojoj pjesmi
a da na općenarodnu korist ne budeš, prvo nama i njima,
a meni šta ostane?
Ne: Da li da te pospem lišćem, kao u velikim pjesmama?
Nego: Da li da te etnički očistim?
Da te humano preselim?
Da te zatvorim u Ostale?
Da te Ostalima poklonim, ja,
vladarica svojega ega,
pa da se napokon riješim
i tebe i Ostalih?

Ali šta ću u tom slučaju ja, ovako velika,
ovako većinska čak! Jer
sama sam
na ovoj obali koju ste svi napustili i
predali bezvoljno…

Nego, hajde, Marina moja, ne naša i ne njihova,
da se dogovorimo:
ta trećina, ta trećinica srca moga, neka tebe
spada po mome zakonu, a moj zakon je:
trećinica ima
na hiljade, možda i na tisuće,
to gnijezdo malo
u srcu mome, sasvim nekonstitutivnom,
što tako svojevoljno
bez ičije dozvole preuzima ovlasti države,
entiteta, čak sporazuma Dejtonskoga − i k tomu još
Distrikta, da prostiš,

to jedno Ovdje, u kojem god entitetu,
gdje živi tvoj sin, i moja kćer,
i tvoja mama koju tako dobro igram,
i ti − a bogme i sve više njih –
gura se da stanuje tu:
neka nam tu bude mjesto susreta umjesto u
mojoj maloj pjesmi!

Jer, to naravno znaš: teška su vremena.
Zna se ko u mojoj pjesmi treba da se nađe.
Stana nemam, ni posla stalnog, ni za mora para…

A ti si našla baš sad da se
ilegalno uvlačiš u moje srce, i kupuješ me za groš!

Ako mi pjesma moja, po državnoj
konstitutivnoj odluci, ne dopušta
da te u nju stavim −
jer nisam pitala ni Partiju ni Stranku ni Udrugu ni Esnaf –

šta mi drugo preostaje nego da te
u srce svoje prenaseljeno smjestim?

A kako će ti tamo biti −
niti znam niti me se tiče.
Ja prostora drugoga nemam.
Meni je svega dosta.
Ja sama, a vas toliko u moje
navaljuje srce!

Dogovorite se već jednom, ti i svi moji Ostali:

Ili dignite bunu pa živite u ovoj zemlji
po ljudskoj mjeri, ili
pristanite na moje prenaseljeno srce!

Pa da svi, u tom slučaju,
odemo živjeti
tamo gdje treba:
ispod široka beskrajna Neba.

Sarajevo, april 2009.

PJESNIK JE TRAŽIO MUZU

S.A.M. bijaše mlad onda kad sav svijet
Bijaše mlad
Tj. ponovo mlad kao i svaka revolucija
Za koju je njegov otac dao nogu,
Mlad kao komunizam
Za koji je njegov otac dao srce,

Ali te
Tisućudevetstošezdesetosme
Kad dakle bijaše mlad S.A.M.
Njega nije diralo pipkalo izazivalo
To doba kao takvo:

Doba velikih promjena
Politike Solidarnosti Jednakosti Ljubavi i
(zamislite!) moći cvjetova

Doba kad se tražilo samo
Ono što je nemoguće…

S.A.M. je, međutim, tražio samo
moguće stvari:

Grudi prelijepe M.S., i njene bokove
Da ih njiše onako kako ona neće –
Posebno onako kako ona neće –

Jer M.S. je htjela nešto sasvim drugo
M.S je htjela da čuje Njegov Stav –
A ne da vidi njegov stav

A on?
On joj je držao govor o Toj Šezdesetosmoj,
Toj Nevjerojatnoj Šezdesetosmoj:

Nevjerojatno i istinito, rekao je,
Mi Moramo Ljubavi Moja Uprijeti
Tamo Gdje Niko Neće
Tamo Gdje Nemoguće Ima Prioritet
Nad Sitnim Nebitnim Našim Životima –

Shvaćaš li ti uopće veličinu našega doba?

M.S. je na to pitanje
Pogledala, onako ležeći,

U Njegovo doba
U Njegovo lice
U Njegove pjesničke oči
U Njegov trbuščić pun piva
U Njegove ruke

Koje nikada nisu izgradile
Školu bolnicu neboder
Kućicu ovolišnu za mrave
Ni nebo za odmor svojih najdražih
Ni kuću za budućnost
Ni budućnost

I gle – na Njegovim ramenima
Pojavila su se
Dva anđela
(Otkud anđeli u ovoj pjesmi, dovraga?!)

Jedan je mahao ispred nosa M.S.
I vikao: Hej, dođi sebi, budalo!
On je idiot, on vjeruje jedino
U sebe kao u boga, znaš to?

Ta neurotična masa
Sebe i riječi i straha!
Ta gomila riječi koje misle
Da su Bog!

Drugi anđeo, međutim, vikao je:
Pa on je Pjesnik! Bog je rekao tako!
Pjesnici po raju hodaju kao po svojoj kući!
On je anđeo na dopustu!

M.S. je bila
Od struka nadolje sasvim zbunjena
A od struka nagore još više:

Ko su pjesnici? Šta je poezija?
Zašto pjesnici? Kome poezija?
I OTKUD ANĐELI U OVOJ PJESMI, DOVRAGA?

KAO KIŠA U JAPANSKIM FILMOVIMA

Nekad je volio njene ruke
Njene duge prste s lijepo zaobljenim
Noktima bezazlenim
Bez laka

Nekad je govorio Ah te tvoje ruke
Koje će držati sve što volim
Baš sve

I te ruke držale su
Sve
Baš sve što on voli

Sve
Njegovo
Sve njihovo
Sve na svijetu njene su ruke za njega držale

A onda iznenada
Na kraju dana
S jeseni

Tek glavu tešku od olova držale su
Te lijepe ruke
Njeni dugi prsti s lijepo zaobljenim
Noktima bezazlenim
Bez laka

Nije bilo njega
Ni njih

Nije bilo oca brata sina rođaka prijatelja
Nije bilo majke sestre kćeri rođake prijateljice

Bila je samo ta kiša oktobarska
Kao kiša u japanskim filmovima

Gusta zavjesa od kiše
Kiša
Koja
Potapa
Prekriva
Guši
Uranja
Uranja
Otkriva

Oslobađa
Oslobađa
Oslobađa

/Iz knjige Kao kiša u japanskim filmovima, Sarajevo 2018./





Ferida Duraković (1957) je bosanskohercegovačka pjesnikinja, autorica kratkih priča, spisateljica za djecu, kolumnistica i urednica. Osnovnu školu i gimnaziju završila u Sarajevu. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Prvu zbirku poezije Bal po maskama objavila 1977. i za nju dobila Nagradu Književne omladine BiH i Nagradu Svjetlosti za najbolju prvu knjigu mladog autora. Objavila 17 knjiga poezije, proze, književnosti za djecu, prevoda s engleskog i kolumni, između ostalih knjige poezije Mala noćna svjetiljka, Oči koje me gledaju, Srce tame, Pohvala drvetu, Kao kiša u japanskim filmovima. Objavila knjigu kolumni i eseja Pokret otpora 2013. Piše i knjige za djecu: Još jedna bajka o ruži, Mikijeva i Amilina abeceda, Vjetrov prijatelj, Mrak čudak. Objavila knjige izabranih pjesama u Bugarskoj (Dolga e nošta), Italiji (Si paga con la vita), SAD (Heart of Dakness) i Poljskoj (Serce ciemnošci). Dobila nagradu Fund for Free Expression USA 1993,  Nagradu Vasyl Stus Freedom-to-Write  PEN Centra Nove Engleske, SAD 1999, Nagradu BH Radija 1 za najbolju anonimnu radio-igru 2015, te Nagradu za najbolju priču za djecu manifestacije Ćopićevim stazama djetinjstva 2018. Nominirana za nagradu  Astrid Lindgren za knjigu Amilina i Mikijeva abeceda 2012. Radila kao profesorica maternjeg jezika, urednica, lektorica, a kao izvršna direktorica PEN Centra BiH od 1992. do 2013. godine, kad je umirovljena prije vremena. Živi s mužem, kćerkom i mačkama u Sarajevu.

DEJAN TEŠIĆ: MAJ JE GORIO SPALJENIM SNOVIMA

Dejan Tešić

Maj je gorio spaljenim snovima

i odjednom sam shvatio da riječi ponavljam
pored toliko toga
što sam još imao za reći

kosmos neizgovorenog, u koji se ne usuđujem otisnuti
jer bi praskom mojeg krika u njemu mogli nastati novi ljudi

uzeo sam iglu i zabadao je u svoje zube
u pokušaju da osjetim trnce
da saznam: živim li?
u najmrtvijem trenutku razbijenom
na pločicama kupatila ispod svjetla neona

pojeo bih jedno proljeće, da uskrsnem
ponovljen u majskim sjenama,
poput đurđevka

koji bi mogao zasjati jednom
između stranica tvoje knjige
udavljen omčom od vlasi jedne zlatne kose

posljednjom uspomenom svog mirisa
sjećajući te na Ljubav.

Dođi jednom plodu završetka

prošlosti sjajne pozivam te
da mi pjesmu boginjo pjevaš

mizerne kategorije i nivoi
sveprožimajućeg materijalizma
love poput bijesne paščadi
sjene mojih snova

rasut asfaltom korak je sekvenca odlaska

gluposti koje caruju praznim riječima
pomjeraju me sa stajališta visine
i nade u budućnost
čije bih proždiruće kapije milosti
nestanka i raspada rado otvorio

kroz krošnje sipi razlomljena sunčana
stvarnost kada odlazim da ne bih svjedočio
kako se trune i propada
u bijednoj nemoći svakodnevnice
u perverziji frustracije i boli
čiji koitus predstavlja suštinu prosječnog postojanja

hoćeš li mi moći uspjeti reći
šta se krije ispod tvoje površine prije nego slijepo zaronim u tebe
i rastrgnu me nemani koje naslućujem

hoće li biti dovoljno ako se samo okrenem na leđa i zatvorim oči

hoće li biti previše ako kroz pomračenje još jednog odustajanja
naslutim da bih te mogao voljeti nekadnog sutra

i hoćemo li se kajati nakon što otopljen utapanjem
izaberem slane pogreške suza
umjesto enantiomorfičnog nesebičnog puta
ostvarenja cilja postojanja?

ne znam.
na drvoredu uspomena trebam posjeći mrtva stabla
i zasaditi sjemenje srca kao zalog svake buduće tuge
ponovljenog novog kruženja
oko prve posljednje i jedine tajne
ka čijem savršenstvu jedino još podižem oči
u kojima se zrcali istinsko biće u srži mene.

Neutaživost

treba nam
vrijeme
da se razvijemo i rastemo

treba nam snaga da se
iskobeljamo iz iluzije sigurnosti
i da se otrgnemo kandžama straha

treba nam konstantno gorivo
za vatre naše nutrine i
žrtva za bogove gladi koji nas posjeduju

čitavi svjetovi požderani
trunu u trbusima našim okruglim
poput planeta na kojima smo kao skakavci

treba nam uvijek nešto
treba nam odjednom sve

pružamo ruke
otvaramo usta
daj nam!

tužan život trebanja.
bolan okov postojanja.

tek prestankom trebanja počinje istinsko življenje

ono koje to više i nije.





Dejan Tešić rođen je 1991. godine u Sarajevu. Magistar je ruskog jezika i književnosti. Pored pisanja poezije bavi se prevođenjem sa ruskog i slovenačkog jezika i pisanjem za književne časopise. Poezija mu je objavljivana u književnom časopisu Život, na blogu Hyperborea, portalu Strane.

ZEHNIJA BULIĆ: UZIMANJE VATRE

Zehnija Bulić

UZIMANJE VATRE

U djetinjstvu
majka bi me slala
da uzmam vatre kod komšinice.

Potom
zahladilo je okolo srca
I pobjegao sam u tuđinu da se zgrijem.

Starac
iz zemlje germanske
vraća se domu s jednom žiškom u njedrima.

ZATVARANJE KNJIGE

Dvije bliske pjesme
nalaze se na sredini knjige.

Kad se knjiga zatvori,
zagrle se duše iz dva logora.

PEŠČANIK

Noćas mi u snu vladar stavi ruku na rame
I obojica se poklonismo narodu.

Zagrljeni
Neprestano pred njima se povijasmo.

Sa svakim naklonom
Gledah u sve rjeđi skup.

Uz nas već imaše više svite nego svetinje.

KREVET

Majka leži na medicinskom krevetu
Ima daljinski pokraj uzglavlja
Podiže ukočena leđa
Primiče krevet k sofri
Odmiče ga od šporeta.

Dok sam na poslu,

Strepim –

Ako nestane struje, neće mi raditi majka.

NAŠE DOBA

Rastu nokti i krive se u kandže –
plijen da ne ispadne

Hodimo pod suncem
Pod mjesecom

Idemo u paru
zbog sjenke iznad glave.

Rastući, smjenjujemo se u ćutanju.

SEOBA

Izaći ćemo na prstima prije svitanja,
prije no što starci pođu na molitvu
Moja žena neće se osvrnuti na grad,
mi smo i bez okretanja okamenjeni.

Na polasku ugasit ćemo sva svjetla,
neka znaju lopovi da je kuća prazna.
U putu smijat ćemo se sami sebi
što smo vrata i kapiju zaključali.

Ići ćemo kao da je potjera za nama
Od sjutra vrijeme ćemo računati
od izlaska do zalaska našeg.

Nećemo trenuti u ovoj noći pred put
treba spremiti stvari koje ostaju
A bolje bi bilo da malo odspavamo,
pa da u putu tumačimo posljednji san.





Zehnija Bulić rođen je 1970. godine u Paljevu kod Tutina. Diplomirao je srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost na Filološkom fakultetu Univerziteta u Prištini. Objavio je knjige poezije: Dah vremena, Splavari ponornice, Topola ni do pola, Očeva koža; romane: Intimna groteska, Udica, Parta od papira, Čekajući Turke. Živi u Novom Pazaru.

ALDA MERINI: PJESNICI SU NOĆNE PTICE

Alda Merini

Pjesnici su noćne ptice

Pjesnici pišu noću
kada ih vrijeme ne pritišće,
kada utihne žamor gužve
i prestane linčovanje sati.
Pjesnici stvaraju u tmini,
kao noćni sokoli ili slavuji
najslađeg poja
plaše se uvrijediti Boga
ali u svojoj tišini puno jače buče
nego zlatna kupola zvijezda.

(Predodređeni za umiranje, 1980)

Najljepše pjesme

Najljepše pjesme
Pišu se na kamenju
klečeći na koljenima
umovima izoštrenim misterijom.
Najljepše pjesme pišu se ispred pusta oltara,
okružene blještavilom
božanstvene ludosti.
Stoga, nerazboriti prijestupnik kakav jesi
diktiraš stihove čovječanstvu,
stihove iskupljenja
i biblijska predskazanja
i brat si Joni.
Ali u Obećanu zemlju
u kojoj rađaju zlatne jabuke
i niče drvo spoznaje
Bog nikada sišao nije niti te je ikada
prokleo.
No ti sebe jesi, sat za satom
proklinješ svoj pjev
jer si sišao u limb,
gdje udišeš pelin
jednog beznadežnog opstanka.

(Sveta zemlja, 1984)

S italijanskog prevela Amina Bulić





Alda Merini (1913–2009) najistaknutija je italijanska pjesnikinja XX stoljeća. Njen život kao i pjesničko stvaralaštvo obilježeni su mističnim krizama i dugogodišnjim boravcima u ustanovi za liječenje duševnih bolesti, gdje je njeno stanje hipersenzibilnosti bilo pogrešno tretirano, što je na nju dodatno ostavilo traga. To joj ipak nije slomilo duh niti ubilo osjećaj za ljepotu i ljubav prema poeziji, već ju je, naprotiv, odredilo kao pjesnikinju. Kada je imala devetnaest godina, njene su pjesme uvrštene u antologiju italijanske savremene poezije. Zbirke su joj La presenza di Orfeo (1953), Destinati a morire. Poesie vecchie e nuove (1980), La terra santa (1984) i L’anima innamorata (2000). Godine 1986. Objavila je Dnevnik jedne drukčije, potresno svjedočanstvo o danima provedenim u bolnici i svom odnosu prema boli iz koje izvire snaga njenog pjesništva. Dobitnica je Nagrade Italijanske vlade za pjesništvo.

Amina Bulić rođena je 1991. godine. Magistrirala je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu s temom “Osnovni elementi italijanskog neorealizma u filmovima Vittorija de Sice”. Za uspjeh tokom prvog i drugog ciklusa studija dvaput je nagrađivana priznanjem “Zlatna značka” Univerziteta u Sarajevu. Piše književnu i filmsku kritiku kao i naučne radove iz domena ovih dviju umjetnosti.  

NIKOLA MADŽIROV: STVARI KOJE ŽELIMO DA DODIRNEMO

Nikola Madžirov (photo by Civitella Ranieri 2019)

KAD NEKO ODLAZI,
SVE ŠTO JE SAZDANO SE VRAĆA

Za Marjana K.

U zagrljaju za uglom prepoznaćeš
da neko nekuda odlazi. Uvek je tako.
Živim između dve stine
kao neonka koja se koleba u
praznom hodniku. Moje srce pribira
sve više ljudi, jer njih više nema.
Tako je uvek. Četvrtinu budnosti
trošimo u treptanju. Stvari
zaboravljamo i pre nego ih izgubimo –
svesku iz krasnopisa, na primer.
Ništa nije novo. Sedište u
autobusu uvek je toplo.
Poslednje reči prenose se
kao nagnute kofe u običnom letnjem požaru.
Sutra će se opet ponoviti isto –
lice će pre nego što iščezne s fotografije
najpre izgubiti bore. Kad neko odlazi,
sve što je sazdano se vraća.

KADA SE VREME ZAUSTAVI

Mi smo ostatak nekog drugog veka.

Zato ne mogu da
govorim o domu, niti
o smrti i proricanim bolima.

Ni jedan divlji kopač dosad
Nije pronašao zidine između nas,
niti hladnoću u kostima
preostalim iz svih vekova.

Kada se vreme zaustavi, najzad
ćemo progovoriti o istini
i svici će napraviti sazvežđe
po našim čelima.

Ni jedan lažni prorok nije
predvideo slamanje čaše, niti
dodir dva dlana – dve
velike istine iz kojih čista voda
izvire.

Mi smo ostatak nekog drugog veka.
Kao vukovi, na nišanu večne krivice,
u pejzaže pitome samoće
se povlačimo.

MNOGO TOGA SE DOGODILO

Mnogo toga se dogodilo
dok se Zemlja vrtela vrh
Božjeg prsta.

Žice su se odlobodile
dalekovoda i sada
povezuju ljubavi.
Cveće se odvojilo
od minerala i krenulo
put mirisa.

Iz zadnjeg džepa razletele su se
cedulje kroz našu prozračnu sobu:
beznačajne stvari koje nikada
ne bismo uradili da
nam nisu bile zapisane.

SENKA SVETA PRELAZI MI PREKO SRCA[1]

Nemam hrabrost premeštenog kamena.
Naći ćeš me ispruženog na mokroj klupi
izvan svih logora i arena.

Prazan sam kao kesa
napunjena vazduhom.

Udaljivši dlanove i spojivši prste
krov pokazujem.

Moje odsustvo je ulog za sve
ispričane istorije i smišljena nedostajanja.

Srce mi je probodeno rebrom.
Kroz krv mi prolaze parčići stakla
i nekoliko oblaka skrivenih iza belih zrnaca.

Prsten na mom dlanu nema sopstvenu senku
i podseća na sunce. Nemam hrabrost
premeštene zvezde.

[1]  Lučijan Blaga

STVARI KOJE ŽELIMO DA DODIRNEMO

Ništa ne postoji izvan nas:

veštačka jezera isparavaju
u trenucima kada smo žedni
tišine, kada kopriva postaje
lekovita biljka, i gradovi vraćaju
prašinu obližnjim grobljima.

Svi crno-beli cvetovi s tapeta
u domovima koje smo napustili
niču kroz bezlične istorije
u trenucima kada naše reči
postaju neprepisano nasledstvo,
a stvari koje želimo da dodirnemo –
nečije prisustvo.

Kao nepoznata cipela smo
koju psi lutalice raznose u begu,
držimo se u zagrljaju
kao kablovi prepleteni kroz cigle
nenaseljenih kuća.

I već odavno ništa ne postoji
izvan nas:

ponekad suncem, svetlošću ili anđelom
jedno drugo nazivamo.

SAVRŠENOST SE RAĐA

O porukama vode kroz naša
tela želim da mi neko govori,
o jučerašnjem vazduhu
u telefonskim kabinama,
o letovima koji se otkazuju zbog
slabe vidljivosti uprkos svim
nevidljivim anđelima.
O fenu koji žali za tropskim vetrovima,
o tamjanu koji najlepše miriše dok
iščezava, želim da mi neko govori.

Verujem: kada se savršenost rađa,
sve forme i istine
napuknu kao ljuska jajeta.

Samo uzdah mekih razdvajanja
može pokidati paukovu mrežu
i savršenost izmišljenih zemalja
može odložiti tajnu
seobu duša.

A šta ja radim sa svojim nesavršenim telom:
idem i vraćam se, idem i vraćam se,
kao plastična sandala na talasima
uz obalu.

OTKRIVAMO VREME

Postojimo jedino kada se otvore prozori
i tajni dokumenti. Prašinu
raznosimo ne pominjući
mrtve i one koje su oni besmrtno voleli.
Pidžame uvek stavljamo
na dno kofera i
cipele nikada ne okrećemo
licem licu. Pisma čitamo samo jednom
kako bismo sakrili neku tajnu.
Ispruženim dlanovima otkrivamo vreme,
ćutimo, ćutimo, šapućemo stvari
manje bitne od prekinutog sna
jednodnevnog leptira.

ŠTA TREBA URADITI

Živeti bez povoda i nužnosti,
zagrliti prestupnike
oslobođene ljubavi,
podići sveću s urušenih grobova
i kazati dve-tri reči
kada vetra nema,
otvoriti ugljenisana vrata sveta
i vazdušnim koracima otići.
Preboleti šestar vremena
zaboden u naša srca.

DVA MESECA

Devojka se ogledala
u prozirnim ogradama grada.
Dva su se meseca nastanjivala u
njenim očima dok je pogledom
približavala krajeve
istraženih svetova.
Nad njom senke su tkale mahovinu po
krovovima kuća,
pod njom endemske vrste umirale su
od usamljenosti.
Iz udubljenja
između njenog kuka i rebara,
svake je noći izbijala svetlost.

NADA SE USPINJALA

Jednom sam video:
nada se uspinjala po oštrim stenama,
a naše oči spuštale po njenoj stvarnosti.
Naš je život bio vrt
koji žudi za koracima,
kratko putovanje
u otkačenim vagonima za spavanje.
Jednom sam video:
prag se pomerio
za umorno telo putnika,
dlan se spustio preko odeće na stolici,
ptica je sletela na prašinu lustera
tražeći pažnju.
Jedna nada
se uspinjala na krovu kuće
i niko se nije probudio da baci kamen za njom.

ODVOJEN

Odvojio sam se od svake istine o počecima
stabala, reka i gradova.
Nosim ime koje će biti ulica koja razdvaja
i srce koje se pojavljuje na rendgenskim snimcima.
Odvojio sam se od tebe, majko svih nebesa
i bezbrižnih staništa.
Sada je moja krv begunac koji pripada
nekolikim dušama i otvorenim ranama
Moj bog živi u fosforu šibice,
u pepelu koji čuva oblik posečenog drveta.
Ne treba mi mapa sveta kada padam u san.
Sada senka klasa žita prekriva moju nadu,
i moja reč vredi
koliko i stari porodični časovnik koji ne meri vreme.
Odvojio sam se od sebe, da doprem do tvoje kože
koja miriše na med i vetar, do tvog imena
koje znači nemir koji me uspokojava,
koje otvara kapije gradova u kojima spavam,
a ne živim. Odvojio sam se od vazduha, od vode, od vatre.
Zemlja od koje sam sazdan
ugrađena je u moj dom.

TIŠINA

Nema tišine u svetu.
Monasi su je izmislili
ne bi li svaki dan slušali konje i
pad pera sa krila.

Izbor pesama iz u knjige ,,Dlan i netaknuto”, Treći trg, Beograd, 2020.

Prevod s makedonskog Biljana Andonovska





Nikola Madžirov (pesnik, esejist, prevodilac) rođen je 1973. godine u Strumici, Makedonija. Poezija mu je prevedena na četrdesetak jezika i objavljivana u časopisima i antologijama u Makedoniji i inostranstvu. Za poezija iz knjige Premešten kamen (2007) dobio je istočnoeuropsku pesničku nagradu «Hubert Burda» i «Braća Miladinovi» na Struškim večerima poezije. Za zbirku Zaključani u gradu (1999) dobio je nagradu «Studentski zbor» za najbolju debitantsku knjigu, a za knjigu Negde, nigde (1999) nagradu «Aco Karamanov». Pre tri godine dobio je «Xu Zhimo Silver Leaf» nagradu za europsku poeziju na «King's Collegu» u Kembridžu. Bio je urednik poezije u časopisu za književnost i kulturu «Blesok» i jedan je od koordinatora međunarodne pesničke mreže «Lyrikline». Njegove pesme, kao i kritika za njegovu poeziju, objavljeni su u “American Poetry Review”, “Modern Poetry in Translation” (MPT), londonski “Times” (TLS), “Poetry London”, “World Literature Today”, “Der Spiegel”, “Die Zeit”, “Tagesspiegel”, “El Pais”, “Иностраная литература” Na njegove stihove muziku je komponirao američki džez kompozitor Oliver Lake, suradnik i aranžer Björka i Lou Reeda, kao i italijanski kompozitor klasične muzike Angelo Ingleze. Poljski pesnik i esejist Adam Zagajevski napisao je: “Pesme Nikole Madžirova su kao slike ekspresionista: ispunjeni gustim, energičnim potezima kao da izranjaju iz imaginaciju i vraćaju se u istom trenutku natrag prema njoj, kao noćne životinje ulovljene farovima automobila.”. Mark Strand piše: “Poezija Madžirova je kao otkrivanje novu planetu u solarnom sistemu imaginacije.”, a Tomaž Šalamun: “Nikola Madžirov stvorio je nežnost, milinu, gromoglasnu tišinu. Snagi je vratio prostor i mir.”

Dobitnik je više međunarodnih književnih stipendija: «International Writing Program (IWP)» Univerziteta Iowa u SAD-u; «DAAD» u Berlinu; «Civitella Ranieri» u Italiji; «Marguerite Yourcenar» u Francusku; «Pass Porta» u Briselu, kao i rezidencijalne stipendije u Beogradu («Krokodil»), Splitu i Tirani u saradnju s “Traduki”. Na makedonskom preveo je stihove sledećih autora: Yehuda Amichai, Li-Young Lee, Georgi Gospodinov, Vasko Popa, Novica Tadić, Zvonko Karanović, Ana Ristović, Vojislav Karanović, Petar Matović, Gojko Božović, Nenad Šaponja, Faruk Šehić, Asmir Kujović, Danijel Dragojević, Zvonko Maković, Delimir Rešicki, Tatjana Gromača, Marko Pogačar, Ivica Prtenjača… Živi u Strumici.

Ovaj izbor pesama biće uskoro objavljen u knjizi Dlan i netaknuto u izdanju Trećeg trga iz Beograda, a uz podršku Tradukija.