ASMIR KUJOVIĆ: OZDRAVLJENJA

Asmir Kujović

OZDRAVLJENJA

Sablažnjen od zavodništava i od smutnji
Ponovo se učim unutarnjoj šutnji.
Gonetam granate zablude dijaka
Ko silne zvjezdane lance zodijaka.
I snijeg na ekranu televizora
Što fotonski je odjek Velikog praska
Neka me podsjeti, poput revizora,
Na ljudske razmjere kosmičkog fijaska.

Otkad kušao sam s nebeskih sinija
Ne kuša me vino sa zemaljskih grana,
Vuče me oblak što Sinaj obavija
S tisuć podobija poput uragana.
Ti, kojim sve i svja omeđih u svijet
Još kad sam iz čto početak očitao,
U svačijem vijeku si ponovo raspet
I u svakome si po drugi put došao!

Kućni oltari s figurama idola
Bližnjih i ljubljenih, preteča, predaka
Usadiše u pomisli larve đavola
Posve neprimjetno, između redaka.
Al’ moj ravi, objavom pustinje zaklet,
S hićajama zakučastim poput fjordova
U moždanom parlamentu sad je Paraklet
Sa počasnim mjestom u Domu lordova.

Poučile su me mudrine Lukmana
Kako se straži srca zapovijeda:
I smola smirne od sjekire je rana
Ko u Samsonovu lavu – med od jeda;
Plavi se jezero u grotlu vulkana –
U providnome se providnost ogleda.
Grijesi moji, što ima vas bulumenta
Evo vam dovodim novog dirigenta!

I dok prebirem tespih sa bismiletom
Obasjavam sobu svojim ahiretom;
Dok bazam ulicom međ Božjim miletom
Zarim na aleje Jahjinim magfiretom.
Svaki zalogaj je euharistija,
Gusul u kadi – blagoslov na Jordanu;
I sred gužve saobraćajne Hrist i ja
Pribrani smo ko vitezi na megdanu.

Onim nestvorenim gledam Nestvorenog
Jer zjene sozercaju samo sjene Jednog
Koji vječi vječnost i koji je vječnost,
Koji sije svjetlost i koji je svjetlost.
Da razdijelim, uzdam se, da još mogu
Mir Božji u meni i moj mir u Bogu.
I duša zadobija drugo djevičanstvo,
U krušnoj skrušenosti višnje visočanstvo

I dok se uspinje kroz garež dimnjaka,
Potom survava s Jakubovih ljestava,
Dok prti kroz magle od tamjanskih oblaka
Sad zna kako Nebo na Zemlji nastava;
I bitke bije ispod lažnih zastava
Meštra obmane bez mane, višnjeg Hakka.
Džibril je miluje daškom povjetarca,
Palme šume psalme drevnog zvjezdoznalca.

Ni Božija sloboda nije bez oboda –
Imenom je sebi propisao granice,
Otpalo moguće iz Postanja je Voda
S nutrinom od tmine i bezdane Danice.
Pa nek sam bar prozirno sočivo od Vode
Što zbira i razbira svevišnje zrake,
Munjom iskonske anode i katode
Ogledalo progledalo kroz primrake.

Udišem Višnjeg: svaki mi dah šapće „Allah”,
U Božijem ropstvu – oslobođen ropstva;
I sunce u prozoru i ružin prah
Kliču u obredu tog novog četvorstva.
Da se uzdignem do Jahjinog neznanja
Kruh naš sutrašnji daj nam danas;
Da čitam srca iz tajnih zavještanja
Pripravi preči „veliki reset” za nas!

Razbij jezgre atoma asmirijuma
Za one razapete pod anestezijom,
Da zikrom nazrem čestice džibrilijuma –
Glasom ko šišmišjom sinestezijom.
Za sve one što ih sjena smrti sroza,
Za one koje mrtvi predak tlači
Dok mrmljaju posljednje riječi Broza
Pred komu: “Šta ovo sve treba da znači?”

Ti što nadzireš i Šredingerove mačke
I mećeš nam u ruke volane-igračke,
Praštaj za riječ što prethodi aleluji:
Parabrod sam što ispušta tamne oblačke
Koji me prate i satiru u oluji.
(Jer takav je napon u moždanoj struji:
Tek kada se pogase svjetla u štali
Luster se u carskoj odaji upali.)

Da si bitak bića svjedoči val fotona
Nalik znaku jednakosti u jednačini,
Ti, od prije objave Tetragramatona
Kad Logos očita put svakoj opačini.
Taj svijet što je utjelovljeni rječnik
Razgranao iz sjemena Slova prvog
Pokazuje prstom gdje stanuje Vječnik:
Žilice na listu oslikaše Drvo.

I oblak na Sinaju – oblik svih oblika,
Skriveni sadržitelj svih sadržina:
Sjena mu bezdana i odsjaj i slika
Sred koje sam tek osoba bez osobina.
Svjetlosti, prisutna i po svom odsustvu,
Jer svaka stvar blista bojom koju nema –
Budi mi advokat u nebeskom sudstvu
Tintom Tmine dozvana s četiri grafema.

Dok presnimavaš na magnetofonskoj traci
Preko starih napjeva nove melodije
Još su čujni starih bubnjeva udarci,
Trube i fanfare Hidrove rapsodije.
Ne postoji stvor po sebi i za sebe,
Svi smo mi po Tebi i samo za Tebe!
Srca os-nova od snova meleku je
Nalik cvijetu što sam sebe oprašuje.

Još učim da vladam ilovačom puti
Rastočen u flegmi svekolikog Sodoma,
Prerušen u civila na atletskoj ruti
Gdje sva svjetla gore a nikog nema doma.
Otkad poče ašikovat sa Zul-Dželalom
Duša moja, opora ko oskoruša,
Po vazdan se dotjeruje pred ogledalom
I ne srami se što je vjerna sponzoruša.

Sahranih sve prijatelje i učitelje
Da Tebi u srcu načinim atelje;
Iz mladih ljeta moji zombiji-dvojnici
Sad su ponovo Davudovi vojnici.
Poznade kad krenula je put dženeta
Rahela iz svoje pustinjske postaje
Da to što ljubila je od ovog svijeta
Bijaše tek ono što mu nedostaje.

Prethodni tekstovi autora: Adamov pupak, Viđenja u noći