P

19. 4. 1965.

Svijet izumire u jednom dahu tuđine.
Velike ribe uvijek umiru nasukane na obali. Koraljni
greben se prelijeva u ustima mora.
Zaustavljaš pjesmu gluhih tenora svojim mučnim
čežnjama. One vežu drvorede anisa u savršena nebeska
jata.
Čovjek gradi hramove od krvi. Čovjek gradi hramove
od izgubljenih mesnatih žica sa kojih visi ovdašnja tajna.

Sestra je kartama isjekla ruke. Smrt. U njoj je nešto
nedovoljno živo uspjelo izvući posljednju nit iz kobaltnih
sadnica.
– Oko umornog tijela savijena je jedna osušena
stabljika. U njoj je nešto nedovoljno živo. Nešto je
uvijek nedovoljno živo. –
Grizeš prijetvornost ljudskih uspona u podzemnoj
grobnici istine. Perajom režeš ubrzanost mladih valova.
Čovjek gradi hramove od tvoje kose. Čovjek gradi
hramove od izgubljenih mesnatih žica sa kojih visi
ovdašnja tajna.

Iskopine na koži izbacuju vrelu razuzdanost oružja.
Na njemu žigovi iz prošlih ratova sumorno svjedoče
o razornoj pobjedi prirode.
Mjesto između kamenja i vode. Drhti. Svijet izumire
u tvojoj desnoj ruci i njenoj nezgrapnoj želji da dobro
bude jače od zla.
Tvoj odraz tiho i namršteno pada u hladnu bujicu.
Stežeš svoju nadu pod prstima, rušiš granice vlastitih
zabluda. Pobjeđuješ dobro u sebi.
Čovjek gradi hramove od tuđih razočarenja. Čovjek
gradi hramove od izgubljenih mesnatih žica sa kojih
visi ovdašnja tajna.

Sestra je za večeru pojela i boga i zmiju. Oštar je okus
smrti u hrapavom ždrijelu. Smrt.
U njoj je nešto nedovoljno živo uspjelo prirodu tvoje
naivnosti naučiti prvoj životnoj nepravdi.
– Oko tvog umornog tijela savijena je jedna osušena
stabljika. U njoj je nešto nedovoljno živo. Ti si nedovoljno
živa dok se ne sudariš s vlastitim rogovima. –
Čovjek gradi hramove od tvojih otkrivenja. Čovjek
gradi hramove od izgubljenih mesnatih žica sa kojih
visi ovdašnja tajna.

T

28. 5. 1968.

Poglavica je posadio perje u tvoju čeljust. Mudrost se
zalijeva tragedijom.
U ponoć si ukrala glas s jezika besmrtne sove. Riječi se
poigravaju sudbinama.
Nijemi prosjaci te kriomice stavljaju u džepove.
Utrkuješ se s njima na svih sedam brežuljaka.
Sadašnjost ne poznaje stoljetne ratove za pravo na
riječ. Oštrinu mačeva koji su zasijecali slogove na
zvučnim valovima grlene utrobe.

Na trgu čovjek zapinje za tvoj glas. Svijet. Svijet je
čovjek koji ucviljeno leži u kolijevci tvojih rečenica.
Štakori glođu kosti usklađenih metafora na kamenu.
Svi smo nekad željeli biti klin kojim udaraš po čvrstim
tijelima.
Vukovi razdiru placentu bajki. Oni uvijek neslavno
skončaju na kraju priče.
Opustošene su šume gradova u kojima se skrivamo
od zvijeri koje kandžama ljušte misli.

Moje riječi su staklo koje se lomi pod glasnim hukom
na mjesečini.
Na stubama pronalazim perje. Između sedam
brežuljaka, čovjek je sahranio san.
Svijet. Svijet je čovjek koji pod zemljom krije život
čekajući da ga crvi pretvore u zaborav.
Perjem iskopavaš leševe misli i od njih praviš savršen
klin.

Slušam perje koje u valovima dolazi k meni. Odjekuje
kroz uske hodnike. Čekam slijetanje u rukav sudbine.
Stoljetni ratovi još uvijek traju u nekom drugom
svemiru, u kom zvijezde gladno otvaraju kljunove i
traže milost poglavice.
Poglavica je posadio perje u tvoje grlo. U ponoć si
ukrala glas s jezika besmrtne sove.
Klinom rezbariš proročanstva na stijenama vječne
tišine. Njihova riječ nastaje u tebi.

Mihaela Šumić je rođena 1998. godine u Banjaluci. Završila je Opću gimnaziju Katoličkog školskog centra „Blaženi Ivan Merz”. Tokom 2012. godine pisala je poeziju i kolumne za meksički LUF magazin. Svoju poeziju, kao i prevode na engleskom, španskom, portugalskom i hrvatskom, do sada je objavljivala na nekoliko portala. Čitaocima se predstavila na festivalima književnosti „Imperativ” u Banjaluci i „Rukopisi” u Pančevu. Do sada je objavila zbirku pjesama „Nekoliko sitnih uboda”, za koju je dobila nagradu „Čučkova knjiga”, za najbolju prvu knjigu objavljenu u 2020. godini,  te zbirku priča „Herbarij svete smrti”, za koju je nagrađena regionalnom književnom nagradom „Štefica Cvek”. Zbirka poezije „Imenik Laure Carvalhoˮ njena je treća knjiga.