Sholeh Wolpe

Interview by Nadija Rebronja

You say you don’t belong anywhere and that you have an accent in every language you speak. What do you think about poets and the notion of belonging? Can poets belong to anything or they only belong to poetry?

I left my home in Tehran at age 13. After the Islamic revolution I realized going back was no longer an option. I felt stateless and “home” became an
important theme in my life. I’ve lived in many countries, towns and cities, and over the years I’ve acquired many identities—daughter, student, wife, mother, poet, friend, feminist, artist, victim, conqueror, teacher. But where was home? Was it the place of my physical birth? Was it where I hung my hat? Much of my work has been about or influenced by this search, or by
examining what exactly “exile” means. Where do I belong?
One day I was sitting in a garden watching turtles move from one side of a
pond to the other. I realized we were just like those beautiful creatures. We
have a place of birth or a habitat, but no matter where we go, “home” is what we carry inside of ourselves. I’m talking about syncing with an evolving self. We may be connected to a geographical place or a culture but we are capable of creating our own internal country—independent of the false boundaries haphazardly drawn by politicians, kings and conquerors.

Today, I stand under the banner of literature.
Today, I belong nowhere.
Today, I have an accent in every language I speak.

What is the language you dream in when it comes to poetry? What is the language you think in when it comes to poetry?

I can only write in the language I dream in. I stopped dreaming in Persian long ago. That is why I write in English. When I translate Persian literature, it’s my way of connecting with my mother tongue. When I read Persian poetry out loud, it vibrates in parts of my soul that are often hidden and untouched.

You translate works of Iranian, more precisely, Persian classics. Your translation of Attar’s work The Conference of the Birds to the English language attracted a great deal of attention. It presents a different vision of Iran to the West, it also presents Islam in a way we don’t often see today.

Although Conference of the Birds comes from Islamic tradition, it draws from Sufi mysticism. Its message is completely anti-dogma, anti-racism, antinationalism and anti-extremism. Attar tells us that the distinction we make between church, pagoda, temple and mosque are meaningless. We must walk the Path and travel towards our Creator. He says our destination is like a grand ocean. We all end up at its shores. Some take a long time to get there. Others arrive quickly. He says, try to arrive as a pure drop of water so you can join the ocean and become one with your Creator. If you arrive as a pebble wrapped in your ego and fantasies, the ocean will welcome you as well, but you would sink to the bottom only knowing yourself— never the ocean.

You have translated a famous Iranian poet Forugh Farrokhzad. How do you think a good translation of her work can elevate her to the stage of good “world” poetry such as that of Zymborska, Milosz, and Akhmatova?

Forugh Farrokhzad is one of the most significant Iranian poets of the twentieth century. Born in 1935, she was a poet of great audacity and extraordinary talent. Her poetry was the poetry of protest—protest through revelation of the innermost world of women. their intimate secrets and desires, their sorrows, longings, aspirations. Forugh lived the way most women secretly longed to live but lacked the daring or know-how. However, she did this at great cost to her family life. She lost the custody of her only biological son, had to spend some time in a sanitarium where she was subjected to electro-shock therapy, and endured great abuse by the media who refused her the seriousness and respect granted to her male contemporaries. She died in a car crash at the age of 32.
My translations of her poems, Sin: Selected Poems of Forugh Farrokhzad
(University of Arkansas Press) is already in its second edition and fourth
printing. People love her. When I began translating her work, I knew it was
time for the world to become better acquainted with this remarkable poet
who won the heart of a nation through her poetic talent, her perseverance
and courage. She was years ahead of her time, both stylistically in her poetic language and in what she had to say. For the first time in the history of Iranian poetry, she dared to write from the perspective of a woman, socially, sexually, emotionally and politically. Forugh and several of her contemporaries revolutionized the poetic language of a culture steeped in formal poetic style, and difficult vocabulary. She employed language that was simple yet multilayered. With each reading of her poems you find yourself holding something new, and you feel compelled to go back to each poem not because you didn’t understand it the first time through, but because you know there is more — always more. And you are never disappointed.

You often stay in Europe, visiting poetry festivals and residences. It can be freely said that you are familiar with the contemporary European literature as much as with American. Do you see the differences between the tendencies in poetry in Europe and America?

Lajos Egri in The Art of Dramatic Writing writes, “The sun, along with its other activities, creates rain.” I think poetry is like that rain. It is created by the social and political activities that surround it; it is created by culture, music, history and art… everything the poet is surrounded with. So yes, I do see quite a bit of difference between what’s written in Europe and in the United States.
Politicians, corporations and the media have created an artificial world where it is always “us” against “them”. Many people passively accept this fabricated world without questioning the forces behind wars, religious bigotry, and political and financial gain. We get so caught up in this artificial game that we forget who we are, where we come from and what really matters. Poetry pulls us out of this passive acceptance. In that sense, until recently, European poetry has been more relevant and powerful in the lives of people. Until recently, majority of published poets in the United States have been white, and somewhat removed from the rest of the world. I clearly remember how after the 9/11 tragedy, poets began to write more political poems and people began to seek solace and guidance in poetry. Poets became more relevant. Today there are many African-American and immigrant poets whose voices are being heard. At least much more than before. And that’s a good thing.

When writing about your poetry, critics mostly use terms such as humanity, humaneness, culture, freedom. How much is it important for poetry at this moment to question humanity in the context of the contemporary world?

It is said that poets are the truth-tellers of their time, like mirrors held up to the society in which they live. They also say that poets bear witness.
Personally, I do not write to have an impact on the world, although I hope they reach out and touch the reader in a way that impacts their perspective. But I’m not a preacher, nor a teacher of any kind. The only time poems have any impact on any society is when people stop, listen, and pay attention to what the poets are saying. The impact is not because the poet intended an impact, but because people paused and made time to truly listen. What I write is from an urgency I feel within myself. I have written a great deal about human rights violations against women and about myself, and course I have and will always write as a woman and from a perspective of a woman, because obviously I am a woman; but I’m also a human being, a poet, a lover, a mother, a friend.
A people is not always its government and conversely, a government does not always represent its people. However, what can represent a people are their literature and the arts. That is why I also dedicate a great deal of time to translating Iranian literature to English. I want people to look at Iran through the lens of literature and see them as a people, a culture, and not a dark stain on the map, or as “terrorists.” That’s the beautiful thing about literature. It brings us together as human beings—directly and not through the distorted lens of religion or politics.

In one poem, you write a letter to America that came to your room in Tehran when you were eleven. Is America today, in your poetry and in your dreams, azure and orange, like the sky and poppies?

We are solitary creatures. We view the world from inside of ourselves. And when we are in a meditative state, the juxtaposition of what is out there and that moment’s internal experience can have a profound effect on our psyche and on how we see the world. What does blue mean unless it is thrown against yellow? If you put grey in the middle of olive green, it will look like a different color than if you put it against lavender. Try it. Each time your eyes will see the grey as a different color. The question is: what is “reality”? Context and background alter how we see things. Whatever we hold inside of ourselves comes from what we gather and process from our immediate surroundings—the kind of books we read, to the movies we see, the human interactions we have, etc. What does any of it mean when thrown against what exits outside of us, unprocessed by our inner psyche? That’s what this poem explores.

I’m interested in how you write about matrimony in your latest book, Keeping Time with Blue Hyacinths. There’s such despair in many of the poems, as you describe the physical and psychological dismantling of women trapped in the strictures of marriage and motherhood or wrenched through divorce. And yet there’s tenderness, too, that arises in surprising and unexpected ways. What inspired these themes?

I married for love. I was very young and he was older. There is danger in unions like that. However, what I write about in Keeping Time With Blue Hyacinths is not so much about the strictures of marriage and motherhood as it is of the uncertainties they create in a relationship where beauty is darkened by misunderstandings, where moral judgments sully trust, and careless unkind words or actions corrupt the air inside the home. I know there are many women out there who see themselves in these poems. My voice is theirs too. But moving forward and upward is paramount. Without tenderness and a sense of humor life gathers weight.

As a literary translator, can you explain why it’s important to translate literature to another language?

I am a poet and writer who translates. Not the other way around. I translate because I believe literature has the power to bring people of different cultures and languages together. These are dark times and as always, the light of literature and the arts is necessary to brighten our lives and bring us closer to one another. As a bilingual, bicultural poet, I feel it is my duty to do what I can, as effectively as I am able— to re-create our beloved poetry of Iran into English, as poetry. Persian and English are as different as sky and sea. The best I can do as a poet-translator is to create a reflection of one in the other. My translation becomes a re-creation that reflects the original. The sea can reflect the sky with its moving stars, shifting clouds, gestations of the moon and migrating birds—but ultimately the sea is not the sky. By nature, it is liquid. It ripples. There are waves. If you are a fish living in the sea, you can only understand the sky if its reflection becomes part of the water. That reflection is translation.

We live in a world torn apart by various ideologies. Every day, we hear about how different we are. For me, the only thing that really draws people together is the arts. And I want to be a part of that process. Because on one hand, you can despair and say, as a writer I can just write my poems or write my plays. But because I am bicultural, and bilingual, and because I am a poet and a writer, if I do not translate, it’s a sin. Through translation and re-creation, I can bring different cultures together.

You are also a playwright. Tell us about your most recent play.

Yes, my new play is an adaptation of Attar’s The Conference of the Birds. When Ubuntu Theater’s managing director Michael Moran approached me with the idea of adapting it for the stage, I was already thinking about doing it but had not yet started. It seemed we had found each other at the right time. He commissioned me to write it and after a full year of writing and workshopping, it premiered at the Ubuntu Theater in Oakland on November 30. I was directed by Italian director, Giulio Cesare Perrone. While writing this play I maintained the basic overarching structure of Attar’s story while exercising creative freedom as the playwright. I added comedy, magnified the existing humor in the stories, and did not shy away from making references to our modern political and social issues. I blurred gender roles and demanded a multi-racial cast. It is a play that is entertaining and funny while faithful to Attar’s profound and timeless spiritual message.

Tell us a little bit about the story of The Conference of the Birds.

In The Conference of the Birds, the birds of the world gather and acknowledge the Great Simorgh as their Sovereign. Simorgh is a mysterious bird who dwells in Mount Qaf, a mythical mountain that wraps around the world. The Hoopoe is elected to lead them through the perilous journey. They cross seven valleys and of the thousands of birds only thirty reach the abode of the Great Simorgh. But that is not the end of the story. Something unexpected happens. You will have to see the play or read the book to find out.

Out of the languages close to our region, you have been translated to Macedonian so far. How familiar are Americans with the Balkan authors?

Yes, Nikola Madzirov translated my poems into Macedonian. He is a great poet whose work I love. Translation of literature is like building a bridge of light between people and cultures. It connects us and is impervious to bombs and grenades. We owe a big debt of gratitude to poets who translate poetry from around the world, including from Balkan languages. People such as Sean Cotter and Mihaela Moscaliuc who translate Romanian poets such as Nichita Stanescu and Liliana Ursu; Charles Simic who has translated many Serbian poets; Igor Isakovski who edited anthology of Macedonian poets by bringing together many fine translators; and Miroslav Nikolov who has translated Bulgarian poets such as Lyubomir Nikolov. These are collections I know about. I am sure there are others I have not read because they are not translated into English.

Prethodni tekstovi: Naslikano sunce, Sposobni smo da stvorimo svoju vlastitu zemlju, 1. dio, 2. dio


Sholeh Wolpe (photo by Bonnie Perkinson)

Razgovarala Nadija Rebronja

Kada pišu o vašoj poeziji, kritičari često koriste odrednice humanost, ljudskost, kultura, sloboda. Koliko je važno za poeziju u ovom trenutku da preispituje humanost u kontekstu savremenog sveta?

Kaže se da su pjesnici kazivači istine svog vremena, kao ogledala u kojima se ogleda društvo u kojem žive. Također kažu da pjesnici svjedoče. Ja lično ne pišem kako bih imala uticaja na svijet, iako se nadam da će moje pjesme dosegnuti i dotaknuti čitaoca na način koji utiče na njihovu perspektivu. Ali ja nisam propovjednica, niti učiteljica bilo koje vrste. Jedino vrijeme kada pjesme imaju bilo kakav uticaj na bilo koje društvo je kada ljudi stanu, slušaju i obrate pažnju na ono što govore pjesnici. Uticaj nije zbog toga što je pjesnik namjeravao da ima uticaja, već zato što su ljudi zastali i našli vrijeme da zaista slušaju.

Ono što pišem je iz hitnosti koju osjećam u sebi. Napisala sam mnogo toga o kršenju ljudskih prava nad ženama i o sebi, i naravno imam i uvijek ću pisati kao žena i iz perspektive žene, jer očigledno sam žena; ali ja sam također ljudsko biće, pjesnikinja, ljubavnica, majka, prijateljica.

Narod nije uvijek njegova vlast i obrnuto, vlast ne predstavlja uvijek svoj narod. Međutim, ono što može predstavljati narod je njihova književnost i umjetnost. Zato i mnogo vremena posvjećujem prevođenju iranske književnosti na engleski. Želim da ljudi gledaju na Iran kroz objektiv književnosti i vide ih kao ljude, kulturu, a ne kao tamnu mrlju na mapi, ili kao „teroriste“. To je divna stvar u književnosti. Ona nas okuplja kao ljudska bića – direktno, a ne kroz iskrivljenu sliku religije ili politike.

U jednoj pjesmi pišete pismo Americi koja je krišom dolazila u Vašu sobu u Teheranu kada ste imali jedanast godina. Da li je Vašoj poeziji , u Vašim snovima, Amerika i danas azurna i narandžasta, poput neba i makova?

Mi smo usamljena stvorenja. Mi gledamo na svijet iznutra. A kada smo u meditativnom stanju, suprotstavljanje onoga što je tamo i unutrašnje iskustvo tog trenutka može imati dubok uticaj na našu psihu i na to kako vidimo svijet. Šta znači plava ako nije stavljena preko žutog? Ako stavite sivu boju usred maslinasto zelene boje, izgledat će kao drugačija boja nego ako je stavite preko ljubičaste. Probajte. Svaki put vaše oči vide sivu kao drugu boju. Pitanje je: šta je “stvarnost”? Kontekst i pozadina mijenjaju način na koji vidimo stvari. Šta god mi držimo u sebi, dolazi od onoga što prikupljamo i procesuiramo iz naše neposredne okoline – vrste knjiga koje čitamo, filmova koje gledamo, ljudskih interakcija koje imamo, itd. Šta bilo šta od toga znači kada se suprotstavi onome što postoji izvan nas, neobrađeno našom psihom? To je ono što ova pjesma istražuje.

Zanima me način na koji pišete o braku u svojoj najnovijoj knjizi Keeping Time with Blue Hyacinths . U mnogim pjesmama postoji očaj, jer opisujete fizičko i psihičko degradiranje žena zarobljenih u ograničenjima braka i majčinstva ili onih rastrgnutih razvodom. A ipak ima i nježnosti, koja također nastaje iznenađujuće i neočekivano. Šta je inspiriralo ove teme?

Udala sam se iz ljubavi. Bila sam vrlo mlada, a on je bio stariji. Postoji opasnost u takvim vezama. Međutim, ono o čemu pišem u pjesmi Keeping Time with Blue Hyacinths nije toliko o ograničenosti braka i majčinstva, koliko o nejasnoćama koje se stvaraju u vezi u kojoj je ljepota zamračena nesporazumima, gdje moralni sudovi koče povjerenje, a nesmotreno neljubazne riječi ili djela pokvare atmosferu u kući. Znam da ima mnogo žena koje se vide u ovim pjesmama. I moj glas je njihov. Ali najvažnije je nastaviti dalje i napredovati. Bez nježnosti i smisla za humor, život postaje težak.

Na koji način razmišljate o važnosti prevođenja književnosti na druge jezike?

Ja sam pjesnikinja i spisateljica koja prevodi. Ne obrnuto. Ja prevodim jer vjerujem da književnost ima moć da zbližava ljude različitih kultura i jezika. Ovo su mračna vremena i kao i uvijek, svjetlost književnosti i umjetnosti je neophodna da nam razvedri život i da nas približi jedno drugom. Kao bilingvalna pesnikinja, sa dvije kulture, osjećam da je moja dužnost da učinim ono što mogu, efikasno koliko mogu – da ponovo stvorim našu voljenu poeziju Irana na engleskom, kao poeziju. Persijski i engleski su različiti kao nebo i more. Najbolje što mogu da uradim kao pjesnikinja-prevoditeljica je da stvorim odraz jednog u drugom. Moj prijevod postaje ponovno stvaranje koja odražava original. More može odražavati nebo svojim pokretnim zvijezdama, pomicanjem oblaka, mjesečevim mjenama i pticama selicama, ali u konačnici more nije nebo. Po prirodi je tekućina. Ono talasa. Postoje talasi. Ako ste riba koja živi u moru, možete samo razumjeti nebo ako njegov odraz postane dio vode. Ta refleksija je prijevod.

Živimo u svijetu koji je podijeljen brojnim ideologijama. Svaki dan slušamo o tome kako smo različiti. Po mom mišljenju, jedina stvar koja zaista spaja ljude je umjetnost. I ja želim da budem dio tog procesa. Jer, u jednu ruku, možemo očajavati i reći da kao pjesnici možemo samo pisati svoje pjesme. Ali, kako dolazim iz dvije kulture i govorim dva jezika, i kako sam pjesnikinja i spisateljica, ukoliko ne prevodim, ja činim grijeh. Kroz prijevod i ponovno stvaranje, ja mogu spojiti dvije kulture.

Takođe ste i dramska spisateljica. Recite nešto o posljednjoj predstavi koja se igra po Vašem tekstu.

Da, moja nova predstava je adaptacija Attarovog djela Govor ptica. Kada mi je direktor Ubuntu teatra Michael Moran prišao sa idejom da prilagodi prijevod za pozornicu, već sam razmišljala o tome da to uradim, ali još nisam bila počela. Činilo se da smo se našli u pravo vrijeme. On mi je dao zadatak da to napišem i nakon pune godine pisanja i radionica, premijerno je prikazana u teatru Ubuntu u Oaklandu. Režirao je italijanski režiser Giulio Cesare Perrone. Dok sam pisala ovu predstavu, zadržala sam osnovnu strukturu Attarove priče, ali sam sebi dala i kreativnu slobodu. Dodala sam komediju, uvećala postojeći humor u pričama i nisam se ustezala od toga da se referiram na naša moderna politička i društvena pitanja. Zamaglila sam rodne uloge i i zahtjevala da glumci budu različitih rasa. To je predstava koja je zabavna, ali i vjerna dubokoj i bezvremenskoj duhovnoj poruci Attara.

O čemu govore ptice u Govoru ptica?

U Govoru ptica, ptice svijeta se okupljaju i priznaju Velikog Simorgha kao svog Gospodara. Simorgh je misteriozna ptica koja živi u planini Qaf, mitskoj planini koja se omotava oko svijeta. Hoopoe je izabran da ih vodi kroz opasno putovanje. Oni prelaze sedam dolina, a od hiljada ptica samo trideset dođe do prebivališta Velikog Simorgha. Ali to nije kraj priče. Dogodi se nešto neočekivano. Morat ćete vidjeti predstavu ili pročitati knjigu kako biste saznali.

Od jezika bliskih našem prostoru, prevođeni ste do sada na makednonski jezik. Da li poznajete balkanske autore i da li postoji pesnici s Balkana koji su Vam poetički bliski?

Da, Nikola Madzirov je preveo moje pjesme preveo na Makedonski. On je veliki pjesnik čiji rad volim. Prijevod književnosti je kao izgradnja mosta svjetlosti između ljudi i kultura. Povezuje nas i ne mogu ga probiti ni bombe ni granate. Dugujemo veliku zahvalnost pjesnicima koji prevode poeziju iz cijelog svijeta, uključujući i balkanske jezike. Ljudi kao što su Sean Cotter i Mihaela Moscaliuc koji prevode rumunske pjesnike kao što su Nichita Stanescu i Liliana Ursu; Charles Simić koji je preveo mnoge srpske pjesnike; Igor Isakovski koji je uređivao antologiju makedonskih pjesnika okupljajući mnoge fine prevoditelje; i Miroslav Nikolov koji je prevodio bugarske pjesnike kao što je Lyubomir Nikolov. To su zbirke za koje znam. Sigurna sam da ima i drugih koje nisam pročitala zato što nisu prevedene na engleski.

Prevod s engleskog Aida Salihović-Gušić

Prethodni tekstovi autora: Naslikano sunce, Sposobni smo da stvorimo svoju vlastitu zemlju, 1. dio


Sholeh Wolpe (photo by Sophie Kandaouroff)

Razgovarala Nadija Rebronja

Kažete da ne pripadate nigdje i da imate akcenat na svim jezicima. Šta mislite o pjesnicima i pripadanjima? Može li pjesnik pripadati nečemu ili pripada samo poeziji?

Napustila sam svoj dom u Teheranu kada sam imala trinaest godina. Nakon Islamske revolucije, shvatila sam da povratak više nije opcija. Osjetila sam da nemam državu i ,,dom” je postao važna tema u mom životu. Živjela sam u mnogim državama, malim i velikim gradovima, i tokom godina sam usvojila mnogo identiteta – identitet kćerke, studentice, supruge, majke, pjesnikinje, prijateljice, feministice, umjetnice, žrtve, osvajačice, učiteljice. Ali, gdje je dom? Da li je to mjesto u kojem sam rođena? Mjesto u kojem živim? Ova potraga je uticala na mnoge od mojih radova, ili ispitivanje šta to zapravo “izganstvo” znači. Gdje ja pripadam?

Jednog dana sam sjedila u jednom vrtu i gledala kako se kornjače kreću s jedne strane ribnjaka na drugu. Shvatila sam da smo baš kao ta divna stvorenja. Imamo mjesto rođenja ili stanište, ali bez obzira gdje idemo, “dom” je ono što nosimo u sebi. Govorim o sinhronizaciji sa evoluirajućim ja. Možemo biti povezani s geografskim mjestom ili kulturom, ali smo sposobni da stvorimo svoju vlastitu unutarnju zemlju – neovisno o lažnim granicama koje slučajno povlače političari, kraljevi i osvajači.

Na kom jeziku sanjate o poeziji? Na kom jeziku razmišljate o poeziji?

Mogu da pišem samo na jeziku na kojem sanjam. Davno sam prestala sanjati na persijskom. Zato pišem na engleskom. Kada prevodim persijsku književnost, to je moj način povezivanja sa maternjim jezikom. Kada glasno čitam persijsku poeziju, ona vibrira u dijelovima moje duše koji su često skriveni i netaknuti.

Prevodite djela iranskih tj. persijskih klasika. Naročitu pažnju je privukao Vaš prijevod Atarovog djela Govor ptica na engleski jezik. Kakva je percepcija savremenog čitaoca u Americi stare persijske književnosti i kako savremeni Amerikanac čita Govor ptica?

Iako Govor ptica potiče iz islamske tradicije, proizilazi iz sufijskog misticizma. Poruka ovog djela je potpuno anti-dogmatska, anti-rasistička, anti-nacionalistička i anti-ekstremistička. Attar nam govori da je razlika između crkve, pagode, hrama i džamije besmislena. Moramo hodati Putem i putovati prema našem Stvoritelju. On nam kaže da je naša destinacija kao veliki okean. Svi završimo na njegovim obalama. Nekima je potrebno dosta vremena da stignu tamo. Drugi brzo stižu. On kaže, pokušajte stići kao čisti kap vode tako da možete da se pridružite okeanu i postanete jedno sa svojim Stvoriteljem. Ako stignete kao šljunak umotani u svoj ego i fantazije, okean će vas dočekati, ali ćete potonuti na dno spoznajući samo sebe – nikad cijeli okean.

Prevodili ste poznatu iransku pesnikinju Foarug Fagurzade i bavili ste se njenim djelom. Kakva je, po Vašem mišljenju, pozicija njene poezije u kontekstu iranske književnosti?

Forugh Farrokhzad je jedna od najznačajnijih iranskih pjesnikinja dvadesetog stoljeća. Rođena 1935. godine, bila je pjesnikinja od velike smjelosti i izuzetnog talenta. Njena poezija bila je poezija protesta – protesta kroz otkrivanje najskrivenijeg ženskog svijeta. Njihove intimne tajne i želje, njihove tuge, čežnje, težnje. Forugh je živjela onako kako je većina žena potajno čeznula za životom, ali im je nedostajalo hrabrosti ili znanja. Međutim, to je učinila po cijeni svog  porodičnog života. Izgubila je starateljstvo nad svojim jedinim biološkim sinom, morala je provesti neko vrijeme u sanatorijumu gdje je bila podvrgnuta elektro-šok terapiji i pretrpjela velika zlostavljanja od strane medija koji su joj odbili ozbiljnost i poštovanje koje je dato njenim savremenicima muškarcima. Umrla je u saobraćajnoj nesreći u 32. godini života.

Moji prijevodi njenih pesama, “Grijeh: Izabrane pjesme Forugh Farrokhzad” (Univerzitet Arkansas Press) su već u svom drugom izdanju i četvrtom printanju. Ljudi je vole. Kada sam počela da prevodim njena djela, znala sam da je vrijeme da se svijet bolje upozna sa ovom izvanrednim pjesnikinjom koja je kroz poetski talenat, istrajnost i hrabrost osvojila srce nacije. Bila je godinama ispred svog vremena, i stilski u svom poetskom jeziku i u  onome što je morala reći. Prvi put u historiji iranske poezije, usudila se da piše iz perspektive žene, društveno, seksualno, emocionalno i politički. Forugh i nekoliko njenih savremenika revolucionisali su poetski jezik kulture koja je poprimila formalni poetski stil i težak rječnik. Koristila je jezik koji je jednostavan, ali višeslojan. Svakim čitanjem njenih pjesama nalazite da držite nešto novo, i ojsećate se primoranim da se vratite svakoj pjesmi ne zato što je niste razumjeli prvi put, već zato što znate da ima više – uvijek više. I nikada niste razočarani.

Često boravite u Evropi na pjesničkim festivalima i rezidencijama. Može se reći da savremenu evropsku poeziju poznajete koliko i američku. Da li primećujete razliku između poetskih tendencija u Evropi i Americi?

Lajos Egri u svom djelu Umjetnost dramskog pisanja piše: “Sunce, zajedno sa svojim drugim aktivnostima, stvara kišu.” Mislim da je poezija poput te kiše. Stvaraju je društvene i političke aktivnosti koje je okružuju; stvorena je kulturom, muzikom, historijom i umetnošću … sve čim je jedan pjesnik okružen. Dakle, da, vidim dosta razlike između onoga što se piše u Evropi i Sjedinjenim Državama. Političari, korporacije i mediji su stvorili vještački svijet u kome je uvijek „mi“ protiv „njih“. Mnogi ljudi pasivno prihvataju ovaj izmišljeni svijet bez preispitivanja sila koje stoje iza ratova, religiozne netrpeljivosti, političke i finansijske dobiti. Mi smo toliko zaokupljeni ovom vještačkom igrom da zaboravljamo ko smo, odakle dolazimo i šta je zaista važno. Poezija nas izvlači iz ovog pasivnog prihvatanja. U tom smislu, donedavno je evropska poezija bila relevantnija i snažnija u životima ljudi. Donedavno je većina objavljenih pjesnika u Sjedinjenim državama bila bijela i donekle uklonjena od ostatka svijeta. Jasno se sjećam kako su nakon tragedije 11. septembra pjesnici počeli pisati više političkih pjesama i ljudi su počeli tražiti utjehu i smjernice u poeziji. Pjesnici su postali relevantniji. Danas postoji mnogo afroameričkih i imigrantskih pjesnika čiji se glas čuje. Barem mnogo više nego ranije. I to je dobra stvar.

Prevod s engleskog Aida Salihović-Gušić

Prethodni tekstovi autora: Naslikano sunce


Sholeh Wolpé (photo by Bonnie Perkinson)

Naslikano sunce

Bura se kovitla u mom peru
iz koga će se mastilo “nevernice”
uskoro proliti i umrljati
zidove vere.

Sove sa turbanima polumeseca
odeveni medvedi krsta koji su naslikali
sunce na krečnjačkim zidinama ovog zatvora
zapaljuju zrak koji dišemo.

Bog jeca ispod maske koja mu je tetovirana na licu.

Žuto plavom

Svakom duhu
koji uđe u moj krevet
ponudim cigaretu,

bacim na spisak sve neistine
koje sam izrekla,
odlažem sve

unajmljujem ožalošćene u slučaju
da skočim, zalivam
uvelo cveće na zidovima
moje spavaće sobe.

Nema mira
u strpljenju,
ni nemira
u pokretu.

Ne možeš dodeliti žuto
a pridevima je muka
od venčavanja
sa imenicama.

Želim da podetinjim
da kažem NE
isprepletano sa da,
slikam horizonte
nad horizontima,

jer znam
da reka nikada ne prestaje
da se pruža plivajući
ka moru,

a cigarete ne
ubijaju one koji su već

Draga Ameriko

Imala si običaj da mi se ušunjaš u sobu,
sećaš se?
Imala sam jedanaest a ti si nastavila da dolaziš,
svake noći, u Teheranu, da sklizneš
iz mog starog radija na radnom stolu, prođeš
pored gomile domaćih zadataka iz geometrije, preko
izbledelog persijskog tepiha, i zariješ se
u mene, tupim rokenrol udarcima.
Volela sam te više nego žvakaću gumu,
više nego uvozne banane
koje su ulični prodavci skupo cenili.
Mislila sam da si azurno plava, Ameriko,
i narandžasta, poput neba, i makova,
kao majčina nova haljina, kao kumkvat.
Sanjala sam te Ameriko, sanjala
svake noći bez prestanka besomučno poput
izgubljenog deteta dok nisi postala stvarna kao meso.
A kada sam stigla k tebi, pesnicom si
udarila sebe u meni kao podsmeh.

Kiseli krastavci i krofne

Hladni podrumi me podsećaju na mrtvo
voće koje je moja majka davila šećerom, na krastavce
poput falusa koji se kisele u ćutljivim teglama.

Moja školska uniforma je umrljana,
duga kosa čvrsto vezana, kestenjaste
grudi ušuškane u široke marame,

govorim prijateljici susetkinji, o krofni
s crvenim džemom pod našim suknjama, učim je
trbušnom plesu koji odmotava draperiju
detinjstva oko tela tako brzo kao vudu vazduh
iz tek otvorene bočice parfema.

Upijam knjige koje moje trepavice pretvaraju
u plavo perje, kapilare kapaka u nežne
kosti krila koja lepetaju i podižu se, nose me put
ostrvske kuće na tankim nožicama.

Ona jede kamene stranice starog Kurana,
stasava u suton tamo gde bombe padaju po
popločanim ulicama a iz neba se prolama kiša
lave koja teče li teče, noseći je ka
oštroj litici kraja sveta.

prevela s engleskog Ivana Maksić

Šole Volpi (Sholeh Wolpé) je američko-iranska spisateljica i pesnikinja. Bavi se i prevođenjem. https://www.sholehwolpe.com/bio