SPOSOBNI SMO DA STVORIMO SVOJU VLASTITU ZEMLJU: INTERVJU SA SHOLEH WOLPE, 2. DIO

Sholeh Wolpe (photo by Bonnie Perkinson)

Razgovarala Nadija Rebronja

Kada pišu o vašoj poeziji, kritičari često koriste odrednice humanost, ljudskost, kultura, sloboda. Koliko je važno za poeziju u ovom trenutku da preispituje humanost u kontekstu savremenog sveta?

Kaže se da su pjesnici kazivači istine svog vremena, kao ogledala u kojima se ogleda društvo u kojem žive. Također kažu da pjesnici svjedoče. Ja lično ne pišem kako bih imala uticaja na svijet, iako se nadam da će moje pjesme dosegnuti i dotaknuti čitaoca na način koji utiče na njihovu perspektivu. Ali ja nisam propovjednica, niti učiteljica bilo koje vrste. Jedino vrijeme kada pjesme imaju bilo kakav uticaj na bilo koje društvo je kada ljudi stanu, slušaju i obrate pažnju na ono što govore pjesnici. Uticaj nije zbog toga što je pjesnik namjeravao da ima uticaja, već zato što su ljudi zastali i našli vrijeme da zaista slušaju.

Ono što pišem je iz hitnosti koju osjećam u sebi. Napisala sam mnogo toga o kršenju ljudskih prava nad ženama i o sebi, i naravno imam i uvijek ću pisati kao žena i iz perspektive žene, jer očigledno sam žena; ali ja sam također ljudsko biće, pjesnikinja, ljubavnica, majka, prijateljica.

Narod nije uvijek njegova vlast i obrnuto, vlast ne predstavlja uvijek svoj narod. Međutim, ono što može predstavljati narod je njihova književnost i umjetnost. Zato i mnogo vremena posvjećujem prevođenju iranske književnosti na engleski. Želim da ljudi gledaju na Iran kroz objektiv književnosti i vide ih kao ljude, kulturu, a ne kao tamnu mrlju na mapi, ili kao „teroriste“. To je divna stvar u književnosti. Ona nas okuplja kao ljudska bića – direktno, a ne kroz iskrivljenu sliku religije ili politike.

U jednoj pjesmi pišete pismo Americi koja je krišom dolazila u Vašu sobu u Teheranu kada ste imali jedanast godina. Da li je Vašoj poeziji , u Vašim snovima, Amerika i danas azurna i narandžasta, poput neba i makova?

Mi smo usamljena stvorenja. Mi gledamo na svijet iznutra. A kada smo u meditativnom stanju, suprotstavljanje onoga što je tamo i unutrašnje iskustvo tog trenutka može imati dubok uticaj na našu psihu i na to kako vidimo svijet. Šta znači plava ako nije stavljena preko žutog? Ako stavite sivu boju usred maslinasto zelene boje, izgledat će kao drugačija boja nego ako je stavite preko ljubičaste. Probajte. Svaki put vaše oči vide sivu kao drugu boju. Pitanje je: šta je “stvarnost”? Kontekst i pozadina mijenjaju način na koji vidimo stvari. Šta god mi držimo u sebi, dolazi od onoga što prikupljamo i procesuiramo iz naše neposredne okoline – vrste knjiga koje čitamo, filmova koje gledamo, ljudskih interakcija koje imamo, itd. Šta bilo šta od toga znači kada se suprotstavi onome što postoji izvan nas, neobrađeno našom psihom? To je ono što ova pjesma istražuje.

Zanima me način na koji pišete o braku u svojoj najnovijoj knjizi Keeping Time with Blue Hyacinths . U mnogim pjesmama postoji očaj, jer opisujete fizičko i psihičko degradiranje žena zarobljenih u ograničenjima braka i majčinstva ili onih rastrgnutih razvodom. A ipak ima i nježnosti, koja također nastaje iznenađujuće i neočekivano. Šta je inspiriralo ove teme?

Udala sam se iz ljubavi. Bila sam vrlo mlada, a on je bio stariji. Postoji opasnost u takvim vezama. Međutim, ono o čemu pišem u pjesmi Keeping Time with Blue Hyacinths nije toliko o ograničenosti braka i majčinstva, koliko o nejasnoćama koje se stvaraju u vezi u kojoj je ljepota zamračena nesporazumima, gdje moralni sudovi koče povjerenje, a nesmotreno neljubazne riječi ili djela pokvare atmosferu u kući. Znam da ima mnogo žena koje se vide u ovim pjesmama. I moj glas je njihov. Ali najvažnije je nastaviti dalje i napredovati. Bez nježnosti i smisla za humor, život postaje težak.

Na koji način razmišljate o važnosti prevođenja književnosti na druge jezike?

Ja sam pjesnikinja i spisateljica koja prevodi. Ne obrnuto. Ja prevodim jer vjerujem da književnost ima moć da zbližava ljude različitih kultura i jezika. Ovo su mračna vremena i kao i uvijek, svjetlost književnosti i umjetnosti je neophodna da nam razvedri život i da nas približi jedno drugom. Kao bilingvalna pesnikinja, sa dvije kulture, osjećam da je moja dužnost da učinim ono što mogu, efikasno koliko mogu – da ponovo stvorim našu voljenu poeziju Irana na engleskom, kao poeziju. Persijski i engleski su različiti kao nebo i more. Najbolje što mogu da uradim kao pjesnikinja-prevoditeljica je da stvorim odraz jednog u drugom. Moj prijevod postaje ponovno stvaranje koja odražava original. More može odražavati nebo svojim pokretnim zvijezdama, pomicanjem oblaka, mjesečevim mjenama i pticama selicama, ali u konačnici more nije nebo. Po prirodi je tekućina. Ono talasa. Postoje talasi. Ako ste riba koja živi u moru, možete samo razumjeti nebo ako njegov odraz postane dio vode. Ta refleksija je prijevod.

Živimo u svijetu koji je podijeljen brojnim ideologijama. Svaki dan slušamo o tome kako smo različiti. Po mom mišljenju, jedina stvar koja zaista spaja ljude je umjetnost. I ja želim da budem dio tog procesa. Jer, u jednu ruku, možemo očajavati i reći da kao pjesnici možemo samo pisati svoje pjesme. Ali, kako dolazim iz dvije kulture i govorim dva jezika, i kako sam pjesnikinja i spisateljica, ukoliko ne prevodim, ja činim grijeh. Kroz prijevod i ponovno stvaranje, ja mogu spojiti dvije kulture.

Takođe ste i dramska spisateljica. Recite nešto o posljednjoj predstavi koja se igra po Vašem tekstu.

Da, moja nova predstava je adaptacija Attarovog djela Govor ptica. Kada mi je direktor Ubuntu teatra Michael Moran prišao sa idejom da prilagodi prijevod za pozornicu, već sam razmišljala o tome da to uradim, ali još nisam bila počela. Činilo se da smo se našli u pravo vrijeme. On mi je dao zadatak da to napišem i nakon pune godine pisanja i radionica, premijerno je prikazana u teatru Ubuntu u Oaklandu. Režirao je italijanski režiser Giulio Cesare Perrone. Dok sam pisala ovu predstavu, zadržala sam osnovnu strukturu Attarove priče, ali sam sebi dala i kreativnu slobodu. Dodala sam komediju, uvećala postojeći humor u pričama i nisam se ustezala od toga da se referiram na naša moderna politička i društvena pitanja. Zamaglila sam rodne uloge i i zahtjevala da glumci budu različitih rasa. To je predstava koja je zabavna, ali i vjerna dubokoj i bezvremenskoj duhovnoj poruci Attara.

O čemu govore ptice u Govoru ptica?

U Govoru ptica, ptice svijeta se okupljaju i priznaju Velikog Simorgha kao svog Gospodara. Simorgh je misteriozna ptica koja živi u planini Qaf, mitskoj planini koja se omotava oko svijeta. Hoopoe je izabran da ih vodi kroz opasno putovanje. Oni prelaze sedam dolina, a od hiljada ptica samo trideset dođe do prebivališta Velikog Simorgha. Ali to nije kraj priče. Dogodi se nešto neočekivano. Morat ćete vidjeti predstavu ili pročitati knjigu kako biste saznali.

Od jezika bliskih našem prostoru, prevođeni ste do sada na makednonski jezik. Da li poznajete balkanske autore i da li postoji pesnici s Balkana koji su Vam poetički bliski?

Da, Nikola Madzirov je preveo moje pjesme preveo na Makedonski. On je veliki pjesnik čiji rad volim. Prijevod književnosti je kao izgradnja mosta svjetlosti između ljudi i kultura. Povezuje nas i ne mogu ga probiti ni bombe ni granate. Dugujemo veliku zahvalnost pjesnicima koji prevode poeziju iz cijelog svijeta, uključujući i balkanske jezike. Ljudi kao što su Sean Cotter i Mihaela Moscaliuc koji prevode rumunske pjesnike kao što su Nichita Stanescu i Liliana Ursu; Charles Simić koji je preveo mnoge srpske pjesnike; Igor Isakovski koji je uređivao antologiju makedonskih pjesnika okupljajući mnoge fine prevoditelje; i Miroslav Nikolov koji je prevodio bugarske pjesnike kao što je Lyubomir Nikolov. To su zbirke za koje znam. Sigurna sam da ima i drugih koje nisam pročitala zato što nisu prevedene na engleski.

Prevod s engleskog Aida Salihović-Gušić





Prethodni tekstovi autora: Naslikano sunce, Sposobni smo da stvorimo svoju vlastitu zemlju, 1. dio

SPOSOBNI SMO DA STVORIMO SVOJU VLASTITU ZEMLJU: INTERVJU SA SHOLEH WOLPE, 1. DIO

Sholeh Wolpe (photo by Sophie Kandaouroff)

Razgovarala Nadija Rebronja

Kažete da ne pripadate nigdje i da imate akcenat na svim jezicima. Šta mislite o pjesnicima i pripadanjima? Može li pjesnik pripadati nečemu ili pripada samo poeziji?

Napustila sam svoj dom u Teheranu kada sam imala trinaest godina. Nakon Islamske revolucije, shvatila sam da povratak više nije opcija. Osjetila sam da nemam državu i ,,dom” je postao važna tema u mom životu. Živjela sam u mnogim državama, malim i velikim gradovima, i tokom godina sam usvojila mnogo identiteta – identitet kćerke, studentice, supruge, majke, pjesnikinje, prijateljice, feministice, umjetnice, žrtve, osvajačice, učiteljice. Ali, gdje je dom? Da li je to mjesto u kojem sam rođena? Mjesto u kojem živim? Ova potraga je uticala na mnoge od mojih radova, ili ispitivanje šta to zapravo “izganstvo” znači. Gdje ja pripadam?

Jednog dana sam sjedila u jednom vrtu i gledala kako se kornjače kreću s jedne strane ribnjaka na drugu. Shvatila sam da smo baš kao ta divna stvorenja. Imamo mjesto rođenja ili stanište, ali bez obzira gdje idemo, “dom” je ono što nosimo u sebi. Govorim o sinhronizaciji sa evoluirajućim ja. Možemo biti povezani s geografskim mjestom ili kulturom, ali smo sposobni da stvorimo svoju vlastitu unutarnju zemlju – neovisno o lažnim granicama koje slučajno povlače političari, kraljevi i osvajači.

Na kom jeziku sanjate o poeziji? Na kom jeziku razmišljate o poeziji?

Mogu da pišem samo na jeziku na kojem sanjam. Davno sam prestala sanjati na persijskom. Zato pišem na engleskom. Kada prevodim persijsku književnost, to je moj način povezivanja sa maternjim jezikom. Kada glasno čitam persijsku poeziju, ona vibrira u dijelovima moje duše koji su često skriveni i netaknuti.

Prevodite djela iranskih tj. persijskih klasika. Naročitu pažnju je privukao Vaš prijevod Atarovog djela Govor ptica na engleski jezik. Kakva je percepcija savremenog čitaoca u Americi stare persijske književnosti i kako savremeni Amerikanac čita Govor ptica?

Iako Govor ptica potiče iz islamske tradicije, proizilazi iz sufijskog misticizma. Poruka ovog djela je potpuno anti-dogmatska, anti-rasistička, anti-nacionalistička i anti-ekstremistička. Attar nam govori da je razlika između crkve, pagode, hrama i džamije besmislena. Moramo hodati Putem i putovati prema našem Stvoritelju. On nam kaže da je naša destinacija kao veliki okean. Svi završimo na njegovim obalama. Nekima je potrebno dosta vremena da stignu tamo. Drugi brzo stižu. On kaže, pokušajte stići kao čisti kap vode tako da možete da se pridružite okeanu i postanete jedno sa svojim Stvoriteljem. Ako stignete kao šljunak umotani u svoj ego i fantazije, okean će vas dočekati, ali ćete potonuti na dno spoznajući samo sebe – nikad cijeli okean.

Prevodili ste poznatu iransku pesnikinju Foarug Fagurzade i bavili ste se njenim djelom. Kakva je, po Vašem mišljenju, pozicija njene poezije u kontekstu iranske književnosti?

Forugh Farrokhzad je jedna od najznačajnijih iranskih pjesnikinja dvadesetog stoljeća. Rođena 1935. godine, bila je pjesnikinja od velike smjelosti i izuzetnog talenta. Njena poezija bila je poezija protesta – protesta kroz otkrivanje najskrivenijeg ženskog svijeta. Njihove intimne tajne i želje, njihove tuge, čežnje, težnje. Forugh je živjela onako kako je većina žena potajno čeznula za životom, ali im je nedostajalo hrabrosti ili znanja. Međutim, to je učinila po cijeni svog  porodičnog života. Izgubila je starateljstvo nad svojim jedinim biološkim sinom, morala je provesti neko vrijeme u sanatorijumu gdje je bila podvrgnuta elektro-šok terapiji i pretrpjela velika zlostavljanja od strane medija koji su joj odbili ozbiljnost i poštovanje koje je dato njenim savremenicima muškarcima. Umrla je u saobraćajnoj nesreći u 32. godini života.

Moji prijevodi njenih pesama, “Grijeh: Izabrane pjesme Forugh Farrokhzad” (Univerzitet Arkansas Press) su već u svom drugom izdanju i četvrtom printanju. Ljudi je vole. Kada sam počela da prevodim njena djela, znala sam da je vrijeme da se svijet bolje upozna sa ovom izvanrednim pjesnikinjom koja je kroz poetski talenat, istrajnost i hrabrost osvojila srce nacije. Bila je godinama ispred svog vremena, i stilski u svom poetskom jeziku i u  onome što je morala reći. Prvi put u historiji iranske poezije, usudila se da piše iz perspektive žene, društveno, seksualno, emocionalno i politički. Forugh i nekoliko njenih savremenika revolucionisali su poetski jezik kulture koja je poprimila formalni poetski stil i težak rječnik. Koristila je jezik koji je jednostavan, ali višeslojan. Svakim čitanjem njenih pjesama nalazite da držite nešto novo, i ojsećate se primoranim da se vratite svakoj pjesmi ne zato što je niste razumjeli prvi put, već zato što znate da ima više – uvijek više. I nikada niste razočarani.

Često boravite u Evropi na pjesničkim festivalima i rezidencijama. Može se reći da savremenu evropsku poeziju poznajete koliko i američku. Da li primećujete razliku između poetskih tendencija u Evropi i Americi?

Lajos Egri u svom djelu Umjetnost dramskog pisanja piše: “Sunce, zajedno sa svojim drugim aktivnostima, stvara kišu.” Mislim da je poezija poput te kiše. Stvaraju je društvene i političke aktivnosti koje je okružuju; stvorena je kulturom, muzikom, historijom i umetnošću … sve čim je jedan pjesnik okružen. Dakle, da, vidim dosta razlike između onoga što se piše u Evropi i Sjedinjenim Državama. Političari, korporacije i mediji su stvorili vještački svijet u kome je uvijek „mi“ protiv „njih“. Mnogi ljudi pasivno prihvataju ovaj izmišljeni svijet bez preispitivanja sila koje stoje iza ratova, religiozne netrpeljivosti, političke i finansijske dobiti. Mi smo toliko zaokupljeni ovom vještačkom igrom da zaboravljamo ko smo, odakle dolazimo i šta je zaista važno. Poezija nas izvlači iz ovog pasivnog prihvatanja. U tom smislu, donedavno je evropska poezija bila relevantnija i snažnija u životima ljudi. Donedavno je većina objavljenih pjesnika u Sjedinjenim državama bila bijela i donekle uklonjena od ostatka svijeta. Jasno se sjećam kako su nakon tragedije 11. septembra pjesnici počeli pisati više političkih pjesama i ljudi su počeli tražiti utjehu i smjernice u poeziji. Pjesnici su postali relevantniji. Danas postoji mnogo afroameričkih i imigrantskih pjesnika čiji se glas čuje. Barem mnogo više nego ranije. I to je dobra stvar.

Prevod s engleskog Aida Salihović-Gušić





Prethodni tekstovi autora: Naslikano sunce

ŠOLE VOLPI: NASLIKANO SUNCE

Sholeh Wolpé (photo by Bonnie Perkinson)

Naslikano sunce

Bura se kovitla u mom peru
iz koga će se mastilo “nevernice”
uskoro proliti i umrljati
zidove vere.

Sove sa turbanima polumeseca
odeveni medvedi krsta koji su naslikali
sunce na krečnjačkim zidinama ovog zatvora
zapaljuju zrak koji dišemo.

Bog jeca ispod maske koja mu je tetovirana na licu.

Žuto plavom

Svakom duhu
koji uđe u moj krevet
ponudim cigaretu,

bacim na spisak sve neistine
koje sam izrekla,
odlažem sve
hitno,

unajmljujem ožalošćene u slučaju
da skočim, zalivam
uvelo cveće na zidovima
moje spavaće sobe.

Nema mira
u strpljenju,
ni nemira
u pokretu.

Ne možeš dodeliti žuto
plavom,
a pridevima je muka
od venčavanja
sa imenicama.

Želim da podetinjim
da kažem NE
isprepletano sa da,
slikam horizonte
nad horizontima,

jer znam
da reka nikada ne prestaje
da se pruža plivajući
ka moru,

a cigarete ne
ubijaju one koji su već
mrtvi.

Draga Ameriko

Imala si običaj da mi se ušunjaš u sobu,
sećaš se?
Imala sam jedanaest a ti si nastavila da dolaziš,
svake noći, u Teheranu, da sklizneš
iz mog starog radija na radnom stolu, prođeš
pored gomile domaćih zadataka iz geometrije, preko
izbledelog persijskog tepiha, i zariješ se
u mene, tupim rokenrol udarcima.
Volela sam te više nego žvakaću gumu,
više nego uvozne banane
koje su ulični prodavci skupo cenili.
Mislila sam da si azurno plava, Ameriko,
i narandžasta, poput neba, i makova,
kao majčina nova haljina, kao kumkvat.
Sanjala sam te Ameriko, sanjala
svake noći bez prestanka besomučno poput
izgubljenog deteta dok nisi postala stvarna kao meso.
A kada sam stigla k tebi, pesnicom si
udarila sebe u meni kao podsmeh.

Kiseli krastavci i krofne

Hladni podrumi me podsećaju na mrtvo
voće koje je moja majka davila šećerom, na krastavce
poput falusa koji se kisele u ćutljivim teglama.

Moja školska uniforma je umrljana,
duga kosa čvrsto vezana, kestenjaste
grudi ušuškane u široke marame,

govorim prijateljici susetkinji, o krofni
s crvenim džemom pod našim suknjama, učim je
trbušnom plesu koji odmotava draperiju
detinjstva oko tela tako brzo kao vudu vazduh
iz tek otvorene bočice parfema.

Upijam knjige koje moje trepavice pretvaraju
u plavo perje, kapilare kapaka u nežne
kosti krila koja lepetaju i podižu se, nose me put
ostrvske kuće na tankim nožicama.

Ona jede kamene stranice starog Kurana,
stasava u suton tamo gde bombe padaju po
popločanim ulicama a iz neba se prolama kiša
lave koja teče li teče, noseći je ka
oštroj litici kraja sveta.

prevela s engleskog Ivana Maksić





Šole Volpi (Sholeh Wolpé) je američko-iranska spisateljica i pesnikinja. Bavi se i prevođenjem. https://www.sholehwolpe.com/bio