IVONA JUKIĆ: SAMOĆA PISANJA

Ivona Jukić

SAMOĆA PISANJA

Dok kaldrma ne izbije posljednje sjećanje
u tebi buđaju odgovori na prethodnu noć.
Čime i koliko nisu ispravna pitanja,
ali tebe niko ne umije pitati tako da mu
prospeš zrnca duše na mokre dlanove.
Tama iznutra optočena je nježnom svjetlošću,
muči ti se duh u visini stoljetnih stabala.
Ne nalaziš dom jer on nije blizu,
a čini se kako ga odavno više i ne tražiš.
Sva osjećanja su pod anestezijom, osim jednog,
pripadanja toplom, krvi i mesu, svom,
pod jagodicama prstiju fijuče hladan vjetar,
tako i među ćelijama u tvom srcu.
Puštaš jedino samoću na tvoj blistavi prag,
zorom joj sviraš dobrodošlicu u mali, prazni stan.

BROD ZA NIKUDA

To tako krene, vodopad riječi,
stisnutih među zubima,
procijediću vam koju da pokušam i ja dati
neko ime ili dva.
Slatko ništa i mekana bjelina
pod mojim stopalima, među dlanovima,
svira mi noć po žicama,
po pršljenovima muzike.
Spuštaš mi uspavanku u žile,
trudim se da ti ne izmičem tlo pod nogama,
ali jača sam nego što sam mislila,
sabila sam nekoliko emocija
u gužvu ovih malenih redova.
Pokušavaš iskočiti iz kreveta, ali ne ide.
Ovo je brod za nikuda.





Ivona Jukić rođena je 1983. godine u Sarajevu. Završila Pravni fakultet 2007. godine i položila pravosudni ispit 2010. godine. Radi u struci. Objavljivala poeziju u časopisima Odjek, Most, Album i drugi. Učestvovala u Sarajevskim danima poezije, mjuziklu Zlatni trenutak vječnosti, festivalima Pitchwise, Interpolacija i drugi. Organizovala i učestvovala u mnogobrojnim večerima poezije (Prosvjeta, Boris Smoje, Historijski muzej, klub Bock, itd), organizovala performanse (Slučajni prolaznici – Blackbox, Broken doll- Blackbox) i zajedničke projekte sa umjetnicima (izložbe, muzički nastupi) u korelaciji sa poezijom. Prva knjiga poezije Svakodnevna vila, izdavač Buybook, 2009.godina. Druga knjiga spremna za izdavača. Član Pjesničkog društva Equilibrium.

JAIKO JIMENEZ: THE HOUSE DOES NOT FALL

Jaiko Jimenez

THE HOUSE DOES NOT FALL

The house does not fall
Even when she turns to dust and ash.
Birds still sing from the tile roof,
Eyes are still found in the windows.

The house does not fall even when they set fire on her.
The neighbor`s dog still barks;
The neighbor, the dog, the barks…
Still there is life inside the house.

The house does not fall even when they blow her with mallets,
Even when they throw down the already rotten wood
Even when we are all cast out
With barely two pennies for the road.

The house does not fall
Because she has a soul,
Because we are all here made of stone
And made of sun;
This is why the house does not fall
Because we carry her in our chest,
Here inside she burns us, she bites us,
She does not fall.

The house does not fall
Because there is a child playing with his spinning top made of bottle cap and nail,
Because there is still memory for the grandfather and his stories,
And because no one has surrendered,
The house does not fall.

The house does not fall because no one has fallen here,
Because the house has blood and walks on,
Because still rice with coconut is eaten on Sundays,
The Combos Nacionales are still listened to
And more English than Spanish is spoken.

The house does not fall because we are strong
Because the chomba struggles for her children
Because at the first hour prayer is made
And at the second hour work is made.

The house does not fall,
It remains intact,
Stoical the house,
No water, no light.

The house does not fall because we have dignity
And, even when the grass eats the memory,
There is always some room left for nostalgia.

So small is the house that nobody gets lost,
Full of people who place themselves the best they can.
We sleep so close one to the other that even slumber is shared.

Here everything is very simple,
We cheer up with so little,
Everyday we shake fear off and get out to live;
We hold our hands together
And everyday we thank
For living in a house
That does not fall.

Translation from the spanish by: Edilberto González Trejos





Jaiko Aquilino Jiménez Caín  (1994). Degree in Bilingual Executive Communication from the Universidad Tecnológica de Panamá. It appears in the anthologies “Emerging Poetry of Panama” 2017 and “Panamanian Poetry gathered” 2018. He obtained the first place in the 2016 University Poetry Contest, convened by the University of Panama, with his poems “Verses against forgetting”. With his poems “The Being and Nothing” receives Honorable Mention in the National Young Poetry Contest “Gustavo Batista Cedeño” 2015. Also in 2015 his works “Verses of the childhood house” and “Feeling of a common man” were awarded in the national poetry contest León. A. Soto. In 2017 he published his first book of poems called ‘’ Two ages in the biography of a common man”. In 2018, he published “Against forgetting” with the editorial support of the chifurnia, El Salvador. In 2019 he won the national young poetry contest Gustavo Batista Cedeño with his work “Wandering between dark mazes”. His texts have also been published in various digital and print media in the country.

ASMIR KUJOVIĆ: ADAMOV PUPAK

Asmir Kujović

GROB ANE DANDOLO

U mom rodnom kraju počiva Ana Dandolo
Od dužda što oskvrni svetinje Carigrada
I Lisipove konje doveze gondolom
Pod uzde vještim meštrima renesansnih brada.
Neostvareni razvratnici, krvnici, silnici
Grijesima opasaše dvor mletačke snaje
Sveteći se svecima za lične belaje,
Pod stijegom pravovjerni Hristovi ratnici;

U doba kad i đavo vjerovaše u Boga
Princ monah odjenut u Izrailjevog pastira
Kroz svoju put, prokrči put do tog manastira
Da nemanjima svojim obogati uboga.
Druga drugovenčana Prvovenčanog Stefana
Mamljenog od dvoglavoga orla, iz dva Rima –
Vavilona iz viđenja svetog Jovana
S Kulom što smiješa jezike neimarima;

Gledala je ove krotke bregove i polja
Gdje po mjeri njene stope svaki dol se sklada,
Gdje i sebar motraše kao sa prijestolja
Jer zna odvajkada – da vas svijet mu pripada.
Usnula je u naručju apostola Petra
Kom sila počivaše u njegovoj slabosti;
Duh otklinjanja sabran iz četiri vjetra
Kroz trave je razvlasti od svih vlastitosti.

ADAMOV PUPAK

Izdubih rupu Adamovog pupka
Ko duplju oka, uha il dušnika,
Da sja s-Ja kalem galaktičkog klupka –
Zvjezdane mreže mojih doušnika.

Iz svih edena privremenih virim
Onaj Dan uskrsnuća i lomače,
Jade žudnjama opsihirenih i Rim –
Idolatriju rodne ilovače.

Uviru ko u slivnik sudopere
Mrve glodanih žrtvi pokajnica;
Čašu smrska sopran iz opere
Horoskopskih krsnih obratnica.

Pojam pojma po jami toj zajmi
Onaj što je u meni poput Suca:
Ko robu roba na probu mi najmi –
Jer sve što želim želim iz želuca.

Tom igračkom iz doba Pilata
Služi se još mnogi Gibelin i Gvelf;
Došaptava im sablazan krilata
njen naziv: „Crucify Jesus by yourself”.





Asmir Kujović je rođen 1973. godine u Novom Pazaru, a od 1990. živi u Sarajevu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za književnosti naroda BiH. Objavio je zbirke pjesama ,,Vojni sanovnik” (Oko, Sarajevo, 1997.), “Zagrobni život” (Omnibus, Sarajevo, 2000.), “Vidikovac” (Buybook, Sarajevo, 2014.), ,,Nestorov pehar” (Buybook, Sarajevo, 2019), te roman “Ko je zgazio gospođu Mjesec” (Vrijeme, Zenica, 2002.). Objavljivao je i eseje, putopise, priče, književnu i pozorišnu kritiku. Za roman “Ko je zgazio gospođu Mjesec” nagrađen je Godišnjom nagradom Društva pisaca Bosne i Hercegovine za najbolju knjigu objavljenu u 2002. godini, dok je za zbirku poezije ,,Nestorov pehar” dobio nagradu ,,25. novembar” za najbolju knjigu objavljenu 2019. godine u BiH. U Beču je 2005. objavljeno dvojezično izdanje njegove zbirke izabranih pjesama pod naslovom “Das versprochene Land /Obećana zemlja” (Wieser Verlag) na njemačkom i bosanskom jeziku. Pjesničkim, proznim i esejističkim tekstovima zastupljen je u brojnim antologijama, pregledima i panoramama savremene bosanskohercegovačke književnosti u zemlji i inostranstvu. Pjesme i priče su mu prevođene na engleski, njemački, francuski, turski, flamanski, makedonski i slovenački jezik. Dobitnik je i književne nagrade “Pero Ćamila Sijarića” manifestacije Sandžački književni susreti.

ARMIN ŠALJIĆ: SEHARA DAMARGARDA

Armin Šaljić

Sehara Damargarda

Pojavio sam se kao meteor
u oblačnoj noći
iznad ruševina pustog grada,
u okolini Damargarda.

Došao sam na Dan ravnodnevnice
ili na Dan izlazećeg kita,
jednog od brojnih praznika u kalendaru izumrlog naroda
o čijem postojanju svjedoče alati od drveta
i poneka kost.

Nazvan sam imenom saborca
i vjenčanog kuma hrabrog vojnika
koji se borio u dolini Tungara,
trinaeste godine od velike poplave svijeta.
Dva ratna druga umrla su od kuge
ili neke čudne bolesti
na putu ka planini Morderdin.

Dok sam učio da hodam
našao sam se na putu sveštenika i dobročinitelja
koji su mi podarili savjete
i zamolili me da ne postojim.

Tokom života sreo sam mnoge koji su rođeni
na Dan izlazećeg kita,
na Dan svetog jaguara,
pa i na Labudovdan,
kao i na brojne druge praznike,
jer je u Daramgardu svakog dana neki praznik.

Moji preci pobijeni su bez borbe,
a u nasleđe su mi ostavili amanet,
ozbiljna pitanja:

Zašto si došao, ko si ti i dokle ćeš ovako?





Armin Šaljić (1982) diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Odrastao je u Sjenici a živi u Novom Pazaru gde radi kao profesor i novinar.

SEAD HUSIĆ: O ČEMU GOVORIMO KADA ŠUTIMO

Sead Husić

Austro-Ugarska berza

Kada su pucali na prestolonasljednika,
londonske, bečke i berlinske berze
više su govorile o njegovoj smrti negoli
o novoj vrijednosti kojom bi trebalo
kupiti iluziju. Štampa je pisala o britanskim
naporima da rata ne bude dok je Princip u tvrđavi –
kao u maloj sirotinjskoj kući – sanjao slobodu.

Bečke dame na svoje grudi stavljale su
zadnje zalihe krema iz oskudnih dućana, dok
se u kafanama, bečkim i provincijskim, naivnošću
pjevalo o ratu. Rekli su im: doći ćete prije Božića?!
Došli su koju godinu poslije, s proljeća,
kada se ptice vraćaju u plodne ravnice,
kada su očevi ostali zatrpani snjegovima…

Fašizam

U romanima Herte Müller ne vidim na
kojoj strani ulice je sunce. Šta je ono
što je u romanu? Na marginama ne želim
bilježiti svoje impresije o zlu niti se baviti formom.
Ne želim čitajući Hertu pomisliti kako bi ova
bilješka imala više smisla da govori o Keruši i njezinim
kučićima. I to je, pored lirskog zalaska, pjesma prepuna zla.

Zagledan nad prethodnim, pitam se da li bi
imao više izgleda za Nobela ako
budem pisao o fažizmu.
O ratu mnogi čitaju i pišu.
O blagom lirskom zalasku, sličnom
maslačku kada odleprša,
niko se ne usuđuje javno govoriti.

O čemu govorimo kada šutimo

Kada šutimo o čemu govorimo?
Kažeš: pjevati je lahko!
Kao pahulja snijega koja,
čim bi je gurni, bivala veća i
radosnija poput trenutka
kada majka, gledavši kroz prozor,
ugleda oca kako dolazi nama.

Tada soba postaje veća!

Šutimo?

Čekamo šta će otac reći…
Znamo – u gradu je zebnja: cijene i lokalni
psi poput novogodišnje varke pred našim
očima, radoznalim i snježnim, rastu kao da bježe.





Sead Husić rođen je 1986. u Tuzli. Srednju školu završio je u Banovićima, a 2010. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Poeziju, prozu, eseje i radove o književnosti objavljuje u književnim časopisima i na književnim portalima. Objavio je knjigu poezije Na tragu modernizma 2015., knjigu kratkih priča Čovjek koji piše priče 2017. i knjigu poezije Stvari 2017. godine. Poezija mu je prevođena na danski, makedonski, švedski i mađarski jezik. Zastupljen je u antologiji Ny lyric fra Bosnien–Hercegovina. Uskoro mu izlazi nova knjiga poezije pod naslovom Časopisne pjesme. Nagrađivan je za književni rad.

LUCA BENASSI: THE TASTE OD THE NEEDLE

Luca Benassi

*

Salmon are to be waylaid
at the bottleneck of the river mouth,
when they are scared, cramming the water;
you have to let the net down where
the surface ripples with fins,
gills fumbling the desire
that doubles the passage of new
generations. That is the moment
to shoot the net, to stretch tight
the noose to the throat, the sharp spear.
At the metro exit we are
oblivious salmon to the slaughter

*

Surely I know the taste of the needle stinging the vein
every two months I offer to that cyanotic
beak the thick slothful liquid
that inhabits me
like a placid river flows in summer:
if you look for a poet be aware that
I do not like streams
nor the floods that sweeps across the bed and leave
slime on paper.

*

We are like cans filled
of spices in the kitchen
with carefully selected tisanes
we are the nettle, the lime and the balm.
It takes the vegetable patience
that fills the labour of the balconies
to be fine glass loving
the dust, the indifferent scent
of the essences.
Brew your wombs
boil like fish or potatoes
and then strain the red juice
that furs up the bottom of the mug.

*

I always mess up
and I should be wearing a sign
lit like a beacon in my flesh
engraved in my hand, a cross
an indecipherable letter
from the alphabet of pain
it will say that it is time
for my mistakes:
you know that, I get lost
(or we both get lost
– we all get lost)
losing the path
to the peacefulness
that leads to the soft kiss
of the way back.





Luca Benassi was born in 1976 in Rome. He is poet, writer, essayist, journalist and translator. He published the following collections of poems: “Nei Margini della Storia” [In the Sidelines of History] in 2000, “I Fasti del Grigio” [The Glories of the Grey] in 2005, “L’Onore della Polvere” [The Honor of Dust] in 2009, “Di me diranno” [I Will Be Told] in 2011 and “il guado della neve” [the snow ford]. In 2018, he published the Italian- Spanish anthology “La schiena del cielo – La espalda del cielo” [the sky’s back]. He also published the e-book “Duet of Lines Sen no Nijuso” (poems in Italian, English, Japanese, Junpa edition 2016, together with the poet Maki Starfield). In 2019, he published “ЗБОРОТ НА НЕПРИЈАТЕЛОТ – la parola del nemico”, (PNV Publishing, Skopje, Macedonia) and “Очи и звезда – Gli occhi e la stella” (Alma edition, Beograd, Serbia). His poems have been translated into English, Spanish, Macedonian, Japanese, Romanian, Turkish, Mongolian, Chinese, Korean. As translator, he translated into Italian the work of the Dutch poet Germain Droogenbroodt “De Weg” [Il Cammino- The Path] published by I Quaderni della Valle in 2002. As journalist and critic, he published a book of essays on Italian contemporary poetry “Rivi Strozzati – Poeti Italiani negli anni Duemila” [Throttled Streams – Italian poets in the third millennium] in 2010. He edited the anthologies “Magnificat. Poesia 1969 – 2009” (2009) [Magnificat – Poetry 1969 – 2009] of Cristina Annino, “Percorsi nella poesia di Achille Serrao” (2013) [paths through the poetry of Achille Serrao] of Achille Serrao and “La casa dei Falconi, poesia 1974-2014” [hawks house, poetry 1974 – 2014] of the prominent Italian poet Dante Maffìa. He is editor of “Punto Almanacco di poesia contemporanea” [Punto Almanac of contemporary poetry].

NEDŽAD IBRAHIMOVIĆ: RAZGOVOR O ISTORIJI BOLESTI

Nedžad Ibrahimović

RAZGOVOR O ISTORIJI BOLESTI

Konačno znam, velim,
zašto ne voliš Cuaronov film
“Gravity” i zašto ne voliš roniti.
Zašto?
Anđeo!
Pali anđeo, misliš?
Wendersov, onaj koji je zbog ljubavi
odbacio krila.
I radi tebe sam postala
smrtna!? Kad god te ostavim samog
ti popucaš po šavovima.
Smije se i odlazi.
Na 118. stranici Kulenovićeva romana
koji čita podvukla je citat iz Pascala: “Beskrajni
prostori neba me užasavaju.”
Svojim djetinjim rukopisom je dopisala:
24.3.2010., prva srijeda našeg poznanstva

KAD DRUGAČIJE PADNE, LJUBAVNA PJESMA

Deset godina smo zajedno
više-manje
I dok usisava prašinu zlatne
čestice kovitlaju joj se oko glave
kao aura
Mogao si ovo i ti nekada, veli

Prašina je kozmičkog porijekla
i jedan je pjesnik strahovao
da će drugačije pasti
kad padne na njega

To što usisavaš, to je
kosmičkog porijekla
, kažem i
mislim na romantičarske pjesnike
koji su se družili sa zvijezdama

Dok preuzimam cijev usisivača
ona više nema auru i oko mene se
ulančavaju Audijevi prstenovi

Draga, kad nam ono ističe
registracija?

REZIDENCIJA

Uzeo sam je bez pitanja drsko
na kraju hodnika tat obični
Ništa nije tako pusto kao biblioteka
bez bibliotekara kao knjiga
bez čitaoca

Sa zanosom i strepnjom počinjem
čitati najljepši dio svog djetinjstva
A onda kao dječak pred prvi seks
Nakon stranice i po napuštam
svoju želju Odustajem

Bojim se da to nije to velim
prijatelju kod koga ću zanoćiti
prije nego ujutro pođem u Skopje
na rezidenciju za pisce
Nije to to

Kod njega spavam u krevetu
u kojem je na proputovanju
umro zajednički prijatelj
iz djetinjstva I sasvim mi je
udoban taj krevet, prijateljev, dok
mislim kako bi svakako
jednom trebalo napraviti i neku
rezidenciju za čitaoce





Nedžad Ibrahimović rođen je 1958. godine u Tuzli. Završio Pedagoški fakultet u Osijeku a postdiplomski studij iz književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli iz oblasti književnosti Bosne i Hercegovine. Završio televizijske studije na Media-akademiji u Hilversumu (Nizozemska). Utemeljivač i glavni i odgovorni urednik časopisa za kritiku i umjetnost teorije Razlika/Difference (razlika-differance.com). Nagrađen prvom nagradom Fondacije za kinematografiju BiH za scenarij za igrani film ”Kuća na otoku”. Nagrađen nagradom Fondacije za izdavaštvo BiH za knjigu pjesama ”Mala povijest smrti i pisanja”. Kao Fulbright profesor 2006-2007. predavao ”Južnoslavenski film“ i ”Južnoslavensku književnost u egzilu” na University of Washington u Seattleu (USA). Obavljao funkciju Predsjednik PEN Centra BiH 2014-2017. Na Filozofskom fakultetu u Tuzli predaje teoriju književnosti, na Univeritetu Donja Gorica u Crnoj Gori predaje teoriju filma.

FRAGMENT INTERVIEW: LAURA BARNA

Laura Barna

1. Koja pjesma, knjiga, tekst je promijenila Vaš doživljaj književnosti?


Ne mogu da izdvojim jedno, važno, najvažnije, mogu da govorim o kontinuiranom iskustvu čitanja i upoznavanja sa književnošću od svoje četvrte godine, kada sam naučila da čitam i pišem, i počela intenzivno druženje sa knjigama. Bio je to usamljenički zagrljaj deteta i sveg čovečanstva kroz pisanu reč, što je možda i krivo za kosmopolitizam iz kojeg ne nameravam da izađem. Ali postoje pisci kojima bih mogla uvek da se vratim a da nijednom od nas ne bude dosadno niti naporno. Kažem “nijednom od nas”, ni piscu ni meni, jer verujem u stalnu razmenu i uvek novo čitanje bilo kog romanesknog dela, pesme, priče, eseja… Zato se stalno vraćam pojedinim delima, što bi sada moglo zvučati kao pogubna, dosadna čak i ponižavajuća forma – KRUG, ali u koju je čovek neminovno zatvoren jer ga privlači magnetnom silom prva stavljena tačka od koje sve polazi. Ja sam je vidljivo postavila u svojoj četvrtoj godini.

2. O kojem gradu biste mogli napisati knjigu?

O svim gradovima, čini mi se sa ove distance. Ali prethodno bih morala neko vreme da proboravim u gradu o kom bih pisala, da osetim puls njegovih damara, otkucaje srca, grubost ili nežnost kože, ali i toplinu daha mesta s pamćenjem, kakvo uglavnom čuvaju svi gradovi. Ipak, možda zbog odrastanja na Mediteranu, volela bih da to bude neki morski grad. Ostrvski, na primer.

3. Poezija ili proza? Zašto?

Živim s prozom, a zaljubljena sam u poeziju. Poezija je nedovrhnutost nemira, a u njima strpljivo čuči strast Umetnosti. Možda zbog obilja nemira, nikad se nisam osmelila niti usudila da pišem pesme, znajući koliko sam slaba i nemoćna pred stihovima. Na vaše pitanje sam odavno odgovorila i sebi ali i drugima, u nekoj od svojih knjiga: Pisac i Pesnik su Hroničar i Orfejeva Lira; prvi sa odrazom i odzivom vremena po čeonim borama, krvan i sržan, drugi s muzikom u srcima vremenâ, akordima poravnanja u harmoniji, bestelesan, beskompromisan nomad; i dok se prvome sudbina licemerno iskezi prolaznošću, desi se i zaboravom, drugome se otvaraju pristupna vrata peščane bezvremenosti.

4. Na koji način se savremena književnost odnosi prema potrebi da bude društveno angažovana? Može li se književnost odvojiti od politike?

Može, naravno, iako za pisca postoji izvestan rizik da zaobilaženjem politike i politikanstava raznih vrsta, a koji su neizbežan sastojak svih svakodnevica kroz istoriju civilizacija, izgubi od svoje autohtonosti, ali i aktuelnosti. Lično, rizikujem da ne budem aktuelna. Dakle, svesno i namerno se klonim politike, ali ostajem u domenu realne društvene angažovanosti, dakako, s principima Laze Kostića: lepo, dobro i korisno.

5. Postoji li savremena književnost bez interneta?

Može se izolovati, ali ne vidim razlog zbog čega. Od onih sam pisaca, ali i lično u životu, koja živi punim plućima svoje vreme: sad i ovde. Kuknjave i evociranja prošlosti, kao jedine merodavne, od male su koristi, osim za gubitnike koji ne umeju da proizvedu sadašnjost, a koja će sutra opet pripasti prošlosti. Internet svakodnevno koristim, i mislim da nas je kao pojedince zbližio, ma gde se na ovoj planeti nalazili. Kud ćete bolje i plemenitije od toga?





Laura Barna je pripovedač, prozni pisac, romansijer i esejista. Rođena je 6. februara 1964. godine u Jazovu (Banat). Školovala se u Herceg Novom, Splitu i Beogradu (Filozofski fakultet u Beogradu, odsek: istorija umetnosti). Od 1995. godine objavljuje priče, eseje, studije, likovne kritike i stručne radove iz istorije umetnosti u domaćoj i inostranoj književnoj periodici, a piše i recenzije i predgovore (preko 270 publikovanih radova). Priče, eseji, kao i likovne kritike zastupljeni su u domaćim i inostranim antologijama, zbornicima, almanasima i godišnjacima. Dobitnica je mnogih nacionalnih književnih nagrada od kojih izdvajamo: Šumadijske metafore, 2003; Nagrada časopisa Ulaznica, 2005; Nagrada Miroslav Dereta, 2007; Nagrada Milutin Uskoković, 2008; Nagrada Srpske akademija nauka i umetnosti „Branko Ćopić“, koja se dodeljuje za negovanje srpskog jezika, 2009; Nagrada Dimitrije Mitrinović, 2009. Priče i eseji prevođeni su na mađarski, slovački, poljski i engleski. Roman Crveni presek (2015) preveden je na mađarski jezik. Član je Udruženja književnika Srbije. Živi i radi u Beogradu kao slobodni umetnik i lektor za srpski jezik.

30 GODINA OD SMRTI ĆAMILA SIJARIĆA: KAKO JE KAZIVAO ĆAMIL SIJARIĆ

Ćamil Sijarić

O modernom u poeziji

Ja ne znam šta o tome da mislim, o ovome pitanju koje je postavljeno. Ovako, recimo. Meni je došao u moju redakciju jedan pjesnik iz Sarajeva sa pjesmom i zamolio me da mu ja tu pjesmu pred njim pročitam i da mu kažem valja li ta njegova pjesma. Ja sam je pročitao glasno i ništa ja iz te pjesme nisam razumio i ja mu odgovaram ovako: ,,Pa, da, ono što se iz ove pjesme jasno vidi jeste da je to put između Priboja i Prijepolja”, on me gleda, ,,Tim putem ide autobus, vozi šofer autobus.“ Njegove oči sve veće bivaju, poizmiče se. ,,Autobus je pun putnika, i ovdje bi to nekako moglo da bude, vidi slučaja, vidi nesreće, to se iz vaše pjesme jasno vidi, autobus se najednom stropoštao u Lim.“ On se još više poizmakao od mene, oči su mu još više bile i kažem: ,,Vidi još jednog slučaja, svi su se putnici utopili, a živ je ostao samo šofer“’ Kaže on: ,,A ja to nisam mislio, ja nikad  nisam bio u Prijepolju niti u Priboju, niti tako to.“ Kažem: ,,Ne, ne. Iz vaše pjesme se jasno vidi, to se jasno vidi, ko vašu pjesmu pročita, samo ovu sliku može da stekne, ovu koju sam ja stekao.“

Šta piscu znače putovanja

Putovati znači vidjeti. Da nisam jednog dana putovao u Hazane, preko sela Goduše, ja ne bih imao priliku da vidim jednu ženu u Goduši. Nikad takvu ženu u životu nisam sreo i neka je ne sretnem. Mjesec žita do pojasa, ne žanju se još, zelena, kao voda zelena, kao nekakva voda zelena, sve pljusnu na sve žito. Ja idem putem i ja znam da taj put ne vodi u Hazane, ja moram da skrenem u lijevo da bih u Hazane stigao. Ispod puta kuća, ispred kuće žena, ženi za pojasom kudelja, u ruci joj vreteno, gleda dolje ka kući i niz tu stranu ka rijeci. Ona stoji ispod puta, ja odozgo putem idem, gleda dolje, okreće vreteno, mene ne vidi. Ja njoj odozgo sa puta: ,,Ženo, dobar dan“, ćuti ona. ,,Ženo, dobar dan“, jer ja ako nju ne pitam kako ću u Hazane ja u Hazane ne umijem otić i nikoga drugoga nemam da pitam na tom putu, na tom pravcu. Ja i treći puta: ,,Ženo, okreni se zaboga da mi kažeš nešto, pitaću te”. Ne okrenu se sasvim, malo okrenu glavu: ,,Šta, šta imaš da me pitaš?“ Kažem ja: ,,Kaži mi kako ću ja u Hazane, ja sam pošo u Hazane, ja ne znam put u Hazane, kaži mi kako ću tamo da odem“. Ona me gleda, ja stojim na putu, pobo se, kaže: ,,Da tu stojiš dan i godinu, ja ti neću kazati kako ćes ti u Hazane.“ Kažem: ,,Jadna ženo, pa ništa mi ne daješ to što mi kažeš tu jednu riječ, eto ovuda ćeš i ovuda i ovuda i hajde. „ Kaže: ,,Ništa me se ne tiče, sto godina ti tu stoj, ja ti neću kazat kako ćeš ti u Hazane“. ,,A što, ženska glavo, sad se ja naljutih, što ženska glavo nećeš da mi kažeš kako ću ja u Hazane?“, kaže: ,,Zato što mi nije drago.“ ,,A što ti nije drago?“  ,,E, nije mi drago.“ Kaže: ,,Odakle si ti?“ Kažem: ,,Haj, odakle sam. Čak iz Sarajeva i ti meni nećeš da kažeš kako ću ja u Hazane. Kaže: ,,Neću ti kazati pa da si iz sred Sarajeva, a što ja da ti kažem kako ćeš ti u Hazane, kad svako dijete malo umije u Hazane otići, a ti toliki da ne umiješ otići.“ Kažem ja: ,,Je l’ tako ženo? E, imam ja drugi način da tebe prisilim. Ispod ove tvoje kuće ova žita, sigurno su tvoja.“ Kaže: ,,No čija će bit?“ ,,E, evo sad ja ću niza žito, ja znam da ću u rijeku, pa onda putem onim, put se već vidi i tamo su Hazane.“ Kaže: ,,No đe bi bile, no tamo?“ ,,E ja ću na sred tvoga žita pravo dolje, ja ću ti žito povaljati, žito ću povrgati i ja ću otić pravo u Hazane.“ Kaže: ,,Boga mi ti bi to i učinio. Hajde jadan ovuda kud idu mudri ljudi, šta si, e ovamo kaže, pa ima zavojica, pa okreni, pa ima još jedna zavojica, pa haj Boga ti beži, ne stoj mi tu.“ Ja vidim da se ona boji da joj muž ne naiđe i da muž ne vidi da neko stoji kraj nje i ona meni lijepo pokaza put i ode.

O književim pokušajima

Danas sam uzeo pa pisao pjesme. Pisao pjesme. Nisam ja kad sam počeo ljubav nekaku tu da vodim, kad sam postao da gledam te djevojke po Skoplju , ode srce ka jednoj, ka licu njenome, zbog riječi nekakve koju mi je rekla ona meni pa ja njoj, posle ja sna nemam. Ja ne spavam, ja sutradan mjesto da se spremam za nastavu a ja pišem stihove, pišem pjesmu, pišem, pišem i što više pišem to ocjene bogme sve niže. Tako to sam ja tu ljubav plaćao. I onda taj osjećaj toga Sandžaka, toga čovjeka u Sandžaku, kakav je on, koji je on, otkud je on, šta hoće, šta mu je u glavi, koji mu je svijet u glavi, koja mu je svijest u glavi, kako se kreće, kud se kreče, kud gleda, kud me gleda? Mene je taj čovjek zanimao i ja sam pokušao da ga obradim književno. Mislim da mi je prva stopa stala na jako dobar put.

Ko je pisac

Dijete, pisac dijete, pisac je uvijek dijete. Pisac je cijelog vijeka jedno dijete jer piše, piše uglavnom ono što je u djetinjstvu u sebe unio iz života, iz prirode, iz priče. Iskustvo u djetinjstvu, to on nosi kroz cio život, i kad uzme da piše, kad se ne pisanje odluči, onda ja mislim da najveći broj njih se pretvori jednostavno u dijete, starmalo dijete, mudro dijete.

O literaturi i plemenitosti

Književnost, književnost je lijepa rečenica. Lijepa rečenica, proosjećana rečenica, treba i smisao da ima, treba i sadržinu da ima, i iz takvih rečenica, iz takvih mostova, onda vi nanižete, napravite, cijelu jednu arhitekturu pripovijetke, priče i eto vam djela. Stoga, literatura je jedna lijepa, ljudska besjeda. A toga lijepoga u ljudima grdno je mnogo, mnogo više nego što mi to možemo da pretpostavimo, jer živimo i saobraćamo jedan sa drugim površno, uzgredno dobar dan, malo i preko toga i…A šta je u njemu? Sjedimo, sjedimo ovdje pred kafanom ko da ja pred tim kafanama i u kafanama sjedim, baš ne sjedim, baš mene tamo nema. Sjedimo red jednom kafanom, četvorica smo za stolom. Dolazi, siromašak je taj kafedžija i ta mu je kafanica i baštica, sve je to sirotinjsko. Eto ga, pita jednoga, kaže: ,,Šta ćeš ti?“ Kaže: ,,Ja kafu.“ Drugoga: ,,Šta ćeš ti?“ ,,I ja kafu.“ Trećega: ,,A ti?“ ,,I ja ću kafu.“ Došao je do mene: ,,A ti?“ Kažem: ,,Ja ništa.“ Ode on. Vraća se, nosi poslužavnik, na njemu su četiri kafe. Daj onome kafu, drugome kafu, trećeme kafu, dođe do mene, spušta mi šoljicu sa kafom. Kažem: ,,Ja sam rekao ništa“, a on se posagne, pa meni na uho kaže: ,,To ti i jest ništa, no sam ja zacrnio da te ne iskobim u družini, da te ne izlišim, da te ne, ne… nek si sa njima, egal!“ Vidite koliko je to plemenito. Nit sam ja njemu rod, nit je on meni pomozi Bog, tako da može se upotrebiti. Ima kod ovog, u Hamletu Šekspirova jedna rečenica, kaže: ,,Šta je on toj da ona plače za njim, a šta on, da on plače za njom.“ Dakle, eto vidite taj osjećaj čovjeka prema čovjeku. To je to, toliko je toga plemenitog u ljudima, a literatura i jest jedna stalna potraga za plemenitim. Ne čuva se čovjek na zlu i zlo radeći, nego na svojim plemenitim djelima i akcijama i finim ljudskim željama. Time se on brani od, od prolaženja, zato mislim da i ovaj svijet iz moga kraja, toga patrijarhalnoga, tako lijepo priča i rado priča, kao Šeherezada još jednu noć, još jednu, da ne bi Šeherzada izgubila glavu, pa hiljadu noći ona priču priča. To je instinkt u čovjeku za očuvanje vrste svoje, vrste ljudske. Instinkt je jedna samoodbrana, priča je jedna samoodbrana, jedan oklop, jedan šljem da se čovjek odbrani od propadanja, od nestajanja, sjećajući se sebe, sjećajuči se prošlosti, gradeći budućnost. Pjesnik stvara, književnik, umjetnik, muzičar, slikar, vajar, ne znam šta, oni stvaraju, oni su taj alat uzeli u svoje ruke i nastavili da stvaraju ovaj svijet. I bez književnosti ovoga svijeta ne bi bilo, bez umjetnosti ljudi bi se vraćali natrag, sve bi to išlo nazad.

Za Fragment izabrala i priredila Nadija Rebronja

Izvor: Tako je besjedio Sijarić. Kazivanja Ćamila Sijarića, audio CD, priredio Dragomir Brajković, Unireks, Podgorica, 2006.

LUIS CHACÓN ORTIZ: MI VIDA COMO UN MANGA SHONEN

Luis Chacón Ortiz

A Alvin Pang

Lamento haber usado tu libro
como matamoscas. Lo tenía a mano.
El insecto dejó una enorme mancha
en el tomo, pesado gracias a las palabras adentro.
La mancha no se quita.
Se ha vuelto más grande, ha cubierto las paredes
de mi habitación. Soy la mancha.
Solía ser un insecto, ahora no existo.
He dejado mis recuerdos en algunos libros.
He sido aplastado por el peso de tus palabras.

Autorretrato

Mi corazón le pertenece a una silla.
Si salgo a pasear, pienso en lo mucho
que me gustaría estar sentado.
Amarro nuestros destinos con un cordón
invisible como fracciones en la recta numérica.
No puedo deshacerme de esta silla.
Quiero que me entierren junto a ella.
Mi cintura, su respaldar: el mismo apéndice.
Varias veces al día me levanto, me siento.
Fidelidad es lo único que me pide.

Happy Birthday To Me

En mi fiesta de cumpleaños,
un microondas me lee el horóscopo:
a los treinta todos parecemos políticos.
Los globos tienen forma de globo.
El gato se rasca el lomo contra mis piernas,
a punto de empezar una revolución.
La piñata es una colmena a la que golpeo con un bate.
Si abro la boca para apagar las velas,
se escaparán los murciélagos.





Luis Chacón Ortiz nace en San José, Costa Rica, en 1986. Estudia Filología Española en la Universidad de Costa Rica y Traducción en la Universidad Nacional. Forma parte de la Antología de la novísima narrativa breve hispanoamericana (Fundación editorial el perro y la rana, Venezuela, 2006), antes de escribir dos libros breves de poesía: El Sur (Ediciones Fecit y España, 2007), con el cual gana el certamen internacional Ángel Martínez Baigorri, y Poetry Is Fearless (Ediciones Espiral, Costa Rica, 2012). Ciudad Radiante es su primera novela.