POESÍA PERUANA / POETS FROM PERU: PATRICIA COLCHADO

Patricia Colchado

SOOT

I remember those girls
––the few who came back––,
they returned already grown women.
Their eyes no longer sparkled
when they looked at the white sand.
They were denied the thrill of painting their hands
with hay;
their souls seemed infused by soot.
Their beauty was erased,
their tenderness
devoured by tongues of fire.

Anguish was an immense, black, carnivore
flower
that grew inside us.
For a long time our bodies were
harbors for our trembling.

It was getting late…
Some of us managed to climb over the wall, the others
were tied up and taken away,
of their childhood there remained only fleeting
shadows projected on the walls.

ORPHANHOOD

He has gone silent.
I have seen him drift away
as when I found him
abandoned on the beach…
Where did he leave his thoughts?
his words? his smile?
And, despite all that, it is this little one
who has saved me.
Not these residency papers,
not this compassion.

My fingernails have turned grimy
for digging into the pain.
My skin has dried up
like a Sahara cypress. My skin,
but not my trunk, he is that: my son.

We have become
two beings traveling
amidst barks and fowl smells,
beings who awaken without knowing why
under the patient gaze of crickets and doves.

TRIBULATION

I saw him floating,
I saw him sinking
until his little body slept
in the ocean’s eternity.
My arms opened paths
between the waves,
and my head
struggled to stay above water.
I cried.
I cried for that little child
who wanted to escape
first from the shots, and then from death.

Where was his home?
somewhere in the ocean perhaps?
And I am here,
standing up but torn apart,
lost to myself in this stinking skin.
A skin that should have died,
but lives on in the muck…

This is war!
Rots our souls,
makes us beings drenched
in anger and bitterness.

Translated by Braulio Muñoz

Selected and edited by Eli Urbina Montenegro





PATRICIA COLCHADO (Peru, 1981). Writer and poet, she lives in Munich (Germany). Colchado published the plate of poems Hypercubus (2000), the poetry books Blumen (2005), Las pieles del edén (2007), Ciudad ajena (2015), LyrischerKalender / Calendariolírico. Poetic selection,  bilingual (2017) and Ningunlado/ Nirgendland. Bilingual edition (2021). In 2011 she received the honorable mention in the award organized by the International Association La Porte des Poétes de France. In 2020 she won the poetry contest organized by the Stadtlesen International Literature Festival (Austria), representing the city of Munich, with her poem “Un árbol dentro de mí“. In 2011 she published the novel La danza del narciso. She is the author of several children's books.

AMINA BULIĆ: OFELIJAMA

Amina Bulić

Ofelijama

U bistroj vodi lješkare modre maćuhice
ustrepjela ljepota nadražuje oči
alabasterno tijelo
Ofelije
utihnulo je od svijeta

Spavaj, Ofelijo,
iz nečijeg srca nikad neće nići rutvice,
ljubav nije prijetvorno lice tvoga gospodara
dom ocvao u ljubičice neće sagraditi
njegovi drhtavi prsti
koji će te ovjenčati krunom od tratinčica
u pokori na glavi da je nosiš
strpljivo usamljena u ljubavi

Spavaj, Ofelijo,
niko neće nahraniti tvoju djecu
gladnu majčine sreće,
svojim suzama ih nećeš napojiti
jer od soli se žeđa,
stran im svijet nećeš ugrijati
zagrljajem dok im samoću
predaješ u zavjet

Ne rađaj grešnike, spavaj, Ofelijo,
neko će ih već zatrovati gorčinom
koju potajice, namjesto njih, ispijaš
dok se kruniš poput tamjana
čiji miris komeša se u prazninama
Svetog

Spavaj, Ofelijo,
tvoj gospodar ne očekuje da se vratiš,
on ne razumije govor bilja
i ruzmarini su uvehli
oko njegova uha,
tamo gdje sada spokojna žuboriš

Prethodni tekstovi autorice: Pjesnici su noćne ptice

SEIDA BEGANOVIĆ: IZBOR IZ POEZIJE

Seida Beganović

Na putu

Da mi je tri obična dana.

Da budem jedno sa svijetom.
Ni nedobra ni nelijepa ni neistinita.
Obična. Ja.

Treba da se vratim kući.
Imaju li žene kuću?
Kada odu – gdje se vraćaju?

Treba da odem iz ove zemlje!
U kojoj svi viču na mene.
U bolnicama, u školama, u sudovima, teatrima,
U hotelima, na kolodvorima.
Najteže mi je kad mi viču iskosa
na desno uho: ne mogu da prođem kroz zemlju.
Kako da budem tada jedno sa svijetom!?

Ako se žene,
kojima u ovoj zemlji trguju,
uhvate za ruke
napraviće kolo
od glavnog grada do granice.
One žive linearno – i nigdje.
Niko ne čuje kada viču na žene.
Radi Zenonovog paradoksa.

Vrijeme je pokvareni mehanizam
kojim se brišu nemili događaji.
Samo to.

Da mi je samo tri obična dana.

Da sve zaboravim.

Žene nemaju kuću.
Imaju matericu. I sjećanja.

Jedino u čemu se razlikujemo
jedna od druge su sjećanja.
I ljudi su ponekad žene?

Tijelo pamti.

Pod klavikulama su
izdaje i ljubav.
Ispod desnog plućnog krila
paralelne projekcije grijehova.
Djeca su u alveolama.
Ispod pregiba grudi su snovi.
I tako – sve do zglobova ruku.

Samo ruke ne pamte.
I drže nas na okupu.

I tako sve do zglobova nogu.
Samo stopala ne pamte.
Da mi je tri obična dana.
Da stanem na noge.
Treba da odem iz ove zemlje.

Vedrina

Volimo drugo,
i druge,
trampimo vječnost za jutra,
zavodljive priče za milost,
znanja vrste pod kožom ućutkujemo
a ispod prozora
uhode smisla prolaze lakim korakom.

Bez nade,
bez straha,
donosimo sa sobom ideju vremena,
da ublažimo nepodnošljivost ove tuge,
živimo onoliko dugo koliko traje – svijest o postojanju,
– magnovenje koje umnožavamo.

(O ženama koje nemaju kuću i tri obična dana, 2014)

***

Dva puta sam umrla.
Sada imam vremena na pretek.
Jedna smrt mi nije bila dovoljna.

Brine me samo paradoks postojanja.
Biće mi je oba puta postalo stvarnije.
Riješila sam problem temporalnosti.
Ali – ne i subjektiviteta.

Trebalo je da rađam.

Ne samo dva puta kao do sada.
Nego da isturim ikru i zagušim okeane.
I poslije sama da je oplodim Jezikom.

(Otresanje pepela, 2006)

Vjernost

Tješim ogledalo.
Znala sam ovo prije njega.
Sve njegove dojave kasne.

Neutješno, tiho poravnava
amalgam kojim sam obložena.
Ispravlja na mom odrazu
nabore tuđih misli o meni

Istrajno u vjernosti.
Uporno i živi i misli
onako kako izgleda.

Jedino ono,
od svih koje poznajem.

(Indeks izgovora, 2005)

***

Treba pisati
Dok ne postaneš pjesnik
Treba pisati
O tuzi.
Dok ne otkriješ da je tuga
Samo vrsta gladi.

Ili o ljubavi.
Pisati.
Dok ne otkriješ da je ljubav
samo posljednja snaga u tebi
kojom držiš svijet na okupu.

***

U mojim prazninama.
Sada je sve opet jednostavno.
Vratila sam se u svoje bezdomništvo.

(Graničnici, 2008)





Seida Beganović (1961, Zenica) pjesnikinja je, romansijerka, dramaturginja, i prevoditeljica. Završila je studij filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radila kao novinar, profesor filozofije, sociolog analitičar, dramaturg, prevodilac. Sada živi i radi u Skopju, u Makedoniji, kao slobodan umjetnik. Objavljivala je u književnim revijama kratke priče, priče za djecu, poeziju, kao i prevode poezije sa makedonskog, poljskog, ruskog, engleskog. Njena poezija je prevedena na engleski, poljski, ruski, ukrajinski, albanski i turski jezik. Objavila je više knjiga poezije: Indeks izgovora, Otresanje pepela, Graničnici, O ženama koje nemaju kuću i tri obična dana, te romane Intervju sa plavom kućom, Album savršenih trenutaka i Ida i asasini iz reda Havanskog kolibrija. Prevodeći bh. poeziju na makedonski jezik 2018. godine priredila je antologiju bh. poezije pod nazivom Mala antologija neprimjerene poezije o ranjivosti.

ŽELJKO GRAHOVAC: IZ KNJIGE ISTRULOG LIŠĆA

Željko Grahovac

IZ KNJIGE ISTRULOG LIŠĆA

vrijeme je raščerečeno na satovima
očitava se curkom mrvljene zemlje

nijemost nerođenih toči se u mirise,
čije oštrice će sloj po sloj guliti noć
dok ne prodru duboko do zemunica

raseljenih svuda u grkljane u utrobe
prsti stišću krik iz ilovače i iz grudi:
kako utoliti tako gladno ravnodušje,

na koje dno je sigurno urasti polako

iako, lijepa je zemlja u kojoj živimo

BLUZ SAMOTNOG KAKTUSA

Jer su ispruženi
Pravci vode posvud
Prostiruć’ se kao pijesak
Kao krik tišine Suncu iz usta

Samo jedan provodi zvukove
Puste laži o početku i o kraju.

U meni su živi sahranjeni
Kao sati spori curci vode:
U bodljama štrče naizvrat
U grobljanskim ukrasima.

Sve je mrtvo nadaleko
Ako se ja pitam o tom.

A preda me da stane iko
Ko nikoga što evo nema
Nožem žednih usta
Urezao bi, na meni,
Ime i prezime smrti

U TRŽNOM CENTRU

jeste li sigurni
pitaju
prhki biskviti posuti
mljevenim marcipanom i
čokoladnim mrvicama
s vanilinim šećerom

dok bijeli šum pokreće
i preusmjerava
gumene točkove kolica i noge
kojih ima nevjerovatno više
i brojnošću i prisutnošću
od svih tih poviše njih

jeste li sigurni
pitaju
siluete kubanki i etiopljanki
u dugačkom nizu pakovanja pržene kafe
nije više važno na kom tačno jeziku
bitne su poredanost i predanost
a jezik je valjda jedan tvoj

dok iz nedohvatne udaljenosti
kao iz sjećanja
zvučnici nevidljivi poput krila pčelinjih
u roju koji se čas primiče čas osipa
emituju akorde i riječi pjesme
poznate al ne-znam-koje

jeste li sigurni
pitaju
sanjive i malo iskošene glave
ananasa kokosa papaje manga kiwana
na polici ukrašenoj svim-baš-svim
fale samo još egzotične ptice

dok se bezbroj mirisa na čudan način
očituje svojom zaptivenošću
ili svojim odsustvom
poput nepreglednog okeana cvijeća
iznad kojeg uporno hukti vjetar
i vri poljem morska bolest

jeste li sigurni
pitaju
u nijemom zijevu kućne papuče
sive modre žute zelene crvene i ljubičaste
za svakog gosta mogle bi nadostat
kad bi bilo vremena za doći
i još za dočekati sve

dok prepunjenost i praznina
ne prestaju s plesom
koracima što se stapaju odsvakud
šumno-bešumno i zaigrano-nepokretno
u prostoru unedogled razmotanom
pod teretom bez ikakve težine

jeste li sigurni
pitaju
iz usta kasirke uokvirenih
bezbojnim karminom
da je to pin-kod
da ste to vi





Željko Grahovac rođen 10. 07. 1955. u Zenici, profesor filozofskih i socioloških disciplina, radio kao predavač u srednjoj školi, kao urednik u GIK “OKO” iz Sarajeva i kao bibliotekar-informator u Gradskoj biblioteci u Zenici. Živi u Zenici. Pjesnik, književni kritičar i esejist, aktivno se bavi književnošću već tri i po decenije.
Objavio zbirke poezije “Sveto rastrojstvo”“Veselin Masleša” (1986), “Bol, boja Božje milosti”, “Zalihica” (2008), “U oba roda”, Gradska biblioteka Zenica (2014), “Dva lica jednine”, “Planjax” (2018), “Zarez, sam”, Gradska biblioteka Zenica (2019), kao i monografske knjiživnokritičke studije “Anđelko Vuletić, pjesnik žeđi i poruge”, “Grafex” (1998), “Staništa i prominuća svjetlosti”, “Napredak” (1999), knjigu eseja i kritika “Sricanje i nicanje”, “Sarajevo-publishing” (1999), panoramu najnovije bh. poezije, sa mikroesejima “Ponestaje prostora”, Delta” (2000), te antologiju sa studijama “Dahom i sluhom kroz hrvatsku poeziju XX. stoljeća”, CKO Tešanj i “Dom štampe” Zenica (2001) (prvo izdanje HKD “Napredak” N. Travnik, 1997.). Tekstove poezije, eseja, kritičkih osvrta i studija objavljivao u dvadesetak književnih časopisa u BiH i u okruženju. Prevođen na slovenski, makedonski i njemački.

NIKOLINA TODOROVIĆ: VANREDNO STANJE

Nikolina Todorović

VANREDNO STANJE

ruke
ruke
nisu beznačajne

ruke ako tvoje slučajno dodirnem
mogu pokrenuti
nezaustavljivo crvenilo u obrazima
neograničene gluposti koje izgovaram
brže nego što Lucky Luke
iz revolvera upuca vlastitu sjenku

ruke
ruke
(nespretni dodir po najosjetljivijim
dijelovima postojanja)

mogu pokrenuti
vanredno stanje

DIVOKOZA

preživjela najsurovije zime
u potrazi za nemogućim biljem
borila se i bježala od grabežljivaca
jačih i težih od nje
ozdravljala išla dalje
penjala se
penjala
donijela na svijet život
sve ispočetka prolazila
tražila vodu gdje je nema
branila mlado od grabežljivaca
učila ga da se penje
popela se na vrh svijeta
za život
ubio je samo jedan metak
slabiji i lakši od nje
a mlado pobjeglo
na iste staze
koje će ga dovesti
na vrh svijeta





Nikolina Todorović rođena je 1995. godine u Sarajevu. Završila Srednju muzičku školu u Sarajevu. Studentica MA studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
Dobitnica je nagrade Mak Dizdar 2021., koju dodjeljuje književna manifestacija Slovo Gorčina u Stocu za najbolju prvu neobjavljenu knjigu pjesama. Njena priča Slovo ušla je u uži izbor trećeg regionalnog konkursa Živjeti queer život, koji raspisuje Queer Montenegro. Pjesme su joj prevođene na engleski, francuski, ruski i gaelski. Svoju poeziju čitala je u okviru manifestacije 59. Sarajevski dani poezije. Uvrštena je u zbornik Rukopisi 44.
Trenutno je dio projekta Ženska čitaonica: fabrika književne kritike, koji organizira Ženski odbor P.E.N. Centra u BiH, i u kojem piše književnu kritiku o savremenim djelima regionalnih i svjetskih autorica. Istraživačica je na projektu Historija queer života u BiH koji organizira i vodi Sarajevski otvoreni centar. Na portalu Lgbti.ba redovno objavljuje kolumne i prikaze iz svijeta queer kulture i života, a na portalu Prometej.ba piše književne kritike, komentare i osvrte. Nositeljica je projekta koji se bavi kulturom antifašitičkog naslijeđa Nijemi svjedoci: zaboravljeni spomenici i izgubljeni glasovi kojeg sprovodi u okviru IMEP-ovog granta New Voices za građane/ke novinare/ke. Jedna je od urednica elektronskog časopisa Libartes.

IVANA ĐUKIĆ: POSTOJANOST U ČULIMA

Ivana Đukić

Oskaru Daviču

Taj neprebol
Da sve što je stvoreno
za tren nesta.
Ta žudnja da čovjekova se mržnja
ugasi dovijeka,
pa makar se
život i smrt vječito ponavljali.

Ti osnovi
trajanja
U ljusci postojanja

Profano biće ljudsko,
naspram mistike svemira.
Lice bubuljičavo, otrcano –
na fasadi savršenog univerzuma.

Nespremnost bića
da spozna
saznajna djejstva
igrokaza
kojim život nasta –

U neravnotežnoj želji
za zemaljskim
s brigama
izvan nebeskog kruga

Čovjek je čovjeku
prolaz tijesni
za djelokrug
nečovještva

Kako pronaći pejotl kad je tu ,,Drive-in Mc'Donalds”?

Uniformo ispečeni komad mesa

Kako pronaći tu postojanost u čulima
U realnostima o kojima Kastaneda piše, izvan koncepata realnosti – a unutar svačije sopstvene.

Kako ispunjenje prepoznati – kad je tu samo zadovoljenne čula?!

Pitati se ovo
je isto kao i tražiti da u savršeno konzumentsko-potrošačkom društvu suton iznad poglavlja

Kako pronaći unutrašnju realnost, kad ti se niz usta cijedi genetski modifikovan sir?!

Kako doseći visine unutar dubina – kad sve što se od tebe očekuje je da staneš u red. Ostalo je kažnjivo zakonom, ili u najbolju ruku neprepoznato.

Kako fizičkim putem doživjeti vrtoglave metafizičke staze, kad sve što se tebe očekuje –
je da fizički postojiš?

Država ne daje subvenciju za tvoj duhovni razvoj – ali itekako za prostor u fizički obitavaš

Kako se konektovati sa višim sferama, kad biljaka više-faktički i nema?

Bliska su nam zemaljska razmišljanja – a iz ruku pakla,
zvanog održavanje života u tijelu, nijesmo odmakli ni milimetar

Kako uživati na vazduhu, još uvijek dostupnom neplatiocima – kad vam je neko uzeo i taj jedan hemoglobin, koji je vozio kiseonik do vaših ćelija

Kako ljubavlju spoznati trenutak preobraženja,
kad sve što je od ljubavi ostalo
je visinskog bilborda osmjeh zadovoljne porodice trgovinom

U žrtvovanom univerzumu, tragovi postojanja u odstojanju su od postavki izrečenim ćytanjem prije bivanja. U kom riječ, kao takva, ništa nije mijenjala – do GRANICE NAŠIH SVATANJA





21.6.1984. u Podgorici. Nakon završene gimnazije, i prvog Fakulteta molekularne biologije i fiziologije u Beogradu, upisuje Fakultet za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Dobitnik velikog broja nagrada u okviru Scene svih kreativnih, Stojana Simića – Krpice, učesnik finala Međunarodnog književnog festivala u Novom Sadu u kategoriji: slam poezija, na underground sceni u Skc –u u Beogradu ,,Poezin” – Milan Mijatović: brojni nastupi. U izdanju Fakulteta za crnogorski jezik i književnost objavljena joj je drama ,,Sveta misija Ćirila i Metodija”, koja je takođe igrana u njenoj režiji i osim na Fakultetu, predstavljena (pored knjige) i na ,,Njeguškom kulturnom ljetu”, 2019. Autor i osnivač dramsko – koreografskog centra ,,Koreografski centar 21” za edukaciju i osnaživanje mladih kroz pokret, ples, igru i riječ: koji je realizovan u više navrata u Beogradu i Ohridu, u saradnji sa osnovnim učilištima ,,Kliment ohridski” i ,,Hristo Uzunov”, gdje je rad i prezentovan u Domu kulture, i u okviru Ohridskog festivala. Na portalu ,,Avlija” priče ,,Gostoprimstvo”, ,,Kosač”, ,,Jutro”i pjesme. Učesnik Međunarodnog festivala dječje poezije ,,Krilata Seošnica, 2019.”, Rožaje, zatim više puta ,,Ratkovićeve pjesničke večeri” – u Bijelom Polju, internacionalnog poetskog festivala ,,Dani Hasana Kaimije”, 2019. Zvornik, u biblioteci ,,Iskra”, Kočani, 2019., prezentovala svojim radom (osvrtom) 40 godina stvaralaštva akademika Sretena Vujovića, učesnik prvog međunarodnog književnog susreta u Petnjici, 2019., pod nazivom ,,Epika Avda Međedovića”, a takođe, iste godine i internacionalnog festivala ,,Balkanska sredba” – u Makedoniji. Iste godine izlazi i knjiga ,,Cross culture” – u izdanju ,,Crnogorskog kulturnog foruma” – sa Cetinja. Učesnik 51. Ratkovićevih večeri poezije, u Bijelom Polju.

ROBERTO GARCÍA DE MESA: LA CIUDAD DESPUÉS DE

Roberto García de Mesa

La ciudad después de

Las paredes húmedas.
El goteo incesante.
La brisa del norte.
Y aguardas en el portal.
Llevas tiempo en él.
Todo es muy sencillo.
Somos. Y eso cuenta.
Estamos. Y eso cuenta.
Las ruinas de nuestras vidas anteriores
nos definen en silencio.
Al mirarte a los ojos lo sé.
Sé quién fuiste.
Sé de un lugar en el que nos conocimos.
Las casualidades nos marcan.
Los besos, también.
Amar en tiempos de crisis.
Amar porque…
El lugar.
El vacío.
La voz en la oscuridad.
Confianza.
Todo lo que se necesita para huir.
Un espejo, varios espejos y un tercer ojo.
La confianza entre el alma y el cuerpo.
Todo en un paseo nocturno.
La ciudad se abre.
La ciudad eterna.
Encontrar tu nombre entre la multitud.
La música de los adoquines.
La sonoridad de la Fontana de Trevi.
El Coliseo de noche.
Leonardo y sus máquinas.
Los pájaros del Tíber.
La dictadura católica del Vaticano.
Las miradas paranoicas de los carabineros.
Solo escucho la ciudad.
Solo te escucho.
Observarte despacio.
Besarte cuando me besas.
Perderme por tus calles.
Amor y anarquía.
Porque eres la ciudad misma.
Y porque no me gusta la fe.
Amarte sin ecos imperiales,
sin la dictadura de las sagradas palabras.
Porque adoro los pájaros del Tíber,
los espíritus más libres que te recorren,
que dibujan tu historia con sus vuelos
y que me lastiman el corazón.
Y pienso ahora en el de Leonardo.
Desear la trascendencia no es un error.
Retratar es agarrarse al porvenir.
Retratar simplemente.
El dolor se cita en las paredes.
El dolor que acoge cada intento de ser
o un grafiti que explica algún misterio astrológico.
Y me dices que el futuro nos destruirá.
Es una frase que nace desde el estómago.
Sobrevivir con miedo o con nostalgia.
Solo la música,
tu melodía impasible
y tu sonrisa en forma de cúpula
convertirán mi anarquismo en un poema.
Soy un fantasma que vaga por tu cuerpo.
Sin ti, ahora.
Pero con la imagen, solo con ella.
Y la voz, la sensación del espejo.
Me refiero a cómo caigo en él,
después de encontrarme contigo.
Mi sueño.
Uno de tantos, de aquellos que tuvo Virgilio.
Eneas naufragando entre tus pechos.
Llegando a ti,
desmenuzándote el alma.
Porque casi es tan poco.
Tu imagen virtual siempre está presente en mis deseos.
Tu imagen, de cómo te devoras,
de cómo me esperas en el portal,
de cómo ha dejado de llover en mis pensamientos.

Roma-Tenerife, 2019





Roberto García de Mesa (Tenerife, España, 1973) es poeta, dramaturgo, narrador, dramaturgista, ensayista, filólogo, comisario de exposiciones, director de escena, artista visual y músico. Es licenciado en Derecho y en Filología Hispánica, además de Doctor en Filología Hispánica. Ha publicado más de sesenta libros de poesía, teatro, narrativa muy breve, ensayo, conversaciones, obra gráfica y ediciones críticas, así como tres cds con sus composiciones musicales. Textos suyos han sido traducidos a varios idiomas (inglés, griego, rumano, francés, italiano, esloveno, alemán y portugués) y han aparecido en revistas de dieciocho países. Ha publicado los siguientes volúmenes de poesía: El anillo pendular. Bocetos para una poética del espacio (Minimum, 1998; Idea, 2006), Memorias de un objeto (Benchomo, 2002; Idea, 2006), Puntos de fuga (Idea y Centro Internacional de Grabado Contemporáneo de Santa Cruz de Tenerife, 2005), Los circuitos planetarios. Antología 1995-1999 (Idea, 2006), Los pájaros invisibles/Nausinoos (Idea, 2006), Oblivion (Idea, 2009), Bestiario (Al-harafish, 2010), Los cuerpos remotos (Idea, 2012), Observatorios (Idea, 2014), Razón y canibalismo (Al-harafish, 2015), Superficie de contacto (Idea, 2017), Sobre la naturaleza de la fragilidad (Invasoras, 2018; Buenos Aires Poetry, 2020), Retórica. Superficie de contacto. Razón y canibalismo (Buenos Aires Poetry, 2020) y Memorias de un objeto. Nausinoos. Oblivion (Mago Editores, 2021).

MILJAN NIKOLIĆ: WELTSCHMERZ ÜBER ALLES

Miljan Nikolić

Weltschmerz über alles

Pritaji se u svoj pravi oblik, svijete.
Vrati se u sebe svim svojim svojstvima.
Oprezno s vazduhom koji udišete,
Sa malim, dragocijenim zadovoljstvima.

Ne tikaj u atome iz razonode,
I sa električnim pražnjenjem, diskretno.
Pokupi svoje kablove, račve, sonde
I svo to naoružanje, bogovetno…

Povuci se u sjen, do poslijednjeg metka.
Skloni voden-šmrkove, metal-pendreke…
Sav vrli inventar svog novog poretka.
Duboku državu, vladu iz sjenke…

Luđačke košulje, elektrošokove,
Lisice, kvrge, lance i bukagije…
Gasne komore, bodljikave okove,
Lomače za vračare crne magije.

Raketno oružije i minobacače…
Herojsko ordenje i sveto znamenje,
To golo otočje, jame i vrtače…
Batinu iz raja, drvlje i kamenje…

Sve to ti lijepo u se spremi i složi! –
Možda ti zatreba, kasnije il’ prije
Kad se opet veliki rat uzvrtloži
Na svijetlom poprištu nove istorije…

Puna usta riječi

plijevim riječi iz kukolja govora
automatizovanih poliglota nemuštosti.
skupljam ih po trotoaru, pabirčim
iz novinskih hartija, mala slova,
poljupcem od olova utisnuta,
isčitavam s kamenih profila u koraku
usnulih putnika s kraja nakraj
azbuke svijesti.

kradem ih iz pjesama sumatraista.
s Crnjanskim se pesničim
oko Itake, na rubu
potonulog horizonta…

obezdrumljen i zbunjen nakon
svakog njegovog krošea –
… lutam još čitak s poezijom pod rukom;
gužvam se u gradskom saobraćaju
mislima zakačen za bezmjerje…

šakom riječi da zavaram glad
na izmaku snage punim usta
i žvaćem krta, sirova slovca,
i tako sve to upisujem
u sanenu pokožicu duše,
da ukrotim strah od beslovesnosti,
licem u lice sa svijetom koji dolazi…

Crn

Crn u svom snu, u svojoj različitosti,
Zovem, sa te strane riječi, da se jave…
U svakom kutu zapitkuju – Ko si ti?
Šta kažu brojevi, podaci, isprave?

Crn u svojoj vjeri, sumnjivog porijekla,
Riječima se obraćam, usnulost liječim
Koracima… daljinom što se odrekla
Ishodišta, za mnom idu, samo riječi.

Crn ja danju, dok ne proguta me vidik,
U zrele se košmare svog uma uzdam.
…i, putujem, u riječ da premetnem svoj lik…
Molim, samo bez glumatanja i suza!

Crn, po mjeri svog viđenja date slike
Tog što ste sakrili pod patosom dana…
Na papirnom brodu u čaši panike
Ljulja se pokoljenje iznad bezdana…

A, kad sjenke zađu pod koru oblika
I izroni mjesec iz hladne dubine…
Tad i ja, lažima ocrnjenog lika,
Naprasno, iz beslovesne tmine sinem!…

Znak ljubve

Grlom u bezmjerje s ove strane znaka,
Dok me ne pronađu psi tragači zore…
Za tragovima mastiljavih koraka,
Kroz dnevne bure jezika i ponore –

Premašiti riječju mucanje epohe.
Sklerotične slovke o polu i pravu,
Industrisjke patuljke i molohe!…
Instaliranu slobodu za zabavu.

Nacionalne kote identiteta.
Petparačke temate o rodnom listu.
K’o da je to sve tek od jednog svijeta!

Dok psine provincije na svoj rep laju,
Zvukom se kroz zor* premetnuti u iskru
I drznuti se biti znak u beskraju.

*U psihologiji, prolazna funkcionalna struktura složena od većega broja osjeta koja se nakon prepoznavanja i razumijevanja njezina sadržaja pretvara u percepciju.





Miljan Nikolić rođen je 18. 08. 1997. u Zagrebu. stop. Po padu Berlinskog zida, pojave sumnjivih hipoteza o postanku svijeta i čovjeka, prinuđen je potražit sebi prostora drugačijeg životnog habitusa. Sa manje ili više uspijeha nastanjuje se u Podgorici. stop. Godine rata, inflacije, sankcija, sirotinjske zabave, bombardovanja, urušavanja vrijednosnog sistema, trajno oštećuju njegov centar za mentalnu ravnotežu, u cilju izliječenja osniva punk-rock sastav Razdor. stop. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, na Odsjeku za srpski jezik i južnoslovenske književnosti. stop. Zastupljen je u zbornicima poezije: Dan poslije budućnosti (1999) , Fluid ( 2006) , Sedam noćnih rukopisa (2007) i Savremeno srpsko pesništvu u Crnoj Gori (2008). stop! Priređivač je i koautor konceptualne knjige poezije Predio u praskozorje (2008), zbirke pjesama sedam pjesnika. stop. Knjige poezije: Uvod u Itaku ( 2012), Leptirov pir (2019). stop.

TANJA BAKIĆ: ČESTO SANJAM OVAJ ISTI SAN

Tanja Bakić

Često sanjam ovaj isti san

sanjam kako lebdim
iznad crnog okeana
i osluškujem talase
koji me dozivaju

najednom padam
po ružičastoj izmaglici
koja me nosi do Sijetla,
i uvodi u crvenu kuću
Džimija Hendriksa,
a on mi govori da je
indijanac
iz plemena Hopi
koji istražuje
kosmičke tajne

i ta crvena kuća
polako se pretvara u žutu,
primajući sve veći broj gostiju,
koji se miješaju i prave gužvu,
i svi zajedno sviramo
i pjevamo Riders on the Storm

odakle nas nervozni šerif
nasilno izbacuje vani,
govoreći kako smo
nešto pobrkali
i da je rokenrol prestao
da postoji tog
osmog decembra
hiljadu devesto osamdesete
kad je ubijen Džon Lenon

Paklena pomorandža

tvoj sensorni um
poput laserskog zraka
iscrtava crne kolutove
po mojim dojkama

paklena sam pomorandža

budim se u zoru
i s prozora gledam
bijele leptire u Hajd parku

ja sam
tvoja 3D ljubavnica
u pustinji-zemlji
čembala i maslačka

Space Oddity

Miki Maus
i proteinske pilule
lica kao na fotkama
Džereda Mankovica

dok ih gleda
osjeća se poput
kosmonauta koji
napušta kapsulu

ulazi u vakuum
i pravi crtež
čovjeka s
raznobojnim očima





Tanja Bakić je pjesnikinja, prevodilac i autorka muzičkih biografija. Prvu knjigu poezije objavila je u petnaestoj godini života. Među časopisima u kojima su zastupljeni njeni stihovi, izdvajaju se: Words Without Borders, Modern Literature, Rochford Street Review, Bosphorous Review of Books, Recours au Poème, Isla Negra, Trafika Europe, Live Encounters, Poem Hunter, New Responsibility. Među brojnim antologijama u kojima su uvršteni njeni stihovi, izdvajaju se Voix de la Méditeranée (Éditions La passe du vent, 2012), World Haiku 2016 (Tokyo: World Haiku Association, 2016), Capitals (New Delhi: Bloomsbury, 2017) iArbolarium: Antologia poetica de los cinco continentes (Bogota, 2019). Djelovi njene doktorske disertacije o Vilijamu Blejku objavljeni su kao poglavlje u naučnoj monografiji William Blake in Europe (London: Bloomsbury, eds Morton Paley and Sibylle Erle), te i u vodećem globalnom naučnom časopisu iz oblastu studija o Blejku –Blake: An illustrated Quarterly (Rochester University, NY, ed. Morris Eaves). Dobitnica je nacionalne stipendije Ministarstva nauke Crne Gore za izvrsnost, te i nagrade Srednjoevropske inicijative za književnost, stipendije britanske Asocijacije za istraživanja u modernoj humanistici, rezidencije Internacionalne kuće autora u Gracu (Austrija), stipendije Foruma slovenskih kultura, Cankarjeve rezidencije u Ljubljani, Traduki rezidencija za gradove Tirana i Novo mesto, a rezidencijalno je takođe boravila i u Pragu, te i u drugim evropskim gradovima. Dva puta je po izboru međunarodnog Žirija istoričara umjetnosti bila izabrana za predstavnika Crne Gore na Bijenalu umjetnika Evrope i Mediterana (Ankora 2013. i Milano 2015). Dva puta je bila pozvana govornica na skupu o Vilijamu Blejku u galeriji Tate Britain (Tejt Britan) u Londonu. Od njenih objavljenih knjiga prevoda, izdvajaju se Don Paterson Lako prizemljenje (Bijelo Polje: JU RVP, 2018) i Rabindranat Tagore Gladno kamenje i druge priče (Cetinje i Sarajevo: OKF i Buybook, 2014).

ARMIN ŠALJIĆ: ČUDOTVORAC

Armin Šaljić

Čudotvorac

Noću u mraku svoga šatora molim za vodiča koji me nije odveo u obećani grad.

Ostavio me da spavam i na pijesku napisao:

“Grad je daleko, nije moguće”

Naslonjen na usamljeno pustinjsko stablo, pitam se i strahujem:

Šta će se desiti vodiču koji nije spreman da čini nemoguće? Hoće li biti primjećen među zrncima pustinje?

Ožiljci na leđima su za mene uspomene na dane snage i strpljenja.

Od istopljenih noževa izvajao sam metalni spomenik prijateljstvima mladosti i srednjeg doba.

Spomrnik obasjava svjetlost Mjeseca,
on je novo mjesto za okupljanje mladih.

U dnu je urezano:

Stvarajmo novo, činimo beskorisno!

Svijet je mirno gledao kako koračam prema čuvenoj jami po kojoj je selo dobilo ime.

Ušao sam nadajući se čudu
i u njoj napravio skrovište za ptice.
Vlažni zidovi odjeknuše:

Obaveza je činiti nemoguće!





Prethodni tekstovi autora: Sehara Damargarda