Razgovarala Nadija Rebronja

Kada pišu o vašoj poeziji, kritičari često koriste odrednice humanost, ljudskost, kultura, sloboda. Koliko je važno za poeziju u ovom trenutku da preispituje humanost u kontekstu savremenog sveta?

Kaže se da su pjesnici kazivači istine svog vremena, kao ogledala u kojima se ogleda društvo u kojem žive. Također kažu da pjesnici svjedoče. Ja lično ne pišem kako bih imala uticaja na svijet, iako se nadam da će moje pjesme dosegnuti i dotaknuti čitaoca na način koji utiče na njihovu perspektivu. Ali ja nisam propovjednica, niti učiteljica bilo koje vrste. Jedino vrijeme kada pjesme imaju bilo kakav uticaj na bilo koje društvo je kada ljudi stanu, slušaju i obrate pažnju na ono što govore pjesnici. Uticaj nije zbog toga što je pjesnik namjeravao da ima uticaja, već zato što su ljudi zastali i našli vrijeme da zaista slušaju.

Ono što pišem je iz hitnosti koju osjećam u sebi. Napisala sam mnogo toga o kršenju ljudskih prava nad ženama i o sebi, i naravno imam i uvijek ću pisati kao žena i iz perspektive žene, jer očigledno sam žena; ali ja sam također ljudsko biće, pjesnikinja, ljubavnica, majka, prijateljica.

Narod nije uvijek njegova vlast i obrnuto, vlast ne predstavlja uvijek svoj narod. Međutim, ono što može predstavljati narod je njihova književnost i umjetnost. Zato i mnogo vremena posvjećujem prevođenju iranske književnosti na engleski. Želim da ljudi gledaju na Iran kroz objektiv književnosti i vide ih kao ljude, kulturu, a ne kao tamnu mrlju na mapi, ili kao „teroriste“. To je divna stvar u književnosti. Ona nas okuplja kao ljudska bića – direktno, a ne kroz iskrivljenu sliku religije ili politike.

U jednoj pjesmi pišete pismo Americi koja je krišom dolazila u Vašu sobu u Teheranu kada ste imali jedanast godina. Da li je Vašoj poeziji , u Vašim snovima, Amerika i danas azurna i narandžasta, poput neba i makova?

Mi smo usamljena stvorenja. Mi gledamo na svijet iznutra. A kada smo u meditativnom stanju, suprotstavljanje onoga što je tamo i unutrašnje iskustvo tog trenutka može imati dubok uticaj na našu psihu i na to kako vidimo svijet. Šta znači plava ako nije stavljena preko žutog? Ako stavite sivu boju usred maslinasto zelene boje, izgledat će kao drugačija boja nego ako je stavite preko ljubičaste. Probajte. Svaki put vaše oči vide sivu kao drugu boju. Pitanje je: šta je “stvarnost”? Kontekst i pozadina mijenjaju način na koji vidimo stvari. Šta god mi držimo u sebi, dolazi od onoga što prikupljamo i procesuiramo iz naše neposredne okoline – vrste knjiga koje čitamo, filmova koje gledamo, ljudskih interakcija koje imamo, itd. Šta bilo šta od toga znači kada se suprotstavi onome što postoji izvan nas, neobrađeno našom psihom? To je ono što ova pjesma istražuje.

Zanima me način na koji pišete o braku u svojoj najnovijoj knjizi Keeping Time with Blue Hyacinths . U mnogim pjesmama postoji očaj, jer opisujete fizičko i psihičko degradiranje žena zarobljenih u ograničenjima braka i majčinstva ili onih rastrgnutih razvodom. A ipak ima i nježnosti, koja također nastaje iznenađujuće i neočekivano. Šta je inspiriralo ove teme?

Udala sam se iz ljubavi. Bila sam vrlo mlada, a on je bio stariji. Postoji opasnost u takvim vezama. Međutim, ono o čemu pišem u pjesmi Keeping Time with Blue Hyacinths nije toliko o ograničenosti braka i majčinstva, koliko o nejasnoćama koje se stvaraju u vezi u kojoj je ljepota zamračena nesporazumima, gdje moralni sudovi koče povjerenje, a nesmotreno neljubazne riječi ili djela pokvare atmosferu u kući. Znam da ima mnogo žena koje se vide u ovim pjesmama. I moj glas je njihov. Ali najvažnije je nastaviti dalje i napredovati. Bez nježnosti i smisla za humor, život postaje težak.

Na koji način razmišljate o važnosti prevođenja književnosti na druge jezike?

Ja sam pjesnikinja i spisateljica koja prevodi. Ne obrnuto. Ja prevodim jer vjerujem da književnost ima moć da zbližava ljude različitih kultura i jezika. Ovo su mračna vremena i kao i uvijek, svjetlost književnosti i umjetnosti je neophodna da nam razvedri život i da nas približi jedno drugom. Kao bilingvalna pesnikinja, sa dvije kulture, osjećam da je moja dužnost da učinim ono što mogu, efikasno koliko mogu – da ponovo stvorim našu voljenu poeziju Irana na engleskom, kao poeziju. Persijski i engleski su različiti kao nebo i more. Najbolje što mogu da uradim kao pjesnikinja-prevoditeljica je da stvorim odraz jednog u drugom. Moj prijevod postaje ponovno stvaranje koja odražava original. More može odražavati nebo svojim pokretnim zvijezdama, pomicanjem oblaka, mjesečevim mjenama i pticama selicama, ali u konačnici more nije nebo. Po prirodi je tekućina. Ono talasa. Postoje talasi. Ako ste riba koja živi u moru, možete samo razumjeti nebo ako njegov odraz postane dio vode. Ta refleksija je prijevod.

Živimo u svijetu koji je podijeljen brojnim ideologijama. Svaki dan slušamo o tome kako smo različiti. Po mom mišljenju, jedina stvar koja zaista spaja ljude je umjetnost. I ja želim da budem dio tog procesa. Jer, u jednu ruku, možemo očajavati i reći da kao pjesnici možemo samo pisati svoje pjesme. Ali, kako dolazim iz dvije kulture i govorim dva jezika, i kako sam pjesnikinja i spisateljica, ukoliko ne prevodim, ja činim grijeh. Kroz prijevod i ponovno stvaranje, ja mogu spojiti dvije kulture.

Takođe ste i dramska spisateljica. Recite nešto o posljednjoj predstavi koja se igra po Vašem tekstu.

Da, moja nova predstava je adaptacija Attarovog djela Govor ptica. Kada mi je direktor Ubuntu teatra Michael Moran prišao sa idejom da prilagodi prijevod za pozornicu, već sam razmišljala o tome da to uradim, ali još nisam bila počela. Činilo se da smo se našli u pravo vrijeme. On mi je dao zadatak da to napišem i nakon pune godine pisanja i radionica, premijerno je prikazana u teatru Ubuntu u Oaklandu. Režirao je italijanski režiser Giulio Cesare Perrone. Dok sam pisala ovu predstavu, zadržala sam osnovnu strukturu Attarove priče, ali sam sebi dala i kreativnu slobodu. Dodala sam komediju, uvećala postojeći humor u pričama i nisam se ustezala od toga da se referiram na naša moderna politička i društvena pitanja. Zamaglila sam rodne uloge i i zahtjevala da glumci budu različitih rasa. To je predstava koja je zabavna, ali i vjerna dubokoj i bezvremenskoj duhovnoj poruci Attara.

O čemu govore ptice u Govoru ptica?

U Govoru ptica, ptice svijeta se okupljaju i priznaju Velikog Simorgha kao svog Gospodara. Simorgh je misteriozna ptica koja živi u planini Qaf, mitskoj planini koja se omotava oko svijeta. Hoopoe je izabran da ih vodi kroz opasno putovanje. Oni prelaze sedam dolina, a od hiljada ptica samo trideset dođe do prebivališta Velikog Simorgha. Ali to nije kraj priče. Dogodi se nešto neočekivano. Morat ćete vidjeti predstavu ili pročitati knjigu kako biste saznali.

Od jezika bliskih našem prostoru, prevođeni ste do sada na makednonski jezik. Da li poznajete balkanske autore i da li postoji pesnici s Balkana koji su Vam poetički bliski?

Da, Nikola Madzirov je preveo moje pjesme preveo na Makedonski. On je veliki pjesnik čiji rad volim. Prijevod književnosti je kao izgradnja mosta svjetlosti između ljudi i kultura. Povezuje nas i ne mogu ga probiti ni bombe ni granate. Dugujemo veliku zahvalnost pjesnicima koji prevode poeziju iz cijelog svijeta, uključujući i balkanske jezike. Ljudi kao što su Sean Cotter i Mihaela Moscaliuc koji prevode rumunske pjesnike kao što su Nichita Stanescu i Liliana Ursu; Charles Simić koji je preveo mnoge srpske pjesnike; Igor Isakovski koji je uređivao antologiju makedonskih pjesnika okupljajući mnoge fine prevoditelje; i Miroslav Nikolov koji je prevodio bugarske pjesnike kao što je Lyubomir Nikolov. To su zbirke za koje znam. Sigurna sam da ima i drugih koje nisam pročitala zato što nisu prevedene na engleski.

Prevod s engleskog Aida Salihović-Gušić

Prethodni tekstovi autora: Naslikano sunce, Sposobni smo da stvorimo svoju vlastitu zemlju, 1. dio