VIĐENJE U NOĆI

I

Davno me progutaše svjetska zjala,
Ćutim se bešćutan kao asasin;
Prošlost je tečna, prima oblik grala –
Samom sebi postah i otac i sin.
Zelenu boju povrtne lobode
Pomno rastavih na modru i zlatnu,
U krvi raskrvih vatre i vode
Da osjenčim lik na Torinskom platnu.

Iz frule mi pleše zmija edenka:
Ko piton me davi zmija DNK.

Ti koji si život svega što živi
I samrtni strah svemu što umire,
Crno zrcalo za crne kumire –
O Duše, odninan u Ninivi;
U svakoj sklonosti magnetno dvojstvo –
Sjever što privlači, jug što odbija,
Bio si u meni bez svojstva čojstvo
Varavoj naravi rob i robija.

Dok razgovori raskrivaju šeme
U igri „zatvoreničke dileme”.

Očistih svoju vatru, svoj zrak
Dok brodih protiv struje kroz oluje,
Po Zapovijestima praznih svoj mrak
Nalik onom ko stalno pobjeđuje.
Još viši sam od svih svojih podviga,
A još moram uzrasti do svog sedla
Poput sjenke, dok koračam put svjetla
Kad mi u praznom razno preslika.

Grad je ogledalo muške taštine
Što zjapi iz duba božje samštine
U malakutu uzniku Marduku –
Nefilu Marutu, Amar-Utuku.

II

U drugom početku bješe Greška,
Pa i kad poželjeh svoju madam
To me množaše čežnja gilgameška
Da se snova rodim ko treći Adam.
Danju zauzdan, a noću razuzdan:
Kanalima razveden u rukavce,
Za krst tijela hlepnjama prikucan –
Brojan u trutove-praznoglavce.

Pa da li da čitam “Himnu o perli”
Ili da zurim u Merjem Uzerli?

“Zvijezda se opire svom zgasnuću
A pȕt je urna zvjezdanog pepela:
Krvlju kola džin u svom uskrsnuću –
Ovladaj ognjem sluge Samaela!”
Čuvstva slijede zakon inercije,
Propise akcije i reakcije –
Otud nisko pade Propercije
Te još plaća za davne transakcije.

Kao što plod il zri ili propada
Ni duhu nema stanka, eskapada.

Dođe dan da se razlome pečati
Jer u ovoj podnebesnoj gluši
Jadi imaju i oči i uši;
Po svojoj koži, boje hljeba, čatim:
Da umrem na umri nije dockan
Dok čekam na frilensersku penziju,
Kraj Kabe što nije pravilna kocka –
Sjenom svita u petu dimenziju;

Da oglasim sred punskih kolonada
Netvarnu tvar, monadu svih monada.

III

Jer vidjeh Te među migrantima
Što prodaju papirne maramice,
Poznah Te među diverzantima
Što smrti su se kezili u lice;
Sretao Te i među darkerima
Što prezreše ovosvjetske pričine,
Nalazio Te među pankerima
Što buržujima plaze jezičine;

Čuo Te s dervišima, s Amišima –
U spisu što ga zavješta Mišima…

Taj šapat, što posta vremenskim virom,
Riječ skrita u drevnim runama
Širi se ko val cijelim svemirom –
To herub svira na superstrunama.
S Betlehemske zvijezde jedna zraka
Putuje dvije hiljade godina,
No za nju to je dok si rek'o kvaka –
Prosto ko čorba Ajnštajn-Milevina.

(A, kako reče vrli virtuoz,
Svi ti putevi vode u Oz.)

Sve što je moglo biti – dogodi se,
Sad – zbir tvojih mogućih žića, lista:
Ovaj je razapet mjesto Ise,
Onaj raščerečen mjesto Hrista.
Prvo Ime bješe prva granica:
Slom simetrije Svjetla i tmine,
Prva zabrana, prva paljenica
Kad tmina obremeni od težine.

(Možebit tad još tetragram “Ja jesam”
Po naški se čitaše “Ja je sam”.)

Svedušo, svečuvstvena, svemirna,
Sačekajder da riječ mi Te nazre,
Nek dogori i ova izmirna –
Pred Azrailom duše su Azre.

IV

Moj šejh živi u Bermudskom trouglu
No avatar mu besjedi na Googleu:

Taj prvi život – zamrznuti Jordan –
Kad materica bje u materici
a žeravica u žeravici,
Sad odledi i huk mu je gordan;
Džabir Vagom za svaki kamen Dvorca
Žudnju Anime mundi očita –
Da nedostojni smo milošte Tvorca:
Naša “ljubav” je ljubav potrebita.

Otkad zaosta za samim sobom
Onaj trinaesti znak zodijaka,
Izasebni, ispaštamo s Jobom
Spram koprena nebeskih dijaka.
Svijet onaj – na dlaku odavde –
Katkad ga u snovima pohodimo:
Otud nadziru zastupnici Pravde
Jozefa K., kanda ih ne vidimo;

U stostrukom opštem rijalitiju
Svak zna svoju kibla-televiziju.

V

Ko što duhandžiji ogadi škija,
Bludniku ženska, pijancu rakija –
I ja se vratih staroj skolastici,
Jutarnjim vježbama i gimnastici;
Da prenem onaj Neimeniv Ponor
(Jezan ko ezan Šinejd O’ Konor)
Ispisah se iz kaste brahmana
Da budem vjerni sluga Rahmana.

Jer, da bi ovdje dokučili išta,
Valja prozreti astralna stratišta.

S neba osluškujem cvrkut Vodolija
Dok otvaraju, kroz jamu mog groba,
Sedam nebesa – sedam dimenzija
Čija smo pismena, drob i utroba.
Tek pred san mi svitne, poput kremena:
Da duša mi otiče, ko kroz sito –
Kroz mrežu rešetke prostorvremena
I zmija, što vijuga valovito;

Te vječno pada k crnorupoj smrti
Dok se kao planet oko nje vrti.

VI

Navio si moj srčani motor,
Pravi Put Tvojim stopama izvajan:
Spolja vrijeme, a iznutra prostor,
Svana konačan, iznutra beskrajan.
Zavezah za stope svoju sjenu
Što u isti mah se tka i opara:
Živi stvor je vrijeme u vremenu –
Dok nestaje, nastaje – ko žar zgara;
Kad javi mi se ko cvijetak neven
Sred žala gdje grobniče obluci
Mikail u majsko nebo odjeven
Sa snopom sunčevine u ruci;
Kad cjeliva me između obrva
Da utjelovi se Riječ najprva,
Carstvo nebesko u imenu Cara
Što samim sobom sebe izgovara.

Prethodni tekstovi autora: Adamov pupak