Držim se za granu Tako snažno da moj pad menja godišnja doba
Tako krhko da bi me vetar mogao odvojiti.
Sa makedonskog preveo Đorđe Jovanović
Pavlina Atanasova (Štip, 1993) diplomirala je na Ekonomskom fakultetu Univerzitet “Goce Delčev” u Štipu. Piše poeziju i kratke priče. Zastupljena je u izboru poezije “Metrički karavan” za 2019. godinu u izdanju Biblioteke “Goce Delčev” – Đevđelija. Njene pesme i priče objavljene su u nekoliko periodičnih časopisa. “Veliki zagrljaj” je njena prva zbirka poezije.
Moja ljubav je večeras daleko. Ja sam samo došla da se napijem i da ne mislim o stanu koji se raspada. O snovima sa dva lica. Kada gubiš nekog samo što si ga našao. Kada tražeći detinjstvo pronalaziš starost. Kada ruku pružaš k nebu a more ti zapljuskuje stopala kao da te umiljato zove da uđeš i da se udaviš.
Sa makedonskog prevela Valentina Baktijarević
Biljana Stojanovska (Skopje, 1984), diplomirala je makedonsku književnost i južnoslovenske književnosti na Filološkom fakultetu “Blaže Koneski” u Skoplju. Autorica je zbirki stihova Reči nemaju značenje (2015, Antolog) i Stan koji se raspada (2018, Galikul) za koju je dobila nagradu Todor Čalovski za 2017. godinu a bila je i u najužoj konkurenciji za nagradu “Braća Miladinovci” koju dodeljuju Struške večeri poezije. Njena poezija je prevedena na engleski, kineski, srpski i slovenski jezik, a zastupljena je u više antologija i makedonskih časopisa za književnost. Radi kao novinarka.
U muzeju soli ne pričaju se neslane šale. Iskazi se ne začinjavaju
nepotrebnim pridevima. Hrana se se dosoljava a znoj se ne odsoljava.
Nema izloženih skulptura od grudvi soli, niti grupnih portreta kristala.
U muzeju soli more je gost kao svako od nas, koji, ranije ili kasnije, isparava.
Prevod s makedonskog: Duško Novaković
Vladimir Martinovski (Skoplje, 1974) pesnik je, pripovedač, esejist, književni teoretičar i prevodilac. Radi kao redovni profesor na Katedri za opštu i komparativnu književnost, na Filološkom fakultetu „Blaže Koneski“ Univerziteta “Sveti Ćiril i Metodije” u Skoplju. Objavio je desetak pesničkih knjiga: Morski mjesec (2003), Skrivene pjesme (2005), I voda i zemja i vatra i vazduh (2006), Kvartete (2010), Požuri i sačekaj (2011), Pre i nakon plesa (2012), Prava voda (2014),Unutrašnje planine (2016), Sanjane i budne pjesme (2017), 101 sonet od jednog čudnog proljeća (2020) kao i tri knjige haibuna: Eho od valova (2009), Mačka u magli (2016) i Nebo bez zvezde (2016). Objavio je i desetak knjiga studija i eseja. Pesme su mu prevedene na dvadesetak jezika. Dobio je nekoliko književnih nagrada: „Braća Miladinovci“ (za poeziju), „Nova Makedonija“ (za kratke priče) i „Dimitar Mitrev“ (za književnu kritiku).
Zoran Ančevski je pesnik, esejist, književni prevodilac i profesor anglo-američke književnosti. Do sada je objavio zbirke poezije Putovanje sa slomljenim slikama (1984), Strategija poraza (1994), Linija otpora (1998), Prevod mrtvih (2000), Divlji mir (2004), Istorija vetra (2009), Nebeska pantomima (2018) kao i obimnu stidiju O tradiciji (2007). Autor je i urednik velikog broja poetskih antologija, izbora i proznih dela vrhunskih svetskih autora na makedonskom jeziku, a skoro da ne postoji ni jedan značajniji makedonski autor kojeg nije preveo na engleski jezik. Za svoje stvaralaštvo dobio je nagrade Studentska reč, za najbolju debitantsku knjigu (1985), prestižne međunarodne nagrade za poeziju Đakomo Leopardi (Rekanati, Italija, 2004) i Braća Miladinovci (2018). Član je DPM i Makedonskog PEN centra, čiji sekretar je bio u dva navrata i čiji je sadašnji predsednik. Od 2003. do 2007. bio je i predsednik UO Struških večeri poezije, a sada je član umetničkog saveta.
tu neku muziku kad pustiš, to je kao da zaroniš i držiš dah. svaki novi sekund približava te mogućnosti da izgubiš svest i nikad više ne isplivaš. ali ti svejedno ne odustaješ. tu neku muziku kad slušaš, kao da staneš na pola puta uz jedno brdo, kojim si krenuo do lažnog zamka sa kog se vidi ceo grad. staneš, ne jer si umoran, već jer ti se vetar unosi u lice, i tiho šapće, znao sam da ćeš se vratiti. a ti znaš da nikad pre nisi ni bila. pa uletiš u tramvaj pun turista i sjuriš se u podnožje. lakše se diše. naći ću drugi vidikovac. a da, tu muziku puštate na sopstvenu odgovornost.
IDITE KUĆI DECO
idite kući, deco, pre ćete ojaditi svoje sadašnje majke nego usrećiti svoju buduću decu. idite kući, deco, čuvajte ledja, još nam je rmbati u kapitalizmu. idite kući deco, to što se vidi, to mu je samo jedna glava. idite kući, deco, dok neko od vas ne ojača, ili dok ne dodje neko jači, molite boga da bude dobar, ako ništa, da ne bude gori. idite kući deco, nama treba uragan, ovde je svako kako vetar duva, ovde od vetrova samo smrdi.
MOJ GLAS
moj glas će uvek ići kroz sredinu, gde je najtvrdje. moj glas će uvek biti stabilan, oštar kao laserski nož. mnogi će vikati, dok ih ne izda snaga. mnogi će ćutati dok im se grlo ne skameni. mnogi će pričati glasno i jasno, ali jezikom koji niko ne razume. mnogi će pričati toliko tiho jer će ih gušiti knedla u grlu. mnogi će se boriti za dah, kamoli za glas. moj glas će uvek biti stabilan, jednolična mantra od koje ti bridi kičma i pluća se pune svežim vazduhom. moj glas će uvek biti stabilan kao granitni stub. ako ne znaš gde bi i šta bi, stani tu i drži se čvrsto.
Tijana Sladoje (Sarajevo, 1989) završila je master studije iz engleske književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Poliglota u pokušaju, bavi se prevođenjem, pisanjem, putovanjima i hotelijerstvom. Objaviljivala je prevode i poeziju u domaćoj periodici. Živi u Beogradu, Novom Sadu i Sarajevu.
sedam puta išla sam oko tog kamena jer sedam je sveti broj u božjem svijetu otprije boga iz larve nakupljene u mojoj pupkovini izlijeću sablasnice što junacima ne daju spavati s jedne mi je strane onaj što je pao, s druge onaj što tek dolazi na obrnutoj strani moja je počasna strana ispod moje bešavne haljinke je sve što nije palo i što ne dolazi posred tih listina pečat od skaredne abonosovine, vidi, evo, u ime Boga, majčinskog i samilosnog, na usta mi nahrupljuju plamene kupine
a tek sam počela govoriti
ruah
poput meke životinjice skoči mi s rebra na rebro, klizne niz stijenke, zagnjuri u protoplazmu, prolomi se van, u napad panike, zaglavi u simptomu. umiri se, vrati u razlivenost, u kolanje, presporo. ali, vrati se, hoću da čujem moju majku indijanku patagonijsku što je čitala iz kvazara ono što se pokušava napisati i što se nikad neće dati prevesti, pravanzemaljku što nije ni unutra ni vani, već uvijek na rubu, uvijek s onu stranu, nju moram čuti, neka sve umukne! htjela sam je čuti, tako dugo, da mi kaže da nisam ono zbog čega dugo, predugo, nisam mogla čuti sebe govoriti. jer bila sam kriva, liječili su me od krivnje i stida čovječanstva, od neuseljivog u bijeli šapat – n e i z g o v o r i v o g – htjela sam čuti nju što je znala šta hoće ali nije htjela da kaže, a zašto? da bi je uselili u nomenklaturu, zagušili atributima i predikatima, usidrili joj kanu u kanon, blagovali joj totem da bi je posjedovali, a onda njome trgovali?
njena glasnica, to li sam ja, ta žica što se, zapetljana u sebe, opire, što neće nikad, nikad, da bi se živjelo, reći šta hoće?
Bjanka Alajbegović rođena je u Sarajevu 1983. godine. Diplomirala je na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Objavila je zbirke pjesama Između dvoje (Naklada Zoro, Sarajevo, 2005.) i Srčane saturnalije (Vrijeme, Zenica, 2019). Poeziju i eseje objavljuje u književnoj periodici i na portalima: Odjek, Novi izraz, Sarajevske sveske, Zeničke sveske, Ars, Plima, Motrišta, Strane, Bona. Članica je P.E.N. centra BiH.
Skrivam se u tebe kao koštica u prezrelu trešnju. Plovim u tvojim mirisavim sokovima, Strepeći od pohlepnog kljuna ptice koji će nas razdvojiti.
I neću odgovoriti na tvoje pitanje: Zar je i voće osuđeno na samoću?
ŽIVI MRTVI GOBLENI
Bosanske majke generacijama rađaju kćeri koje sklanjaju od pohotnih i vonjavih tijela dušmana.
I rađaju kćeri koje se bacaju u nabujale vode usljed straha od poludjelih svojih očeva.
Pa opet u vrijeme pomrčine Mjeseca, u najdubljim slojevima noći kćeri Bosne na pitomim obalama Bukovice rubac za voljenog vezu, dok molitve sa usnica vriju: Zvijezde nam kad odemo s ovog svijeta neku bolju sudbinu ispisuju.
NERETVA
Nešto bih ti kazala… Bolje ne!
Nad mostom lete uznemirena jata ptica. I svaki nebeski harf nama je jasan znak. Riječi su ove, sluge naših nevidljivih svjetova.
Dok se u tišacima njene modre vode ogledaju kristalna jutra, a sunce rumenom ljubi bijela brda, strahotno duboki pogledi poprimaju mirise. Ti mi nečujno prilaziš, na prstima, pa spuštaš svoje čelo na moje drhatom posute ruke. Tad, svakim naborom između tvojih obrva ruše se moje stvarne i izmišljene tvrđavske zidine.
I još bih ti šapnula…
O kako uzdrhte poljski cvjetovi, kada se razaspu zlatni grumenovi po Čabulji. I kako se uplaši mrak u nama, kad se lučama upale vatre u zjenama.
Azemina Krehićrođena je u listopadu 1992. godine. Višestruko nagrađivana za svoju poeziju. Na internacionalnom festivalu književnosti i poezije Castello di Duino 2019, među aplikantima iz preko 70 zemalja, ušla je u uži krug od 10 najboljih pjesama. Dobitnica je treće nagrade Mak Dizdar za 2020. godinu.
Bila jednom jedna kula U kuli: biblioteka (To je bilo njihovo mjesto) Usred biblioteke stoje žena i djevojčica Djevojčica kaže ženi: To nije bila ljubav kakvu sam željela To nije bila ljubav kakvu si željela Ali je ipak bila ljubav Žena se okrene publici i kaže: Moja djevojčica se pokvarila Možete li mi dati drugu djevojčicu Neku kojoj ću moći objašnjavati život Ubrzo su došli radnici iz Odjeljenja za djevojčice I zamijenili djevojčicu novijom djevojčicom Izvinjavamo se zbog neugodnosti, gospođo Nadamo se da se ova neće kvariti kao prošla Žena se učtivo zahvali radnicima i svima im ostavi bakšiša Bila je oduševljena svojom novom djevojčicom Koja je bila krotka kao janje i nije joj protivrječila Čak ni kad bi joj dugo govorila u imperativu Najviše od svega joj se sviđalo to što joj ova nova Za razliku od prethodne djevojčice Ni po čemu nije sličila
Lijepo je bilo lijepoj ženi u lijepoj kuli Osim na one dane kad bi je uznemiravao zemljotres Nije zemljotres nego pokvarena djevojčica Čelom lupa o vrata kule
KAKO SU ME VANZEMALJCI UBIJEDILI DA TAJ PATRIJARHAT I NIJE NEŠTO
Kad sam bila dječak, bila sam najhrabrije dijete u ulici. Koja god se vratolomija smisli, ja sam je prva uradila, dječake za dvije glave više od mene tukla i, naravno, svaki put popila batine, al’ sam ih tukla. Kad se brat plašio da fudbalsku loptu udari glavom, svi su mu se smijali, a ja, ne bih li zadivila tatu i dječake iz ulice, ja sam uzela košarkašku loptu i napucala je čelom iz sve snage, tako da je sve zvonilo kao pred službu. Niko nije ni obratio pažnju na mene. Zato sam je uzela ponovo i udarila, i opet niko nije obratio pažnju na mene. Zvonjava je već postajala nepodnošljiva. A kad sam je uzela i treći put u ruke, na nebu su se pojavili vanzemaljci i dobacili mi: „Ti nisi pravi dječak.“ Tako sam počela da nosim haljine na cvjetiće i volim nježne dječake koji svoju glavu više vole upotrijebiti za neke mekše stvari.
Vladana Perlić (1995, Banja Luka) diplomirana je profesorica francuskog jezika i književnosti. Za rukopis „Kucanje na vrata kule“, dobila je nagradu „Novica Tadić“ za 2020. godinu, bila je finalistkinja konkursa Trećeg Trga 2020 i SKC-a iz Kragujevca 2020, dobila drugu nagradu na konkursu „Slovo Gorčina“ u Stocu za 2018. i 2020. godinu i treću nagradu za drugu pjesničku zbirku konkursa Carpe Diem 2020.
Svijet propada a ti Pišeš poeziju. Što ne uzmeš malo motiku Zasadiš krumpir i kapulu Što svijet ima od pogleda Otkad su riječi nagrada?
Krošnje ispred moje kuće su Različitih nijansi zelene U proljeću ima i ljeta i zime Susjeda vješa dječju odjeću Neboder je prerastao svoju kožu. U što sam još gledala A nisam vidjela?
Bi li svijet i dalje propadao Kad ga nitko ne bi gledao?
Biorazgradiva tuga
Ovi dani su samoljepivi Hvataju mi se za sjenu Kao mokro lišće. Ovi dani su samosvjesni Svjesni svoje prolaznosti I svoje propadnosti. Ovi dani su samoodrživi Žive mene, ne ja njih Laki za održavanje Samo pokoja slika Iskorištena ulaznica Razmazana maskara. Ovi dani su ekonomični Cijena prava sitnica, Samo sve što imam Ovi dani su održivi Nikad ne blijede Koliko god da se prisjećam Ulog u budućnost, Roba prava, Kad vam kažem Ovi dani su čista, Nerazrijeđena prošlost.
Kamen, školjka, papir
U mojoj igri vrijede drugačija pravila. Stisnuta šaka ne pobjeđuje ništa osim same sebe. Nema te školjke čije su priče glasnije od mora. Nema te vode koju papir ne može upiti i razrijediti je prošlošću. Umjesto drugog obraza uvijek okrećem drugu stranicu.
Pobjeda ili poraz uvjetovani je refleks. Ako poznaješ pravila možeš pobijediti u igri koja to prestaje biti. I pobjeđuje se i gubi samo vlastitim rukama. Zato pružam prste na ravni dlan stavljam samu sebe i kažem za mene će papir uvijek značiti pobjedu.
Sara Kopeczky Bajić (1992) diplomirala je anglistiku i talijanistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu, između ostalog i na: Književnost uživo, Info zona, Kritična masa, Kultipraktik, Časopis Kvaka, Časopis Mogućnosti, ZiN Daily, PS-Portal, Libartes, Večernji list, The Split Mind (čija je bila i urednica). Više puta ušla u izbor za nagradu Prozak. Osvojila drugo mjesto na natječaju za kratku priču Zlatko Tomičić. Osvojila prvo mjesto na natječaju Ulaznica. Osvojila nagradu Trećeg Trga u kategoriji prve knjige proze za neobjavljeni rukopis U potrazi za jugom. Osvojila nagradu Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku pjesama Kamen, školjka, papir. Zajedno s još dvije ljubiteljice književnosti vodi blog Novi književni val, gdje objavljuje priče, recenzije, preporuke i savjete o pisanju: https://noviknjizevnival.wordpress.com/
U male, mračne hodnike kojima katkad tumaramo, kačimo pjesme, slike, riječi, note, kačimo mala sunca! O klinove duše vješamo – svijetle poglede, meke dodire, sunčana jutra!
Osvrćemo se za sjajem dušinog zlata, za rajskim djevama pristajemo, ruke umačući u mastilo sumraka vjetar grlimo u šušnju krošnje listopadne. Pridržavamo pahuljice nježne, kapima kiše ljestve dodajemo!
Splićemo svjetlost u pletenice, u kovčežiće je odlažemo ključiće uvis bacajući!
NE BACAJ KAPU UVIS
Ne kikoći se, ne šuškaj smijehom, ne klopoći mladim dahom, nemoj kliktati ushićenjem niti me zasipati dukatima sreće!
Tiho,tiho, duša moja, jedva kroz kanalčiće, kroz hodničiće, svjetlo nazirući tumara noseći breme iz bunara želja ugarke, utuljene luče, odbačene kože i krljušti, zablude, biser sitni, dijamant lažni, sreću nedostižnu.
Ne bacaj kapu uvis, ne slavi, ne puštaj gudače tako gromoglasno, ne potresaj svijet svojom radošću, mene iskruži sječivom kao bolesni dio, ali me ostavi da tihujem. Malo šta za radovanje ima u bunaru, čiji sam, evo, odnedavni čuvar.
BISKANJE
Mojom šutnjom prosućeš se, kad ogrtač padne lako. Ostaće ti nijemo tijelo na dodire divlje zvijeri. Moja stabla osvojićeš otvorivši strašne dveri, i ostaće dodir dugo. Sve dok grana ne olista.
U začudnom začaranju, nakvašena sunca glava, na krilo će pasti moje, nezbivanje da prespava.
Zaobiđi ovu šumu, u njoj bištem strašnog zmaja. Ako uđeš u početak, znaj da nećeš naći kraja!
Emsura Hamzić je rođena 1958. godine u mjestu Sveti Nikole. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1981. godine, gdje je završila i gimnaziju i osnovnu školu. Do sada je objavila trinaest knjiga. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Piše i za djecu. Uvrštena je u više antologija poezije i pripovijetke, kao i poezije za djecu. Njena djela su prevođena na više jezika, između ostalog I na japanski. Emsura Hamzić je nagrađivana za svoja djela, a svaka knjiga se našla u najužim izborima za najuglednije nagrade, kao što su Brankova, Andrićeva, Vitalova, Ninova, Meša Selimović u Tuzli, Karolj Sirmai, Žensko pero, itd. Član je P.E.N. Centra BiH, Društva književnika Vojvodine, Društva pisaca BiH, Udruženja književnika Srbije i Srpskog književnog društva. Živi u Novom Sadu i Sarajevu. Objavila zbirke poezije: Ugljevlje (1988), Tajna vrata (1999), Boja straha (2002), Semiramidin vrt (2008), Zlatna grana (izabrane i nove pjesme)(2012), Sirius (2013), zbirke pripovijetki: Jerihonska ruža (1989), Večeri na Nilu (2005), Smaragdni grad (2011), roman Jabana (2007), knjige za djecu: Kuća za dugu, pjesme i priče (1995) i Zemlja Dembelija (2014) te esej U đul bašti – Sevdalinka kao nematerijalno kulturno nasleđe (2017): Dobitnica je nagrada: Međunarodna nagrada za kreativno ukrštanje kultura, Pečat varoši sremskokarlovačke i Milica Stojadinović Srpkinja.
Fragment 