IZ KNJIGE ISTRULOG LIŠĆA

vrijeme je raščerečeno na satovima
očitava se curkom mrvljene zemlje

nijemost nerođenih toči se u mirise,
čije oštrice će sloj po sloj guliti noć
dok ne prodru duboko do zemunica

raseljenih svuda u grkljane u utrobe
prsti stišću krik iz ilovače i iz grudi:
kako utoliti tako gladno ravnodušje,

na koje dno je sigurno urasti polako

iako, lijepa je zemlja u kojoj živimo

BLUZ SAMOTNOG KAKTUSA

Jer su ispruženi
Pravci vode posvud
Prostiruć’ se kao pijesak
Kao krik tišine Suncu iz usta

Samo jedan provodi zvukove
Puste laži o početku i o kraju.

U meni su živi sahranjeni
Kao sati spori curci vode:
U bodljama štrče naizvrat
U grobljanskim ukrasima.

Sve je mrtvo nadaleko
Ako se ja pitam o tom.

A preda me da stane iko
Ko nikoga što evo nema
Nožem žednih usta
Urezao bi, na meni,
Ime i prezime smrti

U TRŽNOM CENTRU

jeste li sigurni
pitaju
prhki biskviti posuti
mljevenim marcipanom i
čokoladnim mrvicama
s vanilinim šećerom

dok bijeli šum pokreće
i preusmjerava
gumene točkove kolica i noge
kojih ima nevjerovatno više
i brojnošću i prisutnošću
od svih tih poviše njih

jeste li sigurni
pitaju
siluete kubanki i etiopljanki
u dugačkom nizu pakovanja pržene kafe
nije više važno na kom tačno jeziku
bitne su poredanost i predanost
a jezik je valjda jedan tvoj

dok iz nedohvatne udaljenosti
kao iz sjećanja
zvučnici nevidljivi poput krila pčelinjih
u roju koji se čas primiče čas osipa
emituju akorde i riječi pjesme
poznate al ne-znam-koje

jeste li sigurni
pitaju
sanjive i malo iskošene glave
ananasa kokosa papaje manga kiwana
na polici ukrašenoj svim-baš-svim
fale samo još egzotične ptice

dok se bezbroj mirisa na čudan način
očituje svojom zaptivenošću
ili svojim odsustvom
poput nepreglednog okeana cvijeća
iznad kojeg uporno hukti vjetar
i vri poljem morska bolest

jeste li sigurni
pitaju
u nijemom zijevu kućne papuče
sive modre žute zelene crvene i ljubičaste
za svakog gosta mogle bi nadostat
kad bi bilo vremena za doći
i još za dočekati sve

dok prepunjenost i praznina
ne prestaju s plesom
koracima što se stapaju odsvakud
šumno-bešumno i zaigrano-nepokretno
u prostoru unedogled razmotanom
pod teretom bez ikakve težine

jeste li sigurni
pitaju
iz usta kasirke uokvirenih
bezbojnim karminom
da je to pin-kod
da ste to vi

Željko Grahovac rođen 10. 07. 1955. u Zenici, profesor filozofskih i socioloških disciplina, radio kao predavač u srednjoj školi, kao urednik u GIK “OKO” iz Sarajeva i kao bibliotekar-informator u Gradskoj biblioteci u Zenici. Živi u Zenici. Pjesnik, književni kritičar i esejist, aktivno se bavi književnošću već tri i po decenije.
Objavio zbirke poezije “Sveto rastrojstvo”“Veselin Masleša” (1986), “Bol, boja Božje milosti”, “Zalihica” (2008), “U oba roda”, Gradska biblioteka Zenica (2014), “Dva lica jednine”, “Planjax” (2018), “Zarez, sam”, Gradska biblioteka Zenica (2019), kao i monografske knjiživnokritičke studije “Anđelko Vuletić, pjesnik žeđi i poruge”, “Grafex” (1998), “Staništa i prominuća svjetlosti”, “Napredak” (1999), knjigu eseja i kritika “Sricanje i nicanje”, “Sarajevo-publishing” (1999), panoramu najnovije bh. poezije, sa mikroesejima “Ponestaje prostora”, Delta” (2000), te antologiju sa studijama “Dahom i sluhom kroz hrvatsku poeziju XX. stoljeća”, CKO Tešanj i “Dom štampe” Zenica (2001) (prvo izdanje HKD “Napredak” N. Travnik, 1997.). Tekstove poezije, eseja, kritičkih osvrta i studija objavljivao u dvadesetak književnih časopisa u BiH i u okruženju. Prevođen na slovenski, makedonski i njemački.