Na putu

Da mi je tri obična dana.

Da budem jedno sa svijetom.
Ni nedobra ni nelijepa ni neistinita.
Obična. Ja.

Treba da se vratim kući.
Imaju li žene kuću?
Kada odu – gdje se vraćaju?

Treba da odem iz ove zemlje!
U kojoj svi viču na mene.
U bolnicama, u školama, u sudovima, teatrima,
U hotelima, na kolodvorima.
Najteže mi je kad mi viču iskosa
na desno uho: ne mogu da prođem kroz zemlju.
Kako da budem tada jedno sa svijetom!?

Ako se žene,
kojima u ovoj zemlji trguju,
uhvate za ruke
napraviće kolo
od glavnog grada do granice.
One žive linearno – i nigdje.
Niko ne čuje kada viču na žene.
Radi Zenonovog paradoksa.

Vrijeme je pokvareni mehanizam
kojim se brišu nemili događaji.
Samo to.

Da mi je samo tri obična dana.

Da sve zaboravim.

Žene nemaju kuću.
Imaju matericu. I sjećanja.

Jedino u čemu se razlikujemo
jedna od druge su sjećanja.
I ljudi su ponekad žene?

Tijelo pamti.

Pod klavikulama su
izdaje i ljubav.
Ispod desnog plućnog krila
paralelne projekcije grijehova.
Djeca su u alveolama.
Ispod pregiba grudi su snovi.
I tako – sve do zglobova ruku.

Samo ruke ne pamte.
I drže nas na okupu.

I tako sve do zglobova nogu.
Samo stopala ne pamte.
Da mi je tri obična dana.
Da stanem na noge.
Treba da odem iz ove zemlje.

Vedrina

Volimo drugo,
i druge,
trampimo vječnost za jutra,
zavodljive priče za milost,
znanja vrste pod kožom ućutkujemo
a ispod prozora
uhode smisla prolaze lakim korakom.

Bez nade,
bez straha,
donosimo sa sobom ideju vremena,
da ublažimo nepodnošljivost ove tuge,
živimo onoliko dugo koliko traje – svijest o postojanju,
– magnovenje koje umnožavamo.

(O ženama koje nemaju kuću i tri obična dana, 2014)

***

Dva puta sam umrla.
Sada imam vremena na pretek.
Jedna smrt mi nije bila dovoljna.

Brine me samo paradoks postojanja.
Biće mi je oba puta postalo stvarnije.
Riješila sam problem temporalnosti.
Ali – ne i subjektiviteta.

Trebalo je da rađam.

Ne samo dva puta kao do sada.
Nego da isturim ikru i zagušim okeane.
I poslije sama da je oplodim Jezikom.

(Otresanje pepela, 2006)

Vjernost

Tješim ogledalo.
Znala sam ovo prije njega.
Sve njegove dojave kasne.

Neutješno, tiho poravnava
amalgam kojim sam obložena.
Ispravlja na mom odrazu
nabore tuđih misli o meni

Istrajno u vjernosti.
Uporno i živi i misli
onako kako izgleda.

Jedino ono,
od svih koje poznajem.

(Indeks izgovora, 2005)

***

Treba pisati
Dok ne postaneš pjesnik
Treba pisati
O tuzi.
Dok ne otkriješ da je tuga
Samo vrsta gladi.

Ili o ljubavi.
Pisati.
Dok ne otkriješ da je ljubav
samo posljednja snaga u tebi
kojom držiš svijet na okupu.

***

U mojim prazninama.
Sada je sve opet jednostavno.
Vratila sam se u svoje bezdomništvo.

(Graničnici, 2008)

Seida Beganović (1961, Zenica) pjesnikinja je, romansijerka, dramaturginja, i prevoditeljica. Završila je studij filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radila kao novinar, profesor filozofije, sociolog analitičar, dramaturg, prevodilac. Sada živi i radi u Skopju, u Makedoniji, kao slobodan umjetnik. Objavljivala je u književnim revijama kratke priče, priče za djecu, poeziju, kao i prevode poezije sa makedonskog, poljskog, ruskog, engleskog. Njena poezija je prevedena na engleski, poljski, ruski, ukrajinski, albanski i turski jezik. Objavila je više knjiga poezije: Indeks izgovora, Otresanje pepela, Graničnici, O ženama koje nemaju kuću i tri obična dana, te romane Intervju sa plavom kućom, Album savršenih trenutaka i Ida i asasini iz reda Havanskog kolibrija. Prevodeći bh. poeziju na makedonski jezik 2018. godine priredila je antologiju bh. poezije pod nazivom Mala antologija neprimjerene poezije o ranjivosti.