Ofelijama

U bistroj vodi lješkare modre maćuhice
ustrepjela ljepota nadražuje oči
alabasterno tijelo
Ofelije
utihnulo je od svijeta

Spavaj, Ofelijo,
iz nečijeg srca nikad neće nići rutvice,
ljubav nije prijetvorno lice tvoga gospodara
dom ocvao u ljubičice neće sagraditi
njegovi drhtavi prsti
koji će te ovjenčati krunom od tratinčica
u pokori na glavi da je nosiš
strpljivo usamljena u ljubavi

Spavaj, Ofelijo,
niko neće nahraniti tvoju djecu
gladnu majčine sreće,
svojim suzama ih nećeš napojiti
jer od soli se žeđa,
stran im svijet nećeš ugrijati
zagrljajem dok im samoću
predaješ u zavjet

Ne rađaj grešnike, spavaj, Ofelijo,
neko će ih već zatrovati gorčinom
koju potajice, namjesto njih, ispijaš
dok se kruniš poput tamjana
čiji miris komeša se u prazninama
Svetog

Spavaj, Ofelijo,
tvoj gospodar ne očekuje da se vratiš,
on ne razumije govor bilja
i ruzmarini su uvehli
oko njegova uha,
tamo gdje sada spokojna žuboriš

Prethodni tekstovi autorice: Pjesnici su noćne ptice