RATKOVIĆEVE VEČERI POEZIJE 2020: DINO BURDŽOVIĆ, NAGRADA RISTO RATKOVIĆ

Posted on Objavljeno u PoezijaTagged ,
Dino Burdžović

RIFAT

NOVI SVIJET NOVA KLASA

Promijenio se svijet Rifate!

Za trideset srebrnjaka, možda i jeftinije,
konačna propast se nikada i nije mogla
odrediti tačno u cent.

U ruci kipa Slobode
umjesto baklje
zasijao sterilizirani špric,
iz usta mu viri
kameni džoint a i ne gleda
ka Atlanskom okeanu
već, nakon posljednjih katastrofa,
ka New Orleansu.

S obzirom da je Amerikanac
“Noe” je barku zamijenio
za najsevremeniju jahtu,
na kojoj ipak ima mjesta samo za njega.

Umro si na vrijeme!

Ili, bolje rečeno,
ubili su te na vrijeme…

MARGINE ZABILJEŽENE U DŽAMIJI

Rifate
prošle su tvoje boli!

Revolucija
za koju si glavu dao
(ili su ti je uzeli, ni dan danas
ne znamo je li to isto!)
pojela je svoju djecu i
obezvrijeđena je do maksimuma.

U neko svitanje,
u neko dženetsko jutro
ti ćeš,
daleko od akovskih mezarja,
zaboravljen
pronaći svoje pravo
ime i prezime…

I roditelje…

I Hajriju…

I Ibrahima…

WILDE EAST COMMUNION

U jesen odlučujemo stvoriti državu
a ovo godišnje doba je idealno
za eksperimente takve vrste.

Cijelu nedjelju vijećamo koji simbol staviti na zastavu
koja je, kada ima vjetra, jedina što se vijori na Ist Riveru.

Nakon hematoloških ispitivanja ispostavlja se
da ovaj narod nije predodređen za nezavisnost.

Svejedno, ne priznajemo zakone i postojeće standarde.

U osnovnim školama toče besplatno pivo.

Uz pomoć najsavremenije mehanizacije spomenike
na našim grobljima uspijevamo okrenuti ka sjeveru.

Naše “učenje” predstavlja najnovije svjetsko čudo.

Posebne grupe izoluju nevjernike i tek ponekog išamaraju.

“Oda radosti” jedina je zabranjena melodija.

Spajamo nespojivo, bratimimo narode koji su se koliko juče
granatirali, u minskim poljima organizujemo poetske maratone,
nelektorisanim dekretom ukidamo crninu i bjelinu,
na svadbama i sahranama može se nositi samo crvena odjeća,
dodaje se u amandmanu u čijem se naslovu pominje i Fantom slobode.

Ljudi, pa i čitavi narodi, postaju solventni
kao da zaboravljaju da je apokastaza ipak moguća,
možda ne u ovom vremenu, ali kasnije-ko to može znati?

Neće mnogo vremena proći i ostvarićemo balkanski san:
POSTAĆEMO TEK ŽUTA ZVJEZDICA NA PLAVOJ ZASTAVI.

Ali tu se radi o neobaviještenosti, a ona se,
kao da je tečni metal, razliva na sobnoj temperaturi.

Gospode poklali smo sve koze.
Više nema državnih neprijatelja.
Daj nam barem
Partnerstvo za mir.
Božji.

PISMO FAMILIJI

Ne znaju
bratstvenici
da nas je stigla neka kletva
i naplatila se uzevši
najboljeg od nas.

Propali su familijarni
poslijeratni susreti,
u vrh sofre
ostalo je prazno mjesto!

Nemamo još uvijek
nikoga
pametnog i školovanog
a voljnog
da svoj vrat podmetne
umjesto tvojeg…

ZBOG VODE ILI NEČEG DRUGOG

U ime Alaha
riječi što si nosio na srcu
gdje su?

Presudna bitka je nemilosrdna,
naročito prema herojima

Sjeti se ljubavi svoje
Lepe Stamenkovic
s kojom si se mozda i sreo
još jednom
poslije smrti

Zaboravljene su vaše tajne,
nema više ni policijskog časa!

Svaki tvoj dan je istorijski,
svaki govor slavan!

Iako je sve prošlo…

Samo još sujevjerni vjeruju
da se nijesi vratio
zato što nijesu za tobom
prosuli vodu…






Saladin Dino Burdžović rođen je 1968. godine u Bijelom Polju. Gimnaziju je završio u rodnom gradu a književnost studirao u Beogradu i Nikšiću. Pojedini naslovi iz njegovih knjiga zastupljeni su u preko pedeset antologija, zajedničkih zbirki i zbornika poezije i proze. Prevođen je na mađarski, poljski, bugarski, makedonski, slovenački, turski i njemački jezik. Dobitnik je više nagrada za poeziju, prozu i drame. Član je Crnogorskog Društva Nezavisnih Književnika (CDNK) i, od 2008. godine,  Udruženja književnika Njemačke-Hessen (Litteraturgeselschaft e. v. Hessen-Deutschland).  Jedan je od osnivača i stalni član Alternativne grupe Monte Art iz Frankfurta.Od 1999. godine živi u Offenbachu, Hessen, Njemačka. Bibliografija: Hornika nepoznatog (MRZ, Pljevlja, 1990), poezija; Koncert za 1001 bajonet (Građevinac, Subotica, 1992), poezija; Na tragu balade (MRZ, Pljevlja, 1993) poezija; Plastična operacija sna (Mladost, Beograd, 1994), poezija; Alkoholičar i ćelava djevojka (MRZ, Pljevlja, 1996), poezija; Misija (MRZ, Pljevlja, 1996), drama; Lirika iz tetrapaka (Književna reč, Beograd, 1998), poeme; Sonet o skoku sa zgrade (Dignitas, Cetinje, 1999), poezija; Immigrant’s song (Ars-Longa, Beograd, 2000), poezija; Konstablerwache (Dereta, Beograd, 2001), roman; Snijeg pada na Offenbach (Dignitas, Cetinje, 2001), poezija; Tragom muhadžira (Balco, Frankfurt, 2001), publicistika; Arhivski snimci (Dom Kulture „Pivo Karamatijević“, Priboj, 2002), poeme; Frankfurtske i druge priče (MRZ, Pljevlja, 2002), pripovijetke; Djevojka sa kokošijim grudima (Beogradska knjiga, Beograd, 2003), poezija; Berlin noćas mora pasti (Dereta, Beograd, 2004) , roman; Melanholična biografija (MRZ, Pljevlja, 2005), poezija; Brus Li je umro u Bijelom Polju (Bosanska riječ, Wupertall, 2005), roman; Putopisi slijepog putnika (Dereta, Beograd, 2007), pripovijetke; Konstablerwache i druge pripovijetke (Verlag “A”, Frankfurt a/M, 2009), pripovijetke; Nakon pada zida (Zalihica, Sarajevo, 2010), poezija; Hessen via Montenegro (Almanah, Podgorica, 2012), pripovijetke; Povratak u Schwarzerberg (Almanah, Podgorica, 2013), roman; Razgovori sa neistomišljenicima (Verlag „A“, Frankfurt am Main, 2016), intervjui; Konstablerwache (na njemačkom jeziku, prijevod Elke Schwarz, Ćazima Medić, Ranko Ćetković, Drago Tešević, Verlag „A“, Frankfurt am Main, 2016), pripovijetke; Antologija Montenegrina (Verlag „A“, Frankfurt am Main, 2016), antologija; Rifat (Almanah, Podgorica, 2020), poezija; Revolucija i njena kopilad (OKF, Cetinje – CDNK, Podgorica, 2020), poezija.

	





			
				


	

		
POETSKA NOĆ U VELESTOVU 2020: TODE ILIEVSKI
	


		

		Posted on 		Objavljeno u Poezija	

	
	

		

Tode Ilievski (Fotografija Tome Ljušev)





TRI KATRENA





NADAHNUĆE





Poezijo večna, moja vodo slatka!
Obraz iza maske ne želim ja kriti!
U pegršt te nosim, gubim bez ostatka,
Srećan dok ovako tebe mogu piti!





BLIZINA





Toplo i glatko
je tvoje telo,
To saće slatko
ja volim celo.





LEPOTA





Privlačnog je kroja
i skladnih je boja –
pero kreje blista
kod izvora čista.





Prepev autora















Tode Ilievski je pesnik, prevodilac, enigmatičar i šahovski majstor. Rođen je sedmog marta 1952. godine u selu Mramorec, u blizini Ohrida. Završio je Filološki fakultet u Skoplju. Radio je kao prosvetni radnik, direktor Radija Debar i u Narodnoj univerzitetskoj biblioteci “Grigor Prličev” u Ohridu. Bio je član redakcije više književnih i enigmatskih časopisa. Član je Društva pisaca Makedonije i sličnih udruženja u Sloveniji, Hrvatskoj, Bugarskoj i Estoniji. Autor je poetskih knjiga: Vedro jedro (1990), Koncert za šume (1992), Izvori u gorama (1999), Zelena mašta (2001), Lova na Labudovom jezeru (2008), Lipov čaj (2009), Pjesnikova kći (2011), Proljećni vjetar (2012) i Jezgro zagonetki (2017). Dobitnik je domaćih i stranih nagrada, među najznačajnima je nagrada na festivalu „Slovenski zagrljaj“ – Varna (2008). Dobitnik je nagrade DPM  „Vančo Nikoleski“ (2009) za najbolju knjigu za djecu, nagrade „Ignacija“ na Festivalu „Ruže Elbasana“ (2010) i nagrade „Pero Živodraga Živkovića“ za životno djelo, Zenica – BiH (2015). Dio njegovog stvaralaštva je preveden na desetak jezika. Zastupljen je u velikom broju antologija, izbora i udžbenika.

	





			
				


	

		
POETSKA NOĆ U VELESTOVU 2020: JULIJANA VELIČKOVSKA
	


		

		Posted on 		Objavljeno u Poezija	

	
	

		

Julijana Veličkovska (Fotografija Tome Ljušev)










voda





dolazim
u čizmama
s malim koracima
šljapkam
u svakoj lokvi na cesti
u blatu
dolazim
vraćam se
čvrsto
silno nogama po zemlji udaram
u blatu
u vodi
voda posvuda
ta voda u meni
nemirna
nepripitomljena
od obilnih ljetnih oluja u mesingano suđe sakupljena
pa u mene presuta
muljevita i ona
odstojana
požutjela
kišnica
slana
sve moje suze u njoj
sve tvoje suze u njoj
sve suze
za zeku
za mače
za pjetlića
za mene
za tebe
za sve
sve suze
sva voda
sve oluje
svi nestabilni molekularni spojevi
sva voda i soda za svinjski sapun otopljena u njoj
prva voda u kojoj se kuvao pasulj
prva voda istekla prije no što si me rodila
posljednja voda u kojoj smo okupali baku
sva voda
dozvana dodolskim pjesmama
sva voda
svo blato
ona zemlja
od čijeg rebra smo nastali
sva voda
koja se zamrznula
pa se rastopila
sva voda koja je isparila i kondenzovala se
sva voda
na toj ulici
u tim blatnjavim lokvama sakupljena
pod moje noge poslana
ja sam grom koji će je oploditi
ja sam ona
što će je ritmom razbuditi
udaram
komponujem
dirigujem
sav taj džez u meni
u mojim nogama
u mom tijelu
vodom
muziku
stvaram
iz tvog bluza da te izvadim.





Sa makedonskog preveo Željko Milović










Julijana Veličkovska (Skoplje, 1982), spisateljica je i prevoditeljica. Autorica je monografije “XX god. Poetska noć u Velestovu”, stihozbirki “Komarci” i “Otvorena Knjiga” te romana “Godišnja doba”. Njen roman preveden je na bugarski jezik. Pjesme  su joj prepjevane i objavljene na četrnaest svjetskih jezika. Zastupljena je u nekoliko antologija izdatih u Makedoniji, Srbiji, Češkoj, Italiji, Kolumbiji, Albaniji i Kini. Članica je organizacionog odbora “Poetskih noći u Velestovu”, kao i Društva pisaca Makedonije. Osnivačica je izdavačke kuće PNV Publikacije u Skoplju.

	





			
				


	

		
POETSKA NOĆ U VELESTOVU 2020: ĐOKO ZDRAVESKI
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged , 	

	
	

		

Đoko Zdraveski (Fotografija Tome Ljušev)









veza





veza je kad si vezan.
kad se obećaš.
kad postaviš jasna
pravila igre.
pa kad krenu prekršaji,
lične greške,
slobodna bacanja
sa crte. kroz prozor.
kad krenu ljutnje,
tutnje, prebacivanja,
pa nogom u krevet,
pa dranja, pa nagli smiraji,
pa skupiš se,
ukoturiš se, zagrliš sebe,
pa ćutiš dok veza ne prođe.
i tada kreneš iz početka
da voliš,
jer do tada
zapravo
i nisi.










Đoko Zdraveski (Skoplje, 1985) diplomirao i magistrirao na Filološkom fakultetu „Blaže Koneski“ u Skoplju. Radio osam godina kao lektor za makedonski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nišu, trenutno radi kao bibliotekar na Katedri za makedonski jezik i južnoslovenske jezike na Filološkom fakultetu u Skoplju. Objavio je četiri knjige poezije: Palindrom sa dva n (2010), Kućica za ptice selice (2013), Ljubavina (2016) i Dedikar Ikaral (2017), te knjigu kratkih priča Duži stvarnosti (2019).

	





			
				


	

		
POETSKA NOĆ U VELESTOVU 2020: PAVLINA ATANASOVA
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged , 	

	
	

		

Pavlina Atanasova (Fotografija Tome Ljušev)









LIŠĆE I DUŠE





Držim se za granu
Tako snažno da moj pad menja godišnja doba





Tako krhko
da bi me vetar mogao odvojiti.





Sa makedonskog preveo Đorđe Jovanović










Pavlina Atanasova (Štip, 1993) diplomirala je na Ekonomskom fakultetu Univerzitet “Goce Delčev” u Štipu. Piše poeziju i kratke priče. Zastupljena je u izboru poezije “Metrički karavan” za 2019. godinu u izdanju Biblioteke “Goce Delčev” – Đevđelija. Njene pesme i priče objavljene su u nekoliko periodičnih časopisa. “Veliki zagrljaj” je njena prva zbirka poezije.

	





			
				


	

		
POETSKA NOĆ U VELESTOVU 2020: BILJANA STOJANOVSKA
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged 	

	
	

		

Biljana Stojanovska (Fotografija Tome Ljušev)









9.





Moja ljubav je večeras daleko.
Ja sam samo došla da se napijem
i da ne mislim o stanu koji se raspada.
O snovima sa dva lica.
Kada gubiš nekog samo što si ga našao.
Kada tražeći detinjstvo pronalaziš starost.
Kada ruku pružaš k nebu
a more ti zapljuskuje stopala
kao da te umiljato zove da uđeš
i da se udaviš.





Sa makedonskog prevela Valentina Baktijarević















Biljana Stojanovska (Skopje, 1984), diplomirala je makedonsku književnost i južnoslovenske književnosti na Filološkom fakultetu “Blaže Koneski” u Skoplju. Autorica je zbirki stihova Reči nemaju značenje (2015, Antolog) i Stan koji se raspada (2018, Galikul) za koju je dobila nagradu Todor Čalovski za 2017. godinu a bila je i u najužoj konkurenciji za nagradu “Braća Miladinovci” koju dodeljuju Struške večeri poezije. Njena poezija je prevedena na engleski, kineski, srpski i slovenski jezik, a zastupljena je u više antologija i makedonskih časopisa za književnost. Radi kao novinarka.

	





			
				


	

		
POETSKA NOĆ U VELESTOVU 2020: VLADIMIR MARTINOVSKI
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged , 	

	
	

		

Vladimir Martinovski (Fotografija Tome Ljušev)









MUZEJ SOLI





U muzeju soli ne pričaju
se neslane šale.
Iskazi se ne začinjavaju





nepotrebnim pridevima.
Hrana se se dosoljava
a znoj se ne odsoljava.





Nema izloženih skulptura
od grudvi soli, niti grupnih
portreta kristala.





U muzeju soli more
je gost kao svako od nas, koji,
ranije ili kasnije, isparava.





Prevod s makedonskog: Duško Novaković










Vladimir Martinovski (Skoplje, 1974) pesnik je, pripovedač, esejist, književni teoretičar i prevodilac. Radi kao redovni profesor na Katedri za opštu i komparativnu književnost, na Filološkom fakultetu „Blaže Koneski“ Univerziteta “Sveti Ćiril i Metodije” u Skoplju. Objavio je desetak pesničkih knjiga: Morski mjesec (2003), Skrivene pjesme (2005), I voda i zemja i vatra i vazduh (2006), Kvartete (2010), Požuri i sačekaj (2011), Pre i nakon plesa (2012), Prava voda (2014),Unutrašnje planine (2016), Sanjane i budne pjesme (2017), 101 sonet od jednog čudnog proljeća (2020) kao i tri knjige haibuna: Eho od valova (2009), Mačka u magli (2016) i Nebo bez zvezde (2016). Objavio je i desetak knjiga studija i eseja. Pesme su mu prevedene na dvadesetak jezika. Dobio je nekoliko književnih nagrada: „Braća Miladinovci“ (za poeziju), „Nova Makedonija“ (za kratke priče) i „Dimitar Mitrev“ (za književnu kritiku).

	





			
				


	

		
POETSKA NOĆ U VELESTOVU 2020: ZORAN ANČEVSKI
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged , 	

	
	

		

Zoran Ančevski (Fotografija Tome Ljušev)









JUTRO 1









kako da vas ubedim





da





                                                            Vreme je





da se pogledamo iznutra





da imenujemo sve prazne vene





I najmanje pukotine





I kažemo





                                                            Vreme je





da putevima





stare istine vratimo





da bismo opet kroz vreme putovali





da viknemo 





Dosta je





nek ptice





prazne kljunove bace





Vreme je





da se s kraja ćutke krene





da ruke





svu težinu jutra izdrže   





                                             









                            





prevod Risto Vasilevski















Zoran Ančevski je pesnik, esejist, književni prevodilac i profesor anglo-američke književnosti. Do sada je objavio zbirke poezije Putovanje sa slomljenim slikama (1984), Strategija poraza (1994),  Linija otpora (1998), Prevod mrtvih (2000),  Divlji mir (2004),  Istorija vetra (2009), Nebeska pantomima (2018) kao i obimnu stidiju O tradiciji (2007). Autor je i urednik velikog broja poetskih antologija, izbora i proznih dela vrhunskih svetskih autora na makedonskom jeziku, a skoro da ne postoji ni jedan značajniji makedonski autor kojeg nije preveo na engleski jezik. Za svoje stvaralaštvo dobio je nagrade Studentska reč, za najbolju debitantsku knjigu (1985), prestižne međunarodne nagrade za poeziju Đakomo Leopardi (Rekanati, Italija, 2004) i Braća Miladinovci (2018). Član je DPM i Makedonskog PEN centra, čiji sekretar je bio u dva navrata i čiji je sadašnji predsednik. Od 2003. do 2007. bio je i predsednik UO Struških večeri poezije, a sada je član umetničkog saveta.

	





			
				


	

		
TIJANA SLADOJE: LISABON
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged 	

	
	

		

Tijana Sladoje









LISABON





tu neku muziku kad pustiš,
to je kao da zaroniš
i držiš dah.
svaki novi sekund
približava te mogućnosti
da izgubiš svest i
nikad više ne isplivaš.
ali ti svejedno ne odustaješ.
tu neku muziku kad slušaš,
kao da staneš na pola puta
uz jedno brdo,
kojim si krenuo do lažnog
zamka sa kog se vidi ceo grad.
staneš, ne jer si umoran,
već jer ti se vetar unosi
u lice, i tiho šapće,
znao sam da ćeš se vratiti.
a ti znaš da nikad pre
nisi ni bila.
pa uletiš u tramvaj pun
turista i sjuriš se u podnožje.
lakše se diše.
naći ću drugi vidikovac.
a da,
tu muziku puštate
na sopstvenu odgovornost.









IDITE KUĆI DECO





idite kući, deco,
pre ćete ojaditi
svoje sadašnje majke
nego usrećiti
svoju buduću decu.
idite kući, deco,
čuvajte ledja,
još nam je rmbati
u kapitalizmu.
idite kući deco,
to što se vidi,
to mu je samo jedna glava.
idite kući, deco,
dok neko od vas ne ojača,
ili dok ne dodje neko jači,
molite boga da bude dobar,
ako ništa, da ne bude gori.
idite kući deco,
nama treba uragan,
ovde je svako
kako vetar duva,
ovde od vetrova
samo smrdi.









MOJ GLAS





moj glas će uvek ići kroz sredinu,
gde je najtvrdje.
moj glas će uvek biti stabilan,
oštar kao laserski nož.
mnogi će vikati, dok ih ne izda snaga.
mnogi će ćutati dok im se
grlo ne skameni.
mnogi će pričati glasno i jasno,
ali jezikom koji niko ne razume.
mnogi će pričati toliko tiho
jer će ih gušiti knedla u grlu.
mnogi će se boriti za dah,
kamoli za glas.
moj glas će uvek biti stabilan,
jednolična mantra od koje
ti bridi kičma i pluća se pune
svežim vazduhom.
moj glas će uvek biti stabilan
kao granitni stub.
ako ne znaš gde bi i šta bi,
stani tu i drži se čvrsto.










Tijana Sladoje (Sarajevo, 1989) završila je master studije iz engleske književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Poliglota u pokušaju, bavi se prevođenjem, pisanjem, putovanjima i hotelijerstvom. Objaviljivala je prevode i poeziju u domaćoj periodici. Živi u Beogradu, Novom Sadu i Sarajevu.

	





			
				


	

		
BJANKA ALAJBEGOVIĆ: HADŽERA
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged 	

	
	

		

Bjanka Alajbegović









Hadžera





sedam puta išla sam oko tog kamena
jer sedam je sveti broj u božjem svijetu otprije boga
iz larve nakupljene u mojoj pupkovini izlijeću
sablasnice što junacima ne daju spavati
s jedne mi je strane onaj što je pao, s druge onaj što tek dolazi
na obrnutoj strani moja je počasna strana
ispod moje bešavne haljinke je sve što nije palo i što ne dolazi
posred tih listina pečat od skaredne abonosovine, vidi,
evo, u ime Boga, majčinskog i samilosnog,
na usta mi nahrupljuju plamene kupine





a tek sam počela govoriti









ruah





poput meke životinjice skoči mi s rebra na rebro, klizne niz
stijenke, zagnjuri u protoplazmu, prolomi se van, u napad panike,
zaglavi u simptomu. umiri se, vrati u razlivenost, u kolanje, presporo. ali,
vrati se, hoću da čujem moju majku indijanku patagonijsku što je čitala iz
kvazara ono što se pokušava napisati i što se nikad neće dati prevesti,
pravanzemaljku što nije ni unutra ni vani, već uvijek na rubu, uvijek s
onu stranu, nju moram čuti, neka sve umukne! htjela sam je čuti, tako dugo,
da mi kaže da nisam ono zbog čega dugo, predugo, nisam mogla čuti sebe
govoriti. jer bila sam kriva, liječili su me od krivnje i stida čovječanstva,
od neuseljivog u bijeli šapat – n e i z g o v o r i v o g – htjela sam čuti
nju što je znala šta hoće ali nije htjela da kaže, a zašto? da bi je uselili
u nomenklaturu, zagušili atributima i predikatima, usidrili joj kanu u kanon,
blagovali joj totem da bi je posjedovali, a onda njome trgovali?





njena glasnica, to li sam ja, ta žica što se, zapetljana u sebe,
opire, što neće nikad, nikad, da bi se živjelo, reći šta hoće?










Bjanka Alajbegović rođena je u Sarajevu 1983. godine. Diplomirala je na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Objavila je zbirke pjesama Između dvoje (Naklada Zoro, Sarajevo, 2005.) i Srčane saturnalije (Vrijeme, Zenica, 2019). Poeziju i eseje objavljuje u književnoj periodici i na portalima: Odjek, Novi izraz, Sarajevske sveske, Zeničke sveske, Ars, Plima, Motrišta, Strane, Bona. Članica je P.E.N. centra BiH.