AKO TI SE NE SVIĐA MJENJAČ, OK JE PREĆI NA AUTOMATIK
od nje imam tremu dlanovi mi se znoje kako se ono zovem kako se ono zovem ona je bajkerka bez motora i kožne jakne kad ona uđe u prostoriju sve oči se zalijepe na nju kao muve na extra strong traku za insekte. mislim da se i mom momku sviđa. ona je jedna od onih djevojaka koje su nevinost gubile odozgo zabijale golove dječacima kroz pišu odjebale princa i smuvale aždaju gacale preko blata do gležnjeva da dođu do duge dok je mater za njima vikala ne preko oranja sine isfleka novu haljinu. nikad nije uzmicala ni pedlja kad baba zakolje pijetla a on trči onako u krug par minuta bez glave tako je i dobila ožiljak na koljenu u obliku rogova ta đavo djevojka čini da se svi osjećamo suvišno njoj ne treba niko da joj promijeni sijalicu osigurač ulje u autu otvori teglu ajvara s mjenjačem se snalazi bolje nego sa pa neću sad da budem vulgarna. ta kaktus djevojka šta ona radi kad se umori od toga da bude sin? da li se prospe po kuhinjskom podu pa jeca slini da li kaže bože hoće li iko zavoljeti kći u meni? ne ona ona to ne radi ona je snagator djevojka kristijan golubović djevojka o njoj se pričaju razne priče kako je jednog izbola nožem jer ju je ufatio za dupe bez pitanja drugog išamarala jer joj je podvalio pepsi umjesto kole ta seksi brat djevojka mislim da se i moj momak zaljubio u nju. kad bi samo htjela da ga udomi na jednu noć pa da ima nešto lijepo i moje da do zore u njoj ženu ljubi.
Vladana Perlić (1995, Banja Luka) diplomirana je profesorica francuskog jezika i književnosti. Dobitnica nagrade Ratkovićeve večeri poezije 2020. Za rukopis Kucanje na vrata kule, dobila je nagradu Novica Tadić za 2020. godinu, bila je finalistkinja konkursa Trećeg Trga 2020. i SKC-a iz Kragujevca 2020, dobila drugu nagradu na konkursu Slovo Gorčina u Stocu za 2018. i 2020. godinu, treću nagradu na Festivalu poezije mladih u Vrbasu 2020. i na konkursu Carpe Diem 2020. Trenutno je u finalu Međunarodnog festivala kratke književne forme Zaton. Poezija joj je prevođena na francuski, njemački, engleski, mađarski, poljski i hindi.
Za trideset srebrnjaka, možda i jeftinije, konačna propast se nikada i nije mogla odrediti tačno u cent.
U ruci kipa Slobode umjesto baklje zasijao sterilizirani špric, iz usta mu viri kameni džoint a i ne gleda ka Atlanskom okeanu već, nakon posljednjih katastrofa, ka New Orleansu.
S obzirom da je Amerikanac “Noe” je barku zamijenio za najsevremeniju jahtu, na kojoj ipak ima mjesta samo za njega.
Umro si na vrijeme!
Ili, bolje rečeno, ubili su te na vrijeme…
MARGINE ZABILJEŽENE U DŽAMIJI
Rifate prošle su tvoje boli!
Revolucija za koju si glavu dao (ili su ti je uzeli, ni dan danas ne znamo je li to isto!) pojela je svoju djecu i obezvrijeđena je do maksimuma.
U neko svitanje, u neko dženetsko jutro ti ćeš, daleko od akovskih mezarja, zaboravljen pronaći svoje pravo ime i prezime…
I roditelje…
I Hajriju…
I Ibrahima…
WILDE EAST COMMUNION
U jesen odlučujemo stvoriti državu a ovo godišnje doba je idealno za eksperimente takve vrste.
Cijelu nedjelju vijećamo koji simbol staviti na zastavu koja je, kada ima vjetra, jedina što se vijori na Ist Riveru.
Nakon hematoloških ispitivanja ispostavlja se da ovaj narod nije predodređen za nezavisnost.
Svejedno, ne priznajemo zakone i postojeće standarde.
U osnovnim školama toče besplatno pivo.
Uz pomoć najsavremenije mehanizacije spomenike na našim grobljima uspijevamo okrenuti ka sjeveru.
Naše “učenje” predstavlja najnovije svjetsko čudo.
Posebne grupe izoluju nevjernike i tek ponekog išamaraju.
“Oda radosti” jedina je zabranjena melodija.
Spajamo nespojivo, bratimimo narode koji su se koliko juče granatirali, u minskim poljima organizujemo poetske maratone, nelektorisanim dekretom ukidamo crninu i bjelinu, na svadbama i sahranama može se nositi samo crvena odjeća, dodaje se u amandmanu u čijem se naslovu pominje i Fantom slobode.
Ljudi, pa i čitavi narodi, postaju solventni kao da zaboravljaju da je apokastaza ipak moguća, možda ne u ovom vremenu, ali kasnije-ko to može znati?
Neće mnogo vremena proći i ostvarićemo balkanski san: POSTAĆEMO TEK ŽUTA ZVJEZDICA NA PLAVOJ ZASTAVI.
Ali tu se radi o neobaviještenosti, a ona se, kao da je tečni metal, razliva na sobnoj temperaturi.
Gospode poklali smo sve koze. Više nema državnih neprijatelja. Daj nam barem Partnerstvo za mir. Božji.
PISMO FAMILIJI
Ne znaju bratstvenici da nas je stigla neka kletva i naplatila se uzevši najboljeg od nas.
Propali su familijarni poslijeratni susreti, u vrh sofre ostalo je prazno mjesto!
Nemamo još uvijek nikoga pametnog i školovanog a voljnog da svoj vrat podmetne umjesto tvojeg…
ZBOG VODE ILI NEČEG DRUGOG
U ime Alaha riječi što si nosio na srcu gdje su?
Presudna bitka je nemilosrdna, naročito prema herojima
Sjeti se ljubavi svoje Lepe Stamenkovic s kojom si se mozda i sreo još jednom poslije smrti
Zaboravljene su vaše tajne, nema više ni policijskog časa!
Svaki tvoj dan je istorijski, svaki govor slavan!
Iako je sve prošlo…
Samo još sujevjerni vjeruju da se nijesi vratio zato što nijesu za tobom prosuli vodu…
Saladin Dino Burdžović rođen je 1968. godine u Bijelom Polju. Gimnaziju je završio u rodnom gradu a književnost studirao u Beogradu i Nikšiću. Pojedini naslovi iz njegovih knjiga zastupljeni su u preko pedeset antologija, zajedničkih zbirki i zbornika poezije i proze. Prevođen je na mađarski, poljski, bugarski, makedonski, slovenački, turski i njemački jezik. Dobitnik je više nagrada za poeziju, prozu i drame. Član je Crnogorskog Društva Nezavisnih Književnika (CDNK) i, od 2008. godine, Udruženja književnika Njemačke-Hessen (Litteraturgeselschaft e. v. Hessen-Deutschland). Jedan je od osnivača i stalni član Alternativne grupe Monte Art iz Frankfurta.Od 1999. godine živi u Offenbachu, Hessen, Njemačka. Bibliografija: Hornika nepoznatog (MRZ, Pljevlja, 1990), poezija; Koncert za 1001 bajonet (Građevinac, Subotica, 1992), poezija; Na tragu balade (MRZ, Pljevlja, 1993) poezija; Plastična operacija sna (Mladost, Beograd, 1994), poezija; Alkoholičar i ćelava djevojka (MRZ, Pljevlja, 1996), poezija; Misija (MRZ, Pljevlja, 1996), drama; Lirika iz tetrapaka (Književna reč, Beograd, 1998), poeme; Sonet o skoku sa zgrade (Dignitas, Cetinje, 1999), poezija; Immigrant’s song (Ars-Longa, Beograd, 2000), poezija; Konstablerwache(Dereta, Beograd, 2001), roman; Snijeg pada na Offenbach (Dignitas, Cetinje, 2001), poezija; Tragom muhadžira(Balco, Frankfurt, 2001), publicistika;Arhivski snimci (Dom Kulture „Pivo Karamatijević“, Priboj, 2002), poeme; Frankfurtske i druge priče (MRZ, Pljevlja, 2002), pripovijetke; Djevojka sa kokošijim grudima (Beogradska knjiga, Beograd, 2003), poezija; Berlin noćas mora pasti (Dereta, Beograd, 2004) , roman; Melanholična biografija (MRZ, Pljevlja, 2005), poezija; Brus Li je umro u Bijelom Polju (Bosanska riječ, Wupertall, 2005), roman; Putopisi slijepog putnika (Dereta, Beograd, 2007), pripovijetke; Konstablerwachei druge pripovijetke(Verlag “A”, Frankfurt a/M, 2009), pripovijetke; Nakon pada zida (Zalihica, Sarajevo, 2010), poezija; Hessen via Montenegro (Almanah, Podgorica, 2012), pripovijetke; Povratak u Schwarzerberg (Almanah, Podgorica, 2013), roman; Razgovori sa neistomišljenicima (Verlag „A“, Frankfurt am Main, 2016), intervjui; Konstablerwache (na njemačkom jeziku, prijevod Elke Schwarz, Ćazima Medić, Ranko Ćetković, Drago Tešević, Verlag „A“, Frankfurt am Main, 2016), pripovijetke; Antologija Montenegrina(Verlag „A“, Frankfurt am Main, 2016), antologija; Rifat (Almanah, Podgorica, 2020), poezija; Revolucija i njena kopilad (OKF, Cetinje – CDNK, Podgorica, 2020), poezija.
Angažovanom umjetniku i religoznim fanaticima
ispoljavaš se kao angažovani umjetnik
Za sve one trpeće osamljene otromboljene
za trulu jabuku kojoj nema spasa za boljku od koje nema lijeka
za njih si više pasivan i tek ponekad i neočekivano
čudotvoran
da ti se od tog zavriti u glavi
Za one kojima se zavrtilo u glavi zemlja je okrugla
svijet je mjesto stalnih ponavljanja opsjednuti su
istinama kružnice i rado o njima pišu
za njih se ispoljavaš kao nauk lijepog govorenja i tačka
Za one što su prošli kroz iglene uši tačke
ispoljavaš se kao ljubav
šta bi drugo tolikog čovjeka moglo kroz
jednu tačku protjerati
osim ljubavi
II
Nisam se snašao u svijetu
Oče
Ti si bio snalažljiviji
stizao si na sva mjesta odjednom
Činio si stvari od kojih ti stane pamet
za sedam dana mogao si ono što meni ne bi uspjelo ni za vječnost
Stvaranje svijeta
ti tamo ti ovamo nebo i zemlja nek se razdvoje
i još nju od rebra onakvu si stvorio
naravno da bi svaki mušarac pomislio
da je to previše iskušenja
i onda potop
od svake vrste po jedan u barku
kako si se samo toga sjetio
I da ih voliš i da ih popravljaš
sve si znao kada i kako treba milovati a kada udariti
Ja nisam bio mnogo maštovit ni pametan dečko
Popeo sam se na krst i rastvorio srce
Oče moj
oče moj zašto si me ostavio
Nisam se snašao Oče
III
A ako ljubavi nemamo
Ništa
Zvonićemo prazno po cijeli dan
Kao lonci siromaha koji je pojeo ručak
I nema više šta da se stavi unutra
I skuva
Misliš li da je tako i sa nama
jesmo li sve pojeli?
A ako ljubavi nemamo
odjekivaćemo prazno kao kad cokneš jezikom
u praznoj sobi kada se stanari isele i muzika ode sa stvarima
Jesu li sve odnijeli iz nas
jesu li naše suštine zaspale u stvarima u vratima ormara
ivicama stola slovima knjiga?
A ako ljubavi nemamo
moraćemo pridati neki drugi smisao svemu ovome
IV
Pojavljivali smo se u svakoj čorbi
So biber
bitne stvari
Majstori intrige
demoni pokreteči
Ostima u guzicu ako ne podbodeš
čovjeka ni jedan neće mrdnuti sa stolice
tuposti
Ljuti nas utrnulost udova
i ta memla dosade oko njegovih očiju
Nismo zli
to su samo loše navike
da rad cijenimo više od nerada
Da nas plaši statika popodneva
kod kuće uz kafu
(Skuvaj mi dušo
umjesto skuvaj me)
Ah to su samo naivne predrasude
O loncu vatri paklenim kazanima
Mi samo svojom ljubavlju
pročišćujemo sve do pepela
(sagorimo se sami)
I onda opet iznova
ujutro idemo na posao
V
Dao sam ti dar raspričanog jezika
da umočiš tim hljebom u mene
To ti i nije neka nagrada
Znaš već kako to ide
sve tvoje je na pola obavljen posao
Ti znaš kako se stvara ali dah ti dahom
ja udahnjujem
Jasno je kako patiš i povrh svega
slaviš to kao dar
buncaš o pjesništvu
nježno nagnut među stvarima i priviđenjima
Zanesen čovjek plaši i uznemirava
skloni se u osamu
nikako da naušiš neke stvari
Nisam siguran to s tobom kako je ispalo
naprosto višak mašte je iz mene iskliznuo
u neke nesrećnike
bio sam neoprezan
Ne pribacuj mi sad ono kako sam svemoguć
stalno iste gluposti i sumnje u tvojoj glavi
Možeš li ti uvijek nadzirati sam sebe
i znati kud će te to s riječima djenuti
Drago mi je da razumješ U tom smo isti Zaneseni
Tanja Stupar Trifunović rođena je u Zadru 1977. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, Odsjek srpski jezik i književnost u Banjaluci. Do sad je objavila pet knjiga poezije, knjigu priča i dva romana. Prevođena je na engleski, španski, bugarski, mađarski njemački, poljski, slovenački, makedonski, češki, danski i francuski. Knjiga O čemu misle varvari dok doručkuju je nagrađena nagradom UniCredit banke za najbolju knjigu objavljenu u BiH u 07/08 i bila je u užem izboru za književnu nagradu za Istočnu i Jugoistočnu Europu (CEE Literature Award). Knjiga poezije Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću nagrađena je Književnom nagradom Fra Grgo Martić za najbolju knjigu poezije, za 2009. godinu. Roman Satovi u majčinoj sobi nagrađen je Nagradom Evropske unije za književnost (EUPL) 2016. Zbirka pjesama Razmnožavanje domaćih životnja nagrađena je nagradom Milica Stojadinović Srpkinja za najbolju knjigu poezije ženskog autora i nagradom Risto Ratković za najbolju knjigu poezije objavljenu u Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Poslije svega ideje su precijenjene mišljenje je složena psihička funkcija u realnom svijetu uspomene treba staviti pod jedan naslov radi lakšeg raspoznavanja istina ima posljedice postoje knjige koje nas uče o patnji i stradanju kao načinu života sve više primjećujem okićene statue zamišljam ulicu u vrijeme praznika riječi su bespomoćne zbunjujuće sirene i krici odbijaju se od zidove neko nudi sklonište bolničke sobe su nalik na hotelske ispunjene uzdasima ograničenje ne postoji ostaju pitanja ili praznina poslije svega svejedno je
ANDROID ERA
O čemu bi trebalo da govore pjesme kad vidimo na zidu još uvijek vise slike idola i danas podržavamo svaku riječ definicija slobode ide od usta do usta bez ideje kako savladati strah mi smo provincija izgubljena u pravopisu hipnotisani slušamo o iskupljenju duše grijesu su nasljedna anomalija tako nastaju halucinacije svakodnevno servirana prošlost u malim dozama cyber patriotizam naši roditelji njihovi roditelji mi čekamo na posljednju izgovorenu riječ
ISPITIVANJE ISTINE
Ušta da gledamo ako ne vidimo godišnja doba se smjenjuju kao dan i noć nebo je ogledalo pocijepano po sredini kao nadgrobna ploča ovo su stihovi za Tebe poput epitafa pisanog rukama ono što pamtimo leži u prašini ispod nas. Djeca su parku park je mjesto njihove igre rekli su mi nekad je tu bio logor to je zaboravljeno mjesto bronzana tabla ćuva imena zemlja krije miris i miris raste sa travom vidim, igralište istine dok se duše se mimoilaze sa mislima na vjetru.
Izabrao Kemal Musić
Nikola Ćorac rođen je 1991. u Podgorici. Student je treće godine Odsjeka za crnogorski jezik i južnoslovensku književnost na Filološkom fakultetu u Nikšiću. Pjesme su mu objavljivane u zbornicima Raspoloženi za ptice, Ili je već neko to isplanirao, Rješenje zagonetke, Bespomoćne riječi kao i u nekoliko crnogorskih i regionalnih književnih časopisa, među njima ARS (1-2/2019) kao i u studentskom listu VESNA (15.br). Jedan sam od finalista 33. Festivala mladih pesnika u Zaječaru i 49. Ratkovićevih večeri poezije u Bijelom Polju, gdje je rukopis nagrađen trećom nagradom za pjesnike do 27 godina. Njegova poezija se može naći i u izboru PAF konkursa (2019).
Trebalo bi ti zaista malo da me usrećiš ali, ja to neću to bi se završilo brzo i morala bih tada svesti sve na sećanje ovako ću s tobom biti na dugotrajnijoj relaciji mogućnosti i podsećanja da bi uvek lako mogao da me usrećiš samo kada bi ti to i hteo
SAVET MLADIM PESNIKINJAMA
Ni jednu daljinu ne možeš zaustaviti, ona se neometano širi nekom postane obala, meni neosvojen prostor ako želiš napred, moraš trčati sa nogama kao sa zastavama koje će biti spaljene svuda mostovi kao kožasti listovi na vetru pokušaj da me pređeš, i oduvaću te, pišeš mi sa svakim novim pesnikom dobrovoljno ulaziš u tu pogubnu igru autorstva čuvaj se, suviše si mlada da bi ponosno prsla kao zrela lubenica šta da radim za vreme stvaralačke krize? šalji svoje fotografije u književne časopise ne mogu te svi odbiti kao i u životu, uostalom.
ZAŠTO SAM I DALJE PISALA POEZIJU
Sve je počelo od onog dana kada sam se zaljubila u jednog gitaristu, i onda sam počela da pišem poeziju ljubili smo se ispod mosta rekao je da će me sanjati i nikad se posle toga više nismo videli nastupio je period kada sam morala nekako da pomognem sebi pa sam nastavljala da pišem poeziju u međuvremenu, naučila sam sebi da pomažem i bez toga udisala sam nejednakost na svakom koraku vodila sam okrugle stolove sa nemim muškarcima svakog jutra zahvatala sam neuzvraćenost sva ljudska nesreća lepila mi se pod jezikom kao med samo brzo progutaj i proći će, govorili su mi eto, zašto sam i dalje pisala poeziju.
Izabrao Kemal Musić
Milica Milosavljević, rođena je 1991. godine u Čačku. Pesme su joj objavljene u časopisu za po–etička istraživanja i djelovanja–(sic!), Кnjiževnom magazinu, Beogradskom književnom časopisu, Sentu, Libeli, Ars–u, u časopisima za umetnost i društvena pitanja Afirmator i Spektator, kao i na portalu za književnost i kulturu Strane. Godine 2014. osvojila je nagradu biblioteke Milutin Bojić i tim putem objavila zbirku poezije pod naslovom Tamne intimnosti. Iste godine bila je pobednica na festivalu mladih pesnika Dani poezije u Zaječaru, u čijoj ediciji joj je izašla zbirka U zoni umereno–kontinentalnih strahova. Apsolventkinja je na Кatedri za srpsku književnost i jezik sa komparatistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu. Pored poezije, piše prozu i književne prikaze.
jednog lijepog sunčanog dana na igralištu ali-pašinog polja jedan dečko igra košarke
udarcima lopte od beton obznanjuje univerzumu svoje postojanje
prazne tribine aplaudiraju
1993.
slavili smo moj drugi rođendan prvi koji sa mnom slavi sestra da li od radosti – štitova od smijeha ratna buka tog dana presta
okupili se svi najmiliji u bašti
oko mene mirisi, ljetnje cvijeće
slike koje još nijesam imao u mašti
sunce, ljeto, veselje, drveće
pamtim ciku ganjanja po travi
ljuljanja na tankim granama šljiva
u blizini mama ručak pravi
samo u toj bašti djeca sretno žive a negdje dalje, iza šume, iza žice vjetar njiše obješene djevojčice
CIPELE
dolaze mi ljudi traže da jedu ja im kažem: nemam hranu oni odu vrate se sutra opet traže da jedu ja im govorim: ovo je kafić; ne držimo hranu oni gledaju moja usta pa ruke pa usta pa cipele gledaju cipele klimnu i odu
vrate se za nekoliko dana
traže da jedu
gledaju cipele
gledaju nekim pogledom koji ne razumijem
od kojeg se ježim
brzo odu
sa mnom ostaje pogled
danas ih čekam
napravio sam sendviče
čekam da dođu
danas ih nema
Izabrao Kemal Musić
Armin Stefanović rođen je 1991. godine u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu završava dodiplomski (2013), a potom master studij (2015). Piše za portale i časopise. Interesuju ga predavanje, književnost, pisanje, teorija književnosti i poezija.
Fragment 