Napukneš, krene lava iz utrobe izlaziš na svetlost, vrišti zemlja, vrišti nebo kriju se i gube tačke istine dok sve tone u strah i nesvesnost pomeriće se ploča od zemlje od grobnice od gramofona Nastavi da pevaš, da umireš da rađaš nastavi da pevaš da umireš da rađaš. Ti si pesma. Ne zaboravljaj smestićeš se u reči i poj i samo tako iz kože i kostiju oslobodiće se gnev tvoj.
On
Seo me je do sebe i rekao mi da zažmurim i da ću samo tako moći da vidim Šta to tako boli Kada čovek umire sam u sebi I iz tame baca baklje I gori pustinje i potapa mora I prati sve umorne vojskovođe Krvavim kopljima i precrtanim mapama na nebu. „Ne uživam u ovakvim razgovorima“, rekla sam mu. A on se je samo nasmejao I ugasio sveću.
Rodiće se čovek daće mu ime zakovaće ga nekakvim odrednicama geografskim brojčanim reći će mu – veruj u ovo ne veruj u ono mrzi svakoga ko nije kao ti voli bližnjega svoga Rodiće se i umreće, čekajući neko novo nebo bezgranično toplo kao prvi zagrljaj Majke Zemlje
Rodićeš se i teraćeš biciklu kola probleme prve zube i poslednje pelene sanjaš sebe da si mogao da budeš bolji od ovoga a opet nisi platio ratu od kredita sanjaš u paru a na vratima ti stoiji tablica sa jednim prezimenom miruješ a talasi te nose toneš u pobude i zablude
Rodiće se čovek i pre nego što oseti da treba da živi umreće ostavljajući saksije sa cvećem nepolivene duše koje voli nezasađene zvezde koje je gledao postiđene
Zato: Živi.
Prevod sa makedonskog: Đoko Zdraveski Redakcija: Valentina Baktijarević
Mart makedonskih pjesnikinja priredila Snežana Stojčevska
Ana Golejška Džikova je rođena 8.8.1987. u Skoplju. Diplomirala je na Katedri za opštu i komparativnu književnost, (ne)slučajan pesnik, zaljubljenik u performans, u grad i u uživanja po gradu. Socijalni aktivista sa iskustvom u nevladinom sektoru. Radila je sa decom i sa omladincima na projektima iz različitih oblasti. Više godina je deo priče Retvitni obrok, neformalna inicijativa koja pokušava da promoviše svest o nepotrebnom bacanju hrane i stvaranju viška otpada. Oscilira na književnoj sceni, često kao interpretator stihova, svojih i tuđih. Nastupala je na nekoliko poetskih festivala u Makedoniji i u regionu, njena poezija je objavljivana u više antologija makedonske poezije i u više stranih i domaćih književnih časopisa. Objavila je dve knjige poezije: „Ljubav na ulici“ (Kultura, 2013) i „Napisani dom“ (Antolog, 2018). Objavila je i tri slikovnice za decu: „Vesela zgrada“ (2019, Ars Lamina) u saradnji sa ilustratorom Draš, te „Lisica pletilica“ (Art i art-studio Batev, 2020) i „Hlebić koji raste“ (Art i art-studio Batev, 2020) u saradnji sa ilustratorkom Ivanka NiBa. Bila je vitalni deo književnih čitanja „Astalne projekcije“, koje je zajedno sa Đokom Zdraveskim organizovala u kafeu „Menada“ u Skoplju od 2014. do 2018. godine. Živi i radi u Skoplju.
1. Pitala sam oca u snu kako smo uspeli da se toliko udaljimo. Nije mi odgovorio, samo mi je poklonio cveće i oštro me je prekorio da odavno već nisam nahranila ribe. Rekla sam mu da imam akvarijum, ali ne i ribe. I otrčala sam kući da proverim. I bilo je ribe u akvarijumu, velike, koja je rasla od gladi. Izvirila je polovinom tela iz vode i otvarala je usta čekajući hranu. Nahranila sam je i ona se odmah porodila. Pun akvarijum malih ribica. Potom sam otrčala u drugu kuću, u onu u kojoj ne živim, i tamo sam u vazi ostavila cveće jer mi se nije dopadalo. (Ne zna ni kakvo cveće volim, mislila sam dok sam ga stavljala u posudu sa vodom.) Nije strašno, kuća mi je blizu. Kad god poželim, mogu da pretrčim i da gledam kako cveće polako vene.
3. Da sam jednom bar čula istinu. Da sam jednom lupila pesnicom o sto, pa da se on zatrese i da podskokne kao novčić bez vrednosti. Duhovno unazađenje smatra se napretkom. Klimanje glavom saglasnošću. Gledanje u oči šizofrenijom. Mala nepažnja je mogućnost za zločin. Stisak ruke uliva strah. Kosmička pravda stavljena je na podsmeh.
Zveckaju bezvredni novčići u džepu dok vozim biciklu nasred ulice. Prave simfoniju bez kompozicije.
18. Često sam svesna u trenucima dok padam u san. Polumutne glave koračam po rubu između sna i jave. U tim trenucima znam šta se tačno događa u želucu, koju kompoziciju sviraju pluća, koju molitvu govori desna petica gornje vilice. Čujem kako mi rastu nokti i kosa, stopala su mi poluzgrčena od umora, a um kao da igra lastiš, pa podskakuje te sa jedne, te sa druge strane ruba (ne)svesnog.
Telo mi je produžena misao.
Prevod sa makedonskog: Đoko Zdraveski Redakcija: Valentina Baktijarević
Mart makedonskih pjesnikinja priredila Snežana Stojčevska
Biljana Stojanovska je rođena 1984. godine u Skoplju. Diplomirala je na Filološkom fakultetu „Blaže Koneski“ u Skoplju na Katedri za makedonsku književnost i južnoslovenske književnosti. Objavila je dve knjige poezije: „Reči nemaju značenje“ (Antolog, 2015) i „Stan koji se raspada“ (Galikul, 2018), za koju je dobila književnu nagradu „Todor Čalovski“ za 2017. godinu. Knjiga „Stan koji se raspada“ je ušla u uži izbor za nagradu „Braća Miladinovci“, koju dodeljuju Struške večeri poezije. Njena poezija je prevedena na engleski, nemački, kineski, srpski i slovenački jezik, a zastupljena je u više makedonskih književnih časopisa i antologija. Biljana Stojanovska radi kao novinar.
Zatvorene su hemisfere najstarijih elemenata, svemirski portali otvaraju pradavne kôdove; hologrami ugaslih sunaca samo su refleksije svjetla iz kojeg isparava plavi dim. U neobičnoj simetriji astralna prašina zarobljena je u pocrnjelom cvijetu, malena srca demona tinjaju u mrežama pauka i njihovo resko zujanje podsjeća na cvrčanje aliena. Sa svakim valom tišine Zemlja se polagano udaljava nasukana na zelenkastu tamu. Otrovne mrlje i mutacije svjetla uvijek su na istom mjestu. Beskonačno je dno bez ljudi, životinja, sjemenki i kukaca. Zakopane u mulju zvijezde tinjaju u dugim bljeskovima, bešumno nestaju ma koliko ih pokušali zadržati.
opojna prašina
Božje čestice vrte se u krugu, svjetlucaju poput vinskih mušica koje su prve otplutale u svemir. Na rubovima ponora prognani anđeli prate tragove odlutalih životinja. Zemlja odjekuje pod kopitima divljih krda; miriše na orhideje i zlokobne komete. U opojnoj prašini jasno se vide milje isklesanih galaksija što zapljuskuju svjetlošću. Moćni duhovi drevnoga svijeta udaljavaju svemir. Na sjevernom nebu Kasiopeja se širi u prazninu; iza plavog Neptuna prastara svjetlost Berenikine kose blijeda je poput sablasti. piramida neba
Zbogom brazilska plava papigo ara Spix, zbogom Luzia, utvarna Brazilko stara dvanaest tisuća godina, zbogom kosturu dinosaura iz regije Minas Gerais. Dok fosili gore u povijesnim palačama Rio de Janeira uzalud se divimo mističnim odrazima u raskošnoj piramidi neba. Iz blizine svijet se mijenja posve neprimjetno. U svemirskim katedralama oživjeli su visoki tornjevi i teatar za fantasy opere; kroz tamu lebde zvjezdopjege raže sa žutim električnim repovima.
odbjegli planet
Ultima Thule crvena je poput Plutonova mjeseca Harona koji se polako okreće davno zamrznut u vremenu. Možda je odbjegli neutrino, sjena u duši divovskih mravojeda ili gladnih arktičkih vukova. Poslednji krater Thule zigurat je tamne tvari u kojem se stvaraju magijski krugovi za bizone i krda iz ledenog doba. Ultima Thule polarne svjetlosti magična je zemlja zbog koje nastaje nova mitologija; iza njezina obzora nepregledne stepe polarnoga Sunca nikada ne miruju.
magijski realizam
U godini velikih otkrića pronađene su čestice koje obnavljaju svemir. Njihova je boja narančasta i električno plava; čudesne moći nadmašuju evanđeoske prikaze i upute sa svetih sličica, potiskuju vizije proroka i vidovnjaka. Strah od onoga što dolazi iz tmine povezan je uz kvantne čestice i magijska čudovišta. Toplo i žitko blato ulazi u naše pore, prekriva travu i preostalo cvijeće. Slike se ubrzano raspadaju; sjedimo u vrtu i svijet se razlijeva poput kišnice. Vrtlozi magle donose miris malina i baruta, sva raskoš zvukova urušava se u bezdan.
( Iz knjige „Bijeli šum“ MeandarMedia, 2019.)
Februar hrvatskih pjesnikinja uredila Darija Žilić
Gordana Benić istaknuta je suvremena pjesnikinja i vrsna autorica pjesama u prozi. Njezina poetska zaokupljenost magična je i svemirska kartografija koje razgranava u osebujnoj poetskoj imaginaciji te na inovativan način povezuje zbiljsko i virtualano, nebeski i zemaljski prostor. Poezija je prevedena na deset stranih jezika, zastupljena je u brojnim domaćim i stranim antologijama suvremenog pjesništva. Objavila je dvadeset zbirki pjesama u prozi, a Knjiga Kovači sjene, izbor iz opusa, objavljena je 2014. na francuskom jeziku. Knjiga pjesama u prozi Bijeli šum, 2019., kao i ranije zbirke Banalis Gloria, 2009., Oblik duše, 2011. i Nebeski ekvator, 2015., dio su poetskog petoknjižja: Perpetuum mobile, o zemaljskim varkama i galaksiji duše. Sugestivna tematika njezinih poetskih zbrki je i magična kartografija Dioklecijanove palače u zavičajnom joj Splitu. Poetsko višeknjižje o Dioklecijanovoj palači obuhvaća poetske knjige: Palača zarobljenih snova( 2012.), Palača nezemaljskih snova (2013.), Palača svjetla i sjene (2014.), Palača posljednjih kartografa (2017.) te Palača i njezini dvojnici(2020.) Prema motivima njezine poetske tetralogije o Dioklecijanovoj palači u Splitu snimljen je dokumentarni film Prizemljeni svemir (produkcija HTV-a 2018.). Nagrađena je uglednim nagradama: Tin Ujević za zbirku Laterna Magica, 1998., Goranovim vijencem za cjelokupni pjesnički opus, 2014. i Nagradom HAZU za knjigu Nebeski ekvator,2018.godine
Dan bez koraka Smartphone ne računa korake u kući. A može ih biti sto, petsto. Kuća je unatoč tome, prostor mirovanja. Potezanje usisivača koji širi miris kave i guta novčiće, listove lovora na putu. Zaglavljen među prljavobijelim paperjem Čekaš prolazak kroz hodnike katedrale kojoj Se urušio toranj. Njeni hodnici te čekaju, i priče O Gornjem gradu, iz kojeg izlazi zadužbina, Meka kao ubojičin trup. Za počast svima. Ponesi u san odbjegle crvene kocke s prozora, I začni još jedan ples među vukovima, onima Koji vrebaju tamo gdje je tvoja svijetla put. Koracima gejše, približava se kimono, grli te I obavija. Oko mene je sjajan stup. To su tvoji Dodiri, pretvoreni u vječni kamen.
Smirenost
Otvorili smo ladicu u kojoj leže bjesovi među čarapama, cjelovi među plahtama, pritisci među bijelim prslucima, dodiri uz duge potkošulje, dim među dvodjelnim kostimima koji glume ženu, i bol koja se stisnula uz jastučnice. I sve smo bacili u crne vreće da mirno čekaju mrtvu kutiju. Tada je došla Smirenost. Kao djevojka u blijedoružičstim balerinkama.
Predvečernji dijalozi
Danima ponavljaju se dijalozi. Razgovaramo sami sa sobom. Ležimo na krevetu obrubljen om mekom dekom, mašemo rukama. Ponavljamo iste rečenice, kao da je molitva u pitanju. Samo se dinamika mijenja. Ako je sumrak mračniji, nemir potresa tijelo i ono se spušta još niže. Samo glava izviruje. I naglas biće samom sebi objašnjava tijek stvari. Dva bića na različitim mjestima. U nevidljivom dijalogu. Riječi se odbijaju o stropove i padaju dole, kao zbunjene mušice. Opijene od vina koje istječe iz tih grozdova sintagmi. Odlaze te rečenice u vjetar, nikog ne pozdravljaju. Nakon tog razgovora, ostaje tek jezgra, dohvaćen smisao koji se crveni. Sumnja i nada. Kao paket za vječno preživljavanje.
Pred san
U kupaonici nakon potresa žarulja ispod malog lustera, Je utrnula. I sad još ne gori. Kupam se u mraku. Iz hodnika Dolazi slap svjetlosti. Ne vidim Lice, ogledalo šalje obris tamnog Trokuta, a strah ne postoji. Nestao je u slivniku, nepokriven. U mlazu tople vode, tijelo se oplahnulo, Pa osušilo, kao sunčani kamen. Tvrdi ekrani praznine, pred san spajaju Tonove. Glasom psa i utihlih ptica, Šalješ mi otkucaje. Srce u gifu progovara. Trepti kao ubrzani puls nakon korone. Sjećanje na inicijaciju danas se obnavlja, Kod hladnog Oktogona pratiš me, pokazuješ Znamen. Grad je već tada bio uspavan. A nebo se treslo. Bio je to naš plamen.
Nakon potresa
stradalima
Pustila sam danas sobu Da ostane neuređena. Pomaknula nisam ni plahtu, Ni pokrivač. Ostatak jabuke leži Na plahti, i četka za kosu. A kosa, Ona je nepočešljana. Kao griva Trinaestogodišnje djevojčice. Ostaci bistre, mesne juhe leže na sagu, Mirisi svijeće koja je gorjela nakon potresa. U mraku, nekoliko sati, mogli smo čuti samo Sve što se zbiva u biću, među melodijama Davnih oratorija, u glazbi što je zagušena ispod Orgulja koje su ušutkale grad. Čiste bliješte Ispod tijela orguljara koji ih je čuvao. Zvuk prema Bogu se utišao, u tom zabatu krova koji se spušta na tijelo dobre djevojčice, I u svakom gradu, pred žrtvenim stolom, nestane u svakom pomicanju zemlje, jedna Curica. Puštam sobu da bude, kao i kuća, danas bez reda, bez pravila. Da ostaci papirića Leže kao hostija, na grudima, kao blijeda spavaćica. I dan prolazi bez puno pomaka, Puštaš psa da trči oko kostiju avetnjaka i bacaš sve zlatnike u ambis, da tamo počivaju. Dan je miran kao djevojčica.
Februar hrvatskih pjesnikinja uredila Darija Žilić
Darija Žilić, rođena 1972. u zagrebu, diplomirala povijest i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autorica 12 knjiga ogleda i kritika, poezije, proze, intervjua. Dobitnica nagrade Kiklop za najbolju knjigu poezije 2010. godine (Pleši, Modesti, pleši) i nagrade Julije Benešić za najbolju knjigu eseja 2010. godine (Muza izvan geta).
Pokušavam izbrojiti koliko namjena ima žica. U Auschwitzu vidjela sam je postavljenu u demonske dugačke ograde. Jednu coffee to go, čujem majku čiji glas je obješen na žicu s ključem od kućnih vrata. Ona zna da stvari treba držati pod kontrolom i nije dobro kada se raspu. Gledala sam oca kako kosi travu. Imao je usporene pokrete i povremeno je otpijao kavu koju mu je majka donijela iz šoping-centra. Zavidjela sam neovisnosti trave. Od prapočetka odbijala je biti žicin suradnik. No obitelji su drukčije. Sve one nabavljaju žicu. Dok kroče uz nju ograđenim dvorištima, neprimjetno je slijede i vjeruju joj. No katkada pomislim kako žene koje njeguju vrt zapravo ne vide povrće. Učini mi se da razvlače žicu za nadu kao da je ona penjačica. A ne grašak.
Žica mi se spušta sve do grudi, doduše tanka i srebrna, a gazela što s nje visi, usnula sam, umnožava se. Pa čitavo njeno krdo noću preskače svjetsku književnost, asimetrično razbacanu po sobi.
Danju razmišljam kakav stav Bog ima prema žici. Koristi li je i On dok neku raštimanu zajednicu ili krajolik drži u svojoj mehaničarskoj ruci.
Svijet se bliži kraju
Svijet se bliži kraju, a dječak u majici kratkih rukava i bermudama pokušava pripitomiti žito. Uhodi njegove obrede vezane uz rođenja i pokope. Drvo u vrtu je crnac. Europskog porijekla i afričke boje kožekore. Susjeda pali cigaretu i odmahuje rukom, siječe dim. Kaže: Odgajala sam svoja stabla da budu vitka, a ona su se udebljala poput ravnodušne kućanice. Da budu šumolika, a ona su preuzela moje osobine.
Svijet se bliži kraju. Svaki put kad podrigne planina, negdje proradi vulkan. Uspavana Zemlja tada podigne kapak i otvori se grotlo. Na stazi od vrta do planine vrebaju mnoga iznenađenja. Na nju staju špilja, Crveni Kmer i revolucija, američki marinac. Dok svi oni drže oružje, Zemlja se ne prestaje vrtjeti. Srdžba jutros mijenja Boga i drži je na dlanu kao kuglu koju On povremeno zatrese samo radi snijega.
Hotel
Putokaz za hotel pokazuje smjer groblja. I stvarno, mrtvaci u restoranu zveckaju tanjurima, u sobama otvaraju i prozore i vrata, naviknuti na propuh. Jedan gleda kako mu se zavjesa nadvija nad zgužvanu košulju odloženu na stolac. Nudi se sobi kao cepelin pa bi mrtvac najradije bukirao popodnevni izlet. Drugi u zavjesi, koja neupitno prati sve radnje, prepoznaje nadglednika. Ako mrtvac može osjetiti bijes, on potire dostojanstvo nijemosti, urla na sobu u njegovoj viziji pretvorenu u nacistički logor. Usne Eichmanna i nastavlja s gestikulacijom, toliko je strastven da parket pod njim čeka da oživi. Treći umrli pruža ruke prema prozoru, sav sretan što mu propuh želi primaknuti tkaninu. Ona pripada sobi, bit će joj vjenčanica. Napokon je siguran: trenutak je da se veže za ovu sobu i više nikamo ne ode iz hotela za mrtve.
Sat i udovice
Tanjuri su putnici. Klize, odmiču kosinom stola dok jedemo raclette u Niederdorfu*, no mi ih uporno vraćamo na isto mjesto. Kiša koja ne pada usnula je infekcija na strmini neba.
Usnuo mi je glas pa ne izgovorim: sati su ladice.
Ali vrijeme još nije usnulo, umrlo. Pa ipak nasljeđujem sve više ladica kao da se negdje neprestano čitaju njegove oporuke. Mrtav je samo sat, njegova sam udovica. Moj muž, konobar i kuhar njegova su udovica.
Dok jedemo raclette u Niederdorfu, majka u Požegi počinje kuhati grah. Umjesto rebra, spušta sparinu u lonac.
*Ulica u Zürichu.
Dobri dželat
Kućna sam pomoćnica melankolije. Brinem se da jede, ima izglačanu posteljinu, oprane deke. Osvježavam i čistim njen prostor, čak mu pjevam. Lakne mi kad me neki film ili livada pridobiju, odagnaju melankoliju, moju promiskuitetnu ljubavnicu. Ili kad me zavedu pospanost i njena anestezija. Sunčano jutro koje s istoka donose karavane. Kad obilje svjetlosti pada po dvorištu kao puder, stvarnost više nije izoštrena. Jutro je dobri dželat. Sakati melankoliju, ali ona oživljava poput superjunaka. Melankolija je emulzija kojom je presvučen dan. Pokrivač kojeg su spustili napušeni demoni.
Sunčano jutro kutija je prve pomoći. Melankoliji želi preoteti dugmad lifta, povući ga iz podzemlja, potkožja. No ne znam tko mi je od njih dvoje spremio cvjetove pamuka u jastuk. Na trenutak promatram sunčano jutro. A onda melankoliju. Eno je, ide pješice. Ostavlja izdužene sjene nogu preko neba.
Februar hrvatskih pjesnikinja uredila Darija Žilić
Lana Derkač (1969) piše poeziju, prozu, drame i eseje. Zastupljena je u zemlji i inozemstvu u mnogim antologijama, panoramama i zbornicima. Sudionica je brojnih međunarodnih pjesničkih festivala i raznih književnih događanja. Brojni njezini tekstovi prevedeni su dosad na 20 jezika. Dobitnica je više književnih nagrada, između ostalih i Nagrade Risto Ratković za najbolju zbirku pjesama u regiji. Objavljene knjige: Usputna raspela (poezija), Privlačica, Vinkovci, 1995; Utočište lučonoša (poezija), Meandar, Zagreb, 1996; Eva iz poštanskog sandučića (poezija), Meandar, Zagreb, 1997; Škrabica za sjene (poezija), Matica hrvatska, Karlovac, 1999; Rezignacija (drame), Meandar, Zagreb, 2000; Osjećam melankoliju (poezija, zajedno s R. Jarakom i T. Ribićem), Nakladnička kuća Tonimir i Varaždinsko književno društvo, Varaždinske toplice, 2002; Osluškivanje anđela (kratke priče), Meandar, Zagreb, 2003; Šuma nam šalje stablo e-mailom (poezija), DHK, Zagreb, 2004; Striptiz šutnje (poezija), Tribina Jutro poezije, Zagreb, 2006; Tko je postrojio nebodere (poezija), Altagama, Zagreb, 2006; Murmullo sobre el asfalto (poezija, zajedno s Davorom Šalatom), La Zonámbula, Guadalajara, 2008; Zastava od prašine (kratke priče), V.B.Z, Zagreb, 2009; Qui a mis en rang les gratte-ciels? et autres poèmes (poezija), M.E.O, Bruxelles, 2010; Šah sa snijegom (poezija), HDP, Zagreb, 2011; Doručak za moljce (roman), Naklada Ljevak, Zagreb, 2012; من صف ناطحات السحاب.. و قصائد أخرى (poezija), Al-Badawi Publishing & Distribution, Tunis, 2014; Strateg (eseji), Disput, Zagreb, 2015; Posvajanje neba (poezija), HDP, Zagreb, 2015; Ugovor s prašinom (izbor iz poezije), JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2017; Hotel za mrtve (poezija), V.B.Z., Zagreb, 2020.
U zadnji tren pogledao me očima znalca, a ništa razumjeti ne mogu osim pamćenja vrste kad ga dobace dječje ruke, prvo onima kroz ušicu igle, koji proždiru, za prste polizati, na ista pitanja iste odgovore Ali, još si imamo nešto reći, domislivši očima po svodu delicije Pa, dobro, izmislim tu i tamo po koju riječ, moglo bi biti, liči, I nadam se najboljem, kao dijete, da će se sam od sebe sastaviti ljudski lik, nikakva dovršena misao, sa svojom odostraga zaležanom glavicom i kosim pogledom kao u snu, jedva urezanim očima, ne bi gledale misliš, ali, prevariš se, svaki put
BITI ŽENA
Da li bi se usudio biti žena, protrčati između kišnih kapi, sva njišuća, grimizna, ozarena, ponad onih divnih usta na jedva postojećem mjestu, gdje odsjaj ne blijedi, kao vječna šteta, jasnoća i glasnoća s kojima ćeš igrati, podrazumijevati da su karte jake Da li bi s vrhova prstiju, kao remek djelo, ponudio svoje lice, zibaj ga, prosijavaj, radi što hoćeš, kroz njegova vrata i prozore zimske grane, oči oštrulje, tasovi se pokrenu sami, gledaj i slušaj, dodirni i kušaj
JEDVA NIJEMI FILM
Sve riječi ovoga svijeta dišu mi za vratom, da njihovoj dužini i širini sirotom svojom dječjom matematikom doskočim, jer vjerujem u kao, ali, nećemo o tome Slušam, povij vijest za povijest, osjećaj, isprepleteno, pijukavo, rođačko za vratom Tuku se i zaljubljuju, plešu kao ludi, bez zvuka, i onda je kraj vještini koja se dugo uči, a možda i ne posluži, priznajem, pomalo sve priznajem
Februar hrvatskih pjesnikinja uredila Darija Žilić
Sonja Manojlović, rođena 1948. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu diplomirala filozofiju i komparativnu književnost. Pjesme su joj uvrštavane u antologije, nagrađivane i prevođene na dvadesetak jezika, uključujući i knjige izabranih pjesama na engleskom, francuskom, poljskom i rumunjskom jeziku. Objavila: Tako prolazi tijelo (pjesme, 1965), Davnog stranca ljubeći (pjesme, 1968), Sarabanda (pjesme u prozi, 1969), Jedan espresso za Mariju (pjesme, 1977), Mama, ja sam don Juan(kratke proze, 1978), Civilne pjesme (pjesme, 1982), Babuška (pjesme, 1987), Njen izlog darova (pjesme, 1999), Vješturkov tanac(pjesme, 2001), Upoznaj Lilit : izabrane pjesme : 1965.-2002. (2002, 2003), Čovječica (pjesme, 2005), Pjesme i crteži (sa Sašom Šekoranjom, 2008), Hod na rukama(pjesme, 2010), A sa šest labradora na more putovat ću (pjesme, 2012), Daj naslov(sa Sašom Šekoranjom; pjesme, 2013), Dobri za sve (pjesme, 2015), Gledajući odgovore (sa Sašom Šekoranjom; pjesme, 2018.). Nagrade: Sedam sekretara SKOJ-a (Zagreb, 1966; za knjigu Tako prolazi tijelo); Zlatna struna (festival Smederevskapesnička jesen, 1974; za najbolju pjesmu na festivalu); Pečat varoši sremsko-karlovačke (1975); Maslinov vijenac (Croatia rediviva, Brač, 2004); Plaketa Sv. Kvirina za ukupan doprinos hrvatskom pjesništvu (Sisak, 2011); Grand Mediterranean Poetry Prize: in recognitionandappreciation of Excellence in Poetry (nagrada za izvrsnost u poeziji; 22. Svjetski kongres pjesnika u Larissi, Grčka, 2011); Nagrada grada Zagreba 2013. (u povodu knjige A sa šest labradora na more putovat ću za jedan od najrelevantnijih tragova u suvremenoj hrvatskoj poeziji u kojoj je kontinuirano prisutna nekoliko desetljeća); 1. nagrada (Kristalno pero – za izvrsnost u pjesničkom stvaralaštvu na V. Međunarodnom festivalu slavenske poezije 2013., Tver, Rusija); Nagrada za izvrsnost u poeziji (23rd World Congress of Poets, Osaka, Japan, 2014); Goranov vijenac (nagrada za pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskoj književnosti, 2016.).
Ja sam klijetka ispunjena dupljama udaraljkama Na respiratoru vjetra! Držim se! Četirma nogama konja u trku, kopitima istodobno u zraku!
Ja sam štap slijepca. Svi moji drhtaji postali su tvrdi Duplje zatvaraju se oblutkom što nosi ga vjetar
Ja, postajem biće vjetra! Duplja mi se stapa s dupljama šešira Nitko nije rekao Da nam je noćima krik!
Ali, čemu taj dah kad već postoje dugi vjetrovi?! Ali, baš ondje gdje smo nekad gledali, ondje gdje smo baš disali i usko, usko čuli nešto je što nije kukuljica
Ja sam. Uskoro. Kad me krik prekine. Oko bit će kugla robijaša. Nosit će je rukama. Uvijek iza sebe.
Ja nisam umoran od krika Na mojem licu je uspavano iscjepkano, razgacano Jezik ispunjava duplje vulgaran nakon snošaja štap je ponosita slijepca
Na ovome mjestu vjetar postaje čestica usta mi dobiju slova prema dolje Linije lica u koje urezuju kubus.
Buđenje
Ježenje, to je nešto tuđe Visoke frekvencije, visoki ježevi, noževi Šilje zrak Da bi se ponovno vratili pod kožu Nemoćni Nestali, Uvjereni da su mrtvi Ježurci se iz nje bude Uvijek u slici novog mjesta
Nepostojeće granice rudimentarnog
Djevojčica je naslijedila tatinu bradu. Dječak je naslijedio mamino plavo platno.
Plavo platno otapa se u moru!
Djevojčica se otapa u moru. Iz njena gležnja curi boja, stvaraju se lopoči nikad krvavi.
Oštre dlake otapaju se u moru! Dječak otapa se u moru!
Dok izdišu, ribe pjevaju na suhim obalama. More je vani. Drhti.
Bol do soli.
Posljednja metafora
More je posljednja moguća metafora.
Iako davno otkrivena, metafora preplovljena uzduž i poprijeko brodovima, sferama riječi, križana, raspeta, ostala je visjeti na litici Atlantskog oceana. Mi od tada stojimo na istome mjestu, sanjamo da plovimo i živimo da tek plovimo, iako smo mjesec davno dirnuli.
Jer more je posljednja moguća metafora. Metafora koja nekamo ide. Bezgranična Ograničena tako nam potrebnim – rubovima.
Izbor pjesama iz zbirke poezije “Ježenja” (Fraktura, Zaprešić, 2020.)
Februar hrvatskih pjesnikinja uredila Darija Žilić
Neva Lukić rođena je 1982. godine u Zagrebu. Magistrirala je povijest umjetnosti/arheologiju na FF u Zagrebu te povijest umjetnosti na sveučilištu Leiden. Pjesme i priče objavljene su joj u raznim časopisima, zbornicima i na radioteleviziji, a prevedene su i na makedonski i engleski jezik. Sudjelovala je na čitanjima i festivalima kratke priče, poezije i filma. Objavila je: Ježenja (poezija, 2020.), Travka preko oblaka (slikovnica, 2018.), More i zaustavljene priče (priče, 2016.), Sjene sjemenki (poezija, 2015.), Haljina Obscura (poezija, 2011., nagrada za mlade pjesnike Zdravko Pucak), Ljudi bez parka (priče, 2009.). Knjiga More i zaustavljene priče objavljena je 2018. godine u Beogradu, a iste godine u Leidenu pod naslovom Endless endings. Surađuje s drugim umjetnicima – koautorica je kratkog eksperimentalnog filma The Motel in the Well (2016., sa Sarom Rajaei).
Vidio sam mladu Romkinju kako stopalima dodiruje vruće kamenje i gubi se među biljkama koje su mi noćas izazvale alergiju na koži.
Nad travom je zacvilio bezbojni oblak, a s drugog svijeta stigla je pjesma koju melografi ponovno nisu čuli.
Zamolio sam nebo za kaplju vode.
Možda ću izdržati do ponovnog dolaska tebe u zemlju koju je napola pojeo vlastiti zrak.
PLATON
Trebaju mi još dva-tri stoljeća pa ću ti reći nešto o tvom postojanju. Reći ću ti i kako je zvučao vrisak tvoje majke dok te rađala. Reći ću ti kako izgledaš poslije kišnog dana. Reći ću ti i nešto o tvom tijelu dok se primiče tišini a ostaje svezano…
za siluete na zidu.
GRUZIJSKI DUDUKI
Na tvom stolu umjesto jabuka ponekad leže tri-četiri nara.
U noći otkotrljaju se do prozora i otopljenih svijeća. Zakriju stakla pa ne vidiš kako je tvoja zemlja daleko.
I kako su vam zime kratke.
Vidiš samo kako po snijegu prkose stabla narančaste marelice iz tvoje daleke zemlje.
Ivan Volić rođen je u Travniku 1996. godine. Diplomirao je na Studiju novinarstva i hrvatskog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Objavio je dvije zbirke poezije „Sedamnaest osvita“ i „Prostori sebe“. Poezija mu je objavljena i u zbornicima: Rukopisi, Luka osjećaja i Garavi sokak te na književnom portalu Strane. Njegova pjesma „Slučajno iznikli suncokreti“ ušla je prošle godine u uži izbor za nagradu „Musa Ćazim Ćatić“. Kao student napisao je poetski recital posvećen pjesniku Antunu Branku Šimiću koji je izveden na Šimićevim susretima u Mostaru 2017. i 2018. godine. Uz poeziju, bavi se aktivnim prikupljanjem usmene književne građe.
Živjećeš opkoljena neboždernim ustima, znaćeš da tijelo
ne smije ostavljati tragove na obrisanoj površini tuđih misli.
Vjetar će u šipražju svirati gluhim gudalima, ježiti
tvoju kožu boje oštrice u kojoj se ogleda horizont.
Noću, u zapešću osjetićeš damar mraka, tvoj strah prizivaće sjenke
stjerane u ćošak. Nikada nećeš zaspati.
U ljubav ulazićeš očnjacima, u zebnju bez odbrane.
Kad ti kažu grijeh je otići, ići ćeš,
sve dok iza tebe ne ostane ništa što bi se moglo napustiti.
Sve dok iza tebe ne ostane ništa što bi se moglo napustiti,
ići ćeš, grijeh je u zebnju ulaziti bez odbrane,
kad te očnjaci stjeraju u ćošak pred tobom će ležati oštrica horizonta,
njome ćeš kao gudalom svirati po zapešću,
iz šipražja tvoje kože izrast će nebožderna usta,
znaćeš, čak i obrisano tijelo i dalje ostavlja tragove,
živjećeš.
Nana
sanjam je kako ulazi u vlastitu kuću kroz razbijen prozor, na leđima joj šumski požar.
spušta ga nasred sobe, pored miraza stisnute vilice i predskazanja. četiri puta je njena utroba izrešetena otkucajima, četiri puta je saznala sve što se u životu može da zna.
nasred sobe gori šumski požar, od čela joj pravi plamenorez.
sanjam je kako ulazi u vlastitu kuću kroz razbijen prozor, na leđima joj vjerolomstvo.
kad u ramazan zacvili glad u kolijevkama ona u lonac iscijedi sol vlastitih bjeonjača, čuje učena muška usta kako mrmore priče o iblisu u ženi.
ispod priperaka njene kičme žare se vrela sjemena. duboko u njoj, jedno znanje zahvata dim.
sanjam je kako ulazi u vlastitu kuću kroz razbijen prozor, na leđima joj stoto božje ime.
sanjam je kako me gleda, gleda me dugo, čelo joj preorano zgarište.
u ruke mi predaje miraz iskri. gleda me. zovem je hak. zovem je nur.
Selma Asotić je pjesnikinja iz Sarajeva. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom konkursu Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu „Nana“. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima. Trenutno živi u New Yorku. Više od svega željela bi nemati biografiju.
Magdalena Blažević nagrađivana je autorica kratkih priča. Njena prva zbirka Svetkovina odmah po objaljivanju dospjela je u središte čitateljske i kritičarske pažnje kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Kratke priče Svetkovine svjedoče autentičnom autoricinom proznom stilu koji teži ka poetskom izrazu. Tematski determinirane egzistencijom i perspektivom ženskih likova prostorno su usidrene u ruralne predjele srednje Bosne.
Na koji ste način doživljavali svoju spisateljsku poziciju za vrijeme oblikovanja Svetkovine? Smatrate li da zadatak autora narativa poput Vaših nije samo ovladati uzusima pripovijedanja uz razvoj autentičnog stila i poetike već poput kakvog kulturnog antropologa ili etnologa uočavati i promišljati dubinsku strukturu, logiku i gramatiku odnosa pojedinaca unutar specifičnog socijalnog i kulturnog konteksta?
Ako pod autorskom pozicijom podrazumijevate autorove stavove o temama koje se provlače kroz njegov književni tekst tada je moja pozicija u Svetkovini potpuno nevidljiva. Od prve napisane priče znala sam kakve likove želim oblikovati, oni su potpuno neovisni o mojim razmišljanjima i životnim stavovima. Junakinje i junaci priča imaju svoju volju i moja je uloga bila da ih pratim na njihovu putu. Naravno da to ne znači da je autor tek promatrač, osmislio je sve ono što se odvija pred očima čitatelja koji aktivno sudjeluje u stvaranju priče stoga ona ima onoliko interpretacija koliko ima čitatelja. Iako se kroz književno djelo, barem kada je riječ o fikciji, ne mogu iščitati stavovi autora ipak je moguće upoznati ga u smislu da je jasno kojim je temama obuzet (da ne kažem opsjednut). Književni tekst je uvijek smješten u određeni prostor i vrijeme koje mu daju kontekst prema kojem čitatelj bolje razumije njegove junake i junakinje, a potaknuti razumijevanje i suosjećanje za drugog i drugačijeg jeste temeljna zadaća književnosti.
U Svetkovini uočavamo prisustvo naturalističkog načela odnosa pisca prema radnji i likovima pripovijesti – pisac nije moralist već anatomist. Međutim, neosporna je činjenica da je subjektivnost književnosti imanentna, od čina selekcije teme i književne građe do načina njihova oblikovanja. Šta je ključno za balansiranje autorske intencije i uzusa oblikovanja književnog teksta, odnosno razvoja priče?
Jedno sam vrijeme, dok sam studirala, bila potpuno opsjednuta Zolom. Pročitala sam sve što se moglo naći u knjižnicama. Nakon desetak romana sam se zasitila jer sam uvidjela da neću otkriti ništa što već nisam pročitala, ali roman Therese Raquin me i dalje fascinira. Čitala sam ga nekoliko puta, zadnji put prije mjesec dana, i za mene je to jedan od najvažnijih svjetskih klasika uz Madame Bovary, Anu Karenjinu… Bljutavost svakodnevice koja je zašla u svaku poru tijela, kuće i okruženja junakinje prekida se buđenjem seksualnosti, nagonskog, porivima koji su jači od razuma. Atmosfera koja vas usisa u priču i više ne možete i ne želite vani. Zolin tekst zadire ispod onoga što nam je vidljivo golim okom. Nož pruža čitatelju i pred njegovim očima nastaju rezovi iz kojih na danje svjetlo ispadaju utrobe spremne za temeljito seciranje. Ljudi su oduvijek fascinirani takvim prizorima i čini se da ih se nikada neće zasititi. Sjećam se kad smo kao djeca gledali kako se kolju svinje i kako im se dok vise na čengelama vadi utroba. Iako je taj prizor uistinu užasan istovremeno je i neodoljiv, zapanjujući jer vidiš ono što se ne bi trebalo vidjeti, što bi trebalo ostati u mraku. Svetkovina svakako zadire ispod kože i čupa utrobe, ali se oslanja na poetski jezik, na metafore. To je kombinacija koja se meni svidjela i taj je jezik već bio u meni, spreman za oblikovanje priča. Ne zanima me puki fotografski snimak stvarnosti, sklonija sam bajkovitom, snovitom, nadrealnom. Svetkovina bi bila kombinacija tih elemenata. Netko je na Goodreadsu za Svetkovinu napisao da je riječ o poetskom naturalizmu, ruralnoj gotici. Taj netko je baš dobro iščitao priče.
Čitajući Svetkovinu, zapažamo u kolikoj su mjeri univerzumi njenih narativa okrenuti ka prirodi kao izvoru motiva, metaforičnosti i alegoričnosti te uočavamo Vašu pomnu orijentiranost ka detaljima koji, uvećani lupom precizne deskripcije, dobijaju nove semantičke dimenzije. Sve to uveliko određuje jezik i stil Vaših priča, ali i utječe na njihovu distinktivnu atmosferičnost. Koji su činioci djelovali na razvoj i oblikovanje Vašeg proznog stila?
Prostor kojim se kreću junakinje Svetkovine prostor je sela, tamo gdje ljudi ovise o prirodi i njezinoj naravi, u stalnom su doticaju sa zemljom, biljkama i životinjama. Poznaju njihove cikluse rasta i razvoja i one same su dio te prirode, bez nje ne postoje. Ja sam odrasla u takvom okruženju i moje djetinjstvo jeste bilo takvo da je igra najčešće podrazumijevala vanjski svijet. Ljeti su u bari ispod kuće kreketale žabe, bila je puna skakavaca i ptica. Uz prugu perunike i šaš, polje puno kukuruzišta, oranica, prašnjavih puteva, visokih stogova sijena. U jesen magla, vlaga i blato. Zimi oštro, bjelina snijega i crnilo uglja. Sve te slike, boje i mirisi su dio mene pa tako i jezika Svetkovine. Isjeckane rečenice, na podsvjesnoj razini, imaju veze s jezikom kojim su s nama razgovarale naše majke. Kratke, odsječne izjave bez mnogo objašnjavanja i uvjeravanja jer im obaveze i način života nisu ostavljali mnogo vremena za iskazivanje nježnosti.
U pojedinim pričama Svetkovine iskrsava pitanje etičkog naturalizma, a tematski sloj odnosa čovjeka prema prirodi možda je najneposrednije predstavljen u priči Mačka. Kako bi ste okarkaterizirali taj odnos?
Svijet Svetkovine je zatvoren, poštuje svoja pravila da bi uspostavio kakav-takav balans između čovjeka i onoga što ga okružuje. U priči Mačka starac mačiće baca u rijeku jer mu ne treba više mačaka ili je to prvi okot za koji se smatralo da je nevaljao (nikad nisam saznala zašto, jednostavno se tako radilo). Životinje su se uzgajale da se jedu, da služe čovjeku i olakšaju mu svakodnevicu. Paralelno s tim se odvija još jedna radnja, djevojka Adela je trudna s oženjenim muškarcem iz sela, očajna je i pokušava na sve načine izazvati pobačaj. Kupa se u vrućim kupkama, skače sa sjenika u štali, ali joj ne uspijeva te se naposljetku obraća Varji, starici koja zna kako se pobrinuti za neželjenu trudnoću. Djevojka nema izbora, očajni su i ona i muškarac koji je voli, ali u tom svijetu za njihovu sreću nema mjesta. Ne postoje razvodi, prihvaćanje onoga koji je pogriješio, samo prijezir i osuda.
Književnost nije jedini medij putem kojeg kreirate i izražavate svoju umjetničku viziju stvarnosti. Bavite se i fotografijom. One se u slučaju Vašeg umjetničkog izričaja doimaju komplementarnima? Na koji način međusobno komuniciraju ove dvije vrste umjetnosti?
O fotografiji i fotografskoj opremi ne znam mnogo, niti sam se ikada pokušavala profesionalno baviti time, ali kao i u književnosti imam jasnu viziju onoga što želim postići fotografijom i rekla bih da imam dobro oko. Hvatam prizore koji će možda postati mjesto radnje nove priče, posebno volim fotografirati stare, napuštene kuće iz sela u okolici Žepča. Ponekad je u kućama još uvijek namještaj i stvari koje danas ne možete kupiti ili svjedoče o vremenu koje je davno završilo. Sada, pred Novu godinu sam bila u takvoj jednoj kući gdje još uvijek visi kalendar s datumom iz siječnja ‘92. godine. U kupatilu u čaši su dvije četkice za zube, na tavanici škrinje s dokumentima, stara, natrula odjeća i cipele, posuđe… Prozori i zavjese na tim kućama su čudesni. Pod tim prozorima nastale su priče Svetkovine.
U novu godinu ušli smo s bremenom konstantne neizvjesnosti i nevidljive opasnosti koju je iznjedrila 2020. godina. U kolikoj mjeri i na koji način su se okolnosti pandemije i lockdowna odrazile na spisateljski segment vašeg života, na umjetničko procesuiranje stvarnosti i svakodnevice? Uviđaju li se već sada reperkusije globalne pandemije i novih normi socijalnog ponašanja na književnost i književnu produkciju?
Pandemija kao književna tema mi je u potpunosti neinteresantna. I u autorskom i u čitateljskom smislu. Zaobilazila sam dnevnike izolacije koji su se svakodnevno pisali, pročitala sam samo Prozor Olge Tokarczuk. Vjerujem da će u sljedećih nekoliko godina nastati mnogo književnosti koja će tematizirati pandemiju, ali teško da ću se uhvatiti takvih čitanja. Pandemija nije uopće utjecala na način na koji pišem jer su teme i stvarnost koje me zaokupljaju daleko od onoga što sada proživljavamo.
Magdalena Blažević (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima: Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Neke od njih prevedene su na engleski, ruski i makedonski jezik. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru.
Fragment 