Sve što su nam u snu rekle lomače

Živjećeš opkoljena neboždernim ustima,
znaćeš da tijelo

ne smije ostavljati tragove na obrisanoj
površini tuđih misli.

Vjetar će u šipražju svirati gluhim
gudalima, ježiti

tvoju kožu boje oštrice
u kojoj se ogleda horizont.

Noću, u zapešću osjetićeš damar
mraka, tvoj strah prizivaće sjenke

stjerane u ćošak. Nikada
nećeš zaspati.

U ljubav ulazićeš očnjacima,
 u zebnju bez odbrane.

Kad ti kažu grijeh
je otići, ići ćeš,

sve dok iza tebe ne ostane ništa
što bi se moglo napustiti.

             Sve dok iza tebe ne ostane
             ništa što bi se moglo napustiti,

             ići ćeš, grijeh je u zebnju
             ulaziti bez odbrane,

             kad te očnjaci stjeraju u ćošak
             pred tobom će ležati oštrica horizonta,

             njome ćeš kao gudalom
             svirati po zapešću,

             iz šipražja tvoje kože
             izrast će nebožderna usta,

             znaćeš, čak i obrisano tijelo
             i dalje ostavlja tragove,

                             živjećeš.

Nana

sanjam je kako ulazi
u vlastitu kuću kroz razbijen
prozor, na leđima joj
šumski požar.

spušta ga nasred sobe, pored miraza
stisnute vilice i predskazanja.
četiri puta je njena utroba
izrešetena otkucajima, četiri puta je saznala sve
što se u životu može da zna.

nasred sobe gori
šumski požar, od čela joj pravi
plamenorez.

sanjam je
kako ulazi u vlastitu kuću
kroz razbijen prozor,
na leđima joj vjerolomstvo.

kad u ramazan zacvili glad u kolijevkama
ona u lonac iscijedi
sol vlastitih bjeonjača, čuje
učena muška usta kako mrmore
priče o iblisu u ženi.

ispod priperaka njene kičme
žare se vrela sjemena.
duboko u njoj,
jedno znanje zahvata dim.

sanjam je kako ulazi u vlastitu
kuću kroz razbijen prozor,
na leđima joj stoto božje ime.

sanjam je kako me gleda,
gleda me dugo,
čelo joj preorano zgarište.

u ruke mi predaje miraz iskri.
gleda me. zovem je hak.
zovem je nur.

Selma Asotić je pjesnikinja iz Sarajeva. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom konkursu Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu „Nana“. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima. Trenutno živi u New Yorku. Više od svega željela bi nemati biografiju.