ŽEĐ

Vidio sam mladu Romkinju
kako stopalima dodiruje
vruće kamenje
i gubi se među biljkama
koje su mi noćas
izazvale alergiju na koži.

Nad travom je zacvilio
bezbojni oblak,
a s drugog svijeta
stigla je pjesma
koju melografi ponovno
nisu čuli.

Zamolio sam nebo
za kaplju vode.

Možda ću izdržati
do ponovnog dolaska tebe
u zemlju koju je napola pojeo
vlastiti zrak.

PLATON

Trebaju mi
još dva-tri stoljeća
pa ću ti reći nešto
o tvom postojanju.
Reći ću ti
i kako je zvučao
vrisak tvoje majke
dok te rađala.
Reći ću ti
kako izgledaš
poslije kišnog dana.
Reći ću ti i nešto
o tvom tijelu
dok se primiče tišini
a ostaje svezano…

za siluete na zidu.

GRUZIJSKI DUDUKI

Na tvom stolu
umjesto jabuka
ponekad leže
tri-četiri nara.

U noći
otkotrljaju se do prozora
i otopljenih svijeća.
Zakriju stakla
pa ne vidiš kako je tvoja zemlja daleko.

I kako su vam zime kratke.

Vidiš samo kako po snijegu prkose
stabla narančaste marelice
iz tvoje daleke zemlje.

Ivan Volić rođen je u Travniku 1996. godine. Diplomirao je na Studiju novinarstva i hrvatskog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Objavio je dvije zbirke poezije „Sedamnaest osvita“ i „Prostori sebe“. Poezija mu je objavljena i u zbornicima: Rukopisi, Luka osjećaja i Garavi sokak te na književnom portalu Strane. Njegova pjesma „Slučajno iznikli suncokreti“ ušla je prošle godine u uži izbor za nagradu „Musa Ćazim Ćatić“. Kao student napisao je poetski recital posvećen pjesniku Antunu Branku Šimiću koji je izveden na Šimićevim susretima u Mostaru 2017. i 2018. godine. Uz poeziju, bavi se aktivnim prikupljanjem usmene književne građe.