Pjesme

Dan bez koraka
Smartphone ne računa korake u kući.
A može ih biti sto, petsto.
Kuća je unatoč tome, prostor mirovanja.
Potezanje usisivača koji širi miris kave i guta novčiće,
listove lovora na putu.
Zaglavljen među prljavobijelim paperjem
Čekaš prolazak kroz hodnike katedrale kojoj
Se urušio toranj. Njeni hodnici te čekaju, i priče
O Gornjem gradu, iz kojeg izlazi zadužbina,
Meka kao ubojičin trup. Za počast svima.
Ponesi u san odbjegle crvene kocke s prozora,
I začni još jedan ples među vukovima, onima
Koji vrebaju tamo gdje je tvoja svijetla put.
Koracima gejše, približava se kimono, grli te
I obavija. Oko mene je sjajan stup. To su tvoji
Dodiri, pretvoreni u vječni kamen.

Smirenost

Otvorili smo ladicu u kojoj leže bjesovi među čarapama, cjelovi među plahtama, pritisci među bijelim prslucima, dodiri uz duge potkošulje, dim među dvodjelnim kostimima koji glume ženu, i bol koja se stisnula uz jastučnice. I sve smo bacili u crne vreće da mirno čekaju mrtvu kutiju. Tada je došla Smirenost. Kao djevojka u blijedoružičstim balerinkama.

Predvečernji dijalozi

Danima ponavljaju se dijalozi. Razgovaramo sami sa sobom. Ležimo na krevetu obrubljen om mekom dekom, mašemo rukama. Ponavljamo iste rečenice, kao da je molitva u pitanju. Samo se dinamika mijenja. Ako je sumrak mračniji, nemir potresa tijelo i ono se spušta još niže. Samo glava izviruje. I naglas biće samom sebi objašnjava tijek stvari. Dva bića na različitim mjestima. U nevidljivom dijalogu. Riječi se odbijaju o stropove i padaju dole, kao zbunjene mušice. Opijene od vina koje istječe iz tih grozdova sintagmi. Odlaze te rečenice u vjetar, nikog ne pozdravljaju. Nakon tog razgovora, ostaje tek jezgra, dohvaćen smisao koji se crveni. Sumnja i nada. Kao paket za vječno preživljavanje.

Pred san

U kupaonici nakon potresa
žarulja ispod malog lustera,
Je utrnula. I sad još ne gori.
Kupam se u mraku. Iz hodnika
Dolazi slap svjetlosti. Ne vidim
Lice, ogledalo šalje obris tamnog
Trokuta, a strah ne postoji.
Nestao je u slivniku, nepokriven.
U mlazu tople vode, tijelo se oplahnulo,
Pa osušilo, kao sunčani kamen.
Tvrdi ekrani praznine, pred san spajaju
Tonove. Glasom psa i utihlih ptica,
Šalješ mi otkucaje. Srce u gifu progovara.
Trepti kao ubrzani puls nakon korone.
Sjećanje na inicijaciju danas se obnavlja,
Kod hladnog Oktogona pratiš me, pokazuješ
Znamen. Grad je već tada bio uspavan.
A nebo se treslo. Bio je to naš plamen.

Nakon potresa

stradalima

Pustila sam danas sobu
Da ostane neuređena.
Pomaknula nisam ni plahtu,
Ni pokrivač. Ostatak jabuke leži
Na plahti, i četka za kosu. A kosa,
Ona je nepočešljana. Kao griva
Trinaestogodišnje djevojčice.
Ostaci bistre, mesne juhe leže na sagu,
Mirisi svijeće koja je gorjela nakon potresa.
U mraku, nekoliko sati, mogli smo čuti samo
Sve što se zbiva u biću, među melodijama
Davnih oratorija, u glazbi što je zagušena ispod
Orgulja koje su ušutkale grad. Čiste bliješte
Ispod tijela orguljara koji ih je čuvao.
Zvuk prema Bogu se utišao, u tom zabatu krova koji se spušta na tijelo dobre djevojčice,
I u svakom gradu, pred žrtvenim stolom, nestane u svakom pomicanju zemlje, jedna
Curica. Puštam sobu da bude, kao i kuća, danas bez reda, bez pravila. Da ostaci papirića
Leže kao hostija, na grudima, kao blijeda spavaćica. I dan prolazi bez puno pomaka,
Puštaš psa da trči oko kostiju avetnjaka i bacaš sve zlatnike u ambis, da tamo počivaju.
Dan je miran kao djevojčica.

Februar hrvatskih pjesnikinja uredila Darija Žilić

Darija Žilić, rođena 1972. u zagrebu, diplomirala povijest i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autorica 12 knjiga ogleda i kritika, poezije, proze, intervjua. Dobitnica nagrade Kiklop za najbolju knjigu poezije 2010. godine (Pleši, Modesti, pleši) i nagrade Julije Benešić za najbolju knjigu eseja 2010. godine (Muza izvan geta).

Prethodni tekstovi autora: Sarajevski fragmenti