FEBRUAR HRVATSKIH PJESNIKINJA: NEVA LUKIĆ

Neva Lukić (fotografija Ksenija Spanec)

Preobražaj Krika

Ja sam klijetka ispunjena
dupljama udaraljkama
Na respiratoru vjetra!
Držim se!
Četirma nogama konja u trku,
kopitima istodobno u zraku!

Ja sam štap slijepca.
Svi moji drhtaji postali su tvrdi
Duplje zatvaraju se
oblutkom što nosi ga vjetar

Ja, postajem biće vjetra!
Duplja mi se stapa s dupljama
šešira
Nitko nije rekao
Da nam je noćima krik!

Ali, čemu taj dah
kad već postoje dugi vjetrovi?!
Ali, baš ondje gdje smo nekad gledali,
ondje gdje smo baš disali
i usko, usko čuli
nešto je
što nije
kukuljica

Ja sam.
Uskoro.
Kad me krik prekine.
Oko bit će kugla robijaša.
Nosit će je rukama.
Uvijek iza sebe.

Ja nisam umoran od krika
Na mojem licu je uspavano
iscjepkano, razgacano
Jezik ispunjava duplje
vulgaran nakon snošaja
štap je ponosita slijepca

Na ovome mjestu
vjetar postaje čestica
usta mi dobiju slova
prema dolje
Linije lica u koje
urezuju kubus.

Buđenje

Ježenje, to je nešto tuđe
Visoke frekvencije, visoki ježevi,
noževi
Šilje zrak
Da bi se ponovno vratili pod kožu
Nemoćni
Nestali,
Uvjereni da su mrtvi
Ježurci se iz nje bude
Uvijek u slici novog mjesta

Nepostojeće granice rudimentarnog

Djevojčica je naslijedila tatinu bradu.
Dječak je naslijedio mamino plavo platno.

Plavo platno otapa se u moru!

Djevojčica se otapa u moru.
Iz njena gležnja curi boja,
stvaraju se lopoči
nikad krvavi.

Oštre dlake otapaju se u moru!
Dječak otapa se u moru!

Dok izdišu, ribe pjevaju na suhim obalama.
More je vani. Drhti.

Bol do soli.

Posljednja metafora

More je posljednja moguća metafora.

Iako davno otkrivena,
metafora preplovljena
uzduž i poprijeko brodovima,
sferama riječi,
križana, raspeta,
ostala je visjeti na litici
Atlantskog oceana.
Mi od tada stojimo
na istome mjestu,
sanjamo da plovimo
i živimo da tek plovimo,
iako smo mjesec davno
dirnuli.

Jer more je posljednja moguća metafora.
Metafora koja nekamo ide.
Bezgranična
Ograničena tako nam potrebnim –
rubovima.

Izbor pjesama iz zbirke poezije “Ježenja” (Fraktura, Zaprešić, 2020.)

Februar hrvatskih pjesnikinja uredila Darija Žilić





Neva Lukić rođena je 1982. godine u Zagrebu. Magistrirala je povijest umjetnosti/arheologiju na FF u Zagrebu te povijest umjetnosti na sveučilištu Leiden. Pjesme i priče objavljene su joj u raznim časopisima, zbornicima i na radioteleviziji, a prevedene su i na makedonski i engleski jezik. Sudjelovala je na čitanjima i festivalima kratke priče, poezije i filma. Objavila je: Ježenja (poezija, 2020.), Travka preko oblaka (slikovnica, 2018.), More i zaustavljene priče (priče, 2016.), Sjene sjemenki (poezija, 2015.), Haljina Obscura (poezija, 2011., nagrada za mlade pjesnike Zdravko Pucak), Ljudi bez parka (priče, 2009.). Knjiga More i zaustavljene priče objavljena je 2018. godine u Beogradu, a iste godine u Leidenu pod naslovom Endless endings. Surađuje s drugim umjetnicima – koautorica je kratkog eksperimentalnog filma The Motel in the Well (2016., sa Sarom Rajaei).