SLOVO GORČINA 2020: AZEMINA KREHIĆ, 3. NAGRADA MAK DIZDAR

Posted on Objavljeno u PoezijaTagged , ,
Azemina Krehić

TREŠNJA

Skrivam se u tebe
kao koštica u prezrelu trešnju.
Plovim u tvojim mirisavim sokovima,
Strepeći od pohlepnog kljuna ptice
koji će nas razdvojiti.

I neću odgovoriti na tvoje pitanje:
Zar je i voće osuđeno na samoću?

ŽIVI MRTVI GOBLENI

Bosanske majke generacijama rađaju kćeri
koje sklanjaju od pohotnih i vonjavih
tijela dušmana.

I rađaju kćeri koje se bacaju
u nabujale vode usljed straha
od poludjelih svojih očeva.

Pa opet
u vrijeme pomrčine Mjeseca,
u najdubljim slojevima noći
kćeri Bosne na pitomim
obalama Bukovice
rubac za voljenog vezu,
dok molitve sa usnica vriju:
Zvijezde nam
kad odemo s ovog svijeta
neku bolju sudbinu ispisuju.

NERETVA

Nešto bih ti kazala…
Bolje ne!

Nad mostom lete uznemirena jata ptica.
I svaki nebeski harf nama je jasan znak.
Riječi su ove, sluge naših nevidljivih svjetova.

Dok se u tišacima njene modre vode
ogledaju kristalna jutra,
a sunce rumenom ljubi bijela brda,
strahotno duboki pogledi poprimaju mirise.
Ti mi nečujno prilaziš, na prstima, pa
spuštaš svoje čelo na moje drhatom
posute ruke.
Tad, svakim naborom između tvojih obrva
ruše se moje stvarne i izmišljene
tvrđavske zidine.

I još bih ti šapnula…

O kako uzdrhte poljski cvjetovi,
kada se razaspu zlatni grumenovi
po Čabulji.
I kako se uplaši mrak u nama,
kad se lučama upale vatre u zjenama.






Azemina Krehić rođena je u listopadu 1992. godine. Višestruko nagrađivana za svoju poeziju. Na internacionalnom  festivalu književnosti i poezije Castello di Duino 2019, među aplikantima iz preko 70 zemalja, ušla je u uži krug od 10 najboljih pjesama. Dobitnica je treće nagrade Mak Dizdar za 2020. godinu.

	





			
				


	

		
SLOVO GORČINA 2020: VLADANA PERLIĆ, 2. NAGRADA MAK DIZDAR
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged , , 	

	
	

		

Vladana Perlić









NESTVARNE DJEVOJČICE





Mariji Čudini





Bila jednom jedna kula
U kuli: biblioteka
(To je bilo njihovo mjesto)
Usred biblioteke stoje žena i djevojčica
Djevojčica kaže ženi:
To nije bila ljubav kakvu sam željela
To nije bila ljubav kakvu si željela
Ali je ipak bila ljubav
Žena se okrene publici i kaže:
Moja djevojčica se pokvarila
Možete li mi dati drugu djevojčicu
Neku kojoj ću moći objašnjavati život
Ubrzo su došli radnici iz Odjeljenja za djevojčice
I zamijenili djevojčicu novijom djevojčicom
Izvinjavamo se zbog neugodnosti, gospođo
Nadamo se da se ova neće kvariti kao prošla
Žena se učtivo zahvali radnicima i svima im ostavi bakšiša
Bila je oduševljena svojom novom djevojčicom
Koja je bila krotka kao janje i nije joj protivrječila
Čak ni kad bi joj dugo govorila u imperativu
Najviše od svega joj se sviđalo to što joj ova nova
Za razliku od prethodne djevojčice
Ni po čemu nije sličila





Lijepo je bilo lijepoj ženi u lijepoj kuli
Osim na one dane kad bi je uznemiravao zemljotres
Nije zemljotres nego pokvarena djevojčica
Čelom lupa o vrata kule





KAKO SU ME VANZEMALJCI UBIJEDILI DA TAJ PATRIJARHAT I NIJE NEŠTO





Kad sam bila dječak,
bila sam najhrabrije dijete u ulici.
Koja god se vratolomija smisli,
ja sam je prva uradila,
dječake za dvije glave više od mene tukla
i, naravno, svaki put popila batine,
al’ sam ih tukla.
Kad se brat plašio da fudbalsku loptu
udari glavom, svi su mu se smijali, a ja,
ne bih li zadivila tatu i dječake iz ulice,
ja sam uzela košarkašku loptu i napucala je
čelom iz sve snage, tako da je sve zvonilo
kao pred službu.
Niko nije ni obratio pažnju na mene.
Zato sam je uzela ponovo i udarila,
i opet niko nije obratio pažnju na mene.
Zvonjava je već postajala nepodnošljiva.
A kad sam je uzela i treći put u ruke,
na nebu su se pojavili vanzemaljci i
dobacili mi: „Ti nisi pravi dječak.“
Tako sam počela da nosim haljine na cvjetiće
i volim nježne dječake koji svoju glavu
više vole upotrijebiti za neke mekše stvari.










Vladana Perlić (1995, Banja Luka) diplomirana je profesorica francuskog jezika i književnosti. Za rukopis „Kucanje na vrata kule“, dobila je nagradu „Novica Tadić“ za 2020. godinu, bila je finalistkinja konkursa Trećeg Trga 2020 i SKC-a iz Kragujevca 2020, dobila drugu nagradu na konkursu „Slovo Gorčina“ u Stocu za 2018. i 2020. godinu i treću nagradu za drugu pjesničku zbirku konkursa Carpe Diem 2020.

	





			
				


	

		
SLOVO GORCINA 2020: SARA KOPECZKY BAJIĆ, 1. NAGRADA MAK DIZDAR
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged , , 	

	
	

		

Sara Kopeczky Bajić









Perspektiva





Svijet propada a ti
Pišeš poeziju.
Što ne uzmeš malo motiku
Zasadiš krumpir i kapulu
Što svijet ima od pogleda
Otkad su riječi nagrada?





Krošnje ispred moje kuće su
Različitih nijansi zelene
U proljeću ima i ljeta i zime
Susjeda vješa dječju odjeću
Neboder je prerastao svoju kožu.
U što sam još gledala
A nisam vidjela?





Bi li svijet i dalje propadao
Kad ga nitko ne bi gledao?





Biorazgradiva tuga





Ovi dani su samoljepivi
Hvataju mi se za sjenu
Kao mokro lišće.
Ovi dani su samosvjesni
Svjesni svoje prolaznosti
I svoje propadnosti.
Ovi dani su samoodrživi
Žive mene, ne ja njih
Laki za održavanje
Samo pokoja slika
Iskorištena ulaznica
Razmazana maskara.
Ovi dani su ekonomični
Cijena prava sitnica,
Samo sve što imam
Ovi dani su održivi
Nikad ne blijede
Koliko god da se prisjećam
Ulog u budućnost,
Roba prava,
Kad vam kažem
Ovi dani su čista,
Nerazrijeđena prošlost.





Kamen, školjka, papir





U mojoj igri vrijede
drugačija pravila.
Stisnuta šaka ne pobjeđuje
ništa osim same sebe.
Nema te školjke
čije su priče glasnije od mora.
Nema te vode
koju papir ne može upiti
i razrijediti je prošlošću.
Umjesto drugog obraza
uvijek okrećem
drugu stranicu.





Pobjeda ili poraz
uvjetovani je refleks.
Ako poznaješ pravila
možeš pobijediti u igri
koja to prestaje biti.
I pobjeđuje se i gubi
samo vlastitim rukama.
Zato pružam prste
na ravni dlan stavljam
samu sebe i kažem
za mene će papir
uvijek značiti pobjedu.










Sara Kopeczky Bajić (1992) diplomirala je anglistiku i talijanistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu, između ostalog i na: Književnost uživo, Info zona, Kritična masa, Kultipraktik, Časopis Kvaka, Časopis Mogućnosti, ZiN Daily, PS-Portal, Libartes, Večernji list, The Split Mind (čija je bila i urednica). Više puta ušla u izbor za nagradu Prozak. Osvojila drugo mjesto na natječaju za kratku priču Zlatko Tomičić. Osvojila prvo mjesto na natječaju Ulaznica. Osvojila nagradu Trećeg Trga u kategoriji prve knjige proze za neobjavljeni rukopis U potrazi za jugom. Osvojila nagradu Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku pjesama Kamen, školjka, papir. Zajedno s još dvije ljubiteljice književnosti vodi blog Novi književni val, gdje objavljuje priče, recenzije, preporuke i savjete o pisanju: https://noviknjizevnival.wordpress.com/

	





			
				


	

		
EMSURA HAMZIĆ: U HODNICIMA MRAČNIM
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged 	

	
	

		

Emsura Hamzić









U HODNICIMA MRAČNIM





U male, mračne hodnike
kojima katkad tumaramo,
kačimo pjesme, slike, riječi, note,
kačimo mala sunca!
O klinove duše vješamo – svijetle poglede,
meke dodire, sunčana jutra!





Osvrćemo se za sjajem dušinog zlata,
za rajskim djevama pristajemo,
ruke umačući u mastilo sumraka
vjetar grlimo u šušnju krošnje listopadne.
Pridržavamo pahuljice nježne,
kapima kiše ljestve dodajemo!





Splićemo svjetlost u pletenice,
u kovčežiće je odlažemo
ključiće uvis bacajući!










NE BACAJ KAPU UVIS





Ne kikoći se, ne šuškaj smijehom,
ne klopoći mladim dahom,
nemoj kliktati ushićenjem
niti me zasipati dukatima sreće!





Tiho,tiho, duša moja,
jedva kroz kanalčiće, kroz hodničiće,
svjetlo nazirući tumara noseći breme
iz bunara želja ugarke, utuljene luče,
odbačene kože i krljušti, zablude,
biser sitni, dijamant lažni,
sreću nedostižnu.





Ne bacaj kapu uvis, ne slavi,
ne puštaj gudače tako gromoglasno,
ne potresaj svijet svojom radošću,
mene iskruži sječivom kao bolesni dio,
ali me ostavi da tihujem.
Malo šta za radovanje ima u bunaru,
čiji sam, evo, odnedavni čuvar.










BISKANJE





Mojom šutnjom prosućeš se,
kad ogrtač padne lako.
Ostaće ti nijemo tijelo
na dodire divlje zvijeri.
Moja stabla osvojićeš
otvorivši strašne dveri,
i ostaće dodir dugo.
Sve dok grana ne olista.





U začudnom začaranju,
nakvašena sunca glava,
na krilo će pasti moje,
nezbivanje da prespava.





Zaobiđi ovu šumu,
u njoj bištem strašnog zmaja.
Ako uđeš u početak,
znaj da nećeš naći kraja!










Emsura Hamzić je rođena 1958. godine u mjestu Sveti Nikole. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1981. godine, gdje je završila i gimnaziju i osnovnu školu. Do sada je objavila  trinaest  knjiga. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Piše i za djecu. Uvrštena je u više antologija poezije i pripovijetke, kao i poezije za djecu. Njena djela su prevođena na više jezika, između ostalog I na japanski.  Emsura Hamzić je nagrađivana za svoja djela, a svaka knjiga se našla u najužim izborima za najuglednije nagrade, kao što su Brankova, Andrićeva, Vitalova, Ninova, Meša Selimović u Tuzli, Karolj Sirmai, Žensko pero, itd. Član je P.E.N. Centra BiH, Društva književnika Vojvodine, Društva pisaca BiH, Udruženja književnika Srbije i Srpskog književnog društva. Živi u Novom Sadu i Sarajevu. Objavila zbirke poezije: Ugljevlje (1988), Tajna vrata (1999), Boja straha (2002), Semiramidin vrt (2008),  Zlatna grana (izabrane i nove pjesme)(2012), Sirius (2013), zbirke pripovijetki: Jerihonska ruža (1989), Večeri na Nilu (2005), Smaragdni grad (2011), roman Jabana (2007), knjige za djecu: Kuća za dugu, pjesme i priče (1995) i Zemlja Dembelija (2014) te esej U đul bašti – Sevdalinka kao nematerijalno kulturno nasleđe (2017): Dobitnica je nagrada: Međunarodna nagrada za kreativno ukrštanje kultura, Pečat varoši sremskokarlovačke i Milica Stojadinović Srpkinja.











	





			
				


	

		
SENIHA PEPIĆ: MAPA
	


		

		Posted on 		Objavljeno u Poezija	

	
	

		

Seniha Pepić










Mapa





Zavežljaji.
Velike zenice.
Putanja bez odredišta.
Pekar. Učitelj. Radnik.
Starica sa jednom nogom.
Djevojčica sa lutkom.





U raštrkanoj mapi
idući nestaje cipela,
prsten,
otac,
ruka,
plan da je ovog ljeta oženi.





Pucanj raseljava životinje i ljude.





Samo pitom čovjek vjeruje u riječi:
“Ne bojte se, ništa vam se neće dogoditi.”





Povratak






On se iznova vraća u taj grad
kao nekad kad je bio dječak
kao posljednji put kad je bio momak





Sada oronuli čovjek ulazi prašnjavim ulicama u sablasni grad





Mala pijaca. Rublje na žici.
Neki starac upućuje značajan pogled.
Čini se da ga ne poznaje.





U tamnici gdje je boravio,
dva puta su mijenjali vrata
zbog korozije.





Suncokreti





Početak jula je vrijeme
kada suncokreti cvjetaju





U kišnim danima
kad oblaci zaklone Sunce





oni se okreću
jedan prema drugome.










Rođena 1988. u Novom Pazaru. Diplomirala na Internacionalnom univerzitetu na Departmanu za englesku književnost i jezik. Objavila zbirku poezije “Uvod u uvod” u ediciji “Sent”. Objavljuje u književnoj periodici.

	





			
				


	

		
MARKO POROPATIĆ: IZ POČETKA
	


		

		Posted on 		Objavljeno u Poezija	

	
	

		

Marko Poropatić










Iz početka





a) Čaj za dvoje





Betonska postelja greje golubove,
Mesečina zaliva skupe hotele.
Ruke u džepu kaputa,
A kaput– tvrđava topline;
Hladno je u ovom zabačenom pabu.





Čaj za dvoje se puši,
Prijatni mirisi osvajaju vazduh.
Kamilica i šumsko voće –
Taj miris raspori nozdrve.





Daleko od zidova dvosobnog stana
Svetlost se rastače na sitne iskre.





Troše se konvencije.
Osmeh – naivno grešan,
Ko pogled šteneta.





Šolja čaja prazna,
I druga neispijena.





Pokloni prefinjenu laž,
Zapamti pogled,
Održi prividnu kontrolu pokreta.





Veče je, ipak, prijatno.
Nebo je vedro.
Možda se pahulje sjedine sa kosom.
Čelična konstrukcija svetli,
Vrh katedrale u daljini ćuti.





b) Povratak





Usmeri točkove ka poznatom putu.
Utopi godine u zidove dvosobnog stana.
Mrak rano pada na grad,
Zalazak sunca donosi studen.





(Dva telefona – zaboravi oba,
Nek nemušto svetle u toploj tišini.)





Kotrljaju se praznične kolone,
Smenjuju svetleće reklame,
Guste sirene, podnevni špic,
U kolima tiha klasika.





Pokidana psovka,
Crne podvezice na glatkoj belini.
Prijatan raspored ulica, pumpi
I znakova.





Jebiga, poznaješ sebe previše.
I nedovoljno.





Raspleti korak,
Ostavi dva mala anđela
U nogavicama grada.





Oblik lica se lako uvuče u jagodice,
Miris se prospe po mesu.





c) Rečita ćutnja





Ipak će biti da su svi pomalo u pravu.
A najviše ti.





Ispegla se sećanje,
Osveži pogled,
Začešlja kosa;
Pocepa se stvarnost.





Ako zaboraviš prošlost
Teško ćeš znati šta si sada.





Tragovi glume nestaju sa usana.
Pokreti su suviše poznati.





Šapat svile, ujed nostalgije.





Senke se uspinju uz zgrade.
Gomilaju se slova.
Oseća se podnošljiva neizvesnost.










Marko Poropatić rođen je 1984. godine u Beogradu. Završio je Pravni fakultet u Beogradu. Objavio je zbirke pesama: “Ispovesti” (2011) i “Iskre i Ponori” (2014). Zastupljen je u nekoliko antologija. Objavljuje u časopisima i zbornicima. Dobitnik je nagrade “Milutin Bojić” za 2019. godinu, iste godine bio je u najužem izboru za nagradu “Slaviša Nikolin Živković”.

	





			
				


	

		
VASCO FRANCO: YO QUE TE QUISE TANTO
	


		

		Posted on 		Objavljeno u Španski / Spanish / EspañolTagged 	

	
	

		

Vasco Franco









*





Mi abuela cuela el café
y canta sobre la luna llena.
Estás preñada, niña, dice,
estás llena de luz, canta.
Mi abuela moja sus manos
con capullitos de estrella.
Me mira.
Me está mirando.
Mi abuela bebe el café
que estaba colando.
La luna la está pariendo.
La luna la está arrullando.









*





Era marzo
y los totorrones cantaban en las tardes
mientras la brisa lo enredaba todo:
Hojas, polvo, caminos, recuerdos.
Y llegaste tú con tus ojos negros y tu
sonrisa hermosa.
Era marzo y el sol ardía en la espalda y
en la boca,
en el agua del río,
en las horas que atacaban la tarde.
Marzo y sus remolinos
de niños con cometas,
de silencios,
de siesta, de portales fríos.
Sí, era marzo,
sin duda, porque olía a mango maduro
y el patio se llenaba de flores de nance.
La hierba seca ardía en los cerros lejanos.
Eran marzo, tú y toda la magia.









VALS






Los dos al mismo tiempo.
Los dos al mismo ritmo.
Los dos al mismo son.
Los dos la misma mano,
el mismo brazo,
el mismo abrazo.
Los dos el mismo paso,
el mismo giro,
el mismo brinco.
Los dos en uno.
Uno, dos, uno, dos.
Tu mano, mi mano.
Tu pecho, mi pecho.
Los dos uno.
Uno los dos.
Uno dos.
Uno dos









*





Para entonces salíamos a cazar estrellas fugaces
y caballitos de mar.
Tú montabas caracoles en la arena
yo enlazaba nubes y canciones.
Ya en la tarde, juntábamos la poca luz que nos
quedaba y la atábamos al cuello
o la lucíamos como reyes de la nada.
Tú a mi lado, yo al tuyo.
No había nada.
Solo nosotros dos
y ese coro de hadas y sirenas.










Nació en Penonomé. Es economista y gestor cultural. Fundador de Excelsior International School, SESPEC Escuela de Manipuladores de Alimentos y Operarios de Interés Sanitario, del Instituto Superior de los Llanos y de ISDELL Escuela para jóvenes y adultos. Es miembro fundador del periódico “El Vigía”. Ilustró el libro de poesías “Los Susurros de la Casa” de Mariafeli Domínguez. Traductor al español de la poesía de Nadija Rebronja. Fundador y Presidente del Festival Internacional de Poesía “Penonomé en abril”. Realizó la muestra de dibujos titulada “Casitas” 2018. “Penonomé es mágico. Libro para colorear” es su primer libro para pintar. Fundó en el 2018 la Universidad de los Llanos del Pacífico, primera universidad penonomeña, de la cual es su primer Rector. Es Hijo Meritorio del Municipio de Penonomé e Hijo Meritorio de la provincia de Coclé.

	





			
				


	

		
FESTIVAL ONE 2020: SNEŽANA STOJČEVSKA
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged , 	

	
	

		

Snežana Stojčevska









NIKAD NE ZNAŠ…





Ponekad poželim da se vratim opet
u majčinu
utrobu
i ostanem tamo
do novog stvaranja svijeta.





Pokrivač je lažna sigurnost.
Navlačim ga preko glave
zauzimam položaj fetusa.





Iz kukuljice jednog dana izići će leptir
koji će spasiti svijet.





Ako se jednom vratim opet
u majčinu
utrobu
i ponovo se rodim
pravit ću iste greške,
padat ću na istim mjestima,
pisat ću iste pjesme
dok čekam sljedeći autobus.





Nikad ne znaš gdje će te presresti pjesma









Prevod: Seida Beganovic










Priredila Rebeka Čilović










Prethodni tekstovi autora: I'll never stop

	





			
				


	

		
FESTIVAL ONE 2020: MILICA MILOSAVLJEVIĆ
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged , 	

	
	

		

Milica Milosavljević









IZGUBLJENI IMEJLOVI





Iz druge zemlje on mi piše
kaže: nismo se odavno čuli
zanima ga kako sam, šta radim
i da li pišem nešto novo
šalje mi pozdrave
uz napomenu “iz kišnog Kelna”
u sebi razmišljam
mora biti da se melanholija rađa uz kišu
i ženu koja je s tobom dvadeset i četiri časa
u imejlu mu odgovaram
da iz dana u dan gubim veru u poeziju
i da to valjda znači da ću je tek pisati.










Priredila Rebeka Čilović










Prethodni tekstovi autora: Ratkovićeve večeri poezije 2019






	





			
				


	

		
FESTIVAL ONE 2020: DIJANA TIGANJ
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged , 	

	
	

		

Dijana Tiganj









Jelovnik za ljubavnike





Vještica sam.
Spremam ti večeru.
Zavešću te.
Poješću ti srce.





Uzimam nož
i režem bilje
kojim ću tu utrobu u
požudu pretvoriti.





Jezikom oštricu kušam.
Kašikom miješam smjesu.
Tučkom ti ponos mrvim
i muški ego gnječim.
Ostaće od tebe samo mrve.
Krpom obrisane





U vrelim tiganju
jezik ću ti ispeći.
Oklagijom ću ti riječi
u tijesto pretvoriti.
Sve će ići glatko.





Viljuškom ću ti oči probosti.
Vidjećeš samo mene





U zarđalom tanjiru serviraću
drugima sliku
naizgled
srećnog para.















Dijana Tiganj rođena je 06.02.1995. godine u Prizrenu. Osnovnu školu je završila u Trpezima, a srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Gimnaziji „Panto Mališić“ u Beranama. Magistrantkinja je na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću, smjer: Nauka o književnosti. Objavila je zbirku poezije „Ulica starih koraka“ i roman „A vrijeme ide dalje“. Osim pisanjem, bavi se i književnom kritikom i naučnim radom, ali i recenzijom i lekturom ( prevod knjige „ Metamorfoza“ Eve Petoezi). Član je Hrvatskog književnog društva i učesnik brojnih književnih festivala.





Priredila Rebeka Čilović