Pala priroda

Koliko je pala priroda da sam pao, pao, baš ničice pao, pred svoj auspuh!
I zavapio: Moja muza je tvoj garež!
Žao mi je što sam to učinio kad sam tek krenuo na put.
Bilo bi u tome više patosa da sam se vratio odnekud,
dok je još vruć,
dok još podrhtava od astmatičnog brektanja višehiljadukilometarskog gubitka dizela.
Negdje, negdje, daleko od svih puteva 66, Bukovskih, Oklopa i inih…
Pala bijedna priroda, pala, prije samog polaska u rutinsku, gradsku vožnju.

Vješanje života sa dobrim pogledom na parking

Moja rođena žena ima bore na čelu kao vjeđe nekog surog ratnika.
Duboke, crne, ali ona najdeblja nježno sleluja u pitomi val bezbrižne linije,
Bolje reći štrika na koji se da objesiti sav onaj veš
Što ga je izjutra svog na ruke prala,
Bez prakljače, bez korita što se puši na dvorištu,
Bez purana koji bi šepetao oko nje
Dok mu vrat ne precvika sikirom i frljne je krvavu
Natrag na panj,
Da bi ga potom sfurila istom onom vodom
Iz koje je izronila prakljaču…
Nego onako presamićena nad kadom,
Jer moja žena na ruke pere samo svoje fine
Svilene stvari.
Moja rođena žena
Kada dođe na posao,
Svoj kaput uredno objesi na drveni ofinger, iliti vješalicu,
Pa sve to isto tako uredno na drveni čiviluk vješa,
Ali brižljivo računa da kaput ima dobar pogled
Na parking.
Ona parkira, uredno,
Iako automobil nema na šta i rašto da objesi.
Ima još i mene kojeg ponekad obisne sebi o bjelogrli vrat
I vikne, da nije Helena, ali mogao bih biti
samo u tom trenutku, Kosmos oko njenog vrata.
Uopšte uzev, sve na mojoj rođenoj ženi
I u vezi sa njom mene podsjeća na elegantno vješanje života.

Postlectum

Maći Tavaro i Gonsalo M. Tavareš nemaju nikakve veze.
Možda tanku u korijenu prezimena
i
u debljini susjednih polica na kojima im leže
suvišci njene poezije
i
njegove proze.

Tanka je stari kineski pjesnički oblik
koji je Tavaro resemantizovala i reaktualizovala.

Tavareš je Bolivijac.

Spone su im jače što su jači moji damari.

Svi su bili zgranuto zapanjeni saznanjem da je Bolivijac.
Niko uistinu nije znao za buktanje građanskog rata.
Bolivija.
Tamo negdje.

Sve što zvuči egzotično budilo je samilost ako pati.
Djevojčica iscrtava velike plave skupove malih šarenih krugova.
Kada oboji praznine dobije plave balone.
I slavi godišnjicu salate.

Naposljetku, čitalačka svijest postradava postlektum,
tako da je sasvim nevažno ako se Tavaro i Tavareš nigdje i ni u čemu nisu sreli.
Djevojčica presuje balone u pomenutim knjigama.
I ćuti kada zagrme mitraljezi.

Bezdušni ja

Sjednem, duša preko puta mene.
Ja spustim pogled.
Ona mi podigne glavu.
Ja zatvorim ćitap.
Ona mi otvori sebe.
Gledam je takvu – golu,
A ona obučena u paperje,
Obučena u svašta što ne znam kako se zove.
A sve nešto lijepo i meko.
Pitam je: Moja li si?
Veli da je moja.
A ja krenem da je zagrlim – ona mi spusti pogled.

Tvoj stari, Roman Polanski

Rekoh ti to u par navrata:
Vidim tvog starog, Romana Polanskog,
Nije u zavojima, nije ni u strahovima,
Naprotiv, jedan običan stanar svijeta.
I njegov dvojnik, strip-junak jedan,
Naravno, francuski,
(Gdje drugo da počne strip!).
I idu ulicom: Roman Polanski, tvoj stari i
Njegov strip-junak. Gledam ih od natraške.
Smanjuju se i ulica im se za leđima duži.
Negdje iza mojih leđa, duži se jedna istorija
Crvena i skorjela, na ispucaloj zemlji
Od biča koji ne štedi,
Koji ne čuje riječi, imena,
Samo fijuče bezdušno, negdje u prošlosti
Kao skandinavski šestosjekli vjetar.
Studenkrvi vjetar.
Tvoj stari, Roman Polanski,
Smije se široko, kao i njegov strip-junak.
Samo što mu od očiju do brade, preko osmijeha
Klizi duborez, onog biča, koji jeste i biće.
Ako ga ne vidim u skorije vrijeme,
Pozdravi starog.
Tvog starog, Romana Polanskog.

Jelena Kalajdžija (1986) rođena u Pakracu, Zapadna Slavonija. Školovala se u Donjem Milanovcu, Smederevu, a Filozofski fakultet na Katedri za srpsku književnost i jezik po starom programu završila u Novom Sadu. Na istoj Katedri odbranila Master rad na temu „Književna slika Beograda u Antologiji beogradske priče Aleksandra Jerkova“ pod mentrstvom dr Slobodana Vladušića. Bibliotekarstvom se bavila dugo volonterski, a zatim i profesionalno, prvo u Gradskoj biblioteci u Novom Sadu, a potom u Narodnoj biblioteci „Filip Višnjić“ u Bijeljini, gdje i sada živi i radi. U bibliotekarstvu se bavi najviše istraživanjima novih načina čitanja. Iza sebe ima dva dvojezična bibliotečka priručnika: Pod krovom knjige: društvena odgovornost u okviru poslovanja javnih biblioteka (koautorski sa Bojanom Grujić, Novi Sad, 2014) i Kreatvna konzumacija kulture: novi modusi čitanja (Bijeljina, 2018). Njegujući ljubav prema nauci o književnosti, traganju za različitim manifestacijama grada u književnosti objavljuje tekstove i prikaze u književnoj periodici (Letopisu Matice srpske, Sveskama, Detinjstvu, Tragu, Srpskoj vili i drugima), zbornicima što sa naučnih konferencija ili posvećenim određenim autorima (Leteće violine Milorada Pavića, Čitanje Arkadije Slavice Garonje, Vizije signalizma…), te portalima Novi Polis i Časopis Kult. Trenutno interesovanje kreće se u polju istraživanja slikovnica i glasnog čitanja. Roditeljka je Irini, Jovanu i Magdalini koje ima sa suprugom Igorom.