Weltschmerz über alles

Pritaji se u svoj pravi oblik, svijete.
Vrati se u sebe svim svojim svojstvima.
Oprezno s vazduhom koji udišete,
Sa malim, dragocijenim zadovoljstvima.

Ne tikaj u atome iz razonode,
I sa električnim pražnjenjem, diskretno.
Pokupi svoje kablove, račve, sonde
I svo to naoružanje, bogovetno…

Povuci se u sjen, do poslijednjeg metka.
Skloni voden-šmrkove, metal-pendreke…
Sav vrli inventar svog novog poretka.
Duboku državu, vladu iz sjenke…

Luđačke košulje, elektrošokove,
Lisice, kvrge, lance i bukagije…
Gasne komore, bodljikave okove,
Lomače za vračare crne magije.

Raketno oružije i minobacače…
Herojsko ordenje i sveto znamenje,
To golo otočje, jame i vrtače…
Batinu iz raja, drvlje i kamenje…

Sve to ti lijepo u se spremi i složi! –
Možda ti zatreba, kasnije il’ prije
Kad se opet veliki rat uzvrtloži
Na svijetlom poprištu nove istorije…

Puna usta riječi

plijevim riječi iz kukolja govora
automatizovanih poliglota nemuštosti.
skupljam ih po trotoaru, pabirčim
iz novinskih hartija, mala slova,
poljupcem od olova utisnuta,
isčitavam s kamenih profila u koraku
usnulih putnika s kraja nakraj
azbuke svijesti.

kradem ih iz pjesama sumatraista.
s Crnjanskim se pesničim
oko Itake, na rubu
potonulog horizonta…

obezdrumljen i zbunjen nakon
svakog njegovog krošea –
… lutam još čitak s poezijom pod rukom;
gužvam se u gradskom saobraćaju
mislima zakačen za bezmjerje…

šakom riječi da zavaram glad
na izmaku snage punim usta
i žvaćem krta, sirova slovca,
i tako sve to upisujem
u sanenu pokožicu duše,
da ukrotim strah od beslovesnosti,
licem u lice sa svijetom koji dolazi…

Crn

Crn u svom snu, u svojoj različitosti,
Zovem, sa te strane riječi, da se jave…
U svakom kutu zapitkuju – Ko si ti?
Šta kažu brojevi, podaci, isprave?

Crn u svojoj vjeri, sumnjivog porijekla,
Riječima se obraćam, usnulost liječim
Koracima… daljinom što se odrekla
Ishodišta, za mnom idu, samo riječi.

Crn ja danju, dok ne proguta me vidik,
U zrele se košmare svog uma uzdam.
…i, putujem, u riječ da premetnem svoj lik…
Molim, samo bez glumatanja i suza!

Crn, po mjeri svog viđenja date slike
Tog što ste sakrili pod patosom dana…
Na papirnom brodu u čaši panike
Ljulja se pokoljenje iznad bezdana…

A, kad sjenke zađu pod koru oblika
I izroni mjesec iz hladne dubine…
Tad i ja, lažima ocrnjenog lika,
Naprasno, iz beslovesne tmine sinem!…

Znak ljubve

Grlom u bezmjerje s ove strane znaka,
Dok me ne pronađu psi tragači zore…
Za tragovima mastiljavih koraka,
Kroz dnevne bure jezika i ponore –

Premašiti riječju mucanje epohe.
Sklerotične slovke o polu i pravu,
Industrisjke patuljke i molohe!…
Instaliranu slobodu za zabavu.

Nacionalne kote identiteta.
Petparačke temate o rodnom listu.
K’o da je to sve tek od jednog svijeta!

Dok psine provincije na svoj rep laju,
Zvukom se kroz zor* premetnuti u iskru
I drznuti se biti znak u beskraju.

*U psihologiji, prolazna funkcionalna struktura složena od većega broja osjeta koja se nakon prepoznavanja i razumijevanja njezina sadržaja pretvara u percepciju.

Miljan Nikolić rođen je 18. 08. 1997. u Zagrebu. stop. Po padu Berlinskog zida, pojave sumnjivih hipoteza o postanku svijeta i čovjeka, prinuđen je potražit sebi prostora drugačijeg životnog habitusa. Sa manje ili više uspijeha nastanjuje se u Podgorici. stop. Godine rata, inflacije, sankcija, sirotinjske zabave, bombardovanja, urušavanja vrijednosnog sistema, trajno oštećuju njegov centar za mentalnu ravnotežu, u cilju izliječenja osniva punk-rock sastav Razdor. stop. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, na Odsjeku za srpski jezik i južnoslovenske književnosti. stop. Zastupljen je u zbornicima poezije: Dan poslije budućnosti (1999) , Fluid ( 2006) , Sedam noćnih rukopisa (2007) i Savremeno srpsko pesništvu u Crnoj Gori (2008). stop! Priređivač je i koautor konceptualne knjige poezije Predio u praskozorje (2008), zbirke pjesama sedam pjesnika. stop. Knjige poezije: Uvod u Itaku ( 2012), Leptirov pir (2019). stop.