Čudotvorac

Noću u mraku svoga šatora molim za vodiča koji me nije odveo u obećani grad.

Ostavio me da spavam i na pijesku napisao:

“Grad je daleko, nije moguće”

Naslonjen na usamljeno pustinjsko stablo, pitam se i strahujem:

Šta će se desiti vodiču koji nije spreman da čini nemoguće? Hoće li biti primjećen među zrncima pustinje?

Ožiljci na leđima su za mene uspomene na dane snage i strpljenja.

Od istopljenih noževa izvajao sam metalni spomenik prijateljstvima mladosti i srednjeg doba.

Spomrnik obasjava svjetlost Mjeseca,
on je novo mjesto za okupljanje mladih.

U dnu je urezano:

Stvarajmo novo, činimo beskorisno!

Svijet je mirno gledao kako koračam prema čuvenoj jami po kojoj je selo dobilo ime.

Ušao sam nadajući se čudu
i u njoj napravio skrovište za ptice.
Vlažni zidovi odjeknuše:

Obaveza je činiti nemoguće!

Prethodni tekstovi autora: Sehara Damargarda