Čudotvorac

Noću u mraku svoga šatora molim za vodiča koji me nije odveo u obećani grad.

Ostavio me da spavam i na pijesku napisao:

“Grad je daleko, nije moguće”

Naslonjen na usamljeno pustinjsko stablo, pitam se i strahujem:

Šta će se desiti vodiču koji nije spreman da čini nemoguće? Hoće li biti primjećen među zrncima pustinje?

Ožiljci na leđima su za mene uspomene na dane snage i strpljenja.

Od istopljenih noževa izvajao sam metalni spomenik prijateljstvima mladosti i srednjeg doba.

Spomrnik obasjava svjetlost Mjeseca,
on je novo mjesto za okupljanje mladih.

U dnu je urezano:

Stvarajmo novo, činimo beskorisno!

Svijet je mirno gledao kako koračam prema čuvenoj jami po kojoj je selo dobilo ime.

Ušao sam nadajući se čudu
i u njoj napravio skrovište za ptice.
Vlažni zidovi odjeknuše:

Obaveza je činiti nemoguće!

Prethodni tekstovi autora: Sehara Damargarda

Sehara Damargarda

Pojavio sam se kao meteor
u oblačnoj noći
iznad ruševina pustog grada,
u okolini Damargarda.

Došao sam na Dan ravnodnevnice
ili na Dan izlazećeg kita,
jednog od brojnih praznika u kalendaru izumrlog naroda
o čijem postojanju svjedoče alati od drveta
i poneka kost.

Nazvan sam imenom saborca
i vjenčanog kuma hrabrog vojnika
koji se borio u dolini Tungara,
trinaeste godine od velike poplave svijeta.
Dva ratna druga umrla su od kuge
ili neke čudne bolesti
na putu ka planini Morderdin.

Dok sam učio da hodam
našao sam se na putu sveštenika i dobročinitelja
koji su mi podarili savjete
i zamolili me da ne postojim.

Tokom života sreo sam mnoge koji su rođeni
na Dan izlazećeg kita,
na Dan svetog jaguara,
pa i na Labudovdan,
kao i na brojne druge praznike,
jer je u Daramgardu svakog dana neki praznik.

Moji preci pobijeni su bez borbe,
a u nasleđe su mi ostavili amanet,
ozbiljna pitanja:

Zašto si došao, ko si ti i dokle ćeš ovako?

Armin Šaljić (1982) diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Odrastao je u Sjenici a živi u Novom Pazaru gde radi kao profesor i novinar.