Kategorija: Poezija

STANA DINIĆ SKOČAJIĆ: USPAVANKA ZA GRDODRUSA

Posted on Objavljeno u PoezijaTagged
Stana Dinić Skočajić

PRED SAMO SVITANJE

Ovde si
u ovim prozorima
i u zavesama
gladna skramo

Jer nigde nema
tako prozirnoga mraka
i za tebe hranljivijeg daha
kao moga straha

što ti se uz krila
sve bežeći od tvog zeva
i uz krljušt nahvata

kao hladna rosa
za duboke majske trave
i glave cvetova
pred samo svitanje

BEZ GLAVE I TELA

Ujutru na stazi
samo kljun
krilašca
i nožice

bez glave i tela

Kao da je dete nemani
pokušalo da nacrta
pticu

ČEŽNJA ZA STRAHOM

Svi su te se
ustravljivali

A kada bi zimi
dugo lenčario među korenjem
rano proleće je prožimala
masovna čežnja

za strahom

na koji si ih
eonima navikavao

U TOME JE STVAR

Ti takođe doručkuješ
ručaš i večeraš
u tome je stvar
o kojoj se ćuti

Ponekad se nekome smiluješ
pa zaspiš bez večere

Pred zoru ćeš zato
još sanjiv
sažvakati bana državu
i sa čistog neba
kao da otkidaš džinovske ribizle
ubrati avion
pun putnika

USPAVANKA

Uhvatim sebe
kako ti pevušim

Buji paji Grdodruse
snom deteta

O kada bi prilegao
kad bi barem trenuo

smislili bi lako jadni
kako da te iznesemo






Stana Dinić Skočajić je rođena u Strumici, Makedonija. Živi u Nišu. Piše poeziju i prozu. Radila je na radiju i televiziji. Jedan je od pokretača časopisa za kritiku Niški analitičar. Bila je umetnički direktor Književne kolonije Sićevo. Autor je održivog projekta Dani Stevana Sremca i pokretač nagrade Stevan Sremac. U časopisu Gradina uređivala prozu. Dobitnica je nagrada Milica Stojadinović Srpkinja i Slaviša Nikolin Živković. Zastupljena je u brojnim antologijama od kojih je najnovija antologija srpskih pesnika Mačke i slikari (Dubravka Đurić, Biljana Obradović) nedavno objavljena u Americi. Prevođena je na engleski, ruski, španski, italijanski, poljski, bugarski i makedonski jezik. Članica je Društva književnika i književnih prevodilaca Niša, kao i Srpskog književnog društva.  Objavljene knjige: Gladna tama, poezija, Bigz, 1996; Mrtvi smo ozbiljni, priče, Narodna knjiga, 2001; Strašne strasne veze, roman, Narodna knjiga, 2002; Tu si, ptičice, priče,  Narodna knjiga, 2004; Noć u golom vrtu, pesme, Narodna knjiga, 2006; Vlažni cvil, pesme, Narodna knjiga, 2008; I povedi me tamo, pesme, biblioteka Stefan Prvovenčani, 2010; Teglice za bubice, pesme, KOV, 2015; Biće snega, pesme, Zavod za kulturu Vojvodine, Novi Sad, 2017; I neka mi neko posle kaže, priče,  Društvo književnika i književnih prevodilaca Niša, 2018; Ako moram zdravo da se hranim, knjiga za decu i odrasle, Niški kulturni centar, 2019.

	





			
				


	

		
SAFIJA VEHABOVIĆ – PARGANLIJA: NEKO SASVIM DRUGI
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged 	

	
	

		

Safija Vehabović – Parganlija









FARK





Zvuk kabale na jezeru Sapandža 

oživljava oktobar.

Tvoj miris nanosi vjetar sa 

zapadne strane.

Sjedim na obali i oplakujem

genocid lišća.

Žena u šarenim dimijama mi

pruža slatko od kestena.





Konačno, shvatam da sam na 
 Istočnoj strani,
 daleko od putanje tvojih obrva. 









DISKONEKCIJA 





Slika muškarca sa
 šeširom i cigaretom 
 među  prstima 
 se zamrznula.
 Prespavat ću ovo proljeće.









ZADNJE PUTOVANJE





Narukvica od rudrakshe se prekinula.
 Možda nas je zato na putu za Grčku
 napustio posljednji čovjek,
 čist kao pogled svećenika. 









NEKO SASVIM DRUGI





Njene ruke više ne mirišu na život.
 Djevojka sa pomorandžama je
 napustila tijelo
 nekadašnje djevice. 









REMINISCENCIJA





Jučer je lopoč isplivao iz

bookmarkera koji sam dobila kao

poklon iz Kine. 

Posmatram kako davi slova i 

čini isto što ja svakom cvijetu – ubija ih.





Tada sam shvatila da ova kuća

ne zaslužuje ljepotu i zato sam

otkinula ružine glave i položila ih u

knjigu pjesama.





Kada sumrak zakrvari grad,

na mjesto tvog zakupljenog groba,

položit ću pjesme i presovano cvijeće. 










Safija Vehabović-Parganlija – završila Srednju muzičku školu i Filozofski faklutet u Zenici. Trenutno pohađa magistarski studij na istoimenom fakultetu. Dobitnica nagrade Slovo Gorčina i prve nagrade za mladog pjesnika na Ratkovićevim večerima poezije. Autorica je dvije zbirke poezije: Sapfini magijski harfovi i Kuda odletješe Ibrahimove ptice?  Članica je nekoliko poetskih grupa i učesnica raznih poetskih manifestacija. Poezija joj je objavljivana u mnogim domaćim i stranim časopisima i zajedničkim zbirkama poezije. 

	





			
				


	

		
KABIR: SAKHI
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged , 	

	
	

		

Minijatura iz 1825. prikazuje Kabira koji radi na tkanju tkanine i razgovara sa jednim od svojih učenika









*





Zašto trčati okolo i vodu nuditi?
 U svakoj kući more postoji
 Ako je žedan čovjek bilo koji
 Na ovaj ili onaj način će piti









*





Tri svijeta su kavez
 Vrlina i porok – mamac razasut
 Svako stvorenje je lovina
 A jedan je lovac – smrt









*





Naprijed su stube uske
 Pozadi su slomljene… i provalija
 Iza zastora je Ljepota
 Daleka… koja opija









*





Majmun i njegov dreser
 Čovjek sa svojim umom
 On čini da skače i igra
 On ga vodi svojom rukom









*





Dijamant je na tržnici pao
 I tamo u prašini ostao
 Mnogo zauzetih budala prođe
 Onaj koji traži – nađe









*





Dobio si ljudsko rođenje
 Šansu za dobitak ti si propustio
 U točak postojanja si pao
 I pljusak šamara dobio









*





Slatka riječ je biljka ljekovita
 Gorka rijeć je strijela ubojita
 Kada kroz kapije uha uđe
 Cijelo tijelo pokida i prođe









*





Ulica ljubavi je veoma uska
 U nju ne staju dvojica posvema
 Kad je mene bilo nije bilo Boga
 Sad kada je Bog tu, sada mene nema









*





Ako si istinit:
 Kletve te ne mogu dohvatiti
 Niti te smrt može ubiti
 Putujući od istine do istine
 Šta te može uništiti?









Izabrao i preveo Hamza Halitović










Kabir je bez sumnje jedan od najznačajnijih pjesnika Indije i jedan od najutjecajnijih mislilaca ovog potkontinenta. Rođen je u muslimanskoj porodici u Benaresu sredinom petnaestog vijeka, a u svojoj mladosti izučavao je indijsku duhovnu tradicju i filozofiju poznatu pod imenom advaita. Inače je Kabir živio povučenim životom radeći kao tkalac, a imao je i jedan neformalni krug učenika. U razgovoru sa svojim učenicima on je, u trenucima nadahnuća, izgovarao svoju poeziju koja bi tada bila zapisana a kasnije i kopirana, na taj način su se na stotine Kabirovih pjesama proširile cijelom Indijom, a on je za veoma kratko vrijeme stekao ogromnu slavu koja traje i dan-danas. Njegove pjesme je po prvi put na engleski jezik preveo Rabindranath Tagore i objavio u Londonu 1915. godine, a od tada su prevedene gotovo na sve značajanije svjetske jezike. Postoji nekoliko oblika njegove poezije, najkraći oblik, kojim se ovo djelo bavi, su pjesme zvane sakhi, koje se sastoje od jednog stiha u kojem se sažima jedna pouka i jedna misao.









Hamza Halitović je rođen 1984. godine u Novom Pazaru, osnovno i visoko obrazovanje završio je u Skoplju. Dosada je izdao sedam djela na bosanskom, srpskom i makedonskom jeziku. Dio njegovih djela istražuje spcifični odnos između poezije i filozofije, jedno od njih je i knjiga koja nosi naslov Kabir – Reč Suštine, a posvjećena je slavnom indijskom pjesniku/filozofu Kabiru koji je živio i stvarao u petnaestom vijeku. Ovo djelo je objavila izdavačka kuća Utopia iz Beograda.

	





			
				


	

		
ĐORĐE KUBURIĆ: PESMA
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged 	

	
	

		

Đorđe Kuburić









PESMA





Žmurim.
 Ne pišem je,
 ne sanjam je. 
 Samo je žmurim.
 Snatreća  je,  krhka,  i lomna.
 Hoću da sačuvam je takvom.
 Da odnegujem je.
 Nek bude sama i slobodna.
 Da  nadleti mutno nebo
 i uzleti do plavetnog azura.
 Izvan svakog zla.










Đorđe Kuburić rođen je godine 1958. u Bačkom Petrovom Selu. Diplomirao na novosadskom Filozofskom fakultetu (odsek za jugoslovenske književnosti i svetsku književnost). Piše poeziju. Bavio se, dugo, rok, filmskom, pozorišnom i književnom kritikom. Objavi, tu-i-tamo, poneki prikaz ili esej. Živi u Subotici.

	





			
				


	

		
EMINA SELIMOVIĆ: JEDNA STRAST BERTRANDA RUSSELLA
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged 	

	
	

		

Emina Selimović









ODNOS ARBITARNOSTI





Često mislim 
 na osjetljive stvari 
 duboko unutar svoga tijela. 
 Osjetljive stvari 
 koje su samo moje
 kao srce, 
 i nervi i utroba. 
 Oni su moji 
 ali nikada neću moći 
 da ih dotaknem 
 baš kao ni tebe. 
 Jer si i ti samo melodija 
 u mojoj glavi 
 sa riječima koje mogu pjevušiti.









ISKUŠENJA





Dok sam bila djevojčica
 za vrijeme ljetnih večeri
 trčala bih po putu i u dlanove
 hvatala svjetleće bube
 a onda ih čvrsto stiskala 
 da ne pobjegnu
 jer teško je pustiti da ode 
 baš ono što najviše želiš.
 Tada nisam razmišljala o tome tako, 
 na način
 da svaka buba koja je prošla kroz moje prste 
 i umanjila savršenstvo
 na ovom svijetu,
 uvećat će ga na budućem.









NEŠTO POSVE NEVAŽNO





Samo u trenu 
 dok vjetar s njegovog lica 
 odnosi osmijeh
 i sablazan pada
 moguće je nazrijeti lik
 iz kojeg nikome nikad
 neće biti jasno
 da mi nema spasa.









CANIMIN IÇI





Osjećam se kao lik iz nekog romana,
 U isto vrijeme romantično i 
 Nadrealno
 Dovoljno da ti kažem
 Volim tvoje odgovore,
 Bez pitanja i pune nedoumica
 Tako nešto bi napisao samo pjesnik
 Rečenica koja ispunjava 
 Moj um
 Sjećanjima na mirise
 I okuse iz djetinjstva
 Blizak si mi
 I previše ličan
 Ali i istovremeno
 Mnogo udaljen
 Kao šećer rastopljen
 U čaši vode
 Koju pijem da ne 
 Dehidriram.









JEDNA STRAST BERTRANDA RUSSELLA





Čovjek kojeg volim
 i čovjek kojeg znam
 ni po čemu nisu slični.
 Ali čovjek kojeg znam vjerno 
 održava sliku čovjeka
 kojeg volim.
 To je kao kad je pri posljednjem susretu
 Ibn Rušd pitao Ibn Arebija
 Možemo li putem racionalne spoznaje otkriti istinu?
 Rekao je da, a učinio 
 Ne.
 Zbog neke druge spoznaje.









ŽIVOTNA PUNINA





Trenutak je jedina realnost 
 koju mogu podnijeti
 a da je ne želim promijeniti.
 Kao onaj 
 u kojem sjediš u prvom redu
 a ja vidim svoje biće
 kako se odvaja od mene,  prilazi ti iza leđa i grli te.
 Ili onaj u kojem pružaš ruku
 pa kažeš
 I meni je drago što sam te vidio.





Trenutak je stanje koje osjećam

dok gledam kako hodaš između ljudi,

sjediš u restoranu,

stojiš iza govornice.

Ne mogu ćuti niti vidjeti ništa drugo

jer jedino o čemu mislim

su riječi pjesnika

“Nemjerljivo je važno

što se upravo sada

nalazim na ovom mjestu.”










Emina Selimović rođena 1991. godine u Zenici. Završila Filozofski fakultet u Zenici, odsjek za bosanski/hrvatski/srpski jezik i književnost, i time stekla zvanje profesora za bosanski/hrvatski/srpski jezik i književnost. Oblast kojoj je više posvećena je književnost, bavi se pisanjem poezije i dobila jednu od najznačajnijih nagrada za poeziju u Bosni i Hercegovini, nagradu Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku. Nakon osnovnog studija u Zenici, završila i postdiplomski studij na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na odsjeku Književnosti naroda BiH. Odbranila magistarski rad pod naslovom Elementi postmodernizma i nova osjećajnost u poeziji Zilhada Ključanina kod prof. dr. Sanjina Kodrića. Zbirka poezije Genocid u Crazy Horesu joj je objavljena 2016. godine u izdavačkoj kući Dobra knjiga. Dobila prvu nagradu na Ratkovićevim večerima poezije u Bijelom Polju za drugu zbirku Ademove suze, koja je objavljena 2018. godine u Bijelom Polju. Godine 2018. objavljena joj je i treća knjiga, prerađena verzija njenog magistarskog rada, pod naslovom Postmodernizam i nova osjećajnost u poeziji Zilhada Ključanina. Objavljivala tekstove i poeziju u bosanskohercegovačkim časopisima, kao i časopisima regiona.

	





			
				


	

		
NAIDA MUJKIĆ: DVOJBA SAMICE
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged 	

	
	

		

Naida Mujkić









RUŽE





Svake sedmice kupovao 
 Mi je bingo tiket iako je
 Često govorio kako je 
 On moja lutrija
 «Mi smo jedno drugom
 lutrija», rekao je
 O, Muhamede, skini
 Svoj plašt i zagrni me
 Dok plafon u mojoj
 Kući otpada, dok sjedim
 U memljivoj kuhinji 
 i gulim krompire
 a sat je zaustavljen
 Voljela bih ti skuhati
 čorbu i gledati te dok
 pušeš u kašiku
 Vatra u šporetu bi se
 razbuktala, zidovi
 bi svjetlucali
 i moj stanodavac bi
 zaboravio doći po
 stanarinu
 Sjela bih do tebe i mi
 bismo se smijali
 tvojim ahbabima 
 i mojim pjesmama
 Vidio bi koliko sam
 Slična tebi
 Propovijedajući želju
 Da se oslobodnim
 Stalnosti mržnje prema
 Onima koji preziru siromaštvo
 I moju kuću
 I kad bi došlo vrijeme da
 Ideš vratila bih ti tvoj
 Plašt, jer tebi je
 Potrebniji 
 «Pođi sa mnom», ti bi rekao
 a ja bih odmahnula 
 brzo
 odrješito
 «Cvjetaju ruže», rekla bih ti
 i ti bi sve razumio
 i otišao bi sam









DVOJBA SAMICE





Posao je meni sve
 Iz bolnice na biciklo
 Kao što sam i kod kuće
 Ali pješice
 Sve ove godine vjetar
 Nijedan dan nije stao
 Deset godina pedalam
 Uz more
 Plaže su puste i na njima je
 na stotine galebova
 I njih hrane ljudi
 Koji tuda tumaraju 
 Ja nikad nisam stala
 Princip je jači od
 Slijepe ptice 
 Okrećem glavu i vidim
 Naše jabuke u cvatu
 Da mi je doživit da
 Stanem ispod i sve
 Ovo zaboravim
 Jutros mi otac reče
 Da mu više ništa ne šaljem
 «Skidate sa mrtvaca
 i donosite nama», tako reče
 A ja sam posuzila
 I od muke zapalila
 I baš moja šefica bahnu
 Nisam je iz daljine 
 Prepoznala
 Čak i ako sam bila
 Jedna od njih
 Više nisam 
 Kuda sada da idem









TRGOVINA





Ta me pobožna žena preko puta
 Vječito strijeljala pogledima
 Zbog lepršavih haljina 
 Zbog golih ramena u septembru
 Zbog muškaraca s kojima sam
 Čavrljala u dvorištu 
 Moja majka je radila u pošti
 I žena je dolazila provjeravati 
 svoju poštu iako nije morala
 Samo da bi joj rekla
 «Srela sam Hanu, nosi neke
 crvene štramplice», 
 ili «Znaš li gdje ti je Hana sada»
 Onda je majka zvala mene i
 Derala se kako je cijeli život 
 Sramotim 
 «Gdje sam pogriješila, gdje?»,
 i psovala me minut dva 
  Poslije sam saznala da ta 
 Pobožna žena sa svojim sinovima
 U brdima peče rakiju, i šljivu i krušku,
 I da je inače prodaje za deset maraka
 A kad je trampi sa Srbima s Ozrena
 Za drva ili ugalj onda njima 
 daje za osam ili za sedam čak 
 u zavisnosti od vrste drveta ili uglja
 Kad mi je neki dan preko ograde
 Dobacila «Selam alejć cura»,
 Samo sam okrenula glavu
 A ona je stegnula svitnjak na dimijama
 I promrmljala, ali dovoljno glasno
 «Da se hoće uvesti šerijat
 pa bi ti vidjela svoje»
 Ja se nadam da neće
 Bilo bi šteta sve te rakije
 Baš šteta  









POSLJEDNJE RIJEČI





Podložila sam vatru 
 Sabranim djelima jednog
 Razvikanog bosanskog pisca
 Nisu htjela odmah da se upale
 Vjerovatno
 Zbog toga što je napolju padala
 Jaka kiša 
 Nekoliko puta morala sam
 Pročačkati mašicama
 Sabrana djela partijskih pisaca 
 stvorena su 
 Za potpaljivanje
 I za uspijeh kod mladih 
 spisateljica
 dajući im krila
 dok bog umire u ružičastim
 laptopima u njihovim 
 knjižicama koje nosaju
 kao karmine
 Da li i one prije smrti pogledaju
 U plafon i dreknu: Mogla sam 
 I ja imati sabrana djela
 Da nije bilo tog psa, 
 a onda umru
 I u vazduhu ne ostane ništa
 Osim mirisa spaljene tinte
 Stoput crko dabogda










Naida Mujkić je bosanska pjesnikinja. Objavila je nekoliko knjiga poezije. Predaje književnost.

	





			
				


	

		
ALEKSANDRA ČVOROVIĆ: KNJIGA ŽIVOTA
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged 	

	
	

		

Aleksandra Čvorović









PRIZIVAJUĆI SAN





Snohvatačke vizije i priviđenja
 provaljuju kapije na Obali Snova.
 Prostranstva svemogućih ispoljavanja
 mame, a nemam moć za pustolovinu
 da zaplovim drakarskom lađom 
 u treperave elegične pastorale. 
 Tako lebdim na komadu stvarnosti
 zarobljena u mjehuru sapunice,
 te melodične snovidne međuigre.
 Slušam, personifikuje se vječnost
 u simfoniji lirske iluminacije.









PEJZAŽ





Pogledaj poljane zelene 
 gdje sunce zlati rosu
 Oblaci bijelo paperje
 ušuškavaju mir u pejzažu
 Sočnost žutih jabuka
 stazu krivudavu sjenči
 Znam obećanje staro
 koje me gore priziva
 i nešto toplo i milo
 po duši se mojoj razliva
 Čini mi se samo da hoću
 Mogla bih raširiti krila 
 i letjeti meko nad dolinom
 punoj ljubavi, ljepote, obilja…









KNJIGA ŽIVOTA





U smaragdnom pojasu nebeskih bulevara
 u alejama vječnocvjetajućeg drveća
 Promenada  beskraja botaničke bašte
 kraj vodoskoka, slapova, vrtova i kolonada
 Stazom posutom laticama raznobojnih pupova
 Zračeći svodovi preobražavaju identitet šetača
 Tamo sam privučena i obasjana da vidim
 na kamenom postamentu slavnih bareljefa
 u raskošnom povezu od pergamenta
 bilješku izabranih od postanka svijeta
 Živjeće vječno oni čija su imena 
 po tijelu te knjige istetovirana









DUŠEVNA BOLNICA





Nisam ti rekla, ali tamo ima mrtvih,
 nigdje nema toliko tišine kao u glavama bez misli,
 njih bol više ne boli a suze im nisu slane,
 ljudsko u njima svezano je,
 iz njih zjapi praznina, kao ugašeno svjetlo,
 niko ih nije izliječio. Zarobljeni su…
 Zar ti nisam rekla da tamo ima mrtvih?
 Samo još molitve dopiru do njih.









TAČKA





Prstohvatom tišine
 solim marifetluke uma.
 Da li anđeli znaju
 ritualne pokrete koji
 usporavaju sagorjevanje?
 Transkribujem svoj
 imaginarni identitet.
 Dematerijalizujem se 
 do tačke na kraju papira.










Aleksandra Čvorović, rođena 10. februara 1976. u Banjoj Luci. Završila je srpski jezik i književnost u istom gradu. Magistrirala je u Beogradu, na odsjeku za bibliotekarstvo i informatiku. Završila je edukaciju za psihološkog savjetnika transakcione analize. Radila je kao urednik, saradnik i član redakcija mnogobrojnih književnih i drugih časopisa. Učesnik  je književnih večeri i festivala u regionu i Evropi. Član je više književnih udruženja. Radi kao viši bibliotekar u Dječijoj biblioteci NUBRS. Vodi radionice kreativnog pisanja, te dramske i psihološke radionice za djecu. Prevođena je na engleski, njemački, poljski, danski, slovenački i mađarski jezik u okviru antologija i časopisa, a bajka Pjesnik iz Neznangrada objavljena je na engleskom kao elektronska knjiga (The Poet from Unknowntown, Style Writes Now 2017.). Objavila je sedam knjiga, tri knjige poezije: Šapat glinenih divova  (2000.), Cvijet na kapiji sna (2007.),  Nadrastanje  (2013.); dvije knjige proze: Anđeo pod krevetom (2002.), Monolog u šolji kafe (2006.);  dvije knjige za djecu: Čarobna ruža (2014.)  i Ukrala me Šumbaba! (2018.). Poezija i proza joj je višestruko nagrađivana  (Nagrada Glasa Srpske Ljupko Račić za najbolju prvu knjigu, najbolja knjiga priča na Grdačačkim književnim susretima, nagrada Slovo Podgrmeča, nagrada za dječiju knjigu Stanko Rakita…).

	





			
				


	

		
SEMIR AVDIĆ: ZIMA
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged 	

	
	

		

Semir Avdić









ZIMA





5 ujutro
I dalje crna tišina
Prethodnog dana trepće 
Po posljednji put





Krmeljavo jutro se vuče
I traži od mene
Svoju prvu kafu





Zijeva





U njemu
Grotlo od minusa
Sivi sarajevski mraz
I visok račun za grijanje





Blijedo je i izmučeno
Baš kao i ja
Hoće da slaže u šaku 
Vitamine kao slagalicu





Jednom dnevno
Dva dnevno
Jednom sedmično





Plus Q10





Misli mi trče
Sporo 
Skupljaju se u oblak
Vlastite klime što 
Se sama sebi
Prilagođava





Nepredvidivo
Umjereno do oblačno





Nemam više kontrolu
Nad njima
Loš antifriz se tek
Na proljeće mijenja










Semir Avdić je rođen 1983. godine u Sarajevu. Po zanimanju fizioterapeut. Do sada objavljivao na portalima Književnost.org, Infobar.ba, Mreža Kreativnih Ljudi, Knjigomatu, Poezija Online, časopsima Koraci i Most. Učestvovao na poetskom susretu Poezija u kući 17 u CK 13, Novi Sad, Sarajevska jutra poezije, II Festivalu mladih, Istanbul. Živi u Sarajevu.

	





			
				


	

		
VASILJ HOLOBORODJKO: ZEMLJA SUNCOKRETA
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged , 	

	
	

		

Vasilj Holoborodjko









***





Vo vremja ono, kad sam se mučio nad pitanjem:
 zašto kruška ima oblik kruške,
 a jabuka – oblik jabuke,     
 čuo sam kako s one strane zida vode konja – 
 njegov ravnomeran topot kopita,
 sličan otkucajima časovnika, 
 i struganje cipela konjovodca,
 koji je, narušavajući ritam kopita,
 kašljucao – verovatno je pušio krdžu.
 Nisam znao šta se tamo sprema:
 možda hoće da zakolju konja,
 a možda hoće na njemu da ukradu tuđu ženu, 
 ili samo da odu u šumu po drva, 
 ali taj hod konja je bio dug i dosadan, 
 kao časovnik,
 pa sam pomislio: da to sat ne otkucava
 iza zida?
 A onda sam shvatio,
 zašto kruška ima oblik kruške,
 a jabuka – oblik jabuke. 





***





A taj avion, što leti u zemlju suncokreta, 
 neće prizemljiti, jer tamo nema aerodroma, 
 a moja priča da taj avion, 
 kao roda, može sesti na kuću, 
 ili, kao ševa, da se spusti u polje, 
 ili, kao pčela, da sleti na suncokret, 
 besmislena je, kao moje samosmirivanje.  





***





Trgom je šetalo nekoliko 
 spomenika neznanom vojniku. 
 Oni su živo o nečem razgovarali, 
 pušili i bacali poglede na prolaznike – 
 očekujući da će svakog časa naići oni
 koji su ih čekali da se vrate iz rata. 
 Ali svi su oni ili pomrli, 
 ili su ih odavno zaboravili. 
 Otac svo vreme oseća krivicu 
 što on nije poginuo, već njegov drug sa Dona, 
 ali na trg ni on nije došao.





***





Slepi padaju u jame svojih očiju.





Slikari slikaju na platnu ramove,

po njima slikaju opet ramove,

iza njih mrtvog konja na belom polju.





Širi se prezir prema pripitomljenim životinjama:

deca za repić love bele zveri

i ispijaju njihovo mleko.





Zidovi rastu,
 i ja više neću uspeti
 da vratim u gnezdo ispale lastavice.





***





Onda nek umre reč,

nek se zaboravi sve rečeno i napisano.

Nek zaćute radio i zvučnici,

i prestanu da izlaze organi laži – novine,

i izgore biblioteke – ta groblja

osušenih reči leptira.





Tada će u šumi pasti sneg
 i čovek će poći ususret čoveku
 i ptica, koja živi u beloj šumi,
 staviće jedno krilo na jednnog,
 a drugo na drugog,
 i procvrkutaće.
 I to je kao blaga vest.





***





U žutom klasju

žive ptice žutih krila

kojih nema ni u jedne ptice





Dunuće vetar

ptice će poželeti da polete

dićiće se svo polje i poleteti





Da bih čuo žute pesme

napraviću kavez

i staviti tamo jednu pticu





Polje će poleteti
 svo neću uloviti
 jednoj ptici je tužno u samoći









Sa ukrajinskog preveo Jaroslav Kombilj 










Vasilj Holoborodjko (1945) je  pesnik. U Ukrajini je objavio petnaestak zbirki pesama. U SAD mu je štampana jedna zbirka pesama na ukrajinskom. Prevođen je na francuski, poljski, nemački, engleski, rumunski, hrvatski, portugalski, španski, srpski, estonski, litvanski, letonski, švedski i ruski. U Jugoslaviji je objavljena antologija svetske poezije Od Rabindranta Tagore do Vasilja Holoborodjka. Takođe su objavljene zbirke njegovih pesama:  u Brazilu 1991, na portugalskom,  u Кanadi 1991, na engleskom, i u Poljskoj 1995.






	





			
				


	

		
MARKO BAČANOVIĆ: DVOJNIK
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged 	

	
	

		

Marko Bačanović













Dvojnik grobišnik





U svojoj kući od stakla ti prebivaš okamenjen

I vjeruješ tek to što odgovara ti da vjeruješ,

I tim očima širokim sa sljepilom si skalemljen,

I u pokretu ne mrdaš sa mjesta na kom cjeluješ

Isušeno more u razvalini međ’ prošlostima,

Kao lanjski snjegovi što katkad te još zastudene,

I u toj orgiji krajnosti robuješ žalostima

I podaješ se prostr'jelu stihije te preledene.

Ti znaš da je prekasno da prirodi otvoriš oči,

Da pogledavaš me slobodnog, makar sve i mimogred;

Dragocjenost i to je što u stvarnosnoj krutoj omči

Na takvo šta i pomišljaš i time daš se uzeti

          u noćima avetinjskim gdje bojažljiv sav i divalj,

          Kuću svoju grobišnu raskriljujem za mrtvu živalj.





Dvojnik peharnik





Obiknut sam na nespokoj tvog pjevanja o meni

i uspokojeno lice na kom jedin vidim brazdu

kojom protekle r'jeke su u bjelini i crnini,

Obiknut na topot sam ti mira – na navist i vraždu.

I umaknut takav od prodora pogleda čovječ'jeg,

Ti drznut si pjevanje moje bratskim sve osloviti,

A umireš u sopstvenim rukama naručja neč'jeg,

što umor ti je dočekalo da krenulo bi žiti.

Prikupljen si u naramku od uzdaha samo teškom,

koji bremenjen je u pohodima na Sunčani stup,

sa rukom sve opruženom, a nikad dugom i vještom

da Suncem te dohvati i povije kamenit ti trup.

          Obiknut sam i da pehar iz kog žednom mi je piti

          Prinosiš da pijem, a sve ravno ćeš ga cariniti.





Dvojnik besmrtnik





Između tebe tamnoga i plamnoga ovog mene

I sve tame kojom plamtim i plamena kojim tamiš,

Sakrivena bogovjetna je dubina vaseljene

Iz koje pripadnuti padamo u besplaman magliš,

Gdje odjekuje svjetlošću tek tišina nam skrovišta,

Gdje sjaji se raspjevan tek još prećućen strasnosti huk,

I u toj sraslosti vatre i izgorenog ognjišta

Čovjek raskoćen jedan,  u osami ugiba dvostruk.

I trostruk i stostruk i storuk i s ruku onoliko

Koliko stotina je strukova urušenih zv'jezda,

I koliko zvjerstvu je nalik ovo čovjekoliko

Stranstvovanje u dalekosti od čovječ'jega gn'jezda.

          I zato i dolaziš mi, da pjesma čovjekom me krsti

          I plamen njegov smrtnički tamom oslobađaš od smrti.










 Marko Bačanović rođen je 2. jula 1984. godine u Sarajevu, gdje provodi ratno djetinjstvo, završava srednju školu i studira te naposljetku diplomira i magistrira na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti. Godine magistarskog i doktorskog studija provodi na Univerzitetu u Varšavi kao dio studentske razmjene izmeću država Evropske zajednice i Zapadnog Balkana. Jedno vrijeme zaposlen je na Odsjeku za slavistiku Filozofkog fakulteta u Sarajevu, kao asistent na svim predmetima vezanim za rusku književnost i kulturu. 2015. godine odlazi da živi i radi u Berlin pa zatim u Minhen, odakle se  u ljeto 2018. godine vraća u Sarajevo sa završenom prvom zbirkom poezije Dreka pamtivijeka, koja, iako sve do danas neobjavljena, biva uvrštena u najuži izbor za prestižnu književnu nagradu Aleksa Šantić. Urednik je zbornika Kopno tvde kore, gdje objavljuje poeziju nove generacije bosanskohercegovačkih pjesnika. Bavi se i esejistikom, kao i književnim prevođenjem sa ruskog, poljskog, njemačkog i engleskog jezika.