Dvojnik grobišnik

U svojoj kući od stakla ti prebivaš okamenjen
I vjeruješ tek to što odgovara ti da vjeruješ,
I tim očima širokim sa sljepilom si skalemljen,
I u pokretu ne mrdaš sa mjesta na kom cjeluješ
Isušeno more u razvalini međ’ prošlostima,
Kao lanjski snjegovi što katkad te još zastudene,
I u toj orgiji krajnosti robuješ žalostima
I podaješ se prostr'jelu stihije te preledene.
Ti znaš da je prekasno da prirodi otvoriš oči,
Da pogledavaš me slobodnog, makar sve i mimogred;
Dragocjenost i to je što u stvarnosnoj krutoj omči
Na takvo šta i pomišljaš i time daš se uzeti
u noćima avetinjskim gdje bojažljiv sav i divalj,
Kuću svoju grobišnu raskriljujem za mrtvu živalj.

Dvojnik peharnik

Obiknut sam na nespokoj tvog pjevanja o meni
i uspokojeno lice na kom jedin vidim brazdu
kojom protekle r'jeke su u bjelini i crnini,
Obiknut na topot sam ti mira – na navist i vraždu.
I umaknut takav od prodora pogleda čovječ'jeg,
Ti drznut si pjevanje moje bratskim sve osloviti,
A umireš u sopstvenim rukama naručja neč'jeg,
što umor ti je dočekalo da krenulo bi žiti.
Prikupljen si u naramku od uzdaha samo teškom,
koji bremenjen je u pohodima na Sunčani stup,
sa rukom sve opruženom, a nikad dugom i vještom
da Suncem te dohvati i povije kamenit ti trup.
Obiknut sam i da pehar iz kog žednom mi je piti
Prinosiš da pijem, a sve ravno ćeš ga cariniti.

Dvojnik besmrtnik

Između tebe tamnoga i plamnoga ovog mene
I sve tame kojom plamtim i plamena kojim tamiš,
Sakrivena bogovjetna je dubina vaseljene
Iz koje pripadnuti padamo u besplaman magliš,
Gdje odjekuje svjetlošću tek tišina nam skrovišta,
Gdje sjaji se raspjevan tek još prećućen strasnosti huk,
I u toj sraslosti vatre i izgorenog ognjišta
Čovjek raskoćen jedan, u osami ugiba dvostruk.
I trostruk i stostruk i storuk i s ruku onoliko
Koliko stotina je strukova urušenih zv'jezda,
I koliko zvjerstvu je nalik ovo čovjekoliko
Stranstvovanje u dalekosti od čovječ'jega gn'jezda.
I zato i dolaziš mi, da pjesma čovjekom me krsti
I plamen njegov smrtnički tamom oslobađaš od smrti.

Marko Bačanović rođen je 2. jula 1984. godine u Sarajevu, gdje provodi ratno djetinjstvo, završava srednju školu i studira te naposljetku diplomira i magistrira na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti. Godine magistarskog i doktorskog studija provodi na Univerzitetu u Varšavi kao dio studentske razmjene izmeću država Evropske zajednice i Zapadnog Balkana. Jedno vrijeme zaposlen je na Odsjeku za slavistiku Filozofkog fakulteta u Sarajevu, kao asistent na svim predmetima vezanim za rusku književnost i kulturu. 2015. godine odlazi da živi i radi u Berlin pa zatim u Minhen, odakle se u ljeto 2018. godine vraća u Sarajevo sa završenom prvom zbirkom poezije Dreka pamtivijeka, koja, iako sve do danas neobjavljena, biva uvrštena u najuži izbor za prestižnu književnu nagradu Aleksa Šantić. Urednik je zbornika Kopno tvde kore, gdje objavljuje poeziju nove generacije bosanskohercegovačkih pjesnika. Bavi se i esejistikom, kao i književnim prevođenjem sa ruskog, poljskog, njemačkog i engleskog jezika.