Razgovarala Nadija Rebronja

Alvin Pang je pjesnik, pisac, urednik, antologičar, prevodilac i književni interpretator. Rođen u Singapuru 1972. godine, Pang je bio uključen u veće festivale, antologije i časopise širom Azije, Australije, Europe i Amerike te prevođen na preko desetak jezika. Proglašen je singapurskim mladim umjetnikom  godine za književnost 2005. godine i dobitnik je Singapore Youth Award 2007. godine za umjetnost i kulturu, kao i JCCI Foundation Education Award 2008. godine. Objavio je četiri knjige pjesama: Testing the Silence (Testiranje tišine, Ethos Books 1997), City of Rain (Grad kiše,Ethos Books 2003), Other Things (Druge stvari, chapbook neobjavljenih pjesama, 2006) i What Gives Us Our Names (Što nam daje naša imena, 2011) i bio kourednik četiri pjesničke antologije. Osnivač je i direktor The Literary Centre-a koji je 2004. godine organizirao WORDFEAST: Singapurov 1. međunarodni pjesnički festival koji sada igra vodeću ulogu u većim književnim inicijativama, prijevodima i drugim projektima. 2011. godine bio je gost na 6. međunarodnom festivalu suvremene poezije u Zagrebu. Na hrvatskom je objavio knjigu Druge stvari i ostale pjesme u prijevodu Silvestara Vrljića (Brutal, Zagreb, 2012).

Da li bi izdvojio jedan ili nekoliko stihova koji bi mogli biti metafora za Singapur, onakav kakvim ga ti doživljavaš?

Moja pjesma „Ići u S’pore“ je dobar primjer – S’pore je uobičajeni skraćeni naziv za Singapore; „spore“ također znači sjeme. Singapore je malo „država-grad“ ostrvo, ali sadrži i ogroman potencijal da se razvije u svakom smislu.

Boravio si na festivalima na Balkanu, imaš književne saradnje sa Makedonijom, Hrvatskom, Srbijom. Kakvi su tvoji utisci o književnom životu na ovom prostoru i poeziji koja se ovdje stvara?

Proveo sam jako malo vremena na ovim prostorima, te ne mogu tvrditi da ih dobro poznajem, iako sam stekao mnogo prijatelja i imam objavljene knjige u Hrvatskoj i Makedoniji na lokalnim jezicima. Sa tim u vezi, ovdje postoje mnoge tendencije koje su također prisutne u azijsko-pacifičkoj regiji: to su drevna društva sa dugom tradicijom moći, bogatstva, trgovine i kulturnih veza – sa mnogo ponosa – ali i sa historijom konflikta i propadanja. Društva koja su možda izgubila svoje vodeće mjesto, ali pronalaze način da se vrate natrag ka globalnoj zajednici. Natrag ka mjestu dostojanstva i nade. Ali mi još uvijek nismo tamo stigli. Pisanje odražava ponos, samopouzdanje kulture koja je ovdje, ali i strepnju i ozlojeđenost sadašnjosti i ne tako davne prošlosti.  U isto vrijeme, tu je i težnja ka novom – čini se da postoji i želja da se ne ostane predugo u očevoj kući. Vjerujem da sposobnost da se dostignu prave promjene i inovacije potiču upravo iz ovakvih društava, i aktuelna književnost je dokaz za to. Ima uzbudljivih prekida sa prošlošću i sa udobnim konvencijama. Ima svježe krvi.

Ja te poznajem kao jednog veoma radoznalog, ali i dubokog posmatrača prostora na kojima boraviš, kao i posmatrača simboličkog potencijala naizgled malih i ne tako važnih pojava i događaja na koje nailaziš. Koliko putovanja i stalno upoznavanje drugačijih ljudi i kultura utiču na tvoje pisanje?

Bez znatiželje se ne mogu dostignuti nove mudrosti. Putovanja i susreti pomažu nam da sazrijevamo – posebno kada je riječ o nekome iz tako ušuškane ali male zemlje kao što je Singapore. Pisac ne može biti toliko zaštićen; mora se izložiti (u smislu otvorenosti, ali i u smislu ranjivosti) svijetu. Različitosti ljudskih iskustava, koja su evidentna kada se putuje daleko, su odlični izvori inspiracije. Putovanja su i stalni podsjetnik da svi mi ipak pripadamo istoj vrsti, i da ljudski duh ne pravi razlike u odnosu na boju kože, vjeru, spol ili jezik. To mi daje nadu. Moje pisanje je jedan vid kruženja, obilježavanja onoga što mi se čini istinitim, i što više putujem, pronalazim više načina za to. Pronalazim svježe koordinate. Nove glasove, nove strukture iz kojih učim. Objektiv postane malo jasniji (precizniji), izoštri se fokus. Mi učimo jedni druge kako da budemo čovječniji, ispoljavajući različite načine ljudskosti i saopštavajući se kroz život.

Gdje su barbari u savremenom svijetu? Jesu li u nama ili onome što je Drugost?

Mislim da su korijeni barbarizma uvijek bili isti: neznanje, atavizam, strah, tribalizam, sebičnost, bijes, pohlepa, ozlojeđenost, nesigurnost… Za mene su barbari u svako doba i na svakom mjestu oni koji pokušavaju podijeliti ili uništiti, prije nego njegovati ljudske veze i ljudske različitosti. Barbarin nije Drugi; prepoznavanje Drugosti je barbarizam.

Nekada u poeziji preispituješ emociju kao reakciju na sada aktuelna ratna i politička dešavanja. Koja je moć riječi u savremenom svijetu?

Mislim da je emocija pravi odgovor. Ali to je samo jedan od mnogih odgovora, a svi zajedno grade nešto drugo. Ne vjerujem da sama poezija (ili jezik) može spasiti svijet, ili ga direktno pomjeriti. Ali može, kao što dio muzike može promijeniti pjesmu, suptilno promijeniti uslove angažmana, promijeniti ton, nešto pridodati, smanjiti buku ili odgurnuti ga tako da postane nešto drugo. Satira je najočigledniji primjer (pretvaranje nečeg ozbiljnog u nešto smiješno, ali postoje drugi suptilni načini kojima jezik može promijeniti raspoloženje, ukoliko ne za cijeli svijet, a ono za jednu osobu koja čini taj svijet). Kao što kaže i stara pjesma benda Depeche Mode: ,,Ne možeš promijeniti svijet, ali možeš promijeniti činjenice; kada promijeniš činjenice, mijenjaš tačku gledišta“ i odatle možeš mijenjati svijet. Mislim da je veoma bitno za pojedince da se osjete kao da imaju mogućnost da razmotre i promijene svoje tačke gledišta.; da misle o tome šta je i šta bi moglo biti na više načina od onih koji nam se često nude. Sposobnost za promišljeno izražavanje drugačijeg mišljenja je suština civilizacije.

Neki filozofi smatraju da živimo u postemotivnom svijetu.  Da li je poezija današnjice postemotivna ili njom dominira nova osjećajnost?

Mislim da je važno, međutim, imati na umu da nisu svi na istom nivou filozofskog razvoja – ko je postemotivan? Ego i lični interes su među ljudima od postanka čovječanstva, ali oni nisu potpuno istisli altruizam i suosjećanje. Niti je opsjednutost samostalnošću i usiljenom harmonijom dovela Singapore do bezbojnog, sterilnog uređenja – baš naprotiv. Iskreno mislim da nas dosada, ako ništa drugo, na kraju može povezati. Biće može trpiti interes tek toliko dugo dok ne počne da se izjeda. Isto važi i za poeziju – prvo će talasati na jedan način i na kraju na drugi. Ako pažljivije pogledamo, u ovom trenutku postoji i više nego dovoljno raznolikosti, koje odgovaraju svačijem ukusu.

Biće teško riješiti se emocije i emotivnosti,  sve dok nastanjujemo ova smrtna i organska tijela sisara. Uslovi ove emotivnosti se mogu promijeniti, i trebaju se promijeniti – kao, na primjer, šta će transljudska unaprijeđenja značiti za ljudska osećanja? Ako postanemo besmrtni kiborzi ili svijesti čiji je sadržaj moguće učitavati, kao što neki tvrde će se dogoditi u ovom stoljeću, da li će emocije još uvek značiti istu stvar? Šta će društvo onda značiti?

Kako razmišljaš o odnosu poezije i popularne kulture, muzike, filma, drugih umjetničkih medija?

To me podsjeća na veliko neugodno okupljanje porodice za Novu Godinu. Neki rođaci dolaze u velikim limuzinama i odjelima skrojenim po svojoj mjeri;  neki u ručno šivenim haljinama. Neki od njih se nisu vidjeli tokom cijele godine; drugi se sastaju jednom mjesečno na čaju. Postoji taj jedan rođak koji je teška osoba i uvijek švorc. Ostali pokušavaju izbjeći razgovor s njim, posebno o politici i religiji, jer uvijek nastaje svađa. Svi vole dezert, ali niko nije siguran ko ga je napravio.

Postoji li savremena književnost bez interneta?

Može, ali ne bi trebalo. Postoji toliko mnogo novih načina za prevazilaženje dvije od najvećih slabosti savremene književnosti – zavisnosti od pokroviteljstva (bilo od strane države ili korporativne izdavačke industrije) i uobičajene uskogrudosti. Internet pruža mogućnosti za susret, prevođenje, dopiranje, dugovječnost, raznovrsnost, širinu znanja i uticaj – ali samo ako se sve ovo aktivno traži. Još uvijek je moguće pisati za male interesne grupe (i pisati dobro), i u nekim slučajevima možda je to upravo ono što je potrebno. Ali postoji generalno mnogo više mogućnosti, nego onih koji tragaju za tim mogućnostima. I tako se vraćamo starim navikama.

Šta danas čitaš? Preporuči našim čitaocima jednog evropskog, jednog američkog i jednog singapurskog pjesnika.

Pokušavam da čitam mnogo šire – posebno prevedena djela piscaca sa Bliskog Istoka i Azije, ali i pisce iz centralne i istočne Evrope: što mlađe i manje poznate to bolje, jer ja tražim ono što je novo, a ne ono što se poštuje. Umjesto da se fokusiram na Evropu ili Ameriku, ja bih preporučio burmanskog pjesnika po imenu Zeyar Lynn;  Japanskog pjesnika Hiromi Ito; Kineskog pjesnika Xi Chuan; Pjesnika John Kinsella iz Australije, i singapurskog pjesnika Johar Buang (iako nema mnogo dobrih prijevoda njegovog rada), ili Yeow Kai Chai (koji piše eksperimentalni stih na engleskom jeziku i vodi Festival singapurskih pisaca). Preporučujem čitanje poezije koja čini da nam bude neugodno na neki osvježavajući način, jer to nam pruža nešto sa čim se ne znamo unaprijed izboriti. To znači da se odatle dalje može učiti i rasti.

Intervju prevela s engleskog Aida Salihović, prijevod revidirala Ivana Maksić

Prethodni tekstovi autora: Kada barbari dođu, poezija