OTHERING IS BARBARISM: INTERVIEW WITH ALVIN PANG

Alvin Pang (photo by Jared Ho)

Interview by Nadija Rebronja

Could  you single out one or several verses that could serve as a metaphor for Singapore, the way you perceive it?

My poem „To Go to S’pore“ is a good example – S’pore is a common short form for Singapore; „spore“ is also a seed. Singapore is a tiny island city-state but it contains remarkable potential to unfold multitudes.

You’ve attended festivals in the Balkans, you established connections in the world of literature of Macedonia, Croatia, Serbia. What are your impressions about the literary life in this region and the poetry that has been created here?

I have spent very little time in this area, and cannot claim to know it deeply, although I have made many close friends and I have had books published in Croatia and Macedonia in the local languages.  That said, there are many currents here that are also present in the Asia-Pacific region: ancient societies with a long tradition of power, wealth, trade and cultural mingling – with a lot of pride — but there is also a history of conflict and decline. These are the societies that may have lost their leading place, but are trying to find their way back to the global community. Back to a place of dignity and hope. But we are not there yet.  The writing reflects both the pride, the cultural confidence that is here but also the anxieties and resentments of the present and the recent past.  At the same time there is a reaching for the new – there seems to be a desire not to stay too long in your father’s house.  I believe the ability to forge real change and innovation can only come from such societies as these, and some of the recent writing shows it.  There are exciting breaks with the past and with comfortable conventions. There is fresh blood.

I know you as a really curious, but at the same time deep observer of the places you visit, as well as the observer of the symbolic potential of seemingly small and not so important events you come across. To what extent do the travellings and meeting various people and cultures affect your writing?

Without curiosity there can be no new wisdoms. Travelings and and encounterings nourish growth – particularly for someone from such a comfortable but small country as Singapore.  One cannot be too sheltered as a writer; one must expose oneself (both in the sense of open-mindedness but also in the sense of vulnerability) to the world.  The diversity of human experience, which is so richly evident when one travels far from home, is a wonderful source of inspiration.  So too are the constant reminders that we are after all one species, and the human spirit knows no distinction of colour, creed, gender or tongue.  That gives me hope.  My writing is a way of circling, marking out, what seems true to me, and the more I travel the more I find new ways to do so. I find fresh coordinates. New voices, new structures to learn from. The lens gets a little clearer, gains more focus.  We teach each other how to be more human by embodying different ways of being human, and of speaking through life.

Where are the barbarians in the contemporary world? Are they within us or within what is being considered as Otherness?

I think the roots of barbarity have always been the same: ignorance, atavism, fear, tribalism, selfishness, anger, greed, resentment, insecurity… To me, barbarians are those in any time and any place who seek to divide or destroy, rather than nurture human connections and human variety.  The barbarian is not the Other; Othering is barbarism.

At times you question emotion as a reaction to the current war and political events in your poetry. What is the power of words in the contemporary world?

I think emotion is a valid response. But it is one of many responses, and they all add up. I don’t believe poetry (or language) alone can save the world, or even move it directly.  But it may, like how a line of music can change a song, subtly alter the terms of engagement, shift the tone, add to what is considered, reduce noise or nudge it so that it becomes something else.  Satire is the most obvious example of this (turning something serious into something funny) but there are other subtle ways in which language may change the mood, if not for the whole world, then for the individuals that make up the world.  It’s like the old Depeche Mode song: „You can’t change the world, but you can change the facts; when you change the facts, you change points of view“ and from there you may change the world.  I think it is very important for individuals to feel like they have the ability to consider and change their own points of view; to think about what is and what could be in more ways than are often available.  The ability to thoughtfully disagree is the basis of civilisation.

Some philosophers consider that we live in postemotional world. Is today’s poetry postemotional or is it dominated by new sensitivity?

I think it’s important however to remember that not everyone is at the same level of philosophical development – who is postemotional?  Ego, self-interest have been with humanity since day one, but it has not crowded out altruism and compassion completely.  Neither has Singapore’s state obsession with self-reliance and enforced harmony led to a colourless, clinical polity – quite the contrary in fact.  Quite frankly I think boredom, if nothing else, eventuallys drives us to connection.  The self can only sustain interest for so long before it begins to eat itself.  The same goes for poetry – it will swing one way and eventually another.  There is, at the moment, more than enough diversity, if one cares to look, to suit any taste.

It will be difficult to get rid of emotion and emotionality as long as we inhabit mortal, organic, mammal bodies.  The terms of this emotionality may change, and should change – what, for example, will transhuman advancements mean for human feelings?  If we become immortal cyborgs or uploaded consciousness, as some argue will happen within this century, will emotions even mean the same thing?   What will society mean then?

What are your thoughts on the relation between poetry and popular culture, music, film, and other media?

A big awkward family gathering over the New Year. Some relatives arrive in large limousines and tailored suits; some in handmedown dresses.  Some of them have not seen each other all year; others meet once a month for tea.  There is this one cousin who is intense and always broke. The rest try to avoid talking to him, especially about politics and religion because a fight always starts. Everyone loves the dessert, but nobody is quite sure who made it.

What do you read these days? Can you recommend one European, one American and one Singaporean poet to our readers?

I am trying to read much more broadly – particularly writers from the middle east and asia in translation but also writers from central and eastern europe: the younger and less famous the better, because I am looking for what is new, not what is respected. Instead of looking to Europe or America, I’d instead to recommend the Burmese poet Zeyar Lynn; the Japanese poet Hiromi Ito; the Chinese poet Xi Chuan; the Australian poet John Kinsella, and the Singaporean poet Johar Buang (although there are not many good translations of his work), or Yeow Kai Chai (who writes experimental verse in English).  I’d recommend reading poetry that makes you uncomfortable in fresh ways, because that shows you what you don’t already know how to deal with. Which means it’s a place to learn and grow from.





Prethodni tekstovi autora: Kada barbari dođu , Prepoznavanje drugosti je barbarizam

Prepoznavanje drugosti je barbarizam: intervju s Alvinom Pangom

Alvin Pang

Razgovarala Nadija Rebronja

Alvin Pang je pjesnik, pisac, urednik, antologičar, prevodilac i književni interpretator. Rođen u Singapuru 1972. godine, Pang je bio uključen u veće festivale, antologije i časopise širom Azije, Australije, Europe i Amerike te prevođen na preko desetak jezika. Proglašen je singapurskim mladim umjetnikom  godine za književnost 2005. godine i dobitnik je Singapore Youth Award 2007. godine za umjetnost i kulturu, kao i JCCI Foundation Education Award 2008. godine. Objavio je četiri knjige pjesama: Testing the Silence (Testiranje tišine, Ethos Books 1997), City of Rain (Grad kiše,Ethos Books 2003), Other Things (Druge stvari, chapbook neobjavljenih pjesama, 2006) i What Gives Us Our Names (Što nam daje naša imena, 2011) i bio kourednik četiri pjesničke antologije. Osnivač je i direktor The Literary Centre-a koji je 2004. godine organizirao WORDFEAST: Singapurov 1. međunarodni pjesnički festival koji sada igra vodeću ulogu u većim književnim inicijativama, prijevodima i drugim projektima. 2011. godine bio je gost na 6. međunarodnom festivalu suvremene poezije u Zagrebu. Na hrvatskom je objavio knjigu Druge stvari i ostale pjesme u prijevodu Silvestara Vrljića (Brutal, Zagreb, 2012).

Da li bi izdvojio jedan ili nekoliko stihova koji bi mogli biti metafora za Singapur, onakav kakvim ga ti doživljavaš?

Moja pjesma „Ići u S’pore“ je dobar primjer – S’pore je uobičajeni skraćeni naziv za Singapore; „spore“ također znači sjeme. Singapore je malo „država-grad“ ostrvo, ali sadrži i ogroman potencijal da se razvije u svakom smislu.

Boravio si na festivalima na Balkanu, imaš književne saradnje sa Makedonijom, Hrvatskom, Srbijom. Kakvi su tvoji utisci o književnom životu na ovom prostoru i poeziji koja se ovdje stvara?

Proveo sam jako malo vremena na ovim prostorima, te ne mogu tvrditi da ih dobro poznajem, iako sam stekao mnogo prijatelja i imam objavljene knjige u Hrvatskoj i Makedoniji na lokalnim jezicima. Sa tim u vezi, ovdje postoje mnoge tendencije koje su također prisutne u azijsko-pacifičkoj regiji: to su drevna društva sa dugom tradicijom moći, bogatstva, trgovine i kulturnih veza – sa mnogo ponosa – ali i sa historijom konflikta i propadanja. Društva koja su možda izgubila svoje vodeće mjesto, ali pronalaze način da se vrate natrag ka globalnoj zajednici. Natrag ka mjestu dostojanstva i nade. Ali mi još uvijek nismo tamo stigli. Pisanje odražava ponos, samopouzdanje kulture koja je ovdje, ali i strepnju i ozlojeđenost sadašnjosti i ne tako davne prošlosti.  U isto vrijeme, tu je i težnja ka novom – čini se da postoji i želja da se ne ostane predugo u očevoj kući. Vjerujem da sposobnost da se dostignu prave promjene i inovacije potiču upravo iz ovakvih društava, i aktuelna književnost je dokaz za to. Ima uzbudljivih prekida sa prošlošću i sa udobnim konvencijama. Ima svježe krvi.

Ja te poznajem kao jednog veoma radoznalog, ali i dubokog posmatrača prostora na kojima boraviš, kao i posmatrača simboličkog potencijala naizgled malih i ne tako važnih pojava i događaja na koje nailaziš. Koliko putovanja i stalno upoznavanje drugačijih ljudi i kultura utiču na tvoje pisanje?

Bez znatiželje se ne mogu dostignuti nove mudrosti. Putovanja i susreti pomažu nam da sazrijevamo – posebno kada je riječ o nekome iz tako ušuškane ali male zemlje kao što je Singapore. Pisac ne može biti toliko zaštićen; mora se izložiti (u smislu otvorenosti, ali i u smislu ranjivosti) svijetu. Različitosti ljudskih iskustava, koja su evidentna kada se putuje daleko, su odlični izvori inspiracije. Putovanja su i stalni podsjetnik da svi mi ipak pripadamo istoj vrsti, i da ljudski duh ne pravi razlike u odnosu na boju kože, vjeru, spol ili jezik. To mi daje nadu. Moje pisanje je jedan vid kruženja, obilježavanja onoga što mi se čini istinitim, i što više putujem, pronalazim više načina za to. Pronalazim svježe koordinate. Nove glasove, nove strukture iz kojih učim. Objektiv postane malo jasniji (precizniji), izoštri se fokus. Mi učimo jedni druge kako da budemo čovječniji, ispoljavajući različite načine ljudskosti i saopštavajući se kroz život.

Gdje su barbari u savremenom svijetu? Jesu li u nama ili onome što je Drugost?

Mislim da su korijeni barbarizma uvijek bili isti: neznanje, atavizam, strah, tribalizam, sebičnost, bijes, pohlepa, ozlojeđenost, nesigurnost… Za mene su barbari u svako doba i na svakom mjestu oni koji pokušavaju podijeliti ili uništiti, prije nego njegovati ljudske veze i ljudske različitosti. Barbarin nije Drugi; prepoznavanje Drugosti je barbarizam.

Nekada u poeziji preispituješ emociju kao reakciju na sada aktuelna ratna i politička dešavanja. Koja je moć riječi u savremenom svijetu?

Mislim da je emocija pravi odgovor. Ali to je samo jedan od mnogih odgovora, a svi zajedno grade nešto drugo. Ne vjerujem da sama poezija (ili jezik) može spasiti svijet, ili ga direktno pomjeriti. Ali može, kao što dio muzike može promijeniti pjesmu, suptilno promijeniti uslove angažmana, promijeniti ton, nešto pridodati, smanjiti buku ili odgurnuti ga tako da postane nešto drugo. Satira je najočigledniji primjer (pretvaranje nečeg ozbiljnog u nešto smiješno, ali postoje drugi suptilni načini kojima jezik može promijeniti raspoloženje, ukoliko ne za cijeli svijet, a ono za jednu osobu koja čini taj svijet). Kao što kaže i stara pjesma benda Depeche Mode: ,,Ne možeš promijeniti svijet, ali možeš promijeniti činjenice; kada promijeniš činjenice, mijenjaš tačku gledišta“ i odatle možeš mijenjati svijet. Mislim da je veoma bitno za pojedince da se osjete kao da imaju mogućnost da razmotre i promijene svoje tačke gledišta.; da misle o tome šta je i šta bi moglo biti na više načina od onih koji nam se često nude. Sposobnost za promišljeno izražavanje drugačijeg mišljenja je suština civilizacije.

Neki filozofi smatraju da živimo u postemotivnom svijetu.  Da li je poezija današnjice postemotivna ili njom dominira nova osjećajnost?

Mislim da je važno, međutim, imati na umu da nisu svi na istom nivou filozofskog razvoja – ko je postemotivan? Ego i lični interes su među ljudima od postanka čovječanstva, ali oni nisu potpuno istisli altruizam i suosjećanje. Niti je opsjednutost samostalnošću i usiljenom harmonijom dovela Singapore do bezbojnog, sterilnog uređenja – baš naprotiv. Iskreno mislim da nas dosada, ako ništa drugo, na kraju može povezati. Biće može trpiti interes tek toliko dugo dok ne počne da se izjeda. Isto važi i za poeziju – prvo će talasati na jedan način i na kraju na drugi. Ako pažljivije pogledamo, u ovom trenutku postoji i više nego dovoljno raznolikosti, koje odgovaraju svačijem ukusu.

Biće teško riješiti se emocije i emotivnosti,  sve dok nastanjujemo ova smrtna i organska tijela sisara. Uslovi ove emotivnosti se mogu promijeniti, i trebaju se promijeniti – kao, na primjer, šta će transljudska unaprijeđenja značiti za ljudska osećanja? Ako postanemo besmrtni kiborzi ili svijesti čiji je sadržaj moguće učitavati, kao što neki tvrde će se dogoditi u ovom stoljeću, da li će emocije još uvek značiti istu stvar? Šta će društvo onda značiti?

Kako razmišljaš o odnosu poezije i popularne kulture, muzike, filma, drugih umjetničkih medija?

To me podsjeća na veliko neugodno okupljanje porodice za Novu Godinu. Neki rođaci dolaze u velikim limuzinama i odjelima skrojenim po svojoj mjeri;  neki u ručno šivenim haljinama. Neki od njih se nisu vidjeli tokom cijele godine; drugi se sastaju jednom mjesečno na čaju. Postoji taj jedan rođak koji je teška osoba i uvijek švorc. Ostali pokušavaju izbjeći razgovor s njim, posebno o politici i religiji, jer uvijek nastaje svađa. Svi vole dezert, ali niko nije siguran ko ga je napravio.

Postoji li savremena književnost bez interneta?

Može, ali ne bi trebalo. Postoji toliko mnogo novih načina za prevazilaženje dvije od najvećih slabosti savremene književnosti – zavisnosti od pokroviteljstva (bilo od strane države ili korporativne izdavačke industrije) i uobičajene uskogrudosti. Internet pruža mogućnosti za susret, prevođenje, dopiranje, dugovječnost, raznovrsnost, širinu znanja i uticaj – ali samo ako se sve ovo aktivno traži. Još uvijek je moguće pisati za male interesne grupe (i pisati dobro), i u nekim slučajevima možda je to upravo ono što je potrebno. Ali postoji generalno mnogo više mogućnosti, nego onih koji tragaju za tim mogućnostima. I tako se vraćamo starim navikama.

Šta danas čitaš? Preporuči našim čitaocima jednog evropskog, jednog američkog i jednog singapurskog pjesnika.

Pokušavam da čitam mnogo šire – posebno prevedena djela piscaca sa Bliskog Istoka i Azije, ali i pisce iz centralne i istočne Evrope: što mlađe i manje poznate to bolje, jer ja tražim ono što je novo, a ne ono što se poštuje. Umjesto da se fokusiram na Evropu ili Ameriku, ja bih preporučio burmanskog pjesnika po imenu Zeyar Lynn;  Japanskog pjesnika Hiromi Ito; Kineskog pjesnika Xi Chuan; Pjesnika John Kinsella iz Australije, i singapurskog pjesnika Johar Buang (iako nema mnogo dobrih prijevoda njegovog rada), ili Yeow Kai Chai (koji piše eksperimentalni stih na engleskom jeziku i vodi Festival singapurskih pisaca). Preporučujem čitanje poezije koja čini da nam bude neugodno na neki osvježavajući način, jer to nam pruža nešto sa čim se ne znamo unaprijed izboriti. To znači da se odatle dalje može učiti i rasti.

Intervju prevela s engleskog Aida Salihović, prijevod revidirala Ivana Maksić





Prethodni tekstovi autora: Kada barbari dođu, poezija

Alvin Pang: Kada barbari dođu

Alvin Pang

KADA BARBARI DOĐU

pripremi mrtve za obred, ali ne oplakuj ih previše.
prigodna je blaga osjećajnost. nostalgija će biti očekivana na zahtjev.
kremiraj: sačuvaj zemlju, ne žali tajne. pripremi pepeo za one s kamerama.
sakrij svoj najbolji namještaj. sruši spomenike. prvo idu skulpture s rukama ispruženim u pobjedi, a onda sve s lavovima.
sigurnije je združiti se s gubitkom, poznavati teren a ipak ne predlagati tajanstva.
podrazumijevati nepismenost.
imaj pri ruci sluge dobre u brojanju. radi u njihovu korist između spletki.
drži sve račune daleko od očiju. čim bude primjerno, prihvati njihove zakone i odbaci sve zasluge za sebe.
zbuni njihove povjesničare. razdijeli krive recepte za ketupat, za otak.
položi pravo na jezik korijenja, porijeklo drveća. kada chiku procvjeta, reci im da je lipa. kada lipa, reci im da je ginko.
preporuči laksative kao ljubavne napitke. pripiši bol prolasku teških osjećaja. doći će val
zanimanja za vračanje. nemoj im reći kako će završiti, ili kada. napredak, iako težak, uvijek se događa.
nipošto ne priznaj što tvoje narodne priče sugeriraju.
nikada ne posluj u mraku osim ako vidiš bjelinu njihovih očiju. kada govore o bogu.
nakloni glavu da velom prekriješ pobožnost, sramotu, smijeh, ili ravnodušnost.
obuci svoju djecu kao njihove davno mrtve pretke. udaj svoje kćeri za njih.
uskoro ćeš prisustvovati istim pogrebima.
 
(Prevod:  Silverstar Vrljić)





Alvin Pang je pjesnik, pisac, urednik, antologičar, prevodilac i književni interpretator. Rođen u Singapuru 1972. godine, Pang je bio uključen u veće festivale, antologije i časopise širom Azije, Australije, Europe i Amerike te prevođen na preko desetak jezika. Proglašen je singapurskim mladim umjetnikom  godine za književnost 2005. godine i dobitnik je Singapore Youth Award 2007. godine za umjetnost i kulturu, kao i JCCI Foundation Education Award 2008. godine. Objavio je četiri knjige pjesama: Testing the Silence (Testiranje tišine, Ethos Books 1997), City of Rain (Grad kiše, Ethos Books 2003), Other Things (Druge stvari, chapbook neobjavljenih pjesama, 2006) i What Gives Us Our Names (Što nam daje naša imena, 2011) i bio kourednik četiri pjesničke antologije. Osnivač je i direktor The Literary Centre-a koji je 2004. godine organizirao WORDFEAST: Singapurov 1. međunarodni pjesnički festival koji sada igra vodeću ulogu u većim književnim inicijativama, prijevodima i drugim projektima. 2011. godine bio je gost na 6. međunarodnom festivalu suvremene poezije u Zagrebu. Na hrvatskom je objavio knjigu Druge stvari i ostale pjesme u prijevodu Silvestara Vrljića (Brutal, Zagreb, 2012).