Elvis Ljajić: O romanu ,,Smrtova djeca” Amile Kahrović Posavljak (Buybook, Sarajevo, 2017)

Elvis Ljajić

„Smrtova djeca“ Amile Kahrović Posavljak je roman bosanskohercegovačke autorice mlađe generacije koji, na indirektan način, govori o ratu, govoreći o njegovim posljedicama.

Već sam početak romana nas uvodi u svijet koji u svim svojim dijelovima i uobičajenostima sadrži rat, koji je formalno završen. Način posamatranja na svijet oko sebe, tretiranja okoline, interakcije sa ljudima, ali i sa samim sobom, sve je određeno ratom.  Tako lik Amine, koji je ujedno i pripovjedač, stan u koji su ona i njena porodica upravo uselili opisuje onako kako se zapravo popisuju stvari u konfiskovanim stanovima (RADNA SOBA: veliki sto od ebanovine, četiri police sa knjigama, vitrina na zaključavanje, akvarij, krevet obični, smeđi itison. I tako za svaku prostoriju u stanu.). To je efektan postupak, koji na prvom nivou pojednostavljuje opisivanje životnog prostora naše glavne junakinje, predočavajući nam sve odjednom, na jednoj stranici romana. Puno značajnije je to što taj postupak, koji autorica vješto koristi tokom cijelog romana, stvara nepogrešivo preciznu atmosferu, koja se od tog trenutka pa do samog kraja održava u romanu, posebno se radikalizirajući u pojedinim epizodama.

Svijet ovog romana ograničen je onim što ograničava naselje, koje funkcionira kao mitsko mjesto. U njemu postoje jasno određena pravila, koja svi poznaju i s kojima se oni koji u taj svijet ulaze upoznaju naglo, često na veoma brutalan način. Hijerarhija u naselju je gotovo vojnički jasna i kao takva se poštuje, uz rijetke iznimke koje postoje samo kako bi se pokazalo šta se događa onima koji taj, uslovno kazano prirodni poredak ne poštuju.

U tom svijetu vremena postoje paralelno. Dominantno sretna vremena, vremena prije razorne sile koja je urušila čitav jedan svijet, u kojem porodice postoje, u kojima su roditelji mladi, sretni, čija budućnost djeluje svijetla i obećavajuća. Vrijeme koje podrazumijeva rat, koje se proteglo i koju godinu poslije njega, produžujući ga (naizgled) u nedogled, vrijeme iz kojeg ono prvo izgleda smiješno, naivno, poput laži kojima se branimo od okrutne sadašnjosti. Budućnost koja možda i ne postoji, a ako ipak postoji, to je samo zato da bi nam se dodatno narugala.

Sudbina jedne generacije djece iz naselja, koji su svoje formativne godine proveli u ratu, kojima je blizina smrti bila svakodnevnica, postaje metaforom sudbine čitavog, mladog bosanskohercegovačkog društva. Sugestivna slika gomile djece na garažama sa početka romana nasuprot onoj sa kraja, kad ih ostaje samo dvoje, govori o jednoj užasnoj (ne samo umjetničkoj) istini, o generaciji, odnosno generacijama, koje su unaprijed izgubljene, koje nisu imali nikakve šanse da uspiju.

Život u naselju je takav da je puno bliži smrti nego stvarnom životu. Roditelji i njihovi roditelji, koji su odustali od života, i svojih i njihovih potomaka, i koji dane provode ispunjene istim stavrima i procesima, uvijek izvedenim na isti način, nisu u mogućnosti uticati na živote djece čiju sudbinu pratimo u romanu. Djeca, određena skorom prošlošću, brutalnom raspadu sistema u kojem su rođeni, ratom koji je razorio svijet, našla su se u sadašnjosti koja još uvijek nije sigurna ni šta bi sama sa sobom, a posebno ne zna šta bi sa njima. Boraveći između ta dva svijeta, oni su puno bliži smrti nego pravom životu. Boraveći između ta dva svijeta, sve češće uz pomoć droga, oni češće i sami biraju smrt prije nego život. Jer smrt je izvjesna, jasna, ne iznevjerava. A u nedostatku bilo kakvih vrijednosti, izvjesnost se čini kao ultimativna, gotovo božanska kvaliteta.

Sve ovo nam Kahrović Posavljak uspijeva predočiti veoma poetičnim jezikom, nerijetko se služeći stilskim figurama koje su dominatno pjesničke, a koje u ovom romanu izrazito dobro funkcionišu. Upravo je to autoričino pjesničko iskustvo doprinijelo da jedna ovakva priča, koja veoma lako može da sklizne u patetiku, bude ispripovijedana sa mjerom, brižljivo se baveći detaljima, pjesnički nam oslikavajući (posebno unutarnje) svjetove likova.

Kako se roman približava kraju, tako se za likove djece  granice uzmeđu stvarnog i halucinacija sve više brišu, svjetovi se miješaju, prošlost i sadašnjost postaju jedno. Nasuprot toga je stvarnost, sa kojom će se sudariti silinom kakvu i ne slute. Ta napetost uzrokovana neminovnošću sudara sa stvarnošću drži nas do samog kraja, kada se sudar objektivizira doslovnim padom jednog od likova sa zgrade na pločnik. Tu, međutim, ne završava ova priča, jer je njen kraj ujedno i njen ponovni početak (jer je epilog doslovno i prolog, sa bitnom razlikom – epilog nema tačku na kraju rečenice, čime se nagovještava nezavršenost, odnosno otvorenost njenog kraja).

„Smrtova djeca“ je značajan bosanskohercegovački roman koji veoma artikulisano  govori o izgubljenoj generaciji, i koji nam daje za pravo da od autorice očekujemo još dobre (i) prozne književnosti.





Elvis Ljajić rođen je 1983. godine u Sjenici, Srbija. Osnovnu i srednju školu završava u Zenici, a na Filozofskom fakultetu u Sarajevu stiče zvanje magistra komparativne književnosti. Trenutno je na doktorskom studiju na Književnost i kultura na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, i bavi se istraživanjem kolektiva kao lika u bosanskohercegovačkoj drami, pod mentorstvom profesora Dževada Karahasana. Pisao je tekstove o pozorištu i književnosti za veći broj portala u Bosni i Hercegovini i regiji, objavljivan je u Sarajevskim sveskama, stalni je saradnik časopisa za književnost i kulturu Život, jedan od osnivača i urednik portala za književnu, pozorišnu i filmsku kritiku Kritika.ba. Živi i radi u Sarajevu.

One thought on “Elvis Ljajić: O romanu ,,Smrtova djeca” Amile Kahrović Posavljak (Buybook, Sarajevo, 2017)

Komentari su isključeni.