Zbirka Četiri i po drame bosanskohercegovačkog dramskog pisca i profesora Almira Bašovića, objavljena je 2018. godine u sklopu edicije Vrtovi sarajevske izdavačke kuće Connectum. Jedna od drama iz te knjige je Sarajevo feeling.
Sarajevo feeling je generacijska drama i bavi vremenom u kojoj se jedan svijet, odnosno slika svijeta, raspada, a jedna čitava generacija nije u mogućnosti da uradi bilo šta – osim da sluša. To slušanje je dvojako; to je osluškivanje onoga što se događa, osluškivanje potmule grmljavine što se približava, osluškivanje koje graniči sa atničkim proročanstvima – prepoznati (zvučne) znakove i na osnovu njih previdjeti buduće događaje; to slušanje je i poslušnost, ona koja znači odustajanje od vlastitog razmišljanja i prihvatanja tuđih stajališta, objašnjenja, stavova kao svojih. To slušanje je, dakako, i slušanje muzike koja je obilježila jedno vrijeme, koja je bila povezana sa jednim sistemom vrijednosti, i koja može, makar kao sjenu, prizvati prošlost koju je obilježila. Ta grupa mladih ljudi, povezana dugogodišnjim prijateljstvima, ljubavnim odnosima u koji se pomalo umiješa politika, ponekim ljubavnim trouglom, koja stoji pred olujom koja će ih otpuhati sve, i koja im se neminovno približava. Pucnji iz prvog čina, koji se tamo negdje stotinama kilometara daleko i o kojima posredno znaju, u drugom postaju (opipljiva) činjenica, a u trećem njihova realnost, buduća svakodnevnica. Lik Dede, sedamdesetogodišnjeg partizana, koji predstavlja sistem koji se gasi i nestaje, vrijednosti koje su postale tek svoje sjene i koji umire nakon prvog čina, proširuje taj feeling na još dvije generacije. Njegova gotovo proročka predviđanja nisu ništa nego rafinirano iskustvo, iskustvo borbe koje novoj generaciji tek prestoje.
„Smrtova
djeca“ Amile Kahrović Posavljak je roman bosanskohercegovačke autorice mlađe
generacije koji, na indirektan način, govori o ratu, govoreći o njegovim
posljedicama.
Već
sam početak romana nas uvodi u svijet koji u svim svojim dijelovima i
uobičajenostima sadrži rat, koji je formalno završen. Način posamatranja na
svijet oko sebe, tretiranja okoline, interakcije sa ljudima, ali i sa samim
sobom, sve je određeno ratom. Tako lik
Amine, koji je ujedno i pripovjedač, stan u koji su ona i njena porodica upravo
uselili opisuje onako kako se zapravo popisuju stvari u konfiskovanim stanovima
(RADNA SOBA: veliki sto od ebanovine,
četiri police sa knjigama, vitrina na zaključavanje, akvarij, krevet obični,
smeđi itison. I tako za svaku prostoriju u stanu.). To je efektan postupak,
koji na prvom nivou pojednostavljuje opisivanje životnog prostora naše glavne
junakinje, predočavajući nam sve odjednom, na jednoj stranici romana. Puno
značajnije je to što taj postupak, koji autorica vješto koristi tokom cijelog
romana, stvara nepogrešivo preciznu atmosferu, koja se od tog trenutka pa do
samog kraja održava u romanu, posebno se radikalizirajući u pojedinim
epizodama.
Svijet
ovog romana ograničen je onim što ograničava
naselje, koje funkcionira kao mitsko mjesto. U njemu postoje jasno određena
pravila, koja svi poznaju i s kojima se oni koji u taj svijet ulaze upoznaju
naglo, često na veoma brutalan način. Hijerarhija u naselju je gotovo vojnički jasna i kao takva se poštuje, uz rijetke
iznimke koje postoje samo kako bi se pokazalo šta se događa onima koji taj,
uslovno kazano prirodni poredak ne
poštuju.
U
tom svijetu vremena postoje paralelno. Dominantno sretna vremena, vremena prije
razorne sile koja je urušila čitav jedan svijet, u kojem porodice postoje, u
kojima su roditelji mladi, sretni, čija budućnost djeluje svijetla i
obećavajuća. Vrijeme koje podrazumijeva rat, koje se proteglo i koju godinu
poslije njega, produžujući ga (naizgled) u nedogled, vrijeme iz kojeg ono prvo
izgleda smiješno, naivno, poput laži kojima se branimo od okrutne sadašnjosti.
Budućnost koja možda i ne postoji, a ako ipak postoji, to je samo zato da bi
nam se dodatno narugala.
Sudbina
jedne generacije djece iz naselja,
koji su svoje formativne godine proveli u ratu, kojima je blizina smrti bila
svakodnevnica, postaje metaforom sudbine čitavog, mladog bosanskohercegovačkog
društva. Sugestivna slika gomile djece na garažama sa početka romana nasuprot
onoj sa kraja, kad ih ostaje samo dvoje, govori o jednoj užasnoj (ne samo
umjetničkoj) istini, o generaciji, odnosno generacijama, koje su unaprijed
izgubljene, koje nisu imali nikakve šanse da uspiju.
Život
u naselju je takav da je puno bliži
smrti nego stvarnom životu. Roditelji i njihovi roditelji, koji su odustali od
života, i svojih i njihovih potomaka, i koji dane provode ispunjene istim
stavrima i procesima, uvijek izvedenim na isti način, nisu u mogućnosti uticati
na živote djece čiju sudbinu pratimo u romanu. Djeca, određena skorom
prošlošću, brutalnom raspadu sistema u kojem su rođeni, ratom koji je razorio
svijet, našla su se u sadašnjosti koja još uvijek nije sigurna ni šta bi sama
sa sobom, a posebno ne zna šta bi sa njima. Boraveći između ta dva svijeta, oni
su puno bliži smrti nego pravom životu. Boraveći između ta dva svijeta, sve
češće uz pomoć droga, oni češće i sami biraju smrt prije nego život. Jer smrt
je izvjesna, jasna, ne iznevjerava. A u nedostatku bilo kakvih vrijednosti,
izvjesnost se čini kao ultimativna, gotovo božanska kvaliteta.
Sve
ovo nam Kahrović Posavljak uspijeva predočiti veoma poetičnim jezikom,
nerijetko se služeći stilskim figurama koje su dominatno pjesničke, a koje u
ovom romanu izrazito dobro funkcionišu. Upravo je to autoričino pjesničko
iskustvo doprinijelo da jedna ovakva priča, koja veoma lako može da sklizne u
patetiku, bude ispripovijedana sa mjerom, brižljivo se baveći detaljima,
pjesnički nam oslikavajući (posebno unutarnje) svjetove likova.
Kako
se roman približava kraju, tako se za likove djece granice uzmeđu stvarnog i halucinacija sve više brišu, svjetovi se miješaju,
prošlost i sadašnjost postaju jedno. Nasuprot toga je stvarnost, sa kojom će se
sudariti silinom kakvu i ne slute. Ta napetost uzrokovana neminovnošću sudara sa stvarnošću drži nas do samog
kraja, kada se sudar objektivizira doslovnim padom jednog od likova sa zgrade
na pločnik. Tu, međutim, ne završava ova priča, jer je njen kraj ujedno i njen
ponovni početak (jer je epilog doslovno i prolog, sa bitnom razlikom – epilog
nema tačku na kraju rečenice, čime se nagovještava nezavršenost, odnosno
otvorenost njenog kraja).
„Smrtova djeca“ je značajan bosanskohercegovački roman koji veoma artikulisano govori o izgubljenoj generaciji, i koji nam daje za pravo da od autorice očekujemo još dobre (i) prozne književnosti.
Elvis Ljajić rođen je 1983. godine u Sjenici, Srbija. Osnovnu i srednju školu završava u Zenici, a na Filozofskom fakultetu u Sarajevu stiče zvanje magistra komparativne književnosti. Trenutno je na doktorskom studiju na Književnost i kultura na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, i bavi se istraživanjem kolektiva kao lika u bosanskohercegovačkoj drami, pod mentorstvom profesora Dževada Karahasana. Pisao je tekstove o pozorištu i književnosti za veći broj portala u Bosni i Hercegovini i regiji, objavljivan je u Sarajevskim sveskama, stalni je saradnik časopisa za književnost i kulturu Život, jedan od osnivača i urednik portala za književnu, pozorišnu i filmsku kritiku Kritika.ba. Živi i radi u Sarajevu.