Nije mogao zaspati Dugo u zimsku noć Pa je Bog brojio do 1969 Metara nadmorske visine.
JELIKE
Jelike su podupirači nebesa.
Svaki put kad jelika na
Zemlju legne
Bog uzme liver da
Nebesa zategne.
Ravna tepih kao
Mlada
Ćoškove svoje kuće.
TORANJ
Na staroj fotografiji,
On je Ajfelov toranj
Bez svog Pariza.
Na staroj fotografiji
Snijeg ga u bjelini zarobi
A oko njega na gotovs
Stoje vojnici
U zelenim uniformama.
Kao mlade jelike.
AUTOBUSNO STAJALIŠTE
Ispod bijelih vrhova Velesja
Na autobusnoj stanici
Elementima sazidanoj
Bus čekaju čitulje.
Putnici su kupli kartu
U jednom smjeru.
Zeleni obrubi naziru se
Ispod tamne selotejp trake.
DRVO
Drvo pored ceste
Obraslo asfaltom
Inatni je curetak.
Jedne ruke savijene na struku
Obašnjava Pitagoru.
Druga pružena prema dragom
Uperenog kažiprsta,
Kasno su ulazna vrata zaškripila za
Punog mjeseca.
KAMEN
Ovdje čovjek nije kamen.
Kamen nije čovjek,
Dušu nema,
Osunčana strana kama bijeli
Prisojna je crna kao
Prljavo ispod dječijih noktiju.
ARHEOLOGIJA
U homaru jedno pored drugog Neeksplodirani rep granate i Željezna zamka za životinje Artefakti tradicije Koji će po povoljnoj cijeni Biti prodati turistima Pored Mosta.
Adnan Žetica rođen je 1980 godine u Mostaru. Dobitnik je Ratkovićeve nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis mladih autora za 2008. godinu, nagrade Aladin Lukač za najbolji poetski prvijenac te nagrade univerzitetskih profesora na festivalu poezije u Trstu Castelo di Duino za pjesmu Sat, 2008. godine. Zbirka Autentična povijest kućnog broja nagrađena na konkursu fondacije za izdavaštvo (2017). Objavio zbirke poezije Ljudi poslovice (2009), Čovjek koji je znao filipa latinovicza (2013), Skica za bajku (2016) i Autentična povijest kućnog broja (2018).
Ah, kako samo ne volim pisce koje svi vole, one važne knjige koje su svi čitali, kako samo mrzim odlomke i pasuse koje potežemo usred borbe koja bi trebala biti poštena, bez nedozvoljenih oruđa i sječiva tipa paragraf taj i taj, kako samo mrzim široku upotrebu teksta koji bismo valjda svi trebali znati i odnositi se prema njemu s poštovanjem lišenim preispitivanja i mogućnosti novog stavljanja na kantar, eh, a tek što ne ljubim sveprisutnu mudrost jednako obalavljenu u ustima debelog akademika i ustima mršavog, opštinskog portira, to nikako ne volim, kao ni skrušenog bogomoljca iz moje parohije koji u nedjeljno jutro sa strahom i Biblijom u ruci odlazi na pričest a kad se vrati kući svom komšiji Mahmudu jebe tursku mater i zapiša travnjak, gordo, poput šarplaninca
Roberto
Zašto voliš Bolanja, Zato što Bolanjo ne voli Nerudu, a ja ne volim Nerudu, uprkos vaskolikoj opčinjenosti Pablovim tankoćutnim pohvalama ljubavi, Roberto zna da je Neruda napisao mit o sebi, i da su drugi prigrlili mit o njemu, ali, Zašto ne voliš Nerudu, Zato što volim Nikanora Paru, i Roberto voli Nikanora Paru koji je učinio sve da ga niko ne zavoli i da poeziju učini nepodnošljivom za sve one opsjednute mitovima.
Rejmond
Tako sam srećan što je Rejmond pisao poeziju mada su njegove priče uvijek na granici radnici u fabrikama obdareni svojstvima koja im inače ne pripadaju ili žene zatočene u rutini svakodnevnog njegova poezija je sve to i još toliko toga ko bi se sjetio da prepjeva Antona Pavloviča i da u njemu prepozna pjesnika Rejmond se sjetio ili recimo da jedne noći sjedeći ispred televizora na nekom od tv kanala zaustavi daljinski upravljač i čuje intervju s kompozitorom koji na optužbe da je u svoju muziku ugradio Betovena i Baha sasvim jednostavno kaže: pa ja njih volim, imam prava na to! ako neko sjutra, ili preksjutra upita Rejmonda zašto si uzimao od Antona Pavloviča i njegove priče pretvarao u poeziju? Rejmond će moći kao iz topa da odgovori: Ja njega volim, ja imam prava na to. Tako sam srećan što je Rejmond pisao i poeziju, mada je jedan poznati američki časopis previdio taj mali detalj iz njegove biografije, nakon Rejmondove smrti objavivši njegovu fotografiju, a uz nju naslov: Umro je Čehov Amerike, ili drugi časopis (posesivniji od prvog, ako pitate Tes Galager) koji je na naslovnici napisao sljedeće: Umro je američki Čehov.
Đorđe
Šćepović je rođen 6. aprila 1983. godine u Titogradu. Diplomirao je na Fakultetu za crnogorski jezik i
književnost na Cetinju. Laureat je Pivskih
večeri poezije (2004) i Festivalajugoslovenske poezije mladih u Vrbasu
(2005). Objavio knjige poezije: Provincije spasa (2004), Molitva za Judu (2004), Par riječi o strahu (2005), Apostol iz bloka A (2006), Triput reci metropola i nahrani ptice
slovima (2009), Dok crtah mapu svojih
putovanja (2016), Prije objave
(2017) i Doba (2018). Zastupljen u
više zbornika i panorama poezije. Poezija mu je prevođena na engleski, mađarski
i slovenački jezik. Jedan je od osnivača i urednika časopisa za književnost i
kulturu Script. Živi u Podgorici.
Angažovanom umjetniku i religoznim fanaticima
ispoljavaš se kao angažovani umjetnik
Za sve one trpeće osamljene otromboljene
za trulu jabuku kojoj nema spasa za boljku od koje nema lijeka
za njih si više pasivan i tek ponekad i neočekivano
čudotvoran
da ti se od tog zavriti u glavi
Za one kojima se zavrtilo u glavi zemlja je okrugla
svijet je mjesto stalnih ponavljanja opsjednuti su
istinama kružnice i rado o njima pišu
za njih se ispoljavaš kao nauk lijepog govorenja i tačka
Za one što su prošli kroz iglene uši tačke
ispoljavaš se kao ljubav
šta bi drugo tolikog čovjeka moglo kroz
jednu tačku protjerati
osim ljubavi
II
Nisam se snašao u svijetu
Oče
Ti si bio snalažljiviji
stizao si na sva mjesta odjednom
Činio si stvari od kojih ti stane pamet
za sedam dana mogao si ono što meni ne bi uspjelo ni za vječnost
Stvaranje svijeta
ti tamo ti ovamo nebo i zemlja nek se razdvoje
i još nju od rebra onakvu si stvorio
naravno da bi svaki mušarac pomislio
da je to previše iskušenja
i onda potop
od svake vrste po jedan u barku
kako si se samo toga sjetio
I da ih voliš i da ih popravljaš
sve si znao kada i kako treba milovati a kada udariti
Ja nisam bio mnogo maštovit ni pametan dečko
Popeo sam se na krst i rastvorio srce
Oče moj
oče moj zašto si me ostavio
Nisam se snašao Oče
III
A ako ljubavi nemamo
Ništa
Zvonićemo prazno po cijeli dan
Kao lonci siromaha koji je pojeo ručak
I nema više šta da se stavi unutra
I skuva
Misliš li da je tako i sa nama
jesmo li sve pojeli?
A ako ljubavi nemamo
odjekivaćemo prazno kao kad cokneš jezikom
u praznoj sobi kada se stanari isele i muzika ode sa stvarima
Jesu li sve odnijeli iz nas
jesu li naše suštine zaspale u stvarima u vratima ormara
ivicama stola slovima knjiga?
A ako ljubavi nemamo
moraćemo pridati neki drugi smisao svemu ovome
IV
Pojavljivali smo se u svakoj čorbi
So biber
bitne stvari
Majstori intrige
demoni pokreteči
Ostima u guzicu ako ne podbodeš
čovjeka ni jedan neće mrdnuti sa stolice
tuposti
Ljuti nas utrnulost udova
i ta memla dosade oko njegovih očiju
Nismo zli
to su samo loše navike
da rad cijenimo više od nerada
Da nas plaši statika popodneva
kod kuće uz kafu
(Skuvaj mi dušo
umjesto skuvaj me)
Ah to su samo naivne predrasude
O loncu vatri paklenim kazanima
Mi samo svojom ljubavlju
pročišćujemo sve do pepela
(sagorimo se sami)
I onda opet iznova
ujutro idemo na posao
V
Dao sam ti dar raspričanog jezika
da umočiš tim hljebom u mene
To ti i nije neka nagrada
Znaš već kako to ide
sve tvoje je na pola obavljen posao
Ti znaš kako se stvara ali dah ti dahom
ja udahnjujem
Jasno je kako patiš i povrh svega
slaviš to kao dar
buncaš o pjesništvu
nježno nagnut među stvarima i priviđenjima
Zanesen čovjek plaši i uznemirava
skloni se u osamu
nikako da naušiš neke stvari
Nisam siguran to s tobom kako je ispalo
naprosto višak mašte je iz mene iskliznuo
u neke nesrećnike
bio sam neoprezan
Ne pribacuj mi sad ono kako sam svemoguć
stalno iste gluposti i sumnje u tvojoj glavi
Možeš li ti uvijek nadzirati sam sebe
i znati kud će te to s riječima djenuti
Drago mi je da razumješ U tom smo isti Zaneseni
Tanja Stupar Trifunović rođena je u Zadru 1977. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, Odsjek srpski jezik i književnost u Banjaluci. Do sad je objavila pet knjiga poezije, knjigu priča i dva romana. Prevođena je na engleski, španski, bugarski, mađarski njemački, poljski, slovenački, makedonski, češki, danski i francuski. Knjiga O čemu misle varvari dok doručkuju je nagrađena nagradom UniCredit banke za najbolju knjigu objavljenu u BiH u 07/08 i bila je u užem izboru za književnu nagradu za Istočnu i Jugoistočnu Europu (CEE Literature Award). Knjiga poezije Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću nagrađena je Književnom nagradom Fra Grgo Martić za najbolju knjigu poezije, za 2009. godinu. Roman Satovi u majčinoj sobi nagrađen je Nagradom Evropske unije za književnost (EUPL) 2016. Zbirka pjesama Razmnožavanje domaćih životnja nagrađena je nagradom Milica Stojadinović Srpkinja za najbolju knjigu poezije ženskog autora i nagradom Risto Ratković za najbolju knjigu poezije objavljenu u Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Poslije svega ideje su precijenjene mišljenje je složena psihička funkcija u realnom svijetu uspomene treba staviti pod jedan naslov radi lakšeg raspoznavanja istina ima posljedice postoje knjige koje nas uče o patnji i stradanju kao načinu života sve više primjećujem okićene statue zamišljam ulicu u vrijeme praznika riječi su bespomoćne zbunjujuće sirene i krici odbijaju se od zidove neko nudi sklonište bolničke sobe su nalik na hotelske ispunjene uzdasima ograničenje ne postoji ostaju pitanja ili praznina poslije svega svejedno je
ANDROID ERA
O čemu bi trebalo da govore pjesme kad vidimo na zidu još uvijek vise slike idola i danas podržavamo svaku riječ definicija slobode ide od usta do usta bez ideje kako savladati strah mi smo provincija izgubljena u pravopisu hipnotisani slušamo o iskupljenju duše grijesu su nasljedna anomalija tako nastaju halucinacije svakodnevno servirana prošlost u malim dozama cyber patriotizam naši roditelji njihovi roditelji mi čekamo na posljednju izgovorenu riječ
ISPITIVANJE ISTINE
Ušta da gledamo ako ne vidimo godišnja doba se smjenjuju kao dan i noć nebo je ogledalo pocijepano po sredini kao nadgrobna ploča ovo su stihovi za Tebe poput epitafa pisanog rukama ono što pamtimo leži u prašini ispod nas. Djeca su parku park je mjesto njihove igre rekli su mi nekad je tu bio logor to je zaboravljeno mjesto bronzana tabla ćuva imena zemlja krije miris i miris raste sa travom vidim, igralište istine dok se duše se mimoilaze sa mislima na vjetru.
Izabrao Kemal Musić
Nikola Ćorac rođen je 1991. u Podgorici. Student je treće godine Odsjeka za crnogorski jezik i južnoslovensku književnost na Filološkom fakultetu u Nikšiću. Pjesme su mu objavljivane u zbornicima Raspoloženi za ptice, Ili je već neko to isplanirao, Rješenje zagonetke, Bespomoćne riječi kao i u nekoliko crnogorskih i regionalnih književnih časopisa, među njima ARS (1-2/2019) kao i u studentskom listu VESNA (15.br). Jedan sam od finalista 33. Festivala mladih pesnika u Zaječaru i 49. Ratkovićevih večeri poezije u Bijelom Polju, gdje je rukopis nagrađen trećom nagradom za pjesnike do 27 godina. Njegova poezija se može naći i u izboru PAF konkursa (2019).
Trebalo bi ti zaista malo da me usrećiš ali, ja to neću to bi se završilo brzo i morala bih tada svesti sve na sećanje ovako ću s tobom biti na dugotrajnijoj relaciji mogućnosti i podsećanja da bi uvek lako mogao da me usrećiš samo kada bi ti to i hteo
SAVET MLADIM PESNIKINJAMA
Ni jednu daljinu ne možeš zaustaviti, ona se neometano širi nekom postane obala, meni neosvojen prostor ako želiš napred, moraš trčati sa nogama kao sa zastavama koje će biti spaljene svuda mostovi kao kožasti listovi na vetru pokušaj da me pređeš, i oduvaću te, pišeš mi sa svakim novim pesnikom dobrovoljno ulaziš u tu pogubnu igru autorstva čuvaj se, suviše si mlada da bi ponosno prsla kao zrela lubenica šta da radim za vreme stvaralačke krize? šalji svoje fotografije u književne časopise ne mogu te svi odbiti kao i u životu, uostalom.
ZAŠTO SAM I DALJE PISALA POEZIJU
Sve je počelo od onog dana kada sam se zaljubila u jednog gitaristu, i onda sam počela da pišem poeziju ljubili smo se ispod mosta rekao je da će me sanjati i nikad se posle toga više nismo videli nastupio je period kada sam morala nekako da pomognem sebi pa sam nastavljala da pišem poeziju u međuvremenu, naučila sam sebi da pomažem i bez toga udisala sam nejednakost na svakom koraku vodila sam okrugle stolove sa nemim muškarcima svakog jutra zahvatala sam neuzvraćenost sva ljudska nesreća lepila mi se pod jezikom kao med samo brzo progutaj i proći će, govorili su mi eto, zašto sam i dalje pisala poeziju.
Izabrao Kemal Musić
Milica Milosavljević, rođena je 1991. godine u Čačku. Pesme su joj objavljene u časopisu za po–etička istraživanja i djelovanja–(sic!), Кnjiževnom magazinu, Beogradskom književnom časopisu, Sentu, Libeli, Ars–u, u časopisima za umetnost i društvena pitanja Afirmator i Spektator, kao i na portalu za književnost i kulturu Strane. Godine 2014. osvojila je nagradu biblioteke Milutin Bojić i tim putem objavila zbirku poezije pod naslovom Tamne intimnosti. Iste godine bila je pobednica na festivalu mladih pesnika Dani poezije u Zaječaru, u čijoj ediciji joj je izašla zbirka U zoni umereno–kontinentalnih strahova. Apsolventkinja je na Кatedri za srpsku književnost i jezik sa komparatistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu. Pored poezije, piše prozu i književne prikaze.
jednog lijepog sunčanog dana na igralištu ali-pašinog polja jedan dečko igra košarke
udarcima lopte od beton obznanjuje univerzumu svoje postojanje
prazne tribine aplaudiraju
1993.
slavili smo moj drugi rođendan prvi koji sa mnom slavi sestra da li od radosti – štitova od smijeha ratna buka tog dana presta
okupili se svi najmiliji u bašti
oko mene mirisi, ljetnje cvijeće
slike koje još nijesam imao u mašti
sunce, ljeto, veselje, drveće
pamtim ciku ganjanja po travi
ljuljanja na tankim granama šljiva
u blizini mama ručak pravi
samo u toj bašti djeca sretno žive a negdje dalje, iza šume, iza žice vjetar njiše obješene djevojčice
CIPELE
dolaze mi ljudi traže da jedu ja im kažem: nemam hranu oni odu vrate se sutra opet traže da jedu ja im govorim: ovo je kafić; ne držimo hranu oni gledaju moja usta pa ruke pa usta pa cipele gledaju cipele klimnu i odu
vrate se za nekoliko dana
traže da jedu
gledaju cipele
gledaju nekim pogledom koji ne razumijem
od kojeg se ježim
brzo odu
sa mnom ostaje pogled
danas ih čekam
napravio sam sendviče
čekam da dođu
danas ih nema
Izabrao Kemal Musić
Armin Stefanović rođen je 1991. godine u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu završava dodiplomski (2013), a potom master studij (2015). Piše za portale i časopise. Interesuju ga predavanje, književnost, pisanje, teorija književnosti i poezija.
Još samo jedna magla da spadne, samo jedna smrt da se prevari, trenutak, da se zavrti kompas u čijoj se igli privlače košmari. Još to, pa dišem na dlanu i sanjam spokojno ili sanjam vozove. Još to, pa nalivam pehare i pijem rumeno ili meljem grozdove. Takav preokret, zaogrnut jedrima ko zlato u srži gromobrana, oktobar u svetlucavom kestenovom plodu, stići će me u smrti pčela u košnici sa polenovim prahom na bedrima. U svakoj žutoj čestici, poleteloj neprospavanim noćima, stanuje nikad doneta odluka i njen odraz u mojim očima. Takav preokret, neozbiljna mogućnost da budem hodajući hologram dok se vrti projektor svemira, takav preokret, van sna nemogućnost – pehar mu dižem, i med sa žaokom na usne spuštam, da ga krvavim zubima celivam, pute moj svileni, košmarom ušiveni, niti moja, virtuoze što spajaš kožu i koru, spuštam u vodu ponudu u boci i oblačim oblutak da zaplivam, moru.
Aleksandra Batinić rođena je 1993. godine u Smederevskoj Palanci. Diplomirala je na katedri za Srpsku književnost sa južnoslovnskim književnostima Filološkog fakulteta u Beogradu 2018. godine i trenutno je na master studijama, smer Srpska književnost. Poeziju piše i objavljuje od 2009. godine i dobitnica je nekolicine nagrada, uključujući i nagradu Milutin Bojić za neobjavljenu zbirku poezije. Objavila je zbirku Antikitera u izdanju Brankovog kola i Malo prisustvo u okviru nagrade Milutin Bojić, a poezija joj je objavljivana i u zbornicima Regionalnog centra za talente i časopisima Vesna, Književni magazin, Dometi, Kvartal, Skript, onlajn časopisima Hiperboreja, Libela, Kult, itd. Lektor je Književnog magazina Srpskog književnog društva. Bavi se i književnom kritikom.
Čovek iz Awulije živi u pećini, danju kredom crta ženski lik, noću ga vodom sa zida spira.
Jednog dana čovek iz Awulije kleše u zid ženski lik i zauvek napušta pećinu.
Odlazi na zapad, ja odlazim u Awuliju. Nalazim svoj lik uklesan na zidu pećine.
Pitam za čoveka iz Awulije i tragam za njim.
Nalazim ga daleko od svoga lika, daleko i od njega samog,
koji je na svom putu izgubio svoje ruke.
„Žena iz Awulije ne postoji“, rekao je jednom, „ti ne postojiš i tvoj daleki lik stvarniji je od tebe. Ono što nismo dotakli nije ni postojalo.“
Ponekad, dok spavamo, slučajno se dodirnemo nogama:
trgnemo se i povučemo svako na svoju stranu, uvučemo se u svoja tela – sigurna staništa onih kojih pate zbog pronalaženja –
poput dvoje stranaca
čiji je najstvarniji susret i prvi dodir ostao na zidu pećine.
U Awuliji
Ajtana Dreković rođena je 1991. godine u Tutinu, a živi i radi u Nemačkoj. Osnovne i master studije srpske književnosti i jezika završila je na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Fosil sumnje, njena prva zbirka pesama, objavljena je 2015. kao pobednička na konkursu festivala Dani poezije u Zaječaru 2014. godine, a za istu zbirku nagrađena je čak dvama nagradama: Matićevim šalom za 2016. godinu i nagradom Aladin Lukač, koja se dodeljuje pesnicima mlađim od 27 godina. Na konkursu Biblioteke Milutin Bojić, Ajtana Dreković je postala laureat nagrade koja nosi ime velikog pesnika i 2018. je objavila i drugu zbirku pesama pod nazivom Angara. Za kratke priče i prozne zapise dobila je nekoliko nagrada. Uređuje blog Libela.
Klupa. U centru grada ili na periferiji. Na selu ili u gradu.
Postavljena da neko sedi i čeka. Na bolničkom hodniku u urgentnom centru, u
čekaonici sudnice, zubarskoj ambulanti. Klupa na kojoj sedi pacijent u
bolničkom parku kada izađe za vreme posete. Klupa na železničkoj stanici, u
školi. Kao postolje za gornji red dečaka kada se fotografiše razred.
Klupa nije ni stolica ni krevet. Klupa je opšti predmet na kom se sedi.
Sednemo na klupu da se odmorimo. Klupa upija sve umore ovoga sveta. Klupa može biti sa naslonom ili bez. Deca
sednu na klupu pa igraju gluvih telefona. Penzioneri na klupi igraju šah. Deda
i unuka na klupi. Momak i devojka u zagrljaju u prvim nevinim poljupcima kada
još ne idu jedan kod drugog u stan (bilo nekad). Raskid kratke ljubavi na
klupi. Klošar spava na klupi u parku. Beskućniku je klupa krevet. Klupa na
bašti. Klupa na groblju („Najbolje mesto gde ga vuče želja, nije klupica na
grobu roditelja“ – Bertold Breht). Narkomanski špric na klupi. Klupa ispred
zgrade i okupljanje delikvenata. Buka u kasne noćne sate. Klupa tema kućnog
saveta. Seoska klupa na sokaku. Baba
sedi na klupi pored kapije.
Klupa i golubovi na Trgu Slobode. Klupa na keju. Klupe u Zmaj Jovinoj ulici
u centru Novog Sada. Klupa na kraju
grada u esejima Boška Ivkova. Otoplilo je, sedi se na klupi. Klupu pod snegom
jedva uočimo. Sveže ofarbana klupa i poučna slika o farbi iz bukvara. Klupa na
svakoj autobuskoj stanici kada čekamo gradski autobus je zimi hladna, a leti
vrela jer je od lima.
Klupi polomili jednu letvu na naslonu, ali još može da se sedi na njoj.
U parku ostao samo metalni okvir klupe. Polomljena klupa kao metafora propale
države. Urezana imena u klupu u tekstu Siniše Glavaševića o razorenom Vukovaru,
kojeg je čitao na radiju nekoliko dana pre njegove likvidacije na Ovčari. Klupa
i smrt jednog grada.
Klupa je tekst. Klupa je diskurs. Klupa je sukob diskursa. Klupa to je oblik komunizma koji ni kapitalizmu ne smeta. Znak socijalnog života u novosagrađenom stambenom bloku kada komšije samoinicijativno postave klupu ispred zgrade. Politika klupa. Na nekim mestima lome klupe, na nekima ne. Igrač na rezervnoj klupi. Ušao sa klupe na teren. Dugo je sedenje na rezervnoj klupi!
Siniša Tucić, rođen 22. februara 1978. godine u Novom Sadu. Masterirao na odseku za srpsku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Novom Sadu na temu Slika sveta u delu Dositeja Obradovića. Objavio sledeće zbirke poezije: Betonska koma 1996, Krvava sisa 2001, Nove domovine 2007, Metak 2012, Pobacani pasvordi – izbor iz poezije sa prevodom na engleski 2015. Zastupljen je u više antologija i zbornika poezije. Urednik je edicije knjiga kratke proze Iza barkade u okviru asocijacije Kulturanova. Živi u Novom Sadu.
Nikada nisam pisala o ratu ne više od stiha, provučenog kroz tkivo poput sitne kancerogene čestice, bojala sam se da kada jednom kreneš, to se širi, raste, postaje tema, a meni rat nikad nije bio tema, htjela sam se roditi negdje daleko, negdje gdje nije svaki treći čovjek okrvavio ruke ili izgubio sina, kći, kuću, pa bih šestu godinu provela kupajući se u napuhanom pretjeranom bazenčiću, ispred obiteljske kuće, iz kojeg bi mi ispadale noge i najveći bi mi strah bio susjedov labrador, a ne dječja procjena jesu li vrata skloništa dovoljno debela da kroz njih ne probije granata, možda bih se zaljubila u nekog Hansa ili Michela, a ne u Tomu koji je sa mnom igrao karte i bio za glavu veći i stariji barem jedan razred, no jedno je univerzalno u mom i njenom svijetu, i Hans i Michel i Tome bi nas smatrali glupim klinkama i varali na kartama, a mi bi obje naučile vrlo rano da je muškarcu bitno dati na važnosti čak i kad je tako veći i stariji jednostavno gluplji, ali ovo je pjesma o ratu, a ne o mojim prvim ljubavima, kada pišeš o ljubavi, uvijek si nekako glupa klinka, makar imala triestri i ozbiljan posao, sve sa košuljom i suknjom, nitko te ne shvaća ozbiljno, posebno dječaci koji stoje iza snajpera, a jučer su se naučili brijati kako spada, baka zakucava daske na prozor jer je spretnija od dide, a onda ručamo prije sirene, da sam rođena u Dakoti možda bih trenirala za maraton, ali nikad ne bih naučila trčati onako brzo kao kad je bomba pala u kafić na trgu pored našeg stana i majka ispustila žlicu u juhu pa smo se sjurili izbjeći smrt još jednom, možda bi me dida vodio na pecanje na zaleđeno jezero, a ne bi se vraćao onako lud i prkosan sa štapom govoreći da njemu sirene ne znače ništa dok jednom fijuk pored uha nije završio u moru, otad je sjedio s nama, sve dok ga nisu izbacili iz skloništa jer nitko nije vjerovao da je Hrvat zbog imena, spasila ga je bolnička čistačica koja je u zadnji tren rekla: „Pustite ga unutra, jeste ludi, ja ga znam cijeli život, svi njegovi su naši.“, i tako je dida dvaput umaknuo sigurnoj smrti, a ubrzo je završio i rat
Odgoj djevojaka u Dalmaciji
Očevi prebiju kćeri kada su neposlušne, Kada nose kratke suknje i kasno odlaze u grad, ljube se s momcima i sramote ih pred susjedima, rodbinom i kolegama s posla, očevi ponekad prebiju kćeri jer je vani jugo, izgubili su na kladionici ili ih je ponizila šefica, očevi prebiju kćeri kada osjećaju da ih nitko ne poštuje ovih dana i dok ih tuku urlaju ,,Pokaži malo poštovanja”. Očevi bi radije mrtve kćeri nego neposlušne kćeri, silovane kćeri i trudne kćeri koje nemaju muža, očevi ne vole kada kćeri plaču, ako ne plaču zbog njih, kada dođu kući s djetetom, očevi žele ubiti bijednika koji ih je „vratio“, a onda se idući dan predomisle i zaključe da su vjerojatno bile nevaljale jer nitko ne vraća robu bez greške. Očevi svoje kćeri uče životu psovkama i kletvama, i kada ih slome pitaju ,,Jesi naučila lekciju?” dok pale televizor, očevi se ponose svojim kćerima, rasnim kobilama, izložbenim primjercima, sve dok ne posrnu i ne slome nogu, ne upropaste trku, tada ih bičuju i pljuju, gone niz liticu. Očevi ponekad, samo ponekad i ubiju svoje kćeri ako im nanesu dovoljnu sramotu i ako su okolnosti povoljne, očevi tada odu u smrt i sami, gordi i neshvaćeni, ne znajući da negdje pored njih, svo vrijeme, u susjedstvu, u paralelnim svjetovima postoje i tate.
Umjesto kanistra
grafitnom olovkom iscrtati most, ljude nacrtati prosto, u par poteza, kod nekih obratiti pažnju na detalje.
staviti olovku u zube, odmoriti i napipati jezikom mjesto rane koja ne zacjeljuje, tapkati prstima po upalnom procesu između uha i vilice,
mahnito risati kuće i dimnjake. ljudima treba dom, nekima docrtati balkone i užad.
nacrtati oči, usta, nos i čudovište, čudovištu dati dušu. nasmijati ga i uvući u sebe dubokim udahom snažno voljeti dim.
obrisati most, ustiju punih krvi reći doviđenja.
Izabrao Adnan Žetica
Tihana Gambiraža rođena je 1985. u Zadru. Završila je studij Kulture i turizma na Sveučilištu u Zadru. Poeziju i prozu piše godinama i objavljivala je u časopisima Zarez, Riječi, Poezija, Balkanski književni glasnik, RE, Split mind te brojnim drugim tiskanim i online izdanjima. Dio je zbornika Rukopisi 33 te zbirka priča Samo ti pričaj udruge ZaPis iz Zadra. Osvojila je drugu nagradu na proznom natječaju Iskopane priče, 2018. godine, a ove godine bila je u finalu Trećeg trga za poetski rukopis.
Fragment 