Pričest

Ah, kako samo ne volim pisce koje svi vole,
one važne knjige koje su svi čitali,
kako samo mrzim odlomke i pasuse koje potežemo
usred borbe koja bi trebala biti poštena,
bez nedozvoljenih oruđa i sječiva tipa paragraf taj i taj,
kako samo mrzim široku upotrebu teksta koji
bismo valjda svi trebali znati
i odnositi se prema njemu s poštovanjem lišenim preispitivanja
i mogućnosti novog stavljanja na kantar,
eh, a tek što ne ljubim sveprisutnu mudrost
jednako obalavljenu u ustima debelog akademika i
ustima mršavog, opštinskog portira,
to nikako ne volim,
kao ni skrušenog bogomoljca iz moje parohije
koji u nedjeljno jutro sa strahom i Biblijom u ruci odlazi na pričest
a kad se vrati kući svom komšiji Mahmudu jebe tursku mater
i zapiša travnjak, gordo, poput šarplaninca

Roberto

Zašto voliš Bolanja, Zato što Bolanjo ne voli Nerudu,
a ja ne volim Nerudu, uprkos vaskolikoj opčinjenosti
Pablovim tankoćutnim pohvalama ljubavi,
Roberto zna da je Neruda napisao mit o sebi,
i da su drugi prigrlili mit o njemu,
ali, Zašto ne voliš Nerudu, Zato što volim Nikanora Paru,
i Roberto voli Nikanora Paru koji je učinio sve da ga niko ne zavoli
i da poeziju učini nepodnošljivom za sve one opsjednute mitovima.

Rejmond

Tako sam srećan što je Rejmond pisao poeziju
mada su njegove priče uvijek na granici
radnici u fabrikama obdareni svojstvima koja
im inače ne pripadaju ili žene zatočene u rutini
svakodnevnog
njegova poezija je sve to i još toliko toga
ko bi se sjetio da prepjeva Antona Pavloviča
i da u njemu prepozna pjesnika
Rejmond se sjetio
ili recimo da jedne noći sjedeći ispred televizora
na nekom od tv kanala zaustavi daljinski upravljač i čuje
intervju s kompozitorom koji na optužbe da je u svoju muziku
ugradio Betovena i Baha sasvim jednostavno kaže:
pa ja njih volim, imam prava na to!
ako neko sjutra, ili preksjutra upita Rejmonda zašto si uzimao od
Antona Pavloviča i njegove priče pretvarao u poeziju? Rejmond će
moći kao iz topa da odgovori: Ja njega volim, ja imam prava na to.
Tako sam srećan što je Rejmond pisao i poeziju,
mada je jedan poznati američki časopis previdio taj mali detalj iz njegove
biografije,
nakon Rejmondove smrti objavivši njegovu fotografiju, a uz nju naslov:
Umro je Čehov Amerike, ili drugi časopis
(posesivniji od prvog, ako pitate Tes Galager) koji je na naslovnici
napisao sljedeće: Umro je američki Čehov.

Đorđe Šćepović je rođen 6. aprila 1983. godine u Titogradu. Diplomirao je na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Laureat je Pivskih večeri poezije (2004) i Festivala jugoslovenske poezije mladih u Vrbasu (2005). Objavio knjige poezije: Provincije spasa (2004), Molitva za Judu (2004), Par riječi o strahu (2005), Apostol iz bloka A (2006), Triput reci metropola i nahrani ptice slovima (2009), Dok crtah mapu svojih putovanja (2016), Prije objave (2017) i Doba (2018). Zastupljen u više zbornika i panorama poezije. Poezija mu je prevođena na engleski, mađarski i slovenački jezik. Jedan je od osnivača i urednika časopisa za književnost i kulturu Script. Živi u Podgorici.