Ratna

Nikada nisam pisala o ratu
ne više od stiha, provučenog kroz tkivo poput sitne kancerogene čestice,
bojala sam se da kada jednom kreneš, to se širi, raste, postaje tema,
a meni rat nikad nije bio tema,
htjela sam se roditi negdje daleko,
negdje gdje nije svaki treći čovjek okrvavio ruke ili izgubio sina, kći, kuću,
pa bih šestu godinu provela kupajući se u napuhanom pretjeranom bazenčiću,
ispred obiteljske kuće, iz kojeg bi mi ispadale noge
i najveći bi mi strah bio susjedov labrador,
a ne dječja procjena jesu li vrata skloništa dovoljno debela
da kroz njih ne probije granata,
možda bih se zaljubila u nekog Hansa ili Michela,
a ne u Tomu koji je sa mnom igrao karte i bio za glavu veći
i stariji barem jedan razred,
no jedno je univerzalno u mom i njenom svijetu,
i Hans i Michel i Tome bi nas smatrali glupim klinkama
i varali na kartama,
a mi bi obje naučile vrlo rano
da je muškarcu bitno dati na važnosti
čak i kad je tako veći i stariji
jednostavno gluplji,
ali ovo je pjesma o ratu, a ne o mojim prvim ljubavima,
kada pišeš o ljubavi, uvijek si nekako glupa klinka,
makar imala triestri i ozbiljan posao, sve sa košuljom i suknjom,
nitko te ne shvaća ozbiljno,
posebno dječaci koji stoje iza snajpera, a jučer su se naučili brijati kako spada,
baka zakucava daske na prozor jer je spretnija od dide,
a onda ručamo prije sirene,
da sam rođena u Dakoti
možda bih trenirala za maraton,
ali nikad ne bih naučila trčati onako brzo
kao kad je bomba pala u kafić na trgu pored našeg stana
i majka ispustila žlicu u juhu
pa smo se sjurili izbjeći smrt još jednom,
možda bi me dida vodio na pecanje na zaleđeno jezero,
a ne bi se vraćao onako lud i prkosan sa štapom
govoreći da njemu sirene ne znače ništa
dok jednom fijuk pored uha nije završio u moru,
otad je sjedio s nama,
sve dok ga nisu izbacili iz skloništa
jer nitko nije vjerovao da je Hrvat
zbog imena,
spasila ga je bolnička čistačica
koja je u zadnji tren rekla: „Pustite ga unutra, jeste ludi,
ja ga znam cijeli život, svi njegovi su naši.“,
i tako je dida dvaput umaknuo sigurnoj smrti,
a ubrzo je završio i rat

Odgoj djevojaka u Dalmaciji

Očevi prebiju kćeri kada su neposlušne,
Kada nose kratke suknje i kasno odlaze u grad,
ljube se s momcima i sramote ih pred susjedima,
rodbinom i kolegama s posla,
očevi ponekad prebiju kćeri jer je vani jugo, izgubili su
na kladionici ili ih je ponizila šefica,
očevi prebiju kćeri kada osjećaju da ih nitko ne poštuje ovih dana
i dok ih tuku urlaju
,,Pokaži malo poštovanja”.
Očevi bi radije mrtve kćeri nego neposlušne kćeri,
silovane kćeri i trudne kćeri koje nemaju muža,
očevi ne vole kada kćeri plaču,
ako ne plaču zbog njih,
kada dođu kući s djetetom,
očevi žele ubiti bijednika koji ih je „vratio“,
a onda se idući dan predomisle
i zaključe da su vjerojatno bile nevaljale
jer nitko ne vraća robu bez greške.
Očevi svoje kćeri uče životu psovkama i kletvama,
i kada ih slome pitaju
,,Jesi naučila lekciju?” dok pale televizor,
očevi se ponose svojim kćerima,
rasnim kobilama,
izložbenim primjercima,
sve dok ne posrnu i ne slome nogu,
ne upropaste trku,
tada ih bičuju i pljuju, gone
niz liticu.
Očevi ponekad, samo ponekad i ubiju svoje kćeri
ako im nanesu dovoljnu sramotu i ako su okolnosti povoljne,
očevi tada odu u smrt i sami,
gordi i neshvaćeni,
ne znajući da negdje pored njih,
svo vrijeme,
u susjedstvu,
u paralelnim svjetovima
postoje i
tate.

Umjesto kanistra

grafitnom olovkom iscrtati most,
ljude nacrtati prosto, u par poteza,
kod nekih obratiti pažnju na detalje.

staviti olovku u zube,
odmoriti i napipati jezikom mjesto rane
koja ne zacjeljuje,
tapkati prstima po upalnom procesu
između uha i vilice,

mahnito risati kuće i dimnjake.
ljudima treba dom,
nekima docrtati balkone i užad.

nacrtati oči, usta, nos i čudovište,
čudovištu dati dušu.
nasmijati ga i uvući u sebe dubokim udahom
snažno voljeti dim.

obrisati most,
ustiju punih krvi reći
doviđenja.

Izabrao Adnan Žetica

Tihana Gambiraža rođena je 1985. u Zadru. Završila je studij Kulture i turizma na Sveučilištu u Zadru. Poeziju i prozu piše godinama i objavljivala je u časopisima Zarez, Riječi, Poezija, Balkanski književni glasnik, RE, Split mind te brojnim drugim tiskanim i online izdanjima. Dio je zbornika Rukopisi 33 te zbirka priča Samo ti pričaj udruge ZaPis iz Zadra. Osvojila je drugu nagradu na proznom natječaju Iskopane priče, 2018. godine, a ove godine bila je u finalu Trećeg trga za poetski rukopis.