***

Sa vidikovca
vidim groblje
onda grad.
U njemu
ne raspoznajem
ništa
osim crkve.
Ona se ističe
za sve (naše) pare
Djevojčica pored mene
pokazuje na spomenike:
„Vidi, puno stvari,
tamo se kriju ljudi!“
Savršeno mjesto
za igru žmurke
jednom se sakriješ i
više te nikada ne pronađu.
Grad neće ni primijetiti
3…2…1
Polazim.

Taraba

Između jutarnje kafe
i večernjeg kuvanog vina
krčkam mozak
na niskim stepenima egzistencije

Um je vodeni dušek
udobno funkcionalan
samo ne skači previše po njemu

Oko mene notifikacije umjesto lica
Ja sam im ništa
i ništa su mi
Još jedan usputni lajk
sujetnim očima pregledan story
Insta pseudonim umjesto imena
uče me da svaka riječ počinje
tarabom
Još jedan profil
zaboravljene društvene mreže
Na ličnoj karti piše
9 ljudi liči na tebe
klon, kalup, klovn
#K**ac

Dubokoumnica

Snažna žena
Samostalna
Vodim duboke rasprave
Dolaze mi prirodno
Ja sam supruga,
mijenjam ideologije
kad ih on promijeni
On ih mijenja toliko
da mu niko više ne vjeruje
Zato ga branim pred svima,
od svih
U facebook opisima
fotografija
iz perioda kad mi je lice bilo
… čisto.
Upijam svaki njegov stav
svako mišljenje
Svako s-l-o-v-o
To je jedino razumno
To ljubavnici rade
To označava moje postojanje

Milena Radević rođena je 1998. godine u Podgorici. Trenutno je studentkinja Filološkog fakulteta u Nikšiću, Odsjek za Francuski jezik i književnost. Pjesme su joj objavljivane u zbornicima Foruma mladih pisaca (Raspoloženi za ptice, Ili je već neko to isplanirao…, Rješenje zagonetke, Bespomoćne riječi i Kolažiranje), u crnogorskom časopisu za jezik i književnost- Script; zborniku Rukopisi 43, Doma omladine Pančevo. Njena poezija je uvrštena u antologiju konkursa „Vrijeme (bez) utopije“, a biće objavljena i u renomiranom austrijskom časopisu Lihtungen.
Dobitnica je treće nagrade na konkursu za neobjavljene rukopise mladih piscaca ispod 27 godina 50. Ratkovićevih večeri poezije, 2020. godine.

PISMO IZ DIJASPORE

pušiš sedmu cigaretu za malim polovnim stolom
pravili smo šnicle
njujork opet ne spava
mi se krijemo u stanu
dva sata kasnije
plačem u čašu vina
dok pričaš o kući svog dede na jugu
o novcu
o penziji
kao živećemo u srbiji a radićemo po svetu
svaki san ti je protkan
svilenom pupčanom vrpcom
a ja plačem
jer vidim da smo deca
lepo nam je
i zbog toga nas grize savest

***

PRAZNA PROSTRANSTVA
(po rumeni bužarovskoj)

nekada mi je reč
amerika
odzvanjala u ušima
kao kilometri slobode
u osnovnoj sam sanjala sekvoje i jelke
olga i ja smo pisale
referat iz geografije
o putu posutom narandžastim peskom
zamišljala sam
to je zemlja
gde uvek imaš prostora
da se vrtiš ispruženih ruku
pevajući

prošlo je skoro šest godina
još nisam videla sekvoje
mekani zalasci
naziru se između nebodera
stojim usred
tornada od koraka
ambulantnih kola i njihovih sirena
čekam da se raščisti
pa da vidim preriju
da sve konačno stane
da zapevam

***

MISIONAR

bio si levičar kad smo se upoznali
a možda sam to i izmislila
da bolje zvuči
jednog jutra
usmerio si moju prostirku za jogu
ravno prema meki
tri dana kasnije
rekao si da moramo da se venčamo
levičar iz bajke koji mi pravi čaj od hibiskusa
moje najkompleksnije autorsko delo
raspršio se u hiljade čestica
tad mi je prvi put neko
umro pred očima

Višnja Begović (1995, Beograd) odrasla je na Zvezdari. Diplomirala je pevanje na Berkliju (Boston). Trenutno završava master studije u Njujorku s temom menadžmenta u kulturi. Finalistkinja je konkursa “Timočka lira” i dobitnica druge nagrade na ovogodišnjim Ratkovićevim večerima poezije za neobjavljenu zbirku “Šta će biti s kućom”. Piše, peva i komponuje.

MITOVI I LEGENDE

Kad sam imala devet
Otac mi je rekao
Da je njegov otac
Da su još neki preci
Da je naše prezime
Iz Crne Gore
Crna gora crna gora
Ponavljala sam pitanje
A tajna zemlja je
Zorila u mojoj glavi
Napamet sam je zavoljela:
Lijepa siromašna sitna ponosna
I nikad mi neće pripadati – divno
Zatim je odnekud
Iskočilo čitavo pleme
Muško rodoslovlje
Stričevi đenerali
I tetke partizanke
Geleri u koljenima
Mrtvi djed s fotografije, pilot
Njegove četiri žene
I ona šukunbaba hajdučica
I jabuka puna dukata dokotrljala se
Pod moj krevet
Probudio me miris pečenog mesa
I kubura s nečijeg vjenčanja
I ja sam istrčala pred rijeku Zetu
I gurnula jezik među Goranove zube
Iako dijete, od njega starija
Po mom povratku kući, u Dalmaciju
Ostavlja me u dugom pismu
Na koje još ne znam odgovoriti,
Ali na more je došlo ljeto
I ja sam, premda izgrebena srca
Već imala druge razloge
S početkom rata slavni stričevi
I visoke tetke
Vratili su se u ladicu među ordenje
I epolete
I umrli od tuge, teško uzdišući
I ja sam zamalo umrla na suncu
Na drugom kraju svijeta, odjednom
Od moje Crne Gore mi je ostalo
Samo tvoje ime Gorane.

VIJEK

Kada je došlo do toga
Bila sam neočekivano mirna
Otresla sam pepeo s haljine i krenula
Toliko naglo i sigurno
Da sam se i sama zapitala
Kako možeš tako mirno i spokojno
Kako možeš tako brzo i bezbrižno
U daljini sam uočila
Medvjedicu koja razgrće gole šume
Koze kojima se pod nožicama
Krune brda
Vučice i lasice u guštiku
Gladne malo krvave oko usta
Iako su se skrivale
Poznala sam ih i mahnula im
Pa bile su to moja majka i moje babe
Na dugom putu kući preko groblja
One su pojele sav moj
(Da me ne bude)
Strah.

NE ČITAŠ ŽENE

Kažeš ne čitaš žene
Što bi ti one mogle reći
Naučile su te govoriti
Naučile su te hodati
Naučile su te jesti
Naučile su te pišati
Naučile su te voditi ljubav
Uistinu što bi one
Mogle reći o tebi
I tvome iskustvu
Sva ta stoljeća nisu iznjedrila
Jednu koja bi bila velika
Kao veliki pisac
Kojemu je prala čarape
Kažeš ne čitaš žene
Žene su te učile čitati
Učile pisati
Učile živjeti
Uistinu, dječače
Bio je to
U najboljem slučaju
Uzaludan posao
 
DJEČAK SPAVA

U sobi je jutros tiho padao snijeg
I svi su hodali bosi
A ja sam ga pokrila
Rukama, kosom i rubom košulje
Njegov san ziba zgradu
Donje etaže
Pekaru, frizerski salon i kladionicu
I rascvalo susjedstvo
S tamnim nebom poviše nas
Korijen prašnjavog uličnog bilja
Urasta u asfalt i traži vodu
Unutra klokoće duga blaga
Zima u radijatoru
Sve što prolazi zaustavlja se u trenu
Koji svijet pretvara u fotografiju
Bez jasne perspektive, ali stvarnu
I izgubljeni imperij je ispod plahte
Pamuk i vuna prvih košuljica
Mlakost pelene, vlaga suza
Lažne zvijezde i uvod u magiju igre
Naposljetku, evo i mene
Koja vodu pretvaram u mlijeko
I ne koristim trik
Ispod kaplje krvi s bradavice
Dijete traži masniji gutljaj
Iz dubine bliže srcu
Nježan i nervozan
Pun povjerenja
Dječak spava
Na dnu tog plitkog, nepomičnog sna
Ljubav je zlatna, teška i ozbiljna
Kao glava imperatora

Olja Savičević Ivančević spisateljica je i pjesnikinja, rođena 1974. u Splitu. Knjige su joj prevedene i objavljene u trinaest zemalja, a ulomci iz proze i pjesme prevedeni su na tridesetak jezika. Uvrštavana je u brojne domaće i strane izbore i antologije. Za rukopis “Nasmijati psa” nagrađena je Prozakom, dobitnica je prve nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču i nagrade Kiklop za zbirku poezije “Kućna pravila”. Roman Adio kauboju nagrađen je nagradom T-portala za najbolji roman, kao i nagradom Slobodne Dalmacije za umjetnost Jure Kaštelan, a prema njemu je postavljen istoimeni kazališni komad. Roman „Pjevač u noći“ nagrađen je nagradama Libar za vajk Pulskog sajma knjiga i nagradom English PEN Award. Dobitnica je regionalne nagrade makedonskog festivala Druga prikazna. Regionalna pjesnička nagrada Risto Ratković dodijeljena joj je za zbirku poezije “Divlje i tvoje”. Prema nekoliko njezinih priča snimljeni su kratki igrani filmovi, nacrtan je strip, a prema nagrađivanim dramskim tekstovima postavljeno je nekoliko predstava za djecu. Živi i radi kao slobodna spisateljica na relaciji Zagreb – Dalmacija. Objavila je: zbirke pjesama Bit će strašno kada ja porastem (1988), Vječna djeca (1993), Žensko pismo (1999), Puzzlerojc (2005), Kućna pravila (2007), Mamasafari (i ostale stvari) (2012), Divlje i tvoje (2020); knjige priča Nasmijati psa (2006) i Nasmijati psa i sedam novih priča (2020); romane Adio kauboju (2010) i Pjevač u noći (2016); slikovnice Adriana se vratila nastalu u suradnji s Imeldom Ramović te Šporki Špiro i Neposlušna Tonka (2017) i Sami na cilome svitu (2020) nastale u suradnji sa Svjetlanom Junakovićem.

TRI KATRENA

NADAHNUĆE

Poezijo večna, moja vodo slatka!
Obraz iza maske ne želim ja kriti!
U pegršt te nosim, gubim bez ostatka,
Srećan dok ovako tebe mogu piti!

BLIZINA

Toplo i glatko
je tvoje telo,
To saće slatko
ja volim celo.

LEPOTA

Privlačnog je kroja
i skladnih je boja –
pero kreje blista
kod izvora čista.

Prepev autora

Tode Ilievski je pesnik, prevodilac, enigmatičar i šahovski majstor. Rođen je sedmog marta 1952. godine u selu Mramorec, u blizini Ohrida. Završio je Filološki fakultet u Skoplju. Radio je kao prosvetni radnik, direktor Radija Debar i u Narodnoj univerzitetskoj biblioteci “Grigor Prličev” u Ohridu. Bio je član redakcije više književnih i enigmatskih časopisa. Član je Društva pisaca Makedonije i sličnih udruženja u Sloveniji, Hrvatskoj, Bugarskoj i Estoniji. Autor je poetskih knjiga: Vedro jedro (1990), Koncert za šume (1992), Izvori u gorama (1999), Zelena mašta (2001), Lova na Labudovom jezeru (2008), Lipov čaj (2009), Pjesnikova kći (2011), Proljećni vjetar (2012) i Jezgro zagonetki (2017). Dobitnik je domaćih i stranih nagrada, među najznačajnima je nagrada na festivalu „Slovenski zagrljaj“ – Varna (2008). Dobitnik je nagrade DPM „Vančo Nikoleski“ (2009) za najbolju knjigu za djecu, nagrade „Ignacija“ na Festivalu „Ruže Elbasana“ (2010) i nagrade „Pero Živodraga Živkovića“ za životno djelo, Zenica – BiH (2015). Dio njegovog stvaralaštva je preveden na desetak jezika. Zastupljen je u velikom broju antologija, izbora i udžbenika.

voda

dolazim
u čizmama
s malim koracima
šljapkam
u svakoj lokvi na cesti
u blatu
dolazim
vraćam se
čvrsto
silno nogama po zemlji udaram
u blatu
u vodi
voda posvuda
ta voda u meni
nemirna
nepripitomljena
od obilnih ljetnih oluja u mesingano suđe sakupljena
pa u mene presuta
muljevita i ona
odstojana
požutjela
kišnica
slana
sve moje suze u njoj
sve tvoje suze u njoj
sve suze
za zeku
za mače
za pjetlića
za mene
za tebe
za sve
sve suze
sva voda
sve oluje
svi nestabilni molekularni spojevi
sva voda i soda za svinjski sapun otopljena u njoj
prva voda u kojoj se kuvao pasulj
prva voda istekla prije no što si me rodila
posljednja voda u kojoj smo okupali baku
sva voda
dozvana dodolskim pjesmama
sva voda
svo blato
ona zemlja
od čijeg rebra smo nastali
sva voda
koja se zamrznula
pa se rastopila
sva voda koja je isparila i kondenzovala se
sva voda
na toj ulici
u tim blatnjavim lokvama sakupljena
pod moje noge poslana
ja sam grom koji će je oploditi
ja sam ona
što će je ritmom razbuditi
udaram
komponujem
dirigujem
sav taj džez u meni
u mojim nogama
u mom tijelu
vodom
muziku
stvaram
iz tvog bluza da te izvadim.

Sa makedonskog preveo Željko Milović

Julijana Veličkovska (Skoplje, 1982), spisateljica je i prevoditeljica. Autorica je monografije “XX god. Poetska noć u Velestovu”, stihozbirki “Komarci” i “Otvorena Knjiga” te romana “Godišnja doba”. Njen roman preveden je na bugarski jezik. Pjesme su joj prepjevane i objavljene na četrnaest svjetskih jezika. Zastupljena je u nekoliko antologija izdatih u Makedoniji, Srbiji, Češkoj, Italiji, Kolumbiji, Albaniji i Kini. Članica je organizacionog odbora “Poetskih noći u Velestovu”, kao i Društva pisaca Makedonije. Osnivačica je izdavačke kuće PNV Publikacije u Skoplju.